Boro M. Vujasin – Ranko Đurić
Mira Živković-Mandić – Zdravko Ivanković
Zdravko Ivanković Šuki – Mirko Jovanović
Milan Ninković – Svjetlana Radivojević
Ilija Stančić
Kulturno-umetnički klub SVETI SAVA
Okučani 1995.
,, ... svaki koji hoće da se spasi treba da se podvizava,
da ide uksim i tesnim putem,
jer put je kratak, braćo moja ljubljena, kojim hodimo.
Dim je život naš, para, zemlja i prah;
Za malo se javlja i brzo nestaje.
Mali je trud života našeg, a veliko je i beskonačno
Dobro kao nagrada.”
(Sv. Sava u Korejskom tipiku, 1199.)
RIJEČ ISPRED
Ova zbirka je rezultat poetskog drugovanja jednog broja ljudi okrenutih pjesničkoj riječi, a okupljenih oko Kulturno – umjetničkog kluba ,,Sveti Sava” u Okučanima, i to u trenucima kada je neizvjesnot u velikom dijelu zapadne Slavonije, zapadnom dijelu Republike Srpske Krajine, i težina preživljavanja. Okupila nas je nada da ćemo uspjeti očuvati svoj identitet i snagu svog jezika. Knjiga predstavlja i oslikava nasu stvarnost i sudbinu. Skoro svi autori, zastupljeni u ovoj zbirci, neposredno su doživjeli najnoviji rat, pokusaj neljudi da ponovo – ali sada odlučno – izvrše genocid nad srpskim narodom. Živjeli smo u zabludi da se neće obnoviti ustaštvo, ali je ono opet uzelo svoje žtrve, i više bi da se, ovog puta, nije na vrijeme digao narod. Ova poezija se javlja iz otpora, iz grube stvarnosti, kao zov nade, čuvanja istine o tim teskim danima, ranama koje će teško prebolijevati osobito porodice čija je mladost pala za novi život, da bi se opstalo i da bi se istrajalo u košmaru zla i dobra, za ljubav i ljepotu. U riječima ovih pjesama nema mržnje, jer se ona ne da riječima iskazati. Mržnja je u svijetu i od svijeta. Sama poezija i ne mmože biti mržnja i sukob, kad je istinsko davanje.
Grupa autora ove zbirke, intimno se i duboko ispovijeda, skoro dosežući do kompleksnog osjećanja u jednom zlom vremenu. Velike žrtve, još veće patnje i šapat njihovog srca, saom zbirkom poetskih radova, autori barem pokušavaju otkriti napaćenu dušu dijela srpskog naroda, u jednom dobu i u jednom prostoru. Zato se u njoj i može naći djelić ljepote, pa i smisao radi kojeg vrijedi živjeti i boriti se. I poneko sumorno i patetičko kazivanje, u pojedinim radovima, poziv je čovjeku i svijetu, da svoje postojanje, kao i svoju nemoć i moć, pretvori u stvaralačku nadmoć. U haosu smo političke devijantnosti, pa u takvom vremenu nismo mogli progovoriti drugačije van te realnosti. Individualne slobode i lepeza kolektivne životne sreće, vrijeme je koje dolazi, a time i vrijeme novih kreacija i projekata u književnom stvaralaštvu. To vrijeme želimo, prizivamo, u neku ruku i projektujemo skromnim davanjem. Otkuda su nam i riječi više u vidu pitanja, čuđenja, opomena, poziva, upućivanja i želja, a na odgovore i odgovornost pozivamo sve.
Svaki rad neminovno prate i propusti, a u pisanoj riječi ostaju kao neželjena svojina autora. Stoga bih podsjetio na približan smisao, koji dolazi iz pera izvjesnog pisca Marka, iz njegovog Služabnika (1555) : ,, Ne pisa Duh Sveti ni angel, nego ruka drhtava i duh grešni: za to molim i umiljavam se klečeći, ako je sto pogrešno, popravljajte, a mene Marka što sam se trudio blagoslovite a ne kunite. ” *
Zdravko Ivanković
* Ova knjiga, vijenac pjesama mladog zapadnoslavonskog pjesničkog kruga, upravo je ušla u štampu u trenutku zvjerskog upada hrvatsko-ustaške vojske na našu Okučansku, pakračku teritoriju. Ustaše su već po treći put na najsvirepiji, nezapamćen i genocidan način, nasrnule na nevinu i mirnu ljudsku gradnju, nastojeći da zatru srpsko ime i toplo i pitomo pravoslavlje.
Neka ova knjiga bude vječni spomenik riječi kraju očaravajuće i nezaboravne ljepote i ljudima – mrtvim i živim - i neugasle nade.
Boro M. Vujasin
Rođen je 17. Oktobra 1959. u Novom Gradu. Završio je
Medicinski fakultet. Lekar u Domu zdravlja u Okučanima.
VREDI ŽIVETI
|
VREDI ŽIVETI
Vredi živeti Zbog iskre, Koja zasja Nekad tvome oku.
Vredi živeti Zbog blaženosti, Koju daješ Nekad telu mome.
Vredi živeti Zbog zebnje, Čekanja sreće Da jedno budemo mi.
LAŽEM
Lažem da neću Tvojih ruku dela, Tvoj dah Kraj lica mog.
I lažem Kad kažem, Da ne opija me Miris tela tvog.
Lažem Da smanjim jecaj svoj, Da ne saznam otkucaje Srca tvog.
|
DA LI JE SREĆA?
I da li je sreća Kad patiš, Kada samo ti voliš?!
I da li je sreća Nesrećan biti, Kad očaj u tebi tinja?!
I da li je sreća U ovom času, Za sreću znati?!
NEMIR OSTAJE
I ovaj otrov Što ga uzeh svesno, Da prebrodim nemir svoj Ne uspe u zadatku svom.
I ubiću vazduh koji dišem Da mi noćas lakše bude, Da ne pustim suzu Jer me očaj hvata.
I ne znam vredi li Da pojačam dozu, Jer nemir ostaje Večno u srcu mom. |
Ranko Đurić
Rođen je 20. Oktobra 1961. u selu Kostići, kod Kneževa, Republika Republika Srpska. Godine 1964. doselio u Mašiće, kod Nove Gradiške. Višu školu za bezbednost na radu –
završio je u Zagrebu. Do rata je živio u Novskoj. Živi u Gradišci (srpskoj) a radi u Okučanima. Piše prozu i poeziju, objavio je zbirku pripovjedaka Truli dani (samost. Izdavač ,,Derata”, Beograd, 1990)
OČEVA ZEMLJA
|
OČEVA ZEMLJA
Očeva zemlja? Živi očenaš Kud pogled stiže i metak sam Tu gdje si poznat i kud koračaš Gruda je tvoja i sam to znam
Kose se žita, kuruzi siju I sunce blago nad nama sija Anđeli sreće uz nas su, bdiju Zavičaj taj je, Srpska Slavonija
Ravnica to je strance neeznani Kud pruga kreće i auto-put stoji Ljudi su njeni posvuda znani Ovdje se niko smrti ne boji
Zato kad pođeš vozom ranim Zagrljaju sreće i svojoj kući Rast će u našem srcu Okučani I naiđeš li moći ćeš ući.
ZEMLJA I TRAVA
Zemlja i trava, nebo i rosa Staništa naša od davnina Žito i more i polja prosa Sve je to zemlja od Srbina.
Al tamni oblak prekriva jutro U ruci puška na što smo svikli Nikad nas niko nije satro Branimo zemlju gdje smo nikli.
Šta nam preosta, prokleti tate Jer već je vatra u tvojim dlanima A nekad tebe zvašmo brate Za tim vremenom žalićes danima.
Miri se zato sa porazom svojim Kleči pred nama i milost moli Spasa ti nema, ja se ne bojim Kud Srbin prođe, tu kam je goli.
PURPUR I SUTON
Purpur i suton grimizne boje Steru se dalje od naših stopa Puškom i ognjem branimo svoje Uz pomoć krsta i lavež topa
U hrpi lišća ležaše tijela, Gledamo strašne korake nečije Svani već jednom zora bijela I skupi tužne igračke dječje
Ređaj ih kradom, pazeći dobro Nek djeca naša budu po strani Spasi me noćas, dragi pobro, Ne kazuj njima da me rani
Jer ja sam ostavio sreću Brata i sestru pod zemljom lednom Na grob im nikad doći neću Ili ću, slavom ovjenčan, ipak doći jednom.
SNENE GRLICE
Snene grlice odjednom prhnu I leden srh sve nas prođe Dižem se zelen dok noge trnu Pazeći na nišan da mi dođe
I prasak zviznu, lomeći tišinu I neko kriknu poput smrti Krenušmo dolje gdje pužu šine Izdišući – tijelo još se vtti.
Rekoh mu: ,,Zašto? I šta ste htjeli?” Slušajući sabran bolnu viku, A on mi pruži list bijeli I svatih, daje porodičnu sliku.
Umirući reče: ,,Pošalji samo, oni će znati ” A ja prešutih misleći o djeci. Svojima on neće se vratiti. Niti plovit po plavoj rijeci
KOSTI SVJEDOČE
Kosti svjedoče o našem plaču. Hladno je, slušam žalopojke zvuke Nikad ih nećemo predati draču Nebo je svjedok za naše muke
Lomi nam kičmu nepravedni svijete Al kamen nikad slomiti nećeš Još naša srca ko baklje svijetle I ti se tome daru krećeš
Pa kad za srpsku istinu doznaš Pomoć ti neće plakanje gorko Po bogu bol ćeš sam da poznaš To svjekok nam je ružna povorko
Ni pravda nije u ruci moćnih Kao nit sjenka praha mjesečine Samo ćeš čuti znani stih: ,,Bože, oprosti im, ne zaju šta čine”.
