dj-zombi

Administrators
  • Content Count

    4,093
  • Joined

3 Followers

About dj-zombi

  • Rank
    Administrator

Contact Methods

  • Website URL
    http://www.krajinaforce.com

Profile Information

  • Gender
    Not Telling

Recent Profile Visitors

4,173 profile views
  1. Поново уништен Пуповчев плакат, исписана језива порука У Загребу је поново уништен предизборни плакат Милорада Пуповца и СДСС-а и на њему су написане антисрпске поруке – "Закољи српску децу" и "Убиј Србина", преноси хрватски портал "Индекс". На Фејсбуку се поводом уништавања плаката огласио и сам Пуповац. Антисрпске поруке на Пуповчевом плакату "Загреб, мој град. Град моје деце, мојих студената и мојих пријатеља. Град који ми је дао колико и моји родитељи. Град којем дајем колико деца могу дати родитељима. Ово није порука мојег града. Zagreb je и Загреб", написао је Пуповац. Реаговала је и Самостална демократска српска странка (СДСС) која је на Фејсбуку поручила да их ове поруке неће преплашити и да ће на изборе изаћи и "гласати за листу 24 и људе који ће се борити против људи који би децу поново клали". На мети вандала широм Хрватске и раније су се нашли плакати Пуповца и његове странке. уторак, 14. мај 2019 Извор: Index.hr
  2. "Prodaje se kao okupljanje vernika, a zapravo je naricanje za propalom ustaškom para-državom" Zagreb -- Oko 150 antifašista iz Austrije, Hrvatske, Italije i Slovenije protestovalo je danas u austrijskom Blajburgu protiv najavljene komemoracije. Izvor: Beta subota, 11.05.2019. | 15:10 Foto: EPA-EFE/ALEX HALADA Komemoracija je posvećena stradalim pripadnicima kvinsliških, uglavnom ustaških, vojnika na kraju Drugog svetskog rata. "Okupljanje na Blajburškom polju nije ništa drugo nego naricanje za propalom ustaškom para-državom, za pokretom i idejom koji su teško kompromitovali hrvatsko ime i za sobom ostavili krvavi trag", rekao je predsednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske Franjo Habulin, prenela je agencija Hina. On je rekao da se ta manifestacija "prodaje kao okupljanje vernika koji žele da odaju počast nevino ubijenima posle završetka Drugog svetskog rata", budući da je među ubijenima bilo i civila, i dodao da u toj "prevari aktivno učestvuje i Katolička crkva u Hrvatskoj i hrvatska država". "Svaka porodica ima pravo žaliti za svojim ubijenim članom, bez obzira na to ko je on bio i kako ga je snašla smrt. Ali ni jedna civilizovana evropska država nema pravo da učestvuje u komemoraciji propasti naci-fašizma. A blajburška okupljanja su, uz blagoslov crkve u Hrvatskoj, upravo to", rekao je Habulin. Učesnici skupa na mesnom trgu u Blajburgu tražili su od austrijske vlade da poštuje ustav i evropsku politiku borbe protiv fašizma i neofašizma, te da zabrani skup koji je u organizaciji nevladinog udruženja, Počasnog blajburškog voda i pod pokroviteljstvom Sabora Hrvatske, najavljen za 18. maja. Kako je navela Hina, protiv skupa na Blajburgu govorili su i Maria Pajnogač iz Sindikata GPA-đp iz Blajburga, član državnog sekretarijata Sveitalijanskog udruženja partizana Italije Klaudio Maderloni, predstavnik Međunarodne federacije boračkih udruženja Franc Vakung, potpredsednik Saveza udruženja boraca za vrednosti NOB Republike Slovenije Marjan Križman i sekretar Saveza koruških partizana Andrej Mohar. Okupljeni su nosili transparente među kojima i "Zabraniti okupljanje ustaša i fašista u Koruškoj" i "Ustaše i četnici, zajedno ste bežali". Udruženje Počasni blajburški vod, uz pokroviteljstvo Sabora Hrvatske, tradicionalno u maju organizuje komemoraciju za vojnike pronacističke Nezavisne Države Hrvatske i civile koji su 1945. hteli da se predaju savezničkim snagama, ali ih je britanska vojska izručila jugoslovenskoj. ; Sabor nije bio pokrovitelj jedino u vreme vlade levog centra od 2012. do 2015. Ove godine skup je najavljen za 18. maj, ali je, za razliku od ranijih godina, koruška Katolička crkva odbila molbu Hrvatske biskupske konferencije za održavanje mise na Lojbaškom polju pored Blajburga zbog toga što je ta misa "politički instrumentalizovana" i predstavlja "deo političko-nacionalnog rituala koji služi selektivnom doživljavanju i tumačenju istorije". To znači da misu, koja se smatra centralnim događajem skupa, neće moći voditi biskupi, što je izazvalo oštre kritike hrvatskih biskupa. Od prošle godine austrijska policija strogo kažnjava učesnike koji imaju ustaške i nacističke simbole, a od marta ove godine u Austriji je na snazi i zabrana isticanja ustaških simbola. Zbog toga su organizatori poslednjih dana upozoravali one koji planiraju da dođu na komemoraciju da se striktno pridržavaju austrijskih zakona, jer bi u protivnom, policija mogla da prekine skup.
  3. Плакат странке Милорада Пуповца ишаран усташким симболима Плакат Самосталне демократске српске странке Милорада Пуповца у оквиру кампање за избoре ЕУ "Знате ли како је бити Србин у Хрватској?" постављен у Сплиту, освануо је ишаран усташким симболима и порукама против Срба. Непознати починиоци ишарали су реч "Србин" као и назив странке, а на плакату су додали натписе – "НДХ", "За дом спремни", "Србе на врбе", као и поруку "палите тракторе". Додато је и усташко "У", преноси портал Индекс. Плакат СДСС-а у Сплиту ишаран усташким симболима Како наводи Далматински портал, полиција је обавила потребне радње. Фотографисали су плакат и обавестили сплитску комуналну службу. RTS 01.05.2019
  4. Tanjug beta | 01. 05. 2019. ZLOČIN KOJI NEĆEMO ZABORAVITI! Danas je 24 godine od akcije "Bljesak", PARASTOS ŽRTVAMA U CRKVI SVETOG MARKA Danas se navršavaju 24 godine od operacije hrvatske vojske i policije "Bljesak", posle koje je upravu nad Zapadnom Slavonijom preuzela Hrvatska U toj akciji, prema podacima Dokumentaciono informacionog centra Veritas, poginule su i nestale 283 osobe, uglavnom srpske nacionalnosti. Najviše su stradala dva sela sa pretežno srpskim stanovništvom, Medari sa 22 žrtve i Paklenica sa 20 žrtava. U Crkvi Svetog Marka u Beogradu povodom godišnjice biće služen parastos za stradale. Koordinacija srpskih udruženja porodica nestalih, ubijenih i poginulih lica sa prostora bivše Jugoslavije pozvala je hrvatske nadležne organe da privedu pravdi naredbodavce, organizatore i počinioce ratnih zločina izvršenih u toj operaciji nad nevinim srpskim civilima.
