gnr

Members
  • Content count

    300
  • Joined

  • Last visited

About gnr

  • Rank
    Dzomba

Recent Profile Visitors

344 profile views
  1. Ovo su lajkovi/dislajkovi za ovaj video. Pitam se ko je stisnuo tih 53 ...... dobro je rekao Vasilije Krestić da Hrvatima treba čestitati na upornosti i dosljednosti u prikrivanju istine. Cijelo vrijeme dolaze na tv happy i čim je tema o ratu i srpsko hrvatskim odnosima evo ih dislajkaju i pišu dolje komentare. Svaki dan su gore i svaki put odnesu pobjedu u dislajkanju, žilava ekipa.
  2. komentar sa you tube: "G. Dmitrovicu... 1. Vodje Srba u Krajini , jesu bili nesposobni, ali ih je birala je vlast u Srbiji, bas da bi manipulisala sa njima i na kraju ih izdala. One koji se nisu uklapali u to, jednostavno su pobili. 2. Ti Srbi si bili razapeti izmedju srpskog komunizma i hrvatskog klerofasizma. Sluzili su kao moneta za podkusurivanje , jer se radi o naivnom narodu, koji j slepo verovao u Jugoslaviju. 3. Ne zaboravite da je dnevnik RTS u 25 , minutu objavio vest o padu Krajine, onako usput. 4. Da su na granici na Raci i Pavlovic Mostu, zabranili Srbima ulaz, cak je jedan ubijen, a na drugom prelazu je jedan covek iz Knina ubio svoju porodicu, pa sebe, nakon cega su pusteni u Srbiju i usmeravani na silu, prema Kosovu. 5. Onda na scenu stupa veliki srpski junak Arkan, koji, kao pod izgovorom dezerterstva , hapsi i muci te iste ljude i vodi u Erdut, gde se njegovi kriminalci izivljavaju na njima. Cilj toga je bio da bi se oni razbezali i tako sprecilo neko drugacije okupljanje i bunt izdanog naroda. 6. Svi sluzbenici vlasti, policije sliuzbi i vojske tadasnje SRJ, koji su komandovali, pa izdali taj narod, vrcaju se na svoja mesta kao da nista nije bilo. 7 . Saradnici u izdaji, nastavljaju sa crnim poslovima kojima su se i do tada bavili, u Krajini, postaju jos bogatiji i danas glume biznismene i patriote. 8. Glupavi komunisticki oficir Mladic, koji je takodjer ucestvovao u izdaji Krajine, tada smislja "briljantnu akciju Srebrnica" , kao nesto, sto bi odvuklo paznju sa izdaje Krajine. 9. Ukratko....g. Dmitrovicu, nebitno je da li su iza Hrvata stajali Amerikancii i bilo ko drugi. Bitno je sto je kod nas carevala izdaja, kakva nije vidjena od postanka srpskog naroda. Njeni glavni kreaotori su SRPSKE KOMUNJARE i JNA , kao leglo tog olosa. I danas Srbijom vladaju oni ,ili njihovi naslednici. 10. Znam da bi sad svi graknuli, kako je Rusija bila slaba...bla bla..ali, ni tako slaba, ne bi nam pomogla, jer su pre toga ...92 god, po prici Hadzi Dragana Antica, Mira i Slobo pokusali da pomognu puciste u Rusiji, nadajuci se, da ce vrattiti ponovo komunizam. Normalno je, da takve ludake niko nije hteo da pomaze, niti je mogao da pronadje interes za bilo kakvu saradnju sa njima. Dakle , nesporno je da je danasnja Hrvatska klerofasisticaka , koja ce na kraju da pojede samo sebe, ali to nije nas problem, vec tkz. nasa strana , izdajnicka gomila komunjarskih lopova, laznih patriota, koji danas manipulisu narodom i iz totalnog siromastva ga vode u totalnu propast i netajanje. Oni se i danas posredno pomazu populistickim izjavama , dizuci tenziju, kako bi se ucvrstili na vlasti. Oni to, cak i ne dogovaraju, ve samo zapaljivim govorima "nalože budale", koji misle da su oni patrioti. Tako je na kraju preostalim Srbima iz Krajine, ostao izbor izmedju dva velika zla, hrvatskog klerofasizma u srpskog izdajnickog lopovskog komunizma. Ali oni , bar sada imaju izbor, mogu da idu bez zapreke da rade u zemlje EU, a Srbima u Srbiji ostaje njihova komunjarska elita. Gomila lopurdi iz predhodnih rezima, cija nezjazljivost nema kraja. Inace, ono sto je tipcno za sve te banana drzave na Balkanu je, da ih vode ljudi , koje vec izdaleka prepoznajete po njihovim "govedjim glavama", a vlast odrzavaju , tako da ponovo indukuju mrznju, stvarajuci bolji ambijent za ostavrenje svojih licnih ineresa. Tako da na Balkanu, srece, niti je bilo, niti ce je biti. Jos da dodam, voditeljka jest slatka, ali vodi emisiju , kao da je pala sa Marsa, a ovaj, drugi "novinar" sa govornom manom, cini mi se poznat kao ucesnik nekih rijalitija. On je bas "pun znanja i relevantan" da vodi emisiju na tu temu. Znaci, bas ste se potrudili da jos jednom ponizite zrtve Oluje, na vama svojstven nacin. Ako neko zeli da me tuzi, rado cu mu se javiti."
