Neki od zlocina Hrvata nad Srbima u II. sv. ratu

Višednevni jauci žrtava iz provalije
U mesecu julu 1941. otpremljeni su svi Srbi i Jevreji preko Gospića na Jadovno, gde su poubijani. Kratko vreme posle toga preostali Hrvati otpremljeni su u Staru Gradišku i Jasenovac, a zatim je logor Jadovno likvidiran.

JADOVNO
U noći između 22. i 23. juna 1941. ustaše su u sabiralištu u Zagrebačkom zboru utovarili u kamione oko 200 interniraca, većinom Jevreja, i otpremili ih u Gospić. Od te grupe odvojili su u Gospiću 25 lica i prevezli ih u zaselak Jadovno, koji se nalazi na Velebitu na visini od 1200 metara. U gustoj šumi ti prvi internirci logora Jadovno morali su ograditi bodljikavom žicom prostor od 4-500 m2; izvan ograde sagradili su dve barake, jednu za stražu, a drugu za zapovednika logora i njegovog zamenika.
Ubrzo zatim počele su pristizati jedna grupa interniraca za drugom, većinom Srba, pored njih i Jevreja. Istovremeno počinju ustaše da ubijaju internirce. Ubijali su ih u okolini logora, kod jedne provalije, u koju su bacali žrtve pošto bi ih prethodno ubili - zaklali, udarili maljem po glavi - ili su žrtve i žive bacali u provaliju. Jadovno je na taj način služilo kao prolazni logor u koji su ustaše dovodile žrtve raznih sabirnih logora - kaznione u Gospiću, logora Danica, i dr. - i odatle su ih, posle kraćeg boravka, upućivali na gubilište.
Transporte i kolone interniraca ustaše često nisu ni uvodile u logor, već su ih upućivale pravo na gubilište kod provalije. Iz iskaza svedoka vidi se, da je kod Jadovna poklano ili pobijeno oko 10.000 lica, od toga nekoliko stotina Jevreja, sve ostalo Srba dovedenih sa cele teritorije NDH.
Prvog avgusta 1941. ustaše su počele likvidirati logor. Pošto su manju grupu interniraca Hrvata pustili ili otpremili u druge logore, izvršili su likvidaciju na taj način što su sve preostale Hrvate, zatim sve Srbe i Jevreje pobili.

SVEDOK SLAVKO RADEJ ISKAZUJE O TOME:
"...Vezani su žicom jedan za drugoga, postavljeni na rub jedne pećine, prvi je gurnut u provaliju, pa su se ostali strovalili za njim, a zatim su ustaše za njima bacale ručne bombe. Po pričanju jednog meštanina, još nekoliko dana nakon ovog strahovitog pokolja, čuli su se iz provalije jauci žrtava. Sigurno znam da se nije spasao ni jedan od jevrejskih omladinaca, koji su odvedeni na Jadovno i Pag..."
Zakonodavstvo. - Napad Nemačke na SSSR bio je i u NDH znak za jačanje terora prema Srbima, Jevrejima i Hrvatima antifašistima. Jedna od prvih ustaških mera bila je masovna internacija Jevreja.
Signal za masovna hapšenja Jevreja dao je "poglavnik" Pavelić Izvanrednom zakonskom odredbom i zapovijedi od 26. juna 1941:
"Budući da Židovi šire lažne vijesti u svrhu uznemiravanja pučanstva, te svojim poznatim spekulativnim načinima otežavaju opskrbu pučanstva, to se kolektivno za to smatraju odgovornim i prema tome će se proti njima postupati i spremati ih, povrh kazneno-pravne odgovornosti, u zatočenička zbirališta pod vedrim nebom".
Pavelićeva Izvanredna zakonska odredba normirala je, dakle, da je svaka konkretna inkriminacija kao opravdanje hapšenja Jevreja nepotrebna, jer je "zakonski" ustanovila da Jevreji "šire lažne vijesti i spekulativnim načinom otežavaju opskrbu pučanstva" pa da za to odgovaraju kolektivno i mogu bez ikakvog posebnog obrazloženja biti internirani u "zbirališta pod vedrim nebom".
Kad je zatim Zakonskom odredbom o upućivanju nepoćudnih i pogibeljnih osoba na prisilni boravak u sabirne logore od 23. 11 1941. određeno da se "nepoćudne osobe", koje su "pogibeljne za javni red i sigurnost ili koje bi mogle ugroziti mir i spokojstvo Hrvatskoga naroda" mogu uputiti u koncentracione logore, svi su Jevreji tretirani kao "nepoćudne i pogibeljne osobe" i kao takve otpremane u logor. U Vinkovcima pronađeno je 366 "prijedloga o prisilnom boravku u logoru" koje je sastavilo Predstojništvo gradskog redarstva u Vinkovcima. Navedeni predlozi sadrže fotografije, lične podatke i otiske prstiju 366 Jevreja, koji su otpremljeni u logore, i svi imaju isti tekst, koji glasi:
"... Predlaže se ustaškoj nadzornoj službi - ravnateljstvu ustaških redarstava NDH u Zagrebu (Ured 1) da se nad predmetnom osobom izreče odluka o prisilnom boravku u logoru, u trajanju od pet godina.
Obrazloženje: Ustanovljeno je, da su svi vinkovački Židovi potpomagali englesku promidžbu lažnih vijesti i da mrze sile Osovine, a time i samu NDH. Nadalje je ustanovljeno da Židovi i njihove žene i deca poskupljuju životne namirnice i time korumpiraju naš narodni hrvatski živalj. Rasadnik su nemorala u prošlosti i sadašnjosti. Uslijed toga treba imenovanoga kao člana te zajednice misli i rada presuditi na prisilni boravak i rad".
Tok internacije. - Masovna hapšenja i internacije započele su krajem juna 1941. U nekim gradovima, kao na primer u Zagrebu, vršene su azbučnim redom; u nekim su najpre hapšeni muškarci, a zatim žene i deca; u nekim mestima u unutrašnjosti pohapšeni su svi Jevreji tokom jednog dana ili, tačnije, tokom jedne noći. Te su internacije vršene cele 1941. i tokom proleća 1942.

Strah od noćnog šuma automobila
leto 1942 zloglasni Ivan Tolj, tada kotarski pretstojnik u Vinkovcima, izveo je "čišćenje" Srema od Jevreja. Pohapsio je sve sremske Jevreje (oko 100 lica) i smestio ih u sabirni logor u Vinkovcima, - koji se nalazio na igralištu sportskog kluba "Cibalia", pod vedrim nebom.
Posle toga je nastupilo relativno zatišje do maja 1943.
Ali i za vreme tog zatišja na teritoriji Hrvatske hvatani su pojedinci, zatvarani, odvođeni u logor i ubijani. U aprilu 1943 ostao je samo vrlo mali broj Jevreja na slobodi. Od oko 25.000 Jevreja na teritoriji NR Hrvatske i Srema emigriralo je dotle oko 2.000, a oko 17.000 čamilo u nemačkim i ustaškim logorima ili već bilo ubijeno.
Iako se ustašama zaista nije moglo prebaciti da nisu dovoljno radikalno rešavali "jevrejsko pitanje", Nemci nisu bili zadovoljni što se oko 5.000 Jevreja nalazi još u slobodi. Tražili su od ustaša da se svi još preostali Jevreji uklone. A da bi bili sigurni da će likvidacija preostalih doista biti izvršena, zahtevali su da im se novi internirci izruče, da bi ih mogli otpremati u svoje logore i tamo pobiti.
Ovom nemačkom nalogu je udovoljeno. Tokom maja 1943. pohvatale su ustaše u samom Zagrebu oko 1.700 Jevreja, a oko 2.500 u ostalim mestima NDH i predali ih Nemcima, koji su ih odveli u svoje logore većinom u Osviecim.

