
Boro M. Vujasin – Ranko Đurić
Mira Živković-Mandić – Zdravko Ivanković
Zdravko Ivanković Šuki – Mirko Jovanović
Milan Ninković – Svjetlana Radivojević
Ilija Stančić
Kulturno-umetnički klub SVETI SAVA
Okučani 1995.
,, ... svaki koji hoće da se spasi treba da se podvizava,
da ide uksim i tesnim putem,
jer put je kratak, braćo moja ljubljena, kojim hodimo.
Dim je život naš, para, zemlja i prah;
Za malo se javlja i brzo nestaje.
Mali je trud života našeg, a veliko je i beskonačno
Dobro kao nagrada.”
(Sv. Sava u Korejskom tipiku, 1199.)
RIJEČ ISPRED
Ova zbirka je rezultat poetskog drugovanja jednog broja ljudi okrenutih pjesničkoj riječi, a okupljenih oko Kulturno – umjetničkog kluba ,,Sveti Sava” u Okučanima, i to u trenucima kada je neizvjesnot u velikom dijelu zapadne Slavonije, zapadnom dijelu Republike Srpske Krajine, i težina preživljavanja. Okupila nas je nada da ćemo uspjeti očuvati svoj identitet i snagu svog jezika. Knjiga predstavlja i oslikava nasu stvarnost i sudbinu. Skoro svi autori, zastupljeni u ovoj zbirci, neposredno su doživjeli najnoviji rat, pokusaj neljudi da ponovo – ali sada odlučno – izvrše genocid nad srpskim narodom. Živjeli smo u zabludi da se neće obnoviti ustaštvo, ali je ono opet uzelo svoje žtrve, i više bi da se, ovog puta, nije na vrijeme digao narod. Ova poezija se javlja iz otpora, iz grube stvarnosti, kao zov nade, čuvanja istine o tim teskim danima, ranama koje će teško prebolijevati osobito porodice čija je mladost pala za novi život, da bi se opstalo i da bi se istrajalo u košmaru zla i dobra, za ljubav i ljepotu. U riječima ovih pjesama nema mržnje, jer se ona ne da riječima iskazati. Mržnja je u svijetu i od svijeta. Sama poezija i ne mmože biti mržnja i sukob, kad je istinsko davanje.
Grupa autora ove zbirke, intimno se i duboko ispovijeda, skoro dosežući do kompleksnog osjećanja u jednom zlom vremenu. Velike žrtve, još veće patnje i šapat njihovog srca, saom zbirkom poetskih radova, autori barem pokušavaju otkriti napaćenu dušu dijela srpskog naroda, u jednom dobu i u jednom prostoru. Zato se u njoj i može naći djelić ljepote, pa i smisao radi kojeg vrijedi živjeti i boriti se. I poneko sumorno i patetičko kazivanje, u pojedinim radovima, poziv je čovjeku i svijetu, da svoje postojanje, kao i svoju nemoć i moć, pretvori u stvaralačku nadmoć. U haosu smo političke devijantnosti, pa u takvom vremenu nismo mogli progovoriti drugačije van te realnosti. Individualne slobode i lepeza kolektivne životne sreće, vrijeme je koje dolazi, a time i vrijeme novih kreacija i projekata u književnom stvaralaštvu. To vrijeme želimo, prizivamo, u neku ruku i projektujemo skromnim davanjem. Otkuda su nam i riječi više u vidu pitanja, čuđenja, opomena, poziva, upućivanja i želja, a na odgovore i odgovornost pozivamo sve.