  3. Srbija je danas, u ime svojih, progovorila, i to bez trunke mržnje, bez poziva na osvetu, bez želje za bilo čim drugim osim za istinom, i elementarnom pravdom. IZVOR: TANJUG SUBOTA, 4.08.2018. To je poručio predsednik Srbije Aleksandar Vučić obraćajujući se povodom godišnjice progona srpskog naroda u "Oluji". "Srbija je progovorila onom pravdom zbog koje i danas ponavljam ono što najmanje žele da čuju. Da nikakvih Oluja, za Srbe, zato što su Srbi, više nikada neće biti. I da ćemo stajati uz svoj narod, za svoj narod, ne ugražavajući nikog, ne preteći nikom, ali i ne dajući na sebe i svoje. I nemamo mi čega više da se stidimo, zato što smo Srbi", poručio je predsednik Vučić. U Bačkoj Palanci su večeras, ukazao je, svi Srbi i njihovi politički predstavnici, iz BiH, Republike Srpske, Crne Gore, i iz Hrvatske, i svi Krajišnici, kaže, gde god da žive, od Busija do Kanade, od Futoga do Australije, treba da znaju da nisu sami i da Srbija možda i može bez Krajine, ali bez Krajišnika ne može. A potom je nastavio: "Dragi prijatelji, Krajišnici, Danas smo došli ne samo da obeležimo taj najstrašniji dan u našoj novijoj istoriji, dan u kojem je otpočela golgota čitavog jednog naroda, naroda na čija leđa je natovaren krst roda, porekla i vere, i naroda koji je šiban mržnjom, nego i da posvedočimo, pred svima, a pogotov pred onima koji su zaboravili, namerno ili slučajno, da je svaki zločin, večan i da ne može ni da se zaboravi, ni opravda. A najmanje može da se slavi. Možete li da zamislite one koji će da slave Jelenine suze i njenu bol. Ako im je da slave, neka slave, a mi možemo sa mnogo ponosa da gledamo u budućnost, ne samo zbog Tesle i Milutina Milankovića, već i zbog Krajišnika koji su ovde kod nas i koji su budućnost Srbije i sveta. Kada ubiješ nekoga danas, ubio si ga i sutra; kada prognaš nekoga danas, prognao si i njegovo juče, prognao si svaki detalj čitavog njegovog života, svu njegovu prošlost, svaki njegov bogovetni dan i svaki tren čitavog njegovog postojanja. I nema okvira u koji to može da se smesti. Nema rama, nema odrednice, za nešto što je zauvek tu, i u nama, i oko nas. I nije nikakva slučajnost što su datumi, zločina zbog različitosti, zbog vere i nacije, isti. Nacisti su 4. avgusta 1944. godine, provalili u sigurno skrovište jevrejske devojčice Ane Frank i odveli je u logor, da umre. Oni koji su, na isti taj dan, 4. avgusta 1995. godine provalili u Krajinu, ubili više od dve hiljade ljudi i 250.000 prognali, samo su ponovili istu stvar. Isti zločin protiv nekoga ko je različit, ima drugčije ime, poreklo i nekog svog Boga. I u oba slučaja, jedina krivica i Ane Frank i Srba iz Krajine bila je ne nešto što su uradili, nego nečije ubeđenje da će, bez njih, neka zemlja, neki ljudi, biti lepši i bolji. U oba slučaja traženo je i primenjeno konačno rešenje. U oba slučaja, oni koji su drugačiji, optuženi su za samo svoje postojanje. I nije puka koincidencija to što je Hitler, 1919. godine optužio Jevreje za to što se "množe", i što je istu tu reč - "množili su se", upotrebio Tuđman, u svom govoru u praznom Kninu, oslobođenom Srba, od sopstvenih stanovnika. Motiv je, dakle, večan, isto kao zločin koji je prouzrokovao. Mržnja, u svojoj iracionalnosti, ne prepoznaje ni vreme niti bilo kakav kraj, osim onog, konačnog, da nekoga nema. Razlika