  5. 24 godine od stradanja Srba u akciji "Bljesak" Povodom 24 godine od stradanja Srba u hrvatskoj vojno-policijskoj akciji "Bljesak" u Zapadnoj slavoniji, u crkvi Svetog Marka u Beogradu će biti održan parastos sreda, 1.05.2019. | 08:11 B92 Predstavnici Udruženja "Suza" podsetiće na rezmere zločina i položiti vence i cveće na spomenik srpskim žrtvama u ratovima na području bivše Jugoslavije u tašmajdanskom parku. Povodom 24. godišnjice masovnih ubistava i proterivanja Srba iz Zapadne Slavonije, Koordinacija srpskih udruženja porodica nestalih, ubijenih i poginulih lica sa prostora bivše Jugoslavije zatražila je da nadležni organi Hrvatske privedu pravdi naredbodavce, organizatore i izvršioce ratnih zločina nad srpskim civilima. U tom napadu hrvatskih paravojnih, vojnih i policijskih snaga 1. maja 1995. godine na Zapadnu Slavoniju, koja je bila pod zaštitom snaga Unprofora, za samo 36 sati ubijeno je 283 Srba, većinom civila, od kojih 57 žena i devetoro dece, a 15.000 ih je proterano, navodi se u saopštenju Koordinacija srpskih udruženja. "Umesto što, više od 20 godina, hrvatski državni vrh svake godine slavi akciju 'Bljesak', civilizovano, humano i ljudski bi bilo da zvaničnici Hrvatske osude zločine koji su počinjeni u navedenoj akciji, upute javno izvinjenje porodicama žrtava i izvršioce privedu pravdi", kaže se u saopštenju. Bez toga, kako se dodaje, i bez jasnog suočavanja sa prošlošću neće biti moguće uspostaviti normalne međunacionalne odnose između hrvatskog i srpskog naroda, što je preko potrebno i jednima i drugima. Koordinacija je ukazala da u Hrvatskoj, prema evidenciji udruženja - članica Srpske koordinacije, više od 1.800 lica srpske nacionalnosti i dalje ima status nestalih. "Država Hrvatska do danas odbija da ekshumira poznata grobna mesta u kojima se nalaze posmrtni ostaci srpskih žrtava, i pored nedavnih obećanja, koje je porodicama žrtava dala predsednica Kolinda Grabar Kitarović. Svaka civilizovana i demokratska država odavno bi već omogućila porodicama da barem dostojno sahrane svoje mrtve", navodi se u saopštenju. Koordinacija je ocenila da neekshumiranje mrtvih Srba neće umanjiti zločine, niti dovesti do toga da se oni zaborave, kao što ni proslavljanje akcije "Bljesak" i slavljenje zločinaca neće dovesti do aboliranja zločina i preko potrebnog pomirenja.
  6. RTV, Tanjug, 30.04.2019, Odgovorni za “Bljesak” još izbegavaju pravdu 30. April 2019. 23:15 BEOGRAD – Povodom 24. godišnjice masovnih ubistava i proterivanja Srba iz Zapadne Slavonije u akciji “Bljesak”, Koordinacija srpskih udruženja porodica nestalih, ubijenih i poginulih lica sa prostora bivše Jugoslavije zatražila je da nadležni organi Hrvatske privedu pravdi naredbodavce, organizatore i izvršioce ratnih zločina nad srpskim civilima. U tom napadu hrvatskih paravojnih, vojnih i policijskih snaga 1. maja 1995. godine, na Zapadnu Slavoniju koja je bila pod zaštitom snaga UNPROFOR-a, za samo 36 sati ubijeno je 283 Srba, većinom civila, 57 žena i devetoro dece, a 15.000 ih je proterano, navodi se u saopštenju Koordinacija srpskih udruženja. “Umesto što, više od 20 godina, hrvatski državni vrh svake godine slavi akciju ‘Bljesak', civilizovano, humano i ljudski bi bilo da zvaničnici Hrvatske osude zločine koji su počinjeni u navedenoj akciji, upute javno izvinjenje porodicama žrtava i izvršioce privedu pravdi”, kaže se u saopštenju. Bez toga, kako se dodaju, i bez jasnog suočavanja sa prošlošću neće biti moguće uspostaviti normalne međunacionalne odnose između hrvatskog i srpskog naroda, što je preko potrebno i jednima i drugima. Koordinacija je ukazala da u Hrvatskoj, prema evidenciji udruženja – članica Srpske koordinacije, više od 1.800 lica srpske nacionalnosti i dalje ima status nestalih. “Država Hrvatska do danas odbija da ekshumira poznata grobna mesta u kojima se nalaze posmrtni ostaci srpskih žrtava, i pored nedavnih obećanja, koje je porodicama žrtava dala predsednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović. Svaka civilizovana i demokratska država, odavno bi već omogućila porodicama da barem dostojno sahrane svoje mrtve”, navodi se u saopštenju. Koordinacija je ocenila da neekshumiranje mrtvih Srba neće umanjiti zločine, niti dovesti do toga da se oni zaborave, kao što ni proslavljanje akcije ”Bljesak” i slavljenje zločinaca neće dovesti do aboliranja zločina i preko potrebnog pomirenja.