LIPOVA ŠUMA
Lipova šuma sad nam je zaklon Naše su duše od zala čiste I niko nije ubijanju sklon Mada su ruke i s puškom iste
Da li postoji zemlja na kugli ovoj U kojoj niko nas ne dira I gdje je Srbin na pragu svome, svoj Bez bartolomejskih noći, strašnog pira
Da li postoji sreća u zemlji toj A sreća za svakog nije ista Mi samo komad ištemo svoj I želja ta je ko izvor čista
Želimo zemlju bogatu plodnu U kojoj cveta vijela trska Želimo zemlju njivama rodnu I da joj ime damo: Republika Srpska
|
U ZEMLJI SRPSKOJ
U zemlji srpskoj ne snivaš više Samo ti tajnu ne kaza niko Dok u rov liju jesenje kiše Tješiš se svoga sela slikom
Obraz je leden kroz koji dišeš A t si budan i željan snova Sad ti je barut otrov što sišeš Ti umrijet nećeš od olova
Jer ti si Srbin, blagosloven stvore Bog je sa tobom i drugog nema Zemlja je tvoja uh plavo more A brazda tvoja dalje od Srema
Pobijedi zato dušmane svoje I brade uvis koračaj slavno Srbija tu je i to je tvoje, Predaka naših znamenje davno.
GROBLJE ORUŽJA
Groblje oružja nađošmo sinoć U dolu polje punom leševa Od krvi slane gubimo moć Brojeći bedra ispod peševa
I sumrak stiže mračnih ura Metosmo straže ovdje i tamo Kanal pod nama pun je purpura Krvnici tu su, ćutimo – znamo
Od stope grozne kosa se diže Žeže nam zjene i tijelo pali Osveta naša već ih stiže Ostani veliki, srpski narode mali
Goni ih, pobro, ne kolebaj se Sve dok im smrad u polju ćutiš A djecu srpstvu uči, zna se I namoj krivo da ih putiš
SISTEMI SMRTI
Sistemi smrti, ubijanja ustaljen red Žalosne vrbe, tužna obala Na mesu ljudskom živi ogled Od tuđih noža od tuđih zala
Odnekud presuše suze gorke Grobovi svuda uz gorku rijeku Jos nase nisu zarasle boljke Tekući tiho u smrt daleku
Mada smo tu na strašnom mjestu Iako nije zarasla rana S nama je nada u zlu čestu Kao i mladost bezbrižna rana
Zato se odmičemo tamo Sluteći dušmanske pesti krute Ah, zaborav – zaborava samo Mada je sudba boje žute
VOĆNJAK U TRAVI
Voćnjak u travi, postelja ratnika A noć je večer kroz granje vukla Bez šuma rose i bez sove krika Samo su krila netopira tukla
I sanja on dalek i svilen Kako su breze bacile lišće Na modru jesen i trave zelen. Bistro je jutro i dugo sviće.
Ispod njegove kuće od cvijeća Samo su djeca u igre plesu Dok pred pokrova plamen od svijeća U svome smrtnom, jezivom kesu
To mu je mati, tek sad je pozna I u snu čini tijela okret. Sa čela kliže niska grozna Al spas već stiže – komande pokret
POKLIČ RATNIKA
Poklič ratnika, izguba srca Naprijed, o samo naprijed, U blatu tijelo nečije grca Na kome osta nemiran pogled
Odjednom, protunapad njihov kreće Povlačimo se bez okreta Čizma nas ta zgaziti neće Sve dok je Srba i srećnih ljeta
Prebrojavamo se, geleri pršte Šuteći znamo ko nam poginu Vlažne se vjeđe same mršte I nova snaga venom se vinu
Sabrasmo svijest, stežući gvožđe I opet nazad iz petnih žila Otac je nama Crni Đorđe A takvih nas je cijela sila
|
Mira Živković – Mandić
Rođena je 14. Marta 1961. u Novoj Gradišci. Profesor je geografije u Srednjoškolskom centru u Okučanima. Piše pjesme, aforizme i humoreske, Bavi se novinarstvom. Pjesme je objavljivala u zajedničkim zbirkama, novinama i radio-emisijama.
RUŽE
MEĐU RUŠEVINAMA
|
VRIJEME ZLA
U meni vrisak do neba, Bol teža od kamena Utrobom hara. Hodam i radim, Jedem i spavam I svud sobom nosim Ukus pelina u grudima. Moje misli noge vode poznatim cestama. Livade su rosne, Voćnjaci mirisni od cvjetanja. Žuto Žućino krzno na kamenoj stazi Mazno se nudi suncu. Bijeli zidovi toplog dana, Svaki zvuk očekivan i poznat. Šuma zelena do crnila, Livade žute od jagorčevine s proljeća. Nikada više. Proklijalo je sjeme zla. Između ponosnih ljubičica nikla su minska polja, Oskrnavljene uspomene leže u pepelu. Što će gizdave ruže među ruševinama Bez poznatih ruku! Kako će stari mačak Bez svog mjesta kraj peći! Nad žuborom vode zveket oružja. Proljeće je, Ptice ne dolaze u srušena gnjezda. Kako ljudi kući da se vrate! U meni protest i njev Na zločin, istoriju, Sudbinu, zlo u ljudima. Njena patnja nad ruševinama, Grobovi predaka uprljani i poniženi Zovu. Nad njima koraci tuđina Grubi i teški. Vrijeme zla.
PUPUT PROLJEĆNOG VJETRA Jovanu
Postoji nebo uvijek vedro Nebo u tvojim očima Postoji sunce Toplo i sjajno Što jače grije od sunca - tvoj osmjeh kad me ugledaš, postoji glas – nježan i mek što poput proljećnog vjetra pomiluje čak od srca duboko - tvoj glas. Postojiš ti Raščupane kose I sitnih ručica Postojiš ti Što trčiš mi u susret I željno kažeš: ,,Mama? ”
|
NE DIRAJTE SNOVE
Da mi je otići, Otputovati na dan Na jedan tren, Iz vremena bremenitog Crnim slutnjama. Kad me u odsustvu Budete potkradali, Uzmite sve, Samo ne dirajte snove.
KRV I BALKAN
Kazaljke na časovniku se poklopile I zaustavile. Opet smo u istom vremenu I na istom mjestu. Krv i Balkan. Djeca zamjenjuju očeve U istom paklu. Tako je suđeno onima Koji se ovdje rode. Život je tako kratak, A monogo smrti u njega stane. Hodamo nad kostima naših predaka. Priče naših djedova oživjele, Pa se igramo rata. Do ušiju dopire šapat: ,,Hodajte polako iznad naših grobova. ” Trave se lelulaju, povijaju, Od jecaja majki što oplakuju sinove Poginule u ovom ratu. Gdje čovjek ovdje nogom da stane, A da se ne dirne grobova?! Gdje to da povedemo djecu našu Dalje od prerane smrti?!
MOLITVA ZA SVE NAS
Slušam, kako iz dubine moje duše Jeca nada, Smjeha nema, Grč bola para u drudima, Sumnja: Ima li još vremena za sve nas.
Osjećam kako se u meni Gomila tuga, Gorčina, žuč, Čemer našeg vremena Sudbina zapečaćena, Predana nam začećem, Henima. Ima li nade za nas?
Iščekivanje dugo, U beskraj, Zaleđene suze u nama, Još čekam, Kao I ovaj narod, Vrijeme bez krvi, moša I srama. Za sve nas.
|
Zdravko Ivanković
Rođen je 25. Januara 1935. u Kukunjevcu, kod Pakraca. Osnovnu školu je završio u Kukunjevcu, više razrede u Pakracu. Radio kao nastavnik u okolini Pakraca i Daruvara, zatim dugogodišnji službenik organa uprave u SO Pakrac – Gavrinica. Živi u Beogradu kao penzioner. Za štampu je uredio knjigu Moja generacija (1986), knjigu Prekinuto djetinjstvo (1993, drugo izdanje. 1994), u Australiji je u pripremi izdanje ove knjige na engleskom jeziku.
NEODBOLOVANE LJUBAVI
|
RUŠE SE SNOVI
Golgota se olujno širi, I već stvara mrak. Nedosanjani sni u drhtavici, Sred neodbolovanih ljubavi čak.
Talasi vjetra razjedaju oganj, Dok gorim i dogorijevam. Tama me guši omčom pepela, Dubinu tame ne istražujem Snage nemam.
Krhka sjenka traži me, Vrijedno požrtvovanje – Nije šala. Sam ću pokušati - hvala, Jer za životnih visina, Kad se sjaj zvijezda ruši, Olujno i iznenada, San se svaki ruši i u mojoj duši.
BAR TI OSTANI LJEPOTA
Prebrzo se dobro mijenja u zlo, Još zvučnije oglašava u novinama, Pogled mi pada na raskvašeno tlo, Glas sumnjiv kruži uzavrelim prostorima.
Od svega što se govori i piše, Zlatna slova ostaju i ništa više. Tajne vremena mirišu luđaci – Čudni su to predznaci i znaci.
Na cvjetnoj livadi umiru zaljubljeni, Molitva im nedovršena, kao suv list sagori. Prisjetimo se, bez spominjanja i svetaca, Koliko žuljevite ruke za spas nude novaca.
Svuda su čudne tajne ko izlokane varke Topline ni u toplome nema, samo čarke. Oči prokletstvo bespomoćno vide, Rađanje sudbine i letve, mnogi se i ne stide.
Raspoznajmo put barem mjesečine, Kad je već Sunce tako daleko od tebe i mene. Ukrasimo ikonu kišom i njenom dugom, Da mi izbriše uspomene – viđene samo tugom.
IZ MŇRE – ČEŽNJA CVIJETU
Krajolik zavičaja posta mňra, Žubor bistra potoka u pjesmi mladosti, Nježne vlati zelenih trava, Papuk gora, Utroba sva, kamen i cvijet i svaka riječ mi mňra
Daljine, širine i blizine donose pogibije, Umiranje zemlje i neba – svih ljubavi Na prostirci zgarista i krvi – O, dokle mňru izdržati mogu?
Na starom satu niko ne pogleda vrijeme, Malo zastane i pomoli se za postojanje. Sve to liči na – usmrti me u koulji mňre, Dobro je za njih, ako je sve gore i gore.
Savjest svijeta podivljala, Kormilo života u rukama dželata, Mori se sve, pa i ptice u letu – Ima li što lijepo u ovome svijetu?
Ljudske maske haraju i grizu, Mňri mi nikako kraj blizu. Uzalud moj vapaj i čežnja cvijetu, Magija nisam da pomognem svijetu.
NESRETNIK
Pred stvarnom jezom stojim Uzalud prizivam božanske moći. Daleki svijet tu blizu, drsko nešto kroji, Tako da me to bolom mori.
