gnr

Members
  • Content Count

    757
  • Joined

  • Last visited

Everything posted by gnr

  1. Stvari koje opisuješ pokazuju da se ne radi o običnoj svjetovnoj mržnji jednog naroda prema drugom. Radi se o nečemu što se bez problema može nazvati demonskom mržnjom. Da se radi o običnoj mržnji Hrvata prema Srbima imali bi obične ratove, sukobe i loše odnose. Ali kad pogledaš činjenicu da su na najstrašnije načine ubili oko 60-70 hiljada srpske djece, u Jasenovcu samo 20 hiljada poimenično, pa zaklana djeca po logorima koji su bili baš za njih otvoreni, pa ubijena i zaklana djeca ispred kuće, unutra, kraj kuće, onda je jasno da to nema veze sa svjetovnom mržnjom. Kad mrziš, ti mrziš. I to je to. Ne kolješ djecu. I sad isto to demonsko stanje svijesti preneseš u druge uvjete, 20-30 godina nakon rata, znači u vrijeme mira i tvoj upis opet pokazuje da je isto to zlo živo i da se manifestira na način na koji opisuješ. Malo se zakukuljilo, nisu isti uvjeti, pa ide "Jesi pucao na nas". Ili još bolji primjer od ljetos kad su ljudi negdje u Hrvatskoj gledali zvezdinu utakmicu pa su bili napadnuti, znači u vrijeme 24 godine od rata. Isto kao da je 1970 u Jugoslaviji. Da li je moguće zamisliti da je 1970 u Jugoslaviji neko napao Nijemce koji su negdje u polu-zabiti gledali utakmicu svog kluba kao što je bilo s ovima. To je dokaz demonske mržnje, ne obične svjetovne mržnje.
  2. S. Antonić: Onaj o letuje u Hrvatskoj doprinosi normalizaciji stoletnog genocida koji traje. Ovih dana naši arhigrađanski selebritiji hvale se putovanjima po Hrvatskoj. "Igra Hajduk, danas, sad nekad, divno je biti u Splitu“!, diči se Sofija Todorović, „komšinica iz Borče“ (zapravo, aktivistkinja YIHR-a), poznata po akciji "Burek solidarnosti" (posle koje je Kandićkin FHP pozvao Evropski sud za ljudska prava da je uzme u zaštitu od srpskih nacionalista). "Za 18 godina super letovanja“ u Hrvatskoj, pohvalio se i Srđan Dragojević, "niko me ružno pogledao nije". "Mislim da tabloidi raspiruju mržnju, kao 90-tih", dodao je. I dok nam Sergej Trifunović šalje "pozdrav s magičnog Cresa", Dragan Bursać (znamo ga kao jednog od autora konfabulacije o prijedorskim "bijelim trakama za nesrbe") nadovezuje se: "Dostojno života: Lastovo". ‏Malo drugačije mišljenje pokazala je Nevena Subotić, novosadska novinarka i zvaničnica LSV: "Razmišljam o tome gde ću na more. Hrvatska mi nije dovoljno bezbedna zbog ekstremista; najjužniji deo CG primorja nije siguran zbog Albanaca – e, jbm ti spoljnu politiku Srbije, ni na more ne možeš na miru, sa svima smo posvađani". I dok su nam, tako, naši slučajni Srbi objašnjavali da je Hrvatska zapravo bezbedna – ili, pak, da smo sami krivi za ono što nam se tamo dešava – Hrvati su se, takođe na tviteru, slatko šalili s pravljenjem sapuna od Srba u Jasenovcu, i kao deca se radovali što je cela Hrvatska "srpsko groblje", te što "Hrvati ponosno gaze vaše (srpske – S. A) ostatke i otpatke pod zemljom". I meni je sladak taj internacionalizam naše drugosrbijanštine. Njeni pripadnici drže se dve maksime: 1. Svaki nacionalizam je zlo, ali je na Zapadnom Balkanu najgori srpski nacionalizam: Milivoj Bešlin: "Rusija srpskom nacionalizmu daje iluziju da granice na Balkanu nisu konačne i zbog toga se srpski nacionalisti pripremaju za neku vrstu drugog poluvremena. Da sam na mestu suseda, ne bih uzimao zdravo za gotovo poruke iz Srbije o dobrosusedstvu"; Saša Ćirić: Na Balkanu, "ako postoji opasnost od nekog nacionalizma, ona je još uvek velika i dolazi od srpskog nacionalizma“; Aleksandar Sekulović: "Dok ne bude uništen srpski nacionalizam, nema mira na Balkanu"; 2. U Srbiji je najbitnija borba protiv srpskog nacionalizma: Dinko Gruhonjić: "Zlo se vratilo kući. (…) Nakon što je uništio sve po komšiluku, srbijanski će nacionalizam, sasvim izvjesno, pojesti samog sebe. Ali će usput posijati još zla, ovaj put po sopstvenom dvorištu“; Aleksej Kišjuhas: Glavni problem politike i vlasti u Srbiji nije toliko famozna ‘duboka država’, koliko je to ‘duboko društvo’. (…) Živimo jedno kontinuirano utrkivanje u etnonacionalizmu bez prepona“; „Velikosrpski nacionalizam je duh iz boce koji još uvek tumara među nama poput aveti ili junaka iz horor filma koji nikako da umre“; Vesna Pešić: „Srpski nacionalizam se razlikuje od nacionalizama u drugim jugoslovenskim republikama. Ti drugi narodi su želeli da naprave svoju samostalnu nacionalnu državu kao univerzalni ideal i zato se u njima brže razvijaju evropske vrednosti. Srpski nacionalizam (međutim) praktično je večit i inkopatibilan s modernom državom, pa čak i s bilo kakvom stabilnom državom“. Pošto, dakle, završe rad na najvažnijem političkom pitanju u Srbiji – a to je, dakako, borba s najopasnijem nacionalizmom na Balkanu – naši kompradorski selebritiji otputuju u region, kako bi uživali zaslužen odmor. A odande nam, onda, drže lekcije kako njih tamo, eto, niko nije dirao, te kako su priče o antisrpskom šovinizmu, zapravo, preterivanje. Pritom, naši borci i borkinje zaboravljaju da nam objasne kako to da u nacionalističkoj Srbiji niko ne juri po ulici hrvatske ili albanske sportiste kako bi ih linčovao (ili bacio u vodu); kako to da se ovde čekićima ne razbijaju table napisane na "pogrešnom“ pismu; kako to da se ovde na prepunim stadionima ne uzvikuju fašistički pozdravi ili pevaju fašističke pesme; kako to da se ovde ne oštećuju automobili "pogrešnih" registarskih tablica ili ne ruše groblja komšija „pogrešne“ nacionalnosti; kako to da se u Beogradu može javno iskazivati protest zbog pobijenih Bošnjaka, Albanaca ili Hrvata u nedavnim radovima – a probajte da se u Zagrebu ili Prištini okupite, kako bi ukazali na zločine nad Srbima… Dakle, kako svih tih manifestacija šovinizma nema u nacionalističkojSrbiji? Dok, naprotiv, sve to zatičemo, iznova i iznova, recimo, u evropskoj i uljuđenoj Hrvatskoj? Iznova i iznova… Svaka naša generacija, i gotovo svaka naša porodica, ima nekog ko je ubijen, proteran ili šikaniran u Hrvatskoj, na Kosovu, u BiH, a sada i u CG – samo zato što je Srbin. Ali, mi i dalje pričamo o srpskom nacionalizmu kao najopasnijem… odbijajući da priznamo čak i tako očiglednu činjenicu: ne, to u Hrvatskoj nisu incidenti; to je sastavni deo projekta istrebljenja. Projekta čije su samo deonice: pogromi Srba u Zagrebu 1895, 1899. i 1902, u Sarajevu 1914, masovni zločini nad civilima u Mačvi 1914, Prebilovci, Jadovno, Pag, sistem logora Jasenovac (1941-1945), pogrom i proterivanje Srba 1991-1995. (od Zadarske kristalne noći 1991, do Bljeska i Oluje 1995)… Da je u pitanju projekat nad-ideološkog karaktera najbolja je ilustracija, verujem, jedna epizoda koju je Jovan Dušanić opisao u knjizi Hronika srpskog sela u Bosni (str. 173-182; pdf ovde). Dušanić tu donosi svedočenje strine Dragice (Bogojević) Dušanić, koja je samo čudom preživela pokolj Srba s leve obale reke Bosne, pri ušću u Savu, sedmog decembra 1944. godine. Istrebljenje je upriličeno po oprobanom ustaškom obrascu: najpre su poklani muškarci – za šestoricu se čak, poimenice, zna da su živi odrani i bačeni u reku Bosnu; onda su na red došli žene i deca, koji su ubijeni bombama i udarcima sekira; pogrom su izvršile lokalne ustaše, prve komšije; ali, po naređenju koje je došlo s vrha. Istrebljenje je bilo nemilosrdno. Hrvaticu Sofiju (Karlović), udatu za Srbina (Petra Ilinčića), i njenu dvojicu sinova (Tanasija i Milana), ubio je lično Sofijin rođeni brat, zgrožen "sramotom" da je njegova sestra srpska profuknjača. Dušanićevu strinu Dragicu, pak, koja je tada imala 14 godina, majka je zaštitila telom, te je dobila tek dva ovlašna udarca sekirom po stomaku; spasili su je komšije Hrvati; ali, onda je usledilo sistematsko pretresanje svih hrvatskih kuća, koje je trajalo danima, kako bi se sprečilo da bilo ko od Srba preživi; srećom, Dragica je prebačena dalje, i tako se spasila. Toga dana, samo u dva srpska zaseoka Donje Dubice (Trnjak i Centar), ubijeno je 650 ljudi (sva njihova imena su popisana). Od toga su 333 žrtve imale manje od 15 godina – dok je 132 dece imalo do pet godina starosti. Zastanimo ovde. Govorimo o 132 dece do pet godina – ubijene samo u jednom selu. Preko puta zgrade u kojoj stanujem nalazi se obdanište. Često, u prolazu, vidim kako se mališani igraju u dvorištu. Nikada onih do pet godina starosti nije bilo više od petnaestak. To znači da je samo u jednom selu i u jednom danu, sedmog decembra 1944. godine, poklano deset mojih beogradskih obdaništa. Kada razmišljam o razmerama Pokolja 1941-1945. zavrti mi se u glavi. Drugo, na šta hoću da skrenem pažnju, jeste da se sve to dešavalo dva mesecapošto je pao Beograd. Dakle, u vreme kada je već svima bilo jasno da je NDH, kao deo nacističke Evrope, izgubila rat. Na istoku su, u to doba, Rusi stigli već do Varšave i Budimpešte; izbili su na Balaton, a onda i na Dravu – pošto su, prethodno, na jugu, oslobodili Bukurešt i Sofiju; na zapadnom frontu, pak, anglosaksonci su domarširali već do Rajne; a u Italiji, na njenom severu, dospeli su i do Bolonje; na istočnom Jadranu već je i Split bio pao (vidi mapu). U to vreme, dakle, bilo je