  7. Blic, Srna, 30.04.2019, TUŽNE 24 GODINE OD AKCIJE “BLJESAK” Oružane hrvatske snage u Zapadnoj Slavoniji proterale 15.000, stradale STOTINE SRBA 30. April 2019. 20:53 Za 1. maj se navršava 24 godine od kada su oružane snage Hrvatske u akciji “Bljesak” sa područja Zapadne Slavonije, koja se tada nalazila u sastavu Republike Srpske Krajine i pod zaštitom UN, proterali 15.000 Srba, 283 je ubijeno ili nestalo, među kojima 56 žena i osmoro dece, saopštio je Dokumentaciono-informacioni centar “Veritas”. Od 283 ubijenih ili nestalih u akciji “Bljesak” oružanih snaga Hrvatske pre 24 godine, rasvetljena je sudbina 154 lica, a 129 se još vodi kao nestalo. “Od 148 ekshumiranih posmrtnih ostataka iz grupnih grobnica, do sada ih je 109 identifikovano”, dodaje se u saopštenju. ”Veritas” podseća da je tokom hrvatske agresije 1.450 pripadnika Srpske vojske Krajine bilo zarobljeno, većina na prevaru uz pomoć snaga UN, od kojih su mnogi prošli teška psihička i fizička maltretiranja u Bjelovaru i Varaždinu. Civili koji nisu mogli ili nisu želeli da napuste svoja ognjišta, smešteni su u logore za civile, a za to vreme pravoslavni hramovi i srpska imanja su opljačkana, opustošena i uništena. U vremenu nakon agresije na Zapadnu Slavoniju, hrvatski sudovi su osudili veliki broj zarobljenih Srba na dugogodišnje kazne zatvora za ratne zločine, koje su izdržavali u zloglasnom zatvoru Lepoglava, a nekoliko desetina zarobljenika prošlo je višegodišnje specijalne torture zloglasne Lore u Splitu. Iz “Veritasa” podsećaju da Haško tužilaštvo, iako upoznato o svim činjenicama vezanim za “Bljesak” nikada nije otvorilo intenzivnu istragu za zločine u toj akciji, kao što ni Savet bezbednosti UN nikada Hrvatskoj nije uveo sankcije zato što je, kao članica UN, izvršila agresiju upravo na zaštićenu zonu organizacije kojoj je i sama pripadala. Tužilaštvo u Hagu je 25. jula 1995. godine, optužilo tadašnjeg predsednika Republike Srpske Krajine Milana Martića da je 2. i 3. maja 1995. godine “za odmazdu izdao naređenje vojnim organima RSK da granatiraju Zagreb”, usled čega je poginulo šest civila, jer se pri tom “nije pridržavao zakona i običaja koji regulišu vođenje rata”. Haški tribunal ga je za to osudio na 35 godina zatvora. Na zagrebačkom Županijskom sudu, u toku je suđenje u odsustvu Milanu Martiću i Milanu Čeleketiću, predsedniku RSK i komandantu Srpske vojske Krajine, zbog “osvetničkog raketiranja hrvatskih gradova nakon vojno-redarstvene akcije”Bljesak”, iako su ispaljivanje raketa naredili u toku izvođenja hrvatske agresije i kao upozorenje da obustave tu akciju na srpsku oblast pod zaštitom UN. Hrvatski generali: Luka DŽanko, Marijan Mareković, Mladen Kruljac i brigadir Stjepan Gašljević, koji su, po nalogu, sada pokojnih: Franje Tuđmana, Gojka Šuška, Janka Bobetka, Imre Agotića i Petra Stipetića, isplanirali i izveli akciju “Bljesak”, još su na slobodi, ovenčani slavom hrvatskih nacionalnih heroja. Hrvatski sudovi su u parničnom postupku po tužbi sestara Radmile i Mirjane Vuković za naknadu štete zbog ubistva oca Milutina, majke Cvijete i sestre Dragane, odbili njihovu tužbu uz obrazloženje da ubistvo njihovih roditelja i sestre nije ratni zločin, već “ratna šteta”, za koju država ne odgovara, uz obavezu da one državi isplate parnični trošak u iznosu od oko 3.200 evra. Pred nacionalnim pravosuđima Hrvatske, Srbije i BiH, pokrenuto je nekoliko krivičnih postupaka za zločine nad Srbima u toj akciji, koji nisu odmakli dalje od predkrivične faze.
  8. RTRS, Srna, 30.04.2019, Јoš niko nije odgovarao za zločine nad Srbima u zapadnoj Slavoniji 30. April 2019. 20:49 Predsjednik Udruženja protjeranih Srba iz zapadne Slavonije Krsta Žarković rekao je da 24 godine od egzodusa niko nije odgovarao za zločine nad Srbima zapadne Slavonije kojih je tada ubijeno ili se vodi kao nestalo 283, iako je to područje bilo pod zaštitom Unprofora. - Na području zapadne Slavonije počinjen je dvostruki genociod nad Srbima, i to od 1941. do 1945. godine, te od 1991. do 1995. godine, posebno na području Pakračke Poljane i Marinom Selu gdje su hrvatske paravojne formacije Tomislava Merčepa zvjerski pobile srpske civile izvan prostora borbenih dejstava - rekao je Žarković Srni. Istakavši da je Hrvatska unaprijed pripremila agresiju na tadašnju Republiku Srpsku Krajinu i zapadnu Slavoniju koja je bila pod zaštitom Unprofora, Žarković je naglasio da je samo biran pogodan trenutak za napad jer su znali da snage UN neće štititi Srbe, a da je teško naoružanje tadašnjeg 18. korpusa Srpske vojske Krajine bilo u magacinima zaključano pod nadzorom UN. Žarković je rekao da Udruženje protjeranih Srba iz zapadne Slavonije, uz pomoć grada Gradiška, trenutno radi na izradi projekta spomen-područja trajnog obilježavanja stradanja Srba koje bi se nalazilo blizu mosta na rijeci Savi. Govoreći o položaju srpskog naroda koji je ostao da živi u zapadnoj Slavoniji i ostalim dijelovima Hrvatske, Žarković je naveo da su Srbi i dalje bez zaposlenja i osnovnih ljudskih prava i da im je život sve teži. - U nešto boljem socijalnom položaju su jedino oni koji imaju mogućnost da žive od poljoprivrede. Života za Srbe u zapadnoj Slavoniji, nažalost, nema, kao ni većeg povratka - istakao je Žarković. On je napomenuo da u Republici Srpskoj još nije zakonski riješen status srpskih boraca iz zapadne Slavonije i nekadašnje Republike Srpske Krajine, iako je oko 40 odsto njih učestvovalo u oružanim dejstvima Republike Srpske. - Tražimo da budemo potpuno izjednačeni sa borcima Vojske Republike Srpske - zaključio je Žarković. On je najavio da će sutra u Gradišci biti obilježene 24 godine od egzodusa Srba iz zapadne Slavonije 1995. godine u organizaciji Odbora Vlade Republike Srpske za njegovanje tradicije oslobodilačkih ratova, grada Gradiška i Udruženja Srba protjeranih iz zapadne Slavonije. Žarković je rekao da je parastos zakazan za 10.30 časova u Crkvi Presvete Bogorodice u Gradišci, nakon čega je predviđeno polaganje vijenaca kod spomen-ploče protjeranim Srbima iz zapadne Slavonije, obraćanje zvaničnika, kao i tradicionalno spuštanje vijenaca i cvijeća sa mosta u rijeku Savu. U zločinačkoj akciji hrvatskih oružanih snaga “Bljesak” na zapadnu Slavoniju, koja je bila pod zaštitom UN, ubijeno je ili se vodi kao nestalo 283 Srba, od kojih je 55 žena i 11 djece, a srpski narod je protjeran iz tog dijela Hrvatske.