On trulež i gadost prošlosti budi Budućnost poručuje ognjem i kamom I crni bezdan sadašnjost sunovraća To skupo plaćaju novi nomadi
Mir i sloboda u bolnici se liječe, Bolnice dotrajale, kao i druge palate, Doktori, liječnici i drugo osoblje Sumnjive kvalitete – svijetu srpskom štete.
Bože, što više takvih ljekara – sve smo nesretniji U tuđini nestajemo u bezdušnost ralja.
Pred nečim jesam – jačim i luđim. Ko zna koliko ću, ali trpim Do zaborava ili svenule nade, Utopljenih, izgubljenog zavičaja, slika.
RASPOZNAJEM SVOJE UMIRANJE
Vrijme neko suludo i sumorno, Tajnije od svake tajne... Vrijeme kad plačeš i gledaš, Svijet što gine vrtoglavo.
Obuzet nemirom te sudbine, Treperim u grču i bolu, Raspoznajem umiranje svoga bića, Osljećanjem izgubljenosti – U istini poraženih snova, Ovdje gdje zora ne zori zoraj - već mňru.
Iygubljenost u necilju, Ipak prolazim kroz bezumlja Sačinjena od strahote. Opkoljava me bezumlje – pakao U javi nestajanja.
TAMO GDJE LEBDI TIŠINA
Volim duge o životu snove – odsanjane, Šapat sjećanja bez jastuka I na mrazu izgovorene želje.
Volim da sam budan Tamo gdje lebdi tišina, Opasana sablasnim zgarištima.
Volim oči otvorene I snove stvarne, Vriejme bez boli i patnje.
Zajedničkog više nema – nestalo U pustoši i zalogaju smrti, U žvali ustaške nemani.
Javi neka mi daruje nove snove, Novu ljubav, novu otadžbinu, Sada ili nikada.
KRAJINA
To je tamo gdje bistre vode teku I gdje blagi povjetarac njiše zlatno klasje, I pastirica gdje se pjesmom oraču javlja A košuta plaha zelenim proplankom lagano hodi.
I kada si sam, sam nikada nisi,
Tu je pogača vruća, sir i meso
meko; I sve tako, što ti rođena majka donese.
Tu počivaš u radu, jer umora nema... Ima samo neka snaga u dubini srca Koja plamti, a to mora da je ljubav Za pitoma i topla prostranstva ova...
U tom kraju ne možeš odsanjati Niti presanjati ljubav i snove Ovdje se živi od uzdaha i želja, A vjera ti srpska donosi radosti i nade...
Ako ovdje i dođeš, izgubiti se nećeš, Nikako i nikada, jer zemlja ova voli Snagom božanstava i savršenstava... I ne možeš biti – ne voljeti Psunj, Papuk, Ravnu Goru i Srpsku Krajinu.
|
SLAVONIJO, PODNO I OKO PAPUKA I PSUNJA
Sanjam te, Slavonijo, pritisnut tugom i bolom, Hoću da me gaziš nježno, sva kićena i zrela, Razlivena i blažena, od davnina topla, Na koljenima ti milim i želim malo tvoga raja.
Gorim vatrom – groznicom ljutom Dok te strasno ljubim umoren morom vremena i svijeta, Što nemilice dušmanu dade da te ruši i pali kuće, I još da mi brane i u snu da kosim livade i sve žetve.
I nek znaju smrknuta groblja i spomenici predaka, Pusta nikada neće biti, ni crkve svete – Dušmane će crne kad-tad stići, Težina moje kletve i osvete.
MOJIM ĐACIMA Mojim i ostalim đacima
Želim za vas sve dane sunčane, Bogate ko žita klas, Dane sunčanije od sveg sjaja, Dane sjaja u zagrljaju voljenog zavičaja.
Hoću vama sunce koje vazda blista, Nad blaženom srećom iza prekinutog djetinjstva, Hocu nebo, plavlje od svake plave boje, Da se životu radujete, I nečega se ne plašite.
Hoću zelenilo livada i trava – toplu rosu, Da bosonogi razdragano trčite, trčite... Hocu da sve naučite i znate, Svak da vas razumije i voli Da vam duše niko ne povredi – ni za tren, Ljubav da uzvratite – da niko ne bude zaboravljen.
Hocu Mir – tu riječ prepunu snova, od tri slova, Hocu da vas uvijek kraj kućnog praga, Veselo dočekuju voljeni tata i majka draga.
KRIK UMORNE TIŠINE
Već kruže nesanice gromom uskovitlane, Pravila kruga nema, Igre se niko ne drži. Oštrice noža – iznutra su otvorene, U bezumlju izlazi se traže.
Pitanja ima – odgovor je samo krik Umorne tišine.
Sunce tamo nepomično U nebo samo tone, Zalazi u nezalaz – zaranja, Rumenila istoka Purpurnog sutona zapada nema... U krvavu pjenu sa Zemljom su nestali.
Početka i kraja više nema, Sve u vjekovno ništa otišlo. Nebo se otvorilo tamno, Čovjek nigdje ušao nije.
- Ontogenoza je kratka rekapitulacija filogeneze – čovjek je na planetu Zemlju, ipak došao bez veze.
Patnje se svake odrekao, Dokrajčio se. Amin!
OŽILJCI ZVJEZDANOG PADA
Vasiona beskrajna, tamna i nedokučiva, Zvijezde je basjati ne mogu. Munja za tren stazu mi vreba, Ćutanjem kroz tajnu koračam u grču.
Nešto me nebesko i bliko tebi zove, Himna djetinjstava, mladost bolna i sveta, Rosna plava jutra, uranci i pjesma mobe, Sve radosti što se samo tu u meni rode.
Ništavna prilika iz poraza slomi mi krila I u čast davljenika još izjeda horizont sna. Ožiljke zvjezdanog pada nosim u metažu vida, Kroz seoska groblja – na potoku rake što sniva.
I vjetar zbunjen u oku, doziva nečije sutra I mahnitom rukom, naslonjenu na srce, moli nebesa. Ona neumoljiva, tiha, daleka i skrita Od svih zala i sumornih vremena.
Vrijeme naše, ni kleto ni prokleto, izgubili nismo. Dželata ljutog i zlo užareno, grmljavina će naša da sagori, Mi nismo bez snage i bez volje, Uvijek s Bogom i nadom – bice bolje.
Nade ima i kad ebo potamni i zvijezda pada. Na putu smo svom do bliskih ideala I smrt je ovdje već na umoru, trenutno i trajno, A život se naše Krajine osovljava na davno.
SVE NELJUDSKO NA VIDJELU
Agonije se množe, umnožavaju, Neljudsko je sve na vidjelu. Ruše se pali i ubija, Talas se čuje jecanja.
Čovjeka nema – svijet sumnjivo bolestan, Čudni su znaci u molitvi, Miris tajni je u krčmi Čađ i pepeo mnogima na licu, Mnogo prije u prostoru i vremenu.
Tajni više nema i u molitvi je tuga, Zalazak, čovječe, vjekovni nudi ti munja. Sve na prokletstvo liči, na umiranja, Kletvu u ljubavi – vjerolomstvo I uplakane oči.
Na ispovijest se zaluta i kasni, Oprost iščekuje, svakim se ,,Zbogom” nudi. Tuguj zemljo, zamorena – za san čovjeku stvorena.
ZLO SE ZLOM HRANI
Zlo se zlom hrani i truje, Ohnjem i vihorom ječi, huči. Vrijeme ovo melje, gazi, Izvjesno i neizvjesno, podivljalo.
Tama tamu grli, steže – Ponor otvara – pomrčina je Zvijezde nekud popadale, Sjenki niotkud, vida niotkud.
Samoća – užareno prokletstvo razdora, Pustoš davež – smrti zadihane, Čovjeka molim: prestani jednom Živjeti od smrti.
Neka u nerazum useli razum, Ljubav otvori vidike, Pjesma da se zapjeva uz drum.
ZAVIČAJU DA SE VRATIM
Se sudbe crne, ruke digli na Srbe, Izbjegnice mnogi postaše, a to zebe. Zlo svako u tuđini ih mori i steže, Voljenom zavičaju i rodnoj kući samo teže.
Ostale su livade, sve u cvijeću tihe sreće, Na njivama zrela žita i niko ih pokositi neće. Umrijeće mnogi, a da više nikad Komšiju za zdravlje ne pita, Pomisao na to – srce ledi, U duši nespokoj širi i rida.
Žal mi veliki teški – zavičaju, da mi je Da ti se vratim. Ljepote tvoje nigdje nema, Nade imam – u srbe u tebi što dišu.
Pred mrke cvijevi zlotvora ako ću stati, Pluton ako će da me zgodi zrna, Ne žalim pasti na ideale srpske, Sahrana neka mi u tamnoj bude sjeni, Tako oduvijek neznatni počivaju nijemi, Tu će biti lijepo i meni. |
Zdravko Ivanković – Šuki
Rođen je 30. Februara 1968. u Pakracu. Osmogodišnju školu završio je u Lipiku, srednju u Pakracu, upisao mašinsku skolu u Bos. Gradišci. Na početku ovog rata s porodicom napusta Lipik, kako sam kaže: ‚‚Bio sam svjekok rata i preko noći postao jedan od mnogih beskućnika”. Učesnik je u ratu. Sada živi u Okučanima. Do sada nije objavljivao pjesme.
U DUETU S PESMOM
|
PESNIČKI SINDROM
Ja sam bolestan čovek, I to ne krijem. Za mnoge je moja bolet nerazumljiva, Za medicinu nedostupna. Moja bolest je specifična, Takozvani pesnički sindrom. Bolujem od viška najrazličitijih misli, Što se nagomilaše u mojim možanim ćelijama. Toliko su se nagomilale, Povećavši realnu opasnost u izbijanju misaonog rata. Kakvu bi to zbrku izazvalo umojoj glavi, Ne treba ni spominjati. Zato preduzimam adekvatne mere I sprečio moguće posledice. Jedini lek, jedini način, Da sprečim mogućni misaoni sukob Je upravo ova knjiga koju pišem. To je jedina mogućnost da se rešim viška misli, Prenesem ih na papir I prepustim cenjenim čitaocima Da razbijaju galvu sa njima.
