Srpsko pitanje u Hrvatskoj nije političko već -
ekološko
"Toliko je zločina, a nigdje zločinaca. U
Hrvatskoj je čak stvorena sintagma kako Hrvati
nisu mogli učiniti zločine u odbrambenom ratu.
Zato su se zločinci smjestili u sabore, ustavne
sudove, stožere i druge institucije. Nažalost,
niko ne progoni intelektualni zločin, koji
prethodi svakom klanju"
Razgovarao: Marko Roknić
Profesor dr Svetozar Livada jedan je od
malobrojnih intelektualaca u Hrvatskoj koji se
ratu suprotstavljao svim silama. Kordunaš po
rođenju, invalid iz Drugog svjetskog rata,
sveučilišni profesor koji je objavio stotine
znanstvenih i stručnih radova iz ruralne
sociologije
predosjećao je da će građanski rat na ovim
prostorima biti poguban po njegove aktere, a
pogotovo po Srbe kao manjinski narod u
Hrvatskoj. Kad je rat uzeo maha, dr Livada je u
više navrata prelazio s jedne na drugu stranu.
Za sav trud da ublaži tragediju, od obe strane
obilježen je etiketom izdajnika!
Da li je rat, kako se sve češće govori,
zaista bio dogovoren?
- Na ovim prostorima podloga ratova je
neporažena ideologija ustaško-četničkog
sindroma. Pokazalo se to i u posljednjem ratu,
koji, kao ni prijašnji, nije bio u interesu
naroda, ali je dugo trajao i nedovršenim mirom
završio. On, u stvari, još traje, on je brat i
najviše dobro, elita vlasti, balkanskih šoguna.
Sve vrijeme rata Tuđman i Milošević bili su u
dnevnom kontaktu, 38 puta, po vlastitom
priznanju, Miloševića je tokom rata posjetio
Tuđmanov poklisar Hrvoje Šarinić. Ne treba
abolirati ni međunarodnu zajednicu i njenu
kvaziarbitražu. No, domaći akteri snose najveću
odgovornost za početak, dinamiku i brutalnost
rata. U njemu su učestovale mase paravojnih
zločinaca, veliki dio naroda, civili su ga
započeli, vodili, bili izvršioci zločina i time
posvjedočili da se na ovim prostorima odvijao
građanski rat, a u takvim ratovima nema
pobjednika. Fukare su porazile građane. Jedini
izlaz iz te kaljuge je zakonska denacifikacija.
Učinjeno je toliko zločina, a nigdje zločinaca.
U Hrvatskoj je stvorena čak sintagma da Hrvati
nisu mogli učiniti zločine u odbrambenom ratu.
Zato su se zločinci smjestili u parlamente,
sabore, ustavne sudove, generalštabove,
stožere... i druge institucije. Nažalost, na
ovim prostorima niko ne progoni tzv.
intelektualni zločin koji prethodi svakom
klanju.
Iako se promjenila vlast u državama bivše
Jugoslavije, čini se da ne rade dovoljno na
ublažavanju tragedije?
- Nije došlo do promjene, već smjene vlasti.
Elitama nije interes služenje narodu već njegovo
iznurivanje i isisavanje posljednjih rezervi u
namirivanju vlastitih apetita. Vlast je
premrežena intelektualnim i brutalnim zločincima
koji su odgovorni za rat i neodogovorni za
interese vlastitog naroda. Izmanipulirani i
ojađeni narodi nisu u stanju da smene svoje
satrape i krvopije. Mediokriteti vladaju.
Kako vidite budućnost Srba koji
su ostali u Hrvatskoj?
