Krajinaforce Glas Krajisnika u Egzilu

ISTRAŽIVANJA O SUDBINI URBANIH SRBA IZ HRVATSKE

Rezultati istraživanja dr. Svetozara Livade o sudbini urbanih Srba iz HR u prošlom ratu

Poznati socijalni demograf, aktivni učesnik II svjetskog rata, nosilac partizanske spomenice i suradnik brojnih međunarodnih ustanova, te organizacija koje su formirale UN i njezine ostale institucije, penzionirani profesor sa zagrebačkog
Sveučilišta dr. Svetozar Livada svoju posljednju knjigu naslovio je “Etničko ćišćenje – zločin stoljeća”. Želja mu je bila pokazati sve oblike štete koje su pretrpjeli svi narodi na ovim prostorima. Na početku ovog novog istraživanja bavio se sudbinom urbanih Srba u Hrvatskoj.

Oni se nisu bunili, nisu djelovali protiv novonastale hrvatske države, a ipak su pretrpjeli veliku štetu u svakom mogućem pogledu i bili izloženi brojnim zločinima. Koliki je opseg i povijesni sadržaj tog zločina bez presedana, svjedoči statistička analiza usporednih pokazatelja cenzusnih podataka o broju stanovnika iz popisa stanovništva 1991. i 2001. godine. Svetozar Livada analizirao je 123 hrvatska mjesta i grada i u njima je broj Srba prepolovljen (49.1 posto od broja iz 1991. godine), a u cijeloj Hrvatskoj sveden čak na jednu trećinu (34,7 posto od broja iz 1991. godine). U apsolutnim brojevima: od 250.025 Srba u gradovima 1991., njihov broj je pao 124.089 u 2001. godini. U cijeloj Hrvatskoj sa 581.663 Srba u 1991. pao je na 201.631 u 2001. godini.

U oba popisa, broj Srba je ostao isti u Donjoj Stubici – njih 17, i u Varaždinskim Toplicama – 16. U 29 gradova broj Srba se povećao, a u 92 grada se smanjio. Povećanje broja Srba bilježe: Sv. Ivan Zelina (115,4 posto), Klanjec (40 posto), Ogulin (109,3 posto), Ozalj (22,4 posto), Lepoglava (159,1 posto), Rab (3.950 posto), Vrbovsko ( 682,5 posto), Novalja (55,5 posto), Pleternica (145 posto), Nin (17.000 posto), Skradin (231,5 posto), Ilok (17 posto), Buzet (150 posto), Poreč (12,5 posto), Umag (55,8 posto), i Mursko Središće (40 posto).
VALJA NAPOMENUT DA TO NISU VELIKI apsolutni brojevi. Na primjer, u Klanjcu se broj Srba povećao sa 5 na 7, što je povećanje od 40 posto. U Čabru s 9 na 57, u Kastvu s 30 na 380, u Rabu s 2 na 81, ili u Ninu s 1 na 171, što je povećanje za 17.000 posto ili 170 puta! Ovo se tumači namjernim seljenjem Srba iz većih gradova u male sredine gdje su imali neku imovinu od prije (npr. Vikendice) i gdje su očekivali mirniji život jer te sredine uglavnom nisu bile zahvaćene ratom. Većina njih koji su prije radili izgubili su posao, pa ih ni to nije vezalo da ostanu te su se lakše odlučivali na promjenu mjesta boravišta ili prebivališta. U novoj sredini nitko ih najćesće nije ni poznavao pa su se javno, ali neslužbeno – mogli predstavljati drugačije, te tako amortizirati negativnosti što ih je donosilo pripadanje srpskom nacionalnom korpusu.

Broj Srba značajnije se smanjio u Jastrebarskom (na 39,5 posto od prijeratnog broja), Hrvatskoj Kostajnici (23 posto), Petrinji (33,2 posto), Benkovcu (26,3 posto), Biogradu na moru (19,1 posto), Obrovcu (34,7 posto), Zadru (21,7 posto), Đakovu (38,5 posto), Kninu (32,1 posto), Komiži (34,3 posto), Solinu (24,3 posto), Splitu (35,9 posto), Visu (15,6 posto), Dubrovniku (32,8 posto), i gradu Zagrebu na 42,4 posto od prijeratnog broja Srba..

