Zbirka pjesama

 

 

Boro M. Vujasin – Ranko Đurić

Mira Živković-Mandić – Zdravko Ivanković

Zdravko Ivanković Šuki – Mirko Jovanović

Milan Ninković – Svjetlana Radivojević

Ilija Stančić

 

 

 

           

 

TOPLINA

I STUDEN ZEMLJE

 

 

 

 

 

 

Kulturno-umetnički klub SVETI SAVA

Okučani 1995.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

,, ... svaki koji hoće da se spasi treba da se podvizava,

da ide uksim i tesnim putem,

jer put je kratak, braćo moja ljubljena, kojim hodimo.

Dim je život naš, para, zemlja i prah;

Za malo se javlja i brzo nestaje.

Mali je trud života našeg, a veliko je i beskonačno

Dobro kao nagrada.

                                                               

                                                                (Sv. Sava u Korejskom tipiku, 1199.)

 

 

RIJEČ ISPRED

 

            Ova zbirka je rezultat poetskog drugovanja jednog broja ljudi okrenutih pjesničkoj riječi, a okupljenih oko Kulturno – umjetničkog kluba ,,Sveti Sava u Okučanima, i to u trenucima kada je neizvjesnot u velikom dijelu zapadne Slavonije, zapadnom dijelu Republike Srpske Krajine, i težina preživljavanja. Okupila nas je nada da ćemo uspjeti očuvati svoj identitet i snagu svog jezika. Knjiga predstavlja i oslikava nasu stvarnost i sudbinu. Skoro svi autori, zastupljeni u ovoj zbirci, neposredno su doživjeli najnoviji rat, pokusaj neljudi da ponovo – ali sada odlučno – izvrše genocid nad srpskim narodom. Živjeli smo u zabludi da se neće obnoviti ustaštvo, ali je ono opet uzelo svoje žtrve, i više bi da se, ovog puta, nije na vrijeme digao narod. Ova poezija se javlja iz otpora, iz grube stvarnosti, kao zov nade, čuvanja istine o tim teskim danima, ranama koje će teško prebolijevati osobito porodice čija je mladost pala za novi život, da bi se opstalo i da bi se istrajalo u košmaru zla i dobra, za ljubav i ljepotu. U riječima ovih pjesama nema mržnje, jer se ona ne da riječima iskazati. Mržnja je u svijetu i od svijeta. Sama poezija i ne mmože biti mržnja i sukob, kad je istinsko davanje.

            Grupa autora ove zbirke, intimno se i duboko ispovijeda, skoro dosežući do kompleksnog osjećanja u jednom zlom vremenu. Velike žrtve, još veće patnje i šapat njihovog srca, saom zbirkom poetskih radova, autori barem pokušavaju otkriti napaćenu dušu dijela srpskog naroda, u jednom dobu i u jednom prostoru. Zato se u njoj i može naći djelić ljepote, pa i smisao radi kojeg vrijedi živjeti i boriti se. I poneko sumorno i patetičko kazivanje, u pojedinim radovima, poziv je čovjeku i svijetu, da svoje postojanje, kao i svoju nemoć i moć, pretvori u stvaralačku nadmoć. U haosu smo političke devijantnosti, pa u takvom vremenu nismo mogli progovoriti drugačije van te realnosti. Individualne slobode i lepeza kolektivne životne sreće, vrijeme je koje dolazi, a time i vrijeme novih kreacija i projekata u književnom stvaralaštvu. To vrijeme želimo, prizivamo, u neku ruku i projektujemo skromnim davanjem. Otkuda su nam i riječi više u vidu pitanja, čuđenja, opomena, poziva, upućivanja i želja, a na odgovore i odgovornost pozivamo sve.

            Svaki rad neminovno prate i propusti, a u pisanoj riječi ostaju kao neželjena svojina autora. Stoga bih podsjetio na približan smisao, koji dolazi iz pera izvjesnog pisca Marka, iz njegovog Služabnika (1555) : ,, Ne pisa Duh Sveti ni angel, nego ruka drhtava i duh grešni: za to molim i umiljavam se klečeći, ako je sto pogrešno, popravljajte, a mene Marka što sam se trudio blagoslovite a ne kunite. *

 

Zdravko Ivanković

 

 

 

 

*      Ova knjiga, vijenac pjesama mladog zapadnoslavonskog pjesničkog kruga, upravo je ušla u štampu u trenutku zvjerskog upada hrvatsko-ustaške vojske na našu Okučansku, pakračku teritoriju. Ustaše su već po treći put na najsvirepiji, nezapamćen i genocidan način, nasrnule na nevinu i mirnu ljudsku gradnju, nastojeći da zatru srpsko ime i toplo i pitomo pravoslavlje.

