|
ISTRAŽIVANJA O SUDBINI URBANIH SRBA
IZ HRVATSKE
Rezultati istraživanja dr. Svetozara Livade o sudbini
urbanih Srba iz HR u prošlom ratu
Poznati socijalni demograf, aktivni učesnik II svjetskog
rata, nosilac partizanske spomenice i suradnik brojnih
međunarodnih ustanova, te organizacija koje su formirale UN
i njezine ostale institucije, penzionirani profesor sa
zagrebačkog
Sveučilišta dr. Svetozar Livada svoju posljednju knjigu
naslovio je “Etničko ćišćenje – zločin stoljeća”. Želja mu
je bila pokazati sve oblike štete koje su pretrpjeli svi
narodi na ovim prostorima. Na početku ovog novog
istraživanja bavio se sudbinom urbanih Srba u Hrvatskoj.
Oni se nisu bunili, nisu djelovali protiv novonastale
hrvatske države, a ipak su pretrpjeli veliku štetu u svakom
mogućem pogledu i bili izloženi brojnim zločinima. Koliki je
opseg i povijesni sadržaj tog zločina bez presedana,
svjedoči statistička analiza usporednih pokazatelja
cenzusnih podataka o broju stanovnika iz popisa stanovništva
1991. i 2001. godine. Svetozar Livada analizirao je 123
hrvatska mjesta i grada i u njima je broj Srba prepolovljen
(49.1 posto od broja iz 1991. godine), a u cijeloj Hrvatskoj
sveden čak na jednu trećinu (34,7 posto od broja iz 1991.
godine). U apsolutnim brojevima: od 250.025 Srba u gradovima
1991., njihov broj je pao 124.089 u 2001. godini. U cijeloj
Hrvatskoj sa 581.663 Srba u 1991. pao je na 201.631 u 2001.
godini.
U oba popisa, broj Srba je ostao isti u Donjoj Stubici –
njih 17, i u Varaždinskim Toplicama – 16. U 29 gradova broj
Srba se povećao, a u 92 grada se smanjio. Povećanje broja
Srba bilježe: Sv. Ivan Zelina (115,4 posto), Klanjec (40
posto), Ogulin (109,3 posto), Ozalj (22,4 posto), Lepoglava
(159,1 posto), Rab (3.950 posto), Vrbovsko ( 682,5 posto),
Novalja (55,5 posto), Pleternica (145 posto), Nin (17.000
posto), Skradin (231,5 posto), Ilok (17 posto), Buzet (150
posto), Poreč (12,5 posto), Umag (55,8 posto), i Mursko
Središće (40 posto).
VALJA NAPOMENUT DA TO NISU VELIKI apsolutni brojevi. Na
primjer, u Klanjcu se broj Srba povećao sa 5 na 7, što je
povećanje od 40 posto. U Čabru s 9 na 57, u Kastvu s 30 na
380, u Rabu s 2 na 81, ili u Ninu s 1 na 171, što je
povećanje za 17.000 posto ili 170 puta! Ovo se tumači
namjernim seljenjem Srba iz većih gradova u male sredine
gdje su imali neku imovinu od prije (npr. Vikendice) i gdje
su očekivali mirniji život jer te sredine uglavnom nisu bile
zahvaćene ratom. Većina njih koji su prije radili izgubili
su posao, pa ih ni to nije vezalo da ostanu te su se lakše
odlučivali na promjenu mjesta boravišta ili prebivališta. U
novoj sredini nitko ih najćesće nije ni poznavao pa su se
javno, ali neslužbeno – mogli predstavljati drugačije, te
tako amortizirati negativnosti što ih je donosilo pripadanje
srpskom nacionalnom korpusu.
Broj Srba značajnije se smanjio u Jastrebarskom (na 39,5
posto od prijeratnog broja), Hrvatskoj Kostajnici (23
posto), Petrinji (33,2 posto), Benkovcu (26,3 posto),
Biogradu na moru (19,1 posto), Obrovcu (34,7 posto), Zadru
(21,7 posto), Đakovu (38,5 posto), Kninu (32,1 posto),
Komiži (34,3 posto), Solinu (24,3 posto), Splitu (35,9
posto), Visu (15,6 posto), Dubrovniku (32,8 posto), i gradu
Zagrebu na 42,4 posto od prijeratnog broja Srba..