  9. rna, 29.04.2019, U srijedu parastos povodom 24 godine od stradanja Srba u Zapadnoj Slavoniji 30. April 2019. 00:40 BEOGRAD - Parastos za poginule u hrvatskoj vojnoj agresiji „Bljesak“ biće služen u srijedu, 1. maja, u Crkvi Svetog Marka u Beogradu, saopšteno je iz Udruženja porodica nestalih i poginulih „Suza“. U saopštenju se dodaje da će parastos biti služen u 11.00 časova.Iz Udruženja „Suza“ navode da će tog dana, kao i svake godine, podsjetiti na razmjere zločina i položiti u Tašmajdanskom parku vijence i cvijeće na spomenik srpskim žrtvama u ratovima na području bivše Jugoslavije. Prvog maja 1995. godine, za samo 36 časova, hrvatske vojne, paravojne i policijske snage, pod rukovodstvom Franje Tuđmana, protjerale su oko 15.000 Srba.Tada su ubijena ili nestala 283 lica, među kojima 57 žena i devetoro dece. U vrijeme napada, područje zapadne Slavonije bilo je u sastavu Republike Srpske Krajine i pod zaštitom snaga UN. Haški sud je prvo proglasio krivim generale hrvatske vojske Antu Gotovinu i Mladena Markača za učestvovanje u udruženom zločinačkom poduhvatu, a čiji je cilj bio da tokom i nakon operacija „Oluja“ i „Bljesak“ prisilno i trajno ukloni srpsko stanovništvo iz Krajine. Kasnije su, drugostepenom presudom, Gotovina i Markač oslobođeni svake odgovornosti za počinjene zločine.
  10. DIC Veritas, 30.04.2019, Saopštenje povodom godišnjice stradanja Srba iz Zapadne Slavonije 1. i 2. maja 1995. godine (akcija “Bljesak”) 30. April 2019. 11:03 Prvog maja 1995. godine hrvatske oružane snage izvršile su agresiju, pod kodnim nazivom “Bljesak, na srpsku oblast Zapadna Slavonija, u sastavu Republike Srpska Krajina (RSK), u vrijeme kada je ova oblast bila pod zaštitom UN-a (UNCRO – Sektor “Zapad”). Protiv zapadnoslavonskih Srba, sa oko 15.000 žitelja i sa oko 4.000 vojnika, krenulo je više od 16.000 pripadnika hrvatskih oružanih snaga. Zaštitne snage UN-a, na vrijeme upozorene od strane hrvatskih generala, povukle su se na bezbjedna mjesta, prepuštajući svoje štićenike na milost i nemilost agresoru. Narod zapadne Slavonije, sjećajući se Jasenovca iz ‘41. i Pakračke Poljane iz ‘91, krenuo je u egzodus prema Srpskoj. Na putu prema “mostu spasa” do rijeke Save, sustizale su ih avionske bombe, maljutke iz helikoptera, topovske granate i snajperski meci. Ranjenici su klani ili gaženi tenkovskim gusjenicama. U toj akciji, prema “Veritasovim” podacima, poginule su i nestale 283 osobe, uključujući 114 civila i 11 milicionera. Među žrtvama je 56 žena, 8 osoba do 14 godina i 75 preko 60 godina starosti. Od ukupnog broja žrtava do sada je rasvijetljena sudbina 154 osobe. Među nestalima se vodi još 129 osoba, među kojima je 56 civila, uključujući i 26 žena. Od 148 ekshumiranih posmrtnih ostataka iz grupnih grobnica, do sada ih je 109 identifikovano. I kad se identifikuju ekshumirani a neidentifikovani (39), ostaju nepoznata grobna mjesta za 90 posmrtnih ostataka. U toj akciji najviše su stradala dva sela sa pretežno srpskim stanovništvom: Medari sa 22 žrtve, uključujući 11 žena i troje djece, i Paklenica sa 20 žrtava, među kojima i dva bračna para prosječne starosti 73 godine. Najteže je stradala porodica braće Vuković iz Medara: Ranko supruga mu Anđelija i njihova djeca Goran (11) i Gordana (8), te Milutin i supruga mu Cvijeta i njihova ćerka Dragana (7). Oko 1.450 pripadnika Srpske vojske Krajine (SVK) je zarobljeno, većina na prevaru uz pomoć zaštitnih snaga UN-a, od kojih su mnogi prošli teška psihička i fizička maltretiranja u Bjelovaru i Varaždinu. Hrvatski sudovi su osudili velik broj zarobljenih Srba na dugogodišnje kazne zatvora za svakovrsne ratne zločine, koje su izdržavali u zloglasnom zatvoru Lepoglava, a nekoliko desetina zarobljenika prošlo je višegodišnje specijalne torture zloglasne Lore u Splitu. Civili koji nisu mogli ili nisu željeli napustiti svoja ognjišta, smješteni su u logore za civile, a za to vrijeme pravoslavni hramovi i srpska imanja su opljačkana, opustošena i uništena. Uskoro su i ovi civili, uz pomoć zaštitnih snaga UN i humanitarnih organizacija, preveženi u Srpsku i Srbiju, od kojih se do sada vratilo tek oko hiljadu i po ljudi, uglavnom starije dobi, dok su se ostali rasuli po cijelom svijetu. Hrvatski generali: Luka Džanko, Marijan Mareković, Mladen Kruljac i brigadir Stjepan Gašljević, koji su, po nalogu, sada pokojnih: Franje Tuđmana, Gojka Šuška, Janka Bobetka, Imre Agotića i Petra Stipetića, isplanirali i izveli akciju pod zvučnim nazivom “Bljesak”, još su na slobodi, ovjenčani slavom hrvatskih nacionalnih heroja. Rezolucijom 994 od 17. maja 1995, SB je zatražio od Hrvatske da povuče svoje snage iz zone pod zaštitom UN-a, a od sukobljenih strana da se povuku iz zone razdvajanja uspostavljene Zagrebačkim sporazumom o primirju iz 1994. Hrvatska je ignorisala ovu rezoluciju jer nije imala ultimativan karakter niti je propisivala kaznene mjere za neispunjavanje obaveza. Sve navedene činjenice bile su poznate i Haškom tužilaštvu, koje nikada nije otvorilo intenzivnu istragu za zločine u toj akciji, kao što ni SB UN nikada Hrvatskoj nije uveo kaznene sankcije zato što je, kao članica UN-a, izvršila agresiju upravo na zaštićenu zonu organizacije kojoj je i sama pripadala. Ali je zato Haško tužilaštvo, već 25. jula 1995. godine, optužilo Milana Martića, tadašnjeg predsjednika RSK, zbog toga što je 2. i 3. maja 1995. godine „za odmazdu izdao naređenje vojnim organima RSK da granatirajuZagreb“, usljed čega je poginulo šest civila, jer se pri tom „nije pridržavao zakona i običaja koji regulišu vođenje rata“, za