SVEDOK ALEKSANDAR BENAK KOJI JE U TO VREME BIO "SAVJETNIK MINISTARSTVA UNUTRAŠNjIH POSLOVA NDH" ISKAZAO JE:
"... Poznato mi je da je koncem mjeseca aprila sa strane njemačkog poslanstva u Zagrebu bilo zatraženo, da se ostatak Židova u Hrvatskoj uhiti i zatoči u logorima. Radi toga održana je sjednica kod glavnog ravnatelja Crvenkovića, te je toj sjednici prisustvovao izaslanik njemačkog poslanstva SS-Hauptsturmfuhrer Abrumeit, sa strane glavnog ravnateljstva dr Majić kao nadstojnik političkog otsjeka, i ja kao tumač. Na toj sjednici data je načelna privola sa strane glavnog ravnateljstva i određene smernice, prema kojima će se izvršiti zaštita osoba u mješovitom braku i osoba, koje su kao stručnjaci neophodno potrebne u privredi ili drugom javnom zvanju. Tako je za grad Zagreb u prisutnosti navedenog Nijemca sastavljen popis osoba koje se imadu zaštititi, taj se popis kasnije i nadopunio, odnosno ispravio...
Koliko je meni poznato, svi uhićeni Židovi trebali su biti skupljeni u Zagrebu i odavde odvedeni u Njemačku u koncentracione logore. Navedeni Abrumeit imao je provesti organizaciju toga transporta kao prihvaćanje tih osoba u Zagrebu..."
Posle ovog poslednjeg "lova" ostalo je na slobodi oko 1.300 Jevreja, od kojih je oko 1.000 živelo u braku s nejevrejskim drugom, a ostali živeli krijući se od vlasti ili zaštićeni kao specijalni stručnjaci. Od ovih preostalih, od maja 1943. do maja 1945, jedan deo je pohvatan i ubijen.
Postupak kod hapšenja i u sabiralištima. - Hapšenja su po pravilu vršena noću. Naoružani revolvoverom, bombama i mašinskom puškom, provaljivale su ustaše u stanove. U roku od nekoliko minuta izvršeno je odvođenje. Često žrtve nisu imale ni toliko vremena da se čestito obuku, a još manje da ponesu sobom najpotrebnije stvari. Tako su ustaše postupale naročito ako bi odvodile sve stanare iz jednog stana. Tada bi se vraćale još iste noći u stan i opljačkale ga. Ako bi hapsile samo neke stanare, preporučivale bi žrtvama da ponesu sa sobom najbolje i najvrednije predmete. Prilikom transporta ili čim bi stigli u sabiralište ili logore, ustaše bi hapšenike skidale gole, ženama bi ponekad pregledale čak i vaginu, zatim ih potpuno opljačkale.
U Zagrebu i ostalim gradovima dolazili bi po žrtve policijskim kamionima. U strahu su osluškivali Jevreji s noći na noć šum automobila. Odahnuli bi kada bi ovaj prošao, a pretrnuli ako bi se automobil zaustavio pred kućom ili u blizini, kad bi zazvonilo kućno zvonce ili ko lupao na vrata. Mnogi nisu mogli da podnesu taj strah te su izvršili samoubistvo.
Hapšenja su vršena i na taj način što bi ustaše iznenada blokirale pojedine ulice i hapsile svakog Jevrejina koji bi naišao a kojeg bi lako poznale po jevrejskom znaku. Da bi taj lov bio što uspešniji, bili su ustaški agenti posebno nagrađivani za taj zločinački rad. Za svakog uhapšenog Jevrejina primali su po 100 kuna u ime nagrade.
Ljudi uhvaćeni po ulicama nestali bi, a njihove porodice nisu znale šta je sa njima. Tek se posle izvesnog vremena saznavalo za pojedince da su streljani "radi odmazde" ili da se nalaze negde u logoru.
Od hapšenja i otpremanja u logore nisu bili pošteđeni ni žene, deca, starci i bolesnici. Bolesnike su odnosili na nosilima i redovno ih ubijali prilikom transportovanja ili kod dolaska u logor.

Poseban vagon za silovanja
Kod masovnih hapšenja koncentrisani su uhapšenici u tzv. sabiralištima. Takvih je sabirališta bilo u svim većim mestima. Bili su to ili žicom ograđeni prostori pod vedrim nebom ili koji zatvor, školska ili napuštena fabrička zgrada, i tome slično.
Postupak u sabiralištima već je ličio na postupak u logorima.
Kod dolaska u sabiralište, zatočenici su prolazili kroz duge redove ustaša, koji su ih nemilosrdno mlatili gumenim palicama, batinama i kundacima, te su mnogima već u sabiralištu slomili ruku ili nogu, izbili zube, cigaretama ispržili telo, itd.
Zatim je sledila pljačka novca i svih predmeta od vrednosti.
U sabiralištima se ležalo na golom betonu ili na zemlji pod vedrim nebom u žicom ograđenom prostoru.
Za celo vreme boravka u sabiralištu ustaški su stražari zlostavljali uhapšenike, obasipali ih pogrdnim rečima i svim sredstvima nastojali da im boravak bude što teži.
Najveći broj Jevreja, na desetine hiljada, prošlo je kroz sabirališta u Zagrebačkom zboru i Gospiću.
Postupak kod transportovanja. - Iz sabirališta su hapšenici otpremani na železničku stanicu, a zatim utrpani u vagone u tolikom broju, da je jedan ležao na drugome. Vagoni su zaključani na polaznoj stanici i hapšenici nisu mogli izlaziti do odredišta. Po nekoliko dana nisu dobijali ni vode ni hrane, a uz to su zlostavljani od ustaša koje su ih pratile. Po koji hapšenik je ubijen, a žene silovane.
Strahoviti zločin izvršen je nad jednim detetom prilikom utovara žena i dece u kamione u sabiralištu u Gospiću. Jedna Jevrejka zamolila je jednog ustašu da joj podigne dete u kamion. Ustaša je zabio bajonet u dete i tako dete pružio majci.
SVEDOK LIDIJA ROSENBERGER OPISUJE SVOJ PUT OD GOSPIĆA DO KRUŠČICE:
"...Koncem kolovoza 1941. otpremljeni smo u velikom transportu od 800 ljudi u zatvorenim vagonima za Jastrebarsko. Tome transportu bile su priključene i žene iz logora Paga, Židovke s djecom i to oko 100. Put do Jastrebarskog bio je prava muka, jer smo bili u jednom marvenom vagonu nagurani po 50, koji je bio kroz cijela dva dana zatvoren, tako da nismo dobivali ni hrane ni vode, a nuždu smo morali vršiti u samom vagonu, i to žene pred muškarcima, i obratno...
Već 2.9.1941. otpravljeni smo i mi - oko 300 - za logor Kruščicu. Putovali smo na isti način kao iz Gospića za Jastrebarsko, samo s tom razlikom da smo ovaj put bili zatvoreni četiri puna dana bez hrane i vode".
SVEDOK ERENFROJD-POLIĆ ISKAZALA JE:
"... Na stanici Jasenovac naša je kompozicija stajala jednu noć, a to je bila jedna od najgorih noći što smo ih proveli u našem zatočenju. Onaj isti Bosanac kojega sam spomenula u Slanom nahrupio je s dugim ustaškim banditima sa noževima u ustima u vagone, pretresli su sav naš prtljag i oduzeli nam sve, osim najpotrebnijih odjevnih predmeta.
Još iste noći, nakon napred prikazane pljačke, navalili su banditi ponovno u vagone, osvetljavali ručnim baterijama pojedine zatočenice te natjerali mlađe i lepše pred jedan prazan vagon u koji su ih posle vodili i tamo pokušali silovati. Čitavu noć čule smo zapomaganje i jauk tih nesretnica, pa kako su se one energično opirale banditima, to su ih oni čitavu noć zlostavljali i mlatili. Drugo jutro su te drugarice potpuno plave od udaranja došle u vagone, no nisu ništa govorile o tome što se dogodilo, jer su im banditi zaprijetili smrću, ukoliko bi o tome govorile..."
"... Jednom su tako uhvatili Filipa Štajna, koji je hranu sakrio u pumperice. Slučajno mu je uspelo da se spase iz zatvora tik pred odlazak na gubilište ali je u zatvoru toliko ostario kao da je u njemu bio više godina, a ne tri ili četiri dana. Zatvor je mijenjao izraz lica ljudima koji su u njemu proveli makar samo 24 sata. Filip Štajn mi je pripovjedao, da ga je Matijević tukao po glavi, a Miloš mu je klještima čupao i frkao kožu. Kada je pak refleksivno radi udaraca dizao ruke da se odbrani, uperio je Miloš u njega revolver i rekao, da će ga odmah ustreliti, ako samo trepne. Morao je raširiti ruke i gledati u cijev revolvera, a Matijević ga je tukao po čitavom tijelu, po glavi i po mošnji. "Ali vjerujte, kao da uopće nisam osjećao udarce, jer sam gledao samo revolver", pričao mi je posle Štajn. Osim njega bilo je u zatvoru još 53 zatočenika, kojima su bile ispržene noge i ruke. Udovi su im bili sasvim pocrneli, - to su bili uglavnom intelektualci. Pola sata posle njegovog izlaska iz zatvora, pobijeni su svi, iako su se nadali da će ostati u životu. Sutradan je Miloš sa Štajnom razgovarao, - ovaj je morao raditi u upravnoj zgradi, - i premda ga je juče još tukao i skoro ubio, razgovarao je kao da ništa nije bilo, pa mu je poklonio cigaretu. Kad je Štajn sve to pričao, navaljivale su mu suze na oči." (Z. s. Đure Švarca)