očigledno da nema šanse da NDH ne izgubi rat. A ipak, ta monstrum-država – čak i u trenucima gubitničkog ropca, poslednjim atomima snage, i svuda tamo gde je to još mogla – organizovala je sistematsko istrebljenje Srba: od kolevke, do stogodišnjih starica. Zašto? Zato što je projekat istrebljenja Srba u Hrvatskoj nad-ideološkog karaktera. Njega je u punom zamahu krenula da realizuje NDH 1.0. A onda je, pola veka docnije, gotovo sasvim uspela da završi NDH 2.0. Pri tome, nevažno je – sa stanovišta Velikog plana – što je prva emanacija NDH bila nacistička, a druga europska i demokratska; one su obe bile deo istog projekta – baš kao i socijalistička Hrvatska (NDH 1.5), u kojoj su se delovi naseljeni Srbima prepoznavali, recimo, po tome što u njima nije bilo asfalta (po „crnoj mreži“, na auto kartama); dakle, kao realizacija stoletne politike tihe diskriminacije. Ali, taj Veliki plan, koji se realizuje, evo, već stotinak godina, živahan je, valja znati, i danas. To se vidi i po negacionističkom odnosu stanovnika NDH 2.0 spram prošlih zločina; kao i po odsustvu pokajanja – iz čega proizlazi i kolektivna spremnost na njihovo ponavljanje i nastavljanje. Pogledajmo, recimo, ovaj članak u Večernjem listu, koji pripada hrvatskom mejn-strimu, a u kome se Jasenovac predstavlja kao kamp rada i rekreacije. Ili još bolje, pogledajmo kako obični Hrvati odgovaraju na pitanje: koja etnička grupa je najviše stradala u Jasenovcu (ovde, 6:48-8:33). Za mene je impresivno kako anketirani Hrvati, gotovo kao jedan, počinju da vrdaju, ili pak kako se, jednostavno, uspaničeno trude da izbegnu jedini tačni odgovor; onaj, koji svi dobro znaju – Srbi; ali, to je reč koju oni, jednostavno, neće i ne smeju da kažu. I upravo to je pokazatelj da je Veliki projekat ne samo živ, nego da ima i svoje očekivane nastavke. Tu živu teorijsku osnovu Velikog plana zatičemo gotovo na svakom koraku; recimo, u članku objavljenom u vodećem hrvatskom politikološkom časopisu Politička misao (izdavač FPN, Zagreb): „Zbog nedovoljne demokratske političke kulture, Srbi i Crnogorci započinju rat za prostor Hrvatske i BiH. Agresori su istočnog civilizacijskog kruga, govore srpski, pišu ćirilicom, plemenskog su kulturnog modela, žele živjeti u Jugoslaviji i velikoj Srbiji, koje bi bile socijalistički ustrojene i podaničkog su tipa političke kulture. Žrtve su pripadnici zapadne civilizacije, katoličke i muslimanske vjere, govore hrvatski (hrvatskosrpski), pišu latinicom, zadružnog su kulturnog modela i participativnog tipa političke kulture“. Tako su Srbi i naučno – pod pokroviteljstvom Fakulteta za političke znanosti Univerziteta u Zagrebu – proglašeni nižom kultur-političkom rasom. To je, svakako, pogrešno sa stanovišta nauke; ali, jednako tako, to postaje legitimno i, onda, opasno baš u kontekstu u kom ova „naučna“ analiza vrhuni(„Veliki plan“); a pogotovo to biva opasno po svojim realnim posledicama: pre svega, po mržnji prema onima koji su „istočnog civilizacijskog kruga, govore srpski i pišu ćirilicom“. A sad, hoću da se vratim na ideologemu br. 1 – o srpskom nacionalizmu kao najopasnijem; kao i na ideologemu br. 2 – o bezbednom letovanju u Hrvatskoj. Želim da istaknem da su obe ideologeme ne samo belodano netačne, već i nesumnjivo sramne. Prva od ideologema, zapravo, opravdava gotovo svaku buduću akciju protiv elementarnih interesa čitavog jednog naroda – počev od ukidanja Republike Srpske, pa do hrvatskih (NATO) tenkova koji od Šida prodiru prema Beogradu. Jer, ako je srpski nacionalizam najopasniji na Balkanu, tada je, praktično, kako bi se obezedio mir, svaka akcija protiv tog čudovišta – dozvoljena. Druga ideologema, pak, obezbeđuje retroaktivnu aboliciju za zločin istrebljenja koji se desio na određenoj teoritoriji; tačnije, obezbeđuje aboliciju za nikada kažnjeni genocid; jer, da podsetim, Hrvatska nije nikada, ni teritorijalno, niti na bilo koji drugi način, kažnjena što je pobila ili proterala na stotine hiljada Srba. Ono što je, međutim, paradoksalno jeste da, sada, pripadnici tog istog naroda-žrtve počinju da učestvuju u simboličkom, ili čak stvarnom, odbacivanju, relativizovanju i minimalizovanju zločina. U istoriografskom, a pogotovo u istoriosofskom smislu, stoleće je tek osnovna analitička jedinica. Stoga, u kontekstu Velikog plana, današnje letovanje u NDH 2.0 spada, zapravo, u isti smisaoni segment kao i letovanje u NDH 1.0. Zašto? Upravo zato što za genocid nije kažnjena nijedna Hrvatska. I upravo zato što taj zločin, baš zbog navedene činjenice, jednostavno ne sme biti normalizovan. A pogotovo ne sme biti normalizovan onim čuvenim, „beogradsko-dubrovačkim“ mijaukanjem: „Nisam govorio hleb, pa mi se ništa nije desilo. E, baš sam lepo pocrneo!“. Standard.rs 28 jul 2019.
  3. Hrvatska će od iduće godine imati novi praznik. Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje. Evo par komentara o događanjima u Škabrnji. "Najpribliznije istini koliko ja znam, ne opravdavajuci naravno zlocin, je sledece: Nakon vishe desetina puta prekidanih i prekrshenih (dogovorenih) primirija od strane hrvatske, nakon podmuklih i nicim opravdanih akcija prema jedinicama JNA i jedinicama TO RSK desila se i sledeca stvar. U jednom takvom nepostivanju primirja, mucki, ubijeni su komandir jedne jedinice i njegov adjutant u blizini Skabrnje. E, onda su ovi popizdili i jednostavno rekli dosta je bilo, stushtili se u selo i pomlatili sve zivo." i "Bili su pregovori o bezbednom odlasku stanovnika Skabrnje na teritorij pod hrvatskom kontrolom. Prilikom tih pregovora na nicijoj zemlji kao sto si navela, mucki je i nicim izazvano, protivno svim pravilima o pregovaranju, ubijen jedan porucnik JNA i jos jedan iz pregovarackog tima. I onda je lavina pocela ........" i "DA, tako je bilo, samo mislim da se nije bas pregovaralo o stanovnistvu Skabrnje posto je to bila njihova teritorija i nije nam ni bio interes da silazimo sa Razovljeve glave u nepovoljan polozaj. U globalu, bilo je primirije na citavom Dalmatinskom ratistu, jer se dogovaralo o deblokadi jedinica JNA iz Sibenika i Splita. Zadar je vec bio napusten od strane JNA. Dakle, pokvareni lukavi LATINI jos jednom su pokusali da izigraju ratna pravila...." Što se desilo u Škabrnji? Od 17:22
  4. I JOŠ NEŠTO Niste vi "braćo Hrvati" u Vukovaru ratovali sa srpskom vojskom. Daleko od toga. Srpska vojska je ona vojska koja je 1918. g. vas i Slovence oslobodila austro-ugarskog jarma, ona čija je konjica došla do Klagenfurta. Zadržite ovo kao informaciju. Možda nekada zatreba. (Ratko Dmitrović twitter) ''Od nacije koja je stvorena iskljucivo kao protuteza Pravoslavlju a egzistira na mrznji, iluzija je ocekivati da znaju i pokazu bilo sta osim da nemaju srama ni morala.'' ''Džaba im to govorite, intelektualnog kapaciteta su kao i braća im, Šiptari.'' ''Tačno, još tačnije je da im to treba da kažu zvaničnici naše države!'' ''Svuda gde su ratovali sa Srbima a ne komunjarama nisu se dobro proveli. ( Mitrovdanska ofanziva, Koridor života.....)'' ''To što do sada nismo, ne znači da nećemo - ne zato što hoćemo, već zato što računi i dalje nisu poravnati. Labilna ravnoteža je ono što je uspostavljeno, a to je prilika slabijem da likuje nekakvom vojnom pobedom... Da su iole pametniji ćutali bi i uživali u poklonu dok traje!'' ''Tačno, "braća" Hrvati su ratovali protiv svojih sugrađana (teritorijalci) Arkanovih dobrovoljaca, JNA, jedno 3-4 vrste četnika, raznoraznih dobrovoljaca i protiv mene! U stanju opšteg meteža, jer se nije znalo ko, zašto, odakle, zbog čega i na koga puca.'' ''Oni se prave blesavi....'' ''Nisu oni nasa braca, samo ih mi tako nazivamo.'' ''Zanimljiva činjenica koju svi zaboravljaju je da: Srbija i Hrvatska nikada nisu bili u međusobnom ratu. Osim ako izuzmemo 1914-18. Ali tada Hrvatska nije bila nezavisna država.'' ''Za jugogerijatriju, drugosrbijance i ostalu liberaštinju to naravno i važi, jer Srbi van AVNOJ Srbije ne postoje, a Vukovar je agresija fašističke vojske na neovisnu Lijepu Našu.'' ''Ne govorim o Srbima i Hrvatima, nego o državi Srbiji i državi Hrvatskoj. U avnojevskoj Hrvatskoj 1991-95. bio je građanski rat, a ne rat država.'' ''Ja mislim da nam to oslobadjanje od Austrougara i germana nikad nece oprostit.Vole ljudi da su njihovi konjusari i to ti je'' ''U Vukovaru su paravojno-terorističke formacije napale legalnu i legitimnu saveznu vojsku međunarodno priznate države SFRJ.'' ''Ja to govorim od pocetka. I u Slo i u Hr je ratovala YU. Tek u BiH se javlja srpska vojska i tek tu dolazi do kakvog takvog rezultata. Citav taj “rat” u Slo, pa i vecim delom u Hr je vodjen radi ocuvanja SFRJ. Ali, to su neke nase istorijske zablude i deluzije.'' ''Opet će se oni uvlačiti Srbima i zaklinjati da smo braća. Sad su svi ustaše ali čim im prigusti i dođe dug da se plati odricaće se ustaštva. Živi bili pa videli.'' ''Zaboravili su oni to vec 1919. god. Budi siguran u to!'' ''Sa tim Srbima Katoličke veroispovesti će mo tek da se „raspravimo". Da ne ostane nešto ne razjašnjeno.'' ''Bravo gospodine Dmitroviću, trebaju se oni podsećati, očigledno ih sećanje slabo služi!''
