FERAL OTKRIVA NOVE ČINJENICE O ZASTRAŠUJUĆEM ZLOČINU U PAULIN DVORU KRAJ OSIJEKA 1991.

HAAŠKI EPILOG PAULIN DVORA

Nakon masakra u noći između 11. i 12. prosinca 1991. - tvrdi nekoliko svjedoka - tijela 18 žrtava u crnim su plastičnim vrećama prebačena u vojno skladište Lug, nedaleko od Paulin Dvora. Na to su mjesto potom, kako bi se prikrio trag, nagomilana havarirana vojna vozila. Tek 1997. godine posmrtni su ostaci pretovareni u plastične bačve i odatle prevezeni u Liku kraj Gospića, gdje su iskopani ovog proljeća. Glavna haaška tužiteljica, Carla del Ponte, osobno je do državnog odvjetnika Mladena Bajića tražila brzu i djelotvornu istragu
Drago Hedl
Posmrtni ostaci 18 civila pobijenih u osvetničkoj akciji Hrvatske vojske u Paulin Dvoru nadomak Osijeku u noći između 11. i 12. prosinca 1991. - koji su ovog proljeća pronađeni 500 kilometara od mjesta masakra, u Lici, kraj Gospića - gotovo punih šest godina bili su skrivani u nekadašnjem skladištu JNA, u Lugu kraj Čepina! Tu posve novu činjenicu, koja dodatno potvrđuje kako su se nakon zločina željeli sakriti tragovi, Feralu je potvrdilo nekoliko sugovornika, dobro upućenih u ratna zbivanja u Osijeku 1991.-1992.

Vojno skladište Lug je u posjed Hrvatske vojske došlo sredinom rujna 1991. u nizu akcija kojima su u to vrijeme u Hrvatskoj preuzimane vojarne i drugi objekti JNA.

Iz zapovjedništva 130. brigade, na čijem je čelu bio Živko Mijić, dan ili dva nakon masakra, negdje oko tri sata izjutra, stigla je zapovijed da se sanitetska jedinica u sastavu brigade uputi u Paulin Dvor. Svih 18 leševa potrpano je u crne plastične vreće, pa su s mjesta ubojstva - iz kuće Andrije Bukvića, mještanina Paulin Dvora - prevezeni u obližnje vojno skladište Lug. Ondje su zakopani, a potom je na grobnicu navezeno mnoštvo havariranih vojnih vozila. Premda je u vojnom skladištu Lug postojalo posebno mjesto za tu namjenu, vozila su, očito sračunato, bila premještena kako bi sakrila masovnu grobnicu. Osamnaest leševa - 17 osoba srpske i jedna mađarske nacionalnosti, 10 muškaraca i osam žena, u dobi od 41 do 85 godina - ondje će ležati gotovo šest godina, da bi 1997. godine, po nečijoj zapovijedi, bili potrpani u plastične bačve i transportirani u Liku, 500 kilometara dalje, gdje su, kako smo rekli, ekshumirani ovog proljeća.

Feral, koji je hrvatsku javnost prvi upoznao s tim šokantnim otkrićem, ima pouzdane informacije da je "slučaj Paulin Dvor" bio jedna od tema razgovora državnog odvjetnika Mladena Bajića s glavnom haaškom tužiteljicom Carlom del Ponte, na njihovom drugom sastanku u Den Haagu, 18. srpnja ove godine. Glavna haaška tužiteljica tada je odlučno zahtijevala da se "slučaj Paulin Dvor" ozbiljno istraži, pogotovo u svjetlu činjenice da su leševi sakrivani i naknadno prebacivani.

Nakon Feralova teksta u prošlom broju, kad je i MUP službeno potvrdio da se vodi intenzivna istraga o masakru u Paulin Dvoru, kao i o tome tko je leševe prebacivao u Liku, oglasio se Karlo Gorinšek, nekadašnji zapovjednik Operativne zone Osijek. Gorinšek je potvrdio da zna za taj događaj, nazvavši ga "osvetničkom akcijom male grupe pripadnika HV-a" i "klasičnim ratnim zločinom". O tome je, kaže, odmah izvijestio Glavni stožer Hrvatske vojske. Za razliku od Gorinšeka, Branimir Glavaš, u to vrijeme zapovjednik obrane Osijeka, formalno podređen Gorinšeku, odbacio je svaku povezanost s masakrom, tvrdeći kako je Paulin Dvor bio u Gorinšekovoj zoni odgovornosti.