Svaki rad neminovno prate i propusti, a u pisanoj riječi ostaju kao neželjena svojina autora. Stoga bih podsjetio na približan smisao, koji dolazi iz pera izvjesnog pisca Marka, iz njegovog Služabnika (1555) : ,, Ne pisa Duh Sveti ni angel, nego ruka drhtava i duh grešni: za to molim i umiljavam se klečeći, ako je sto pogrešno, popravljajte, a mene Marka što sam se trudio blagoslovite a ne kunite. ” *
Zdravko Ivanković
* Ova knjiga, vijenac pjesama mladog zapadnoslavonskog pjesničkog kruga, upravo je ušla u štampu u trenutku zvjerskog upada hrvatsko-ustaške vojske na našu Okučansku, pakračku teritoriju. Ustaše su već po treći put na najsvirepiji, nezapamćen i genocidan način, nasrnule na nevinu i mirnu ljudsku gradnju, nastojeći da zatru srpsko ime i toplo i pitomo pravoslavlje.
Neka ova knjiga bude vječni spomenik riječi kraju očaravajuće i nezaboravne ljepote i ljudima – mrtvim i živim - i neugasle nade.
Boro M. Vujasin
Rođen je 17. Oktobra 1959. u Novom Gradu. Završio je
Medicinski fakultet. Lekar u Domu zdravlja u Okučanima.
VREDI ŽIVETI
|
VREDI ŽIVETI
Vredi živeti Zbog iskre, Koja zasja Nekad tvome oku.
Vredi živeti Zbog blaženosti, Koju daješ Nekad telu mome.
Vredi živeti Zbog zebnje, Čekanja sreće Da jedno budemo mi.
LAŽEM
Lažem da neću Tvojih ruku dela, Tvoj dah Kraj lica mog.
I lažem Kad kažem, Da ne opija me Miris tela tvog.
Lažem Da smanjim jecaj svoj, Da ne saznam otkucaje Srca tvog.
|
DA LI JE SREĆA?
I da li je sreća Kad patiš, Kada samo ti voliš?!
I da li je sreća Nesrećan biti, Kad očaj u tebi tinja?!
I da li je sreća U ovom času, Za sreću znati?!
NEMIR OSTAJE
I ovaj otrov Što ga uzeh svesno, Da prebrodim nemir svoj Ne uspe u zadatku svom.
I ubiću vazduh koji dišem Da mi noćas lakše bude, Da ne pustim suzu Jer me očaj hvata.
I ne znam vredi li Da pojačam dozu, Jer nemir ostaje Večno u srcu mom. |
Ranko Đurić
Rođen je 20. Oktobra 1961. u selu Kostići, kod Kneževa, Republika Republika Srpska. Godine 1964. doselio u Mašiće, kod Nove Gradiške. Višu školu za bezbednost na radu –
završio je u Zagrebu. Do rata je živio u Novskoj. Živi u Gradišci (srpskoj) a radi u Okučanima. Piše prozu i poeziju, objavio je zbirku pripovjedaka Truli dani (samost. Izdavač ,,Derata”, Beograd, 1990)
OČEVA ZEMLJA
|
OČEVA ZEMLJA
Očeva zemlja? Živi očenaš Kud pogled stiže i metak sam Tu gdje si poznat i kud koračaš Gruda je tvoja i sam to znam
Kose se žita, kuruzi siju I sunce blago nad nama sija Anđeli sreće uz nas su, bdiju Zavičaj taj je, Srpska Slavonija
Ravnica to je strance neeznani Kud pruga kreće i auto-put stoji Ljudi su njeni posvuda znani Ovdje se niko smrti ne boji
Zato kad pođeš vozom ranim Zagrljaju sreće i svojoj kući Rast će u našem srcu Okučani I naiđeš li moći ćeš ući.
ZEMLJA I TRAVA
Zemlja i trava, nebo i rosa Staništa naša od davnina Žito i more i polja prosa Sve je to zemlja od Srbina.
Al tamni oblak prekriva jutro U ruci puška na što smo svikli Nikad nas niko nije satro Branimo zemlju gdje smo nikli.
Šta nam preosta, prokleti tate Jer već je vatra u tvojim dlanima A nekad tebe zvašmo brate Za tim vremenom žalićes danima.
Miri se zato sa porazom svojim Kleči pred nama i milost moli Spasa ti nema, ja se ne bojim Kud Srbin prođe, tu kam je goli.
