Milan Martic Krajinaforce Glas Krajisnika u Egzilu

Milan Martic, pred odlazak u Hag

Cetiri godine znali su ga kao Dragana. Ziveo je u kuci na kraju sela, sa jednom sobom, kuhinjom i kupatilom. To mesto nije napustio nijednog trenutka za cetiri godine. Jedino sto je sa trema kuce mogao da vidi bio je potok sa desne i nekoliko stabala voca sa leve strane.
Te nedelje, 21. aprila, selo u Sumadiji saznace da njihov povuceni, cutljivi sused nije Dragan, rasejani umetnik, covek koji se slucajno dobro razumeo u ratovanje i koji im je davao umirujuce savete za vreme bombardovanja, nego Milan Martic - licno. Poslednji predsednik nekadasnje Republike Srpska Krajina i treci po redu medju najtrazenijim "ratnim zlocincima", po slobodnoj proceni Karle del Ponte.
Tog dana poslednji smo videli Milana Martica pre njegovog odlaska u Hag. Sedeo je na tremu kuce u drustvu jednog mestanina. Nismo ga prepoznali. Znatno mrsaviji, u izlizanoj trenerci i klompama, bez brkova, sa naocarima bez dioptrije, pre bi podsetio na bilo koga drugog nego na sliku krajiskog vojskovodje u maskirnoj uniformi, kakvog ga pamtimo.
Pokusavao je da objasni zbunjenom susedu:
- Znas, to ti je kao u vreme svinjokolja... Ja sam na redu...
Dva-tri dana pre naseg dolaska, Milan Martic je saznao da je dosao kraj skrivanju. Njegova mirnoca pokazivala je da je tacno verovanje da je i najgora izvesnost bolja od neizvesnosti. Izabrao je - otici ce u Hag. Da bezi vise nije imao kuda, a nije ni hteo.
Pre odlaska zeleo je da za NT isprica sve ono sto mu se dogadjalo poslednjih sedam godina, od trenutka kada je kao vodja krajiskih Srba pokusao da odbrani Kninsku tvrdjavu, do casa kada se obreo u pomenutom selu, napusten od svih, sem najuze porodice i tri-cetiri prijatelja, bez kojih bukvalno ne bi imao sta da jede. Bivsi predsednik RSK provodio je svoje poslednje dane na slobodi u najvecem siromastvu.
Ovo je ispovest coveka koji je optuzen za ratne zlocine zbog nekoliko granata koje su pale na Zagreb u trenucima kada su goreli Okucani, Stara Gradiska, a onda i Knin, Benkovac, Petrinja, Glina, dok je hrvatska policija prala krv sa puta kojim su bezale izbeglice...

Odmazda - reci ce Karla del Ponte. Poslednje sto mu je preostalo u pokusaju da zaustavi "Bljesak" i "Oluju" - reci ce Milan Martic.
- Zlo me je zateklo na mjestu policijskog inspektora. Ono sto nam je Hrvatska nudila bilo je samo zlo. Sada vidim da je Krajina bila samo moj nedosanjani san, da je nikad nisam ni dozivio u pravom smislu. Ono sto je moj duhovni otac Jovan Raskovic zamislio Hrvati nikad nisu prihvatili, a nazalost ni matica Srbija, koja se s njim grubo obracunala kada mu nije dala da ostvari onu politiku koju je bio odredio za Srbe u Krajini. Jovan je shvatio da mozemo da opstanemo samo uz mocne. Lobirao je kod americkog ambasadora Cimermana, putovao u Ameriku da se bori za nasu ideju - teritorijalnu autonomiju. Da ga je neko podrzao u Srbiji, uspjeli bismo da ostvarimo svoj san. Ovako, ovdje smo gdje smo, a ne moze gore.
Narod branio policiju
Sve je pocelo u rano leto 1991...