je, posle svega, samo u brojkama, koje govore, ne o manjoj želji, nego o manjoj efikasnosti. A namera je ista. Hitler je hteo svet bez Jevreja, Hrvatska, njena politika je htela Hrvatsku bez Srba, jer su, kako je rečeno, "razarali hrvatsko nacionalno biće". Kako, nije objašnjeno, niti je to bilo potrebno. Odvratna emocija, koja pokreće pogrom, istrebljenje, ne traži ni racio ni pojašnjenje. Dovoljno joj je nečije ime i prezime, da uradi sve ono što je uradila, u ime svog imena. Dovoljno joj je to "Srbin", i "srpsko" da spali sve u Kistanjama, Lunićima, Ružićima, Đitićima, Kućima, Krikićima, Treskavici, Civljanu, u Donjem Lapcu, Benkovcu, Cetini, Kninu, Dvoru, Srbu, Glini. . . Kod Drniša su ubili štene, nedaleko od ustaških Ccavoglava, pod optužbom da je "srpsko". Ubijali su i krave, vadili im oči, prosipali drob, i ostavljali ih u centru srpskih sela, kao opomenu, i jasnu poruku - ne vraćajte se. Delili su letke, sa obećanjem da će oni, koji se usude opet u Hrvatsku, da budu zaklani. Bombardovali su kolone izbeglica, pljuvali ih i kamenovali, silovali, ubijali kraj kuća i kraj puta, potrudivši se da pir bude krvav, i da niko, od Srba, ne ode iz Hrvatske, bez kazne. Kazne koja mu je dodeljena samo zato što je Srbin. I ako to nije namera, šta je onda namera? Ako to nije etničko čišćenje, šta je onda etničko čisćenje? Ako to nije zločin, najveći zločin od svih zločina, zločin zbog krvi, nacije i vere, kako, onda taj zločin izgleda? Ne znam. Ali znam da danas slave, ida nikoga, prethodno, bar iz puke pristojnosti, za taj zločin nisu kaznili. I neće. Baš kao što neće nikada da priznaju Jasenovac, i sve njegove žrtve, i kao što neće da priznaju da su ubili više stotina hiljada Srba tokom Drugog svetskog rata, kada su, po prvi put, stvarali nezavisnu državu Hrvatsku, samo za Hrvate i ni za koga drugog. No, to su oni, i to se sigurno neće promeniti. Ali nešto drugo, sasvim sigurno hoće. Srbija se menja. Srbija, koja jako dugo nije shvatala da tragedije ne počinju kada se ne razumeju reči, nego kada se ne razume ćutnja. I tu ćutnju, tešku ćutnju svog naroda, svojih Krajišnika, nismo razumeli, previše dugo, gotovo punih 18 godina. I ćutali smo na tu ćutnju, plašeći se da kažemo ništa drugo, nego ono što jeste. Nismo smeli da kažemo, "zločin". Ni da kažemo, "pogrom". Ni da kažemo, "čišćenje". Ni, "istrebljenje", "ubijanje", "silovanje", "paljenje", "pljačkanje". Danas, smemo. Danas je Srbija, u ime svojih, progovorila. Danas Srbija govori u ime svih Krajišnika. Bez trunke mržnje, bez poziva na osvetu, bez želje za bilo čim drugim osim za istinom, i elementarnom pravdom. Onom pravdom zbog koje i danas ponavljam ono što najmanje žele da čuju. Više nikada nikakvih Oluja, za Srbe, zato što su Srbi, neće biti.To je moja poruka Srbima i svima drugima. I nećemo više, Milorade, biti samo utočište za naš narod, za naše Srbe. Bićemo zaštita za svakog od njih, stajaćemo uz svoj naroda, i nikome nećemo dozvoliti da ga progoni i ponižava. I nemamo mi čega više da se stidimo, zato što smo Srbi. Suviše je, dragi Krajišnici, velikih Srba, a pogotovo velikih Srba, iz Hrvatske, onih zbog čijih pronalazaka danas svoju sramotu ne slave u mraku, i bez mikrofona, da bi se mi stideli. A kako ćete Tesli da promenite rod, Tesli od oca pravoslavnog sveštenika i majke Srpkinje da