Prisiljavali su rođake na međusobno ubijanje
SVEDOK JOSIP RIBOLI U SVOM PRIKAZU NAVODI:
"... Kad bi logor bio prepun, odlučile bi ustaše da likvidiraju stanoviti broj zatvorenika. Svi su se zatočenici morali u tu svrhu naveče ili noću postrojiti, pa je jednom zgodom obilazio Maričić zatočenike, hodajući od grupe do grupe, rasvetlio im fenjerom lice i zapitao odakle je koji. Ako se tako nije napunio potreban broj žrtava koje su bile iz krajeva koji nisu Maričiću po ćuci, onda je prikupio i one koji mu se inače nisu "lično sviđali".
Takva je revizija trajala po nekoliko sati..."
Maričić se šetao s pratnjom i vraćao po više puta istoj grupi, uživao sadistički u mukama zatočenika, koji su bili u neizvesnosti neće li kocka pasti na njih.
One druge "nastupe" - radi polaska na "rad u Nemačku", itd, smatrale su ustaše "šalom", uživajući u tome što se same žrtve dobrovoljno javljaju da budu poslane u smrt.
Svedok Oto Brajer prikazuje ovako sudbinu onih koji su se prijavili da idu u logor u Đakovo:
"...Ustaše bi zatočenike utovarile u kamione pa silom im naredili da čučnu ili sjednu. Pokrili su ih zatim velikim ciradama, a onda se na svaki kamion popelo pet-šest ustaša i počelo skakati po zatočenicima, gazeći ih nogama i tukući kundacima. Takvo su kundačenje i ubijanje zvale ustaše "oporavak u Đakovu".
SVEDOK MILAN ĐUZEMIĆ OPISUJE MUČENjE U JASENOVCU NA SLEDEĆI NAČIN:
"... Po mom dolasku u logor na Božić 1943. bio sam bačen u samicu gde sam proboravio 22 dana. Ustaše su me mučile na taj način, što su mi palili tabane, boli me iglom pod nokte, tukli žicom omotanom gumom, stavili mi na prsa dasku po kojoj su skakali. Boli su me noževima, pa imam na obema rukama vidljive ožiljke. Kroz cijelo vrijeme sam čuo vapaj i zapomaganje iz drugih samica, pa sam kasnije saznao, da su zatočenika Đogaš Josipa mučili na taj način, što su mu vezali ruke i noge u klupko i valjali ga po šiljcima, koji su bili pribijeni u tu dasku. Sertić Đuro je mučen tako, da su mu ustaše rezali meso s bedara i ranu solili.
Vidio sam sa nekolicinom zatočenika mjeseca decembra 1944, kako su se Luburić, Matković, Ljobo Miloš, Sojčić i Kordić zabavljali na taj način, što su 19-godišnju devojku Lončarević Maricu iz Plesma povalili golu golcatu na zemlju, noge još raširili i palili cigaretama spolovilo, u koje su otresali pepeo.
Video sam, kako su ustaše prigodom likvidiranja djece u logoru bacili jedno dijete godinu dana staro u zrak, a drugi ga je ustaša dočekao na bajonet..."
Ustaše su čitave grupe interniraca ili lica koja su bila poslata u Jasenovac radi neposredne likvidacije ubijali na "Graniku" ili u okolini sela Gradine i Uštica koja leže na bosanskoj strani preko puta "Granika".
"... To je trajalo katkada po čitavu noć. Žrtve su čekale u "glavnom skloništu" ili u nekoj drugoj zgradi ili pod vedrim nebom. Prije polaska ustaše su ih skinule do gola. Zatim su im ruke svezale na leđa žicom, a onda ih, privezane žicom jednoga za drugog dotjerale na "Granik". Ovdje je žrtva morala da klekne, a ustaše su joj na ruke privezale težak željezni teret u obliku koluta. Iza toga su udarili žrtvu maljem, čekićem ili tupom stranom sjekire po glavi, trbuh često rasporili mesarskim nožem, te bacili zatim leš u Savu..." (Z. s. Jovana Živkovića).
Likvidaciju u Gradini i Ušticama obavljali su ispočetka same ustaše, a od 1942. naterali su internirane Cigane da im u tom pomažu.
"... Ja sam bio zaposlen u Jasenovcu kao grobar do mjeseca decembra 1941. i znam da sam sa nekim drugovima pokopao dnevno oko 200-300 žrtava. Ubijanje se vršilo na sledeći način: jame su bile veličine tri do osam kvadratnih metara. Dok smo mi kopali grobove, ustaše su s poručnikom Mujicom na čelu ubijali žrtve, koje su bile vezane žicama. Ubijali su ih maljem, udarajući ih po slijepoočnicama. Zatim su ubijali udarcima sjekira po vratu. Nadalje su ubijali metanjem drvenih klinova u usta. Klin se stavio u usta okomito, a tada bi ustaša udario sjekirom po bradi.
Katkada su pitale žrtve da li imaju rodbine, pa kad se ustanovilo da postoji među kojima rodbinska veza, silili su ih da se međusobno ubiju. Tako se dešavalo da je brat ubio brata, otac sina, kćer majku, itd. Mnogima su rezali s leđa kajiše. Bio sam prisutan, kad je Mujica izrezao jednoj žrtvi na leđima kajiše kao uzde i onda ju tjerao okolo natežući je sa uzde. Mladi su ustaše pojedinim žrtvama rezali noseve i uši i među sobom govorili da su ubili u borbi partizane i odrezali im noseve i uši. Te su odrezane noseve i uši spremali u rupčiće i trpali u džepove.
Žrtve bi pregledali, pa kad bi ustanovili da žrtva ima zlatne zube, vadili su ih noževima." (Z. s. Egona Bergera)

Klanje partizanske dece kao zabava
Ja sam radio kao grobar na logorskom groblju samo 10 dana. Kroz to sam vrijeme pokopao lješine bez glave, bez ruku, sa razmrskanom glavom, sa istrgnutim prstima na rukama i nogama, sa čavlima zabodenim u grlu, sa odrezanim udovima, i lešine iznakažene, modre od udaraca. Za ono sam 10 dana pokopao s drugovima oko 3.000 lješina, među kojima sam prepoznao lješine petorice grobara, koje su ustaše dotukli. (Z. s. Jakova Fincia).
"... Pred Božić 1944, i to jedne nedelje, video sam kako je oko 11 sati tjerano oko četrdeset golih žena i djece iz logora na "Granik" gdje im je Luburić nožem presekao vrat, a Prpić rasporio trbuh, te su ih bacili u Savu. Vidio sam drugom zgodom, da je vješao trideset i pet zatočenika a među njima i jednu ženu, koja je imala u logoru četvoro male djece. Djeca su prilikom njenog vješanja plakala za njom i hvatala joj se za suknju ali je Picilli jednu šestogodišnju djevojčicu udario nogom tako snažno, da joj je pukla lubanja." (Z.s. Franje Kosine)
Rekli smo već da su ustaše ubijale zatočenike na radu, pa u vezi s time navodimo iskaz svedoka Andrije Katalinića:
"... Kao brijač odlazio sam često na mjesto gdje se gradio tzv. "Novi nasip", te sam vidio kako ustaše udaraju radnike na nasipu kvrgastim batinama. One koje bi dotukle, bacale bi odmah u nasip. Jednom sam prilikom čuo kako se jedan ustaški stražar, stariji čovjek imenom Jozo, hvalio pred svima kako je njemu pravi užitak kad kolje partizansku djecu i kako on za zabavu pokolje svako veče 10-20 djece."
Zapovjednici logora su često određivali da se neki internirci imaju pobiti na ime odmazde zbog nečijeg "teškog prestupka" koji se dogodio u logoru. Egzekucija se obavljala javno, u prisustvu svih interniraca, pa svedok Riboli opisuje ovako prizor koji je morao da gleda:
"...Majstorović, Polić i Maričić su se natjecali ko će od njih biti prvi. Žrtve su morale da kleknu pred njima taknuvši čelom zemlju, onda im je dželat ispalio iz revolvera metak u zatiljak. Ako smrt nije odmah nastupila, mašio se neko od njih za nož i prerezao žrtvi grkljan. Jednom je takvom zgodom ustaški zastavnik Matijević polizao toplu krv s noža. To je bilo tako odvratno, da su zatočenici okrenuli glavu ili oborili oči da to ne gledaju."
U logoru su bila i vešala na koja su vešani pojedinci i visili na njima po nekoliko dana, kao opomena ostalim internircima. Isto je tako postojao neko vreme u logoru i krematorijum, koji je bio izgrađen po naređenju Picilli-a. Ustaše su ovde spaljivale ljude, žene i decu. Svedoci navode, dalje, da je u Jasenovcu postojala mašina, u kojoj su ustaše gnječile ljude, kao i testere kojima su testerisali žive ljude.
Na kakve je sve ideje došla sadistička ćud ustaških koljača, pogotovu kad su bili napiti, prikazao je svedok Mato Šulina:
"...Saznao sam od prijašnjih starih logoraša očevidaca kako su ustaše jednoj trudnoj ženi rasporile trbuh i izvadile dijete, a drugoj netrudnoj otvorile trbuh, pa joj to dijete u trbuh ugurale.
Sam se sjećam ustaše Horvat Mate, koji je uvijek kad se napio tražio žrtvu i nastojao da pronađe nov, originalan način mučenja, koji u praksi do tada nije primenjivan. Na svoje sam pak oči gledao kad su ustaše položile jednog zatočenika na nakovanj, te ga čekićma tukle kao da po njemu kuju, sve dotle dok nije podlegao."
Jedno od najtežih vrsta mučenja i ubijanja bilo je mučenje glađu i smrt od gladi.
Niže ćemo prikazati kako su ustaše celi Logor 3 C likvidirale na taj način što su ljude mučili glađu do smrti. Ovde ćemo pomenuti "Zvonaru", naročito mučilište određeno za tu svrhu. To je bila mala baraka bez prozora, na kojoj su bila staklena vrata, tako da se spolja moglo videti sve što se u njoj događa. Ustaše su zatvarale u nju žrtve, držeći ih bez hrane i pića po više nedelja. Njihove su patnje bile užasne, a iz barake je odjekivalo očajno zapomaganje: "Vodite nas, ubijte nas!" Ustaše su se, naročito Matković i Vica uživajući u mukama žrtava, šetali pred "Zvonarom" i smejali se.
Svedok Matko Devčić prikazuje ovako svoja opažanja o onima koje su ustaše izvele žive iz "zvonare":
"...Svi su oni sada išli na strijeljanje nakon što su proveli neko vrijeme u mučionici zvanoj "Zvonara". Odanle su izlazili većinom potpuno plavi od batina, potrganih ili odrezanih ušiju i krvavi."

