Čista, svijetla sudnica. Po zidovima vise
slike velikih ličnosti. Na desnoj strani od
vrata, kraj prozora, sto, na lijevoj takođe
sto. Na stolovima protokoli i nekakve debele
knjižurine.
DAVID (malen, nizak, suv kao grana,
lagan kao perce. Lijeva mu je noga malo
kraća od desne, te se gega kad ide. Oči mu
se svijetle i prelijevaju kao u mačke iz
mraka. Sav sijed, preko pedeset godina.
Mijenja glas. Umije zaplakati kao malo
dijete, zalajati kao pašče, a zakukurijekati
kao pijetao. Često puta udari zgodno rukama
o bedre kao pijetao krilima i zakukuriječe
te prevari pijetlove, pa se prije vremena
raskukuriječu po selu. Zato ga ruže pomlađe
žene. Pretvara se i da je stidljiv. Ne
vjerujte mu. Ulazeći u sudnicu, krsti se i
drži jazavca svezana u vreći. U jazavca viri
samo njuška iz vreće):?Dobar dan,
glavati gospodini!
SUDAC (na desnoj strani kraj prozora,
zagnjurio glavu u knjigu, pa nešto mrmlja).
PISARČIĆ (na lijevoj strani, pognuo se
po stolu, pa brzo i oštro piše).
DAVID: Dobar dan, glavati, carski
gospodini!... E, čekaj, blentavi Davide! Što
si posrljo ko prase u surutku? Zar ne vidiš
da gospodini imaju posla? Osloni se na zid,
pa malo pričekaj. (Jazavcu)?A ti,
lopove jedan, došo si đe treba! Istina bog,
vođe nema kuruza, ali ima nešto drugo, jazo.
Ima paligrapa, dupli, kabasti paligrapa,
jazo! Jadna li ti i prežalosna majka tvoja!
Zar izjesti čitavu njivu kukuruza, pa ne
zasladiti s paligrapom, e to bi bilo bogu
plakati!
SUDAC: Ko je to? !
DAVID: Dobar dan, glavati i velevlažni
carski gospodini! Sluga sam prepokorna!...
Ama, kakva je ovo kuća đe se ni bog ne
prima?
SUDAC: Šuti, marvo jedna!
DAVID: Šuti, marvo jedna! To je lako
reći. Eto i ja velim. Ama, to nije u
najmanju ruku u redu da reče jedan, rećemo
kaz'ti, carski službenik.
SUDAC: Ti ćeš mene zar učiti?
DAVID: Ne do bog! To ne bi mogo ni u snu
sanjati. Zdravo svano, gospodine?
SUDAC: Ti da se sa mnom rukuješ i
zdraviš? !
DAVID: Zdravo smo, vala bogu! Kako si ti,
kako je gospoja? Je l ona zdravo?
SUDAC: Da tebi ne fali što? Jesi li ti
potpuno zdrav?
DAVID: I mi smo, vala bogu, svi zdravo i
mirno, a tebi vala koji se ti raspituješ za
me, i za me i za moju vamiliju. (Okreće
se Pisarčiću)? Jesi li ti zdravo svano,
dijete?
SUDAC: Ama, šta je tebi, budalo? Oklen
si? Kako se zoveš?
DAVID: Ja se zovem, slavni sude, David
Štrbac, selo Melina, kotar Banja Luka,
okružlje Banja Luka, a zemlja, mislim
glavati gospodine, da će biti Bosna. Kućna
mi je lumera 17. Tako me slavni sud piše i
tako mi pozovke šalje.
SUDAC: Dobro, dobro, Davide. Vidim da
znaš red. A šta ti je to u toj... No, kako
se to zove?
DAVID: Vreća! Vreća se ovo zove, a ovo u
vreći, ovo se jazavac zove.
SUDAC: Jazavac! Šta ćeš s jazavcem ovdje?
DAVID: Tužim ga slavnom sudu jer mi je
izio čitavu njivu kuruza. Tužim ga i tužiću
ga što se dalje i teže more!
SUDAC: O-ho, ljudi, ljudi! Što još čovjek
neće doživjeti u ovoj budalastoj Bosni!
Jazavca tužiti! E, ovo je prava budala,
budala nad budalama. Ama, otkud ti je došlo
u glavu da jazavca tužiš?
DAVID: Otkud mi je, veliš, došlo u glavu
da jazavca tužim? Nije niotkud, već znam
današnji red i zakon. Zar ti, bolan, misliš,
da ja ne znam da ovaj vaš car ima za svašto
zakon? Zna to David, zna. Nemoj misliti da
ne zna! U svašto se on pomalo razbira i
uvijek zna šta je po zakonu a šta jope nije.
SUDAC: Dobro je to i lijepo sve, Davide,
ali jazavca tužiti! To... to...
DAVID: Ti misliš, glavati gospodine, đe
sam ja rođen za turskog suda da ne znam
današnjeg reda. Znam ja današnji red, znam.
Istinabog, mlogo sam se i promučio dok sam
to sve u glavi uredio i, rećemo kaz'ti,
sredio... Šjednemo vako, ja i ona moja
babetina, uveče kraj ognjišta, pa počnemo,
štono vi velite, študijerati: ovo je, ženo,
po zakonu, ovo jope nije; ovo bi moglo biti
po 'vom paligrapu, ovo jope ne bi. I tako do
neko doba noći študijeramo.
SUDAC: Baš tako študijerate?
DAVID: Da, dugo i mnogo študijeramo.
SUDAC: Pa zna li ti baba što?
DAVID: Moja je, velevlažni gospodine, pa
se bojim da ćeš pomisliti da je valim, a ne
valim je već ti po pravdi kažem: da se počem
turski zeman povrati, ona bi mogla sa svojom
pameti nasred Banje Luke kadija biti. Ja
velim: kadija. Kakav kadija! Na moju dušu,
da zna samo još pisati, mogla bi ti mirne
duše reći: "Ustani sa te carske stolice, da
ja narodu pravdu dijelim!" Tako je to
pametna i učevna žena!
SUDAC: Baš tako učevna?
DAVID: O, ne pitaj, gospodine, to je čudo
jedno! Da ti se kojom srećom, jutros bilo
oklen prikrasti, pa da čuješ njezine pameti
i nauke: "Ti ideš, veli, Davide? " "Pa
vidiš, ženo, da sam pošo." "Kako ti ideš
sudu? " "Pa idem ko ostali svijet, na dvije
noge." "Dobro, kaže, ama jesi li ti sredio u
glavi kako ćeš tog jolpaza tužiti? " "Jesam.
Tužiću ga što se dalje i teže more." "U koji
misliš sud?" "Pa ja mlim, ženo, u okružni,
jer je šteta velika." "Eto, bog te ne ubio!"
vrisnu ona ko da je nešto ujede za srce.
"Uvijek se vališ: ja ovo, ja ono; pametan
sam, učevan sam, znam zakon! Jadna ti tvoja
nauka i znanje!" "Čekaj, ženo, nauči me,
slušaću te. U koji ti misliš sud da bi
trebalo ići? " "Najprije ajde dolje u 'naj
naš mali, seljački sud, budalo jedna
budalasta!
Kako bi tražio suda preko suda? Znaš li
ti, bolan, da bi se zamjerio carskoj
gospodi? Najprije, velim ti, ajde u naš
mali, seljački sud, pa ako ga tuj ne osude,
onda, istom onda, ajde na okrugli sud. Ako i
tuj ništa ne bude, odma se vrati, pa ćemo
viditi šta ćemo raditi. Vidim ja, veli, da
će to doći i do samog cara." - "Ama, ženo,
oklen ti tolika pamet, krst ti tvoj ljubim?