  5. VUKOVAR Akcija (u državi YU) počela je zato što su paravojne snage T. Merčepa 2 meseca držale u blokadi kasarnu JNA u Vukovaru (bez struje, vode, pod stalnom vatrom). Pre toga merčepovci su u VU ubili na desetine Srba. Vukovar je 18. 11. 1991. DEBLOKIRAN. SVE DRUGO JE LAŽ (Ratko Dmitrović twitter) ''U Vukovar je neko poslao JNA da sama sebi zakuca poslednji ekser u mrtvački kovčeg.'' ''S obzirom kako je ta akcija planirana i vođena-potpuno se slažem s Vama Zdenko.'' ''Bilo bi interesantno doći do dokumenata ko, kada i kako je planirao izvođenje operacije oslobađanja kasarne u Vukovaru.'' ''To je suština; zbog čega nije primenjena taktika koju zna svaki desetar; da se deblokada kasarni, stambenih blokova, čak i delova nekog naselja, grada, vrši dejstvom specijalnih, antiterorističkih jedinica, pazeći da bude što manje civilnih žrtava. Kakvi avioni i tenkovi. Budale.'' ''Njima je Jugoslavija bila samo sredstvo za pranje sopstvenih zločina i genocida počinjenih nad Srbima. Sa obnavljanjem svoje NDH NIKADA NISU PRESTAJALI. Svoje namere su obelodanili 70-tih u MAS POK HISTERIJI i USTAŠIZACIJOM HRVATSKE. Naš je problem što smo bili na to slepi.'' ''Plus, naglasiti da je Vukovar bio srpski taman koliko hrvatski grad. Kada se gleda broj stanovnika.'' ''Ne zaboravite Borovo selo gde su se Srbi prvi put suprotstavili povampirenim ustašama u obliku paravojnih bandita pod imenom Zbor narodne garde.Ustaše su tu polomili zube na desetine ih je ostalo u prašini . Setimo se kada je 63 sletela na Pleso,zahvatila ih je panika.'' ''Ne samo tu, već i ostale događaje minuloga rata tolerišu podaničke vlade , da ne govorimo što je zabranjeno štivo u našim školama.'' ''Pošto je vojsku držala britanska obaveštajna dobro smo i prošli od izdaja i svega ostalog. Neka nova saznanja govore o tome. Ulaziti tenkom u grad bez pešadije koja ga štiti je Dno dna pameti tadašnjeg komandnog kadra. Jagnjeći oficiri sa planšete.'' ''To takodje treba da kažu predstavnici vojske i države!'' ''Takođe na desetine Srba je mučeni tako što su moraji popiti na silu akumulatorsku kiseline i tako od iste umrli. Prokleti su oni narod. Jednog dana će nestati kao što su i nastali ukazom Vatikana.'' ''Dobro su je odblokirali'' ''Kasarna je odblokirana dva puta.Prvi put 5. 9. nakratko dok su izvukli mrtve i ranjene a drugi put konačno 15.9. ali je do kraja borbenih dejstava bila na prvoj liniji vatre.'' ''I dizali su srpske restorane i lokale a još nije bilo ni R od rata...U Bršadinu rezervni policajac koji je bio Hrvat je ubio komšiju 29.11.1990 jer je komšija stavio zastavu SFRJ za Dan Republike...i onda ''mi'' počeli rat.'' ''Vukovar je trebalo izolovati, napraviti prsten i nastaviti dalje u dubinu HR . Velika greška !'' ''Mnogo grešaka je učinjeno u istočnoj Slavoniji. Mrcvarili smo se dva meseca oko Vu, kada su krenuli u akciju, završili za 4 dana, sve sa Borovo Naseljen. Osijek smo osvojili, došli do centra, pa se povukli. Vinkovci su bili pred padom iz Mirkovaca smo kontrolisali sve. Loš kadar'' ''Tacno, ali da povucemo paralelu izmedju borbi u Vukovaru i operacije Oluja, da su se nasi u Kninu istim intenzizetom borili kao hrvati u Vukovaru, Krajina nikad ne bi pala.'' ''Momire, a koji to "mi"? Mislite li na krajiske Srbe ili na celu srpsku naciju? Slazem se sa Vama ali delimicno.'' ''S proleća 1991. godine počinju likvidacije Srba po većim i manjim gradovima, uključujući Vukovar. Samo u Sisku zverski je likvidirano više od 500 Srba.U Bjelovaru pukovnik Rajko Kovačević predaje kasarnu Hrvatima koji ga , sa još trojicom oficira, streljaju na licu mesta.'' ''O Sisku se ćuti. Kao i o razmerama borbi i događanjima u zapadnoj Slavoniji.'' ''Ali je uloga JNA bila da napravi što veće razaranje i krvoproliće jer je bila rukovođena Hrvatima i bivšim Srbima komunistima, a cilj je bio da se satanizuju Srbi. Takva vojska je mogla sve to da odradi za par dana, da je imala pravo rukovođenje. Sve drugo su šuplje priče.'' ''Mit'' "Delimično je mit" ''Rale, pročitao sam sve što mi je dopalo u ruke vezano za Vukovar.Ima jedna fantastična knjiga Ljiljane Pekić Paunović koja se zove Vukovar predvorje pakla 1991. gde se upravo opisuje kako je sve počelo,atmosfera u samom gradu,izjave svedoka dokumenti...'' ''Napisana je 1993.štampana 1995 radi se o ženi koja je bila novinarka iz Borova i dopisnica radija Novi Sad ne znam da li si u mogućnosti da tu ženu ugostiš kod sebe u emisiju?'' ''Takođe imamo i novinara tadašnje Borbe Branislava Gulana koji je napisao knjigu S obe strane pakla i proveo jedan period u samom Vukovaru sa Merčepom i Zengama upravo u leto 91.dok su Srbi ubijani po gradu. Još jedan potencijalno sjajan sagovornik za tvoju emisiju.''
  6. ''Zasto Hrvatima treba prica o genocidu?To su delimicno posledice jos iz drugog svetskog rata kada su oni bili prozivani da su pocinili genocid na Srbima,Jevrejima i Romima bez obzira sto su bas zahvaljuci Srbima taj rat zavrsili na pobednickoj strani ipak vecina Hrvata je taj rat u dubini duse osecala kao poraz.Ipak su oni nakon kapitulacije Italije poceli da prelecu partizanima kada su videli da im projekat propada ipak je vecina Hrvata bila naklonjena NDH bez obzira na ove njihove sadasnje price o antifasizmu pa makar ga i u ustav stavili kao prvu tacku.Moj licni utisak je da su oni Ovcaru doziveli kao priliku da Srbima nalepe etiketu genocidnog naroda.Na Ovcari se dogodio zlcin ali ako je to genocid onda se postavlja pitanje gde prestaje ratni zlocin a pocinje genocid?'' ''I dobro si im pitanje postavio, gde prestaje zlocin, a pocinje genocid? Genocid bi bio, da su svi Hrvati iz Vukovara odvedeni na Ovcaru, a svi znamo da nisu.. i nema potrebe da se sada podmecu takve lazi!! I to sto kazes.. posle II sv. rata Hrvati su celo vreme nosili taj teret genocida, preko logora NDH... Sada su docekali da oni budu ti koji ce da lepe nekome etikete.. Pa vise su muslimani pobili Hrvata u okolini Travnika 1993. godine.. ali to se ne kvalifikuje ni kao zlocin, a ne genocid .. taman posla da se neko usudio da saopsti protiv "svoje brace"...'' ''To što si napisao je sukus cijele priče o Hrvatima i hrvatskoj potrebi da vječito ponavljaju floskule o "srpskom genocidu" nad njima. To je njihov problem i ono što ih žuli uvijek i na svakom mjestu. A mi smo ti koji im ne smijemo dozvoliti da se ikada oslobode te svoje more. Sami će se oni zapetljati o vlastite laži što se sve više i uočava. Pozdrav!'' (sa krajinaforce foruma)
  7. "Pricacu o onome sto znam.. a to je Vukovar. To sam ovde vise puta pisao, kao i na nekim drugim sajtovima.. ali izgleda da neki slabo cuju.. drugi se prave gluvi, trece to nezanima, i sl. Zivot u gradu na Vuki, je do proleca 1990. godine, bio sasvim normalan.. ljudi su ziveli sasvim obican zivot karateristican za ono vreme socijalsticke lagode.. bilo je nekoliko fabrika, i firmi koje su za ondasnjih 80-ak hiljada ljudi obezbedljivali egzistenciju.. Neki su cak radili i u poljoprivredi, solo. Pa im je par jutara zemlje bilo sasvim dosta. Sto se nacionalne strukture tice.. a sto se stalno poteze, i proteze kada se pocnu diskusije na ovu temu.. Vukovar nije ni kao grad, ni kao opstina bio vecinski hrvatski.. jer da jesu, HDZ na lokalnim izborima proleca 1990. godine bi dobio vecinu.. a stamim time vlast. Situacija je takva da su oni dobili 26% glasova, a SKH Ivice Racana 65%... dok SDS (Jovana Raskovica) koji je tada zapravo bio u formiranju, kao i vecini drugih mesta u Hrvatskoj, i nije ni ucestvovao na tim izborima aprila 1990. Ono sto je bitno reci jeste da je Vukovar bio komunisticko-bratsko-jedinstveno orijentisan jos od 1945.. Tim pre i sto je II kongres KPJ odrzan (1920. godine) upravo u gradu na Vuki. A prakticno se nasoj omladini uvek ispirao mozak sa time.. kako smo mi sa Hrvatima braca.. Veliku vecinu Hrvata niste mogli naterati do 1990. da idu u partiju - politiku.. Jednostavno to je njima bilo tudje, i niko ni tu partiju, ni drzavu SFRJ nisu osecali kao svoju.. Evo vam primera.. kada se desava 1. maj.. Srbi su nosili yu zastave, i kacili ih na kucama.. kod Hrvata je to retko bilo, zaista retko.. oni su kacili zastave SRH!? Kada je dosao MASPOK.. vecina je pokazala svoju ljubav prema "domovini".. a neki su bili bas extremni u tome.. medju njima i Tomislav Mercep. O njemu znam podosta. Dolaskom proleca 1990. kako sam Nestor u svom ratnom dnevniku pise, cela Hrvatska biva zahvacena euforijom neslucenih razmera.. pa tako i u Vukovaru biva! Odjednom im se politika, i politicke stranke nisu gadile, vec naprotiv.. clanstvo u HDZ postaje obaveza i pomoda. Naravno da se vec tog proleca 1990. dolazi do razlicitog vidjenja BG i ZG glasila.. i da svako okrece na neku svoju stranu... Recimo, pucnjavom za pobedu HDZ i Tudjmana na republickom nivou, se proslavljalo od strane Hrvata.. Srbi su vec videli kako nece za njih biti dobro, pogotovo ovi iz urbane sredine... plate su vec bile svedene na minimalac i neke bonove za hranu?! 