Neka ova knjiga bude vječni spomenik riječi kraju očaravajuće i nezaboravne ljepote i ljudima – mrtvim i živim -  i neugasle nade.

 

 

 

 

 

Boro M. Vujasin

 

Rođen je 17. Oktobra 1959. u Novom Gradu. Završio je

Medicinski fakultet. Lekar u Domu zdravlja u Okučanima.

 

 

 

 

 

VREDI ŽIVETI

 

 

VREDI ŽIVETI

 

Vredi živeti

Zbog iskre,

Koja zasja

Nekad tvome oku.

 

Vredi živeti

Zbog blaženosti,

Koju daješ

Nekad telu mome.

 

Vredi živeti

Zbog zebnje,

Čekanja sreće

Da jedno budemo mi.

 

 

LAŽEM

 

Lažem da neću

Tvojih ruku dela,

Tvoj dah

Kraj lica mog.

 

I lažem

Kad kažem,

Da ne opija me

Miris tela tvog.

 

Lažem

Da smanjim jecaj svoj,

Da ne saznam otkucaje

Srca tvog.

 

 

DA LI JE SREĆA?

 

I da li je sreća

Kad patiš,

Kada samo ti voliš?!

 

I da li je sreća

Nesrećan biti,

Kad očaj u tebi tinja?!

 

I da li je sreća

U ovom času,

Za sreću znati?!

 

 

 

 

 

NEMIR OSTAJE

 

I ovaj otrov

Što ga uzeh svesno,

Da prebrodim nemir svoj

Ne uspe u zadatku svom.

 

I ubiću vazduh koji dišem

Da mi noćas lakše bude,

Da ne pustim suzu

Jer me očaj hvata.

 

I ne znam vredi li

Da pojačam dozu,

Jer nemir ostaje

Večno u srcu mom.

 

 

 

 

 

 

 

 

Ranko Đurić

 

Rođen je 20. Oktobra 1961. u selu Kostići, kod Kneževa, Republika Republika Srpska. Godine 1964. doselio u Mašiće, kod Nove Gradiške. Višu školu za bezbednost na radu –

završio je u Zagrebu. Do rata je živio u Novskoj. Živi u Gradišci (srpskoj) a radi u Okučanima. Piše prozu i poeziju, objavio je zbirku pripovjedaka Truli dani (samost. Izdavač ,,Derata, Beograd, 1990)

 

 

 

 

 

OČEVA ZEMLJA

 

 

OČEVA ZEMLJA

 

Očeva zemlja? Živi očenaš

Kud pogled stiže i metak sam

Tu gdje si poznat i kud koračaš

Gruda je tvoja i sam to znam

 

Kose se žita, kuruzi siju

I sunce blago nad nama sija

Anđeli sreće uz nas su, bdiju

Zavičaj taj je, Srpska Slavonija

 

Ravnica to je strance neeznani

Kud pruga kreće i auto-put stoji

Ljudi su njeni posvuda znani

Ovdje se niko smrti ne boji

 

Zato kad pođeš vozom ranim

Zagrljaju sreće i svojoj kući

Rast će u našem srcu Okučani

I naiđeš li moći ćeš ući.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

ZEMLJA I TRAVA

 

Zemlja i trava, nebo i rosa

Staništa naša od davnina

Žito i more i polja prosa

Sve je to zemlja od Srbina.

 

Al tamni oblak prekriva jutro

U ruci puška na što smo svikli

Nikad nas niko nije satro

Branimo zemlju gdje smo nikli.

 

Šta nam preosta, prokleti tate

Jer već je vatra u tvojim dlanima

A nekad tebe zvašmo brate

Za tim vremenom žalićes danima.

 

Miri se zato sa porazom svojim

Kleči pred nama i milost moli

Spasa ti nema, ja se ne bojim

Kud Srbin prođe, tu kam je goli.