!" čudim se ja, glavati gospodine. "Pa kako
ćeš odati čest carskoj gospodi? " pita me i
ispituje ko pop na ispovijedi. "Pa kazaću:
Pomozi bog, carski suci na Banjoj Luci!"
"Eto, eto, eto! O, jadna ti sam ja i čemerna
s tobom! O, jadna sam ti ja i čemerna s
tobom po sto puta!" stade vrištati ko
bijesna i čupati kose. "Slušaj, bog te ubio,
kako ćeš odati carskoj gospodi čest. Kad
uđeš u naš mali, seljački sud, vikni: Dobar
dan, glavati gospodini! A kad uđeš u veliki,
okrugli sud, duboko se pokloni..." "Nijesam
ja, ženo, mlada, pa da se poklanjam. Šta je
tebi? Da ti nećeš prećerati s tom tvojom
naukom!" velim joj ja. "Šuti, sunce te
nebesko spržilo, kad ništa ne znaš! Slušaj:
kad uđeš u okrugli sud, duboko se pokloni i
odma, s vrata, nako iz dubljine podvikni:
Dobar dan velevlažni gospodini! A ne bi,
veli, zgoreg bilo kad bi u malom sudu i
jedno i drugo reko: Dobar dan, glavati i
velevlažni gospodini! i dodo: Sluga sam
prepokorna! Taki je danas red, i tako se
carskim službenicima odaje čest." "Ama,
ženo, oklen ti tolika pamet i nauka, postove
ti tvoje ljubim!" zapanjio se ja od čuda.
SUDAC: Bogami, Davide, baš ti je učevna
žena. A gdje nauči ona toliku nauku?
DAVID: Đavo bi je znao, glavati
gospodine! Druži se mlogo s kneževom ženom,
i idu tamo žandarskoj kasarni, pa ja ne
znam... More biti da je naučila od carski
oružnika i od knjeginje, a knjeginja je baš
zorli, kabasto učevna žena. Kršna, naočita,
mlada ko kap, pa je carski oružnici od
dragosti na rukama nose, a sve zbog njezine
pameti i nauke! A moja stara šjela nasred
kasarne, izvalila se na carske dušeke, pa
pije, puši i prima nauku. Bože moj, bože,
čudne ljepote u vašeg cara! Bože moj, bože,
ala vi usrećiste našu zemlju! Svijet se
lijepo umrtvio od nekakva dobra, i miline,
pa jedva diše. Svak veso, zadovoljan, svak
pjeva, samo se pjesna niđe ne čuje. Jedini
sam ja (plače) nezadovoljan, jadan i
čemeran.
SUDAC: Šta ti je Davide? Što plačeš? Šta
je tebi krivo i nepravo u ovoj zemlji?
DAVID: Nije mi ništi krivo na slavni sud,
već na 'vog prokletog lopova, šjeme mu se
umelo! (Tuče jazavca po njušci).
Dabogda ti, dušmanine i zlotvore moj,
vješala omastio, ko što ćeš i' i omastiti
ako u 'voj zemlji bude još imalo pravde i
zakona!
SUDAC: Što ga toliko tučeš i kuneš? Šta
ti je učinio?
DAVID: Zar ti nijesam maloprije kazo? ...
Izvoli, gospodine, da ga povrgnem na zemlju?
Težak je ko mlinski kamen, saprela ga moja
krvava muka i sirotinja! Izvoli, gospodine?
SUDAC: Izvolim, izvolim, Davide. Spusti
ga.
DAVID: Kako bi bilo, glavati gospodine,
da ga izvadim iz vreće, pa da ga privežem za
'vu jednu nogu od astala, da vidite mog
zlotvora i dušmanina, kosti mu u Zenici
sagnjile! Izvoli, velevlažni gospodine?
SUDAC: Izvolim de, priveži ga...
DAVID (vadi jazavca iz vreće):
Čuvajte se, gospodini moji, jer, ako mi se
izmakne, zlo će biti. Za rđavo, da
oprostite, mjesto jazavac leti. Čekaj,
lopove jedan, što se toliko otimaš i
koprcaš! Još sam ja snažan, iako sam se
rodio nekako kad se prvi put počela trećina
od naroda kupiti; još ja imam snage i
kuveta, iako se već dvadeset godina nemam
čim ni na Uskrs omrsiti. Vala carevini,
našoj premilostivoj Zemljanoj vladi i
slavnom sudu, što sam i ovi malo snage
očuvo! Vala im đe čuli i ne čuli!... Vidi
ga, gospodine, vidi kako njuši šušte li
oklen kuruzi. O, nebo te (udara ga
po njušci) ubilo! (vrisne) Čuvaj
te se, gospodini moji, izmače mi se! O,
jadan ti sam što učini! (Jazavac se
zaoštrljio, nakostriješio, pa trči kroz
sudnicu. Sad poleti jednom prozoru, sad
drugom; sad se zatrči pod jedan sto, sad pod
drugi; sad opet poleti vratima, sad među
noge.) Eto ga uprav među krake! Čuvajte
se, gospodine! Joj, jadan ti sam, ako ti što
bude, nikad ti gospoji ni ja ni ti nećemo
smjeti izaći pred oči! (Jedva ga uhvatiše
i svezaše.)
PISARČIĆ (sav blijed): Što si ga
pustio, magarče? !
DAVID: Kome ti to veliš, magarče?
SUDAC: Što si ga driješio, budalo?
DAVID (smije se): Ama, čekajte,
ljudi, da se malo priberem! Ja sam tebe
pito: "Izvoli, gospodine? " Ti kažeš:
"Izvolim, izvolim, Davide." E, ko je sad
kriv? Ja beli nijesam jer slušam što stariji
izvoli i naredi.
SUDAC: Ti si, Davide, i budala i nisi
budala.
DAVID: Vala ti na takvoj riječi ko
starijem i učevnijem!
SUDAC: Što si vodio ovog lopova pred sud?
Što ga nisi odma na njivi ubio?
DAVID: Kako sam budalast, more biti da bi
to učinio da ne znam današnjeg reda i
zakona. Ama, šta bi ti, glavati gospodine,
duljio, otezo i natezo: znam zakon, pa neću
preko zakona. Neću preko zakona, pa ubi
me!... Neke godine, dok još nisam bio
svještio vašeg zakona, ubio sam u toj istoj
njivici jednog jazavca. Biće valjda brat
ovog lopova. Uvati me carski šumar i oglobi
s pet vorinti. Kad metnu pare u džep, oštro
mi zaprijeti: "Ne smiješ to više činiti, jer
i jazavca današnji zakon brani." E, kad ga
brani, nek mu i sudi kad štetu počini!...
Samo imam ono nešto krezube babetine, i tu
njivicu kuruza što sam imo, pa mi ovaj lopov
satra i sa zemljom sravni. Osušili se jadni
kuruzi, pa kad prođem pokraj njivice, obuzme
me tuga i žalost. O, kako tužno šušte
čemerni, slomljeni kuruzi! Reko bi čojek da
uzdišu za osvetom i pravdom... Samo
(plače), samo sam tu njivicu kuruza imo,
pa...