kažete da nije Srbin? Nego šta je? Kao i Milanković i veliki Krajišnici koji ovde žive. I ti Srbi, i Ličani i Kordunaši i Dalmatinci...nama su dali najviše. Ostavili su oni, i Hrvatskoj, svoja velika dela. Ali, još više su dali nama. Srbi, Krajišnici, doneli su ovde, u svoju kuću, sav svoj talenat, marljivost, svu genijalnost tog krša u kojem su se rodili i koji te tera na velika dostignuća, i dali nam, sve to, onako kao što deca daju roditeljima. Dali su, svojoj otadžbini, svojoj majci, Srbiji. I nije Jelena dala pola srca. Jelena je svojoj Srbiji i Bačkoj Palanci dala dva srca, i ono krajiško i ono odavde iz Srbije. Onoj čiji su najveći ponos. Onoj koja, i to je više od obećanja, to je ozbiljna zakletva, nikada neće da ćuti. Ni o zločinu, ni o svom ponosu. I na kraju, dozvolite mi da se još jednom izvinim svim Krajišnicima, svim prognanim, svim žrtvama, za sve te godine ćutanja,teškog i zlokobnog ćutanja. Muk je prošao u Srbiji. I njen, i vaš. I glas nam je sve jači, u Srpskoj i u Bosni i Hercegovini i sve dalje se čuje. Ponosite se time, radujte se zbog toga, u ove dane tuge. Zato što je to dokaz da ih više neće biti. I da ste u svojoj kući, bezbedni i zauvek spaseni. Hvala vam dragi prijatelji što ste se okupili u dosad najvećem broju i došli da što ste nam došli da odamo počast ubijenim i prognanim Krajišnicima. Pozdravljam naš narod gde god da živi. Ništa tuđe nećemo, ali niko ne može da nam zabrani da se zovemo Srbima, srpskim imenom i prezimenom. Pozdravljam Srbe i u Crnoj Gori, i u Republici Srpskoj i u Bosni i Hercegovini i u Hravstkoj, svuda gde žive ovde u regionu i svuda u svetu. Živela Republika Srpska. Živela Srbija", poručio je predsednik Vučić.
  4. Početkom dvadeset prvog vijeka, Hrvati su na domak ostvarenja svog „tisućljetnog” sna - sna o etnički čistoj Hrvatskoj, bez Mađara, Cigana, Talijana i iznad svega - Srba. Hrvati su kroz povijest bili poznati po divljaštvu i krvoločnosti. Britanika iz 1911., kada objašnjava pojam bašibozuka i arnauta - šiptarskih iregularnih trupa za maltretiranje u turskoj vojsci, poziva se na krvoločnost Hrvata, kao primjer za uspoređenje. Hrvatska, u personalnoj uniji s Ugarskom (koja nikada nije uključivala Dalmaciju), bila je poznata po krvoločnim plaćenicima, a reputacija koljača pažljivo je kultivirana u Hrvata. U tridesetogodišnjem ratu u XVII vijeku, koji je bio jedan od najkrvavijih u inače krvavoj evropskoj povijesti, Hrvati su ostali upamćeni kao najkrvoločniji vojnici. Hrvatska vojska nije bila poznata po vojnoj vještini, već kao kazneni odred koji je palio protestantska imanja, silovao žene, klao djecu i masakrirao stanovništvo. Izreka „Sačuvaj me Bože kuge, gladi i Hrvata” ostala je u narodu Nijemaca-protestanata kao poslovica sve do današnjih dana. U XIX vijeku i tokom revolucije 1848, krvoločnost Hrvata opet je došla do izražaja. Ovog puta meta su bili Mađari i Talijani. Pokolj Talijana bio je tako jezivo zvjerski, da je Marks Hrvate nazvao „izmetom ljudskog roda”. Mađari su također bili žrtve pokolja, a Hrvati su bili u službi austrijskom caru koji je gušio ovaj revolt. U toku XIX vijeka, u Hrvatskoj se javljaju dva pokreta za nacionalni preporod - onaj od Ante Starčevića, poznatog antisemite i strahovitog mrzitelja Srba, koga danas ustaška neotvorevina smatra za praoca nacije, rame