Jutro nakon zločina - saznao je Feral iz nekoliko izvora - u Paulin Dvor poslana su kola hitne pomoći iz Osijeka. No, za njih nije bilo posla. Svih 18 civila, koje je jedinica Hrvatske vojske u sastavu 130. brigade do trenutka masakra držala u stanovitom kućnom pritvoru, bilo je mrtvio. Očevici kažu da su pobijeni bombama, te da su neki od njih dugo umirali, zapomažući cijelu noć. Samo jedan od ubijenih, Milan Labus, likvidiran je neposredno prije masakra. Njega su, pod sumnjom da je srpskim paravojnim formacijama, koje su u to vrijeme već bile osvojile susjedno Ernestinovo, odao položaj jedinice HV-a, ubila dvojica hrvatskih vojnika, čiji je identitet policiji poznat.

Vozilo Hitne pomoći, koje u Paulin Dvoru više nije imalo kome pomoći, u Osijek je tog jutra prevezlo nekoliko stanovnika Paulin Dvora koji su preživjeli masakr jer se nisu zatekli na samome mjestu zločina, među njima i troje krunskih svjedoka krvavog čina odmazde - Velimira Gavrilovića, Vidu Kulaš i Stanu Pokrajac. Oni danas žive u Jugoslaviji i BiH i njihov iskaz na suđenju do kojeg će doći bit će od iznimne važnosti.

Dan nakon što je u vojno skladište Lug prebačeno 18 leševa iz Paulin Dvora, to je selo palo i u njega su ušle jedinice JNA i srpske paravojne postrojbe. Kuća Andrije Bukvića bila je minirana, a nedaleko od mjesta masakra pronađeno je tijelo 57-godišnje Dare Vujnović. Na zahtjev Novice Sudžukovića, čija je rodbina pobijena u toj osvetničkoj akciji, mjesto zločina posjetili su predstavnici Međunarodnoga Crvenog križa. No leševa nije bilo. Kasnije, haaški su istražitelji, prema informacijama kojima raspolaže Feral, u potrazi za leševima bili na dobrom tragu. Navodno su leševe tražili i u krugu vojnog skladišta Lug, no kako je grobnica bila prekrivena gomilom havariranih vojnih vozila, nije im na pamet palo da bi leševi mogli biti ondje.

Jedan sudionik tih zbivanja, tada visokopozicioniran u zapovjedništvu Operativne zone Osijek, ispričao je Feralovu novinaru da je 18 leševa skrivenih u vojnom skladištu Lug bilo i predmet razgovora tadašnjeg ministra obrane Gojka Šuška s načelnikom osječkoga SIS-a, danas pokojnim Mirkom Grošeljem. Prilikom Šuškova posjeta Osijeku 1992. ili 1993. oni su o tome nasamo razgovarali u osječkom Domu Hrvatske vojske, gdje je bilo sjedište SIS-a. Hrvatski vojni, a time dakako i državni vrh bio je upoznat s događajima u Paulin Dvoru.

"Iako smo i mi znali za masakr u Paulin Dvoru, nismo u Zagreb o tome poslali čak ni osnovnu informaciju", kaže za Feral jedan bivši osječki visokopozicionirani djelatnik SZUP-a. "Nismo se htjeli petljati u tu stvar i prepustili smo vojnim organima da oni to rješavaju. Jer, što god bismo mi poslali u Zagreb, sutradan bi se našlo na Glavaševu stolu."

Nakon Feralovog otkrića da su posmrtni ostaci 18 mještana Paulin Dvora pronađeni 500 kilometara dalje od mjesta na kojem su pobijeni, Glavaš je, kako smo rekli, odlučno (u Jutarnjem listu) demantirao bilo kakvu vezu s tim zločinom, rekavši kako je o svemu saznao "samo preko novina". No više Feralovih sugovornika potvrdilo je da se jutro nakon masakra i Glavaš našao na mjestu događaja, u Paulin Dvoru. Svatko tko makar i površno poznaje prilike u ratnom Osijeku 1991. i 1992., zna da se bez Glavaševa znanja ništa nije moglo dogoditi. On je bio neprikosnoveni gospodar svih ratnih zbivanja i apsolutno nabolje obaviještena osoba o onome što se događalo. Zvuči cinično, a ne smiješno, da je o masakru u Paulin Dvoru on saznao "samo preko novina"; prvo - zato što novine u to vrijeme, a ni godinama poslije, o masakru u Paulin Dvoru uopće nisu pisale i, drugo - zato što je upravo on kontrolirao ne samo lokalne medije nego i većinu dopisnika najutjecajnijih dnevnika i tjednika.