PISARČIĆ (zajedljivo): A kako ti
se zove njivica? To treba slavni sud da zna.
DAVID (tare suze): Čudnovato se,
dijete, zove njivica. Zove se: Ni
Davidova ni carska ni spaiska.
Tako joj je ime i tako je, čini mi se, i
vođe u sudu zapisato.
SUDAC (smije se): U tebe, Davide,
sve to nekako zapetljato. Kako se to zove
njivica: Ni Davidova ni carska ni
spa'iska? Kako to?
DAVID: E, lako, gospodini moji. Sve ću
vam kazati po redu i zakonu. To je njivica
krčevina. Ja sam je iskrčio, pa velim: moja
je. Oko te je njive carska šuma. Nakraj
njivice, upravo kad se pođe dolje Markanovom
Točku, stoji dirjek, uboden u zemlju, s one
dvije ko kantarske kuke (C.S). To vele ko
piše: carska šuma. Bože moj, bože, čudne
ljepote u vašeg cara! Bože moj, bože, svakom
li se danas odaje čest: carska šuma! Za
turskog suda: svačija, ničija šuma, a danas
carska šuma. Pa kažem vam, oko te je njivice
carska šuma, te gruntovnik veli: "Istina,
Davide, ti si je iskrčio, ali to je carska
šuma. Pošto si iskrčio carsku šumu, ostala
je carska zemlja. Šuma je carska, pa i
zemlja mora biti carska." Sad dolazi spaija:
"Lažeš, Vlaše! Nisi je iskrčio, već je to,
bivakarce, od davnina ziratna zemlja, a
svaki komadić ziratne zemlje moj je!" Na
čijoj je strani prava, ne znam. Samo znam da
zato svijet tu njivicu zove Ni Davidova
ni carska ni spaiska. A ja bi reko da
svijet u jednu ruku ima i pravo, jer ta
njivica, kako ste čuli, nije ni moja ni
carska ni spaiska, već ovog prokletog lopova
i brezakonika. Dok se mi vamo svađamo i
prepiremo čija je, a on se poistija sladi i
deblja, štono vele, ko šokački pratar. Zato
vas molim i preklinjem da ga što teže
osudite. Meni je ovaj slavni sud mlogo dobra
učinio. Od mloge me je bijede i nevolje
oslobodio...
SUDAC: Baš od mnoge te nevolje oslobodio?
Kako to?
DAVID: Da, da, od mloge me je bijede i
napasti oslobodio. Sve ću vam, gospodini
moji, kazati po redu i zakonu. Imo sam sina.
Snažno, mlado i vitko momče ko jela. Nije
bio nimalo na me nalik. Bacio se bio na
đeda, moga oca, što je u pošljednjoj buni u
Crnim Potocima pogino. Snažno i vitko momče,
ali naopako i zločesto da bog milostivi
sačuva! Uzeše ga u vojsku, poslaše ga u Grac
i ja danu dušom. Lani, oko Časni veriga,
donese mi knez crnu knjigu i tri
vorinta: "Davide, umro ti sin, pa ti carstvo
šalje tri vorinta. To ti je nagrada." "O,
dobre carevine, krst joj ljubim!" lijepo ja
jauknu od radosti, a žena i djeca zaplakaše.
"Brate, kneže, vrati ti ta tri vorinta
carevini. Pravo će biti i bogu i ljudima da
to carevina uzme sebi ko, rećemo kaz'ti,
neku nagradu, jer ona je mene od napasti
oslobodila." - Onda sam imo jednu kravu,
dobru, debelu kravu. Od usta sam svoji
otkido pa sam njoj davo. Kažem vam, dobra,
debela krava, ali zijanćarasta, da bog
zakloni! Preskočiti preko plota i ograde kud
zanese! Satra mi svake godine ljetinu. Doču
to nekako slavni sud. Eto ti jednog dana
onog šikucije što kupi miriju i porez:
"Davide, veli, dočuo sud da te snašla
bijeda, pa me je poslo da.. . Kako bi bilo
da mi tu nesretnu kravu preteslimimo
carevini, pa nek se ona tamo š njom muči i
devera? " "Vala, velim ja, carevini koja se
toliko za me brine! Vodi, brate, vodi odma!"
- Onda sam imo četri koze. Za turskog suda
mirne ko ovčice, a kad zastupi ukopacija,
ošjetiše i one slobodu, bog i' ubio, pa se
ne daju snositi! Počne i' ona moja krezuba
babetina musti, a pošljednja nogom u kabo,
pa prolije vareniku. Doču jope nekako
carevina. Eto ti šikucije: "Pomozi bog,
Davide! Zdravo, mirno? " "Dobro, vala bogu,
kako si ti? " Tuj se upitasmo za zdravlje,
dok šikucija poče: "Tebe, Davide, zar jope
snašla napast: nemirne ti koze, pa
prolijevaju vareniku? Kako bi bilo da i'
predamo poreznom uredu, pa nek se on š njima
muči? " "O, da dobre carevine, milostivi
bože!" zaneso se ja i lijepo jauknu' od
nekakve silne miline, a žena i djeca od
velike radosti zajecaše. "Goni, brate,
ljubim ti stope tvoje, goni!" I, bogami,
čojek - vala mu, vala i njemu i
premilostivoj carevini! - oćera nesretnice i
oprosti me napasti. - Od svega mala i imaća
ostade mi još jedan prasac, dobar, debo
prasac, ali zijanćarast i nesreća jedna!
Potra kuruze, pojede tikve i misirače, sve
pojede i poždera, da oprostite, ko kakav
šikucija. Napravim mu jarmac i metnem vako
ko sad tebi (sklapa ruke i pokazuje na
Pisarčiću), ne budi primijenjeno, oko
vrata, ali ne pomaže. Skočio svijet na me ko
na bijelu vranu: "Tvoj prasac, Davide,
upropasti i tebe i nas!" Od usta do usta,
dok i carevina ne doču. Eto ti šikucije: "E,
baš si, veli, Davide, baksus! Ni u čem ti se
ne da!" "Dosta, brate! Znam!" viknu ja, pa
ga zagrli i poljubi. "Dosta! Goni! Vala ti,
vala i tebi i premilostivoj carevini koja se
ona za me toliko brine? Vala vam đe čuli i
ne čuli!"
PISARČIĆ: Ne znate vi, gospodine, još
ovih bosanskih seljaka. Danas ovaj David
hvali i uznosi carevinu do neba, a sjutra bi
se, onako sakat, diga u bunu i poša protiv
ovog slavnog suda. Znamo se, Davide, znamo.
Svi ste vi jednaki.
DAVID (unosi se Pisarčiću u oči):
Ko?! Ko, bolan? Zar da se ja dignem u bunu?!
Drago moje dijete, vidim pametan si i učevan
si, ali nemoj me, tako ti carskog kruva,
musavediti i bijediti kod ovog carskog suda!
Zar da se ja dignem u bunu? Bolan, bolan, ja
bi glavu svoju položio za 'vaj sud!... Nego,
preklinjem te, glavati gospodine, da ovog
lopova što teže osudiš. Svega me upropastio.
Skini mi ga s vrata, tako ti carske službe!
Nas je, seljake, kažem vam, ovaj slavni sud
od mlogo čega oslobodio. Ne riču nam više sa
plandišta zadrigli bakovi niti nam bodu
čeljadi; ne taru nam više silne volovanice
plotova i ušjeva ko u ono staro, blentavo,
tursko vrijeme. Danas ne mereš viđeti u
svijeta žirovne i bakovite sermije. Što nam
je slavni sud ostavio, to je mirno, ćudevno,
pametno; istina malo mršavo i slabo, ali za
nas, blentave Bošnjake, i nije drugo!...