Glavni ustaški koljači
Vjekoslav Luburić, zvani "Maks", bio je komandant "Odbranbenog zdruga", u čiju je nadležnost spadala i neposredna uprava koncentracionim logorima na teritoriji njegove jedinice. Na toj su se teritoriji nalazili svi koncentracioni logori za Jevreje - Jasenovac, Stara Gradiška, Đakovo, i dr. Za svoj rad bio je odgovoran Paveliću, i ovaj ga je zbog "zasluga" imenovao generalom.
Njegova jedinica sastavljena od probranih ustaških zločinaca davala je komandno osoblje i stražu za sve te logore; raspored ovih lica vršio je sam Luburić.
Luburić je dolazio u Jasenovac 2-3 puta mesečno i zadržavao se tu samo nekoliko dana, no i za to kratko vreme činio je toliko zločina, da su internirci strepeli kada su čuli da je Luburić došao u Jasenovac.
Strašni su bili njegovi prvi raporti kad je primao nove transporte interniraca, njegovo urlikanje i psovke, koje je propraćao šamarima, kundačenjem, mecima iz revolvera ili klanjem. Obilazeći logor, vrebao je ne bi li otkrio kakav prekršaj "logorske discipline", ne bi li opazio da koji zatočenik kunja od slabosti, starosti ili bolesti i zbog toga zastajkuje u radu, ne bi li opazio da koji gladan internirac traži otpatke hrane ili ga ne pozdravlja propisno.
Devetog oktobra 1942. priredio je Luburić u Jasenovcu svečanost, gde je ustašama podelio zlatne i srebrne medalje koje im je Pavelić namenio kao nagradu "za zasluge".
Na tom je banketu Luburić, pijan kao i ostali njegovi "dužnostnici", održao govor i, prema iskazu jednoga svedoka, rekao doslovno ovo: "I tako smo vam mi u ovoj godini ovde u Jasenovcu poklali više ljudi nego Osmanlisko carstvo za cijelo vrijeme boravka Turaka u Evropi."
Prvi Luburićev zamenik bio je Matković Ivica.
Matković je bio krvolok kao i Luburić, ali je bio uz to i sadista, uživao je da muke što više produži, rugajući se pri tome bespomoćnim žrtvama.
Matković je određivao da se svi internirci moraju da postroje po grupama i da budu prisutni kod masovnih streljanja radi kazne; birao je sam žrtve u cilju da smanji brojno stanje logora, itd.
Treći po rangu u logoru bio je Hercegovac Miloš Ljubo.
I Miloš je bio neobično krvoločan i sadista. Uz to je bio još i manijak.
SVEDOK MILAN FLUMIJANI ISKAZAO JE O NjEMU:
"...Tek što smo stigli, nas sedamnaestorica, u Jasenovac u logor, ustaše su nas mlatili kundacima i doveli do "Ciglane", gdje je Miloš Ljubo imao postrojene već dvije grupe, dok smo mi pristupili kao poslednja, treća grupa.
Maričić je pitao Ljubu Miloša: "U koga da najprije nišanim?", a Miloš je odgovorio: "Gde ih ima više", i uperili su obe strojne puške na onu četrdesetoricu iz prvih dveju grupa i sve ih postrijeljali.
Potom je pitao prvog iz naše grupe, zašto je došao ovamo, a kad je ovaj odgovorio da je kriv zato što se rodio kao Srbin, ubio ga je na mjestu. Onda je izdvojio Jevreja advokata Laufera iz Zagreba, te ga je upitao šta je on, a kad mu je ovaj odgovorio šta je, pozvao ga je ovako: "Ja advokate volim, dođi bliže" - i odmah ga ubio."
Kada je Miloš imao nastupe besa, pojahao bi konja i terao kasom po logoru, pucajući na internirce koji nisu uspeli da se blagovremeno negde sakriju.
Taj ustaški zlikovac imao je u zapovedništvu logora sobu koju je uredio kao nekakvu "ambulantu".
Kad bi došao nov transport Jevreja, Miloš bi navukao dugačku, belu lekarsku kecelju i poslao ustaškog stražara do novodošavših porukom da svaki Jevrejin koji je bolestan može doći na lekarski pregled.

Fratar koji je bukvalno pio krv
Uvodio je zatim (Ljubo Miloš - p.u)jednog po jednog bolesnika u tu "ambulantu", postavio ga uza zid, te jakim zamahom noža razrezao grlo, prerezao rebra i rasporio trbuh. On je tu "operaciju" nazivao "ritualno klanje Židova", te se njome, kako veli svedok Riboli, jako ponosio.
Ipak ga je nadmašio u krvološtvu Miroslav Filipović-Majstorović, koji je jedno vreme bio zapovednik Logora broj 3, zatim zapovednik logora u Staroj Gradiški.
Filipović je bio franjevac. Istakao se prilikom strahovitih pokolja Srba, koje su ustaše izvršile u okolini Banjaluke, naročito u selu Gračanici, u leto 1941. Prve polovine 1942. došao je u Jasenovac, gde je ubrzo postavljen za ustaškog satnika, a decembra 1942. i za komandanta Logora broj 3.
EVO KAKO SVEDOK RIBOLI OPISUJE MAJSTOROVIĆA:
"...Upravo je nevjerovatno koliko je taj fratar bio krvav i krvoločan. Dok su na primjer Matković i Miloš već i po svom izgledu dali naslutiti što se u njihovoj nutrini krije, Majstorović je bio izvanredno sladak i prijazan, a kad bi se primio koljačkog posla, onda je u krvoločnosti bio nenatkriljiv. On je dugo vremena bio glavni izvršitelj masovnih klanja u Gradini, za koji bi posao na večer obukao neki zelenkasti kombinezon, a ujutro bi se vraćao sav krvav. Nijedan od drugih masovnih koljača u Gradini nije tako dugo izdržavao u tom poslu kao fratar Majstorović...
Ja sam na svoje oči video sledeće: Pred zapovedništvom i pred časničkom blagovaonom, gde su stajali prostrti stolovi da bi gladni zatočenici mogli videti kako se ustaški banditi dobro hrane, sjedio je Majstorović i ručao. Sjećam se dobro da je pred sobom pored ostaloga imao i zelenu salatu. Najedanputa pristupi mu jedan ustaša i nešto mu raportira. Majstorović mu izda neki nalog. Ustaša ode do glavne logorske kapije, dovede jednog zatočenika pred Majstorovića. Ovaj je s najvećim mirom odložio vilicu i nož, izvadio revolver i bez riječi ustrijelio jadnika, da bi zatim odmah nastavio s ručkom, a ustaši je samo rekao: "Zovi grobara".
SVEDOK TOMO KRKAČ OPISUJE PAK MAJSTOROVIĆA OVAKO:
"...Gledao sam vrlo često za vrijeme svog boravka u Jasenovcu kako je Majstorović vlastoručno strijeljao zatočenike u tzv. javnim nastupima. Taj je Majstorović imao neku gumenu cijev, koju je znao katkada staviti na rane odakle je žrtvi tekla krv, i onda je tu krv sisao govoreći: "Hoću da se napijem komunističke (ili židovske) krvi".
Istražna komisija preslušala je ovog zločinca kad je posle oslobođenja zemlje pao u ruke pravde. Donosimo neke delove njegovog iskaza:
"...U Jasenovcu sam bio ustaški častnik i upravitelj logora od konca lipnja 1942. do kraja listopada 1942. Priznajem da sam lično kod javnih strijeljanja ubio oko stotinu zatočenika logora Jasenovac i Gradiška. Isto tako priznajem da su se za vrijeme moga upraviteljstva u logoru Jasenovac vršila masovna ubijanja u Gradini, ali ja u tome nisam sudjelovao iako sam za ta masovna ubijanja znao. Ispravljam se da sam kod tih masovnih ubistava prisustvovao, ali ih nijesam izvršivao. Ta masovna ubijanja dopuštao sam kao upravitelj, jer sam imao usmene naloge od Ljube Miloša, a još više od Matković Ivice, a katkada i od Maksa Luburića. U Gradini ubijalo se maljem, i to tako da bi žrtva morala sići u iskopanu jamu, našto je slijedio udarac maljem po glavi odostraga. Osim toga se ubijalo i strijeljanjem i klanjem. Kad su se vršile likvidacije žena i djevojaka u Gradini, znam, da su se nad mladima izvršila silovanja. O tome je određivao Matković Ivica, a silovanja su, koliko ja znam, vršili Cigani, i to Cigani grobari. Ja nisam vršio silovanje. Za moje vrijeme, po mom računu, likvidirano je u logoru Jasenovac 20-30.000 zatočenika. Posebno ističem, da je u početku ljeta izvršena u Jasenovcu likvidacija logora Đakovo. Tom likvidacijom rukovodio je Matijević Jozo, ustaški poručnik. Kod te likvidacije logora Đakovo računam, da je bilo pobijeno oko 2-3.000 Židovki i njihove djece. Iz Jasenovca sam došao u logor Stara Gradiška koncem listopada 1942. Za gornje vrijeme događale su se i u logoru Stara Gradiška masovne likvidacije, koje su se obično vršile izvan logora, tako na primjer u Mlaci, Jablancu, a otpremani su i u Jasenovac. Ovakvi veliki transporti za likvidaciju vršili su se po nalogu Matković Ivice. Na ovaj način otpremljeno je oko 2-3.000 ljudi.
16.4.1945. vratio sam se u Jasenovac, gdje sam ostao do konca. Znadem da su u to vrijeme vađene lješine zatočenika iz Gradine i spaljivane, kako bi se zametnuo trag počinjenim zločinstvima. Ja nisam sudjelovao u likvidaciji zadnjih zatočenika, nego samo u ekshumaciji."