Zapovjednikom obrane Osijeka Glavaš je, kako smo pisali u prošlom broju, postao četiri dana prije masakra u Paulin Dvoru. No, i prije i poslije toga on je imao snažnog utjecaja na daleko širem području. U knjizi "Slavonska krv", panegiriku njegovog ratnog puta, objavljeni su dokumenti koji to dokazuju. Mora biti da danas Glavaš žali što je autorima te knjige ustupio i dokumente iz kojih se, recimo, vidi da je upravo on, još na mjestu sekretara Sekretarijata za narodnu obranu općine Osijek, bio glavni distributer eksploziva vitezit po Slavoniji. Još 21. listopada 1990., davno prije početka rata, on je "za potrebe HDZ-a naših općina" dijelio eksploziv po Vinkovcima, Županji i Vukovaru. Čemu je služio taj eksploziv, nije teško pogoditi.

U monografiji o 160. osječkoj brigadi, koja je izašla 1992., objavljene su fotografije Glavaša u zapovjedništvu obrane Laslova, sela desetak kilometara udaljenog od Paulin Dvora. Upravo u toj knjizi brojni su dokazi o stvarnoj Glavaševoj nadležnosti i stvarnoj zoni njegove odgovornosti, jednako kao i u već spomenutoj "Slavonskoj krvi". Danas umirovljeni general Karlo Gorinšek formalno jest bio nadređen Glavašu, no kako smo to pisali u prošlom broju, njegova stvarna moć bila je neusporedivo manja od Glavaševe. Glavaša se sve pitalo, njemu su se svi obraćali, on je o svemu odlučivao. Zato je njegova izjava kako o Paulin Dvoru "pojma nema", vrhunski cinizam. On ne samo da je o događaju sasvim sigurno znao odmah nakon što se dogodio, nego je, bez ikakve dvojbe, bio detaljno upoznat i s najmanjim potankostima.

Tjednik Globus u posljednjem broju spekulira o Glavašu kao mogućem putniku u Haag. Haag je - što je Carla del Ponte i najavila prilikom posjeta hrvatskom Podunavlju u svibnju ove godine - Hrvatskoj ustupio brojne dokaze o slučaju Paulin Dvor, koje su prikupili haaški istražitelji. Što sve sadrže ti dokazi i do kakvih su sve spoznaja istražitelji ICTY-ija došli, može se naravno samo nagađati. Kao što se može nagađati hoće li Del Ponte ubojstvo 19 civila u Paulin Dvoru, te posebno pokušaj prikrivanja zločina i naknadno prevoženje leševa, ocijeniti kao slučaj koji treba prepustiti hrvatskom pravosuđu ili će on ipak doći u nadležnost ICTY-ija. To bi se moglo znati razmjerno brzo, jer je već najavljeno kako će nove haaške optužnice stići ove jeseni.

U međuvremenu je oko slučaja Paulin Dvor počelo veliko pranje ruku. Izjave poput Glavaševe, "pojma nemam", gotovo su opće mjesto u brojnim razgovorima koje je Feralov novinar obavio proteklih dana s nekima od ključnih sudionika zbivanja u ratnom Osijeku. No, što će te osobe reći na sudu, kad bude trebalo čuvati vlastitu kožu, sasvim je drugo pitanje.

Jedna od stvari koja bi teško mogla teretiti Glavaša kao osobu koja je znala za ratne zločine, a ništa nije poduzela da ih kazni, jest puštanje pritvorenika iz osječkog istražnog zatvora za Božić 1991. U to vrijeme naime u zatvoru je bilo i nekoliko pripadnika Hrvatske vojske osumnjičenih za ratni zločin, no Glavaš i Petar Kljajić, predsjednik Okružnog suda, odlučili su da ih puste. Feralov novinar sjeća se koliko je to straha izazvalo kod nekolicine istražnih sudaca koji su se bojali odmazde puštenih osumnjičenika.