CIRKUSANT
Hodam na jednoj nozi Po liniji života, Uopšte ne strahujući od opasnosti Da se okliznem, I pretvorim virtuoznost u katastrofu.
Baratajući ogromnim naslovima, Zapisanim na mnogobrojnim smrtovnicama, Iz kojih izvlačim logiku, Dolazim do realne spoznaje, Sa nonšalantnim prizvikom: Ako rizik bude koban, Neće to biti ništa posebno, Jer nisam ni prvi, Niti poslednji cirkusant, Koji je pao sa trapeza.
KAKO SU HRVATI POSTALI KINEZI
Dame i gospodo da razmotrimo bratski, Kako je nastao jezik hrvatski, Jezik stvoren od oluje i bure, Oličje hrvatske kulture, Uz neprikosnovenu germansku civilizaciju, Joja je u Jasenovcu doživela afirmaciju. I Musolini i Hitler su skinuli kape, Sveto je ono što je odobreno od pape. Mesto turizma komore od plina, Tako je rekao tata iz Berlina. Preko noći postadosmo jedni drugima mrski, Zato Hrvati više ne razumeju srpski. Oni sada udisu zrak, nikako vazduh, Umesto hleba, jedu kruh, Filmove gledaju u kinu, nikako u bioskopu, Veruju u boga, a pljuju po popu. Svaki čovek bio bi sretan Kad bi u ovakvoj situaciji ostao pametan. Kao da me neko čekićem po glavi tresnu, Treba od ove zbrke sastaviti pesmu. Uzimam gumicu da sve zbrišem, Ne znam ni sam što da više pišem. Ali, ne smem stati, ne smem sesti, Uključujem radio, slušam vesti, Da čujem što kaže hrvatsko vrhovništvo, Da li ih uznemirava ‚‚ćetnićko‚‚ topništvo. Sve su to stare lepoglavske kuke, Ma briga njih za moje muke, Za njih se sviraju nepostojeći jedanesterci, A meni nad glavom cvrkuću pernati zrnojedci, Cvrkuću li, cvrkuću – sve se puđi, Vrše agresiju na moje srpske uši. O gospode da li ću moći Kroz te brelinske zidove proći I oživeti smisao moga stiha, Pokraj tih silnih hrvatskih hijeroglifa. Ma, moj je izraz isuviđe blag, Tek na kraju dolazi šlag. Od tog saznanja koža mi se ježi, Hrvati su postali Kinezi, A možda stave i šarene kravate, Kako bi glumili bogate Arape, Što se mene tiče mogu raditi što hoće I Adam i Eva su jeli zabranjeno voće. Ova pesma mora tužnim slovima da slovi, Srušili se slavni hrvatski zrakoplovi I slomili čvrstu hrvatsku vilicu, Zato što nisu znali srpsku ćirilicu, Jer taj zrakoplov je previše grebo I zalutao na slobodno srpsko nebo. Možda zvuči previše nemilosrdno, Srpsko je topništvo bilo precizno I posle ove srpske kanonade, Kraj se pesme pretvorio u komade.
BOGATSTVO DUHA
Četiri zida oko mene, A ja sam između njih, Nema vrata, nema prozora; Ali, ipak, tražim izlaz, Ne mireći se sa zarobljenošću vlastitog duha. Jer, on je moje najveće bogatstvo, Bez kojeg bih postao nestvaran I pretvorio se u bledu senku prošlosti. Olovka, hartija i nepresušni izvor inspiracije Zamenjuju svu moju materijalnu neimaštinu. Uvek sam skoncentrisan na emocije Pomalo pomešane sa dozom bezobrazluka Zbog koga, možda, i neću biti shvaćen. Ali, to je samo zato što je premalo onih, Koji su spremni da se pomire sa svojim humanom pojavom Nemajući dovoljno sposobnosti Da osete prisustvo mog duha. Naprotiv, Oni hladnokrvni prolaze pored mojih zidova, Ne sanjajući da ih ja gledam očima bolne visine, Detaljno opisujući njihovo ponašanje, Kojeg oni sami nisu svesni. |
NEVINO OPTUŽEN
Suđenje meni, Centralni događaj dana. Sudnica prepuna pozvanima i nepozvanima, Svi žele videti mene sa lisicama na rukama I aplaudirati navodima optužbe. Bezizlazna situacija: Desetine tužitelja, A ja nemam advokata, Stotine svedoka protiv mene, A nema ni jednog.
Udarac čekićem, početak rasprave. ‚‚Gospodine optuženi, vi ste 13.2.1978. prošetali ulicom u polovnim cipelama, nanoseći čestice prašine na stazu; Vi ste 16.4.1980. neprijavljeno udisali svjež zrak Nanoseći poremećaj u prirodnim šokovima; Vi ste 26.3.1983. razgovarali sa prvim komšijom
I ometali koncert tišine; I izazvali uznemiranje građana. (Oh, vidi ovo sam preskočio, izvinjavam se na propustu.) Vi ste 4.12.1963. imali čuperak na glavi Zbog kojeg su prolaznici padali u nesvijest.
Skočih na noge obraćajući se
sidiji: Ja sam rođen tek 30.2.1968. ”
Sudija – hladnokrvno: Odlično, krivi ste zato što niste bili rođeni, Trebali ste ranije voditi računa o tome. Gdje smo no stali, ah, ovdje: Vi ste 7.9.1986. brojali zvijezde, Pa one nisu mogle na miru sjajiti; Vi ste 8.5.1988. prelazili preko pješačkog prelaza, Iako ono služi samo za ukras; Vi ste 23.9.1990. šetali drugom ulicom Ne prijavljući se nadležnim organima. Vi ste....
Slomljen padnem na kolena Moleći ga da mi dodeli smrtnu presudu.
OSLOBOĐEN
Vojničke čizme, vojničko odelo, Sva moja garderoba. Moja kuća, moja bašta, U dušmanskim rukama, Moje misli, moja mašta, Barijera mukama.
Ja sam oslobođen.
Bez krova nad glavom, Bez moje bašte, Krećem u boj, Sam protiv svih, Ja nisam deo sulude mašte, Ja nisam pesnikov propali stih.
Ja sam oslobođen.
Više nemam brige, Izgubio sam sve, Sve karte bacam, Na neostavljene sne, Na moja sanjana carstva, Na moja nebeska prostranstva.
Sve ovo cveće za mene miriše, Sve ovo cveće za mene cveta, I nije istina što sudbina piše, Da sam ja samo odstelna meta.
Umesto kućnih zidova – Zaklanjam se mrakom, Umesto toplih jorgana – Pokrivam se zrakom, Kao da sam princ na balu, Uživam u svom kapitalu.
I kad sam se rodio nisam imao ništa, I sad nemam ni baštu, ni dom, Neka sve sapere kiša – Ja sam sada potpuno na svom.
BOŽIJI IZAZOV
Previše je pustinja, Previše je ledenih santi, Previše je tonjenja u propast, Da bi to moglo predugo trejati. Blizu je vreme kad Bog neće odoleti izazovu I izvršiti korenite promene. Blizu je vreme kad će On Odjenuti uniformu policajca, Visoko podignuti znak ‚‚STOP” I zaustaviti propast, Najstrože kazniti Zbog prebrze vožnje.
To vreme je zaista blizu, Ali za mnoge će biti prekasno Jer ga neće dočekati, Zbog izgubljene bitke sa vremenom. Svaki minut je borba za opstanak, A minutaje, ipak, premalo Da bi svi mogli pronaći mesto u vremeplovu I doživeti rezultate božjeg izazova. |
Mirko Jovanović
Rođen je u Lovskoj 17. Marta 1925. godine. Rano je otišao u Australiju. Radi najteže fizičke poslove u građevinarstvu, 8 sati dnevno, u stolarskoj radionici ili velikom voćnjaku i bašti, dodajući da zbrinjava, usput, izbeglice iz “pokojne Lovske i okoline”. Napominje da nikada nije “pripadao političkim partijama niti organizacijama, sem Udruženja pisaca u Australiji”. Ponosan je “što pripada nevino stradaloj naciji”. Živi u Maitlandu. Značajan je njegov doprinos, kao predsjednika i članova Literarnog udruženja “Zora”, za štampanje ove knjige – i na širenju pisane riječi o nama u Australiji.
U SRCU MI LOVSKA OŽIVELA
|
LOVSKA
Selo moje rodno! – zavičaju; Vrijedni seljaci po običaju, Radni bez predaha ljeto cijelo, Odmaraju zimi praveći sijelo.
Selo cijelo – ulica jedna; Ostarjela crkva iako bijedna, Sedam sela parohija bila, Gromka zvona mir im srećan vila.
Tako bješe do prošloga ljeta; Kad najuri orkan iz obljeta, Da proslavi pedesetgodišnji Ćef iz Rima i blagoslov bližnji.
U ime Isusa Hrista i futuru; Unajmi tisućljetni kulturu, Vikar svetoga apostola Petra, Za smrt Lovske do koke i pijetla.
Ništa ne osta iza toga pira, Izroda – nacističkih vampira: Ni crkve, ni ikona, a ni ljudi. To uradi čovjek kad poludi?
Mađu brojne žrtve i najstrašnije Kobni spomen na moje komšije: Muž Mile od Radojke brži biše, Za spas od noža u bunar skočiše.
ARMAGEDON
Vječiti strah, užas, groza; Jeza rata, tema i proza... Istorija tužna – duga, veća Od godina i stoljeća... Strah od rata ne prestaje, Duž granica vječno traje. Srbija plamenik postaje, S tim slavljem navijek ostaje. Viza joj je takva izdana, Od svetoga apostola Jovana, Pod šifrom skrita, imenik – ARMAGEDON – srpstvu spomenik. |
NOVA LOVSKA
Tamo gdje nekada Lovska bila, Gdje mi majka život podarila; Nema sela ni naroda mila... Genocida je sve unistila.
Udružio se polukrst i nekrst, Uzev papski blagoslov i pričest; Tamo sada nema ni pepela... Od Lovske i dvjesta drugih sela.
Sada, građevinarac sam i mogu, U Australiji gradim Lovsku Novu. U Frimantlu, pored Perta, cvjeta Nova Lovska od izbjeglog svijeta.
Uz pomoć drugih i garancija... I svijesti: Nova Lovska se svija Za istoriju, za čovječanstvo – Vrijedna istina i svjedočanstvo.