 

PURPUR I SUTON

 

Purpur i suton grimizne boje

Steru se dalje od naših stopa

Puškom i ognjem branimo svoje

Uz pomoć krsta i lavež topa

 

U hrpi lišća ležaše tijela,

Gledamo strašne korake nečije

Svani već jednom zora bijela

I skupi tužne igračke dječje

 

Ređaj ih kradom, pazeći dobro

Nek djeca naša budu po strani

Spasi me noćas, dragi pobro,

Ne kazuj njima da me rani

 

Jer ja sam ostavio sreću

Brata i sestru pod zemljom lednom

Na grob im nikad doći neću

Ili ću, slavom ovjenčan, ipak doći jednom.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

SNENE GRLICE

 

Snene grlice odjednom prhnu

I leden srh sve nas prođe

Dižem se zelen dok noge trnu

Pazeći na nišan da mi dođe

 

I prasak zviznu, lomeći tišinu

I neko kriknu poput smrti

Krenušmo dolje gdje pužu šine

Izdišući – tijelo još se vtti.

 

Rekoh mu: ,,Zašto? I šta ste htjeli?

Slušajući sabran bolnu viku,

A on mi pruži list bijeli

I svatih, daje porodičnu sliku.

 

Umirući reče: ,,Pošalji samo, oni će znati

A ja prešutih misleći o djeci.

Svojima on neće se vratiti.

Niti plovit po plavoj rijeci

 

 

 

KOSTI SVJEDOČE

 

Kosti svjedoče o našem plaču.

Hladno je, slušam žalopojke zvuke

Nikad ih nećemo predati draču

Nebo je svjedok za naše muke

 

Lomi nam kičmu nepravedni svijete

Al kamen nikad slomiti nećeš

Još naša srca ko baklje svijetle

I ti se tome daru krećeš

 

Pa kad za srpsku istinu doznaš

Pomoć ti neće plakanje gorko

Po bogu bol ćeš sam da poznaš

To svjekok nam je ružna povorko

 

Ni pravda nije u ruci moćnih

Kao nit sjenka praha mjesečine

Samo ćeš čuti znani stih:

,,Bože, oprosti im, ne zaju šta čine.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

LIPOVA ŠUMA

 

Lipova šuma sad nam je zaklon

Naše su duše od zala čiste

I niko nije ubijanju sklon

Mada su ruke i s puškom iste

 

Da li postoji zemlja na kugli ovoj

U kojoj niko nas ne dira

I gdje je Srbin na pragu svome, svoj

Bez bartolomejskih noći, strašnog pira

 

Da li postoji sreća u zemlji toj

A sreća za svakog nije ista

Mi samo komad ištemo svoj

I želja ta je ko izvor čista

 

Želimo zemlju bogatu plodnu

U kojoj cveta vijela trska

Želimo zemlju njivama rodnu

I da joj ime damo: Republika Srpska

 

 

U ZEMLJI SRPSKOJ

 

U zemlji srpskoj ne snivaš više

Samo ti tajnu ne kaza niko

Dok u rov liju jesenje kiše

Tješiš se svoga sela slikom

 

Obraz je leden kroz koji dišeš

A t si budan i željan snova

Sad ti je barut otrov što sišeš

Ti umrijet nećeš od olova

 

Jer ti si Srbin, blagosloven stvore

Bog je sa tobom i drugog nema

Zemlja je tvoja uh plavo more

A brazda tvoja dalje od Srema

 

Pobijedi zato dušmane svoje

I brade uvis koračaj slavno

Srbija tu je i to je tvoje,

Predaka naših znamenje davno.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

GROBLJE ORUŽJA

 

Groblje oružja nađošmo sinoć

U dolu polje punom leševa

Od krvi slane gubimo moć

Brojeći bedra ispod peševa

 

I sumrak stiže mračnih ura

Metosmo straže ovdje i tamo

Kanal pod nama pun je purpura

Krvnici tu su, ćutimo – znamo

 

Od stope grozne kosa se diže

Žeže nam zjene i tijelo pali

Osveta naša već ih stiže

Ostani veliki, srpski narode mali

 

Goni ih, pobro, ne kolebaj se

Sve dok im smrad u polju ćutiš

A djecu srpstvu uči, zna se

I namoj krivo da ih putiš

 

SISTEMI SMRTI

 