PISARČIĆ: E, ta ti je, Davide, na mjestu.
DAVID: Svaka je moja, dijete, na mjestu,
svaka! Nemoj misliti da nije. Nego, kažite
vi meni oćete li već početi ovog brezakonika
osuđivati ili nećete, da znam na čemu sam?
SUDAC: Ti si, Štrbac, prava pravcata
budala. Jazavca osuđivati! Ti si lud, božji
čovječe!
DAVID (Kao uvrijeđen, ljutito):
Nemoj ti, gospodine, tako! Dok jadni težak
svješti vaš red i zakon, a vi odma: ti si
lud, ti si budala...
SUDAC: Ti to, Davide, pokazuješ rukom na
me: Pazi--de se!...
DAVID (nastavlja mirno): Da sam ja
lud, ja bi bio u ludoj kući a ne bi se danas
razgovaro s carskim ljudima. Ama, zar nije
tako? Nego vi njega osudite. Ako ga ne
osudite, skočiću u Vrbas, jer ženi ne smijem
na oči.
SUDAC: Zar ti je tako žena naopaka?
DAVID: E, moj gospodine, ne do ti bog š
njom živiti! Ništa ti nema gore, glavati
gospodine, nego kad se udovica raspali, da
bog milostivi sačuva! Kadra ti je i jednu,
štono vele, carevinu zadrmati. Ama, ne znam,
glavati i velevlažni gospodine, koji me đavo
natenta da se udovicom oženim. I najposlije
doći će mi glave.
PISARČIĆ: Zar si udovicu oženio?
DAVID: Kako reče?
PISARČIĆ: Zar si udovicu oženio, pitam
te?
DAVID: Tako ti mladosti, dijete, ne
upleći se u razgovor kad ništa ne znaš. "Zar
si udovicu oženio? "...
SUDAC: Vas se dvojica ne razumijete. Mene
ćeš ti bolje razumjeti. Je li te ta tvoja
žena, na ime sadašnja, oženila kao udovica
ili kao djevojka? Valjda sad razumiješ?
DAVID: (začuđeno): Ama, gospodine,
nemoj ti barem biti budala! Kako će mene
moja rođena žena oženiti?!
PISARČIĆ: (napreže se ozbiljno da
razjasni Davidu): Je li ta tvoja žena,
na ime koju sad imaš, je li, pitamo te, bila
prije oženita?
DAVID: Žena oženita! (Krsti se
začuđeno i hoda po sobi.) Žena oženita!
Ama, zar se u vašoj zemlji žine žene?
SUDAC: (dugo razmišlja): Koliko je
stara ta tvoja žena?
DAVID: Pa ima jedno trideset godina s
jedne strane, a...
PISARČIĆ: No, mlada je još.
DAVID: Dabogme da je mlada. Još joj
prednji zubi nijesu padali.
PISARČIĆ: Pa dobro, kad je tako mlada,
onda si je mora djevojkom oženiti.
DAVID: (uprepastio se od čuda):
Ama, šta je tebi?! Kako ću ja ženu djevojkom
oženiti? Šta bi to onda bilo? Boga mi,
dijete, ja bi reko da ti nijesi sastavio oko
lijeske... Što ću ja ženi djevojku
dovoditi!...
SUDAC: (trže se); A, sad znam!
Jesi li je doveo kao udovicu ili kao curu?
DAVID: E, sad i ja znam! Dovo sam je ko
udovicu. Tri puta se udavala. Ja sam je čak
iz treće ruke dobio, (Svi se smiju. Sudac
nešto bilježi.) Pa kažem ti, glavati
gospodine, napaka je, zločesta, džandrljiva,
a, nema vajde kriti, od popovske je loze, pa
je i pametna i zorli učevna žena. Kad počne
nekakve carske paligrape nabrajati, mene
stane pamet. Ali ljuta je, da bog milostivi
sačuva!
SUDAC: Što se ne potužiš parohu, pa nek
je izgrdi?
DAVID: Kome reče da se potužim?
SUDAC: Parohu dotičnom.
DAVID: Šta je sad jope paroh?
PISARČIĆ: Pop, pop, Davide.
DAVID: A, pop! Žalio sam se dva, tri put,
pa pop veli: "Davide, kaže, pošto nije
vjenčana, ne spada pod crkvenjske paligrape.
Tuži je, veli, sudu. Naći će se valjda i za
nju koji paligrap, jer ovaj njiov car ima za
svašto zakon".
SUDAC: A što je nisi vjenčao?
DAVID: Ište pop mlogo za vjenčanje.
SUDAC: Koliko?
DAVID: Ište, bolan, četrdeset vorinti, a
sva ona moja krezubača u temelj ne valja pet
vorinti!
SUDAC: E, kad je tako ljuta, a nije
vjenčana, otjeraj je. Slobodno je moreš
otjerati, Davide.
DAVID: Davno bi ja to učinio, ali mi se
ne da. Žao mi je. Nešto bi ti kazo, ama me
je sramota...
SUDAC: Ništa se ti ne stidi.
DAVID: Ti kažeš da je oćeram. Kako ću je
oćerati kad mi je, da prostiš, slatka i
draga, bog je ne ubio! Čuješ, glavati i
velevlažni gospodine, nevjenčana je,
prošćeš, žena i slađa i draža od vjenčane.
E, to sam ja nako svještio i u svojoj glavi,
štono vi velite, proštudijero. Nema vajde
kriti, draga mi je i slatka, ali neki put
ražljuti se pa oće da me udavi. Da mi
lanjske godine, o Lučindanu, ne dade svjet
jedan carski oružnik gore na Kadinoj Vodi,
ne bi se ja danas s vami razgovaro, već bi
truno u ledenom grobu. Napuni mi čojek lulu
duvana - vala mu! - pa će na polasku:
"Davide, veli, pametan si i bistar
domaćin...
PISARČIĆ: (zajedljivo se
osmjejkujući): E, baš si bistar i
pametan!
DAVID: Dijete, molim te ko što se bog i
stariji mole, ne prekidaj me u riječi! Ne
prekidaj me u riječi, tako ti carskog
kruva!... "Pametan si, veli, i bistar
domaćin, ali ću ti jope dati jedan svjet.
Kad ti gođ, kaže, dođe do gustog, bilo kod
ljudi, bilo na sudu, đe bilo, veli, da bilo,
ti samo podvikni nako od srca: Živila naša
premilostiva Zemljana vlada! Nemaj brige,
sve će na dobro okrenuti." Poče me žena
jednom tući. Uvati me za grlo da me udavi.
Sjeti se ja svjeta: "Živila naša
premilostiva Zemljana vlada! Ostavi, ženo,
bog te ubio. Živila naša premilostiva
Zemljana vlada! Ostavi, ženo, Ristos te
ubio. Živila, prodera se iz sveg grla, naša
premilostiva Zemljana vlada u Sarajevu!" Ona
sva poblijedi, ruke joj obamriješe, i ja se
spaso. A da ne bi svjeta, odo ti ja pod crnu
zemlju. Jutros mi je zaprijetila: "Ako mi,
veli, ne doneseš od suda napismeno da su tog
jolpaza osudili na vješala ili u Zenicu, ne
idi mi na oči živ!" Pa sad vas molim i
preklinjem da ga što teže osudite...
