Lora hrvatski zlocin Krajinaforce Glas Krajisnika u Egzilu

ZLOČINI GENOCIDA NAD SRBIMA U LOGORU "LORA" U SPLITU
U PERIODU 1991.-1997. GODINE - izvjestaj komiteta za prikupljanje podataka o izvrsenim zlocinima protiv covjecnosti i medjunarodnog prava.
Procitajte izvjestaj:

EKSKLUZIVNO VIŠE SVJEDOKA USTUPILO ’SLOBODNOJ DALMACIJI’
SVOJE ISKAZE U SLUČAJU RATNOG ZLOČINA U VOJNOM ZATVORU LORA

’PRAVOSLAVNOG SVEĆENIKA I MENE PRISILJAVALI SU NA ORALNI SEKS’

NA SMRT PREBIJEN

U bloku "C" su se događala najzloglasnija zvjerstva. Vidio sam zatvorenike koji su bili na smrt prebijeni, a neki i ubijeni. Batinama je podlegao Duško Jelić. Vidio sam kad su ga tukli i kad je pao na pod. Stigla je Hitna pomoć, ali kasno. Od dasaka od kutija za streljivo skovali smo sanduk za pokojnika, stoji u iskazu jednog od svjedoka

piše Vuk ĐURIČIĆ

Proteklih su mjeseci, temeljem Sporazuma o međudržavnoj suradnji i pravnoj pomoći između Hrvatske i BiH, odnosno Srbije, iskaze dali brojni svjedoci koji su bili zatočeni u Lori, a koji danas žive u Trebinju i Beogradu. Kako neslužbeno doznajemo, iskazi su uzimani samo od zatočenika koji su u vojnom zatvoru bili službeno evidentirani, a dio njih nam je, nakon dugotrajnih razgovora i nagovora, ustupio svoje iskaze uz zahtjev da im ne objavimo identitete, na što smo, naravno, pristali. Zbog toga ćemo se pri prenošenju dijelova iskaza svjedoka koristiti izmišljenim inicijalima.
Svjedok K.P. uvodno navodi da je zarobljen 7. lipnja 1992. godine na području Čapljine. Bio je na redovnom odsluženju vojnog roka, a zarobili su ga pripadnici Hrvatske vojske. Navodi da je bio ranjen u lijevo rame, te da je preko Gruda prebačen u splitsku bolnicu gdje su mu previli ranu. Nakon osam dana iz bolnice su ga prebacili u Loru gdje je bio do 14. kolovoza 1992. kad je razmijenjen u Nemetinu. O zatočeništvu u Lori kaže:

Crne rukavice

"...Sjećam se Tonća Vrkića koji je bio zamjenik upravitelja zatvora, a upravitelj zatvora je bio Tomo Dujić, ali kad sam ja došao, on je u to vrijeme bio odsutan i došao je oko 15-ak dana prije razmjene, tako da je Vrkić obavljao tu dužnost. Za Bungura, Botića, Gudića, Vrkića, a kasnije i Dujića mogu reći da su bili opasani, da su nas tukli i zlostavljali, spajali su nas na struju, odnosno na poljski telefon. Meni osobno je to radio Anđelko Botić i Ante Gudić. To su mi radili na način da bi me pozvali s kruga da dođem da telefoniram kući i kad bih došao, sjeli bi me na stolicu i onda su mi vezali žice za uši, a drugi kraj žice je bio vezan za telefon. Okretali su ručicu i puštali struju i sve dok mi ne bi potekla krv iz lijevog ramena.
To su mi radili više puta i to ne samo meni nego i ostalim zatvorenicima i mogu reći da njihova smjena nikad nije prošla bez mučenja i zlostavljanja. Emilio je bio šef smjene i djelovao je povučeno, ali kad bi na ruke stavio crne rukavice, a to su bile kožne rukavice bez prstiju, onda bi se nekome crno pisalo. Udarao bi po nama bejzbolskom palicom i tukao nas je po svim dijelovima tijela, a neke i po glavi. Sjećam se da je od nas tražio da ’beremo grožđe’, a to je značilo da stanemo licem prema zidu, da dignemo ruke visko iznad glave i u tom bi nas položaju on udarao bejzbolskom palicom po leđima i bubrezima."
U travnja 1992. godine pripadnici HVO-a su u blizini Čapljine zarobili civila S.L. i odveli ga u Metković gdje su ga, zajedno s još nekim zarobljenicima, četiri dana držali u podrumu. Nakon toga su ih prebacili u Loru i smjestili ih u blok "C".
"Mene su odmah smjestili u taj dio u samicu, a kako sam uvijek nosio bradu, pa i tada, vjerojatno su me zbog toga i prozvali Vojvoda. Za cijelo vrijeme mog boravka u Lori nije bilo dana kada me nisu tukli...
Sjećam se da nas je jedno jutro Tomo Dujić, upravitelj zatvora, izveo u šetnju i tada su doveli tri Crnogorca i tu je Tomo jednom od njih izbio oko pendrekom, a oko je palo na pod i igralo, meni se čini čitavu vječnost, iako je to trajalo kratko. Ja sam to vidio svojim očima. Tu ih je i premlatio, a nama je rekao da ćemo i mi završiti kao oni.
Što je kasnije bilo s tim ljudima, ja ne znam, ali mislim da su ubijeni. Kasnije sam kontaktirao s njihovim obiteljima i znam da se oni nisu vratili kući i da nikad nisu razmijenjeni... U bloku ’C’, u jednoj prostoriji desno od ulaza, koja je navodno bila trpezarija, prikopčavali bi nas na struju tako što bi nam stavljali žice na uši i na palce od noge, a drugi kraj žice bi bio prikopčan na poljski telefon koji bi oni vrtjeli i puštali struju.