Sistemi smrti, ubijanja ustaljen red

Žalosne vrbe, tužna obala

Na mesu ljudskom živi ogled

Od tuđih noža od tuđih zala

 

Odnekud presuše suze gorke

Grobovi svuda uz gorku rijeku

Jos nase nisu zarasle boljke

Tekući tiho u smrt daleku

 

Mada smo tu na strašnom mjestu

Iako nije zarasla rana

S nama je nada u zlu čestu

Kao i mladost bezbrižna rana

 

Zato se odmičemo tamo

Sluteći dušmanske pesti krute

Ah, zaborav – zaborava samo

Mada je sudba boje žute

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

VOĆNJAK U TRAVI

 

Voćnjak u travi, postelja ratnika

A noć je večer kroz granje vukla

Bez šuma rose i bez sove krika

Samo su krila netopira tukla

 

I sanja on dalek i svilen

Kako su breze bacile lišće

Na modru jesen i trave zelen.

Bistro je jutro i dugo sviće.

 

Ispod njegove kuće od cvijeća

Samo su djeca u igre plesu

Dok pred pokrova plamen od svijeća

U svome smrtnom, jezivom kesu

 

To mu je mati, tek sad je pozna

I u snu čini tijela okret.

Sa čela kliže niska grozna

Al spas već stiže – komande pokret

 

 

 

POKLIČ RATNIKA

 

Poklič ratnika, izguba srca

Naprijed, o samo naprijed,

U blatu tijelo nečije grca

Na kome osta nemiran pogled

 

Odjednom, protunapad njihov kreće

Povlačimo se bez okreta

Čizma nas ta zgaziti neće

Sve dok je Srba i srećnih ljeta

 

Prebrojavamo se, geleri pršte

Šuteći znamo ko nam poginu

Vlažne se vjeđe same mršte

I nova snaga venom se vinu

 

Sabrasmo svijest, stežući gvožđe

I opet nazad iz petnih žila

Otac je nama Crni Đorđe

A takvih nas je cijela sila

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Mira Živković – Mandić

 

Rođena je 14. Marta 1961. u Novoj Gradišci. Profesor je geografije u Srednjoškolskom centru u Okučanima. Piše pjesme, aforizme i humoreske, Bavi se novinarstvom. Pjesme je objavljivala u zajedničkim zbirkama, novinama i radio-emisijama.

 

 

RUŽE

MEĐU RUŠEVINAMA

 

 

VRIJEME ZLA

 

U meni vrisak do neba,

Bol teža od kamena

Utrobom hara.

Hodam i radim,

Jedem i spavam

I svud sobom nosim

Ukus pelina u grudima.

Moje misli noge vode poznatim cestama.

Livade su rosne,

Voćnjaci mirisni od cvjetanja.

Žuto Žućino krzno na kamenoj stazi

Mazno se nudi suncu.

Bijeli zidovi toplog dana,

Svaki zvuk očekivan i poznat.

Šuma zelena do crnila,

Livade žute od jagorčevine s proljeća.

Nikada više.

Proklijalo je sjeme zla.

Između ponosnih ljubičica nikla su minska polja,

Oskrnavljene uspomene leže u pepelu.

Što će gizdave ruže među ruševinama

Bez poznatih ruku!

Kako će stari mačak

Bez svog mjesta kraj peći!

Nad žuborom vode zveket oružja.

Proljeće je,

Ptice ne dolaze u srušena gnjezda.

Kako ljudi kući da se vrate!

U meni protest i njev

Na zločin, istoriju,

Sudbinu, zlo u ljudima.

Njena patnja nad ruševinama,

Grobovi predaka uprljani i poniženi

Zovu.

Nad njima koraci tuđina

Grubi i teški.

Vrijeme zla.

 

 

 

 

 

 

 

 

PUPUT PROLJEĆNOG VJETRA

Jovanu

 

Postoji nebo uvijek vedro

Nebo u tvojim očima

Postoji sunce

Toplo i sjajno

Što jače grije od sunca

- tvoj osmjeh kad me ugledaš,

postoji glas – nježan i mek

što poput proljećnog vjetra

pomiluje čak od srca duboko

- tvoj glas.

Postojiš ti

Raščupane kose

I sitnih ručica

Postojiš ti

Što trčiš mi u susret

I željno kažeš: ,,Mama?