koje djelo ga je Haški tribunal pravosnažno i osudio na 35 godina zatvora. Pred nacionalnim pravosuđima Hrvatske, Srbije i BiH, pokrenuto je nekoliko krivičnih postupaka za zločine nad Srbima u toj akciji, koji nisu odmakli dalje od predkrivične faze. S druge strane, na zagrebačkom Županijskom sudu, u toku je suđenje u odsustvu Milanu Martiću i Milanu Čeleketiću, predsjedniku RSK i komadantu SVK, zbog „osvetničkog raketiranja hrvatskih gradova nakon vojno-redarstvene akcije Bljesak”, iako su ispaljivanje raketa naredili u toku izvođenja njihove agresije i kao upozorenje da obustave svoju akciju na srpsku oblast pod zaštitom UN-a. Hrvatski sudovi su bili mnogo efikasniji i u parničnom postupku po tužbi sestara Radmile i Mirjane Vuković za naknadu štete zbog ubistva oca im Milutina, majke Cvijete i sestre Dragane, odbivši njihovu tužbu uz obrazloženje da ubistvo njihovih roditelja i sestre nije ratni zločin već “ratna šteta”, za koju država ne odgovara, uz obavezu da one državi isplate parnični trošak u iznosu od oko 3.200 evra. Uz dužno žaljenje svih ratnih žrtava, već 24 godine postavljamo ista pitanja: ko to i zašto pravi razliku između civilnih žrtava u Zagrebu i Okučanima i po kom kriterijumu međunarodni i nacionalni sudovi procjenjuju ko i kada krši zakone i običaje koji regulišu vođenje rata? Beograd i Banja Luka, 30.04.2019. P R E D S J E D N I K Savo Štrbac
  11. Ova ploča stoji na ulazu u Općinu Podstrana. Načelnik: Ja tu ne vidim dva U Foto: Čitatelj Indexa NA SLUŽBENOM ulazu u HDZ-ovu Općinu Podstrana, a ako netko ne zna, to je zapravo dugi niz kuća maštovito razbacanih s obje strane Jadranske magistrale između Splita i omiškog kraja, postavljena je ploča Udruge hrvatskih branitelja dragovoljaca Domovinskog rata s dva tanka, ali upadljiva uhata U. U onom lijevom je i hrvatski grb s prvim bijelim poljem u kojem je malo, crno srce, dok je u desnom nekakav grb s mačem. Ispod su službene table općinskog načelnika i Općinskog vijeća. U rujnu prošle godine Telegram je objavio fotografiju i tekst o ovome i reakcija nije izostala: ploča s dva U, koja je dotad stajala uz dvije službene, općinske, postavljena je iznad njih. U svim hrvatskim raspravama o starim pozdravima i starim grbovima nismo zapazili doslovno ni jednu u kojoj uhato U simbolizira bilo što osim privrženosti ustaškom režimu, pa smo objašnjenje potražili od Mladena Bartulovića, općinskog načelnika. I doznali kako je, zapravo, nije vidio iako svakodnevno prolazi pored nje. „Ne znam vam sad, evo ovako ja moram pogledat, ja znam da su oni micali sve ploče, jer morali smo uskladit sa zakonom sve te ploče, ta ploča je samo moguće pomaknuta, ali ne znam sad, ne znam na šta aludirate.“ Ima ona dva U i bijelo polje na početku grba. Ne znam šta vam znači dva U? Pogledajte gore na ploči, vidjet ćete. Pisao vam je i Telegram o tome lani u rujnu. Dobro je, nisam čita. Ja znam da ima... Mislite na logotip Udruge dragovoljaca domovinskog rata? Da. E pa u čemu je problem? Vama to izgleda sasvim ok? Koliko, koliko ja znam... Neću ovaj, moram sad... Stvarno, evo ovako: nisam iša za tim, malo ste me zatekli, javio sam vam se, ja ću bacit oko, jer znam da je ta ploča bila i prije i ne vidim sad problem u toj ploči. To je Udruga hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata Podstrane i znam da su registrirani kao udruga. Znači, to je ovaj, to nije službeno od Općine Podstrane, nego od udruge, sad ne znam šta bi ja tu treba. Na ulazu je u Općinu. Je, jer se tu nalaze prostorije Udruge dragovoljaca doli u prizemlju. Znači njihove prostorije se nalaze, njihova jedna prostorija, di imaju radne sastanke 10-15-20 godina. Al ajde da ja to lipo provjerim. Šta vas konkretno interesira pa ću ja to provjerit? Je li vam taj logo s dva U na bilo koji način problematičan? Ja ne vidim tu dva U. Ja stvarno sad ne znam, ja znam da je udruga kao udruga, ali sad ne vidim di vi vidite dva U. Aj, aj idem baš pogledat. Iću pogledat kad dođem, ovaj, nisam sad, sad sam ovaj doša ovde uzest neke papire, nisam u uredu, ali evo, ujutro ćemo se čut, lipo ću ujutro baš provjerit pa di vi vidite dva U. Ja znam da ima U kao udruga, ali sad ne znam ta dva U di vi to vidite. Evo. Imate gore, na vrhu. Ajmo ovako, ja ću pogledat, ajte, bog vam da... Pisano vam je o tome. Ma dobro, ok, znate šta, kad bi ja, je li vi sve stignete čitat? Možda stignete jer ste u medijima. Ne stignem, ali to je bio tekst o vašoj Općini. Ne vidim sad još problem, aj pustite me ujutro da to točno vidim, pa ću vam onda komentirat. Eto ga, ajde, hvala vam lijepa, bog, bog. https://www.index.hr/vijesti/clanak/ova-ploca-stoji-na-ulazu-u-opcinu-podstrana-nacelnik-ja-tu-ne-vidim-dva-u/2076883.aspx
  12. Slobodna Dalmacija, 25.03.2019, EKSKLUZIVNI INTERVJU: ZORAN TADIĆ (59), OPTUŽEN ZA MASAKR 30 CIVILA I 13 BRANITELJA Da, bio sam u Škabrnji, ali nisam bio krvnik! Glavni je bio Momčilo Bogunović, a ubijao je Stevo Ivanišević! Imam i poruku za Gambiražu… 25. Mart 2019. 