PRAZNA I PUNA KESA
Imaoče prazne kese – veresne, Bezvrijedne, bijedne, istrošene, Niko te nigdje ne želi i neće Zbog lake kese – neinteresne, Na oči lakše nego crkveno smeće.
Ako te zub boli – nema ti zubaru poć', Ili advokatu, ma koliko bio u pravu: Uz brojne svjedoke i dokaznu moć, Osudiće te nivinog, bez veze, Jer si mu došao nepune kese...
Ni u crkvu ti ne valja poći – Bez novčića, prazne kese, o bože! Ta ni popa bez parice neće doći; Na ulazu: valja svijeću kpiti, Ikonu poljubiti – novčić tutnuti.
Kad se kući vratiš izpražnjene kese Tvoja žena će da sikće – mekće, Ko puran brbleće, familiju okreće, Slijedi ti otkaz stana – neće siromaha; Ne prima te, bez para, ni stara baka.
Ali, ako imaš debelu – tešku kesu Uigraćeš na svakom procesu; Uz tebe biće cijeli svijet i dva sela više, Zvijezde estradne, ma o nebu vise, Ljubav ćeš zadobiti žena, snašica i curica.
|
Milan Ninković
Rođen je 30. Aprila 1952. u selu Gornji Čaglić, nedaleko od Pakraca. Po struci je grafičar. Uvrštena pjesma jeste jedna od njegovih malobrojnih pjesama – i prva objavljena na ovom mjestu. Živi u Okučanima.
SLOBOŠTINA
|
SLOBOŠTINA
Oj Moravo, oj Moravo Ispod Psunja izvirrala Jedna bistra reka Ka istoku hitala je - ko je tamo čeka? Teci, teci Sloboštino Putuj mutnoj Savi Na istoku zagrlićeš Dunav što se plavi
Bistru reku ispod Psunja Sava mutna progutala Nosila je kovitlala Dunavu je opet dala Teci, teci Sloboštino U toj mutnoj Savi Na istoku zagrlićeš Dunav što se plavi
Brat je seku zagrlio Pa je tiho zapitkivo Šta je usput doživela Dok je njemu tekla Ispod Psunja do Avale
|
Svjetlana Radivojević
Rođena je 4. maja 1970. Završila Pedagošku akademiju u Banja Luci. Živi i radi u Okučanima. Predaje fiziku i matematiku u srednjoj školi.
OKREĆEM SE TEBI
|
ZAR JE MORALO?
Nisam se nadala, da će jednog dana Tama prekriti svjetlost, Da će majke plakati nad grobovima svojih sinova, Da će muževi ostati bez žena, Žene bez muževa, Da će djeca ostati sama, da će plakati Za izgubljenim – najdražim.
O, zar je tako moralo biti? Svjetlosti, želim svjetlosti. Ptico, poleti – raširi svoja krila, Poleti slobodno i srećno moj narode, - moja zemljo.
ROĐEN DA BUDE SLAVAN
Rođen je pesnik Rođen da bude slavan. Reči, reči, ... samo reči Smešne, tužne, daleke, bliske. Reči. Igra se rečima Odlazak u nepoznato Daleko iznad nas, ispod nas, u kosmos, u Zemlju Pustimo ga nek lebdi. On je pun naboja, fluida. Sad je negde daleko i ruši kule od peska Il se njiše u taktovima muzike Il je plima il oseka Il apsolutno ništavan, Il ruka, rame, glava. Saznaće ko je Prepoznaće sebe, oslobođenog svih briga. Kreira opise Stvara božansko biće, Ulazi u Had, U Danteove krugove. ................................... Kako se to dogodilo? Nikada nećemo zaboraviti Zagrljaji, poljupci, suze. Stisak ruke Bilo ih je... Bilo ih je u poslednjem hodu Za rođenog da bude slavan.
BOLNI SPOMENAR
Koračala je kolona tiho, svi kao jedno – polako, Koračali su sa sjećanjem na voljenu osobu. Sjećanja, sjećanja... Jedan mladi život nestao je, vojnički, u času Ostao je prah, crnilo, plač, Kolona tiha, svi kao jedno, zadnji pozdrav. Krik majke kao oštica mača sječe Ruke idu, idu ka voljenoj osobi, Krik iz duše i srca. - Nemojte mi oteti dio srca moga, dio mene, sina hrabrog mog. Pustite, pustite mene za njim. On je dio mene moje duše. Nemojte, Stajaće majka iako je lomi i kida, Hrabro će majka tvoja paliti svijeće Na grobu tvome i sjećati se – Sine tebe, jedini sine moj... |
ŽELIM JOŠ NEŠTO REĆI
Skinite mi okove smrti! Ne dajte da utonem u tišinu i tamu Ne dajte boli, sablji smrti Jer ja želim nešto reći. Zaustavite govor smrti Reči žute, voštane. Spuštanje očnih kapaka Na talasu mlazeva krvi, huk sove Jer ja imam mnogo toga reći.
NA IVICI ŽIVOTA
Pogled joj je dubok Dotiče prirodne promene Reči drhte Još želi da oseti, čuje, vidi... Govor joj sve tiši Reči posustale Na trenutak došla je sebi Izustila svoje poslednje reči Svela pogled Zaustavila dah, pogled, kretnje - život joj oduzeo sve Dragost najdražeg Životnog trenutka I ne pitajući je Da li želi da živi.
PORUKA
O Strašni sude zašto si se okamio Na nas, Sićušna bića ove planete, Zar je vreme zla, stradanja, Bolesti, gladi i smrti Moralo sada doći? Ti nemani, ne jurišaj! Ne jurite jahači Apokalipse! Zarotiraj se, planeto, U lepše, u bolji svet, Neka prestanu orgije zla, Osvetli žuđeni put Koji je tako blizu, a nama nedohvatan
OKREĆEM SE TEBI
Kad tama spusti svoje kapke Nad brda moja iznad zelene ravnice, meni srce kucne Tebe se sjetim I okrenem se tebi Kad vila talasasta zanjiše haljinom svojom plavom I nježno vijugavo prodire kroz srce plodne ravnice, Okrenem se tebi. Kad okupa proljećni behar i kad dođe do vrhunca svoje Ljepote, Mirisa i tišine i slatkih sjećanja na prohujale dane Djetinjstva, okrenem se tebi. Kad zloćudni gromovi odjekuju, I zabadaju u srce strah I munje bljasnu crvenim snopom - Ponosno stojim i čekam Uprkos svemu – ovdje sam I okrećem se tebi |
Ilija Stančić
Rođen je 22. aprila 1950. u Čovcu, nedaleko od Okučana. Osnovnu školu završio je u Čovcu, preostala četiri razreda završio je u Okučanima, u Novoj Gradišci je izučio školu za elektičara. Zaposlen je u ‚‚Elektoro-Krajini” u Okučanima. Počeo je da piše za vrijeme pkolovanja u Okučanima, više za sebe, a onda i za druge – u tome nije bio dovoljno istrajan. Njegove pjesme – inspirisane su najnovijim ratom. Prvi put se predstavlja čitalačkoj javnosti.
MOSTOVI
|
MOSTOVI
Mostovi što bješe to Da l' ono što spaja dobro i zlo, Il možda on obale spaja Zle od dobrih ljude razdvaja
Ili je možda to nešto treće, Što nikad nije donijelo nam sreće Svi mostovi bijahu granica neka Da spoje braću i obale rijeka
Mostove grade narodi svi Najviše mostove gradismo mi Mostove bratstva i sreće Nikada takvi graditi se neće
Dosta nam gradnje jalove bješe Dokle to treba Srbi da griješe Mostove čvrste gradismo mi Drugi ih, braćo, brzo srušili
U koje smo najviše vjerovali, Ti mostovi su najbrže pali, Mostovi jaki al' veza slaba Sve što gradismo bješe badava
Mostova bratstva više nema To neka osta samo uspomena Sjećanje na bratstvo neko davno I vrijeme ono naše slavno
Mostovi će morati da postoje Da braću svoju Srbe spoje, Ko mostove te poruši Neka je proklet i u duši
RASTITE
Još tinja neki plam U srcu koje pati Pred vam mene je sram Ko mir da vam vrati
Duša je vaša ranjena Ni svjesni niste toga Srca su naša slomljena A zašto, pitajmo djeco koga
Niko vam neće reći Kada će doći sreća To sunce i zvijezde znaju Rastite, djeco, što veća
Rastite, rastite brže Neka se čuje i vaš glas S pravom ćete jednom, Djeco, proklinjati, nas
Rastite, rastite jele Rastite borovi viti Suze u oku svom Nemojte, djeco, kriti
STARICA
Kao da još gledam Staricu skrhanu tu Prkosi životu izimi Čekajući istinu
Dršće joj stara ruka Oko se od suza muti Starica sotji na snijegu Istinu čeka i šuti
Čekaće starica dugo Da sazna što je istina Pogled joj luta daleko Čekajući jedinog sina
Poneka samo suza Zaiskri u oku tom Čeka i nada se starica Jedinom sinu svom
Vjetar je šiba po licu Ni svjesna nije toga Prkosi sudbi svojoj Uzmi me, moli starica Boga
Uslišiće Bog molbu Jednog sudnjeg dana Nestaće suze iz oka Zarašće svaka rana
Proći će mnogo zima Proljeća mnoga će da sinu Tuga i bol će ostati Iz srca neće da minu
Još uvijek braćo gledam Staricu skrhanu tu Prkosi cijelom svijetu Čekajući istinu
CRNA ZEMLJO
Crna zemljo, naša majko Gdje je Miloš, a gdje Rajko A gdje Milan, Boško i Nikola Crna zemlja sve ih progutala.