1991. Pustaju se na TV snimci o Spegelju.. gde Hrvati ne uocavaju problem, vec ga opravdavaju.. (interesanta mi je 1 stvar.. tada medju tim uhapsenim ljudima sa Spegeljom, bio je i 1 Hrvat iz Vukovara.. a njegov sin je isao samnom u skolu... to sam tek kasnije par godina cuo)!?!?!? To je bilo u januaru.. da bi se u martu 1991. kod Djakova, hrvatskog mesta, u blizini Vukovara, otkrilo vece skladiste oruzija, za potrebe HDZ i MUP Hrvatske..!? Tada se desava i da se KPJ u Vukovaru i definitivno raspao.. i da HDZ silom preuzima vlast!?!?!? Logicno je bilo da se ide ponovne na izbore lokalne.. ali to njima nije padalo napamet! Razlog je taj sto su znali da nemaju vecinu.. da ce izgubiti, i da nema onda nista od rata.. Jer je vecina Srba u Vukovaru 1990.. glasala za Racana i SKJ! U vanrednim izborima da ih je bilo.. posto nije KPJ vise bilo.. Srbi bi glasali za SDS!!! Sve je to bilo poznato svima, pa i onima u vrhu HDZ, koji daju nalog Tomislavu Mercepu, da silom preuzima vlast, i poslali su mu za pocetak 100-ak ljudi, sa mragine drustva - klosara, kojima su dali oruzije, nesto malo parica.. alkohola.. i slobodu, da maltretiraju uglavnom Srbe od ugleda, i imanja.. a i sve ostale Srbe.. Sam MUP Vukovar, je potpao pod njegovu kontrolu.. a Srbe koje su izbacili zamenili su Hrvatima, vecinom zgrizene, one bez posla.. a dali su im umesto pistolja, kalasnjikove i rucne bombe?! TADA POCINJE NEVIDJENI TEROR, KOJI JASNO UKAZUJE NA RAT!!!! Jos jedna zanimljivost.. kako to da HDZ u samom Vukovaru nije mogao da nadje prikladnijeg coveka za predsednika VU odbora HDZ!? Ako je on bio primer vukovarskog Hrvata.. onda neka im je svima na cast! Miniraju se srpske kuce.. i lokali.. u pocetku, su to radili ti mercepovci.. a posle i sami mupovci (kako smo ih tada zvali), sto bi rekli da je bilo organizovano od drzavnog hrv. sistema.. Secam se recimo, ja kako klinac sam video svojim ocima kako je razmininran kiosk "Borbe" iz Beograda.. zatim gostijona "Mali raj".. na jednoj raskrsnici pored pruge "Vukoar-Vinkovci"... Zatim na gl. autobusnoj stanici u VU, miniran je restoran jednog borovoselca (znam mu ime, ali necu ovde da pominjem).. to je ono sto je samo meni poznato.. a imate ih puno.. preko 100 miniranih lokala do 1. jula 1991. ste imali.. Zasto i sa kojim ciljem.. voleo bih da mi neko od dusebriznika Ovcare objasni? Sta vise.. mnogi Hrvati nisu osecali to kao problem.. potajno su se svi radovali, da Srbi pokupe svoje stvari, i odu u Srbiju?!!? Ovo je uvod bio.. (ne moze se drugacije objasniti siutuacija). S obzirom da taj teror i maltretiranje nije moglo vecno da traje.. onda je i Generalstab JNA u skladu sa svojim ustavnim (tada jos uvek vazece drzave SFRJ) ovlascenjima reaguje.. tim pre i sto je VU kasarna bila blokirana (i nije zauzeta tokom celog vremena rata)... Ono sto je u celoj prici nezgodno jeste postojanje raznih paravojnih formacija.. kojih nije bilo koliko i vojnika JNA.. ali dovoljno (procena je oko 800) da hrvatska javnost i zapadna.. budu obavesteni o tome kako je pocinjena "velikosrpska agresija na VU".. Oslobadjanje se otezalo i rastezalo, po meni iz nerazumnih razloga.. moglo se sve zavrsiti za 10 dana tokom septembra meseca.. medjutim kako je drzava SFRJ bila u rasulu.. tako se i Generalstab nalazio slicnoj situaciji.. Na kraju biva tako da oslobadnjanje pocinje pocetkom novembra.. traje 2 nedelje.. i ide se na juris i na upad.. 18. novembra javljaju konacno oslobodjenje grada na Vuki. Bilo je i nasih prezivelih u obrucu, koji bi mogli da svedoce.. o tome sta se tamo desavalo, ali mnogi nisu voljni iz 2 razloga.. prvo, jer ponove se vracaju u taj pakao.. a drugi, jer mnogi se boje, da ne bi imali kakve posledice.. Znam 1 tipa, koji je u pokusaju bekstva prema kombinatu Borovo biva ranjen, zatim ga prebacuju u gradsku bolnicu, gde prezivljava nizom srecnih okolnosti.. a mogao bi da isprica sta se desavalo upravo u toj ozloglasenoj bolnici za Srbe.. koji su kamionima prevozeni na Dunav, i tako poslati za Srbiju.. medjutim kada traje granatiranje kamioni ka Dunavu ne idu.. pa je to njemu par puta spasilo zivot, jer se upravo tada nalazio u kamionu smrti!!! Hvati uporno tvrde kako je u Vukovaru izvrsen genocid.. zovu Vukovar gradom heroja i sl. 2 stvari su nelogicne.. prvi je taj, sto da jeste izvrsen genocid u VU nijedan Hrvat ne bih izvukao zivu glavu!?!?!!?! A njih je par hiljada otislo u Vinkovce posle oslobodjenja.. ne zato sto ih je neko terao, vec zato sto su sami hteli, i nisu hteli ziveti u Vukovaru sa Srbima.. Prilikom zarobljavanja hrvatskih bojovnika, zarobljeno ih je vise od 400.. ali desava se da neki ljudi iz TO Vukovara, medju "ranjenicima" iz bolnice prepoznaju okorele zlocince.. prepoznavaju im sveze rane u ruku, i nogu... Shavataju da se radi o velikoj podvali!!! Hoce zlocinci da se izvuku!? To se onda alarmiraju jos neki ljudi... i oni samoinicijativno donose odluku, da te "ranjenike" pobiju na Ovcari.. Kada su krenuli da ih sve voze.. usprotivi se tada major JNA Veslin Sljivancanin.. koji je odabrao 200 ljudi, koji su zavrsili u zatvoru.. a ovih nesto manje od 200 ljudi medju kojima je bio npr. Sinisa Glavasevic (pre rata novinar.. a za vreme rata.. izvestavac iz VU), za koga se kasnije sumnjalo da je poslat na Ovcaru, iz razloga jer je preko radija VU, otvoreno prozivao Tudjmana i hrv. Vladu, zasto ne pomognu "obranu" VU.. Sto bi znacilo da ako on ziv dodje u Vinkovce.. da bi mogao medju Hrvatima izazvati bunu velikih razmera.. a samom Tudjmanu velikih problema.. iz istog ralzoga su se Tudjman i Mercep jeseni 1991. posvadjali, jer je francek igrao tenis.. dok su Hrvati ginuli u VU.. Razlog zasta je Tudjman imao takve reakcije jeste.. sto su njemu slike srusenog VU, i Srbi u njemu, trebali.. kako bi on isao po svetu i tako dobio podrsku, za Oluju.. koja se desila par godina kasnije! Mercep nije skontao da je Tudjman (sahovskim terminima receno) zrtvovao par pesaka.. kako bi dobio zavrsni sah-mat udarac 12. avgusta 1995. odnosno 20. novembra iste godine!!! Grad heroja ne moze biti, jer ga nisu uspeli vojno zadrzati.. ne moze biti znak = izmedju Vukovara, i Moskve i Petrovgrada (za vreme II sv. rata!) Kada Hrvati pricaju o ratu u Vukovaru.. oni samo vide Ovcaru.. nista drugo za njim ne postoji.. Ne kontaju kako to da srusene kuce, lokali.. prebijanja, maltretiranja mogu dovesti do rata... Jos nesto.. aprila 1991. su HDZ-ovci smenili i Hrvate iz opstinske uprave Vukovara.. koji nisu se "borili za njihove ciljeve".. medju njima se nalazi svakako i skolski drug moga oca.. koji je rekao njemu: "Pripremaju se da me smene.. a kada mene smene, pocinje rat!!! Ja jedini od ovih glavesina hrvatskih smem ici u Borovo selo, jer znaju da ne zelim rat!".. Opste je poznato da se rat mogao izbeci.. i to sam vise puta rekao.. samo sto samostalna Hrvatska, sa onim brojem Srba, prema popisu iz 1991. nije odgovarao... naprotiv, rat je bio sredstvo da se Srbi oteraju iz Hrvatske.. sva sredstva su bila dozvoljena.. i svi Hrvati su bili spremi da urade sve za taj cilj.. Ko je bio taj Norac pre 1991? Ko je bio taj Gotovina do 1991?.. Na desetine otpadnika ljudskog roda su postajali preko noci oficiri i generali HV!?!?!?!!! Aloooo, o cemu dalje da pricamo..." (komentar sa krajinaforce foruma)