09:54 “Bio sam u Škabrnji, ali ne da bi nekoga ubijao. Bio sam tamo da ljudima pomognem. Nisam bio krvnik. To je lako dokazati i to ću dokazati. A onda ću od svih onih koju su mi život uništili lažima, tražiti zadovoljštinu sudskim putem za naknadu štete. Ne može se nitko tako igrati s ljudima” poručuje Zoran Tadić (59), bivši načelnik sigurnosti Štaba teritorijalne obrane Benkovac, optužen od zadarske policije da je poticao i sudjelovao u izvršenju maskara nad 30 civila i 13 branitelja 18. studenoga 1991. godine u Škabrnji. Tadić nas je nazvao telefonom nakon što smo šest dana prije Savi Štrpcu, direktoru dokumentacijsko-informacijskog centra Veritas u Beogradu, ostavili naš kontakt. Od kolovoza 1992. Tadić s obitelji mirno živio u Sydneyu gdje je cijelo vrijeme radio na građevini postavljajući gips ploče. Dva dana nakon podnošenja kaznene prijave u Zadru, uznemiren optužbama i interesom novinara lista “Australian”, Tadić je doživio infarkt. Čim se malo oporavio sjeo je u avion i došao u Srbiju u strahu da bi ga australske vlasti, baš poput njegovog sunarodnjaka Kapetana Dragana, mogle uhititi i izručiti Hrvatskoj. Premda za takvo što još uvijek nema pravne osnove jer Županijsko državno odvjetništvo u Splitu kaznenu prijavu zadarske policije zaprimljenu 18. siječnja nije praktički uzelo u rad. Tadić nas je nazvao iz Srbije gdje se nalazi od kraja siječnja ove godine i nema je namjeru u dogledno vrijeme napustiti. Naprotiv, očekuje da mu država Srbije pomogne da spere ljagu sa svog imena kojeg je ukaljala, kako kaže, hrvatska policija, iznoseći potpuno lažne i neosnovane optužbe na njegov račun u vezi njegove odgovornosti za zločin u Škabrnji. Za kojeg nitko, do danas, od zapovjednih struktura tadašnje JNA i srpskih paravojnih formacija, nije odgovarao, niti su poznati pravi počinitelji. - To što pokazujete interes za moju stranu priče, to što želite da se čuje što ja ima reći o tim monstruoznim optužbama, govori mi da je Hrvatska, po pitanju medija, spremna prihvati objektivnost, a ne samo provoditi hajku i medijsku kampanju namjernog blaćenja i uspaljivanja nacionalnih strasti. Ja znam da su ratne rane ljudima koji su izgubili svoje bližnje još uvijek svježe, ali ovakva uzavrela atmosfera, potpaljena od strane medija, nikome ne odgovara. Znam da su u ratu i poslije rata većina Hrvata i Srba bili normalni ljudi koji nisu htjeli rat i zločine koje su počinili pojedinci i koje treba za to kazniti. Ja sam za to da se svi odgovorni za zločine protiv civila, s bilo koje strane, privedu pravdi i kazne jer pravda treba da bude zadovoljena. Ali ovo što je meni napravljeno je velika nepravda – kaže Tadić na početku razgovora. Njegov ratni put počeo je u lipnju 1991. kada se s još desetoricom prijatelja iz Loznice u Srbiji dobrovoljno prijavio za obuku u kampu Dragana Vasiljkovića u Golubiću kod Knina. Kako je imao 32 godine i dotad se aktivno bavio rukometom i boksom bio je u grupi s drugim sportašima, liječnicima i intelektualcima. U Glubiću je boravio sve dok se Kapetan Dragan nije razišao s Milanom Babićem, kada je s njim otišla i većina “knindži” i Lozničana, pa i on s njima. Ubrzo je dobio poziv iz Benkovca da se priključi Štabu TO Benkovac kao instruktor obuke. Međutim, nekoliko dana po dolasku u rujnu 1991. postavljen je, tvrdi, za “načelnika bezbednosti Štaba TO Benkovac”. Odmah se nametnuo disciplinom i strogim poštovanjem propisa, naglašava, a u Benkovcu je ostao do 22. svibnja 1992. godine, kada se i JNA povlači iz Hrvatske. Tvrdite dakle da je zadarska policija podigla kaznenu prijavu protiv vas na temelju lažnih dokaza? - Da, i to je vrlo lako dokazati. Čitao sam vaš razgovor s Ivanom Gambiražom iz Odjela za ratne zločine zadarske policije u kojem je napravio toliko gafova da se to vidi iz aviona. A najviše je fulao kad je izbacio moje ime kao najodgovornije osobe za zločine u Škabrnji. Iznio je stvari koje nemaju veze s vezom. Kao na primjer? - Pa tamo gdje se navodi lanac odgovornih za Škabrnju po zapovjednoj liniji. Na prvom mjestu ističe Vladimira Vukovića, zapovjednika 9. kninskog korpusa. U vrijeme Škabrnje taj je čovjek bio pokojni. Neke elementarne stvari ne zna, a još tako olako barata mojim imenom. Ni komandanti vodova nisu bili oni koje on navodi, ne znam odakle mu ti podaci. Morao se tome malo ozbiljnije posvetiti. Vas se navodi kao zapovjednika Dobrovoljačkog voda iz Benkovca koji je, s jedinicama JNA, sudjelovao u škabrnjskom maskaru. - Zapovjednik tog voda nisam bio ja nego Milenko Radak. Taj čovjek je bio godinu i pol dana u hrvatskom zatvoru i tada me i prijavio da sam sudjelovao u zločinu. Radak je u Hrvatskoj bio uhićen 2003., suđeno mu je ali je oslobođen 2004. godine. Bio je u Škabrnji, no nije dokazano da je sudjelovao u ubojstvima. Zašto smatrate da vas je on odao istražiteljima? - Apsolutno nemam nikakve sumnje da me izdao Radak. On je bio zapovjednik Dobrovoljačkog voda, ja sam ga postavio za komandira, ali se nije pokazao kao autoritet. Nije vojsku mogao kontrolirati, a u njegovim je redovima bilo mnogo mangupa. Nije znao uvesti disciplinu, smijenio sam ga mjesec dana nakon Škabrnje i to mi je zamjerio. Zašto ste ga smijenili nakon Škabrnje? Zbog odgovornosti za zločine koje je njegova jedinica tamo počinila? - Ne znam tko je sudjelovao u zločinima, ali mislim da on osobno nije u tome sudjelovao. Nije on taj tip za zločin, a takvi se lako mogu prepoznati. Radak se volio eksponirati, no imao je zečje srce. Iako je prošao kamp Kapetana Dragana, bio je plašljiv. Zašto ste toliko sigurni da vas je Radak otkucao? - Rekao mi je to Savo Štrbac, tjedan dana prije konferencije zadarske policije. Policija nije spominjala moje ime nego inicijale, a Radak se Štrpcu javio tjedan dana prije rekavši mu da mi se sprema optužnica i hapšenje. Štrbac tada nije imao nikakve podatke o meni, niti mi je to mogao javiti. Ali kad sam iz Australije došao u Beograd otišao sam u Veritas i Štrbac mi je rekao da ga je o svemu što mi se događa unaprijed obavijestio Radak. Kako je on mogao znati što se meni sprema, ako nije surađivao s policijom?! Što ste 18. studenog radili u Škabrnji? - Došao sam