Najviše zločina noću i tajno
Zapovednik radne službe u Jasenovcu bio je ing. Hinko Dominik Picilli. On je bio neograničeni gospodar celokupne logorske "radne sile". Picilli je nečovečno eksploatisao internirce, goneći ih da rade preko svojih sila. Obilazio je zatočenike po radionicama, odnosno po terenu na kome su radili, i gvozdenom batinom, koju je uvek imao sa sobom mlatio nemilosrdno radnike.
Picilli je naročito progonio nemoćne internirce kojima su lekari propisali poštedu pa je upadao u barake gde su se oni nalazili i terao ih je batinama i revolverom na rad.
On je bio proučio planove nemačkih peći za spaljivanje, te je naredio da se kod "Ciglane" sagradi peć, u kojoj su tri meseca spaljivani ljudi, žene i deca.
Osim već spomenutih zločina, prikazaćemo neke od masovnih zločina, naročito one kod kojih su u većem broju ubijani Jevreji. Zločinstva ćemo prikazati hronološkim redom, kako su vršena od osnivanja logora pa do njegovog oslobođenja.
Ovde će, međutim, moći biti prikazan samo manji deo tih zločina. Ustaše su najviše zločina počinili noću i tajno, pa o većini takvih slučajeva svedoci ne znaju ništa tačno ni u pogledu broja žrtava, ni u pogledu vremena i načina izvršenja zločina, iako su ustaše pri izvršenju nekih zločina prisiljavali zatočenike da im prisustvuju. S druge strane, broj onih koji su preživeli internaciju tako je mali, da nema očevidaca za veći deo počinjenih zločina u Jasenovcu. Likvidacija Logora broj 1 i 2 u Jasenovcu. - Pomenuto je već da se prvi Jasenovački logor nalazio 12 km daleko od mesta Jasenovac, kraj sela Krapja. Posle nekoliko nedelja onsovan je i Logor broj 2 na reci Strugu, nedaleko od puta koji vodi iz Jasenovca prema Novskoj.
U novembru 1941. pretvorile su jesenje kiše čitav taj kraj u veliko jezero. Provizorni nasipi nisu mogli da odole vodenoj sili, pa su se ustaše pobojale da voda ne odnese i njihove stražare. Odlučili su stoga da ukinu oba ta logora, da demontiraju barake, a materijal i ljude presele u prostor "Ciglane" kraj Jasenovca i tamo osnuju novi logor.
Oko 15. novembra naredio je Luburić da se pokolju svi oni koji nisu bili u stanju da fizički izdrže dalji rad i napor oko preseljenja, pa je tom prilikom poklano od 6-700 lica.
SVEDOK ĐURO ŠVARC OPISUJE OVAKO OVE ZLOČINE:
"...Dne 14.X 1941. u petak pala je komanda da se niko ne smije maknuti iz nastambe. To je trajalo do oko 9 sati. Kad smo se cestom uputili prema "Lančari", stajali su kraj električne centrale velika plato kola, a na njima brdo lješina blatnih, golih, na pola obučenih, ispremiješane glave s nogama. Slika više nego grozna... Najedanput se pronio šapat da se u "Ciglani" ubija željeznim motkama i toljagama... Svi smo bili kao u nekom ludilu, takoreći već osjećali toljagu po glavi.
...Brzim koracima, ne gledajući ni lijevo ni desno, pošli smo prema pumpi. Pogled smo uprli k zemlji... Najednom sam se našao među samim lješinama strahovito izmrcvarenim, neke takoreći bez pola lica, a neke su se još micale. Stražar je pjevao. Spustili smo se brzo u šaht pumpe, da nestanemo takoreći s lica zemlje. Pumpa je bila natkrivena, ali se ispred krovića moglo vidjeti što se vani zbiva. Kad bi vidio da se koji teško ranjeni miče skočio bi stražar na njega i dotukao ga bakandžama, da su kosti prskale. Kada smo se vratili s pumpe trajalo je i dalje ubijanje u logoru. Luburić je šetao po "Lančari", valjda da prouči efekat koji je njegova akcija proizvela na zatočenike. Oko podneva nije bilo više onih lješina kraj kapije, nego samo koja zaostala cipela i lokve krvi. Luburić se šalio sa seljankama koje su prolazile. Dovikivao im je: "Ej, curo mala".
Isti je dan naredio Luburić da se pokolju još 85 ljudi, jer su se usudili da mu uprave molbu da se poboljša hrana.
Miloš Ljubo je u isto vreme u Logoru broj 2 pobio sa drugim nekim ustašama oko 50 Jevreja, da bi uterao strah onima koji "neće da rade brzo".
Posle svih ovih pokolja preostalo je još oko 700 lica koja su morala po najvećem blatu i kiši prenositi grede, daske, alat i ostali materijal u sam Jasenovac. Kad je konačno selidba bila završena, ustanovilo se da je u životu ostalo samo 250 ljudi, pored zanatlija koji su se još oktobra preselili na "Ciglanu" i bili prvi internirci u Logoru broj 3.
Utvrđeno je da je za prvih šest meseci stradalo u logirma br. 1 i broj 2 što od bolesti ili iscrpljenosti, a što od ustaškog metka ili noža oko 8.000 ljudi.
Zima 1941/1942. Ubijanje bolesnih i nemoćnih. - Prvih 250 interniraca smestile su ustaše u otvorene šupe "Ciglane", odelivši zasebno Srbe, zasebno Jevreje, zasebno Hrvate, stvorivši tako odeljenja 3 A, 3 B i 3 D.
Odmah posle toga počeli su dnevno pristizati transporti novih interniraca, pa kako nije bilo dosta prostora za smeštaj, novopridošli su spavali po tavanima "Ciglane" i "Lančare", ili pod vedrim nebom.
Eugen Kvaternik i Luburić stvorili su plan da se u Logoru 3 postepeno izgrade razne industrijske i zanatske radionice i podignu barake za 3.500-4.000 ljudi, koji bi predstavljali stalnu radnu snagu.
Pristupili su, pre svega, izolaciji logora od ostalog sveta.
U neposrednoj je blizini prolazila železnička pruga, a odmah iza nje glavni put, pa su putnici tako mogli videti šta se sve događa u logoru. Naredili su stoga, da se logor ogradi bodljikavom žicom i debelim zidom u visini od tri metra. Pored toga, ustaše su evakuisale i Jasenovac i obližnja sela, da bi na taj način izolacija logora bila potpuna. Tek su tada prešli na izgradnju baraka za stanovanje.