SUDAC: Ja ovom čovjeku ne znam ništa!
DAVID: Što, gospodine, što sam ja skrivio
našoj premilostivoj Zemljanoj vladi i
slavnom sudu pa da im je draži ovaj
brezakonik i odmetnik od mene? On ne
priznaje ni suda ni zakona ni paligrapa, pa
jope mu sud, vidim, ide na ruku. Kakva je to
pravda?! Nemojte, gospodini moji, gledati
što sam ja čojek siroma seljak, već sudite
po pravdi i zakonu. Mi smo seljaci s ovim
sudom dosad zadovoljni bili, pa bi željeli i
odsad. Ne dižemo se, ne bunimo se, ne
tražimo od Zemljane vlade nikakve prave ko
gazde...
SUDAC: A kakvu pravu traže gazde?
DAVID: Nešto sam načukno neki dan dolje u
čaršiji da ove naše gazde...
PISARČIĆ: (pakosno): A, šta znaju
te vaše gazde!
DAVID: (ljutito): Dijete, očnjeg
ti vida i carskog kruva, ne prekidaj me u
riječi! Ama šta je tebi danas? ! "A, šta
znaju te vaše gazde"! A šta ti znaš, vuzle
jedno vuzlasto, osim tog carskog čina na
tebi? ! Zelen si, dijete, zelen ko zelena
grana u gori zelenoj.
PISARČIĆ: Glupi su oni, Davide, ka gluvo
doba. Ne znaju oni ništa, ama baš ništa ne
znaju!
DAVID: (još ljući, pakosniji): Baš
ništa ne znaju? A ko ono zna, vuzle jedno
vuzlasto, osim tog carskog čina na tebi,
napraviti od aršina aršin i po, od oke poke,
a od poke oku - kako kad, a?!! E, de-de sad
kaži, nemoj vrdati! E, moj sinko! Zelen si,
zelen ko zelena grana u gori zelenoj.
PISARČIĆ: (zacrvenio se): Ja sam
konta nešto drugo, a i ta ti je na mjestu.
DAVID: Svaka je moja, dijete, na mjestu,
svaka. Nemoj misliti da nije.
SUDAC: (hoda po sobi, trlja ruku o
ruku i smijulji se): Šta si ti
to, Davide, načuknuo dolje u čaršiji? Kakvu
pravu traže gazde?
DAVID: Znate vi to bolje nego ja. Vidim
ja, vi ko ćerate šegu sa mnom.
SUDAC: Ne znamo, vjere mi, Davide.
DAVID: Baš ne znate? Ne mere biti da ne
znate?
SUDAC: Ne znamo, ne znamo.
DAVID: Ama, kako to da ne znate? E, oćete
li osuditi ovog jolpaza, pa ću vam kazati?
Kazo ja vami ne kazo, vi njega po zakonu
morate osuditi.
SUDAC: Hoćemo, osudićemo ga. Samo nam
kaži sve što si načuknuo.
DAVID: Izvoli, gospodine, da šjednem? Baš
sam se mlogo umorio. Izvoli, gospodine?
SUDAC: Izvolim, izvolim, Davide. Sjedi,
pa nam kaži kakvu pravu traže gazde.
DAVID: (sjeda): Čudnovatu prbvu
glavati gospodine, traže gazde. Ne znam ti
ni kazati. To ti je nekakva varica, nešto
šareno, nešto budi bog s nami! Traže od
Zemljane vlade da nam izvoli da se više ne
zovemo samo Srbovi ko od Kosova, već srpski,
prekoslavni, školski, crkvenjski i
ato-no-to... Ovu pošljednju riječ ne mogu
izgovoriti, pa ubi me!... Eto, taki Srbovi
da budemo. To oni traže, čujem dolje u
čaršiji, već puni šest godina, pa ne mogu da
nađu.
PISARČIĆ: Pomrčina, Davide, pomrčina, pa
ne vide od očiju.
DAVID: More i to biti... Neki me dan, baš
će biti u prošli pazar, pita gazda Stevo:
"Priznaješ ti, Davide, da si srpski,
prekoslavni, školski, crkvenjski i
ato-no-to..." O, teške riječi, krst joj
ljubim! Prije bi slomio jezik nego što bi je
izgovorio... "Jesi ti, Davide, taki Srb? "
"Šta je to, gazda? Kakva je to sad nova
vjera nastala? Da vi nas, gazde, nećete
porimiti? Nije vam vjerovati, gazde ste. Ja
sam Srb, a taki Srb, bože sačuvaj i
zakloni!" On se ražljuti, pa podvrisnu: "To
je naša, gazdinska prbva što tražimo od
Zemljane vlade! I ko taki Srbin nije - nije
ni Srbin, već Švabo, Šokac, špijun,
izdajnik!" "Ja sam bogme, velim, gazda,
mislio da vi tražite da carevina ukine ovu
prokletu trećinu i desetinu, a vi počeli
nekakve budaleštine zbijati.
SUDAC: Pa ti kažeš, Davide, da ste vi
seljaci zadovoljni?
DAVID: O, mi smo zadovoljni! Pritisnulo
nas dobro sa sviju strana; od nekakve silne
smo se miline umrtvili pa jedva dišemo...
Ali mi je vrlo teško što mi gazde kažu da
nijesam Srb. Ja nijesam Srb! (Ustaje sa
stolice, i živo sijeva i strijelja
očima suca.) Pogledaj me, gospodine,
dobro me sad pogledaj: mjerio sam se na dva
carska kantara, na turskom kantaru i na
kantaru ovog vašeg cara, pa ni dram manje ni
dram više od dvadeset i pet oka! A kad se
Srb u meni napiri i nadme, nema tog carskog
kantara na 'vom svijetu koji bi me mogo
izmjeriti!!!
SUDAC: (u sebi): Ovo je čudnovat
stvor.
DAVID: Tako je to kod mene sve teško,
olovno, čvrsto... Još sam ja nešto načukno.
Gazda Stevo kaže da sam izdajnik, e pa kad
sam izdajnik, ja ću i to izdati.
SUDAC: Šta je to, Davide? De-de nam kaži.
DAVID: (usteže se): Bogami, ne
smijem. Ne smijem, gospodine, ubiće me
gazde.
SUDAC: (živo oblijeće oko njeg):
Kaži, ne boj se ništa.
PISARČIĆ: Kaži, Davide, kaži. Ne boj se
kad ti gospodin sudac...
DAVID: Krsnog mi imena, ne smijem. Ne
smijem, ljudi! Još vi ne znate što su naše
gazde. Pametni ste, učevni ste da se dalje
ne mere, ali...
SUDAC: (još življe): Kaži, ne boj
se ništa!
DAVID: Ama, kazaću, pa nek ide glava!...
Ima li u vas škola što se zove
terezijanska?
SUDAC: (govori s Pisarčićem njemački).
DAVID: (skoči sa stolice kao oparen,
stade izmeđ njih i poče mahati kažiprstom):
Niks, niks! Niks, ništa to ne
pripoznajem! To se meni o glavi radi! A,
niks!
SUDAC: (umiruje ga): Ne boj se ti
ništa. Nešto sam zaboravio, pa pitam
gospodina... Ima, Davide, ima taka škola u
nas.
DAVID: Pa baš ima u vas taka škola
terezijanska što se zove?