Ponižavajući odnos

To su meni radili svaki dan i to po nekoliko puta. To je bila specijalnost Tome Dujića, a to su radili i drugi. Tu u bloku ’C’ bio je i jedan pravoslavni pop, Zoran Perković, koji je bio na službi u Kupresu i tamo je zarobljen. Mene i njega su prisiljavali da jedan drugome ’pušimo’ spolni organ i to bismo morali raditi dok bismo bili priključeni na struju, što sam prije opisao, a što je bilo posebno ponižavajuće.
Na ovo nas je najviše prisiljavao Tomo Dujić, a samo priključivanje na struju i batinanje su svi radili. Također bih za Tomu Dujića napomenuo da je imao neke gumene rukavice koje bi navlačio na ruke i onda bi nam ruke zavlačio u čmar, govoreći pri tom da traži Karadžića, Miloševića i druge..."
Danas četrdesetogodišnji Z.J. u službenom iskazu navodi da su ga, kao pripadnika rezervnog satava bivše JNA, prvih dana travnja 1992. godine u Gabeli nedaleko od Čapljine zarobili pripadnici Hrvatske vojske. Prvo su ga odvezli u Metković, a zatim u Opuzen, odakle su ga vojnim vozilom prebacili u Loru gdje je, kako navodi, od zarobljenika zatekao jednog oficira bivše JNA, neke civile i Vladimira Žarkovića koji je bio toliko pretučen da ga je jedva prepoznao, a znao ga je od ranije.
"(...) Po dolasku u Loru zatvorili su me u samicu gdje sam proveo 20-ak dana. To je bilo 20 dana pakla. Dobivao sam batine iz sata u sat, jednostavno bi otvorili ćeliju, ušli unutra i tukli me dok ne bih pao u nesvijest. Zatim bi donijeli kantu vode da me osvijeste pa bi me nastavili udarati. U svemu tome najviše je prednjačio i najsuroviji je bio Ante Gudić... Ta osoba je bila dosta visoka, vitka, štoviše žilava, i imao je tipični splitski akcent.
S Antom Gudićem je u društvu najviše bio Anđelko Botić. On je nizak, crn, oštre kratke kose. Koliko sam ja shvatio, oni su uvijek bili u paru u smjeni. Po surovosti, sadizmu i prebijanju zatvorenika uopće nije zaostajao za Antom Gudićem.
Ova dvojica su bili stražari u Lori, a upravitelj zatvora je bio Tomislav Dujić. S njim je često bila i njegova supruga, ne znam joj ime, koja je također nosila vojnu uniformu policije. Po okrutnosti je bila poznata osoba po prezimenu Giljanović, s nadimkom Giljo, i za njega sam doznao da je bio profesionalni boksač u bivšoj državi... Tukli su nas raznim predmetima, bejzbolskim palicama, motkama, držalima, lancima i svim što bi im došlo pod ruku, a tukli su nas po čitavom tijelu.