 

 

NE DIRAJTE SNOVE

 

Da mi je otići,

Otputovati na dan

Na jedan tren,

Iz vremena bremenitog

Crnim slutnjama.

Kad me u odsustvu

Budete potkradali,

Uzmite sve,

Samo ne dirajte snove.

 

KRV I BALKAN

 

Kazaljke na časovniku se poklopile

I zaustavile.

Opet smo u istom vremenu

I na istom mjestu.

Krv i Balkan.

Djeca zamjenjuju očeve

U istom paklu.

Tako je suđeno onima

Koji se ovdje rode.

Život je tako kratak,

A monogo smrti u njega stane.

Hodamo nad kostima naših predaka.

Priče naših djedova oživjele,

Pa se igramo rata.

Do ušiju dopire šapat:

,,Hodajte polako iznad naših grobova.

Trave se lelulaju, povijaju,

Od jecaja majki što oplakuju sinove

Poginule u ovom ratu.

Gdje čovjek ovdje nogom da stane,

A da se ne dirne grobova?!

Gdje to da povedemo djecu našu

Dalje od prerane smrti?!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

MOLITVA ZA SVE NAS

 

Slušam, kako iz dubine moje duše

Jeca nada,

Smjeha nema,

Grč bola para u drudima,

Sumnja:

Ima li još vremena za sve nas.

 

Osjećam kako se u meni

Gomila tuga,

Gorčina, žuč,

Čemer našeg vremena

Sudbina zapečaćena,

Predana nam začećem,

Henima.

Ima li nade za nas?

 

Iščekivanje dugo,

U beskraj,

Zaleđene suze u nama,

Još čekam,

Kao I ovaj narod,

Vrijeme bez krvi, moša I srama.

Za sve nas.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Zdravko Ivanković

 

Rođen je 25. Januara 1935. u Kukunjevcu, kod Pakraca. Osnovnu školu je završio u Kukunjevcu, više razrede u Pakracu. Radio kao nastavnik u okolini Pakraca i Daruvara, zatim dugogodišnji službenik organa uprave u SO Pakrac – Gavrinica. Živi u Beogradu kao penzioner. Za štampu je uredio knjigu Moja generacija (1986), knjigu Prekinuto djetinjstvo (1993, drugo izdanje. 1994), u Australiji je u pripremi izdanje ove knjige na engleskom jeziku.

 

 

 

 

NEODBOLOVANE LJUBAVI

 

 

 

 

 

 

 

RUŠE SE SNOVI

 

Golgota se olujno širi,

     I već stvara mrak.

Nedosanjani sni u drhtavici,

     Sred neodbolovanih ljubavi čak.

 

Talasi vjetra razjedaju oganj,

     Dok gorim i dogorijevam.

Tama me guši omčom pepela,

     Dubinu tame ne istražujem

Snage nemam.

 

Krhka sjenka traži me,

       Vrijedno požrtvovanje –

       Nije šala.

Sam ću pokušati - hvala,

Jer za životnih visina,

Kad se sjaj zvijezda ruši,

Olujno i iznenada,

San se svaki ruši i u mojoj duši.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

BAR TI OSTANI LJEPOTA

 

Prebrzo se dobro mijenja u zlo,

Još zvučnije oglašava u novinama,

Pogled mi pada na raskvašeno tlo,

Glas sumnjiv kruži uzavrelim prostorima.

 

Od svega što se govori i piše,

Zlatna slova ostaju i ništa više.

Tajne vremena mirišu luđaci –

Čudni su to predznaci i znaci.

 

Na cvjetnoj livadi umiru zaljubljeni,

Molitva im nedovršena, kao suv list sagori.

Prisjetimo se, bez spominjanja i svetaca,

Koliko žuljevite ruke za spas nude novaca.

 

Svuda su čudne tajne ko izlokane varke

Topline ni u toplome nema, samo čarke.

Oči prokletstvo bespomoćno vide,

Rađanje sudbine i letve, mnogi se i ne stide.

 

Raspoznajmo put barem mjesečine,

Kad je već Sunce tako daleko od tebe i mene.

Ukrasimo ikonu kišom i njenom dugom,

Da mi izbriše uspomene – viđene samo tugom.