OSTALI GRADOVI KOJI SU 2001. GODINE imali manji broj Srba
spali su na 40 ili manje posto u odnosu na predratno stanje.
Ovo se tumači znatnim brojem Srba koji su s područja
zahvaćenim ratom izbjegli i nisu se vratili do popisa 2001.,
jer im vlasti nisu osigurale povratak, ali i sa znatnim
brojem Srba koji su se drugačije deklarilali nego u popisu
1991. godine nastojeći tako sačuvati imovinu, posao ili mir
u okolici te koliko-toliko sigurnije i mirnije školovanje
svojoj djeci. Naime, opće je poznato da se velik broj Srba
olučio na promjenu imena i prezimena i vjeroispovijesti,
odnosno na promjenu identiteta. Dio Srba iselio se i u treće
zemlje.
EVO JOŠ MALO PODATAKA ZA razmišljanje i analizu. U Karlovcu
se prema popisu iz 1991. godine bilo: 14.529 Srba, 2.583
Jugoslavena i 1.705 neopredijeljenih. Tako je u tom gradu
nestalo i “nestalo” 9.453-oro Srba i 2.583 Jugoslavena, dok
se broj neopredijeljenih povećao na za 243 čovjeka. Sličnih
primjera “nestanka” ima u gotovo svim analiziranim mjestima,
a Karlovac je ovdje samo uzet kao ilustracija. Nasuprot
tome, iz popisa stanovništva 2001. godine, broj Hrvata naglo
i značajno se povećao – dijelom zbog useljavanja iz Bosne,
ali najviše zbog promijene identiteta bivših Srba,
Jugoslavena i neopredijeljenih.
U ocjeni rezultata koje smo dobili od autora, profesor
Livada je vrlo oštar.
“Napadnuto je sve, toponomastika, onomastika, katastar,
kultura, historija,... Tzv. Norvalskim programom pred
fratrima u Kanadi, Tuđman je dogovorio lustraciju Srba, a ne
komunista – ako je lustraciju uopće trebalo vršiti. Na to je
vodeći politiku integralnog nacionalizma pristala i pozicija
i opozicija. Pošlo se od Tuđmanovog teorema da je genocid
koristan za popravljanje povijesti i da su Srbi remetilački
faktor. Podsjećam, on je bio sretan što mu žena nije ni
Srpkinja ni Židovka! Integralnim nacionalizmom pristalo se
na genocidne radnje i etničko čišćenje na svim prostorima,
osim Istre. Dakle, ušlo se u povijesni zločin strategijom
divinizirane države u nastojanju.”
“DRŽAVA JE DIGNUTA IZNAD ŽIVOTA i smrti sugrađana.
Miniranjem objekata, deložacijama, ubistvima ljudi,
logorima, prijetnjama, masakrima, prenominacijom
nacionaliteta, zastrašivanjem i ozakonjenim
diskriminacijama, Srbi su natjerani na bijeg da spase gole
živote. Tako je u gradovima gdje nije bilo rata oko 66 posto
Srba nestalo. Deset hiljada objekata je minirano u urbanim i
25 hiljada objekata u rularnim naseljima, proveden je
kulturocid i knjigocid, nestali su skoro svi antifašistički
spomenici, zatrti su svi čirilični naslovi literature – od
znanstvene do beletristike. U mnogim urbanim naseljima broj
Srba je smanjen ispod 50 posto,a u nekim su čak svedeni na
jednu petinu ili 20 posto pa i ispod tog broja. Tamo gdje su
svedeni ispod 50 posto zatrta je biološka osnova , a tamo
gdje su oko 20 posto, za nju nema nikakve osnove. Pošto se
Srbi ni iznimno ne mogu zapošljavati, a organizacijom
oduzimanja prava na rad – dovedeni su u socijalnu komu.
Formalno ih zakonodavstvo ih štiti, a primijenjeno pravo
degradira. Ratne i poratne vlade su de jure za povratak, a
de facto za izgon. Namirili su se sa približno100 hiljada
stambenih jedinica jer izgonom 400 hiljada Srba – a oni su
kao i Hrvati uglavnom imali porodice sa četri člana – ostalo
je barem toliko stanova. Čini se da je to konačni rezultat i
da tu popravka ne može biti”, ogorčeno zaključuje prof.
Livada
|