uz rame sa Pavelićem i Tuđmanom. Drugi, ilirski pokret - kasnije pokret „jugoslovenstva”, došao je do izražaja sa debaklom koji su Hrvati doživjeli poslije Prvog svjetskog rata, kada su po prvi put prevarili pobjednički srpski narod, i na taj način, na duže staze, došli do teritorija o kojima ranije ne bi mogli ni sanjati. U samom Prvom svjetskom ratu, u Austrijskoj vojsci, koja je naišla na herojski otpor Srba, Hrvati su važili za neefikasne, praktično beskorisne, ali veoma krvoločne vojnike, koji bi, kao i u prošlosti, išli i palili sela i klali civile u svom standardnom maniru, inspirirani Starčevićevom ideologijom. U Prvom svjetskom ratu rame uz rame borili su se Adolf Hitler i Josip Broz - a s njim, i gomila Hrvata koji su naravno na kraju bili do nogu potučeni od pobjedničke srpske vojske. Kao znak zahvalnosti za oslobođenje od Austro-Ugarske, Hrvati su ubili jugoslovenskog kralja srpsko-crnogorskog porijekla, i razvili ustašku ideologiju, sa Antem Pavelićem na čelu, na tradiciji Starčevićevog etnocentrizma i mržnje prema Srbima, od kojih su uzeli ne samo pobjedu stečenu na krvi četvrtine Srbije, već i jezik (štokavski). Svi znamo šta se desilo u Drugom svjetskom ratu - najcrnje poglavlje Holokausta, od koga su se zgražavali i sami SS-ovci, pa i sam Hitler, da ne govorimo o Talijanima. Na teritoriji ndh - zajedno sa Muslimanima, ''hrvatskim „cvijećem”, počelo je masovno istrebljivanje Srba. Alojz Stepinac, poglavar Katoličke crkve ndh, bio je predvodnik katoličkog klera koji ne samo što je nasilno pokrštavao Srbe, koji su u Slavoniji na primjer bili u većini, već su i veoma aktivno učestvovali u klanju, i bili na čelu logora Jasenovac, koji je po broju žrtava treći logor smrti u holokaustu - s tim što su žrtve bili najviše Srbi, umjesto Židova, i s tim što je umjesto plinskih komora korišteno primitivno klanje, bacanje u rijeku, takmičenja u klanju, izumili su čak i srbosjek za brzo klanje svojih žrtava. Malj, bacanje u jame i kopanje očiju, kao i zakucavanje crijeva žrtava za plafon, bile su rasprostranjene metode širom ndh, uz paljenje pravoslavnih crkava u koje bi satjerali srpska sela. Hrvatski nacionalni program formulirao je Mile Budak. Trećinu Srba poklati, trećinu protjerati a trećinu pokatoličiti „asimilirati”. Ovo je suština trojnog genocida kojim se nekad većinski narod na teritoriji današnje države Hrvatske - koja sadrži i okupirana područja Krajine - skoro u potpunosti istrijebio. Broj Hrvata na ovoj teritoriji bio je manji od broja Srba prije stotinjak godina, a Srbi, kao i ostali narodi (Nijemci, Mađari, Česi i posebno Talijani) su asimilirani ili protjerani. Talijani su potrpani u fojbe, Istra je oteta, esulima - talijanskim izbjeglicama, žrtvama etničkog čiščenja iz Dalmacije i Istre - oteta je imovina od strane režima Josipa Broza koji je nastavio djelovanje u skladu sa Budakovom ideologijom, manje otvoreno, ali podmuklo i efikasno. Vješala i povike „Srbe na vrbe” zamjenila je politika „kolonizacije” kojom su ispražnjena dalmatinska sela od Srba, etničko čiščenje Nijemaca je bila otvorena politika odmazde, a srpski antifašistički pokret Draže Mihajlovića, koji je bio Titov rival, izjednačen je sa ustašama, što je predstavljalo jednu od najgnjusnijih Titovih podvala. U toku Drugog svjetskog rata Srbi su podigli ne