Nikad nije pronađen

S osobama koje sam već naveo u zlostavljanjima je sudjelovao i jedan Zlatan koji je često bio drogiran. Anđelko Botić i Ante Gudić izveli bi mene i ostale zarobljenike, postrojili bi nas licem uza zid, glava gore i onda bi nas udarali bejzbolskim palicama sve dok ne bismo pali u nesvijest. Mene osobno Dujić nije tukao, ali po pričanju drugih zarobljenika, znam da je tukao njih i da je u tome upravo prednjačio. Osobno sam bio prisutan više puta kad bi zatvoreniku stavio pištolj u usta i okinuo, tako da bi ovaj od šoka pao u nesvijest jer nije znao da u pištolju nema metaka. Isto tako sam bio prisutan kada bi izvadio spolni organ i mokrio po zatvorenicima...
U bloku ’C’ su se događala najzloglasnija zvjerstva u Lori... Vidio sam zatvorenike koji su bili na smrt prebijeni, a neki čak i ubijeni. Tamo je od batina podlegao Duško Jelić. Ja sam vidio kako su ga udarali i kada je pao na pod, tada su sve nas zatvorenike istjerali van. Stigla je Hitna pomoć, ali je bilo kasno. Tko je od stražara bio, ne mogu točno reći, ali znam sigurno da je bio prisutan zapovjednik zatvora Tomo Dujić.
Posebno napominjem da smo ja i Vladimir Žarković od dasaka od kutija za municiju skovali sanduk za Duška Jelića koji je u ranim jutarnjim satima ukrcan u osobno vozilo ’mercedes’ i odveden u meni nepoznatom pravcu i koliko ja znam, nikad nije pronađen...
Sjećam se zarobljenika Bojana Vesovića iz Srbije. Bio je ranjen u nogu i nije mogao hodati, a bio je smješten u ćeliji preko puta moje u bloku ’C’. Njega su posebno tukli, bio je sav izubijan i nije mu pružena nikakva liječnička pomoć. Osobno sam gledao kako su ga stražari tukli, a on bi po cijeli dan i noć zapomagao i jaukao. Po mojoj procjeni bio je psihički skrenuo. Siguran sam da mu je zadnji koji mu je bio u ćeliji bio Ante Gudić koji ga je tukao i nakon toga više nisam čuo glasa od Vesovića kojega su inače zvali Beli Orao jer je navodno bio pripadnik ’Belih orlova’. Njegov leš nisam vidio, ali smo zaključili da je mrtav jer se iz njegove ćelije više nisu čuli urlici i zapomaganja."
Krajem svibnja 1992. godine zapovjednika jedinice rezervnog sastava bivše JNA, danas četrdeset šestogodišnjeg T.N., u selu Velja Međa nedaleko od Trebinja zarobili su pripadnici HVO-a. U njegovoj je jedinici bilo 18 vojnika, devet iz vojne policije i devet iz komande.

Luburićev unuk

"U borbenoj su nam akciji poginula dva čovjeka i ja sam, da spriječim daljnju pogibiju naših ljudi, naredio predaju jedinici HVO-a. Naglasio bih da su pripadnici jedinice koja nas je zarobila, odnosno kojoj smo se predali, bili izuzetno korektni prema nama i nije bilo nikakvog maltretiranja. Kamionom smo s ona dva mrtva tijela prevezeni u Metković. Mislim da je bio Metković, iako nisam baš siguran. Tu smo zatvoreni u nekakvo sklonište i u tom prostoru smo proveli iduće dvije noći. Za to vrijeme u tom su prostoru počela prva maltretiranja. Od osoba koje su nas tu maltretirale izdvojio bih osobu koja je za sebe govorila da je unuk Maksa Luburića. Ta osoba je prednjačila u svemu...
Nakon dva dana autobusom smo prevezeni u Split, a ona dva mrtva tijela ostala su u Metkoviću... Prema mom mišljenju, ali nisam siguran jer su nam oči bile zavezane, kad se autobus zaustavio, mislim ispred kompleksa Lora, tu je bilo mnogo ljudi, a to znam jer smo čuli glasove, iako nismo vidjeli, te je onaj unuk Maksa Luburića nudio da mogu birati za 100 maraka koga će tući. Gomila ljudi je nagrnula na autobus i on se od silnog guranja ljuljao.

Šake, noge, palice

U zgradi su nas postrojili uza zid. Lica su nam bila okrenuta prema zidu, naredili su nam da dignemo ruke u vis i da ’beremo grožđe’. Dok smo držali ruke u zraku, oni su nas po leđima tukli policijskim palicama, šakama, nogama, a za to vrijeme su jednog po jednog odvodili u prostorije zatvora gdje su nam uzimali podatke. Ta smjena koja nas je zaprimila, a to sam kasnije saznao dok sam bio u zatvoru, bila je smjena Tonća, prezime mu ne znam. Imao je plave brkove, a njegovi stražari su bili Anđelko i Ante Gudić.
Tonći je od nas uzimao podatke i po tome sam zaključio da je on vođa smjene. Pri uzimanju podataka morali smo kleknuti pored stola, sve što smo imali kod sebe staviti na stol i dati podatke. Za to vrijeme ponekad bi ušao neki od stražara i udario nas nogom po tijelu... Kao komandira posebno su me maltretirali na način da su me po cijelu noć izvodili iz ćelije. Svaki sat do sat i pol izveli bi me na hodnik gdje bi me udarali nogama i šakama. Nakon toga bi izveli nekog drugog i to je trajalo po cijele noći iz dana u dan. U tome je prednjačila upravo ona smjena koja nas je primila, dakle osobe Anđelko, Ante Gudić, tu bi bio i Tonći, a ponekad i osoba po nadimku Suljo.
Dok sam bio u zatvoru, čuo sam od Trebinjaca da je Duško Jelić smrtno stradao. Kroz prozor sam vidio kako zatvorenici kuju sanduk od dasaka za Jelićev ukop", naveo je svjedok T.N.