- Tragično. Porodično stablo im je
razbijeno ili nestalo. Žrtve su
egzistencijalne neizvjesnosti, s
paničnim strahom za sadašnjost i
budućnost. Samo rijetki rade,
preostali su u "socijalnoj komi" jer
su sve duhovne i materijalne rezerve
iscrpljene. Meta su diskriminacije,
šikaniranja i proskribicije zbog
nametnute kolektivne krivnje. Samo
najjači mogu izdržati teror poretka
protiv pojedinca. Početkom rata
nisam mogao zamisliti Hrvatsku bez
Krajine, kao ni Krajinu bez
krajiških Srba ili Hrvatsku bez Srba
u gradovima.
Da li je bar bolja sudbina
izbjeglih Srba?
- Politika humanog preseljenja još
traje, jer se većina Srba nema gdje
vratiti. Razaranja su bila temeljita
i stremila su "konačnom rješenju
srpskog pitanja". U čitave srpske
kuće smješteni su Hrvati iz Bosne
ili djelova Hrvatske. Mnogo je onih
koji su se vratili, a ne mogu na
svoje posjede. Vraćaju se samo oni
koji traže groba. Većina Srba će se
integrirati u Srbiju, asimilirati
bez ostatka ili rasuti po svijetu.
Hoće li oni koji se ne vrate
zaista biti obeštećeni?
- Svi koji su ostali u izbjeglištvu,
dakle većina, ovise o sposobnosti
preživljavanja. To je kobni usud
izbjeglica uopće, jer su obilježeni
i njihov status nije determiniran
statusom društva. Do asimilacije će
biti: tujci", stranci, dođoši,
koferaši...
Obeštećenja nikad nisu moguća,
naročito adekvatna. Ne samo u odnosu
na sjećanja, groblja i progone,
staze i bogaze, pojila, točila i
bačila, komšije i rođake, prijatelje
i kumove, sela i gradove, ulice i
trgove, već i brojne druge
materijalne i duhovne vrijednosti
koje čovjek nosi cijelog života.
Hrvatska država čak ima agenciju za
otkup srpskih kuća - zovu je
agencijom za etničko čišćenje - koja
po smješnim cjenama otkupljuje kuće
Srba. Zemlju ne plaćaju jer je,
kažu, hrvatska. Bešćutni su na
činjenicu da je to vječna vrijednost
za vlasnike, da nema cjene, pogotovo
kada je djedovina. Kuća kao dom,
porodično gnijezdo, također nema
obeštećenje. Boli, tugu i jad niko
nije isplatio. Sve je to bila sila,
ucjena, poniženje... Tako će i
ostati. Vođe idu u povjest na
prljava vrata kao antihistorijske
ličnosti.
Da li je srpsko pitanje u Hrvatskoj
skinuto s dnevnog reda?
- U Hrvatskoj se ono smatra rješenim
ili preostalim samo kao ekološko
pitanje. Zbog umirivanja savjesti
potencira se historijska mržnja, što
bi trebalo sugerirati da je klanje
bilo neizbježno. Uopće se ne poima
"oteto kao prokleto", a nesloboda
drugog kao svoja nesloboda.
Uvjeren sam da je srpsko pitanje
najveće političko, ekonomsko,
socijalno, kulturno i moralno
pitanje moderne Hrvatske. Uprkos
sadašnjem stanju svijesti,
prevladavajućeg javnog mnjenja,
nagnutog udesno do urušavanja,
srpsko pitanje je presudno pitanje
Hrvatske sutra. Unatoč tome vlast se
drži naslijeđene matrice i dovršava
započeti posao. Zato je to pitanje
otvoreno i aktualno i postoji
opasnost da nametanje kolektivne
krivnje zapečati sudbinu Srba u
Hrvatskoj.
Koliko, po vašem mišljenju, zloj
sudbini doprinose i srpski prvaci
koji govore u ime zajednice, koja im
nije dala takvu punomoć?
- U ime Srba govore danas uzurpatori
i samodovoljni karijeristi,
politički neodgovorni, nesposobni da
shvate historijski zločin. Glože se
međusobno, zloupotrebljavaju
institucije i krčme sudbinu naroda.