jedan, već dva antifašistička ustanka - prvi, onaj Draže Mihajlovića, i drugi, komunistički, čije su redove punili mahom Srbi izbjegli od ustaškog noža. U krvavom građanskom ratu između četnika i partizana Srbi su bili u svakom slučaju žrtve, jer ih je bilo na obje strane. Srpska omladina poslana je da gine na Srijemskom frontu, a domobrani, koji su se masovno priključili Titu krajem 1944 - kada je bilo jasno ko dobija rat, baš kao i 1918 - su krenuli u okupaciju Istre i napunili fojbe talijanskim stanovništvom. Srbija je rasparčana, a Hrvatskoj je dodjeljena Dalmacija, koja nikad nije bila dio Hrvatske, kao i Krajina, Slavonija i Istra. U Jugoslaviji su postojala dva centra moći - osovina Zagreb/Ljubljana i beogradski kadar, i ovaj latentni sukob tinjao je u Titovo vrijeme. Ustaše nisu mirovale. Potomci izbjeglih (i za razliku od pobijenih četnika pomilovanih) ustaša, počeli su s terorističkim napadima krajem 60-tih i 70-tih godina, kada je Tito bio u poodmakloj starosti, spremajući teren za okončanje genocidnog „tisućljetnog” sna. I sami komunisti iz zagrebačke osovine započeli su maspok, počela su pjevanja nacionalističkih pjesama, pravljeni su spiskovi za likvidaciju, Hercegovina, poprište velikih pokolja Srba iz II svjetskog rata od strane „crnaca” Francetica Jure i drugih ustaša, je tražena kao proširenje Hrvatske. Tito je lukavo naizgled popustio Srbima, da bi 1974 donio Ustav kojim je otvorio vrata daljem uništenju Srbije i bujanju hrvatskog nacizma, koje je uslijedilo ubrzo poslije Titove smrti. Drugi genocid - onaj koji bi se mogao u glavnoj liniji podvesti pod parolu „trećinu Srba iseliti” - počeo je krajem 80-tih godina. Poslije prvog genocida broj Srba se smanjio skoro na polovinu, ali uprkos daljoj Titovoj podmukloj politici „kolonizacije” bilo je najmanje 12% (a vjerovatno i cijelih 15%) Srba krajem osamdesetih. Sa rušenjem Berlinskog zida, međunarodne okolnosti su išle na ruku ustašama. Ustaška emigracija, koja je u Australiji ili Kanadi, kao i Americi, decenijama trenirala terorističke akcije (koje su 60-tih i 70-tih i sprovođene u suradnji s njemačkom obaveštajnom službom) i indoktrinirala nove generacije, stječe veliki utjecaj u avnojevskoj Hrvatskoj. Pomaci ka ustaškoj ideologiji dešavaju se već sredinom 80-tih, a i ranije - u stvari, nisu ni prestajali i kako su maspokovci puštani sa simboličnih kazni (Tuđman, Mesić, Alija svi su bili zatvoreni zbog širenja šovinističkih ideja) propaganda se zagrijava. Poriče se ustaški holokaust - ne samo Tuđman već i gomila drugih predstavnika Starčevićeve ideologije u Zagrebu falcificira i umanjuje broj srpskih žrtava na najgnjusniji mogući način, potura se mit o Blajburgu - gdje je stradalo nekoliko hiljada ne samo ustaša i domobrana, već i četnika, što se zanemaruje, a broj „nevinih Hrvata” raste sa 10,000 (što je samo po sebi pretjerano) na 100,000 pa zatim nevjerovatnih 500,000 - razmjeri laganja u ovom periodu idu ruku pod ruku sa bujanjem ustaštva. Novcem ustaške emigracije pomognut, Tuđman dolazi na vlast, izbacuje Srbe iz Ustava, i počinje nasilje protiv lokalnih Srba, ilegalno se naoružava. Jugoslovenska armija se postavlja kao bufer zona, ali uprkos tome, Srbi masovno stradaju, dižu se kuće u zrak, sprovodi se dalmatinska kristalna noć na stotine Srba je pobijeno u Osjeku, Gospiću, leševi