PURPUR I SUTON
Purpur i suton grimizne boje Steru se dalje od naših stopa Puškom i ognjem branimo svoje Uz pomoć krsta i lavež topa
U hrpi lišća ležaše tijela, Gledamo strašne korake nečije Svani već jednom zora bijela I skupi tužne igračke dječje
Ređaj ih kradom, pazeći dobro Nek djeca naša budu po strani Spasi me noćas, dragi pobro, Ne kazuj njima da me rani
Jer ja sam ostavio sreću Brata i sestru pod zemljom lednom Na grob im nikad doći neću Ili ću, slavom ovjenčan, ipak doći jednom.
SNENE GRLICE
Snene grlice odjednom prhnu I leden srh sve nas prođe Dižem se zelen dok noge trnu Pazeći na nišan da mi dođe
I prasak zviznu, lomeći tišinu I neko kriknu poput smrti Krenušmo dolje gdje pužu šine Izdišući – tijelo još se vtti.
Rekoh mu: ,,Zašto? I šta ste htjeli?” Slušajući sabran bolnu viku, A on mi pruži list bijeli I svatih, daje porodičnu sliku.
Umirući reče: ,,Pošalji samo, oni će znati ” A ja prešutih misleći o djeci. Svojima on neće se vratiti. Niti plovit po plavoj rijeci
KOSTI SVJEDOČE
Kosti svjedoče o našem plaču. Hladno je, slušam žalopojke zvuke Nikad ih nećemo predati draču Nebo je svjedok za naše muke
Lomi nam kičmu nepravedni svijete Al kamen nikad slomiti nećeš Još naša srca ko baklje svijetle I ti se tome daru krećeš
Pa kad za srpsku istinu doznaš Pomoć ti neće plakanje gorko Po bogu bol ćeš sam da poznaš To svjekok nam je ružna povorko
Ni pravda nije u ruci moćnih Kao nit sjenka praha mjesečine Samo ćeš čuti znani stih: ,,Bože, oprosti im, ne zaju šta čine”.
LIPOVA ŠUMA
Lipova šuma sad nam je zaklon Naše su duše od zala čiste I niko nije ubijanju sklon Mada su ruke i s puškom iste
Da li postoji zemlja na kugli ovoj U kojoj niko nas ne dira I gdje je Srbin na pragu svome, svoj Bez bartolomejskih noći, strašnog pira
Da li postoji sreća u zemlji toj A sreća za svakog nije ista Mi samo komad ištemo svoj I želja ta je ko izvor čista
Želimo zemlju bogatu plodnu U kojoj cveta vijela trska Želimo zemlju njivama rodnu I da joj ime damo: Republika Srpska
|
U ZEMLJI SRPSKOJ
U zemlji srpskoj ne snivaš više Samo ti tajnu ne kaza niko Dok u rov liju jesenje kiše Tješiš se svoga sela slikom
Obraz je leden kroz koji dišeš A t si budan i željan snova Sad ti je barut otrov što sišeš Ti umrijet nećeš od olova
Jer ti si Srbin, blagosloven stvore Bog je sa tobom i drugog nema Zemlja je tvoja uh plavo more A brazda tvoja dalje od Srema
Pobijedi zato dušmane svoje I brade uvis koračaj slavno Srbija tu je i to je tvoje, Predaka naših znamenje davno.