- Nisam mogao da gledam kako na nase policajce kace ustaske simbole. To nije mogao da prihvati nijedan ponosan covjek. Pobunili smo se, obratili se matici sa molbom da nas zastiti. Nismo htjeli da vjerujemo da nas je ona izdala, svjesno smo nastavili da zivimo u zabludi do poslednjeg trenutka. Srpski narod nije imao kud. Ustao je da brani svoju policiju. To se valjda nikad nigdje na svijetu nije dogodilo, da narod brani policiju. Pred nasim ocima bile su jame Jasenovca i Jadovna, to nas je pokretalo. Tudjman nije krio svoje namjere, on je zelio NDH, a mi smo naivno vjerovali u SFRJ, u JNA. Nikad se nismo borili za "Veliku Srbiju", samo smo htjeli da ostanemo u Jugoslaviji, bilo kolikoj. Samo smo zeljeli da ostanemo tamo gdje smo rodjeni. U toj funkciji ja sam stao na celo policije. Poceli smo da se borimo kako smo znali i umjeli, ali, nazalost, od matice u koju smo se zaklinjali nismo prihvaceni. Kada vise nismo imali kud, iz Beograda smo culi poruku: Mir nema alternativu. Srbija nije u ratu. I nije bila. Bile su samo grupe dobrovoljaca, nikad vojska pod organizovanom komandom. Kada vratim film, ni dan-danas ne mogu da vjerujem da je tako nesto moglo da se dogodi, da matica izigra svoj narod. Nasa najveca zivotna greska je sto smo vjerovali svojoj matici.

Sve do 1994. Martic je bio na celu krajiske policije. Za to vreme, Srbi u Hrvatskoj nisu zauzeli ni jedno jedino cisto hrvatsko selo, i to niko ne moze da dokaze. Srpska policija bila je iskljucivo u odbrani srpskih etnickih prostora. U prilog tome govori i cinjenica da, sem Martica, nijedan krajiski politicki lider nije na haskoj optuznici. A i njega terete zbog granatiranja Zagreba, ne zbog ubijanja i proterivanja hrvatskog stanovnistva iz njihovih sela.
Godine 1994. Martic postaje predsednik RSK. Pobedio je svog prethodnika Milana Babica. Krenule su glasine da je pobeda namestena, da ga je postavio Milosevic, jer je "slepi poslusnik" Beograda. Prebrojavanja, medjutim, pokazuju da je imao oko 5.000 glasova vise od Babica.
- Tacno je da se pricalo da su mi sredili pobjedu jer sam Milosevicev covjek koji bespogovorno slusa naredjenja. Tacno je i da me jesu podrzavali. Ali, nije tacno da su mi namjestili pobjedu i nije tacno da sam slusao Miloseviceve naredbe. Kamo srece da nisam usao u te izbore. To mi je najveca greska u zivotu. Nisam zelio vlast, nisam zelio sve ovo... Situacija me je izbacila na celo tih desavanja. Naivno sam vjerovao u pricu da cemo se ujediniti sa Srbijom, da ce postojati neka krnja Jugoslavija. Prevario sam se. Kada sam postao predsjednik vidio sam da od svega za sta sam se borio nece biti nista.
Krajina je predata
Deceniju posle videlo se koliko je Jovan Raskovic bio u pravu. Na njegovu srecu, nije doziveo da vidi kako mu se srusio san. Njegovo politicko cedo Milan Martic, nekoliko godina kasnije, bukvalno se probudio u trenutku kada mu se rusio san. Pad Krajine 4. avgusta zatekao ga je na spavanju, bas kao i mnoge druge Krajisnike koji te 1995. nisu zeleli da veruju da je Krajina predata i da za samo tri dana u Kninu nece biti ni "srpskog uha".
- Ocekivao sam da ce nas napasti, ali kada - nisam znao. To prvo bombardovanje 4. avgusta zateklo me na spavanju. Djeca su bila sa mnom. Morao sam ih danima pokazivati Kninjanima, jer su kolale price da je cijelo rukovodstvo sa porodicama pobjeglo. Tjerao sam ih da se igraju sa drugom djecom i kada im se nije igralo. Nazalost, veci dio vlade je vec mjesecima, jos od "Bljeska" bio u Beogradu. Dakle, probudile su me granate. Istrcao sam napolje poluodjeven. Nekoliko granata se pred mojim ocima zabilo u zid pored. Sisao sam u podrum u pokusaju da stupim u kontakt sa komandom, da organizujemo odbranu. Nisam znao da je sve bilo izrezirano. I pored toga, prvog dana odbrane bili smo u superiornom polozaju. Hrvati su bili prodrli samo na Dinaru i Velebit. A onda sam dao naredbu da se civili povuku jer mi je pred ocima bila slika Zapadne Slavonije. Knin je bio neprekidno bombardovan. Nije moglo da prodje ni pola minuta, a da negdje ne eksplodira granata. Zelio sam da civili napuste grad. Nisam dao naredbu za povlacenje vojske. To je neko uradio meni iza ledja. Vojska me je ostavila na spavanju, nisu me ni probudili. Bio sam okruzen u Kninu bez vojske, vlade, civilne odbrane...