  8. Komentar na film: Iz ovoga se jasno moze videti da su hrvati vec u desetom mesecu 90 godine dobili oruzje a srbi tek u aprilu. Tacno se zna a to su mi pricali mnogi vukovarci da je Tomislav Mercep sa grupom najekstremnijih ustasa odvodio ljude sa radnih mesta i ti se vise nikada nisu vracali veliki broj ljudi je ubijen. Marin Vidic Bili koji je vrsio duznost gradonacelnika Vukovara se zalio u Zagreb da je Mercep kompletno preuzeo grad i da besomucno ubija ljude radi se oko 100 ljudi. Tudjman tada salje svoje operativce i Mercepa sklanja iz Vukovara. Sta mislite zasto bi Marin Vidic slao zalbe u Zagreb da se zali. Svi su morali da imaju propusnice koje je Mercep licno potpisivao a ako on nije odobrio niko nije smeo da udje ili izadje iz grada. Marin Vidic Bili je prijavio tajanstvena hapsenja ljudi o cemu policija u Vukovaru nista nije znala. Mercep je sa svojim saradnicima iz ZNG hapsio ljude nasilno odvodio ih na obale Dunava i tamo likvidirao. Ljudi na srpskoj strani Dunava su primetili leseve i poceli da ih izvlace i za sve zrtve se ispostavilo da su iz Vukovara i okolice. Hrvati su vec u junu i julu napadali srpske delove grade a JNA je samo stajala i nije se mesala. Ohrabreni tom cinjenicom ZNG je nastavio da napada srpske delove grada a kasnije su od 3 augusta otvoreno napali i JNA. Da 2 maja jedinice JNA nisu intervenisale u Borovu Selu ni jedan hrvatski policajac ziv ne bi izasao iz Borova sela. JNA se isprecila i ostali policajci koji su bili jos zivi uspesno su prebaceni u Vukovar inace ni jedan ziv izasao ne bi. Rat u Vukovaru ste poceli napadom na srbe ali se JNA nije mesala sve dok Hrvati nisu poceli da napadaju i kasarne JNA. Tek tada je JNA pocela vojno da dejstvuje. Da nije bilo kreni stani i da je JNA dobila naredjenje da Vukovar oslobodi to se moglo uraditi za par dana ali je uvek neko iz Beograda naredjivao da se stane sa akcijama i onda neka primirja inace bi to bilo reseno za par dana ali politika kreni stani je odugovlacila ono sto se kasnije dogodilo. Sve ovo u vukovaru maksmalno je moglo da se uradi za 7 dana. Streljanje zarobljenika na Ovcari odradjeno je od strane KOS-a Aleksandra Vasiljevica i hrvatskih obavestajnih sluzbi. To naravno kaze Seselj ali hajde da njemu ne verujemo ali Vilim Karlovic hrvatski vojnik je dosao do podataka da to nije bilo samo izivljavanje nego dobro organizovana akcija izmedju KOS-a i hrvatskih obavestajnih sluzbi da bi se Vukovar prikazao kao zrtva i da Hrvatska dobije priznanje sto pre. Tako da je tih 200 zarobljenika odvojeno od hrvatske strane i oni koji su ih streljali su znali tacno koga treba da izdvoje jer je spisak predan KOS-u pre nego sto ce grad pasti. Znaci ti ljudi nisu ubijeni nasumice vec je neko iz Vukovarske bolnice taj spisak predao KOS i operativci koji su to odradili su isli tacno po tom spisku. Kada su zarobljenici streljani KOS je poslao dokaze u Zagreb i tek tada je Vasiljevic mogao da ode tamo i da pokupi svoje ljude iz grupa "Opera" i "Labrador". Znaci ti su ljudi nasumice izabrani od nekoga iz Vukovarske bolnice spisak predan KOS-u i oni su streljali sve po spisku a ne nasumice. Ovo je kratak pregled a najzanimljivije je da je autor ovoga dokumentarca koristio izjave hrvatskih istoricara. Znaci Vukovar nije napadalo 80000 JNA vojnika nego samo nesto vise od 7.500 a hrvatske snage u vukovaru su imali oko 5000. Ovo gradjani Vukovara treba da pogledaju tako da imaju pravu sliku sta se dogadjalo. Jedinice JNA su sve civile stavile u autobuse i prevezli ih u hrvatsku. Tacno je da su se desili pojedinacni zlocini silovanja i to ali to nije bilo organizovano. Vojnik JNA koji je pucao u trudnu zenu nakon borbi u Vukovaru je streljan u Beogradu zbog prekrsaja ratnog prava. Dajte ovo gradjanima Vukovara tako da vide stvari iz malo drugacije perspektive pa neka sami prosude. Vecinu kako rekoh ovih isecaka koristeno je iz hrvatski izvora istoricari izjave itd.
  9. Uvod: Svaki narod ima jedan ili više nacionalnih mitova. Mitovi su kohezivna sila naroda i motivacija. Pogotovo u teškim vremenima, mitovi pomažu da svaki pripadnik određenog naroda postane svjestan svoje pripadnosti i svog mjesta u tom narodu, svog dioništva u jednoj velikoj porodici čija je prošlost često bila mukotrpna, ali i slavna, a očuvali su je hrabrost, čast i spremnost pojedinca na žrtvu za zajednicu. Tako Francuzi imaju „Ivanu Orelansku“, Srbi „Kosovski mit“, itd. Mit nije laž ni izmišljotina nego stvarni događaj koji je kroz stoljeća poprimio mitske dimenzije u svijesti naroda i postao centralna točka u oblikovanju nacionalnog identiteta. Hrvati kao i mnoge druge umjetno stvorene nacije sve do 1991. godine nisu imali svoj mit. Katolička crkva i vladajuće garniture u Hrvatskoj izabrale su baš vukovarsku bitku za službeni hrvatski nacionalni mit. Međutim, „Vukovarski mit“ je za razliku od drugih nacionalnih mitova potpuno utemeljen na laži, prevari i podvalama. Danas sva djeca u Hrvatskoj u 8. razredu odlaze u Vukovar i tamo uče kako je Vukovar oduvijek bio hrvatski grad, kako su rat u Vukovaru započeli Srbi i JNA koja je bila srpska vojska, kako se u Borovom selu dogodio masakr „hrvatskih redarstvenika“, kako je Vukovar „grad heroj“, „hrvatski Staljingrad“ koji je bio u potpunom okruženju i kojeg su branili slabo naoružani „branitelji“, kako je Ovčara najveći zločin… U nastavku ćemo koristeći samo hrvatske izvore pobiti sve ove laži kojima se i dalje raspiruje mržnja i onemogućuje miran suživot Srba i Hrvata. Kada se mediji u Hrvatskoj zgražaju nad povicima „Ubi Srbina!“, čak i na utakmicama gdje Hrvatska uopće ne igra sa Srbijom, kada se „javno mijenje“ isčuđava što ljudi na koncerte Thompsona nose ustašku ikonografiju i što na svadbama svira pjesma „Jasenovac i Gradiška Stara“ koja slavi klanje srpskih civila u 2. svjetskom ratu, kada su političari u šoku jer su pretučeni pravoslavni bogoslovi, a ćirilične ploče ponovno razbijene, nek se sjete da su i svi oni odgovorni za te događaje barem tako što i dalje inzistiraju na besčasnom „Vukovarskom mitu“, pogotovo 18.11. kada čitava Hrvatska uz nezamislivo prenemaganje i patetiku slavi taj sramni događaj. Događaj koji zapravo ilustrira čitav rat u Hrvatskoj koji je prema izjavi prvog hrvatskog ministra policije i Tuđmanovoj desne ruke počeo napadima hrvatskih policajaca i paravojnih jedinica na Srbe i srpska sela . Vukovarska bitka za uvertiru ima pokolje srpskih civila mjesecima prije početka rata, blokiranje kasarne JNA i ubijanje ročnika. Ona je dobar pokazatelj kako su Hrvati izvršili agresiju na Srbe, a kasnije pokvareno krivicu za rat pokušali pripisati Srbima. Vukovarski mit je temelj svih ostalih hrvatskih bezobraznih laži. Ovaj tekst je skroman doprinos demisticiranju tog odvratnog mita. Zabluda: Vukovar je oduvijek bio hrvatski grad. Istina: Vukovar nikad nije bio hrvatski grad. Do 18. stoljeća Srbi su u Vukovaru bili apsolutna većina, a onda Austro-Ugarska počinje doseljavati stanovništvo iz cijele Monarhije. Broj Srba se dodatno smanjio nakon ustaških pokolja iz 1941., a nastavio se smanjivati i u desetljećima poslije drugog svjetskog rata kada su komunističke vlasti masovno doseljavale Hrvate, pogotovo iz Dalmacije i Hrecegovine. Unatoč svemu, Vukovar je ostao multi-etnička sredina, gdje je osim Srba i Hrvata živjelo i jako puno Mađara, Nijemaca, Rusina, Slovaka, Ukrajinaca i dr. … Na posljednjem predratnom popisu stanovnništva (1981.) čak se 21.2 posto stanovnika Vukovara izjasnilo kao Jugoslaveni, najviše u cijeloj Hrvatskoj, dok je Hrvata bilo samo 37 posto. Zato ne treba čuditi da je baš Vukovar izabran od strane Tuđmana i HDZ-a kao poprište ratnih sukoba. Na izborima 1990. u Vukovaru uopće nije pobjedio HDZ, nego SDP. Komentirajući rezultate tih izbora u Vukovaru hrvatski predsjednik Franjo Tuđman je izjavio: ‘Zapamtit će me crveni Vukovar!’. I zapamtio ga je. Zabluda: Rat u Vukovaru su počeli Srbi. Istina: Prije bilo kakvih sukoba, još u rano proljeće 1991., Hrvati su počeli otimati i ubijati srpske civile, tako da su do početka direktnog ratnog sukoba hrvatske paravojne jedinice ubile najmanje 126 civila srpske nacionalnosti prema hrvatskih izvorima ( šef Tuđmanove obavještajne službe, SUZUP-a u Vukovaru, Ferdinand Jukić navodi tu brojku, dok JNA navodi i do 400). Pripadnici hrvatskih paravojnih jedinica nisu bili samo iz Vukovara, već su tamo smišljeno poslani iz cijele Hrvatske, pa su i mnogi vukovarski Hrvati bili u strahu. Prije bilo kakvog rata i sukoba, hrvatske vlasti u Vukovaru prestale su Srbima isplaćivati penzije i počele otpuštati Srbe sa posla. Prije bilo kakvog rata i sukoba pripadnici hrvatskih paravojnih jedinica digli su u zrak srpske kafiće: „Krajišnik“ (15. 4.), „Sarajka“ (3. 5.), „Tufo“ (3. 5.), „Brdo“ (6. 5.), „Mali raj“ (28. 6.), „Popaj“ (2. 7.), „Točak“ (21. 7.), „Čokot bar“ (24. 7.), „Šid“ (30. 