Strahinja Živak, ratni stradalnik i svjedok

Živim da svjedočim


Ta odluka je sazrela nakon što sam dobio poruku od brata iz Smedereva, preko Crvenog krsta: "Dragi brate, moram ti reći istinu. Tvoje djece više nema." Moj život više nije imao svrhe ni cilja. Moj drug i sapatnik Jovo Ninković me tješio da to, možda, nije istina, možda je brat nespretno napisao... U meni se sve skupilo, u grudima bol. Pitao sam: "Bože, da li je ovo kraj?" Bio sam samo kostur – sa 85 kilograma spao na jedva 40. Ne znam odakle ni kako, ali odjednom mi je naišla neka snaga i ja sam povikao: "Neću da umrem! Hoću da živim da svjedočim".

Strahinji Živaku za svega nekoliko godina dogodilo se toliko lošeg da bi to bilo previše i za nekoliko prosječnih života: u ratu je izgubio dva sina, majku i još desetak članova porodice, a on sam ratne godine proveo je u zarobljeništvu dijeleći nesrećnu sudbinu sarajevskih logoraša. Uprkos tolikoj nesreći koja ga je za samo nekoliko godina zadesila, iz njegovih riječi ne izbija mržnja. On je svoju tragediju i bol usmjerio u misiju zvanu svjedočenje - da ostane trag o stradanju i opomena da se to više nikada i nikome ne smije desiti. Živim da svjedočim - to je njegov životni moto i naziv prve od osam knjiga koje je napisao posljednjih godina. To je ujedno i misao vodilja svih ostalih njegovih knjiga koje je napisao ili na kojima je sarađivao. Posljednja na kojoj je ovaj bivši logoraš i član Predsjedništva logoraša RS sarađivao izašla je ovih dana. Riječ je o djelu "Knjiga mrtvih Srba u Sarajevu, postradali 1992-1995“.

Novi Reporter: Kako objašnjavate činjenicu da su ubijeni Srbi popisani tek 10 godina nakon završetka rata?
 
Živak: Mislim da su tu naše institucije i državni organi podbacili. Istina, i do ovih podataka teško smo došli jer dželati kriju tragove, premještaju grobnice. Onda, ubijene su čitave porodice, neki su raseljeni preko bijela svijeta ili po RS, neki opet ne žele da govore jer nisu riješili imovinske odnose ili im je neko ostao dolje u stanu, a ono malo Srba što su ostali dolje – još ne smiju da govore. Mi smo, ipak, sakupili 5.515 imena, ali taj spisak još nije završen. Mi i dalje istražujemo i tražimo. Ali, ne smijemo da radimo jednokratno, samo za ovaj slučaj! Mi moramo u RS imati instituciju, kao što je ovaj centar u Beogradu, kao što imaju Jevreji. Ne samo za ovaj zločin i u ovom ratu. Mi još nismo istražili ni zločine iz Drugog svjetskog rata.


Zašto spisak ubijenih sarajevskih Srba nije objavljen u RS i od naših institucija već je to uradio Centar za istraživanje zločina nad srpskim narodom iz Beograda uz pomoć Udruženja Srba iz BiH u Srbiji?

To je greška države, inertnost i ono naše: istina je na našoj strani, Bog sve vidi, mi ne treba ništa da radimo... Nije ni institucionalno dobro postavljeno, niti je dobra organizacija napravljena. A u Beogradu imamo Udruženje Srba iz BiH i pri tom udruženju imamo Centar koji je formiran dok je još rat trajao. Taj centar preuzeo je podatke od Saveznog komiteta za ratne zločine, kad ga je Batić ukinuo, kao i iz Dokumentacionog centra Komesarijata za izbjeglice, gdje su ljudi davali izjave... Imali smo i neki dokumentacioni centar na Palama i tu su prikupljeni pojedini podaci. Kada je Vlada premještena u Banjaluku tamo je ponovo formiran centar, a podatke koji su bili na Palama – bivši ministar informisanja Miroslav Toholj, uzeo je i objavio u neke dvije crne knjige i to je tu. Zamislite, državnu dokumentacionu građu objaviti pod svojim imenom! To se može desiti samo u neorganizovanoj državi.


Poslije vaše knjige o logoru Čelebić uslijedile su i prve, zasada i jedine haške optužnice za zločine nad Srbima u BiH. Postoje li šanse da se, nakon objavljivanja ovog spiska, Hag pozabavi i zločinima nad Srbima u Sarajevu?

Logično bi to bilo, ali naše institucije treba da podnose krivične prijave, da istražuju. Bar sad, poslije ovog Hakije Meholjića, koji je bio kandidat za potpredsjednika RS. Sreća da nije prošao. A da je prošao – imao bi imunitet. A mi to ne provjeravamo.