Nemaju nikakvog koncepta, prožeti su
vulgarnim ateizmom, ne razumiju
ulogu i važnost crkve za nacionalni
opstanak, olako se odriču istine,
tradicije, antifašizma... Vlastima
to odgovara jer doprinosi etničkom
čišćenju getoizacijom preostalih
Srba u Hrvatskoj. Osim dnevnom
politikom, ti se ljudi ničim
ozbiljnim ne bave, bar kada je riječ
o sudbini naroda u čije ime govore.
Izbjegavaju nevladin sektor, nemaju
vlastite organizacije civilnog
društva, niti poimaju njihovu
važnost. Sve počiva na prevaziđenoj
kancelarijskoj kulturi sastančenja.
Ti se samozvani lideri ponašaju kao
da se ništa više ne može učiniti,
kao da žrtva nema legitimno pravo da
se brani. To je apsurd srpskih
institucija i poraz onih koji ih
predstavljaju. Najumniji srpski
intelektualci u Hrvatskoj izvan su
tih organizacijskih šema i tokova i
ako nešto čine, to rade kao
usamljeni Mohikanci.
Zašto Zagreb odugovlači s
objavljivanjem rezultata popisa
stanovništva? Proći će godina dana
da saznamo nacionalni sastav
stanovništva u Hrvatskoj.
- Demografske spoznaje su preduvjet
i pretpostavka svakog ozbiljnog
društvenog planiranja, a hrvatski
strateški plan je etničko čišćenje
Srba. Programski je to isplanirano
kao što se planira privredni rast.
No, režim se na neki način boji
objaviti rezultate popisa. Nejasno
je stoga da li je zadani cilj
ostvaren, jer je očito da nisu svi
Srbi nestali iz Hrvatske, pa bi
preostali mogli tražiti
proporcionalnu zastupljenost u
vlasti i drugim institucijama. U
vlasti već sad ima Srba, ali preko
Račanovog SDP. Neki su, čak,
načelnici općina u kojima su Srbi
većina. Ali i na tim pozicijama još
nisu došli do svojih kuća i imovine.
"Uoči posljednjeg rata
Srbi, razmješteni u
1.107 naselja, bili su u
omjeru 1 : 9 prema
ukupnom stanovništvu
Hrvatske, a danas od oko
650 naselja ostao je
samo toponim da su tu
nekad živjeli Srbi, 192
su u zapadnoj Slavoniji
zaorana i zasijan je
hrast lužnjak. U ostalim
naseljima, osim
gradskih, broj Srba je
simboličan i njihova je
neizvjesnost vezana uz
starost. Zločin i
zločinac su uvijek
konkretni, ali su Srbi
pod Damoklovim mačem
kolektivne krivnje. Osim
u Gorskom kotaru, Srba
nigdje nema koliko ih je
posijano od prirode i
historije. Ne aboliram
zločince među Srbima,
ali je činjenica da Srbi
kao narod, i da su
htjeli, nisu mogli
učiniti ono što im je
Tuđmanov režim namjenio
i u velikoj mjeri
učinio.
O tome će svjedočiti
tragovi materijalne i
duhovne kulture,
zločini, koje nikakvi
brisači historije ne
mogu zbrisati.
Vukovarski zločin nije
zločin srpskog
kolektiviteta već
konkretnih počinilaca
koje niko ne može
abolirati. Međutim,
"ubistvo Krajine" i
izgon Srba iz hrvatskih
gradova daleko je veći
moralni i historijski
zločin. To je
etnobanditizam u ime
mitomanski divinizirane
nacionalne države i
fetišizirane nacije.
Takav neopravdan zločin
historija ne zaboravlja.
Srbi su historijski ove
prostore oplemenili i
zadužili radom, krvlju i
ljubavlju. Uzvraćeno im
je odmazdom i progonom.