GROBLJE ORUŽJA
Groblje oružja nađošmo sinoć U dolu polje punom leševa Od krvi slane gubimo moć Brojeći bedra ispod peševa
I sumrak stiže mračnih ura Metosmo straže ovdje i tamo Kanal pod nama pun je purpura Krvnici tu su, ćutimo – znamo
Od stope grozne kosa se diže Žeže nam zjene i tijelo pali Osveta naša već ih stiže Ostani veliki, srpski narode mali
Goni ih, pobro, ne kolebaj se Sve dok im smrad u polju ćutiš A djecu srpstvu uči, zna se I namoj krivo da ih putiš
SISTEMI SMRTI
Sistemi smrti, ubijanja ustaljen red Žalosne vrbe, tužna obala Na mesu ljudskom živi ogled Od tuđih noža od tuđih zala
Odnekud presuše suze gorke Grobovi svuda uz gorku rijeku Jos nase nisu zarasle boljke Tekući tiho u smrt daleku
Mada smo tu na strašnom mjestu Iako nije zarasla rana S nama je nada u zlu čestu Kao i mladost bezbrižna rana
Zato se odmičemo tamo Sluteći dušmanske pesti krute Ah, zaborav – zaborava samo Mada je sudba boje žute
VOĆNJAK U TRAVI
Voćnjak u travi, postelja ratnika A noć je večer kroz granje vukla Bez šuma rose i bez sove krika Samo su krila netopira tukla
I sanja on dalek i svilen Kako su breze bacile lišće Na modru jesen i trave zelen. Bistro je jutro i dugo sviće.
Ispod njegove kuće od cvijeća Samo su djeca u igre plesu Dok pred pokrova plamen od svijeća U svome smrtnom, jezivom kesu
To mu je mati, tek sad je pozna I u snu čini tijela okret. Sa čela kliže niska grozna Al spas već stiže – komande pokret
POKLIČ RATNIKA
Poklič ratnika, izguba srca Naprijed, o samo naprijed, U blatu tijelo nečije grca Na kome osta nemiran pogled
Odjednom, protunapad njihov kreće Povlačimo se bez okreta Čizma nas ta zgaziti neće Sve dok je Srba i srećnih ljeta
Prebrojavamo se, geleri pršte Šuteći znamo ko nam poginu Vlažne se vjeđe same mršte I nova snaga venom se vinu
Sabrasmo svijest, stežući gvožđe I opet nazad iz petnih žila Otac je nama Crni Đorđe A takvih nas je cijela sila
|
Mira Živković – Mandić
Rođena je 14. Marta 1961. u Novoj Gradišci. Profesor je geografije u Srednjoškolskom centru u Okučanima. Piše pjesme, aforizme i humoreske, Bavi se novinarstvom. Pjesme je objavljivala u zajedničkim zbirkama, novinama i radio-emisijama.
RUŽE
MEĐU RUŠEVINAMA
|
VRIJEME ZLA
U meni vrisak do neba, Bol teža od kamena Utrobom hara. Hodam i radim, Jedem i spavam I svud sobom nosim Ukus pelina u grudima. Moje misli noge vode poznatim cestama. Livade su rosne, Voćnjaci mirisni od cvjetanja. Žuto Žućino krzno na kamenoj stazi Mazno se nudi suncu. Bijeli zidovi toplog dana, Svaki zvuk očekivan i poznat. Šuma zelena do crnila, Livade žute od jagorčevine s proljeća. Nikada više. Proklijalo je sjeme zla. Između ponosnih ljubičica nikla su minska polja, Oskrnavljene uspomene leže u pepelu. Što će gizdave ruže među ruševinama Bez poznatih ruku! Kako će stari mačak Bez svog mjesta kraj peći! Nad žuborom vode zveket oružja. Proljeće je, Ptice ne dolaze u srušena gnjezda. Kako ljudi kući da se vrate! U meni protest i njev Na zločin, istoriju, Sudbinu, zlo u ljudima. Njena patnja nad ruševinama, Grobovi predaka uprljani i poniženi Zovu. Nad njima koraci tuđina Grubi i teški. Vrijeme zla.
PUPUT PROLJEĆNOG VJETRA Jovanu
Postoji nebo uvijek vedro Nebo u tvojim očima Postoji sunce Toplo i sjajno Što jače grije od sunca - tvoj osmjeh kad me ugledaš, postoji glas – nježan i mek što poput proljećnog vjetra pomiluje čak od srca duboko - tvoj glas. Postojiš ti Raščupane kose I sitnih ručica Postojiš ti Što trčiš mi u susret I željno kažeš: ,,Mama? ”
|
NE DIRAJTE SNOVE
Da mi je otići, Otputovati na dan Na jedan tren, Iz vremena bremenitog Crnim slutnjama. Kad me u odsustvu Budete potkradali, Uzmite sve, Samo ne dirajte snove.