SUDAC: Ima, ima.
DAVID: U toj se školi vašoj, terezijanska
što se rekne, uče barunski, grovovski, a
jedan mi gazda reče da se tuj i carski
sinovi uče?
SUDAC: (u sebi): Šta će ovo sad da
bude? .. . Istina je to sve, Davide, pa šta
onda?
DAVID: A znate li vi čiji se sinovi još u
toj vašoj školi, terezijanska što joj se
veli, uče?
SUDAC: Ne znamo.
DAVID: Ne mere biti da ne znate? Kako vi
to ne bi znali? Ja sam, bolan, načukno dolje
u čaršiji da se u toj školi uče djeca
najvjerniji' službenika vašeg cara, koja će
poslije, kad odrastu, upravljati i drmati
cijelom vašom carevinom. A u toj istoj
školi, možda pod tuđim imenom, uče se sinovi
najduplijeg gazde u cijeloj Bosni i
'Ercegovini.
SUDAC: Dobro je to, Davide, za našu
carevinu.
DAVID: E, moj gospodine, ja sam mislio da
si ti pametniji i vjerniji svom caru. Zar ti
ne znaš, bolan, da se njiov otac digo protiv
carevine, ali s vrlo malo mozga u bašuni.
Pametan je, istina, toliko da zna od oke
napraviti poke, ali to je malo, vrlo malo,
kažu gazde. Zato je sinove i poslo, kod
toliki naši škola, u tu vašu školu,
terezijanska što se zove, pa kad ta djeca,
majčin sine, poprime vašu učevinu, povataju
vaše planove, spise i protokure, pa se onda
vrate u očeve dvore, teško vami! Ode Bosna;
ode vala, ko da je nijeste nikad ni imali!
Tako će biti, kunem vam se bogom živim, i
moje vam suze neće pomoći! Bolan, bolan, ja
bi krvi svoje utočio ovom sudu i našoj
premilostivoj Zemljanoj vladi, pa zato vam
ovo i kažem. Nego vi odma, ovog časa, udarte
tel na carstvo da se ta djeca odstrane iz te
vaše škole, terezijanska što joj se veli.
SUDAC: Ja ovog čovjeka ne razumijem.
PISARČIĆ: Ja bi reka, gospodin sudac, da
je on bena?
DAVID: (gleda ga prezrivo): A ja
bi jope reka da on nije bena! Kako ti,
bolan, moreš reći da sam ja bena? Ja za tebe
nijesam nikad čuo niti sam te do danas
svojim očima vidio, pa jope znam kako ti je
ime. Oćeš da se okladimo; o glavu da se
okladimo?
SUDAC: Vi ste, gospodine, juče došli
ovamo?
PISARČIĆ: Da, juče sam doša.
SUDAC: Nikad niste vidjeli ovog čovjeka,
niti on pak vas?
PISARČIĆ: Nikad! Nikad ga nisam vidio, a
ni on mene.
SUDAC: E, Davide, kako je ime gospodinu?
Ako pogodiš, odma ćemo jazavca osuditi, ako
ne pogodiš, gubi se!
DAVID: Pogodio ja ne pogodio, vi ovog
lopova po zakonu morate osuditi. Ja samo oću
da kažem ovom djetetu da nijesam ni bena ni
budala.
SUDAC: E, dobro je, Davide; pristajem i
na to. Samo ti kažem, ako pogodiš kako je
gospodinu ime, teže ću tog lopova osuditi.
Dakle, kako je ime gospodinu?
DAVID: (ustade, ustače kapu, opet je
skide i pruži ruku Pisarčiću): Zdravo
mirno, gospodin Dane, ili...
SUDAC: (iznenađen): Sakrament!
Pogodi!
PISARČIĆ: A, vrag mu babi, pogodi!
DAVID: (ponosito i malo zajedljivo):
Bogami, i pogodi!
SUDAC: E, ovaj mi je čovjek potpuno
zagonetan! Ama, otkud ti znaš da je
gospodinu ime Dane? To ti je morao neko
kazati, ili si od nekog čuo?
DAVID: Mlogo sam ja, gospodini moji,
svijeta prošo, iz mlogo vuruna kruva io, sa
mlogo vrela vode se napio. Odajući po
svijetu i narodu, na svašto sam pazio i ovo
sam uverčio: pođeš li dolje kroz Lijevče,
ispod Banje Luke, svakom je gotovo drugom
čojeku ime Ćetoje ili Nedo. Pođeš li gore
Glamoču, pa sretneš čojeka, viči: "Pomozi
bog, Sava!" Gore ti je sve goli Sava. Nanese
li te put tamo vrletnoj i kamenitoj Lici,
skidaj kapu i viči: "Dobar dan, Dane!" ili
"Dobar dan, Mane!" Nećeš pogriješiti. Po
govoru vidim da je ovo dijete iz Like, pa
eto otkud znam kako mu je ime.
PISARČIĆ: A, vrag ga odnio, tako je! Mom
je bratu, što je u žandarima, ime Mane, a u
samom našem mjestu ima pet, šest Dana i
Mana.
SUDAC: Pa ti, Davide, nisi, kako vidim,
budala?
DAVID: Ko kaže da sam budala?
SUDAC: Ne kaže niko, nego... Kako ti
možeš, božji čovječe, tužiti jazavca?
DAVID: A kako ti mene jope moreš tako
pitati? Zar ti misliš, bolan, da ja ne znam
da ovaj naš car ima za svašto zakon? Znam ja
to, znam, dobro ja to znam. Nemoj misliti da
ne znam!
SUDAC: Ama, eto, Davide, da rečemo da ima
zakon i za jazavce, opet je to nekako
nezgodno. Bistar si i pametan čovjek,
promisli se... Ti znaš kad sud nekog osuđuje
treba da zna koliko je star, je li oženjen,
ima li djece, kako govori, koje je vjere.
Sve je to potrebno sudu. Eto, koje je vjere
taj tvoj nesretnik?
DAVID: Nikakve! Da je ikakve vjere, ne bi
diro u moju sirotinju.
SUDAC: (smijulji se): Je li
oženjen?
DAVID: Jest, oženjen je.
SUDAC: Po čem znaš?
DAVID: Znam vamo po nečem. To ne treba
slavni sud da zna. Sramotno je to vođe i
pomisliti, a kamoli izreći. Oženjen je,
oženjen!
SUDAC: Ima li djece, vrag ga odnio, kad
je oženjen?
DAVID: Ima. O, da mu vidiš djece i
vamilije! Puna i' dolina više one moje jadne
i jedine njivice što se zove Ni Davidova
ni carska ni spaiska.
SUDAC: Kako govori, Davide, taj lopov,
kojim jezikom?
DAVID: To ti, glavati gospodine, nako
posigurno ne umijem kazati. Brkljači ko i ti
i ovo dijete kad ste se nešto maloprije
dogovarali. Zabrkljači-de, gospodine, malo
na njeg, da vidim oće li...
SUDAC: (smije se, govori nešto i udara
jazavca po njušci).
DAVID: Vidi, gospodine, vidi kako diže
njušku, kako te razumije! Vidi kurvina sina
kako se ko đoja ražalostio. Ne pretvaraj se,
lopove jedan! Iako govoriš gospodinovim
jezikom, to ti neće pomoći. Slobodno, nemoj
se pretvarati.
SUDAC: Kad je rođen, koliko je star ovaj
tvoj lopov, Davide?