Ostaci toga naroda
postali su korpus
separatum - ubiješ ga,
ne odgovaraš; uzmeš mu
imovinu i protjeraš ga,
a za to budeš nagrađen.
Srpsko pitanje u
Hrvatskoj nije političko
već - ekološko!"
Srbima se još ne vraćaju
masovno kuće i stanovi?
- Najviše je opljačkano
materijalnih dobara u
gradovima gdje rata nije
bilo. Zato je u urbanim
sredinama nestalo
srpskog produktivnog i
reproduktivnog
stanovništva, i to
zauvijek. Srbi se ne
vraćaju u gradove,
njihovo stanarsko pravo
je proglašeno
komunističkom
izmišljotinom, ali tek
kada su se Hrvati
namirili te
izmišljotine.
Otimano je sve što se
oteti moglo, pa i više
od 50.000 srpskih
stanova i kuća u
gradovima. Pored
fizičkog proterivanja,
sprovedeno je i
demografsko, jer se samo
tako stiže do čiste
nacionalne države. Do
1991. Hrvata je bilo 72
odsto, a sada ih je
najmanje 92 odsto, što
je postignuto na štetu
srpskog etniciteta.
Neka srpska sela
potpuno su zbrisana s
lica zemlje, nekima je
promjenjeno ime, u
drugima nema više Srba?
- Toponimi su dio
identiteta kraja,
prostora, naroda -
institucija.
Prenominacija je u
funkciji brisanja
etniciteta. Zato su
promjenili ime i
Vrginmostu, mjestu i
kraju jedinstvenom u
Hrvatskoj. Iz toga je
kraja 19 odsto
stanovništva učestovalo
u NOB, a i najmasovnije
mobilizacije s
trećepozivcima ne
bilježe više od 10 posto
mobilisanih. Narodne
pjesme "Petrova mi gora
mati" i " Na Kordunu
grob do groba" stvorile
su muka i nevolja, a ne
privilegije. No, etnička
se metla nije na to
obazirala, ili je možda
baš to imala u vidu, pa
su u "Oluji" na tom
području borbeni avioni
mitraljirali izbjegličke
kolone.
Sada su na vlasti u
Gvozdu (Vrginmostu)
Srbi, ali ništa ne
poduzimaju da tu sramotu
skinu. U tom mjestu
ulicu ima i Pavelićev
pisac rasnih zakona Mile
Budak i Franjo Tuđman. - Oni niti hoće niti
znaju što im je raditi.
Preko Račanovog SDP
dokopali su se dobrih
plaća i tu im se
ambicije završavaju.
Dokaz njihovog
kukavičluka i
oportunizma je taj što
neki od njih ni u svoje
kuće nisu ušli. Neznanje
je osnovni problem koji
ti "kadrovi" u svojim
glavama nose.
Toliko je zločina, a
pravde ni na vidiku.
- Zločin je evidentan i
historijski. U hrvatskim
gradovima nije bilo
pobune, ali su mnogi
Srbi ubijeni, ili su
netragom nestali. Ne
samo porodica Zec, već i
600 Srba u Sisku,
stotine u Splitu, Zadru,
Šibeniku, Gospiću,
Karlovcu, pa i Zagrebu.
Nestale Srbe u Zagrebu
niko i ne spominje, iako
je općepoznato da su
posljednji put viđeni u
sabirnom logoru na
Zagrebačkom velesajmu...
Više se progone
svjedoci, nego zločinci.
Nas koji smo bili
svjedoci tih zločina
progone lica ubijenih i
nestalih, ali i
činjenica da je na djelu
zavjera šutnje.
je
predosjećao je da će građanski rat na ovim
prostorima biti poguban po njegove aktere, a
pogotovo po Srbe kao manjinski narod u
Hrvatskoj. Kad je rat uzeo maha, dr Livada je u
više navrata prelazio s jedne na drugu stranu.
Za sav trud da ublaži tragediju, od obe strane
obilježen je etiketom izdajnika!