KRV I BALKAN
Kazaljke na časovniku se poklopile I zaustavile. Opet smo u istom vremenu I na istom mjestu. Krv i Balkan. Djeca zamjenjuju očeve U istom paklu. Tako je suđeno onima Koji se ovdje rode. Život je tako kratak, A monogo smrti u njega stane. Hodamo nad kostima naših predaka. Priče naših djedova oživjele, Pa se igramo rata. Do ušiju dopire šapat: ,,Hodajte polako iznad naših grobova. ” Trave se lelulaju, povijaju, Od jecaja majki što oplakuju sinove Poginule u ovom ratu. Gdje čovjek ovdje nogom da stane, A da se ne dirne grobova?! Gdje to da povedemo djecu našu Dalje od prerane smrti?!
MOLITVA ZA SVE NAS
Slušam, kako iz dubine moje duše Jeca nada, Smjeha nema, Grč bola para u drudima, Sumnja: Ima li još vremena za sve nas.
Osjećam kako se u meni Gomila tuga, Gorčina, žuč, Čemer našeg vremena Sudbina zapečaćena, Predana nam začećem, Henima. Ima li nade za nas?
Iščekivanje dugo, U beskraj, Zaleđene suze u nama, Još čekam, Kao I ovaj narod, Vrijeme bez krvi, moša I srama. Za sve nas.
|
Zdravko Ivanković
Rođen je 25. Januara 1935. u Kukunjevcu, kod Pakraca. Osnovnu školu je završio u Kukunjevcu, više razrede u Pakracu. Radio kao nastavnik u okolini Pakraca i Daruvara, zatim dugogodišnji službenik organa uprave u SO Pakrac – Gavrinica. Živi u Beogradu kao penzioner. Za štampu je uredio knjigu Moja generacija (1986), knjigu Prekinuto djetinjstvo (1993, drugo izdanje. 1994), u Australiji je u pripremi izdanje ove knjige na engleskom jeziku.
NEODBOLOVANE LJUBAVI
|
RUŠE SE SNOVI
Golgota se olujno širi, I već stvara mrak. Nedosanjani sni u drhtavici, Sred neodbolovanih ljubavi čak.
Talasi vjetra razjedaju oganj, Dok gorim i dogorijevam. Tama me guši omčom pepela, Dubinu tame ne istražujem Snage nemam.
Krhka sjenka traži me, Vrijedno požrtvovanje – Nije šala. Sam ću pokušati - hvala, Jer za životnih visina, Kad se sjaj zvijezda ruši, Olujno i iznenada, San se svaki ruši i u mojoj duši.
BAR TI OSTANI LJEPOTA
Prebrzo se dobro mijenja u zlo, Još zvučnije oglašava u novinama, Pogled mi pada na raskvašeno tlo, Glas sumnjiv kruži uzavrelim prostorima.
Od svega što se govori i piše, Zlatna slova ostaju i ništa više. Tajne vremena mirišu luđaci – Čudni su to predznaci i znaci.
Na cvjetnoj livadi umiru zaljubljeni, Molitva im nedovršena, kao suv list sagori. Prisjetimo se, bez spominjanja i svetaca, Koliko žuljevite ruke za spas nude novaca.
Svuda su čudne tajne ko izlokane varke Topline ni u toplome nema, samo čarke. Oči prokletstvo bespomoćno vide, Rađanje sudbine i letve, mnogi se i ne stide.
Raspoznajmo put barem mjesečine, Kad je već Sunce tako daleko od tebe i mene. Ukrasimo ikonu kišom i njenom dugom, Da mi izbriše uspomene – viđene samo tugom.