Pokusao je da kontaktira Beograd. Jedina poruka koju je cuo bila je: "Ne tuci Zagreb!"
Iz Beograda mi je, preko Milana Babica, koji je vec mjesecima bio u Beogradu, sugerisano da ni slucajno ne tucem Zagreb. Postojala je samo jedna briga u Beogradu - ne tuci Zagreb. A u tom momentu NATO je bombardovao nase polozaje. I meni nije preostalo nista drugo: naredio sam da se granatira Zagreb, da se koliko-toliko ublazi napad. Ali, shvatio sam da me komanda ne slusa. Uzalud sam ponavljao da tuku, Mile Mrksic je vec bio ispostovao naredbu iz Beograda i povukao raketne sisteme. Onda sam na HTV cuo poziv "pucanstvu" da moze da napusti sklonista jer "cetnici" nemaju domet. Bio sam skamenjen, svi su mi igrali iza ledja. Mrksicevo "razumem" bilo je "pricam ti pricu". Shvatio sam da sam komandant bez vojske. Tumarao sam pjesice kilometrima pokusavajuci da nadjem komandu, moleci ih da zaustave vojsku. Uzalud. Konacno sam shvatio da je Krajina predata.
Niko iz Beograda cak nije ni pokusao da se u medjunarodnim krugovima pozove na famozni plan Z4, koji su krajiski Srbi prihvatili pred hrvatsku operaciju. Naime, Milan Babic je u Beogradu vec bio stavio potpis na taj papir koji Srbima nije davao skoro nista i sa cijim prihvatanjem se Martic nije slagao.
- Plan Srbima nije davao nista sem dva kotara - Kninski i Glinski. Sve ostalo je dobrovoljno trebalo vratiti Hrvatskoj.

Sejao kukuruz i gajio svinje
Martic je poslednji napustio Krajinu. Onda je presao u RS, prikupio ono malo vojske koja je bila uz njega u jedan bataljon i stavio se na raspolaganje u odbrani RS, koja je tada napadnuta sa svih strana. Tu je proveo skoro mesec dana cekajuci da se dogodi cudo i da se vojska vrati u Krajinu. Kada je video da se cudo nece dogoditi i da je vreme da se oslobodi iluzija, dosao je u Banjaluku.
- Bio sam u teskom psihickom stanju. Mjesec dana nisam znao gdje su mi zena i djeca, koji su otisli u koloni. I takav sam smogao snage da se borim, bar za RS. U Banjaluci sam ostao sve do Dejtonskog sporazuma.
U to vreme RS su jos vodili Karadzic i Mladic. Bosanski Srbi su osecali grizu savesti sto nisu vise pomogli Krajisnicima u odbrani, pa su, u pruzanju gostoprimstva Marticu i njegovim izbeglicama, pokusavali da se iskupe.
- Karadzica, Krajisnika, Mladica, i cijelo rukovodstvo dozivljavao sam kao bracu. U to vrijeme svi smo shvatili da smo ostali sami, da je Srbija digla ruke od nas. Radovan mi je pomogao. U porusenim selima podigli smo stotinak kucica za izbjeglice sa Banije i Korduna. Srbiju vise niko nije pominjao...
U to vreme, javnost se pitala sta je sa liderom Krajine. A on je bio u Banjaluci, povucen, baveci se poljoprivredom.
- Zivio sam na selu. Nasao sam neku napustenu zemlju gdje sam zasijao kukuruz i poceo da uzgajam svinje. Ruke su mi bile zuljevite, ali bio sam miran, nisam molio za milost. Bio sam bez novca, bez icega. Svojim primjerom pokazivao sam Krajisnicima kako se moraju boriti, kako ne smiju da izgube dostojanstvo. Nije mi bilo tesko, navikao sam u selu Zagrovici kod Knina, gdje sam rodjen, a od toga siromasnijeg kraja nema. Mnogi Krajisnici su slijedili moj primjer. Bilo je mnogo napustene zemlje.