U pokušaju pranja ruku jedan niži ratni zapovjednik u sastavu 130. brigade krivnju za masakr u Paulin Dvoru pokušao je, u razgovoru za Feral, prebaciti na pripadnike 101. zagrebačke brigade, čiji su se vojnici također nalazili u Paulin Dvoru. Tu su brigadu u Osijeku podrugljivo zvali brigada "beži Jankec", no činjenica je da je dio tih vojnika napustio područje Paulin Dvora i okolnih sela, vidjevši što se sve ondje radi.

Dok se o samom masakru manje-više sve zna - uključujući i imena počinitelja, jer su se neki od njih svojim nedjelom poslije javno hvastali - mračna priča o Paulin Dvoru još traži odgovor na ključno pitanje: tko je izdao zapovijed da se leševi prikriju i mnogo kasnije transportiraju u Liku, pokraj Gospića. Za sada se tek zna da je zapovijed o izvlačenju posmrtnih ostataka 18 civila iz Paulin Dvora stigla iz Zapovjedništva 130. brigade i da je taj posao obavila sanitetska jedinica. Za ljude koji su ga obavili - a mahom je riječ o mladim osobama - bilo je to iznimno traumatično iskustvo, čije posljedice neki od njih i danas osjećaju. Što se transportiranja leševa u Liku tiče, Feral ima ozbiljne naznake da je to 1997. rađeno po nalogu i uz budnu pasku dvojice pripadnika SIS-a. No, zašto je to učinjeno i što je bio cilj te akcije, još je nepoznato. Tim više što su u bačvama uz posmrtne ostatke mještana Paulin Dvora pronađeni njihovi dokumenti, uz neke čak i svežnjići s obiteljskim zlatom. Ako je cilj akcije bio pripisati smrt tih ljudi nekom drugom, pa su prebačeni u zonu odgovornosti nekog drugog - što je također jedno od objašnjenja ponuđeno Feralovu novinaru - zašto su uz njih ostavljeni dokumenti? Odgovori na ta pitanja riješit će i sve dvojbe oko toga tko je za što stvarno bio nadležan i dokle su sve sezale zone odgovornosti.
Kraj



_________

Slobodna Dalmacija: 19. 05. 2004.

OTKRIVA SE ISTINA O UBOJSTVU 19 CIVILA U PAULIN DVORU KRAJEM 1991.

GORINŠEK JE POSLAO UBOJICE NA BOJIŠTE "DA SE TAMO DOKAŽU"

General Karl Gorinšek je iste noći doznao za ubojstvo 18 Srba i jednog Mađara, koji su zatim pokopani u osječkoj Vojarni "Lug". U iskazu policiji Gorinšek je rekao da je obaviješten kako je "to počinilo nekoliko vojnika 130. brigade HV-a" te da je "naredio da se sudionici zločina premjeste na prvu liniju bojišta" - General Đuro Dečak u pismu Miroslavu Tuđmanu 1996.: "Držim da bi po ugled Republike Hrvatske bilo potrebito izmjestiti grobnicu van vojnog objekta." Zatim su ostaci premješteni i pokopani kod Gospića, tada pod komandom generala Norca. Dečak je poslije izjavio da o transportu kostiju zna samo iz novina

Piše: Vuk ĐURIČIČ

Za zločin u Paulin Dvoru, koji su krajem 1991. godine počinili pripadnici HV-a, Vijeće Županijskog suda u Osijeku nedavno je Nikolu Ivankovića proglasilo krivim i nepravomoćno ga osudilo na 12 godina zatvora, dok je drugooptuženi Enes Viteškić oslobođen optužbe i nakon godinu i pol dana pritvora pušten na slobodu. Na odluku osječkog suda žalilo se Državno odvjetništvo, a u slučaj se ponovno "uključuje" i umirovljeni general Karl Gorinšek koji je u vrijeme kad je zločin počinjen bio zapovjednik Operativne zone Osijek. Naime, protiv Gorinšeka je ovih dana odvjetnik Luka Šušak, koji zastupa obitelji pobijenih, Državnom odvjetništvu podnio kaznenu prijavu kojom ga po zapovjednoj odgovornosti tereti za zločin u Paulin Dovoru.

