Krajinaforce Glas Krajisnika u Egzilu

Ispovjest uhapsenog Krajisnika

Dragan Milanko (47) je 2002. u okviru »Idi - vidi« posjete koju su organizovali Danski savjet za izbjeglice i UNHCR, krenuo u Hrvatsku da izvadi dokumenta za sebe i svoju porodicu. Stigao je samo do graničnog prelaza u Bajakovu. Tamo je izveden iz autobusa i na osnovu "tjeralice" koju je za njim raspisao Opštinski sud u Zadru, putovanje završio u istražnom zatvoru.

Mjesec dana po povratku u Beograd, Dragan Milanko govori o tome na koji je način uhapšen i kako je tekao proces koji je hrvatsko pravosuđe vodilo protiv njega .

- Iskreno, dugo sam se lomio oko toga da li da idem u rodni Obrovac, kako bi izvadio papire za sebe i svoju porodicu. Moja supruga je nepokretna već pet godina, ali nikako nismo bili u mogućnosti da dobijemo njenu radnu knjižicu ili potvrdu o radnom stažu kako bi ovdje mogla isposlovati invalidsku penziju. Fond PiO u Beogradu službenim putem više puta od svojih kolega iz Zagreba je tražio ovu potvrdu, ali nikakav odgovor nije stizao. Mislim da je to pospješilo moju odluku da krenem u Hrvatsku. Početak putovanja nije nagovjestio da bi bilo šta moglo krenuti krivim putem, tim prije što sam od Danskog savjeta za izbjeglice dobio uvjeravanja da je Ured za prognanike i izbjeglice Vlade Hrvatske provjerio moj dosije i da u njemu nema ničega spornog. O tome sam obavješten i pismenim putem, a taj akt potpisao je predstojnik Ureda Lovre Pejković. Međutim, na graničnom prelazu Bajakovo izveden sam iz autobusa, uz obrazloženje da je protiv mene Policijska uprava u Zadru raspisala potjernicu.

Optužnica

Prenoćio sam u policijskoj stanici Otoka i narednog jutra u pratnji dvojice policajaca sproveden u Istražni zatvor u Zadar. Tu sam saznao da je Vojno tužilaštvo u Splitu krajem 1992. godine protiv mene podiglo optužnicu za teritorijalno ugrožavanje RH. Međutim, pošto je 1998. godine počeo da se primjenjuje zakon o oprostu, kako bi me i dalje teretili, prekvalifikovali su to djelo i optužili me za pronevjeru društvene imovine.

Ta optužnica teretila me je kao rukovodioca u JP "Osiguranje" Zadar, koje se bavi fizičko- tehničkom zaštitom imovine.

U optužnici se navodi da sam tokom 1991. godine, kao rukovodilac Poslovne jedinice Obrovac, koja je bila ispostava JP "Osiguranje", odbio naredbu direktora poduzeća Ante Marinovića da u centralu preduzeća vratim određeno naoružanje i druga sredstva. Radi se, naime, o 14 pištolja, 9 pušaka M-48 i dvije automatske puške, kao i određenu količinu municije.

Takođe, optužen sam da sam otuđio i dva osobna automobila. Sve su to bili razlozi da se protiv mene pokrene krivični postupak i raspiše potjernica.

Kao otežavajuća okolnost, rečeno mi je da sam ja to sve uradio s ciljem da vojno i tehnički pomognem neprijatelja, odnosno kako su oni naveli, nelegalne oružane snage "SAO Krajine".

Presuda

Mislim da im je, u stvari, najviše smetala moja funkcija predsjednika SO Obrovac koju sam obavljao tokom rata. Ovaj zaključak sam donio čitajući njihove novine u kojima je posebno isticana ta dimenzija u komentarima moga slučaja. Kad govorim o optužnici, koliko je ona imala loše uporište, može se vidjeti i po tome što se ni na jednoj od dvije rasprave, nije ni pojavio direktor JP "Osiguranja" Zadar, podnosilac prijave protiv mene. Dok sam čekao drugu raspravu izrečena mi je tzv. mjera opreza, tako da u tih osam dana nisam smio napustiti zadarsku županiju. Sve ovo vrijeme proveo sam u Golubiću kod mog prijatelja Miće Dragičevića.