Ipak, Hag je ostao gluv na "Knjigu mrtvih Srba Srebrenice i Bratunca, postradali 1992-1995", na kojoj ste, takođe, sarađivali. Uprkos spisku od 3.262 imenovana Srba, Naser Orić je oslobođen. Kako ste to doživjeli?

Pa, kao nešto normalno. Da je on osuđen, onda bi ispalo i da su muslimani vršili ratne zločine, a sad je sve naštimano da su samo Srbi krivi. Normalno, ja u duši to nisam doživio kao pravdu.


Smatrate li da su Srbi nedovoljno aktivni? Može li se, stalnim podnošenjem prijava „natjerati“ Hag da intenzivnije počne razmatrti i slučajeve zločina nad Srbijom?

Naravno. Ipak su oni pred očima svijeta. Morali su uzeti u obzir "Čelebić". Međutim, krivnja je, dobrim dijelom i na našoj strani. Ima toliko intelektualaca: i u Beogradu, i u Trebinju, i u Banjaluci i u Sarajevu... Zašto se ne napravi jedan fond i napravi sajt za Sarajevo? Nego ovako, popisujemo, pravimo smrtovnicu u knjižici. Opet zahvaljujući entuzijazmu i pojedincima. To nije radila institucija, nažalost.


Ali zato ste vi sakupili mnogobrojna svjedočenja o logorima za Srbe (u Sarajevu, logor "Čelebić", "Silos" u Tarčinu); o ponovljenom genocidu nad Srbima u konjičkom kraju, o raznim ljudskim tragedijama. Proveli ste dvije i po godine u sarajevskom Centralnom zatvoru i logoru "Viktor Bubanj", odakle ste izašli u novembru 1994. razmjenom. Da li je odluka o svjedočenju koju ste pretočili u svoje knjige sazrela još u tim logorskim danima?

Ta odluka je sazrela nakon što sam dobio poruku od mog brata iz Smedereva, preko Crvenog krsta: "Dragi brate, moram ti reći istinu. Tvoje djece više nema." Moj život više nije imao svrhe ni cilja. Moj drug i sapatnik Jovo Ninković me tješio da to, možda, nije istina, možda je brat nespretno napisao... U meni se sve skupilo, u grudima bol. Pitao sam: "Bože, da li je ovo kraj?" Pa bio sam samo kostur – sa 85 kilograma spao na jedva 40. Ne znam odakle ni kako, ali odjednom mi je naišla neka snaga i ja sam povikao: "Neću da umrem! Hoću da živim da svjedočim!" Jovo je mislio da buncam, ali ja sam tada odlučio da preživim da bih svjedočio istinu o njima. U toj istini je i moja duša. Nisam toliko moćan da sudim i neću da budem sudija. Ja samo nudim dokaze i hoću da budem svjedok, da bih nepravedne presude ispravio. Ako ne za moga vijeka, onda pred sudom vremena.


Vi ste nesretnim slučajem, a ne u borbi, ranjeni 17. aprila 1992. u svom rodnom selu Brđani, odvezeni ste u bolnicu u Konjic, odakle su vas poslali u sarajevsku traumatologiju. Kako se civil, nepokretan bolesnik s obje noge u gipsu – obreo u zatvoru, još pod prijetnjom smrtne kazne?

Normalan ljudski um to ne može da shvati. To mi je bilo šokantno. Ali sam mislio da će me odvesti da me ispitaju i da će me vratiti.


Napisali ste kasnije: "Hipokrite, ti si u sarajevskoj bolnici ponovo umro".
 
Da. Bio sam tu dva mjeseca. Na gipsu su ostavljeni otvori za previjanje rana, ali mene nisu previjali, kao druge bolesnike. Čak me jedna medicinska sestra, muslimanka, pitala šta sam po nacionalnosti – bilo joj čudno moje prezime. Pošto su se rane inficirale, prebace me na drugo odjeljenje, ali ni tamo nisu htjeli da me previjaju. Kad sam saznao da je načelnik dr Torbica Srbin – molio sam njega da me previja. I onda me načelnik odjeljenja previjao. Ali načelnik je dolazio svaki treći dan – medicinske sestre nisu htjele. Onda sam prebačen na neko interno odjeljenje iznad traumatologije. Medicinsko osoblje je na vratima svake sobe objesilo spisak bolesnika, a Srbe su zaokružili.


Odmah po izlasku iz logora počeli ste da pišete knjigu "Živim da svjedočim". Vi bilježite imena: i mučitelja i žrtava, izjave, prijetnje, opisujete zlostavljanja, šta je ko podnio – ili nije... Ono što je najupadljivije – svjedočite o užasavajućoj količini mržnje, ali bez mržnje. Kako vam to uspijeva?