ponovo plutaju Dunavom, režu se srpski vratovi, prave se ogrlice od prstiju. Njemačka pomaže Hrvatskoj u dobijanju „nezavisnosti” - Genšeru se dižu spomenici i pjeva se danke dojčland. Ipak, Srbi su dobili zaštićene UNPA zone, ali par godina kasnije, genocid u akciji oluja dovodi do protjerivanja cijelokupnog krajiškog stanovništva. Ono malo starih i iznemoglih što je ostalo, poklano je i pobijeno, a srpska imanja su popaljena. Sa 12-15% Srbi su spali na 2%, a uz sve povratke i pumpanja broja Srba, danas ih u Hrvatskoj nema više od 3%. Mile Budak bi bio ponosan. Nije istjerana trećina (tj. polovina), već 80-90% Srba. Tuđman, ponosan, izjavljuje - nije bitno da li će Srba biti 3% ili 4%, bitno je da ih više nema 12%. Radi Evrope, Hrvatska šminka svoje lice, ali su pogromi i progoni Srba i dalje na snazi. U novoj Hrvatskoj, nose se ustaške uniforme, pjeva Jasenovac i Gradiška Stara, napadaju Srbi koji dolaze ili se vraćaju, dižu spomen ploce Francetiću. A službeno, da bi se obeshrabrio povratak Srba (za koji se fiktivno radi Evrope „zalažu”), dižu se optužnice protiv Srba - onih koji su bili djeca, u vrijeme rata 91-95, za gaženje hrvatske zastave, na osnovu svjedočenja rekla-kazala, u odsustvu, pojedinci bivaju recimo osuđeni na dve godine robije. Za isticanje ustaških simbola i skandiranje Juden raus ili Srbe na vrbe pak niko se nikad ne progoni. Ovo krajnje licemjerje uopće ne iznenađuje. Suđenje mučiteljima iz konc logora Lora, u kome su na najgnusniji način mučeni splitski Srbi, pretvara se u farsu, a samo na inzistiranje Evrope - ili zbog unutrašnjih sukoba, pojedinci poput Gotovine, Glavaša ili Merčepa se, 15 godina poslije rata, po prvi put ovlas optužuju, sve radi ulaska u Evropu. Ali pravo lice hrvatske danas je ono, gdje se sprovodi treći genocid - onaj pod geslom „trećinu asimilirati”. Ispiranje mozga Hrvatima je veoma temeljno, Domovinski rat pretvara se u mit, laže se debelo i gnjusno. Ne samo da se sve čini da se de fakto niko od Srba ne vrati (zakonom su recimo oduzeti srpski stanovi prije desetak godina, odštete su simbolične - samo da bi Srbe fiktivno ubrojali u „povratnike” iako ne žive tamo), nasilje se rutinski sprovodi a potencijalni povratnici zastrašuju, već se i oni Srbi koji su još uvijek u Hrvatskoj na sve načine nastoje asimilirati - suptilnim i manje suptilnim metodama. Radi Evrope, tu je Pupovac, ali za onih 100-150,000 preostalih Srba, postoje druge ideje. Stvara se atmosfera u kojoj ljudi ne smiju da priznaju da su Srbi, ispira se mozak ljudima i đacima pričama o nekakvoj „agresiji” (dok o ustaškom Jasenovcu nema ni riječi), tako da ljudi moraju da šute, da ne bi kao 1991 izgubili posao ili se našli u nepovoljnoj situaciji. Ova diskriminacija dovodi do najboljih rezultata kod ljudi koji su mješanci, kod Dalmatinaca recimo ima puno polu-Srba koji se javno deklariraju kao Hrvati. Dražen Petrović, Severina, Arsen Dedić - sve su to Hrvati, koji su u stvari 50% Srbi. Kada javne ličnosti moraju da poriču svoje srpsko porijeko, šta je tek sa ostalima. To je taj treći, najpodmukliji genocid, u kome se i onih 2% Srba nastoji asimilirati ili pokatoličiti. Sa Hrvatima su po genocidnosti jedino možda usporedivi Albanci. Mada je to veeeliko pitanje. Nije nikakvo čudo sto su Čeku i Mesić veliki prijatelji. Autor "Petsko"