Što je sve poduzeo Gorinšek

Zločin u Paulin Dvoru dogodio se u noći između 11. i 12. prosinca 1991. godine kad je skupina pripadnika HV-a pokupila 19 tamošnjih civila, 18 Srba i jednog Mađara, u dobi od 41 do 85 godina, i odvela ih u kuću Andrije Bukvića koja se nalazila u Glavnoj ulici na broju 52. Nakon što su ih pobili, što nisu ni pokušali spriječiti pripadnici HV-a i policije koji su "čuvali" selo, leševi su po nalogu viših instancija ubačeni u crne vreće i ukrcani u kamion kojim su prebačeni u osječku Vojarnu "Lug" u čijem su krugu iskrcani i zakopani, a Bukvićeva kuća je dignuta u zrak. Prilikom transporta jedan leš je ispao iz kamiona, a po svemu sudeći radilo se o starici Milki Lapčević.

Tadašnji zapovjednik Operativne zone Osijek Karl Gorinšek za zločin u Paulin Dvoru doznao je iste noći kad se dogodio. Naime, u iskazu koji je dao policiji, odnosno Državnom odvjetništvu doslovce stoji:

"Svjedok Karl Gorinšek, zapovjednik Operativne zone Osijek, naveo je u svojem iskazu da je 11. prosinca 1991. godine oko 22 sata u Zapovjedništvo Operativne zone došao dr. Darko Ropac i obavijestio ga o ubojstvu civila u Paulin Dvoru. Rekao mu je da je to počinilo nekoliko vojnika 130. brigade HV-a automatskim oružjem, no nije naveo imena, a on ga nije ni pitao odakle mu takva informacija. Odmah je sazvao svoje pomoćnike, sjeća se Slavka Kita i Franje Kovačevića, a Ivicu Vrkića mijenjao je tog trenutka Ladislav Bognar. Ovakav događaj bio je tada pod ingerencijom SIS-a i Vojne policije, a vojska je trebala samo pokopati mrtve i obavijestiti Glavni stožer HV-a, što je i učinjeno. No, on je poslije doznao da glede pokopa mrtvih nije postupljeno po njegovoj naredbi i da oni nisu pokopani u najbliže groblje. U okviru dnevnog izvješća on je informaciju o događaju dostavio u Glavni stožer, a svoja posebna izvješća slali su po svojoj liniji i načelnici pojedinih službi. Sjeća se da je i zbog drugih problema, a uključivši i događaj u Paulin Dvoru, formirao komisiju od tri člana koja je trebala ispitati slučaj. U komisiji je bio operativac s prezimenom Sić i inženjerac s prezimenom Babić, a treće osobe se nije mogao sjetiti. Nakon izvješća ove komisije o stanju u 130. brigadi HV-a, on je išao u Beketince na razgovor k zapovjedniku te brigade. U odnosu na počinitelje zločina on je poduzeo ono što je bilo u nadležnosti vojske, a to je da je naredio da se sudionici zločina premjeste na prvu liniju bojišta da se tamo dokazuju. Obaviješten je da se po njegovoj naredbi postupilo. Činjenično stanje o samom zločinu te imena i okolnosti su po službenoj dužnosti u okviru svoje djelatnosti morali utvrditi načelnik SIS-a Osijek Mirko Grošelj, načelnik SIS-a Operativne zone Slavko Kit, nečelnik SIS-a 130. brigade Petar Pavković te Vojna policija. U to vrijeme 68. bataljun VP-a bio je tada u formiranju i zapovjednik Vladimir Burić javio mu se na dužnost 15. prosinca 1991. godine."

Gorinšek je "kaznio" počinitelje zločina naredivši da ih se "premjesti na prvu liniju bojišta da se tamo dokazuju". Primjeren i hrabar, a nadasve i pravedan potez, zar ne!? O zločinu u Paulin Dvoru očitovao se i zapovjednik trećeg bataljuna 101. brigade N.N. (podaci poznati redakciji), koji je 21. prosinca 1991. godine odaslao strogo povjerljivo pismo Zapovjedništvu 101. brigade u kojemu navodi imena 14 pripadnika HV-a koji su, prema njegovim saznanjima, "počinili masakr nad nenoružanim civilnim stanovništvom u selu Paulin Dvoru", uz naglasak kako "ne prihvaća zadatak da zapovijeda vojnicima koji su počinili zlodjela i time se izjednačili s postupcima četnika ..."