Valjda je to stvar hrišćanske vjere i odgoja. Mene niko nije učio da radim ono što ne valja i što je nepošteno. A nisam htio da uzvratim mržnjom jer mržnja remeti um. Htio sam da ostanem zdrava razuma, da ostanem ono što sam. Da ostanem ono što je odgojila moja majka – da ništa ne primim od toga zla. Uzdao sam se u višu pravdu i u Boga. I uspio sam da izađem i da sve to opišem. Da sve to zapamtim, jer nisam smio da pišem.


U svojim logorskim sjećanjima svjedočite o samom ljudskom dnu. Šta ste doživjeli kao "dno dna"?

Od svih muka od tog zatvorskog osoblja, najgore je bilo to što su njihovi kriminalci zatvarani zajedno s nama. I još su i oni nas provocirali i zlostavljali, a to je policajcima bilo normalno jer su oni njihovi (izuzev Alije Ćope, koji je bio veoma korektan i profesionalno se, kao policajac, odnosio prema svima). Najgore je bilo kad su dvojica tih kriminalaca neometano odveli našeg čovjeka i silovali ga. To su bili Mirsad Nimani, ubica vlastitog djeteta i žene, osuđen na 20 godina i Damir Mehović. Pokušali su i jednog starijeg čovjeka od 63 godine, ali nisu uspjeli. U tome im je saučesnik bio neki Pandurević, retardirani momak, koji je bio u muslimanskoj armiji, osuđen zbog prevare. Silovanog M.L. zvali su "ljubavnica", "četnička kurva", pitali: „kad ćemo se seksati“ i slično. To je bio vrhunac ponižavanja srpskih logoraša.


Ljudi vama ispovijedaju ono što bi najradije zaboravili, valjda zato što ste jedan od njih. Koja vas je sudbina najviše potresla?

Najviše me potresla sudbina jedne starice koju sam našao u Višegradu Božane Delić. Nađem staricu od 85 godina, sama, pod jednom pločom. Ubili su joj četiri sina: Novicu, Nikolu, Jovu i Radivoja i kći Anđu. Sinovima ni grobove ne zna, kaže mi: "Sigurno im je grobnica Drina". Za kćerkin grob zna, jer je ona obješena i jer je ostavila pobijenu pritku pred štalom, tamo u Goraždu... Kćerku su joj silovali pa objesili. Rekla mi je: "Znaju se i zločinci: Osman i Liko Herak, Omer Mugo, Dino Džambegović i drugi..." I došao joj, na muštuluk, jedan od zločinaca – Dino Džambegović i rekao: "Eno ti Anđe, ajde vidi". Molila da i nju ubiju, što da živi? "Ne, nećemo te ubiti – ti ćeš ostati da se patiš." E to mi je bilo najpotresnije u ovim mojim susretima. Njenu priču i fotografiju objavio sam u knjizi "Svedok sve-dok".


U istoj knjizi, dvije žene pristale su da opišu silovanja i da se otkriju imenom, prezimenom, fotografijom. Kako ste došli do tih svjedočenja?

One su iz mog kraja, konjičkoga. Jedna je iz Donjeg Sela, udata – Ćećez Grozdana, a druga Antić Milojka, djevojka starija, iz Ibra. One su išle da svjedoče u Hag. Grozdanu sam sačekao u Beogradu, kad se vraćala iz Haga, a kod Milojke sam išao u Višegrad. Pristale su da govore otvoreno o svemu i da se slikaju. Njihov je stav: „Kad njih nije stid, što bi mene bilo? Oni su napravili ono što je sramno, a što ja da se stidim da to ne kažem?“ Kaže mi Grozdana: „Ja sam rekla sinu Dušku (muža su joj ubili): Sine, nemoj da se ljutiš, ja ću to ravno reći. I sin mi je rekao: Reci.“ A i Milojka je to rekla svojoj rodbini. To nije na sramotu žrtve.


Zbirku potresnih svjedočenja "Opomene i oporuke" otvarate nalazom neuropsihijatra prim dr Makevića sa VMA od 28.4.2000. On vam je postavio dijagnozu PTSP (trajni poremećaj ličnosti), sa zaključkom: "U Ps statusu registruju se znaci anksioznosti i depresije veoma teške koja traje više godina, sa nesanicom i teškim preživljavanjem trauma u snu i na javi." Poslije niza ljudskih priča, knjigu zaključujete saznanjem da "svi mi, u stvari, u svakom istorijskom trenutku, vršimo jedini čovjeka dostojan izbor – izbor između mržnje i ljubavi, zla i dobra, smrti i života". Kako ste vi, poslije svega preživljenog, učinili taj "jedini čovjeka dostojan izbor"?