izvući tijela poručnika JNA Miroslava Stefanovića i vojnika Dejana Lazića koji su ubijeni prilikom pokušaja pregovora u zaseoku Ambar u Škabrnji. Trebalo se pregovarati oko prestanka minobacačke vatre iz Škabrnje na aerodrom u Zemuniku, no kad su došli na pregovore, po njima su s hrvatske strane otvorili vatru. Uz Stefanovića i Lazića tada je ranjeno još 17 pripadnika JNA. Tijelo poručnika i vojnika ubacio sam u transporter i krenuo ka centru sela. Tada sam uz cestu s lijeve i desne strane ugledao mrtva tijela desetak civila. Odmah sam o tome izvijestio komandu, nastala je panika, nitko nije znao da su uvijeni civili, a oni su sve to prijavili komandi u Kninu. U razgovoru za frankfurtske “Vesti” rekli ste da ste u Škabrnji spašavali hrvatske civile iz podruma i s ceste prema Zemuniku? - Točno, na moje inzistiranje ti su ljudi evakuirani iz borbene zone. Jednu grupu od 30 civila uspio sam izvući iz podruma velike kuće pored crkve, baš u trenutku kad su tamo ulazili vojnici u namjeri da ubace bombu. Uspio sam ih zaustaviti i sve civile izvući. Pozvao sam kamion koji ih je otamo pokupio i odveo za Benkovac. Isto sam postupio i prema civilima, ženama, djeci i starcima koje sam zatekao na ulazu u Škabrnji, na cesti za Zemunik. Svi su mi bili zahvalni, nisu htjeli da se odvajam od njih jer su se uz mene osjećali sigurno. Sve to mogu da posvjedoče ti ljudi, ako su još živi, jer ih nakon toga više nisam vidio. Ako niste vi, a Radak je nevin, tko je zapovijedao napadom na Škabrnju? - Ne znam tko je bio direktni zapovjednik. Zapovjednik garnizona, potpukovnik Tripko Čečović, tog je dana bio odsutan, a mijenjao ga je Momčilo Bogunović. On je bio glavni. Zar nije glavni bio Dobrovoljački odred? - Mislim da se pravi velika fama oko Dobrovoljačkog odreda i sve se želi svaliti na njih, da bi se zaštitilo vojsku i druge. Pa Dobrovoljačkom odredu svi pripisuju glavnu odgovornost za pokolj u Škabrnji? Ako ste vi bili njegov zapovjednik, kako tvrdi zadarska policija, onda ste vi zapovjedno odgovorni za njihova nedjela? - Već sam rekao da ja nisam bio zapovjednik nego Radak. A tko je počinio zločine ne znam, vjerujte mi. Znam da je među tim dobrovoljcima bilo opasnih likova koji su svašta radili, a najviše ih je bilo iz redova domaćih Srba, s benkovačkog područja. Jedan od takvih je bio i Stevo Ivanišević. On nije bio član Dobrovoljačkog voda, ali je imao neku svoju grupu. Siguran sam da je on počinio neke zločine u Škabrnji, ali i ne samo tamo. Kad je otišao u Srbiju i tamo je nekoga ubio, mislim da danas izdržava zatvorsku kaznu u Pančevu. Ponovit ću: Gambiraža, ostavi se Dobrovoljačkog voda, nećeš tu ništa naći. Kad se od toga odmakneš, možda ćeš uspjeti sagledati pravu sliku i pronaći odgovorne za zločine u Škabrnji. Tvrdite da vi niste zapovijedali Dobrovoljačkim vodom, ali i da imena drugih zapovjednika vodova koje navodi zadarska policija, Siniša Matić i Goran Opačić, nisu točna. Tko je po vašim saznanjima zapovijedao tim vodovima? - Neki Ostojić, Rogić i Ristić, za kojeg nikad nisam čuo. Nisu svi u Škabrnji bili s namjerom da počine zločin. Većina tih ljudi je bila normalna, probleme su pravili pojedinci. Među njima su bili “lešinari” koje je zanimala pljačka, koji su htjeli tuđu imovinu. U tim dobrovoljačkim vodovima bili su uglavnom domaći Srbi, ali bilo ih je i iz BiH, Srbije i Vojvodine. Ja sam najviše imao problema s jednim vodom u kojem je bilo dosta Beograđana. Bile su to obične bitange pa sam ih razjurio što su mi najviše zamjerili. Jedan je tada imao 19 godina, ni u čemu nije sudjelovao, a danas mi po Facebooku piše svašta, optužuje me da sam ih prodao. Radaka ste, kažete, postavili i smijenili kao komadanta Dobrovoljačkog voda. Kako onda niste zapovjedno odgovorni za Dobrovoljački vod ako ste izravno odlučivali o postavljanju i smjeni njegovog zapovjednika? - Nisam ga ja izravno ni postavio ni smijenio. To je radio komandant Štaba TO Benkovac Zoran Lakić. Ja sam njemu kao šef za sigurnost sugerirao da Radaka postavi za komandanta, a kasnije, kad sam vidio da ne zna s vojskom, sugerirao sam mu da ga smijeni. Osjećate li se zapovjedno odgovorni za pokolj u Škabrnji? - Diže mi se kosa na glavi od te zapovjedne odgovornosti! Ja sam bio odgovoran samo za policiju, a ne za vojsku i druge jedinice koje su od kolovoza ili rujna 1991. godine bile pod izravnom kontrolom Jugoslavenske armije. I teritorijalna obrana je bila pod njihovom kontrolom, a na području Benkovca šef TO je bio već spomenuti Lakić. Kako je nastala fotografija na kojoj ste snimljeni sa Šešeljevim četnicima? - Ta fotografija nema veze sa Škabrnjom. Snimljena je u Pristegu, jednom od mjesta koje sam kao šef sigurnosti morao obilaziti. Tamo se zatekao neki Kićo, koji je u to vrijeme radio kao fotograf za Tanjug. On je tražio da se slikam između dvojice dobrovoljaca. Kasnije je tu fotografiju njegov sin objavio na svom FB profilu. Jeste li bili u Škabrnji 19. studenoga? - Nisam bio u Škabrnji, ali sam bio u zaselku Ivkovići gdje sam spriječio dvojicu lopova da ubiju dvije žene, dijete i starca. Zaskočio sam ih u pljački i riskirajući svoj život potjerao. Imali su maskirne uniforme, ali ih prije nisam vidio. Za starijeg čovjeka sam pozvao ambulantna kola koja su ga odvela. Kažete da imate dovoljno svjedoka za dokazivanje svoje nevinosti. Jesu li to benkovački Hrvati ili Srbi, odnosno je li vas nakon policijske optužnice netko od njih nazvao i rekao da je spreman svjedočiti u vašu korist? - Nitko me od Hrvata nije zvao, ali me zvalo desetak Srba za benkovačkog područja koji danas