 

IZ MŇRE – ČEŽNJA CVIJETU

 

Krajolik zavičaja posta mňra,

Žubor bistra potoka u pjesmi mladosti,

Nježne vlati zelenih trava, Papuk gora,

Utroba sva, kamen i cvijet i svaka riječ mi mňra

 

Daljine, širine i blizine donose pogibije,

Umiranje zemlje i neba – svih ljubavi

Na prostirci zgarista i krvi –

O, dokle mňru izdržati mogu?

 

Na starom satu niko ne pogleda vrijeme,

Malo zastane i pomoli se za postojanje.

Sve to liči na – usmrti me u koulji mňre,

Dobro je za njih, ako je sve gore i gore.

 

Savjest svijeta podivljala,

Kormilo života u rukama dželata,

Mori se sve, pa i ptice u letu –

Ima li što lijepo u ovome svijetu?

 

Ljudske maske haraju i grizu,

Mňri mi nikako kraj blizu.

Uzalud moj vapaj i čežnja cvijetu,

Magija nisam da pomognem svijetu.

 

 

 

 

 

 

 

 

NESRETNIK

 

Pred stvarnom jezom stojim

Uzalud prizivam božanske moći.

Daleki svijet tu blizu, drsko nešto kroji,

Tako da me to bolom mori.

 

On trulež i gadost prošlosti budi

Budućnost poručuje ognjem i kamom

I crni bezdan sadašnjost sunovraća

To skupo plaćaju novi nomadi

 

Mir i sloboda u bolnici se liječe,

Bolnice dotrajale, kao i druge palate,

Doktori, liječnici i drugo osoblje

Sumnjive kvalitete – svijetu srpskom štete.

 

Bože, što više takvih ljekara – sve smo nesretniji

U tuđini nestajemo u bezdušnost ralja.

 

Pred nečim jesam – jačim i luđim.

Ko zna koliko ću, ali trpim

Do zaborava ili svenule nade,

Utopljenih, izgubljenog zavičaja, slika.

 

RASPOZNAJEM SVOJE UMIRANJE

 

Vrijme neko suludo i sumorno,

Tajnije od svake tajne...

Vrijeme kad plačeš i gledaš,

Svijet što gine vrtoglavo.

 

Obuzet nemirom te sudbine,

Treperim u grču i bolu,

Raspoznajem umiranje svoga bića,

Osljećanjem izgubljenosti –

 U istini poraženih snova,

Ovdje gdje zora ne zori zoraj

- već mňru.

 

Iygubljenost u necilju,

Ipak prolazim kroz bezumlja

Sačinjena od strahote.

Opkoljava me bezumlje – pakao

U javi nestajanja.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

TAMO GDJE LEBDI TIŠINA

 

Volim duge o životu snove – odsanjane,

Šapat sjećanja bez jastuka

I na mrazu izgovorene želje.

 

Volim da sam budan

Tamo gdje lebdi tišina,

Opasana sablasnim zgarištima.

 

Volim oči otvorene

I snove stvarne,

Vriejme bez boli i patnje.

 

Zajedničkog više nema – nestalo

U pustoši i zalogaju smrti,

U žvali ustaške nemani.

 

Javi neka mi daruje nove snove,

Novu ljubav, novu otadžbinu,

Sada ili nikada.

 

KRAJINA

 

To je tamo gdje bistre vode teku

I gdje blagi povjetarac njiše zlatno klasje,

I pastirica gdje se pjesmom oraču javlja

A košuta plaha zelenim proplankom lagano hodi.

 

I kada si sam, sam nikada nisi,

Tu je pogača vruća, sir i meso meko;
hladan napitak sa izvora

I sve tako, što ti rođena majka donese.

 

Tu počivaš u radu, jer umora nema...

Ima samo neka snaga u dubini srca

Koja plamti, a to mora da je ljubav

Za pitoma i topla prostranstva ova...

 

U tom kraju ne možeš odsanjati

Niti presanjati ljubav i snove

Ovdje se živi od uzdaha i želja,

A vjera ti srpska donosi radosti i nade...

 

Ako ovdje i dođeš, izgubiti se nećeš,

Nikako i nikada, jer zemlja ova voli

Snagom božanstava i savršenstava...

I ne možeš biti – ne voljeti Psunj,

Papuk, Ravnu Goru i Srpsku Krajinu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

SLAVONIJO, PODNO I OKO

PAPUKA I PSUNJA

 

Sanjam te, Slavonijo, pritisnut tugom i bolom,

Hoću da me gaziš nježno, sva kićena i zrela,

Razlivena i blažena, od davnina topla,

Na koljenima ti milim i želim malo tvoga raja.