OSTALI GRADOVI KOJI SU 2001. GODINE imali manji broj Srba spali su na 40 ili manje posto u odnosu na predratno stanje. Ovo se tumači znatnim brojem Srba koji su s područja zahvaćenim ratom izbjegli i nisu se vratili do popisa 2001., jer im vlasti nisu osigurale povratak, ali i sa znatnim brojem Srba koji su se drugačije deklarilali nego u popisu 1991. godine nastojeći tako sačuvati imovinu, posao ili mir u okolici te koliko-toliko sigurnije i mirnije školovanje svojoj djeci. Naime, opće je poznato da se velik broj Srba olučio na promjenu imena i prezimena i vjeroispovijesti, odnosno na promjenu identiteta. Dio Srba iselio se i u treće zemlje.

EVO JOŠ MALO PODATAKA ZA razmišljanje i analizu. U Karlovcu se prema popisu iz 1991. godine bilo: 14.529 Srba, 2.583 Jugoslavena i 1.705 neopredijeljenih. Tako je u tom gradu nestalo i “nestalo” 9.453-oro Srba i 2.583 Jugoslavena, dok se broj neopredijeljenih povećao na za 243 čovjeka. Sličnih primjera “nestanka” ima u gotovo svim analiziranim mjestima, a Karlovac je ovdje samo uzet kao ilustracija. Nasuprot tome, iz popisa stanovništva 2001. godine, broj Hrvata naglo i značajno se povećao – dijelom zbog useljavanja iz Bosne, ali najviše zbog promijene identiteta bivših Srba, Jugoslavena i neopredijeljenih.
U ocjeni rezultata koje smo dobili od autora, profesor Livada je vrlo oštar.
“Napadnuto je sve, toponomastika, onomastika, katastar, kultura, historija,... Tzv. Norvalskim programom pred fratrima u Kanadi, Tuđman je dogovorio lustraciju Srba, a ne komunista – ako je lustraciju uopće trebalo vršiti. Na to je vodeći politiku integralnog nacionalizma pristala i pozicija i opozicija. Pošlo se od Tuđmanovog teorema da je genocid koristan za popravljanje povijesti i da su Srbi remetilački faktor. Podsjećam, on je bio sretan što mu žena nije ni Srpkinja ni Židovka! Integralnim nacionalizmom pristalo se na genocidne radnje i etničko čišćenje na svim prostorima, osim Istre. Dakle, ušlo se u povijesni zločin strategijom divinizirane države u nastojanju.”

“DRŽAVA JE DIGNUTA IZNAD ŽIVOTA i smrti sugrađana. Miniranjem objekata, deložacijama, ubistvima ljudi, logorima, prijetnjama, masakrima, prenominacijom nacionaliteta, zastrašivanjem i ozakonjenim diskriminacijama, Srbi su natjerani na bijeg da spase gole živote. Tako je u gradovima gdje nije bilo rata oko 66 posto Srba nestalo. Deset hiljada objekata je minirano u urbanim i 25 hiljada objekata u rularnim naseljima, proveden je kulturocid i knjigocid, nestali su skoro svi antifašistički spomenici, zatrti su svi čirilični naslovi literature – od znanstvene do beletristike. U mnogim urbanim naseljima broj Srba je smanjen ispod 50 posto,a u nekim su čak svedeni na jednu petinu ili 20 posto pa i ispod tog broja. Tamo gdje su svedeni ispod 50 posto zatrta je biološka osnova , a tamo gdje su oko 20 posto, za nju nema nikakve osnove. Pošto se Srbi ni iznimno ne mogu zapošljavati, a organizacijom oduzimanja prava na rad – dovedeni su u socijalnu komu. Formalno ih zakonodavstvo ih štiti, a primijenjeno pravo degradira. Ratne i poratne vlade su de jure za povratak, a de facto za izgon. Namirili su se sa približno100 hiljada stambenih jedinica jer izgonom 400 hiljada Srba – a oni su kao i Hrvati uglavnom imali porodice sa četri člana – ostalo je barem toliko stanova. Čini se da je to konačni rezultat i da tu popravka ne može biti”, ogorčeno zaključuje prof. Livada