Ni glasa žrtava koje su klali
Od decembra 1941. do kraja februara 1942. dovodile su ustaše iz Srema, Slavonije i Bosne skoro svakodnevno velike transporte muškaraca i žena u Jasenovac, da ih tamo likvidiraju. Bili su uglavnom Srbi, ali je bilo i Jevreja i nešto Hrvata.
Hinko Štajner i Egon Berger iskazuju saglasno da su ustaše odmah posle pretresa i pljačke otpremale te transporte, u kojima je bilo od 100 pa do 300 lica, na veliku ledinu koja se nalazi u blizini Velike Košutarice i tamo ih ubijali. Žrtve su ubijali sekirom ili maljem. Osamdeset interniraca su čitavu zimu kopali rake i sahranjivali leševe pobijenih.
Gornji svedoci tvrde da je te zime pobijeno u Košutarici oko 50.000 ljudi. To su mogli utvrditi na taj način što su grobari pričali jedni drugima koliko su žrtava koji dan sahranili.
ČESTO SE KLALO I U SAMOM LOGORU:
"... Neke dane treba naročito istaknuti. Tako je na primjer na Badnjak 1941. osvanuo lijep zimski dan...
Toga dana određeno je samo jedno mjesto za dobivanje jela, i to "Ekonomija".
Kad su nam podjelili te cedulje, došla je kroz kapiju pred upravnu zgradu jedna velika grupa od više stotina zatočenika, koje prije nismo vidjeli. Poređali su ih u dva reda. Iza njih postavile su se ustaše. Sjećam se dobro da su redovi išli od "Lančare" pa sve to "Stražare". Na vratima upravne zgrade stajao je Miloš gologlav, a oko njega časnici i ustaše. Ti novodošli bili su dobro hranjeni, djelom debeli i mnogi su imali krcate naprtnjače. Ustaše su ih golicali bajonetima. Ostalo mi je u pameti paklenski nasmejano lice jednog ustaše sa debelim crnačkim usnicama, koji je bockao jednog omanjenog čoveka u plećku. Mi smo straga gledali iz "Pilane" šta se događa. Počeli su ih klati jednog po jednoga nožem. Nismo uopće čuli glasa žrtava. Izvlačili su ih iz grupe pred Miloša. Grobarska grupa (kasnije tzv. grupa D) počela je nositi mimo nas prve žrtve. Zatočenike koji su umirali ili bili ubijeni u našem logoru bilo je lako nositi. Ali ovi su bili ugojeni i kroz razderanu košulju tresli su im se trbusi. Neki su bili potpuno krvavi, da ih je bilo nemoguće raspoznati, a neki su jedva pustili kap krvi. Mi smo radi jela otišli prema "Ekonomiji" i tamo se poređali u dugački red, ali uslijed novog rasporeda nije se davanje jela odvijalo brzo, a nosači su imali velike muke, jer su išli uz kraj ceste. Ti su ljudi izgledali kao Hrvati-katolici. Za jelo smo toga dana imali puru." (Z.s. Đure Švarca)
Zima 1941. i 1942. bila je neobično oštra. Usled vrlo slabe hrane i odeće, loših i hladnih stanova, obolelo je mnogo - većinom starijih - ljudi. Oni za ustaše nisu predstavljali radnu snagu, pa su odlučili da ih likvidiraju.
SVEDOK HINKO ŠTAJNER NAVODI:
"... U siječnju 1942. bilo je u tzv. poštednoj bolnici oko 300 bolesnih zatočenika. Kako su zatočenici morali tada spavati po raznim tavanima ili pod vedrim nebom, a zima je bila oštra, obolelo ih je vrlo mnogo od raznih bolesti, pa je bolnica bila prepuna bolesnika.
Miloš Ljubo, Ivica Matković i Jozo Matijević istjerali su sve bolesnike jedne noći iz postelja, nabacali ih na saonice i odvezli na ledinu, gde su ih dotukli maljevima i poklali noževima."
Ovakvih likvidacija bolesnika bilo je i kasnije redovno sve do Oslobođenja.
Kako su internirci bili stalno gladni, tražili su kada u logoru nije gledao stražar, otpatke hrane, naročito oko kuhinje i smetlišta.
Petorica su pokušala jednog dana u februaru 1942. da iskopaju nekoliko sirovih krompira koji su bili zakopani u zemlju. Zatekli su ih ustaški stražari i doterali zapovedniku Ivici Matkoviću, koji je odlučio da ih odmah kazni. Svedoci Štajner i Jakob Danon opisuju ovako njihovo kažnjavanje:
"... Matković je naložio da se svi zatočenici imaju postrojiti po grupama i prisustvovati izvršenju javne kazne nad ovom petoricom. Premda je bila najveća zima, morala su sva petorica da se svuku do gola, ustaše su im ruke svezali žicom naleđa te ih za ruke objesili. U takvom su položaju visili čitav jedan sat drhćući od zime, a tjelo im je poplavilo. Nakon jednog sata dao ih je Matković odvezati, a zatim je svu petoricu ustrijelio metkom u zatiljak i održao zatvorenicima govor u kojem im je zapretio još težom kaznom, ako se ponovi takav "zločin".
Spaljivanje: - Dosadašnje metode ubijanja postale su ustašama spore i komplikovane, a naročito se gubilo mnogo vremena u kopanju raka i sahranjivanju mrtvaca. Osim toga, nije se zatirao trag zločinima. Po uzoru svojih nacističkih gospodara odlučile su ustaše da u Jasenovačkom logoru sagrade peć za spaljivanje leševa.
Posao oko izgradnje tih peći bio je poveren inž. Picilli-u. Odlučeno je da se izgrade dve peći: jedna kod "Ciglane" a druga u Gradini. Picilli je prikupio materijal i zidare, te je za kratko vreme bila gotova peć u blizini "Ciglane", koju su internirci prozvali "Picillijeva peć". Kad je izgradnja bila završena, Picilli je pobio sve zidare koji su gradili peć, da se ne bi saznala njegova tajna.
Ta je peć gutala svoje žrtve od kraja februara 1942. pa do maja iste godine, dakle skoro tri meseca, kad su je ustaše iz nepoznatih razloga srušile, tako da od nje nije ostalo ni traga.
Ustaše su u toj peći spaljivale najpre žene i decu, koje su dovodile iz logora u Staroj Gradiški i drugih logora. Tako su tri meseca stizali u Jasenovac kamioni puni žrtava i zaustavljali se u blizini magacina za cigle. Tu su ustaše iskrcale žrtve, a onda ih odvodile pojedinačno ili u manjim grupama do neke prostorije u blizini peći, gde su ih svukle gole, udarcem po glavi onesvestile i bacile u peć. Odelo, obuću i ostale stvari su zatim slagali, sortirali i otpremali u magacine.

Martovsko klanje trajalo deset dana
Egon Berger opisuje samu egzekuciju: "... Ja sam kroz neko vrijeme prisluškivao iz jedne radionice koja je bila u blizini krematorija šta se tamo događa. Čuo sam najprije zapomaganje, plač i vrisak, potom mukli šum kao da su se srušila teška željezna vrata. Iza toga je nastala tišina, plamen se pojavio iz kape peći, no za kratko vrijeme čuo se jauk i vrisak nove žrtve."
Ustaše su spaljivale u ovoj peći i internirce iz samog logora - većinom stare, nemoćne i bolesne. Njihov broj nije bio veliki, dok se, prema iskazima svedoka, broj žena i dece koji su navedeni iz logora u Staroj Gradiški kreće oko 5.000, a broj žena i dece dovedenih iz drugih logora penje na 10.000.
Svi svedoci pretpostavljaju da su žrtve prvo onesvestili udarcima po glavi, te ih bacale u vratu u besvesnom stanju. Samo svedok Branko Balija tvrdi, da je čuo od ustaša da su bacali u peć i ljude pri punoj svesti.
Masovne likvidacije izvan logora. - Dosad smo govorili o likvidaciji onih žrtava koje su ustaše uvele u Jasenovački logor.
Međutim tokom cele godine 1942. dolazili su železnicom, kamionima ili peške veliki transporti ljudi, žena i dece, koje ustaše nisu uopšte uvele u Jasenovački logor, već su ih odmah prebacili preko Save, te ih tamo likvidirale. Broj tih žrtava znatno je veći od broja pobijenih interniraca.
Ubijanje marta 1942. - Svetok Jakob Finci prikazuje masovni zločin koji se dogodio u martu 1942.
"... U prvoj poloviici mjeseca marta 1942. izvršili su ustaše čiji se identitet nije mogao ustanoviti, pokolj nad 3.000 zatočenika Jasenovačkog logora.
Klanje je trajalo 10 dana. Žrtvama su razmrskali glavu tupim predmetom, mlatili ih kolcima i železnim šipkama u tolikoj mjeri, da su tjelesa bila crna i posve iznakažena. Zabijali su čavle u tijelo, rezali udove, itd. Kroz 10 je dana pedesetak grobara moralo da pokopa lješine na tzv. "groblju" izvan logora gdje su se događala zverstva."
Ubijanje Jevreja krajem 1942. - Krajem 1942. trebalo je da stigne u Jasenovac više novih transporta. Pošto nije bilo mesta, odlučile su ustaše da izvestan broj interniraca likvidiraju; izbor je pao na Jevreje.
Tri dana ustaški nadzornici kupili su noću po barakama stare, bolesne i nemoćne Jevreje, te su ih tako 19. novembra 1942. bili pokupili oko 800. Najpre su ih zatvorili u posebnu sabirnu prostoriju a onda ih jedne noći prevezli čamcima preko Save u Gradinu, gde su morali sami da kopaju svoje grobove, zatim su ih Cigani poklali i zakopali.
Likvidacija Logora 3 C. - Od marta 1942. do kraja iste godine bio je Logor 3 C stalno prepun ljudi, žena i dece koje su ustaše dovodile onamo radi likvidacije. Ustaše su u prvom redu pokupili iz cele NDH sve Cigane - oko 40.000 lica - i dovele ih u Jasenvoac. Smestili su ih između tzv. stare žice logora i velikog zida u severoistočnom kutu, na goloj ledini, pod vedrim nebom, ogradivši ovaj deo logora, koga su nazivali Logor 3 C, bodljikavom žicom.
Odmah po dolasku počeli su ih odvoditi u partijama u Gradinu i tamo ubijati, pa su ih, posle izvesnog vremena, sve pobili, osim manje grupe, kojoj su dodelili dužnost grobara, kasnije i dželata.
Na mesto pobijenih Cigana, dovodile su ustaše nove grupe interniraca, koje su takođe skoro svakodnevno odvodili na ubijanje, tako da je Logor 3 C tokom 1942. bio sabiralište za stotine hiljada žrtava, koje su tamo čekale na red da pođu u smrt.
Krajem novembra 1942. preostalo je u Logoru 3 C još samo 160 interniraca, većinom intelektualaca.
Zapovednik logora, Ivica Matković, odlučio je da ih ubije na taj način što će im se uskratiti svaka hrana i piće, da bi tako video koliko dugo može čovek da živi bez hrane i vode. Pojačao je stražu i naredio ovoj da ubije svakoga ko bi se usudio da dobaci hranu onima u Logoru 3 C. Pored toga postavio je pred logorom veliku tablu s natpisom "Pjegavac", da zastraši ostale internirce a i same ustaše, da se ne približuju bodljikavoj žici.
Slabiji i nemoćni podlegli su već već posle nekoliko dana ali ih je bilo četrdesetak koji su bili u životu i posle više nedelja. Oni su bili izgrizli svu travu koja je bila u logoru, pa, izbezumljeni od gladi, počeli da jedu i ljudsko meso.
Svedok nikola kuhada iskazao je o tome sledeće:
"... Koncem 1942 radio sam na dezinfekciji boksova u jednoj baraki, udaljenoj oko 4 metra od Logora 3 C. Nalazio sam se na tavanu te zgrade i od znatiželje sam podigao par crepova na krovu i promatrao šta rade drugovi, zatvoreni u Logoru 3 C, kuda nitko više nije smio ući, gdje je postavljena ploča s natpisom: "Pjegavac."
Vidio sam kako su pojedini zatočenici trgali sa lješina mrtvih drugova meso i odmah ga jeli, jer već 17 dana nisu dobijali nikakve hrane." Neki su svedoci posmatrali logor noću iz daljine, te dvojica - Brajer i Riboli - iskazuju da su videli kako internirci u Logoru 3 C preko mesa umrlih drugova i jedu. To se moglo jasno raspoznati, jer je plamen osvetljavao ceo logor.
Kad je jedan od interniraca prijavio Ivici Matkoviću šta je video u Logoru 3 C, ovaj se kao lud smejao i odgovorio mu:
... Ti bi kao intelektualan čovjek morao znati da je crkotina otrov od koga se brzo umire. Neka samo peku i jedu, prije će svi pocrkati. I tako mi to već predugo traje."
Međutim, ti internirci nisu umirali, već su pokušali da se jedne burne noći provuku između žica i bace u Savu. Ustaški su ih stražari opazili, pohvatali i podneli prijavu Matkoviću, koji naredio da se poslednjih 35 interniraca logora 3 C noću utovare u kola i prevezu preko Save u Gradinu u jednu seljačku kuću. U tu su kuću neposredno pre toga zatvorili nekolicinu iz "Zvonare", gde su ih već duže vreme mučili glađu.