Po okončanju druge rasprave Općinski sud u Zadru donio je oslobađajuću presudu. Obrazloženje suda je bilo da ja nisam prisvojio navedeno oružje i automobile, a da politički kontekst događaja nije imao uticaj na postojanje kaznenog djela pronevjere.

Odnos hrvatskih vlasti prema meni, od izvođenja iz autobusa do sudskog procesa, bio je korektan i krajnje profesionalan.

Nemam niti jednu primjedbu na njihovo ponašanje, ali ipak zatvor je zatvor, i to svakom čovjeku teško pada. Osjećao sam se, uprkos tome, dosta opušteno iz prostog razloga što sam znao da nisam kriv.

Pouka

Nakon svega ovoga želim da kažem da su hrvatske vlasti mojim hapšenjem ispunile najmanje tri cilja. Zastrašili su jedan dio našeg naroda, koji želi da ide u posjete Idi-vidi. Pojedinci koji su se mislli trajno vratiti, bar u moj kraj, o tome razmišljaju sa određenom dozom straha. Treći cilj koji su ispunili je taj da su kod svog javnog mnjenja pokupili poene pričom "eto vidite, mi privodimo i hapsimo Srbe".

I pored svega, svima onima koji nisu učinili teža krivična djela poručujem da ako žele da idu u Hrvatsku, to i urade. Neka ipak budu spremni na mogućnost da im se desi nešto slično kao i meni. Ovo govorim zbog toga što ne smijemo dozvoliti da nas zaplaše, a ja ću to svojim ličnim primjerom i dokazati. Sredinom avgusta ponovno idem u Hrvatsku s nadom da završim poslove koje, zbog onoga što mi se desilo, nisam uspio uraditi - zaključuje priču o svom slučaju Dragan Milanko.

Podrške

Odmah po hapšenju, ljudi iz Zajednice Srba iz Hrvatske i BiH, preduzeli su sve pravne radnje, angažovali advokata, i što je meni u tim trenucima bilo najbitnije, posjetili moju porodicu, obećavši joj da će snositi sve troškove postupka i pomoći financijski do mog izlaska iz zatvora. Izuzetan interes za moj slučaj pokazao je i Savo Štrbac, direktor "Veritasa". Takođe dugujem zahvalnost i dr. Miloradu Pupovcu, predsjedniku SNV i Slobodanu Uzelcu iz zagrebačke "Prosvjete" koji su javno istupali povodom svega onoga što se meni tih dana događalo.

Veliku podršku pružili su mi mediji u Jugoslaviji.

Porodica

Porodica Dragana Milanka doživjela je veći stres od njega.

Pored bolesti supruge, koja je pet godina nepokretna i kreće se samo u invalidskim kolicima, ovo je još jedna nesreća koja se na njih obrušila nakon "Oluje".

Dragan, njegova supruga Radmila (41), kćerka Dragana(19) i sin Damir (15) trenutno su smješteni u jednoj sobi samačkog hotela "Dom" u Beogradu.

U više navrata od Komesarijata za izbjeglice tražili su adekvatniji smještaj. Nažalost, u tome nisu imali uspjeha. Sve se završavalo na obećanjima.

Nadaju se da ih najavljena raspodjela stanova za izbjeglice neće mimoći, jer ispunjavaju sve kriterijume.

Imaju samo jednu želju - da žive kao sav normalan svijet.

Obostrana korist

Na drugoj raspravi u Opštinskom sudu u Zadru bili su prisutni i predstavnici UNHCR-a. Oni su neposredno prije donošenja presude razgovarali sa Draganom Milankom i njegovim advokatom Lukom Šuškom o detaljima optužnice.

Nakon oslobađajuće presude, pojedinci iz hrvatskog pravosuđa hvalili su se pred predstavnicima međunarodne zajednice da ovakav epilog »slučaja Milanko« potvrđuje Hrvatsku kao demokratsku državu.