DAVID: Nije on ni star. Mlad je on još.
SUDAC: Ne pitam te to, već bih rad znati
koliko mu je godina. I to mi je potrebno.
DAVID: A koliko ima godina otkad ste vi
došli u Bosnu?
SUDAC: Pa ima tako dvadeset i tri, i
četiri godine.
DAVID: O, mlogo, pobogu brate! Zbilja,
kad ćete vi već... E, toliko je godina,
otprilike i ovom lopovu, šjeme mu se zatrlo!
SUDAC: Kako ti to znaš?
DAVID: Znam vamo po nečem. Piši ti
slobodno, toliko mu je.
SUDAC: "Piši ti slobodno, toliko mu je"!
Ti to meni kao da zapovijedaš, a? Uhvatili
smo te, Davide! Ne znaš!
DAVID: Ama, piši, gospodine, kad ti
kažem, toliko mu je.
SUDAC: Ali nije to tako! Moraš kazati po
čem to znaš.
DAVID: E, kad oćeš da kažem, kazaću ti:
dira u tuđu sirotinju, pa ja mislim da je
baš za vašeg zemana rođen. Eto po čem znam!
SUDAC: Kako, kako?
DAVID: Sve polako... Oprosti, gospodine,
pomeo sam se. Oprosti, gospodine, molimo te,
zbunio sam se pa ne znam ni šta govorim. Kad
gođ uđem u slavni sud, čini mi se da me iz
sviju ćoškova bodu u oči one nesretne,
paligrapske kuke. Žena me je, bog je ubio,
strašila, ona moja krezuba babetina!
PISARČIĆ: Ja bih reka, gospodin sudac, da
se ovaj čovjek pretvara?
DAVID: (u sebi): E, moj sinko, zar
ti to sad vidio? ... Ne griješi, dijete,
duše. Ne bijedi me kod slavnog suda!... Eto,
gospodine, kazo sam sve što si me pito. Sad
morete tog lopova po zakonu osuditi.
SUDAC: A ime?
DAVID: Ime mu je Jolpaz Davidov. Tako ga
svijet zove, a tako će mu i slavni sud
pozovke pisati ako ga danas ne osudite na
vješala. Selo mu se zove Melina, kotar Banja
Luka, okružlje Banja Luka, a zemlja, mislim,
glavati gospodine, da će i njemu biti Bosna?
Kućna mu je lumera, kaže knez, one dvije
kantarske kuke (C. S.).
SUDAC: (ustade): Davide, čuj sad!
Zakon osuđuje...
DAVID: A kamo ono: U Ime Njegovo? A, ne,
gospodine! To ništa ne pripoznajem! Ja se
držim reda i zakona! Da sam ćio raditi preko
zakona, ja bi njega sam u šumi ubio. Znam
zakon, pa preko zakona ne dam ni svom
rođenom ocu!... Vi njega morete, ako zakon
dopušta, i u svilu i kadivu obući, pa ga
onda puštiti nek se šeće po čaršiji, ne budi
primijenjeno, ko kakav prijestolnik. Nećete
li po redu i zakonu, ima u ovoj zemlji i
Okružni sud, ima naša premilostiva Zemljana
vlada, a ovaj isti David s ovom istom svojom
blentavom glavom i s ovim istim lopovom,
mogo bi jednog jutra i u Beču osvanuti.
Nemojte vi misliti šta mislite! Ako ne čujem
ono: U Ime Njegovo, odma idem na Okružni
sud.
SUDAC: Pa eto, Davide, u ime njegovo
zakon osuđuje Jolpaza Davidova na
dvadeset...
DAVID: (pretrže ga): Molim te,
glavati gospodine, ko što se bog i stariji
mole, drž' se samo reda i zakona! Nije tako,
već vako: Slavni sud u Ime Njegovo osuđuje
Jolpaza Davidova iz sela Meline, kotara
Banje Luke, okružlja Banje Luke, zemlje...
(okreće se Pisarčiću) Šta bi ti reko,
dijete, je li i njemu zemlja Bosna, ili je s
vami došo uz ovu pošljednju bunu?
PISARČIĆ: Iz Bosne je on, Davide.
DAVID: Ako nije došo iz vaše zemlje,
okotio se vođe za vašeg zemana, pa jope je
svejedno. De-de, gospodine, nastavi, da
čujemo!
SUDAC: Slavni sud u ime njegovo osuđuje
Jolpaza Davidova, stara dvadeset i dvije
godine...
DAVID: E, vala vi za to! Sad vidim da si
čojek od reda i zakona. Ja sam zaboravio
maloprije kazati koliko mu je godina. Čojek
nek ide po redu i zakonu, pa da je crni
Ciganin, on ti je odma kod mene dobar. E,
vala ti za to! De-de, gospodine, dalje.
SUDAC: Slavni sud u ime njegovo osuđuje
Jolpaza Davidova, stara dvadeset i dvije
godine, oženjena...
DAVID: I za to ti vala. I to sam
zaboravio kazati. Oženjen je, kosti mu u
Zenici sagnjile! Ama, ne znam što se i
uplećem u poslove slavnog suda? Ja znam
tužiti, ali ne znam suditi. Nije me bog za
to stvorio, pa et! De-de, gospodine, da
čujemo.
SUDAC: Slavni sud u ime njegovo osuđuje
Jolpaza Davidova, stara dvadeset i dvije
godine, oženjena, iz sela Meline, kotara
Banje Luke, okružja Banje Luke, zemlje
Bosne, a kućne numere one kao dvije
kantarske kuke (C. Lj.), na dvadeset godina
teške tamnice u Zenici...
DAVID: (skače od radosti i udara
jazavca po njušci): O-o, jazo! Čuj-de,
jazo! Oćeš još malo kuruza, jazo? Jazo!
Jazo, bolan, što ne govoriš? ! Jadna li ti i
prežalosna majka tvoja! Ima, ima i za tebe
zakona u 'voj zemlji, nemoj misliti da nema!
SUDAC: (nastavlja): Isti je Jolpaz
Davidov upropastio Davidu Štrpcu čitavu
njivu kuruza...
DAVID:... koja se zove Ni Davidova ni
carska ni spaiska. Samo, molimo, po redu
i zakonu!
SUDAC:... koja se zove Ni Davidova ni
carska ni spaiska, na osnovu čega je
gornja osuda i izrečena. Jesi li sad
zadovoljan, Davide?
DAVID: Vala slavnom sudu! Ja sam
zadovoljan osudom. Samo još ovo, nako ispred
mene, dodaj: David Štrbac iz sela Meline,
kotara Banje Luke, okružlja Banje Luke,
zemlje Bosne, a kućne lumere četrdeset
sedme, zahvaljuje se carevini, našoj
premilostivoj Zemljanoj vladi i slavnom sudu
što su ga od svega oslobodili i, štono vele,
ko prst ogolili. Vala im đe čuli i ne čuli!
To ti dodaj, nako ispred mene, a u ime
moje... A sad vas pitam, po redu i zakonu,
ko će meni štetu platiti što je ovaj lopov
počinio? Iz carske je šume, pa ja mlim...
SUDAC: (smijulji se i pruža mu malo
novaca): Evo ti, Davide, za štetu, a
ovaj će lopov sjutra u Zenicu.
DAVID: Je li to iz carske kase? Da to
nije kakva milostinja kad je tako malo? Ako
je milostinja, ne primam!
SUDAC: (daje mu još): Nije
milostinja. Novci su iz carske kase. Plaća
ti se šteta.