 

Gorim vatrom – groznicom ljutom

Dok te strasno ljubim umoren morom vremena i svijeta,

Što nemilice dušmanu dade da te ruši i pali kuće,

I još da mi brane i u snu da kosim livade i sve žetve.

 

I nek znaju smrknuta groblja i spomenici predaka,

Pusta nikada neće biti, ni crkve svete –

Dušmane će crne kad-tad stići,

Težina moje kletve i osvete.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

MOJIM ĐACIMA

Mojim i ostalim đacima

 

Želim za vas sve dane sunčane,

Bogate ko žita klas,

Dane sunčanije od sveg sjaja,

Dane sjaja u zagrljaju voljenog zavičaja.

 

Hoću vama sunce koje vazda blista,

Nad blaženom srećom iza prekinutog djetinjstva,

Hocu nebo, plavlje od svake plave boje,

Da se životu radujete,

I nečega se ne plašite.

 

Hoću zelenilo livada i trava – toplu rosu,

Da bosonogi razdragano trčite, trčite...

Hocu da sve naučite i znate,

Svak da vas razumije i voli

Da vam duše niko ne povredi – ni za tren,

Ljubav da uzvratite – da niko ne bude zaboravljen.

 

Hocu Mir – tu riječ prepunu snova, od tri slova,

Hocu da vas uvijek kraj kućnog praga,

Veselo dočekuju voljeni tata i majka draga.

 

 

KRIK UMORNE TIŠINE

 

Već kruže nesanice gromom uskovitlane,

Pravila kruga nema,

Igre se niko ne drži.

Oštrice noža – iznutra su otvorene,

U bezumlju izlazi se traže.

 

Pitanja ima – odgovor je samo krik

Umorne tišine.

 

Sunce tamo nepomično

U nebo samo tone,

Zalazi u nezalaz – zaranja,

Rumenila istoka

Purpurnog sutona zapada nema...

U krvavu pjenu sa Zemljom su nestali.

 

Početka i kraja više nema,

Sve u vjekovno ništa otišlo.

Nebo se otvorilo tamno,

Čovjek nigdje ušao nije.

 

- Ontogenoza je kratka

rekapitulacija filogeneze –

čovjek je na planetu Zemlju,

ipak došao bez veze.

 

Patnje se svake odrekao,

Dokrajčio se. Amin!

 

 

 

 

 

OŽILJCI ZVJEZDANOG PADA

 

Vasiona beskrajna, tamna i nedokučiva,

Zvijezde je basjati ne mogu.

Munja za tren stazu mi vreba,

Ćutanjem kroz tajnu koračam u grču.

 

Nešto me nebesko i bliko tebi zove,

Himna djetinjstava, mladost bolna i sveta,

Rosna plava jutra, uranci i pjesma mobe,

Sve radosti što se samo tu u meni rode.

 

Ništavna prilika iz poraza slomi mi krila

I u čast davljenika još izjeda horizont sna.

Ožiljke zvjezdanog pada nosim u metažu vida,

Kroz seoska groblja – na potoku rake što sniva.

 

I vjetar zbunjen u oku, doziva nečije sutra

I mahnitom rukom, naslonjenu na srce, moli nebesa.

Ona neumoljiva, tiha, daleka i skrita

Od svih zala i sumornih vremena.

 

Vrijeme naše, ni kleto ni prokleto, izgubili nismo.

Dželata ljutog i zlo užareno, grmljavina će naša da sagori,

Mi nismo bez snage i bez volje,

Uvijek s Bogom i nadom – bice bolje.

 

Nade ima i kad ebo potamni i zvijezda pada.

Na putu smo svom do bliskih ideala

I smrt je ovdje već na umoru, trenutno i trajno,

A život se naše Krajine osovljava na davno.

 

SVE NELJUDSKO NA VIDJELU

 

Agonije se množe, umnožavaju,

Neljudsko je sve na vidjelu.

Ruše se pali i ubija,

Talas se čuje jecanja.

 

Čovjeka nema – svijet sumnjivo bolestan,

Čudni su znaci u molitvi,

Miris tajni je u krčmi