Ja sam bio na onom svijetu, jer sam bio, praktično, mrtav – i došao ponovo na ovaj svijet. I meni je lijek da sve ovo što se dešavalo zapisujem, da tragam za sudbinom ljudskom. Ne samo što se desilo meni, koji sam kao potomak ostao bez predaka u Drugom svjetskom ratu, a u ovom sada predak koji je ostao bez potomstva. Shvatio sam: Život više nema smisla ako nešto ne učiniš, ljudski – da se nešto takvo više nikad ne ponovi. Nikome! Ne samo tebi i tvom narodu. Nikome. Ja sam čovjek bez mržnje. Neka stigne ruka pravde svakog nečovjeka – bilo božanska, bilo ljudska. Vodila me, naravno, vjera. Da ja budem nekakav anđeo sa zemlje, da kroz ovo što pišem i kroz molitvu – da Boga obavijestim šta se dešava ovdje. I da mu u svemu tome ostanem vjeran, iako je i meni dolazilo pitanje: "Zašto se sve ovo meni desilo kad sam sve radio po vjerskim i božanskim zakonima? Pa Bože, što to meni, što to mojoj djeci, kad su bila časna? Pa znaš kakva su moja djeca bila: Slobodan i Velimir!" A poslije tog pitanja Bogu dolazi potreba za pravdom. Radi mira i ljudskog dostojanstva na zemlji.


Biografija

Rođen 1932. u Brđanima kod Konjica. Radio u PTT-u kao diplomirani saobraćajni inženjer, prvo u Konjicu, pa u Sarajevu. Od 1982. u Sarajevu radio i kao vanredni profesor za stručne predmete u srednjim školama. Bio dugogodišnji dopisnik "Večernjih novosti". Po odlasku u penziju 1990. odlazi u rodne Brđane. Veći dio rata proveo u Centralnom zatvoru i logoru "Viktor Bubanj" u Sarajevu. U Bradini su ubijeni njegovi sinovi Slobodan i Velimir, majka Bosiljka, te desetoro bližih rođaka. Po izlasku iz logora bio novinar i direktor časopisa "Javnost". Posvetio se pisanju dokumentarne proze o svom stradanju i stradanju srpskog naroda u BiH: "Živim da svjedočim", "Logor Čelebić", "Svedok sve-dok", "Živim da svjedočim – o zločinima nad Srbima još jednom", "Opomene i oporuke", "Zapamćenja I", "Zapamćenja II", "Sve na čistinu". Izdao je i knjigu pjesama "Jauk između ponora i neba". Sarađivao je na više knjiga.


Žene u zatvoru

"U zatvoru je bilo i žena. Jednom prilikom, kroz rešetke sam vidio 33 žene koje su izvodili u šetnju. Bilo je i trudnica. Bilo je i čitavih porodica – otac, kćerka, sin... Bilo je i starih retardiranih ljudi. Zatvorili su neku babu od 80 godina, bila je napola luda, kao i jednu retardiranu djevojčicu Odžaković, koju su strašno maltretirali, a optuživali su je da je snajperista. Policajci su uveče pili i, poslije 22 časa, odvodili žene pod izgovorom da ih vode na pranje suđa. Policajci su se međusobno hvalili i prepričavali kakva je koja u 'onim stvarima'. Iživljavali su se na ženama i sve su to činili pod prisilom, a da sve izgleda kao da je na dobrovoljnoj bazi", citat iz knjige „Živim da svjedočim“.


Očenaš

„Pukovnik Vladimir Janković, inače ateista, sastavio je u logoru svoj Očenaš, pošto nikada nije naučio pravi. Mi smo bili u odvojenim ćelijama, ali sam to čuo od drugih, govorilo se... On je bio Jugosloven, oficir zaklet da će čuvati državu. Međutim, njegove kolege, oficiri muslimani ga hapse iako je bio član Glavnog štaba TO BiH. Viđao sam ga kad su nas izvodili napolje - bio je sav modar. Kad nema ništa drugo: Bože, ima li Tebe? I on je preživio. Javio mi se kad sam objavio knjigu. Zamolio sam ga da mi napiše izjavu i Očenaš. To je u knjizi "Sve na čistinu". Molitva je duga, a završava ovako:
...Oče naš, hvala ti što si me (i ostale sapatnike) saslušao, hvala ti što ćutiš i ne savjetuješ.
Hvala Ti što mi uzimaš ostatak života i uzimaš me ovakvog, ni čovjeka ni zvijer, kad ni sam ne znam šta sam.
Hvala Ti što je prošao još jedan izuzetno loš dan. Usliši moju želju da sutra bude bolje nego što se nadamo i očekujemo, svi logoraši-osuđenici pa i ja, sluga Tvoj i ratnik Tvoj – vječiti dužnik.
Bože, uzmi nam sve, ali nam vrati slobodu.
Hvala Ti za sve što si nam dao pa uzeo kako bismo bolje shvatili vrijednost gubitka.
Oče naš
Amin.“

Vesna Kešelj

Izvor: "Novi Reporter 25.10.2006 br.189