Vreme kad se smrt čekala kao jedini spas
Doveli su tu i ovih 35 preživelih iz Logora 3 C, svukli ih gole i uterali u kuću, zabarikadirali sve prozore i vrata, pa su tako svi ovi nesrećnici posle nekoliko dana pomrli od gladi i zime.
Ono mesto gde je nekad stajao Logor 2 C, ustaše su naredile da se preore, da bi izbrisali svaki trag da je ovde nekad postojao logor u kojem je na stotine hiljada ljudi, žena i dece čekalo danima i nedeljama na suncu i snegu, gladno, golo i boso, čas kada će krenuti u smrt, u kojoj su videli svoj spas.
Ponovno mrcvarenje jevreja. - Svedok Rudolf Rihter iz Zagreba iskazuje ovo:
"... Jedne noći koncem prosinca 1942. prodrle su ustaše u sve barake, dizali Jevreje sa njihovih ležišta te ih po cičoj zimi terali iz baraka. Tu su ih mlatili toljagama, gazili čizmama, lomili im ruke, noge, rebra. Više je Jevreja preminulo od rana, a mnogi je kasnije podlegao ozlijedama koje je zadobio te noći."
Kasnije se saznalo da je povod tome pokolju bio taj, što su stražari našli u logoru leš jednog ustaše, pa kako su u to vreme pobegla iz logora dva Jevrejina, sumnjale su ustaše na ove da su krivi za smrt ubijenog.
Pokolj dece. - Cele 1942 godine vrveo je Logor 3 C od dece koja su dovedena u Jasenovac zajedno sa svojim roditeljima.
Prilikom likvidacije mnogo je dece izgubilo svoje roditelje, pa su decu prigrlili internirci. Mnogi je tako logoraš sakrio kod sebe u baraci siroče bez oca i majke, hraneći ga onim što je sebi otkidao od usta.
Krajem leta 1942. opazio je Luburić da se na tavanima radionice i po barakama nalazi mnogo dece, te je naredio ustašama da pregledaju celi logor i pokupe svu decu.
Tako se otkrilo da se u logoru nalazi preko 400 dece muške i ženske od 4-14 godina. Luburić se posavetovao sa svojim "oficirima", te je na veliko čudo svih interniraca - naredio da se sva ta deca registruju i smeste u posebne prostorije. Našao je među internircima nekoliko učitelja i učiteljica, pa im je naložio da uče decu čitanju, pisanju i pevanju.
Tako je taj mali "dečji dom" postao jedina radost svih interniraca. Njihovo veselje nije dugo trajalo. Ustaše nisu bile zadovoljne rezultatima u vaspitanju dece. Činilo im se da se ovo ne čini u ustaškom duhu, a osim toga su ustanovili da su to većinom srpska ili jevrejska deca.
Kad je u Jasenovac stigao Luburić, prijavili su mu stvar, pa je ovaj naredio da se sva ta deca pobiju.
Ustaše su tu decu u grupama od 60-80 odveli u Gradinu, gde su ih zaklale i zakopali.
Represalije u junu 1944. - U junu 1944. pobegao je iz logora Ivan Volner, student iz Zagreba. Ustaše su ga uhvatile kod Dubice i tako premlatile, da je izdahnuo, a njegov su leš dopremili u logor. Sakupili su sve internirce, pa ih je ustaški natporučnik Dinko Šakić pozvao da odaju lica s kojima se Volner družio i koja su mu pomogla kod bekstva. Kad se niko nije javio, naredio je Šakić da mu donesu imenik u kome su bili popisani svi Jevreji. Iz toga imenika prozvao je 100 Jevreja, pa kad su ovi stupili pred njega, odabrao je od oka 25 lica i osudio ih je na zatvor u "Zvonari", - tj. na smrt od gladi. Prilikom proglašenja "presude", nasmejala su se dvojica što je jedan ustaša opazio i prijavio Šakiću. Ovaj je pozvao tu dvojicu k sebi, naložio im da kleknu te ih je ubio metkom u potiljak. Među onim 25 Jevreja koje su zatvorili u "Zvonaru" bilo je više intelektualaca iz Sarajeva: profesora, advokata, inženjera itd.
Pokolji u zimi 1944/1945. - Cele zime 1944/1945. tekla je na "Graniku" krv.
Svedok Ivan Rožman iskazuje:
"... U mjesecu prosincu 1944, prilikom nastupa kod večere, ustaše su prozivale zatočenike i to 150-200 ljudi dnevno, te ih zatvarali u barake pred "Zapovjedništvom" odakle su ih noću vodili gole, žicom vezane, na mjesto "Granik", tu ubijali i bacali u Savu.
Ja sam to gledao kroz čitavi prosinac iz moje nastambe na "Ciglani", jer je ta nastamba imala staklene prozore i jer sam ja dolazio oko 10 sati na večer sa rada iz "Stolarije". Iz moje nastambe vidio sam tačno kako je krvnik Frković ubijao na "Graniku" ljude, prerezavši im nožem grkljan i bacao ih u Savu. To sam mogao dobro vidjeti zato, jer je iza toga mjesta bila jaka električna lampa."
Tokom te zime, koliko se moglo na osnovu iskaza svedoka utvrditi, ustaše su počinile još sledeće masovne pokolje: a) Pobili su oko 3.500 lica koja su se nalazila na radu u Jasenovačkom logoru; b) Pijane ustaše silovale su redom oko 20 mladih žena koje su radile na "Ekonomiji", pa ih zatim zaklale i bacile u Savu; c) Jedan transport od oko 15.000 radnika i seljaka, koji je prispeo u logor, ustaše su smestile u "Glavnom skladištu" i livadama oko njega, pa su ih postepeno likvidirale na "Graniku".
Konačna likvidacija. - Početkom aprila 1945. počela je velika ofanziva JA sa ciljem da konačno protera iz zemlje okupatora.
Ustaška uprava Jasenovačkog logora počela se pripremati za bekstvo. Luburić je odlučio da pre toga pobije sve internirce, a logor i mesto Jasenovac pretvori u gomilu ruševina i pepela.