7). A još 1989. dizani su u zrak kiosci srpskih novina. Pošteđena nije bila ni kuća poznatog nogometaša Siniše Mihajlovića čija je majka Hrvatic. Nju su hrvatske paravojne jedinice potpuno opljačkale i uništile, a čak su mu u bjesomučnom divljanju i orgijanju i obiteljske fotografije spalili. Nalogodavci zločina bili su visoko rangirani članovi HDZ-a, sekretar narodne obrane općine Osijeka Branimir Glavaš (poznat po riječima kojima je najavio rat: „neka igre počnu“), sekretar narodne obrane općine Vukovar Tomislav Merčep, potpredsjednik hrvatskog sabora i bivši suradnik udbe Vladimir Šeks i Ivan Vekić koji će 31.07.1991. postati ministar unutarnjih poslova Hrvatske. Od te četvorice Glavaš je osuđen za ratne zločine od strane hrvatskog suda, Merčepu se sudi, Vekić je pod istragom USKOK-a, a Šeksa je za zločine optužio spomenuti Glavaš. To potvrđuje i prvi Tuđmanov ministar unutarnjih poslova Hrvatske, Josip Boljkovac u svojoj knjizi „Istina mora izaći van“ gdje opisuje događaj iz 4. mjeseca 1991. kada su Šeks, Šušak, Glavaš i Vukojević (sve visoko ranigirani hdz-ovci) pucali armbrusima po Borovu selu. To je bilo puno prije nego je bilo koji Srbin ispalio i jedan metak u Vukovaru. U Vukovaru su, kao da je pod nacističkom okupacijom, bile potrebne propusnice koje je izdavao Tomislav Merčep. O atmosferi koju su stvarale hrvatske paravojne jedinice na čelu sa Merčepom svjedoči i povjerenik hrvatske vlade za Vukovar, Marin Vidić Bili, u pismu koje je iz Vukovara uputio hrvatskoj vladi, ali i nekolicini oporbenih čelnika: „Imenovanjem Merčep Tomislava za sekretara Općinskog sekretarijata u Vukovaru došlo je do uzurpacije vlasti i koncentracije funkcija u jednoj osobi i to predsjednika HDZ-a te faktički zapovijednja ZNG-a, policijom te civilnim organima vlasti. Okružen ljudima sumnjivih moralnih i stručnih kvaliteta, bivšim kriminalcima, preuzeli su apsolutno nadzor nad svime u Općini Vukovar, ne prezajući od nasilnih i represivnih mjera nad građanima Općine Vukovar (bespravnim upadajem u privatne stanove, upućivanjem usmeno i pismeno u napuštene stanove osoba koje su tražile smještaj, pljačkanjem stanova, oduzimanjem privatnih vozila, nasilnim privođenjem na saslušanje pa čak i egzekucijama. Takvim ponašanjem stvorio je u gradu opću psihozu straha među hrvatskim i srpskim pučanstvom što je rezultiralo masovnim bijegom iz grada, totalnom blokadom rada polcije, ZNG-a, organa uprave i stvorilo opću konfuziju…„ Koliko licemjerno zvuče izjave pojedinih vukovarskih Hrvata koji su se u onom krivotvorenom gebelsovskom filmu B92 „Posljednji rez“ iščuđavali zašto su Srbi u proljeće i rano ljeto 1991. bježali iz Vukovara! Jedna sugovornica, Ljiljana Alvir čak vrlo loše glumi razočaranost što im vukovarski Srbi koji su bježali nisu rekli kako se sprema rat. To je vrhunac bezobrazluka, jer vukovarski Srbi, kao i ostali hrvatski Srbi, nisu bježali iz Hrvatske zbog toga što su znali da se sprema rat, nego jer su svakodnevno maltretirani, otpuštani sa posla, likvidirani. To je vrijeme kada hrvatske novine objavlju imena, prezimena, adrese i brojeve telefona Srba i Jugoslavena po kvartovima. I šta je ta bjednica, Ljiljana Alvir mogla misliti kakav će odgovor JNA biti na to što su hrvatske paravojne jedinice blokirale kasnarnu u Vukovaru i snajperima ubijale ročnike? Da će JNA u Vukovar ući sa cvijećem?! Taj film „Posljednji rez“ čitavo vrijeme na jedan vrlo pokvaren način manipulira sa činjenicama, prikazujući događaje kronološki krivo, puštajući izjave najgorih hrvatskih zločinaca kao što je Ivan Vekić (koji je prijetio hrvatskim vlastima da će ako ga uhapse radi zločina nad Srbima dignuti neku svoju „hrvatsku stražu“ sa oružjem na njih), koji za Merčepa, ratnog zločinca iz Vukovara kaže da je „dobroćudna pričalica“ i time se izruguju svim žrtvama koje su njegovi eskadroni smrti pobili. Interesantno da i čak i taj Merčep svojim izjavama ruši vukovarski mit; jednom je baš u Vukovaru izjavio da je Vukovar dobar primjer lopovluka, pokvarenosti i dogovorenog rata. Zabluda: U Borovom selu se dogodio pokolj „hrvatskih redarstvenika“. Istina: Borovo selo bilo je čisto srpsko selo. Srbi su činili više od 98 posto stanovništva. Na izborima iz 1990. u Borovom selu je, kao i u drugim općinama sa srpskom većinom, pobjedio SDP što pokazuje da su Srbi iz Borovog sela bili za suživot sa Hrvatima. Nekoliko mjeseci ljudi su živjeli mirno, a onda su hrvatske paravojne jedinice pod vodstvom Tomislava Merčepa počele dizati tenzije. HDZ je svojim članovima u Vukovaru već početkom 1991. podjelio oružije. Ubrzo su hrvatske paravojne jedinice digle u zrak prve srpske objekte, a onda i likvidirali prve srpske civile. 15.4. minirana je srpska kavana „Krajišnik“ na Sajmištu. 1.5. dogodilo se i svirepo ubojstvo srpskog starca Stevana Inića u Bršadinu, selu blizu Borova. U Borovom selu za praznik rada mještani su kao i svake godine do tada izvjesili jugoslavensku zastavu na mjesnu zajednicu, zastavu države koja je tada još uvijek bila zajednička država i Hrvata i Srba, a predsjednik i premijer Jugoslavije bili su Hrvati. Ta zastava smetala je patroli tzv. hrvatskih policajaca iz Osijeka, a u stvari se nije radilo o policajcima, nego o pripadnicama hrvatskih paravojnih jedinica kojima se podjeljenje policijske značke nekoliko mjeseci ranije. Kada je krajem 1990. godine tadašnji hrvatski ministar obrane Špegelj snimljen kako govori da će ubijati obitelji oficira JNA na kućnom pragu i kada je otkriveno da se hrvatske paravojne jedinice već uveliko naoružavaju, hrvatske vlasti su svim pripadnicima paravojnih jedinica, među kojima je bilo puno kriminalaca i bivših ustaških terorista iz dijaspore, podjelile iskaznice MUP-a. Mještani su tim tzv. policajcima pružili otpor; ovi su se dali u bijeg, a dvojicu su mještani zarobili. Tuđmanu i vlasti u Zagrebu je to bila idelana prilika za izazivanje incidenta većih razmjera koji im je bio prijeko potreban – referendum o samostalnosti Hrvatske se bližio i trebalo je senzibilizirati javno mjenje u Hrvatskoj. Odmah idući dan, Tuđmanov režim šalje u Borovo selo do zuba naoružane pripadnike paravojnih jedinica sa značkama MUP-a, autobus i mnoštvo osobnih vozila. Čim su ušli u centar Borovog sela i izašli iz autobusa otvorili su vatru po civilima, iako je u neposrednoj blizini bila škola puna djece. Na licu mjesta je ubijen starac Vojislav Ilić, nekoliko civila su ranili, a među njima i jedog Hrvata koji je kupovao pelene za djete koje samo čudom nije pogođeno. Tzv. hrvatski redarstvenici pokušali su zauzeti najvažnije točke u selu, ali im je iz dvije najposjećenije kavane u centru uzvraćena vatra, a zatim su se uključili i drugi mještani Borova sela koji su u tom trenutku bili usred poljoprivrednih radova. „Redarstvenici“ nisu očekivali takav otpor, pa su se u kukavičkom bijegu odlučili za gnusan čin. Upali su u ambulantu gdje su vadili bombe pred majkama i djecom i djecu uzeli kao taoce, čak su na prozor dok je trajala pucnjava stavili desetogodišnju kćer lokalnog vlasnika diskoteke Mladena Grbića, kao i kćer zapovjednika obrane Borova sela Vukašina Šoškočanina koji će se navodno utopiti nešto kasnije, mada ostaje sumnja da su ga ubili hrvatski paravojnici jer je bio sklon pregovorima. Tuđmanu u Vukovaru nije trebao mir nego rat. Kad se vidjeli da će mještani obraniti selo i da im nema spasa, jer im je pojačanje zaustavljeno i odbijeno na ulazu u selo, „redarstvenici“ su u pomoć pozvali JNA koja je oko 15 sati ušla u selo, prvo zaštitila, a onda i evakuirala hrvatske „redarstvenike“. Isti ti „redarstvenici“ i hrvatske paravojne jedinice samo mjesec dana kasnije, blokorat će kasarnu u Vukovaru, te iste JNA koja ih je spasila, zatvorit će im vodu, struju i ubijati ročnike iz snajpera. 19.5. održan je referendum o Hrvatskoj samostalnosti u nedemokratskim uvijetima, a napad hrvatskih „redarstvenika“ bila je false flag operacija koja je trebala neodlučne uvjeriti da sa Srbima nije moguć miran suživot. 18 godina nakon tog događaja, Josip Boljkovac, prvi hrvatski ministar unutrašnjih poslova, koji je u vrijeme napada na Borovo selo obnašao tu funkciju i bio Tuđmanova desna ruka, priznat će u svojoj knjizi „Istina mora izaći van“ koju je objavio pred smrt, da je rat u Hrvatskoj počeo napadima hrvatske policije na Srbe i da je napad na Borovo selo bio hrvatska provokacija. Samo je besramna hrvatska propaganda mogla takav gnusan čin prikazati kao nekakvu žrtvu i „pokolj hrvatskih redarstvenika“. Zabluda: Srbi su u Beogradu bacali cvijeće na tenkove koji su išli na Vukovar. Istina: Beograd je tada imao više od 1.5 milijuna stanovnika, a tenkove je ispratilo nekoliko stotina ljudi što je vidljivo i na snimkama. U Beogradu su se održavali anti-ratni prosvjedi, za razliku od Zagreba i cijele Hrvatske gdje nije bilo niti jednog jedinog anti-ratnog prosvjeda. U Zagrebu je u to vrijeme Tuđman prijetio da će Srbe svesti na 3.5 posto, hvalio se da je sretan što mu žena nije ni Srpkinja ni Židovka, a hrvatsko ludilo je išlo do te mjere da je komentator HRT-a njegov dolazak na trg Bana Jelačića pred opijeno mnoštvo usporedio sa ulaskom Isusa u Jeruzalem. Za razliku od Hrvatske, gdje je odaziv na mobilizaciju bio od 30 do 60 posto, u Beogradu je odaziv bio 2 do 10 posto, a i oni koji su bili mobilizirani su često dezertirali i odbijali sudjelovati u ratu. Jedan vojnik je čak doveo oklopni transporter sa ratišta pred skupštinu u Beogradu. Zabluda: JNA je napala Vukovar. Istina: JNA je 14.9. 