Zemlja dala, zemlja sebi uze Nama osta tuga, bol i suze Uze zemlja naše najmilije Ostadoše tužne familije
Tužna osta i seja i majka I dječica mala i nejaka Crna zemlja sve uzima sebi Nikad više da vratila ne bi
Ti si, zemljo, najveća grobnica I mladosti najveća riznica Najdraže je u zemljici blago I sve ono što je srcu drago
Zašto, zemljo, ti uzimaš cvjeće Koje nikad procvjeteti neće Hajde zemljo jedno mse otvori Hajde zemljo nešto nam prozbori
Šuti zemlja neće da otkrije Gdje to skriva naše najmilije Skriva zemlja mladost i ljepotu Skriva zemlja svu ljudsku dobrotu
Crna zemljo, tajne ne otkrivaj Braćo srpska u miru počivaj Bog će naše naplatiti žrtve Svoje ćemo osvetiti mrtve
|
SJEĆANJE
Ko muti bistar potok Kroz goru što žubori Ko travu gazi meku Istinu, da li još iko zbori
Opada žuto lišće Potok ga sobom nosi Vjetrić kroz grane promiče Igra se u tvojoj kosi
Dolazi, dolazi zima Što li nam ona nosi Ruho će nam obući bijelo Pašće po našoj kosi
Što će donijeti zima Toj djeci koja pate Ko sreću da im vrati Koji nemaju voljenog tate
Nema im voljenog tate Svjetao njegov je lik Smijeh se ponegdje čuje Iz srca potiskuju krik
Doći će, doći sreća Nestaće tuhe i boli Ostaće samo sjećanje Na tatu što ćerka voli
Pamtite sinovi i ćeri Oca pamtite svog Nestaće suze iz oka Nestaće iz srca malenog
ČUJEŠ LI PJESMU?
Čuješ ti čuješ pjesmu Taj mio nama zvuk Muziku čuješ li brate Tišina zavlada muk.
Čuje se muzika čuje Bacač i top kad gruva U rovu leži Srbin Granicu novu čuva.
Čuje se pjesma čuje Tužan je njezin poj Bije se braćo bitka Za narod moj i tvoj.
Ni slavuj ne pjeva više Utihnu mio mi glas Nesta zelenog luga Svi traže braćo spas.
Proći će ovo vrijeme Preživeće neko to Krv će prestati teći Prestaće i naše zlo.
Proći će i taj prokleti rat Sa njima i naša tuga Slavuj će pjevati pjesmu Iz svog zelenog luga.
Čuće se, čuće pjesma I njen mio nam glas Tuge će nestati iz srca Doći će i nama spas.
Slušajte, sluđajte pjesmu Iz duđe ranjene Slušajte braćo pjesmu Slobode voljene
Čuješ li, čuješ pjesmu I njen mio nam poj To pjesma nije braćo To Srbin bije boj
Doći će vrijeme za pjesmu Tuga i bol kad prođe Čuće se, ćuće pjesma Vrijeme će ljepše da dođe.
ŽEĐ
Aždaje digoše glave To nije put im pravi Kosovo davno biješe Žedne su naše krvi
Krvi su naše žedne I gladne našeg mesa Što hoće od nas To znaju samo nebesa
Nebesa znaju samo I prorok Ilija sveti Žedna su krvi i mesa Još uvijek neman prijeti
Kruže još nebom ptice Što smrt međ nas siju Pusta ostaše sela Snjegovi počeše da viju
Tamjana nio miris I krst im naš smeta Mi znamo ko su oni Neprijatelj čitavog svijeta
Shvatiće i svijet jednom Biće im tada kasno Kosovo, Kosovo gdje si Gdje braća padoše časno
Slomiće aždaje glave Slomiće pravda ih Boga Mi smo Božja djeca Neka nas prati sloga
PTIĆI
Hej, vi mali nježni ptići, Što se to sa vama zbilo Ko razori gnjezdo vaše Ko će stavit vas u krilo
Djetinjstvo je prekinuto vaše Igračke vam trgoše iz krila Što učinu proklete ustaše Prokleta im pokoljenja bila
Ko će s vama radosti da dijeli Da očevu pruži vam toplinu Ko sa vama da se proveseli Nek vam sreća ispuni prazninu
Bez svog gnjezda ostadoše prići Poletjeti dugo neće moći Sudbina će jednog dana stići Ko im sruši gnjezdo preko noći
Da l' će ptiće iko da privije Dok njihova ne porastu krila Ko da drugo gnjezdo im savije Same ih je sudba ostavila
Ne bojte se vi, ptice malene, I krila će vaša ojačati Iz srca će tuge da nestane Sami ćete gnjezdo savijati
Lastavice male će letjeti Sokolovi mali poletjeće Iz očiju suze će nestati U grudima igrat' srce sreće
Hej, vi male ptice, što letite I tražite te puteve sreće Ponekada sudbe se sjetite I vama će procvjetati cvijeće
Da l' se prvom snegu veselite, Što na vaša mala krila pade, Gore glavu, ptići, podignite, Vrijeme naše izbrisaće jade
Poletite, ptići, u visine I nemojte nigdje stati, ptići, Iz srca će nestati praznine Sudba kleta sve će jednom stići
|
|
NEZNANOM
Tebi daleko Neznani bratu Pjevam pjesmu O našem ratu
Nije to pjesma Koja se pjeva Gdje oganj bije Gdje vatra sjeva
Ne znam ti reći Otkud mi snaga Da se još borim Protiv tog vraga
Neću da plačem Plača je dosta Još samo pjesma U srcu osta |
BRATU
Hoću da pjevam Danas i sutra Svake večeri I svakog jutra
Neka nam ruža Vječno cvate Tebi ja pjevam Neznani brate
Živiš u miru I u slobodi Znaš li da put Krvav do nje vodi
Pomisli na vrijeme Ono bez rata Sjeti se, sjeti Neznanog brata |
|
Tebi ja pjevam I braći svoj Cijelome svijetu Braći neznanoj |
KA OKUČENJU STIHOM
(O almanahu TOPLINA I STUDEN ZEMLJE, Okučani, 1995)
Pjesnički almanah novoosnovanog Okučanskog pjesničkog kluba sadrži pjesme sedmorice pjesnika (Boro M. Vujasin, Ranko Đurić, Zdravko ivanković, Zdravko Ivanković Šuki, Mirko Jovanović, Milan Ninković i Svjetlana Radivojević). Kao i u svim izborima ove vrste, redaktor amanaha je išao za svojom unutrašnjom koncepcijom najkvalitetnije prezentacije izražajnih kvaliteta pojedinih pjesnika, koji su se na različite načine uobličavali i, pri tome, nije bio presudan kvantitet uz pojedino ime. Izražajne karakteristike pojedinih pjesnika i njihovi umjetnički domeni (ili podbačaji) mogu se, posredstvom ovog amanaha razabirati na dva načina: (1) prema tome kako pjevaju o zajedničkoj temi rata i (2) prema onim pjesmama koje su na podlozi pomenute stvarnosti, ali su intimnog određenja, a takvih je manje u ovom almanahu.
Oslonac najvećem broju pjesama jeste doživljavanje “grozomorne jave” – ponovnog nasrtaja ustaša na srpskog čovjeka, njegov život okućen nadom, “ljepotom zablude” – da će, opraštajući zlodjelo, moći da se usaglasi u životu sa potomcima zločinaca. Na različite načine, i s različitim umjetničkim intenzitetima, pjevaju ovi pjesnici o svome buđenju iz “zablude” i o svome osvjedočenju u moć i neiskorijenjenost zla, o neminovnosti borbe i smrti, kako bi se sačuvao goli život. Stoga su ove pjesme prkosne, borbene, nemirničke intencije, one pjevajući o smrti i stradanju, baš kao i sve dosadašnje pjesme o borbi za oslobođenje, naginju ostvarenju vizije novog života, u ovom slučaju povezivanju i učvršćavanju, bez starih zabluda, srpskih prostora, koji su oduvijek bili srpski.