Iz dokumenata koji su nam dostupni i iskaza brojnih svjedoka nije teško zaključiti da su o zločinu u Paulin Dovoru bili upoznati mnogi u vrhu vojske i države, uključujući i sami vojno-državni vrh koji je, po svemu sudeći, i naredio da se zločin zataška, što je na nižim instancijama godinama uspješno i provođeno, a o zločinu nitko nije govorio, pa ni Gorinšek, koji je nedugo nakon zločina, ali ne zbog njega, smijenjen i umirovljen.

Problemi nastaju krajem 1996. godine, o čemu svjedoči strogo povjerljivo pismo koje je 27. studenoga šefu HIS-a Miroslavu Tuđmanu odaslao zapovjednik II. ZP OSRH Đakovo general Đuro Dečak. U njemu doslovce stoji: "Štovani, temeljem informacije koju sam dobio od bojnika Ante Kujića (Koordinator za razmjenu) srpska strana na posljednjim pregovorima od prije dva tjedna nije potraživala nestale srbe (malo "s", op.V.Đ.) iz Paulin Dvora. To nas upućuje na zaključak da im je poznata lokacija masovne grobnice koja se nalazi u krugu vojnog skladišta "Lug", te da nam pripremaju iznenađenje u smislu da će od međunarodne komisije potraživati da se vrši iskop na toj lokaciji. O toj problematici sam Vas svojevremeno izvijestio putem Centra SIS Osijek, ali se do danas po tom pitanju nije ništa odradilo. Budući da se radi o vojnom objektu, držim da bi po ugled Republike Hrvatske bilo potrebito izmjestiti grobnicu van vojnog objekta. Molim Vas naputak glede daljnjeg postupanja. S osobitim štovanjem, general pukovnik Đuro Đečak."

Dva tjedna nakon pisma Tuđmanu, preciznije 9. prosinca 1996. godine general Dečak izdaje zapovijed o posebnom osiguranju osječke Vojarne "Lug" zbog iskapanja posmrtnih ostataka ubijenih civila iz Paulin Dvora. Posmrtni ostaci su ubačeni u plastične bačve koje su ukrcane na vojni kamion kojim su, uz pratnju vojske, odnosno vojne policije, trebale biti prebačene i zakopane na novom tajnom odredištu. Odluka o "transportu kostiju" donijele su više instancije na tajnom sastanku održanom 14. siječnja 1997. godine i posmrtnni ostaci su ubrzo prebačeni i zakopani u od Osijeka nekoliko stotina kilometara udaljenom selu Rizvanušu, nedaleko od Gospića. Procijenjeno je da je to najbolja lokacija, računajući da će se, uz zločine koje su počinili u Gospiću i njegovoj okolici, odgovornost i za 19 "nepoznatih" leševa pripisati generalu Mirku Norcu i pripadajućoj mu družini.

Zaborav(ljivi)

Masovnu grobnicu otkrili su nekoliko godina poslije haaški istražitelji, a po nalogu glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića istraga je počela u lipnju 2002. Ubrzo je utvrđeno da se radi o civilima iz Paulin Dvora. Od brojnih iskaza zasigurno je jedan od najzanimljivijih onaj koji je 11. listopada 2002. policiji dao nekadašnji zapovjednik II. zbornog područja te bivši HDZ-ov župan i saborski zastupnik umirovljeni general Đuro Dečak. On je, poput mnogih drugih koji su znali za zločin i koji su ga prikrivali i(li) su sudjelovali u "transportu kostiju", izjavio da o tome "ne zna ništa", naglašavajući da "o zločinu u Paulin Dvoru i premještaju posmrtnih ostataka u Liku zna samo iz novina". Valja se nadati da će počinitelji masakra u Palin Dvoru, ali i oni koji su zločin prikrivali i organizirali "transport kostiju", ipak biti primjereno kažnjeni.

Feral Tribune