Lovačkom puškom pucao mi je u ruku i preponu

"Posebno se sjećam Tome Dujića, bio je upravitelj zatvora. On mi je iz lovačke puške iz neposredne blizine propucao lijevu ruku u predjelu pazuha, a isto tako me je propucao i u lijevu preponu, također iz lovačke puške. Staklom mi je prerezao desni dlan i danas se vide ožiljci na njemu, kao i ožiljci od rana iz vatrenog oružja...
To bi bilo obično navečer kad bi se on napio pa bi izveo nas zatvorenike iz bloka "C" i vodio bi nas na plato gdje se nalazila jedna kućica za psa i tu nas je prisiljavao da ulazimo u tu kućicu i da lajemo kao psi jedni na druge. Također je on znao doći u ćeliju i tu bi mene, ali i druge zatvorenike, udarao drvenim palicama, policijskim pendrekom, šakama, nogama, a isto tako nas je znao izvesi u dvorišni krug gdje nas je tukao čime je stigao", naveo je svjedok S.L.

Pranje čeličnom četkom

"Također bih spomenuo i Vladu Savića iz Nevesinja. On je posebno bio na meti Anđelku Botiću. Tukao ga je čim bi stigao i kad bi stigao. Prisiljavao ga je da se pere čeličnom četkom i nekim deterdžentom tako da je bio sav u ranama. Toliko ga je maltretirao da je ovaj na kraju poludio. Što je s njim stvarno bilo, ne znam. Mislim da je ubijen jer je jednog dana jednostavno nestao... Mene su posebno mučili, od osoba koje su to radile u sjećanju su mi ostali Tomo Dujić, upravitelj zatvora, stražari Anđelko Botić i Ante Gudić, zatim Zlatko Sulemanović, te osobe po nadimku Ćop i Giljo, vozač Hitne pomoći i medicinske sestre", navodi jedan od svjedoka.

Mučenja strujom

"Od mučenja i zlostavljanja izdvojio bih mučenje strujom koje su radili na način da bi nas u prostoriji za saslušanje, s rukama vezanim na leđima, sjeli na stolac. Nakon toga bi nam na spolni organ spojili žice od poljskog telefona, a također bi ih spajali i na uši i na nos, pa bi oni stvorili toliki napon koji je bio do 110 volti i to bi trajalo satima dok nam ne bi počela izlaziti voda na usta. Tom prigodom oni bi nas ispitivali koga si ubio, koliko si ubio, a kako to stvarno nisam uradio, na svaki naš negativni odgovor oni bi samo pojačali intenzitet struje i to mučenje bi trajalo satima", naveo je svjedok Z.J.

Crnogorcima odsijecali uši

Svjedok K.P. navodi da je dolazila jedna osoba s nadimkom Čop koja ih je tukla tako jako da su od batina padali u nesvijest. Sve je to znao Tonći Vrkić koji je, tvrdi on, dovodio osobe izvan Lore, odnosno dopuštao im je da ulaze i da ih tuku, a Vrkić i Dujić su dovodili i vojnike i svi zajedno su ih tukli.
"...Pričalo se da su dvojici Crnogoraca odsjekli uši, a jednome izvadili oko i da su ta dvojica umrla od batina. To su mi pričali zatvorenici, a točno tko, ne mogu se sjetiti... Nisam bio u bloku ’C’ i o njegovom postojanju sam saznao od zatvorenika iz svoje ćelije jer su oni svi prošli kroz blok ’C’ Od zatvorenika sam čuo da su u tom bloku ’C’ stavljali zatvorenike na struju, a to mi je pričao i pilot Panić kojega su na taj način mučili... Smjena o kojoj sam prije govorio izvodila je zatvorenike na lažna strijeljanja na način da bi pucali pored glava."

Jedan obrok tjedno

"Posebno bih napomenuo da me jedne prigode Anđelko izveo iz ćelije i doveo u prostoriju gdje su bili stražari, te mi je naredio da čučnem pored peći i da molim ’hrvatskog miša da iziđe i to tako da ga ne smijem uvrijediti’. A za to vrijeme, dok sam ja bio u tom položaju on, Ante Gudić, i još neki stražari koji su se tu nalazili udarali su me nogama...
Osim fizičkog, bilo je i puno oblika psihičkog maltretiranja. Tjerali su nas da ulazimo u pseće kućice i da lajemo kao psi, zatim da pjevamo ustaške pjesme, a hrana je bila izuzetno loša jer bismo za sedam dana dobili samo jedan suhi obrok bez kruha", stoji u jednom od iskaza.

Slobodna Dalmacija 14.9.2005

Kraj