U izražajnom pogledu, kao i motivsko-tematskom, ovo pjevanje o krvavoj vrelini, razornom mraku i garu rata, smrtima, siročićima, neutješenim majkama, sestrama i draganama, i ne samo o ovom, - korespondira sa pjevanjem pjesnika u posljednjem ratu, razumije se i prema pomenutom perspektivizmu odupiranja i žrtvovanja – ali sadrži i nešto osobeno, a što je u vezi sa prirodom ovih posljednjih ratnih sukoba, uslovljenih antipravoslavljem, secesijom, antisrpstvom, kao i zločiniteljima izvana, ali i egzistencijalnom situacijom, nazvanom: “ni stanje rata, ni stanje mira ”. Upravo su ovakve okolnosti uticale na unutrašnji “rad ” i senzibilitet pjesnika, pa su oni stvorili tekve pjesme u kojima ima – pored one nacionalne i ratničko-rodoljubive, razumljive ostrašćenosti (u pjesmama Ranka Đurića, donekle i u pjesmama Ilije Stančića) – refleksivne meditativnosti, zapitanosti o sebi i nama ovdje na zemlji (Zdravko Ivanković, Mira Živković-Mandić, pa i Svjetlana Radivojević, djelimično i drugi); takođe, u ovim ratnim danima, bolje: u intermadiji “ni rata, ni mira ” – nastale su pjesme intimističkog određivanja, upravo je ovaj almanah započet (po prirodi poretka pjesnika azbučnikom) takvim pjesmama (Boro M. Vujasin), njih ćemo sresti i kod Svjetlane Radivojević, pa Mire Živković-Mandić, Zdravka Ivankovića – istina, radi se o izrazu različitih osjećanja intime: ljubavno senzualne (B. M. Vujasin), pa one skoro narodnog izraza (S. Radivojević) i izraza ljubavi majke (M. Živković-Mandić), pa ljubavi profesionalne, nastavnika prema đacima, i ne samo prema njima, u nekoliko pjesama Zdravka Ivankovića, i da samo napomenemo – i one ljubavi prema Krajini i srpstvu, sadržane u najbrojnijim pjesmama i kod svih u almanah uvrštenih pjesnika, a koja je izražena uz primjetnu izražajnu, manju ili veću, patetiku, zavjetnost i odlučnost na žrtvu – što se, može i ne mora, shvatiti kao pjesnička slabost. Tako izražena rodoljubiva osjećanja imaju svoje opravdanje – i funkcionalnost: - ko zna po koji put se do sada, a i sada, pokazalo da je stih ubojniji od mača, da pjesma podržava, uspravlja onog koji je pred sunovratom.Bez obzira da li su te pjesme napisane vezanim ili slobodnim stihom, ili ispjevane u duhu poznatih poetika (kao u ovom almanahu: u duhu narodne, ratnoćopićevske, epićevske i sl.) – bez takvih pjesama ne ide ratno vrijeme, jer su one u tom vremenu snižene do srca naroda – i narod ih prihvata, kao što prihvata i onaj način ispovijedanja rodoljublja u duhu podsmijavanja snazi protivnika, jer kad se on (kao u pjesmama Zdravka Ivankovića Šukija) razobliči u karikaturu – onda taj protivnik nije tako strašan, i mora se poraziti. Najčešće takve pjesme “oduva ” prestanak vremena i situacije, pa bi i pjesnici koji ih grade morali imati to na umu – i usput njegovati i druge teme i motive, ukoliko žele opstati u mornodopskom književnom stvaranju. Čitajući rukopis almanaha Okučanskog mladog pjesničkog kluba, zapazili smo da su autori mogli, uz naknadni rad na pojedinim pjesmama, dostići bolju izražajnost, kvalitetniju ekspresivnu sugestiju, čitaoci neka prosude da li se to nedostizanje može opravdati stvaranjem “u pokretu ” i u neuslovnostima, vodeći pri tome računa da u ovoj našoj napomeni nismo podrazumijevali prednosti ili štetnost pjevanja u slobodnom, odnosno vezanom stihu, utvrženoj strofi ili onoj slobodno određivanoj – jer to za stepen umjetničkog izraza nije uopšte bitno. U ovom almanahu ima pjesama dosljednog rimovanja i izostofe katrena (Ranko Đurić), pa takve strofe, ali nedosljedne rime (Ilija Stančić, Zdravko ivanković, Mirko Jovanović), naspram njima su preostali (B. Vujasin, M. Živković-Mandić, Z. Ivanković Šuki, Svjetlana Radivojević), koji uobličavaju svoju pjesničku frazu u razuđeniju ili sažetiju strofu. Na ovom mjestu ćemo primijetiti da, recimo, Ranko Đurić uspjeva u izoformi pjesama, od četiti puta petiri katrena, da se ekspresivno izrazi, da ozvuči i dinamizuje unutrašnji prostor pjesme, da prenese emociju; među tim pjesmama značajna je pjesma Vočnjak u travi , ona je sazdana na prepletu sna i jave, u snu je slika nestale životne radosti, djetinjstvo, ali i zebnja, brinjenje za majku, taj san razvejava ratnička stvarnost. Impresivan je i početak pjesme Snene grlice (“Snene grlice odjednom prhnu / I leden srh sve nas prođe / Dižem se zelen dok noge trnu / Pazeći na nišan da mi dođe ”), opet zapad dvostrukog lirskog plana: u vezi sa prirodom i subjektom pred ratni okršaj. I tu, qbog prostora, da zastanemo, uz napomenu da je svako usmjeravanje otvorenim porukama u pjesmi-nepoželjno. Uostalom, i kod drugih pjesnika su takva usmjeravanja evidentna, ne može se sve opravdati vremenom. Naći ćemo ih podosta u ironično-satiričnim parabolama Zdravka Ivankovića Šukija, čak i u onoj najuspjelijoj pjesmi Nevino optužen , vrijedno mu je pjevanje i u pjesmi Oslobođen , ovaj pjesnik mora presnažiti pričanje u pjesmi, neprijatelja pjesme. Izraza u “povisilicama ” nije razriješeno ni pjevanje Zdravka Ivankovića, premda se raspoznaje da najveći broj njegovih pjesama ima stvarni osjećajni razlog. Među njegovim pjesmama – u kojima on pjesnički objektivizuje različite teme iz kruga životnog nemilosrđa (pjeva o svome doživljaju rata, o udesu zapadnoslavonskog Srbina, o njegovom izgonu, o tragici djece u ratu, tragici izbjeglica, o životu i smrti), a koje predominantno gradi strofom katrena i nedosljedno rimovanim stihom, - najuspjelija je pjesma Ruše se snovi, vrijedna je po izraženom osjećanju neumitnog zarušavanja svega “snevanog i dnevanog ” – u toj viziji rasula i nestajanja, prihvata da bude sam, ali pjesmom želi da oglasi takvo istrajavanje. Pitko narodsko saopštavanje o “mostovima bratstva i sreće ” , koji su bili zamka za srpskog čovjeka, pjeva Ilija Stančić u pjesmi Mostovi, na kraju sugeriše: “Mostovi će morati da postoje / Da braću svoju Srbe spoje, / Ko mostove poruši / Neka je proklet i u duši ”. Ostale pjesme odlikuju mu lakoća saopštavanja, koja je unekoliko svojstvena pjesniku samouku iz naroda. Dirljiva je njegova brižnost za srpstvo, djecu i život. U sličnom naivno-narodskom duhu, neznatnim dometom, pjeva Mirko Jovanović; u takvom duhu je ispjevana Sloboština Milana Ninkovića; bilo bi nam drago kad bi on, u nekoj budućnosti, potvrdio podsticajno uvrštavanje ove njegove pjesme u ovaj zbornik pjesama.
Ukazali smo da su Boro Vujasin, Mira Živković-Mandić i Svjetlana Radivojević, nitom intimizma razgodili pomenute nacionalno-rodoljubive, ratničko-egzistencijalne fiksacije. Boro M. Vujasin pjeva da “vredi živeti ” radi one “zebnje ” i “čekanja sreće ” , pita se, paradoksom, da sreća nije “nesrećan biti ” i u onom trenutku “kad očaj u tebi tinja” , živi za dodir njezine blizine – i sreća je što se rađaju slični nemiri u pojedincu, oni su dobar znak subjektivnog preglasavanja ratne gorčine i tame. Boro Vujasin još traga za načinom kako da se izrazi. Slično bi se moglo zaključiti čitajući pjesme dviju poetesa ovog pjesničkog kruga, uz napomenu da je Mira Živković-Mandić bliža nalaženju načina da se izrazi, na to ukazuje pjesma Molitva za sve nas i Vrijeme zla ; Svjetlanu Radivojević, kao buduću pjesnikinju (ako ustraje), najavljuje pjesma Okrećem se tebi.
Na kraju ovog razgledanja prirode i kvaliteta pjesama, unesenih u almanah Toplina i studen zemlje, koji sam preporučio za objavljivanje, - izražavam radost što se u mojoj Slavoniji, u ovom teškom vremenu, nešto pokreće i želim podsjetiti da mi u tom području nismo, u književnim poslovima, “repa bez korijena ” ; naime u Benkovcu je rođen “čika Miša ”, Miloš Đurić, u svijetu poznat helenista, u Donjem Čagliću je rođen, i osam godina živio, rodonačelnik modernog srpskom romana Veljko Milićević, tu je rođen i Vladimir Velmar-Janković, književnik, otac Svetlane Velmar-Janković, a i potpisnik ovih redova, iz Kosovca je Grigor Vitez (starinom Alavanja), u Pakracu je živio i umro pjesnik Nikanor Grujić, u njemu je rođen poznati romanopisac i dramski pisac Slobodan Selenić, i da tu zastanemo – daj Bože da se pomenutima priključe nova značajna imena – nadamo se, jeru su Srbi pjesnički narod.
Mr Jovan N. Ivanović
IZBEGLIČKE ROMANSE
Ranko Đurić
Ciklus pesama „Izbegličke romanse”
nastao je u periodu Maj 1995 – Maj 1997. godine
i poredan je hronološki.
Rodio se poput romana „Toka svesti” i nije ga napisao
čovek već izbeglica, i nije ga napisao razum već srce.
Autor
Ranko Đurić
Izbegličke romanse
Recenzija
K. Marković
Dizajn
„DANICA” graphic design studio
Slog i prelom
Petar Dragović
Štampa
Primo Creative Advertising
Perth 2003
SADRŽAJ:
Vojnik
Svileno veče
Drvo života
Luda žena
Smrt bake
Rača
Veljko
Beograd
Miting
Nada
Samoća
Sećanje
Sveće
Stigli smo
Nenapisana pesma
Pesak od Knina
VOJNIK
Na zgarištu svoje kuće
Rida jedan stasit vojnik.
S leđa mu se večer krade,
Ali za to on ne haje.
Ispod medveđe šubare
Kosa mu se zatalasa,
A brada ga opominje
O zrelosti karaktera.
U krilu mu bomba spava,
A na dohvat ruke stoji
Tanka puška brzometna,
Što je zovu singapurka.
On ne vidi to zgarište
Već on vidi svoga brata -
I dvorac od suvog zlata
Pa se krstiu neveri.
Iz razmišljanja ga prene
Kolona što šuteć vuče
Jad i čemer srpskog roda
I što hramlje i šepesa.
Ej vojniče mojih tuga...
Najzad u Srbiju doći će
Ono što joj i pripada,
Nebrojena njena deca
U sramoti i ritama.
SVILENO VEČE
Propustio sam zadnji suton
Misleći da kraj je blizu,
Al’ početak patnje beše...
To bi oko Đurđev dana,
A Đurđevak belio se
Kao kada sneg se prospe
Gde i gde po livadama.
Pored zadnjih kuća sela
Što u sjaju gorelo je
Polomismo noge njemu,
Dušmanu što plako je.
Te smo noći oboleli
Putujući za Srbiju,
A traktori naši behu
ko’ sa niti povezani...
Posuti prašinom noći
Dvorišta u majsko veče
Dvorišta gde srce osta
I gde davna rana peče.
DRVO ŽIVOTA
Dođi, pričat ću ti noćas
O toj našoj... o Srbiji
Dok traktori brekeću svu noć
Da mi spavaš moj anđele.
Ona ima nepregledne,
Nepregledne te ravnice
I polja od žita zlatna
Što bi mogli da prehrane
Pola sveta debeloga,
A sa njima i Afriku.
Ona ima rumen bašte
I izvore vode ladne,
Naj veće su reke u njoj
I mora iz tvoje mašte.
U voćnjaku njenom cveta
Bezbroj drveća života
Koja svakoga meseca
Slatke plodove prostire.
Ipak duša joj je istrgnuta
Poharana za Krajinom
....................................
Žena priča sve šapatom
Dok detence mirno spava
Hrleći kroz snove mašte,
O Srbijo moja majko
I sliko iz rajske bašte.
LUDA ŽENA
Pored kolone stenje
Zastajući luda žena.
Na obrazu vatra joj je,
A usta su sva od pene.