Sumadinci vratili veru u ljude
A onda je dosao rascep u SDS, Milorad Dodik je dosao na vlast. Sa njim i nove nevolje za Milana Martica, za koga vise nije bilo bezbedno u Banjaluci. Morao je da trazi novo utociste...
- Dodik je otvoreno rekao kako bi, cak i da mu nije obaveza, iz licnog zadovoljstva mene izrucio Hagu. Bio je to znak da moram da idem dalje. Dozivio sam jos jedno razocaranje, opet sam bjezao od Srba. Na farmi su ostali moja supruga i dvoje maloljetne djece, a ja sam se nekim tajnim kanalima prebacio u Srbiju. I dosao sam ovdje, u selo u Sumadiji. Primili su me kao svoga, pod laznim imenom - Dragan. Zahvalan sam mojim komsijama do groba zbog nacina na koji su me prihvatili. Oni su mi vratili vjeru u ljude i u srpstvo. Nikad niko nije posumnjao ko sam, a cak i da jesu, nisu to nikom rekli. Stitili su me. Do poslednjeg svog slobodnog dana za njih sam ostao - Dragan.
Kada prebira po secanjima kako je provodio poslednje cetiri godine, vreme u kome mu je svaki dan bio isti, najvise je mislio na Hag. Opustanja nije bilo, osecao se kao progonjena zver, bas kao sto su se njegovi neprijatelji i nadali.
- Jedno vrijeme sam vjerovao da ce u Srbiji prevladati neka struja koja nece dozvoliti izrucenja gradjana Hagu. Ova vlast je, medjutim, podlegla pritiscima, prekrsila Ustav i nasao sam se u situaciji za koju sam vjerovao da se nece dogoditi. Ne zelim da optuzujem nikoga, ni staru, ni novu vlast. Mogu samo da zalim sto smo potpuno prihvatili pritisak zapadnih sila i sto vise nema nikakvog otpora. Kada sam vidio kakvo je stanje, razocarao sam se, ali sam shvatio da nemam vise nikakve alternative. Ne mogu sebi da dozvolim da se skrivam po pecinama. Ne mogu ni da se ubijem kao Vlajko, zbog djece, iako bi to za mene bio najlaksi put. Svjestan sam da nisam ratni zlocinac. Jedina moja greska je sto sam nevin. Koliko sam ja ratni zlocinac znaju moji Krajisnici, koje volim vise od svega. To znaju moje komsije iz Zagrovica, koje vise nikada necu vidjeti... To zna moj narod koji je dozivio najveca ponizenja, a koji je i dalje ostao najdostojanstveniji dio srpstva, iako zivi gore od apartida.
Dok ceka da ga odvedu, Milan Martic kreci voce, sredjuje bastu, trudi se da ne misli. A kada misli, onda pada u najdublju tugu koja se da zamisliti:
- Ne spremam odbranu. Vjerujem da su presude vec napisane. Necu se braniti sam, kao Milosevic. Moja odbrana nece biti nicija kazna. Volio bih da me brani neki advokat iz Krajine. Ali, sve je uzalud. Ceka me dozivotna robija. Mene vise nema ko da spase. Mozda, kada bi Rusija stala na noge... Kada bi se ugasio taj sud nepravde, stvoren da sudi Srbima... Ali, ja to necu dozivjeti. Kada bih samo znao da ce moje tamnovanje donijeti neku korist za Krajisnike. To bi me usrecilo. Zbog toga bih pristao i da budem strijeljan. Ako ce ova moja zrtva da bilo sta pokrene sa mrtve tacke, onda mi je zadovoljstvo da odem. Nazalost, znam da ce moja zrtva biti uzaludna. Jedina utjeha mi je sto ljudi koje volim znaju da nisam kriminalac, ni zlocinac. Sva moja krivica je sto sam ostao vjeran svom nacionalnom ponosu. Zivio sam zivotom sveca.
Dok se pozdravljamo, Milan Martic, kao da zeli da skrene misli, ponavlja da mu je zao sto nije stigao da nam spremi pasulj.
- Zasto niste ostali duze? - ponavlja kao da je upravo to najvaznija stvar na svetu.
- Ma, vidimo se mi vec za godinu dana - neubedljivo kazemo.
- Sta vam je, ljudi!? - tiho procedi dok se ljubimo tri puta.
Ostaje sam pored potoka. Dva psa neumorno cvile propinjuci mu se uz noge.