Goloruka borba na život i smrt
Pre svog bekstva ustaše su htele da unište tragove svojih zločina. Formirale su stoga ekipe grobara, kojima su naredile da iskopaju sva groblja u logoru i izvan logora, i povade leševe poubijanih žrtava. Drugi su morali da podižu ogromne lomače. Na dno lomače stavljali su koks, nabacali na nj kosture, polivali sve to naftom i zapalili. Tako su tri nedelje buktale lomače, a internirci su posmatrali te požare. Svedoci koji su preživeli poslednje dane Jasenovca tvrde: a) da je u to vreme stiglo nekoliko transporata interniraca iz Lepoglave, Stare Gradiške i drugih logora i zatvora. Ustaše su ih pobile na "Graniku" ili Gradini.
b) da je 20. aprila 1945. likvidirana jedna grupa od oko 470 lica.
c) da je tada stigla u Jasenovac grupa Sarajlija od oko 400 ljudi i da je i ona dotučena na "Graniku".
d) da je 21. aprila 1945. ostalo u logoru još oko 760 žena i devojaka koje su radile na "Ekonomiji" ili u kuhinji. Toga dana ustaše su ih povele u smrt. Duga povorka tih žena išla je u smrt pevajući. Pozdravljajući svoje drugove i opraštajući se s njima dovikivale su im: "Vi ostajte, mi idemo u smrt".
Sve su one istoga dana dotučene i bačene u Savu ili spaljene na lomači.
e) 21. aprila nastala je panika među internircima, pa se oko stotinu njih obesilo iz očaja po barakama i radionicama.
Tako je 22. aprila 1945. ostalo u Jasenovačkom logoru 1060 ljudi.
Ustaše su ih sve zatvorili u veliku fabričku zgradu kod "Ciglane" zakucale daskama sva vrata i prozore i postavile oko zgrade jake straže, da ne bi koji umakao.
Čitav dan i čitavu noć bile su sve ustaše zaposlene time da dižu eksplozivom u vazduh jednu fabričku zgradu za drugom, radionicu za radionicom, magacin za magacinom, baraku za barakom. Tako se čitav logor pretvorio u užarenu baklju, a njime se prolamala eksplozija za eksplozijom.
Ljudi zatvoreni u velikoj fabričkoj zgradi znali su da im preti sigurna smrt, da će ustaše i njihovu zgradu zapaliti i sve pobiti. Stoga su odlučili da sutradan provale zgradu i povedu goloruku borbu na život i smrt. Izabrali su za vođu Antu Bakotića. Svaki je istrgao iz zida, ili vrata po neki predmet, te su tačno u deset sati ujutru 22. aprila 1945. razbili sva vrata i prozore i pojurili iz zgrade.
U poslednjem času oko 460 njih klonulo je duhom; mnogi su bili bolesni, stari ili tako nemoćni da nisu imali snage ni hrabrosti da provedu odluku u delo.
Onih 600 ljudi koje nije ostavila hrabrost, iako fizički slabi i iscrpeni patnjama u logoru, u čežnji za slobodom i životom prikupili su poslednje snage, napali ustaške stražare, nekoliko njih rukama zadavili i oduzeli im puške. Drugi su zgrabili gvozdene predmete ili cigle i potrčali prema istočnim logorskim vratima po putu koji vodi u Košutaricu. Na tom su putu morali da pređu prostor koji se nalazio između južnog ogranka velikog zida i reke Save.
Ovde su ustaše imale mnogo bunkera, a u svakom bunkeru po više mitraljeza te su iz njih kosili begunce.
Bili su ipak iznenađeni, jer nisu očekivali da će se goloruki internirci usuditi da ih napadnu, pa su zaboravili da zatvore istočna logorska vrata.
Tako se kod tih vrata odigrao konac borbe. Mile Ristić zadavio je rukama mitraljesca, koji je branio kapiju, oteo mu mitraljez i počeo da puca na ustaše.
Šezdeset interniraca moglo je da potrči kroz vrata i da se bekstvom spase u obližnjim šumama. Ostalih 520 je poginulo u borbi. One, pak, koji su ostali u logoru ustaše su pobile do poslednjeg - njih oko 460.
Koliko je žrtava ubijeno u Jasenovcu? - Ustaše su pre svog bekstva iz Jasenovca krajem aprila 1945. spalile ili uništile sav materijal koji bi mogao pružiti podatke o broju žrtava koje su stradale u Jasenovcu. Međutim, da je taj materijal i sačuvan, ne bi se ni na njega mogli crpiti ni približni podaci o broju žrtava, jer ustaše najveći broj žrtava nisu uopšte uvodili u logor, a i od onih koje su uveli mnoge nisu registrovali.
Nije stoga mogućno da se tačno odgovori na pitanje koliko je žrtava stradalo u Jasenovcu. Veoma je mali broj onih koji su iz logora pušteni na slobodu, a nema ih ni stotinu kojima je uspelo da se poslednjeg trenutka probiju iz logora.
Ipak se iz iskaza i tog relativno malog broja preslušanih svedoka a naročito iz broja nestalih Srba, Hrvata antifašista i Jevreja, koji su iz svojih domova odvedeni u internaciju i koji se nikad više nisu vratili svojim kućama, može zaključiti da je u Jasenovcu pobijeno oko 500.000 do 600.000 ljudi, među kojima oko 20.000 Jevreja.
Na najstrahovitiji način pobile su, dakle, ustaše u Jasenovcu jednu desetinu stanovništva NDH.
B) LOGOR STARA GRADIŠKA
Ovaj logor bio je smešten u ranijem kaznenom zavodu u St. Gradiški, koji je od jeseni 1941. pretvoren u koncentracioni logor.
St. Gradška udaljena je oko 38 km od Jasenovca. Ustaški zločinci premeštali su se svaki čas iz jednog logora u drugi i sprovodili u oba logora iste metode mučenja i ubijanja. Stoga se oba logora gotovo mogu smatrati kao jedan, pa se i u nekim ustaškim izveštajima logor St. Gradiška pominje kao deo Jasenovačkog logora - kao logor V.
Nećemo se stoga zadržavati duže od opisivanja ustaških zločina u tom logoru, već ćemo dati samo nekoliko karakterističnih slučajeva ustaške svireposti prema ženama i deci, kojih je u Staroj Gradiški procentualno bilo mnogo više nego u Jasenovcu.

Kad su deci od proliva ispadala creva
ENGLESKINjA PAULINA VAJS IZJAVLjUJE O SVOM BORAVKU U LOGORU JASENOVAC I STAROJ GRADIŠKI SLEDEĆE:
"... Dok sam ja boravila u logoru, osim svakodanjih pojedinačnih mučenja i ubistava, bilo je i mnogih masovnih likvidacija. Bio je dopremljen jedan transport sa Židovkama i djecom iz Sarajeva. Kad su otvorili vagon, u njemu su bili sami mrtvaci.
Jednog dana ustaše su doveli sve Židove i pravoslavce iz njihovih baraka, i pobili. One koji su bili bolesni ili nemoćni, ubili su odmah u barakama. Tom zgodom stradalo je između šesto i osamsto ljudi.
Često se događalo da je navečer stigao koji transport, a već drugo jutro ti su ljudi nestali. Znalo se vidjeti čitave gomile zaklanih i iznakaženih ljudi.
... 22. 12. 1942. bila sam smještena u ženski logor u St. Gradišku. U "Kuli" sam probavila preko sedam mjeseci.
Maja Buđon, neka Milka stara oko 22 godine, šef "šnajderaja", pa Božena, oko 16 godina, Nada Luburić (sestra Maksa) oko 18 godina, bile su krvnici "Kule". One su svoje žrtve klale i gušile po noći. Računam da su ih likvidirale oko 2.000. Razna mučenja, kao batinanje i zatvaranje u samicu bez hrane, bila su svakodnevna. Do 15. 7 1943. boravila sam u hrvatskom logoru, a toga dana otpuštena sam iz logora i vratila se kući."
Naročito su odabirali svoje žrtve među Srpkinjama i Jevrejkama.
SVEDOK ROZIKA ŠINKO IZJAVILA JE:
"... Koncem godine 1943. premještena sam u zloglasnu ‘Kulu’, u kojoj je bilo većinom Židovki i Srpkinja. Te drugarice su uglavnom bile izgladnjele i izmorene od teškog poljskog rada koji su u ljeti i jeseni obavljale, pa kako sada u zimi za njih nije bilo posla, bile su zabavljene čihanjem perja. Kako to po naziranju naših tlačitelja nije bio dovoljno težak rad za zatočenice, počeli su sukcesivno sa likvidiranjem tih zatočenica. Danomice su ulazili u odeljenja zloglasni ustaški satnik Bosak sa još jednim meni nepoznatim ustašom, pa ustašice Nada Luburuć, neka ustašica Maja (Buđon) i ustašica Božica Obradović, pravoslavka. Oni su izabirali žrtve i dali ih zaklati ili dotući u samici, a i same su prednjačile u klanju. Vidjela sam jednom kako je ustašica Maja naredila jednoj iznemogloj drugarici da se digne, a kad se ova nije mogla od slabosti i bolesti podignuti, zadavila ju je rukama. Pod konac moga boravka u logoru pojavila se još jedna nova mučiteljica u logoru, neka ustaškinja Vilma Horvat, koja je ubijala isto tako kao i napred prikazane."
Od ustaških zločinaca saslušan je Jakov Marković koji se nalazio kao stražar u službi u logoru od 1944. do likvidacije logora.
ON ISKAZUJE:
"... Strijeljanje se vršilo sa planskim rasporedom tako da smo o nekoliko stotina vodili na siječu drva i iz te partije strijeljali smo dvije trećine, a jednu trećinu vraćali u logor, i tako se radilo kod svakog strijeljanja. Zatočenici su sami kopali sebi jame gde smo ih ubacivali. Svakog zatočenika koji je pokušao da izvrši bjekstvo mi smo na licu mjesta izboli noževima, a majke koje su pokušavale da brane djecu udarali smo sjekirama i maljevima."
Zajedno sa svojim majkama dovođena su u logor srpska i jevrejska deca. Ova su deca doživela sudbinu svojih majki. Bez trunke samilosti ustaše su i njih mučili glađu, tukli i ubijali.
SVEDOK RUŽA RUPČIĆ, PROFESOR, DAJE OVAJ PRIKAZ MUČENjA I UBIJANjA DECE:
"... Dok sam bila u logoru, a naročito od meseca svibnja 1942. pa do konca godine, dovađali su ustaše čitave transporte žena i djece. Djecu su odmah od matera odijelili a matere poslali na rad u Nemačku ili, ukoliko nisu bile sposobne za rad, ubili i majku i dijete. Djeca su bila u dobi od 2 mjeseca i mlađa, pa do 10-12 godina. Ishrana i postupak s djecom u logoru bio je strašan, i to tako da dojenčad uopšte nije dobivala hrane, nego je od gladi umirala, a ostali su dobijali presnu puru, od čega su dobili proliv tako, da su im ispadala creva. Djeca su spavala na podu, gotovo potpuno gola, tako da su dnevno u velikom broju umirala, 30-40 djece dnevno. U mjesecu srpnju 1942. izdvojili su ustaše oko 2.000 djece, navodno nesposobne za život, te ih nabacali kao cepanice u jednu sobu i pogušili ih cijanom. Zdraviju djecu, koja su bila otpornija, odvojili su, i djeca su dalje životarila i umirala, kako je prije spomenuto. Ostatak djece konačno stavili su u jedan transport i poslali u Jasku.
Kad su djeca umirala, bacali su lješine djece na dvorište na jednu hrpu, odakle su ih grobari odneli na groblje. No dogodilo se, da su pojedine lješine ostajale i po nekoliko dana na dvorištu".
SVEDOK OTO LANGELDER IZNOSI OVAJ DOGAĐAJ:
"... Godine 1942. u junu mesecu došla je jedna komisija na pregled logora. Tom prilikom smještena su djeca do jedne godine u ustašku bolnicu. Čim je komisija otišla, smjesta su djeca poklana".
Svedok Edo Dolinar ceni da je u logoru nastradalo šest do sedam hiljada dece.
Svedok Vinko Zadravec navodi u svom iskazu da su ustaše oko 22. oktobra 1944. pobili oko 200 dece. Bila su to poslednja deca koja su se još nalazila u logoru.