1991. krenula u legitimnu i legalnu deblokadu svoje kasarne u Vukovaru. Hrvatske paravojne jedinice 20 dana držale su kasarnu JNA u blokadi bez ikakvog razloga. Prema priznanju Tomislava Merčepa, JNA je bila vrlo korektna u Vukovaru, a ne treba zaboraviti da je baš JNA 3 mjeseca prije nego što će joj hrvatske paravojne jedinice blokirati kasarnu u Vukovaru spasila hrvatske „redarstvenike“ u Borovom selu. Danima prije početka deblokade, Tuđman je odbijao svog negdašnjeg prijatelja Kadijevića koji ga je molio da deblokirala kasarnu, uključi vodu i struju ili da bar dozvoli pokapanje leševiamladih ročnika JNA koji su bili ubijeni od hrvatskih snajpera i koje se radi tih snajpera nije moglo pokopati. Tuđman, kako je već ranije odlučio u Vukovaru napraviti pokolj, ostao je gluh na sve Kadijevićeve molbe, nagovaranja i prijetnje. Ne treba zaboraviti da je veliki dio stanovnika Vukovara JNA doživljavao kao svoju vojsku koja ih je oslobodila. JNA je 14.9.1991., kada je krenula u deblokiranje kasarne, i dalje bila jedina legitimna i legalna vojska u cijeloj Jugoslaviji, pa tako i u Vukovaru. Prema tome, JNA nije mogla napasti grad u državi gdje je ona jedina službena vojska, gdje se nalazi njezina kasarna pod blokadom i paljbom i gdje je veliki dio stanovnika grada smatra svojom vojskom. Zabluda: JNA je bila srpska vojska. Istina: Na čelu JNA bio je Veljko Kadijević, Hrvat po majci, rođen u Hrvatskoj, oženjen Hrvaticom. Njegovi zamjenici bili su Hrvat Josip Gregorić i Slovenac Stane Brovet. Od svih hrvatskih generala u JNA, tada je na hrvatsku stranu prešlo manje od 25 posto, dok je preko 75 posto hrvatskih generala ostalo u JNA do kraja rata u Vukovaru. U vrijeme bitke za Vukovar Glavni komandant štaba Centralne komande u Beogradu bio je Hrvat Andrija Silić, glavni komandant Ratnog vazduhoplovstva bio je Hrvat Zvonko Jurjević (koji je baš tada zamjenio Hrvata Antona Tusa), glavni komandant Jugoslavenske ratne mornarice Hrvat Božidar Grubišić, glavni komandant Centra visokih vojnih škola u Beogradu bio je Hrvat Ivan Radanović, glavni komandant Komandno štabne akademije Hrvat Tomislav Bjondić, glavni komandant Vojne akademije u Beogradu Hrvat Mate Pehar, dok je nešto prije rata u Vukovaru Aleksandar Vasiljević (porijeklom Bugarin) preuzeo KOS od Hrvata Milivoja Pavičevića, koji je i dalje ostao u JNA. Komandant Prve Armije koja je krenula u deblokadu svoje kasarne u Vukovaru bio je Aleksandar Spirovski, Makedonac. Tokom cijele 1991., dakle u vrijeme borbi za Vukovar, u sastavu JNA bio je veliki broj Hrvata, Muslimana, Makedonaca, Crnogoraca i nešto manje Slovenaca. Muslimanskih oficira tada je u JNA bilo oko 500, a najpoznatiji su Atif Dudaković, Sefer Halilović i Izet Nanić kojeg će 1995. sa leđa ubiti muslimani u Hrvatskoj, dok je sa svojim vojnicima činio zločine nad srpskim civilima u Krajini koji su bježali od hrvatske vosjke. I na svim ostalim funkcijama bili su Hrvati. Od Titove smrti relano najutjecajnija osoba u Jugoslaviji bio je premijer. Svo troje premijera nakon Titove smrti su bili Hrvati. 1991. predsjednik prjedsedništva SFR Jugoslavije bio je Hrvat Stipe Mesić, premijer Hrvat Ante Marković, ministar vanjskih poslova Hrvat Budimir Lončar, načelnik Službe bezbjednosti Hrvat Zdravko Mustač… Zabluda: JNA je bila strana, agresorska vojska. Istina: Osim što je u njoj još uvijek bio velik broj Hrvata, JNA je bila regularna vojska tada međunarodno priznate države, Jugoslavije. Kada je 14.9.1991. JNA u Vukovaru pokušala deblokirati svoju kasarnu, Hrvatska je tada još uvijek bila u sastavu Jugoslavije, još nije bila donijela nikakav pravni akt o izlasku iz Jugoslavije, a i kad ga je kasnije donijela, on je postao važeći tek međunarodnim priznanjem Hrvatske 1992., kada su borbe u Vukovaru već mjesecima bile okončane. Zato Haag nije sudio JNA za agresiju jer ona u Vukovaru nije bila agresorska vojska, već je bila napadnuta od strane hrvatskih paravojnih jedinica, a dobar dio tih hrvatskih paravojnika nije uopće ni bio iz Vukovara. Zabluda: Vukovar je bio važna strateška točka. Istina: Strateški gledano Vukovar je bio potpuno nebitan. Bio je udaljen više od 50 kilometara od auto-puta, a čak 250 kilometara od Zagreba. Nakon njega bili su dobro utvrđeni Vinkovci, Osijek, Požega, Nova Gradiška, Kutina, Ivanić Grad…. da je JNA htjela napasti Zagreb krenula bi preko Karlovca (48 kilometara, ni jedno veće naselje do Zagreba), Siska (47 kilometara, ni jedno veće naselje do Zagreba), ili Novske (94 kilometra, od većih naselja Kutina i Ivanić grad), jer je tamo imala svoje položaje, odnosno to su bila područja sa srpskom većinom koja su kontrolirali hrvatski Srbi. Da je JNA krenula u napad na Zagreb preko Vukovara, imala bi na putu Vinkovce, pa Osijek, grad od 100 000 stanovnika, pa Požegu, pa Novu Gradišku, a onda bi došla u Okučane, područje koje su kontrolirali Srbi i od kuda je mogla odmah krenuti na Zagreb. Zabluda: Hrvati su bili slabo naoružani. Istina: Hrvati su prilikom predaje u Vukovaru imali pješačke municije za mjesece borbe. Imali su najmodernije protuoklopno oružje koje su dobili od Njemačke. Bili su dobro naoružani oružjem iz bivših zemalja Varšavskog pakta, najviše iz Mađarske. Još 1990. u jesen, prema izjavi tadašnjeg Tuđmanovog ministra obrane Špegelja, hrvatske paravojne jedinice brojale su 80 000 ljudi pod oružjem i u 81 općini u Hrvatskoj bile su formirane grupe za zauzimanje kasarni i skladišta JNA. Prema izjavi Ferdinanda Jukića, šefa vukovarskog SUZUP-a (hrvatska tajna služba), koji je tri puta pratio Tuđmana na pregovorima u Karađorđevu, hrvatske paravojne jedinice iz istočne Slavonije su se u osvit rata naoružale sa 10 kamiona oružja iz skladišta JNA u Batajnici koji su plaćeni zapljenjenim srebrom i zlatom iz Osječkog suda. 15.9. dakle samo dan nakon početka izravnog ratnog sukoba u Vukovaru, Hrvatske paravonje jedinice, tzv. Zbor Narodne Garde prilikom predaje Varaždinske kasarne došle su u posjed 74 T-55 tenkova, 88 oklopnjaka, 36 samohodnih PZO topova, 24 100mm protutenkovskih topova, 72 minobacača od 120mm. Svo oružje bilo je raspoloživo i moglo se za nekoliko sati dopremiti do Vukovara da je to Tuđmanu i hrvatskoj politici odgovaralo. 2 dana kasnije predale su se kasarne u Križevcima, Čakovcu, Osijeku, Đakovu (zapljenjeno je 54 PT topa od 100mm i 48 samohodnih PZO topova), protutenkovska topnička brigada iz Virovitice, i druge. Narednih dana predale su se još neke kasarne. 29.9.1991. Hrvati su iz Bjelovarske kasarne zapljenili 78 tenkova T-55 i 80 oklopnjaka. Tuđman je prema tome u Vukovar već 30.9.1991., šesnaest dana od početka direktnog ratnog sukoba, mogao poslati preko 300 tenkova i oklopnih vozila i masu svog ostalog naouružanja. Sa Vukovarskog ratišta, za vrijeme najžešćih borbi, Tuđman je povukao petnaest najsuvremenijih tenkova M-84 koji su prebačeni u tvornicu „Đuro Đaković“ gdje su na njima učinjeni sitni popravci te su prodani Kuvajtu za 6 miliona eura. U samom Vukovaru Hrvati su imali 26 (4 zarobio Arkan) tenkova i oklopnih transportera, 52 topa do 100 mm, 32 topa preko 100 mm, 8 minobacača i jedan višecijevni raketni bacač. Zabluda: Hrvati su bili slabo naoružani. Istina: Hrvati su prilikom predaje u Vukovaru imali pješačke municije za mjesece borbe. Imali su najmodernije protuoklopno oružje koje su dobili od Njemačke. Bili su dobro naoružani oružjem iz bivših zemalja Varšavskog pakta, najviše iz Mađarske. Još 1990. u jesen, prema izjavi tadašnjeg Tuđmanovog ministra obrane Špegelja, hrvatske paravojne jedinice brojale su 80 000 ljudi pod oružjem i u 81 općini u Hrvatskoj bile su formirane grupe za zauzimanje kasarni i skladišta JNA. Prema izjavi Ferdinanda Jukića, šefa vukovarskog SUZUP-a (hrvatska tajna služba), koji je tri puta pratio Tuđmana na pregovorima u Karađorđevu, hrvatske paravojne jedinice iz istočne Slavonije su se u osvit rata naoružale sa 10 kamiona oružja iz skladišta JNA u Batajnici koji su plaćeni zapljenjenim srebrom i zlatom iz Osječkog suda. 15.9. dakle samo dan nakon početka izravnog ratnog sukoba u Vukovaru, Hrvatske paravonje jedinice, tzv. Zbor Narodne Garde prilikom predaje Varaždinske kasarne došle su u posjed 74 T-55 tenkova, 88 oklopnjaka, 36 samohodnih PZO topova, 24 100mm protutenkovskih topova, 72 minobacača od 120mm. Svo oružje bilo je raspoloživo i moglo se za nekoliko sati dopremiti do Vukovara da je to Tuđmanu i hrvatskoj politici odgovaralo. 2 dana kasnije predale su se kasarne u Križevcima, Čakovcu, Osijeku, Đakovu (zapljenjeno je 54 PT topa od 100mm i 48 samohodnih PZO topova), protutenkovska topnička brigada iz Virovitice, i druge. Narednih dana predale su se još neke kasarne. 