Maramom pokriva pogled
Što u stanju ubiti je
One koji sretnu njega
Plamenim jezičcima
I šiljcima ledenica.
- O prokleti, ona stenje,
- O ubiti, ona plače...
Dok sa njene kose pužu
Pijavice crnokose
I pauci krvopije.
Bijući o doboš prsa
Čupa vranu kosu gustu,
A niko je i ne gleda;
Iako kotači motre
Lelujanje predvečerja
I blještanje u očima
Jedne lude u snovima.
SMRT BAKE
Baku skidaju sa kola
U crnini i ritama,
Njezin sin i čovjek njezin,
Voleše je obojica,
A sada je ona mrtva.
Druga kola ih prestižu
Klopočući ritmom smrti.
Poneki od prijatelja skida kapu
I nemo ih otpozdravlja,
Ne sluteći u tom času
Bespredmetnost ništavila.
I kada ih obiđoše
Odlazeći kao sa njima,
Njih dvojica ostaviše
Težak teret crne vreće
U obližnjim kuruzima.
RAČA
Kolona stiže tu do Rače
U razdrtoj svojoj halji,
Uzdrmana i pospana,
Polomljena i očajna.
Lice joj je pocepano
A pokreti usporeni.
Nailazi Policija
I traži im dokumenta.
Neke žene glede pomno,
U kolonu one glede
I nude im vrućeg leba,
A niko ga ne uzima
Jer za uzvrtat ištu pare.
Jedan srbin iz očaja
Skida mrki „Kalašnjikov”
I traktorske gume buši
Dok njegova deca plaču
Na zastrtoj prikolici,
Željni neba i balona
I uzdaha zaljubljenih
Svojih milih roditelja.
VELJKO
Veljko Miljuš, zvan „Slavonac„
Naslonjen na beton mosta
Puši žuti cigar gorki.
Gleda snenu prikolicu
Prekritu sa nailonom...
Iz letargije ga krenu,
Neka sila, čudna, mračna
Te uzima svoga sina
Iz ženinog toplog krila
I od stenje razbija ga.
Ruke stavlja na vrat ženi
Koja stenom hladi čelo
I govori mimikama.
Tu već Policija stiže
Noseći niklena okove,
al’ on besan i u skoku
skida nokte te sa sebe.
Za trenutak odmiče se,
A nož blješti mu u ruci...
Policajci, njih četrnajest
Sad u šah su uhvaćeni
I četrnajest plavih bluza
Stoje kao isklesani.
Tada Veljko iznenada
Reže svoje vratne vene,
Dok sa tankih vodoskoka
Pada mlada krv sa zemlje.
I on mrtav smirit će se
U prašini grozne memle
Sve dok ne ispari sasvim
Uplašena krv sa zemlje.
BEOGRAD
Beograd, ljubljeni Beograd.
Beograd zimi, Beograd leti.
Beograd, ljubljeni Beograd.
Niz padinu vetrić cvili
I trola na uglu stenje.
Beograd, ljubljeni Beograd.
Utakmice igrane su,
A „Zvezda” se uzdignula.
Beograd – Vračar,
Beograd – Zvezdin Sever,
Beograd – rok koncert.
VENI – VIDI – VICI
..................................
Kolona se zaustavi
Pred kapijom moga grada,
Gorke sline kapale su
Sa krajeva žednih usni.
Beograd, ljubljeni Beograd.
Beograd zimi, Beograd leti,
Niz padinu vetrić cvili
I trola na uglu stenje.
MITING
Svi prilazi glavnom trgu
Behu Policijom opkoljeni
I pendreci umoreni
U kolonu upereni,
A na binu se penjaše
Sve dva i dva govornika.
Kazaše im staru priču;
- Vi će te se vratit kući,
tamo će vas dočekati...
Niko u vas dirat neće
Niti veru srpsku gazit.
Vi ćete se pomiriti
Sa svojim dušmanima,
Jer drugog vam puta nema.
U Srbiji vi ste stranci...
Hrvatska vam otadžbina,
Hrvatska vam domovina.
Budućnost je vaša tamo
I zgarišta vaša čame...
Kuće će vam popraviti,
Decu ćete podizati,
Zadovoljni svojim trudom,
Odmor ćete tamo naći.
Kazaše im staru priču...
A niko im ne prozbori,
Zbog čega su izginuli?
Ne dadoše da govore
Žedna usta od prašine.
A htedoše samo reći;
- Tamo čeka nas tamnica,
tamo čekaju nas gvožđa
i kuće za večni pokoj,
gde u tami sahranjuju,
buldožerom kao štenad,
bez crkava od pepela
bedna tela što padoše
bez krsta i obeležja.
NADA
Odlučnošću svojih pogleda
Objedinio sam dva kolebljiva oblaka
Primoravši ih da plaču nad našom sudbinom.
I kad je kiša pala
Podsećajući na proleće
Koje sve zauzima,
Pokušao sam beznadežno
Da se ne sećam.
Nada mi reče poznatim glasom;
- Postani isposnik Hilandara
preostalih šest godina
i ja te neću zaboraviti.
SAMOĆA
Nisam toliko obrazovan
Da bih metaforom opisao
Trenutak neizloženosti.
Snagom atlete premeštam telo
U razne položaje
Vukući ga do nemilosti,
Ali ja tamo ne idem.
Ja nisam telo,
Imam telo koje poznajem
I to je sve.
Da bih došao do definicija
Koje nalaze fizika
Pod formulisanje kretanja
Morao sam da vršim poređenja.
Neopisivom grubošću,
Ruka kojom nisam komandovao
Otrže vrat božura
I baci ga na vrleti pesak Kosova,
A ja mu turobnim glasom rekoh;
- Pored lelujavih nogu tvojih predaka
jahaše Miloš, Ivan i Milan,
a sada pored tebe prolazim ja...
za nepuna dva sata postat ćeš prešina,
ali treba da znaš da sam više patio.
SEĆANJE
Sada sam beda, niži od Roma
Na svojoj čergi tužnoj od jutra
I magle meseca,
Imadoh kuću punu ko oko
U dolu cvetnom i plavu livadu.
Imadoh kravu i kuju i svinje
I kokoš i konje vrane,
Imadoh traktor i jastuk sneni,
Imadoh nož i kašiku i stol.
Sada sam beda od Roma niži
Jer oni znaju kuda idu,
Jer oni znaju gde da se vrate.
Imadoh šumu nad selom krupnu
I vugu u njoj kad svratim.
Sada sam beda niži od Roma
Na čergi svojoj tužnoj od jutra
I magle meseca.
I već sam Ciganin garavi snažni
Koji mačetom zvezde preseca.
SVEĆE
Tužni oblik tog plamička
Potkopava misli meni,
Uveče kolonu stigoh
I celivah noge ženi,
Još pijan od gorke sreće.
Kako beše? – ona reče.
Ne pitaj to ženo mene,
Jer ostavih mnoga tela
Što ležaše kao trupci.
Među njima beše jauk,
Naricanje, škrgut zuba.
Beše dosta ranjenika,
A niko ne beše ranjen...
Sve zgrnuše buldožeri
Prosipljući dosta kreča
Dok su kamioni prali
Pločnike i trotoare
Od granita i betona;
...............................
Bankinom je prostiro se
Plamenik od bezbroj sveća
Što smo kradom popalili
Odlazeći za Srbiju.
STIGLI SMO
Reči koje označavaju cilj,
Odredište, luku spasa, vrhunac puta,
Složenost nesreće i jednostavnost sreće,
Putovanje na kojem je jednostavno stati.
Usahlu radost u tvojim očima koju poznajem.
JUČER – DANAS – SUTRA
Iza pitanja „Kada? ”
Čuči pritajena nada
Koja nas vara i krade i ostavlja.
Postoji „Gde? ” u ovom naslovu
Ispisano nevidljivim pismom,
Ali Izbeglice nemaju vere
Jer suviše stepenika života
Iznad njih stoji,
Dok volja još urliče
Po tamnim zgarištima,
Tamo gde bi sa lakoćom
Definisali naslov pesme.
NENAPISANA PESMA
Jednom 1995 ................. ,
........................................ ,
........................................
........................................
........................................ ;
........................................ ,
........................................
...................... , ............... ?
........................................
........................................
........................................
.......... a ne znam zašto???
PESAK OD KNINA
Na njemu je uniforma,
Raspasana, otkopčana,
Pokrita prašinom Srema,
Boja joj neodređena...
„Povezi se momče s’nama” –
zovu ga sa prikolica.
Ali on njih ni ne vidi
Već svoj korak pruža dalje.
Kuzminci mu nude pivo,
Cigarete i konzerve,
On sve stavlja u džepove
I svoj korak pruža dalje;
Tamo gde su njemu deca,
Tamo gde je njemu žena,
Na neznanoj adresi stranoj
U toj šumnoj Šumadiji.
A kad stigne svome cilju
U prašnjavoj toj odeždi;
Odspavat će dan-dva,
Možda tri.
Tada će mu saopštiti
Sa cinizmom u rečima;
„Tvoje bitke sad su prošlost,
uzalud si ratovao;
jer sadašnjost pišu uvek
bedna vojska poraženih,
ali zato istoriju
za vekove uvek pišu
samo viti pobednici.”
O autoru:
Ranko Đurić (41) javlja nam se sa trećom knjigom.
Pored zbirke kratkih priča „Truli dani” pa zbirke
pesama „Toplina i studen zemlje” koja je izašla sa
ostalim srpskim pesnicima Zapadne Slavonije pred
nama je i zbirka pesama „Izbegličke romanse”
Ranko Đurić je po zanimanju inžinjer bezbednosti
na radu koji živi i radi u Zapadnoj Australiji sa
svojom porodicom.
Recenzija:
Knjiga pesama „Izbegličke romanse” R, Đurića su
dobro poznate pesme Srbima Zapadne Australije
koji su ih mogli slušati na svečanim i
komemorativnim akademijama posvećenim padu
Republike Srpske Krajine. Zbirka govori o koloni
Srba Krajišnika od Zavičaja do Srbije i shvatljiva je
samo ako se čita po redu i to od prve do zadnje
pesme. Vrednost zbirke je potvrđena trećim mestom u Melburnu na konkursu srpskog pesništva 2003. god.
Knjiga koju vredi imati.
K. Marković, novinar „VESTI”