žive u Srbiji i drugdje po svijetu. Oni sve znaju o mojoj ulozi u ratu, da sam u Benkovac došao u rujnu 1991. i da sam otišao 22. svibnja 1992. godine. U hrvatskim se medijima pisalo da ste se nasilno uselili u kuću Mande Blažević? - To su gluposti. Ja sam na njenu molbu, sa suprugom, dva mjeseca živio u njenoj kući, jer se tako sigurnije osjećala. Nakon dva mjeseca, kada je Manda odlučila kuću zamijeniti s porodicom Bukarica iz Biograda, ja sam se iselio, a nju prevezao do Musapstana na razmjenu. Moji su ljudi Mandu spasili iz minskog polja. Naime, dok sam kratko bio na dopustu u Loznici, nju su oteli i kod Kakme je ostavili u minskom polju. Moji su je ljudi izvukli i spasili. Njen muž Petar i sinovi slali su mi i nakon rata pozdrave za sve što sam za njih učinio. Spasio sam mnoge Hrvate, ali nisam uspio sve da spasim. Najviše mi je žao Nikole Žilića iz Podgrađa. Bili smo u jako dobrim odnosima, on se htio odseliti, ali ja sam ga molio da to ne napravi jer je bio ugledan čovjek i drugi bi slijedili njegov primjer. Molio sam ga da ostane, čak su moji ljudi čuvali njegovu obitelj. Ali zlikovac Stevo Ivanišević ga je ubio. Jako mi je žao zbog toga. Je li vam žao za Škabrnju? - Žao mi je, naravno, i onda i sada za sve što se tada dogodilo. Žao mi je za svaki nevino izgubljeni život, jer život je za mene svetinja. Znate, vojnicima sam uvijek govorio da budu disciplinirani. Jesu li za Vuka Draškovića, Šešelja ili Miloševića, nose li zvijezdu ili kokardu, meni je manje bilo važno, ali sam uvijek tražio da budu disciplinirani. Ja kapu nikad nisam nosio, to možete vidjeti na svim slikama. Oko vrata sam imao lančić s križem, a u džepu sliku Bogorodice i Isusa Krista. Kad ste doznali za optužbe iz Hrvatske, htjeli ste se odmah javiti hrvatskom konzulatu u Sydneyu, ali ste od toga odustali. Zašto ako tvrdite da ste nevini? - Točno, htio sam, ali me u tome zaustavila moja porodica. Želio sam otići u hrvatski konzulat i reći da ću doći u Zagreb ili Split, gdje treba, i dokazati svoju nevinost, ali onda su me moji podsjetili što se dogodilo s Kapetanom Draganom i drugima, poput Zorane Banić, koja je nevina osuđena, bez dokaza. Dvoumio sam se tog petka i subote što da napravim, a mediji su divljali o meni kao krvniku, pa sam u nedjelju završio u bolnici. Izašao sam na svoju odgovornost, bez završenih liječničkih pretraga, s proživljenim infarktom. Bio sam uvjeren da će me u takvoj stvorenoj atmosferi početi proganjati australske vlasti i da će me uhapsiti. Ja imam 60 godina i ne želim još nekoliko godina života prosjediti u istražnom zatvoru. Ovako barem mogu dokazati da nisam kriv, mogu iznijeti činjenice, imena ljudi i svjedoka koji će potvrditi da sam nevino optužen bez ikakvih dokaza, da se moje ime oblatilo u cijelom svijetu, a još ni istraga nije počela. Ako vas u sklopu istrage pozovu iz državnog odvjetništva, jeste li spremni dati svoj iskaz? Imate li svog odvjetnika? - Odvjetnika nisam angažirao jer čekam da vidim zašto me optužuju. Ali ako do toga dođe, sve što treba ću im reći. Ne bježim ni od čega i ni od koga. Nisam pravnik i ne znam finese, ali da bih dokazao svoju apsolutnu nevinost, stojim svima na raspolaganju. Moj interes je da se istina o tome sazna. Da se zna što sam radio, ali samo kroz činjenice i svjedoke, objektivno a ne rekla-kazala stvari koje su mi uništile život. Jer ja nisam krvnik iz Škabrnje. Policija: Tadić ne bi bio kriv da nije bio u Škabrnji! Iz zadarske policije nisu htjeli komentirati izjave Zoran Tadića, kao ni njegovo detaljno svjedočenje o događajima na području Benkovca i Škabrnje 1991. i 1992. godine, koje uredno prate u “Vestima” iz Frankfurta, o čemu je Slobodna već pisala. Tadić u svojim dosadašnjim medijskim istupima policiji nije navodno otkrio ništa bitno što već nisu znali, pa se postavlja pitanje s kojim dokazima raspolaže zadarska policija da izravno terete Tadića za poticanje i sudjelovanje u škabrnjskom masakru. Naprotiv, neslužbene informacije potvrđuju neke od Tadićevih priča da je pomagao hrvatskim obiteljima na okupiranom području, poput Mande Blažević, Nikole Žilića i drugih. Također nije poznato ima li zadarska policija ikakvih dokaza da je Tadić osobno sudjelovao u likvidacijama, ali smatraju da je njegova uloga u Škabrnji bila zapovjedna, iako to Tadić opovrgava. Naime, Tadić tvrdi da nije bio zapovjednik Dobrovoljačkog voda kojem se, uz jedinice JNA, pripisuju zločini. Tvrdi da je to bio Radak, koji je za Škabrnju oslobođen, i koji je na Tadićevu sugestiju smijenjen mjesec dana nakon Škabrnje jer svoje vojnike nije mogao disciplinirati. Radaka je formalno smijenio Zoran Lakić, šef Štaba TO Benkovac, po čemu bi on bio glavni zapovjedni krivac za Škabrnju, uz zapovjednike JNA. No zadarska policija očito inzistira na Tadićevoj zapovjednoj odgovornosti smatrajući da bi odgovornost za masakr mogao izbjeći jedno da tog dana nije bio u Škabrnju. Tadić međutim priznaje da je bio, ali zbog drugih razloga. Da je upravo zapovjedna odgovornost glavni adut zadarske policije upućuju i informacije iz nedavno pronađenih dokumenata SAO Krajine u kojima se navodno navodi Tadićeva zapovjedna odgovornost za događaje u Škabrnji. Zanimljivo je također da se u tim dokumentima Tadića nigdje ne spominje kod pokušaja pregovora na ratnoj crti ili kod razmjene zarobljenika, odnosno da je sudjelovao u izvlačenju civila s područja ratnih djelovanja. Ivica Nevešćanin
  13. Kakve sad veze ove budalastine tog Vladeca imaju sa naslovom i temom ovog topika? Mozda da otvoris drugu priladnu temu za ovakve i slicne ...