IZ MŇRE – ČEŽNJA CVIJETU
Krajolik zavičaja posta mňra, Žubor bistra potoka u pjesmi mladosti, Nježne vlati zelenih trava, Papuk gora, Utroba sva, kamen i cvijet i svaka riječ mi mňra
Daljine, širine i blizine donose pogibije, Umiranje zemlje i neba – svih ljubavi Na prostirci zgarista i krvi – O, dokle mňru izdržati mogu?
Na starom satu niko ne pogleda vrijeme, Malo zastane i pomoli se za postojanje. Sve to liči na – usmrti me u koulji mňre, Dobro je za njih, ako je sve gore i gore.
Savjest svijeta podivljala, Kormilo života u rukama dželata, Mori se sve, pa i ptice u letu – Ima li što lijepo u ovome svijetu?
Ljudske maske haraju i grizu, Mňri mi nikako kraj blizu. Uzalud moj vapaj i čežnja cvijetu, Magija nisam da pomognem svijetu.
NESRETNIK
Pred stvarnom jezom stojim Uzalud prizivam božanske moći. Daleki svijet tu blizu, drsko nešto kroji, Tako da me to bolom mori.
On trulež i gadost prošlosti budi Budućnost poručuje ognjem i kamom I crni bezdan sadašnjost sunovraća To skupo plaćaju novi nomadi
Mir i sloboda u bolnici se liječe, Bolnice dotrajale, kao i druge palate, Doktori, liječnici i drugo osoblje Sumnjive kvalitete – svijetu srpskom štete.
Bože, što više takvih ljekara – sve smo nesretniji U tuđini nestajemo u bezdušnost ralja.
Pred nečim jesam – jačim i luđim. Ko zna koliko ću, ali trpim Do zaborava ili svenule nade, Utopljenih, izgubljenog zavičaja, slika.
RASPOZNAJEM SVOJE UMIRANJE
Vrijme neko suludo i sumorno, Tajnije od svake tajne... Vrijeme kad plačeš i gledaš, Svijet što gine vrtoglavo.
Obuzet nemirom te sudbine, Treperim u grču i bolu, Raspoznajem umiranje svoga bića, Osljećanjem izgubljenosti – U istini poraženih snova, Ovdje gdje zora ne zori zoraj - već mňru.
Iygubljenost u necilju, Ipak prolazim kroz bezumlja Sačinjena od strahote. Opkoljava me bezumlje – pakao U javi nestajanja.
TAMO GDJE LEBDI TIŠINA
Volim duge o životu snove – odsanjane, Šapat sjećanja bez jastuka I na mrazu izgovorene želje.
Volim da sam budan Tamo gdje lebdi tišina, Opasana sablasnim zgarištima.
Volim oči otvorene I snove stvarne, Vriejme bez boli i patnje.
Zajedničkog više nema – nestalo U pustoši i zalogaju smrti, U žvali ustaške nemani.
Javi neka mi daruje nove snove, Novu ljubav, novu otadžbinu, Sada ili nikada.
KRAJINA
To je tamo gdje bistre vode teku I gdje blagi povjetarac njiše zlatno klasje, I pastirica gdje se pjesmom oraču javlja A košuta plaha zelenim proplankom lagano hodi.
I kada si sam, sam nikada nisi,
Tu je pogača vruća, sir i meso
meko; I sve tako, što ti rođena majka donese.
Tu počivaš u radu, jer umora nema... Ima samo neka snaga u dubini srca Koja plamti, a to mora da je ljubav Za pitoma i topla prostranstva ova...
U tom kraju ne možeš odsanjati Niti presanjati ljubav i snove Ovdje se živi od uzdaha i želja, A vjera ti srpska donosi radosti i nade...
Ako ovdje i dođeš, izgubiti se nećeš, Nikako i nikada, jer zemlja ova voli Snagom božanstava i savršenstava... I ne možeš biti – ne voljeti Psunj, Papuk, Ravnu Goru i Srpsku Krajinu.
|
SLAVONIJO, PODNO I OKO PAPUKA I PSUNJA
Sanjam te, Slavonijo, pritisnut tugom i bolom, Hoću da me gaziš nježno, sva kićena i zrela, Razlivena i blažena, od davnina topla, Na koljenima ti milim i želim malo tvoga raja.