DAVID: (meće novac u kesu): E,
vala carevini, našoj premilostivoj Zemljanoj
vladi i slavnom sudu! Bolan, bolan, ja bi
krvi svoje, iako je snažna i otrovna ko
zmijski ujed, utočio našoj premilostivoj
Zemljanoj vladi...
SUDAC: Kako, kako?
DAVID: Sve polako...
SUDAC: Čovječe, ne razumijem te!
DAVID: Muka je mene i razumjeti, jer sam
vrlo ćoškast čojek. Čuo sam đe govore ljudi
da su dvori nekakvog čivutskog cara Solomona
bili na dvanest ćoškova, a ja bi se smio
svojom djecom zakleti da na meni ima
dvadeset i četiri ćoška. Ja nijesam kriv što
me dragi bog takog stvorio da u jednom satu
dvadeset govora započnem a nijednog ne
dovršim. Muka, živa muka je mene, glavati
gospodine, razumjeti!
SUDAC: Ja te ne razumijem, ali će te
razumjeti jedan drugi gospodin. Pričekaj ti,
Davide, sad ću se ja vratiti (izlazi).
DAVID : (zabrinuto): Kud ovo ode
glavati gospodin sudac?
PISARČIĆ: Sad će gospodin doći.
DAVID: (u sebi): Ne sluti ovo na
dobro! A, u moj sirac! (Odmahnu rukom i
stade se šetati po sudnici i razgledati
slike.) Vidi, dijete, kako se i ja znam
šajcati. Na moju dušu, umio bi se šajcati ko
i svaki carski službenik. Samo mi je lijeva
noga malo kraća od desne pa se malo
gegucam... Čija je ovo štrampa, dijete?
PISARČIĆ: To je car.
DAVID: Zar ovo vaš car?
PISARČIĆ: I naš i vaš!
DAVID: Nije, brate bogme, naš, je li ovo
tvoj škrljak?
PISARČIĆ: Jest.
DAVID: Pa kako će biti moj? E, moje
dijete, da je ovo naš car, ja bi od radosti
zaplako. Naši carevi, štono vele, biše i
preminuše. Nego sam načukno, da mi, Srbovi,
imamo jednog kralja i jednog kneza. Daj mi
kaži, tako ti carskog kruva, a vidim pametan
si i učevan si: bi li se ikako, ikako mogo
od tog našeg kralja i knjaza istesati makar
jedan osrednji car, jer smo se mi, Srbovi,
odavno zaželjeli careva?
PISARČIĆ: Dobar je vami i naš car.
DAVID: (u sebi): Iz Like si,
dijete, ali ne navede na tanak led!... Ne
velim ništa, gospodine. Dobar je. Samo još
da ukine trećinu, desetinu i, rećemo kaz'ti
ove globe - nikad boljeg cara!
PISARČIĆ: Onda bi bio i vaš?
DAVID: E, to ti posigurno ne umijem
kazati, jer se ne mere svakom reći: Care
Lazo, čestito koljeno! Jok, gospodine, to se
svakom ne govori!... A čija je ovo štrampa?
PISARČIĆ: To je ono što vi, seljaci,
zovete Zemljana vlada.
DAVID: O, čekaj, ljubim je, da je vidim!
(penje se na stolicu, nadnosi ruku nad
oči i dugo, dugo gleda.) O, zar ćorava*
naša Zemljana vlada, god joj njezin!
(Pade sa stolice.) Zato nami, grdna
rano, sve ćoravo i ide u ovoj zemlji!
SUDAC: (ulazi s Doktorom): Šta je
to? !
DAVID: (diže se): Ništa, glavati
gospodine... E, ljudi moji, da sam juče
umro, ne bi znao da je naša premilostiva
Zemljana vlada ćorava!
SUDAC: To je taj seljak što tuži jazavca.
Molim Vas, gospodine doktore, da ga
pregledate. Sad mi se čini budala nad
budalama, sad opet vrlo bistar i pametan.
Čudnovato i zagonetno stvorenje!
DOKTOR: (s neke visine): Na prvi
pogled to bude bila budala, bladsinniger
Kerl, Cretin! (Davidu) Kako se bude
zvala?
DAVID: Čekaj, čoče, da se ko ljudi
najprije upitamo za zdravlje, pa onda...
Zdravo, mirno, gospodine? Kako si? Kako je
gospoja? Je l ona zdravo svanula?
DOKTOR: No, kako ime, kako se bude zvala
?
DAVID: Gospodine dokture, nije puklo, već
je niklo...
DOKTOR: (ljutito); No, kako se
bude zvala?
DAVID: Ja se bude zvala, ajd kad oćeš
tako, bog te ubio, David Štrbac, selo
Melina, kotar Banja Luka, okružlje Banja
Luka, zemlja Bosna. Kućna mi je lumera 47.
Tako me slavni sud piše i tako mi pozovke
šalje.
DOKTOR: (cereka se): Taj si
uobrazil da graf jest! No, što to jest? To
velik ime i titel kako kod jedan graf imala
ti?
DAVID: A, ja se držim reda i zakona ko i
svaki grov!
DOKTOR: Imala šena?
DAVID: O, imala zorli, kabasto učevna
žena!
DOKTOR: Imala deca?
DAVID: Imala, gospodine dokture, dvoje
ženske djece, dvije curice ko dvije zlatne
jabučice.
DOKTOR: No, dva šenska i dva muška deca?
DAVID: (polagano): E, moj zloglavi
vrnto, i moj blentavi ćićulajkane!... Da,
tako je, tako.
DOKTOR: Što tušila jazavac?
DAVID: Tužila... izjela čitava njiva
kuruza.
DOKTOR: No, ti budala! Ko tušila jasavac,
šivotinja tušila? To ništ drugo več budala!
Sa šivotinja, sa jasavac nema sakon...
DAVID: A, ima, ima u vašeg cara! To smo
viđeli danas. Nemoj mi kvariti računa!
DOKTOR: (gleda ga sa sviju strana,
unosi mu se u oči, vadi nekakvu spravu i
meri mu glavu.)
DAVID: Šta? ! Zar se u vas i pamet na
gradi mjeri? Zato ste vi tako i pametni!
DOKTOR: (šapće): Ćeterdeset...
DAVID: Zar ja četrdeset gradi budalast?!
O, mlogo, pobogu braćo! Pa koliko ste onda
vi?
PISARČIĆ: Jest, jest, Davide! Četrdeset
si gradi budala.
DAVID: Šuti, vuzle jedno vuzlasto!
(Isprsi se, zatrepta očima, u kojima se
zasvijetliše suze neizmjerne mržnje i
pakosti.) Nijesam ja, gospodini moji,
četrdeset gradi budala, već sam ja vami zato
čudnovat što u meni ima milijun srca i
milijun jezika, jer sam danas pred ovim
sudom plako ispred milijuna duša koje su se
od silnog dobra i miline umrtvile pa jedva
dišu! (Svi ga gledaju zabezeknuto.)
Zbogom jazo! Zbogom, gospodini moji! Zbogom
i ti, vuzle jedno vuzlasto! S bogom ostajte
svi i ne zamjer'te na eglenu.
Napomena
*Poglavica Zemaljske vlade za Bosnu i
Hercegovinu, Njegova Preuzvišenost, Gospodin
baron Johan fon Apel izgubio je, valjda
negdje u ratu, jedno oko.