Gorim vatrom – groznicom ljutom Dok te strasno ljubim umoren morom vremena i svijeta, Što nemilice dušmanu dade da te ruši i pali kuće, I još da mi brane i u snu da kosim livade i sve žetve.
I nek znaju smrknuta groblja i spomenici predaka, Pusta nikada neće biti, ni crkve svete – Dušmane će crne kad-tad stići, Težina moje kletve i osvete.
MOJIM ĐACIMA Mojim i ostalim đacima
Želim za vas sve dane sunčane, Bogate ko žita klas, Dane sunčanije od sveg sjaja, Dane sjaja u zagrljaju voljenog zavičaja.
Hoću vama sunce koje vazda blista, Nad blaženom srećom iza prekinutog djetinjstva, Hocu nebo, plavlje od svake plave boje, Da se životu radujete, I nečega se ne plašite.
Hoću zelenilo livada i trava – toplu rosu, Da bosonogi razdragano trčite, trčite... Hocu da sve naučite i znate, Svak da vas razumije i voli Da vam duše niko ne povredi – ni za tren, Ljubav da uzvratite – da niko ne bude zaboravljen.
Hocu Mir – tu riječ prepunu snova, od tri slova, Hocu da vas uvijek kraj kućnog praga, Veselo dočekuju voljeni tata i majka draga.
KRIK UMORNE TIŠINE
Već kruže nesanice gromom uskovitlane, Pravila kruga nema, Igre se niko ne drži. Oštrice noža – iznutra su otvorene, U bezumlju izlazi se traže.
Pitanja ima – odgovor je samo krik Umorne tišine.
Sunce tamo nepomično U nebo samo tone, Zalazi u nezalaz – zaranja, Rumenila istoka Purpurnog sutona zapada nema... U krvavu pjenu sa Zemljom su nestali.
Početka i kraja više nema, Sve u vjekovno ništa otišlo. Nebo se otvorilo tamno, Čovjek nigdje ušao nije.
- Ontogenoza je kratka rekapitulacija filogeneze – čovjek je na planetu Zemlju, ipak došao bez veze.
Patnje se svake odrekao, Dokrajčio se. Amin!
OŽILJCI ZVJEZDANOG PADA
Vasiona beskrajna, tamna i nedokučiva, Zvijezde je basjati ne mogu. Munja za tren stazu mi vreba, Ćutanjem kroz tajnu koračam u grču.
Nešto me nebesko i bliko tebi zove, Himna djetinjstava, mladost bolna i sveta, Rosna plava jutra, uranci i pjesma mobe, Sve radosti što se samo tu u meni rode.
Ništavna prilika iz poraza slomi mi krila I u čast davljenika još izjeda horizont sna. Ožiljke zvjezdanog pada nosim u metažu vida, Kroz seoska groblja – na potoku rake što sniva.
I vjetar zbunjen u oku, doziva nečije sutra I mahnitom rukom, naslonjenu na srce, moli nebesa. Ona neumoljiva, tiha, daleka i skrita Od svih zala i sumornih vremena.
Vrijeme naše, ni kleto ni prokleto, izgubili nismo. Dželata ljutog i zlo užareno, grmljavina će naša da sagori, Mi nismo bez snage i bez volje, Uvijek s Bogom i nadom – bice bolje.
Nade ima i kad ebo potamni i zvijezda pada. Na putu smo svom do bliskih ideala I smrt je ovdje već na umoru, trenutno i trajno, A život se naše Krajine osovljava na davno.
SVE NELJUDSKO NA VIDJELU
Agonije se množe, umnožavaju, Neljudsko je sve na vidjelu. Ruše se pali i ubija, Talas se čuje jecanja.
Čovjeka nema – svijet sumnjivo bolestan, Čudni su znaci u molitvi, Miris tajni je u krčmi
|