29.9.1991. Hrvati su iz Bjelovarske kasarne zapljenili 78 tenkova T-55 i 80 oklopnjaka. Tuđman je prema tome u Vukovar već 30.9.1991., šesnaest dana od početka direktnog ratnog sukoba, mogao poslati preko 300 tenkova i oklopnih vozila i masu svog ostalog naouružanja. Sa Vukovarskog ratišta, za vrijeme najžešćih borbi, Tuđman je povukao petnaest najsuvremenijih tenkova M-84 koji su prebačeni u tvornicu „Đuro Đaković“ gdje su na njima učinjeni sitni popravci te su prodani Kuvajtu za 6 miliona eura. U samom Vukovaru Hrvati su imali 26 (4 zarobio Arkan) tenkova i oklopnih transportera, 52 topa do 100 mm, 32 topa preko 100 mm, 8 minobacača i jedan višecijevni raketni bacač. Zabluda: Vukovar je bio u potpunom okruženju, opsada je trajala 87 dana. Istina: Vukovar ni jedan dan nije bio u potpunom okruženju. Pred sam pad Vukovara zapovjednik Branko Borković je sa skupinom svojih paravojnika pobjegao iz njega. Pa nije ih valjda JNA pustila da išetaju?! Ni bitka za Vukovar nije trajala 87 dana već 66 dana, ali do zadnjeg dana Vukvar nije bio u okruženju. Prema hrvatskom zapovjedniku u Vukovaru Branku Borkoviću prvi napad na Vukovar počeo je 14.9., Borković je iz Vukovara pobjegao 16.11, a Vukovar je pao 18.11., što znači da su hrvatske paravojne jedinice u Vukovaru izdržale samo 66 dana. Zabluda: Hrvati su u Vukovaru nanijeli ogromne gubitke JNA, 8.000 poginulih, 15.000 ranjenih te između 400-600 uništenih tenkova i oklopnih vozila, oko 20 uništenih zrakoplova i helikoptera. Istina: U Hrvatskoj više nema ozbiljnog povjesničara koji bi zastupao te brojke. Prema do sada najpreciznijim podacima, na strani JNA je 1.103 vojnika i dobrovoljaca ubijeno, 2.500 ranjeno, 110 tenkova i transportnih vozila uništeno i 2 aviona oborena, dok je još jedan pao zbog kvara. Treba reći da je JNA pucala i čak i po srpskim dobrovoljcima, kao i to da je dok hrvatske paravojne jedinice nisu napale JNA, JNA bila tampon zona između hrvatskih paravojnih jedinica i lokalne srpske teritorijalne obrane. Hrvatski gubici bili su 1329 poginulih, 777 ranjenih, uništenih 26 tenkova i oklopnih transportera. Zabluda: JNA je u ratu sa Hrvatima u Vukovaru imala preko 80 000 vojnika. Istina: Davor Marijan je desničar, hrvatski povjesničar, koji je pokušavao obraniti hrvatske laži o Vukovaru, ali je na kraju istraživanja morao priznati za Hrvate poražavajuću činjenicu. Vukovar je osvojilo 7 000 vojnika JNA i dobrovoljaca, a u čitavoj istočnoj Slavoniji JNA je imala nešto više od 15 000 vojnika. Priče o nekakvih 80 000 su sulude, a 20 000 kako procjenjuju realniji hrvatski povjesničari je gornja granica svih vojnika koji su došli u Istočnu Slavoniju, ali treba znati da je JNA konstantno bila suočena sa masovim dezerterstvom. Zabluda: Vukovar je hrvatski Staljingrad. Istina: Usporediti Vukovar sa Staljingradom je vrhunska ludost hrvatske ratnohuškačke propagandne mašinerije. Vukovar nikad nije bio u potpunom okruženju jer je JNA ciljano ostavila 500 metara širok put kroz kukuruzište prema Bogdanovcima kojim je dva dana prije pada Vukovara pobjegao hrvatski zapovjednik Borković i dio pripadnika hrvatskih paravojnih jedinica. U Vukovaru je 6 700 dobro naoružanih boraca izdržalo samo skormnih 66 dana protiv nešto više od dvostruko brojnije JNA, a u teoriji ratovanja je poznato da su za osvajanje nekog grada potrebne bar trostruko brojnije snage. Zabluda: Hrvatski državni vrh bio je zabrinut za sudbinu civila u Vukovaru. Istina: U transkriptu objavljenom u hrvatskom Dnevniku na pitanje hrvatskog zapovjednika Dedakovića može li evakuirati civile, Tuđman to rezolutno zabranjuje. Prema poznatoj hrvatskoj književnici i kolumnistici Vedrani Rudan, Tuđman je namjerno vratio nekoliko autobusa djece u Vukovar nadajući se da će Srbi nad njima izvršiti pokolj. Međutim, Tuđmanove bolesne vizije se nisu ostvarili i Srbi su svu djecu i civile evakuirali iz Vukovara. Dok je Vukovar padao Tuđman je sa Antunom Vrdoljakom igrao tenis. Zabluda: Ovčara je najveći zločin u ratu u Hrvatskoj. Istina: Na Ovčari je streljano oko 200 ratnih zarobljenika, a mnogi od njih bili su optuženi od vukovarskih civila, i Srba i Hrvata, za najteže zločine (među njima su najmanje 130 ubijena srpska civila prije početka direktnog ratnog sukoba), a među streljanim je bilo i stranih plaćenika, poput francuskog fašista Jean-Michel Nicoliera, jer su sve vrijeme rata u Vukovaru, a i u Hrvatskoj, Hrvati imali pomoć brojnih fašističkih i ultra-nacionalističkih organizcija iz zapadne Europe, pa se stotine stranih plaćenika i fašista nalazilo u hrvatskim paravojnim jedinicama, najviše u HOS-u, neoustaškoj organizaciji čiji je cilj bio Hrvatska sa granicom na Drini koja bi uključivala i pola Vojvodine i Sandžak. Postoje indicije da je streljanje na Ovčari izvršeno na temelju dogovora Tuđman – Aleksandar Vasiljković (šef KOS-a i američki agent), a da je tih 200 pripadnika hrvatskih paravojnih jedinica koji su bili streljani izabrali Vesna Bosanac i povjerenik hrvatske vlade Marin Vidić Bili. Po broju ubijenih – 200 streljanjih pripadnika hrvatskih paravojnih jedinica, Ovčara je najveći srpski zločin u Hrvatskoj. Za usporedbu, u Oluji je Hrvatska vojska ubila između 1 000 (po hrvatskim izvorima) do 2 000 (po srpskim) civila, uglavnom starijih od 80 godina koji su bili preslabi da pobjegnu. Samo u Oluji Hrvati su napravili najmanje 5 do 10 Ovčara, ali ne ratnih zarobljenika, nego civila. Zabluda: Vukovar je grad heroj. Istina: Prije nego što su hrvatske paravojne jedinice izvršile nasilnu mobilizaciju, u Vukovaru je bilo oko 1600 hrvatskih boraca, od čega više od polovine iz drugih djelova Hrvatske i BiH. Čak i oni koji su bili Vukovarci, bili su uglavnom djeca doseljenika koje su komunisti naselili u Vukovar poslije 2. svjetskog rata. U općini Vukovar živjelo je oko 37 000 Hrvata, što znači da je vojno sposobnih muškarca bilo najmanje 5 000. Prema tome, jedva nešto više od 10 posto vukovarskih Hrvata (i po neki Mađar i Srbin) se dobrovoljno priključilo hrvatskim paravojnim jedinicama. O kakvom onda herojstvu pričamo? Na snimkama, odmah po ulasku JNA u Vukovar vide se hrvatski vojnici koji plačućim glasom govore da su ih hrvatske paravojne jedince nasilno mobilizirale. Vidi se otac koji priča da su njegovi sinovi, pripadnici hrvatske paravojske činili zločine nad srpskim civilima u Vukovaru. O masovnom napuštanju položaja Hrvata i bježanja u Vinkovce, pa čak i u Srbiju, govori se čak i u propagandnom pamfletu hrvatske televizije“ Heroji Vukovara“. Dezerterstvo je bilo glavni razlog poraza hrvatskih paravojnih jedinica i pada Vukovara. Zabluda: Vukovar je okupiran. Istina: U trenutku kada je ušla u Vukovar, 18.11.1991. Jugoslavija je još uvijek bila međunarodno priznata država, a JNA njezina službena vojska (u kolegiju Veljka Kadijevića od 11 članova bila su samo 2 Srbina),a Vukovar je bio grad u Jugoslaviji. Više od polovice stanovnika Vukovara JNA nisu smatrali okupatorskom vojskom, već oslobodilačkom, jer je ulaskom JNA u Vukovar prestao teror hrvatskih paravojnih jedinica, ne samo na srpskim civilima već i nad Hrvatima koji ih nisu podržavali. Zaključak: Na kraju ovog otriježnjujućeg teksta trebamo se zapitati: Je li agresija bila razbijanje Jugoslavije koje su na valovima hrvatskog klero-fašizma izvele udbaško-patrijske strukture i međunarodni centri moći – Washington, London, Berlin, Vatikan… ? Je li agresija bila izbacivanje Srba iz hrvatskog ustava, istih onih Srba koji su Hrvatsku (u avnojskim granicama) i stvorili? Je li agresija bila otpuštanje Srba sa posla i tjeranje da potpisuju izjavu o lojalnosti? Je li agresija bila ubijanje srpskih civila i rušenje njihovih objekata prije početka rata u Vukovaru i drugim gradovima i selima po Hrvatskoj? Je li agresija bila upad u Borovo selo HDZ-ovih paravojnika sa lažnim iskaznicama MUP-a, pucnjava po mještanima i držanje djece u vrtiću kao taoce? Je li agresija bila blokiranje kasarne JNA u Vukovaru i ubijanje mladih ročnika? Ili je agresija bila zakašnjeli pokušaj JNA da tome stane na kraj? Neka svako odgovori za sebe. Intermagazin, novembar 2014.
  10. Prvih 10 minuta o tome i drugim važnim stvarima.
  11. Odete kupiti par stvari u Gračac i dočeka vas ime trgovine "Pavelić" koja se nalazi u ulici Mile Budaka. Stvarno zanimljiva kombinacija.
  12. Nažalost, ovo nije točno u inače dobrom tekstu. Večernji list nije tabloid tako da ova formulacija ''šovinistička rasistička rulja i bezumna čeljad' samo skriva činjenicu o broju srbofoba i ustaša u Hrvatskoj tj i na internetu.
  13. Evo naslova s jednog od vodećih hrvatskih web portala, reći ćemo i kojeg, ali samo zato da ne bude da izmišljamo, premda smo svjesni da je isti naslov mogao izaći i na bilo kojem drugom web portalu – uz jedva jedan ili dva izuzetka, nezavisnih ili nacionalno-manjinskih medija. Dakle, ovako je naslovljen tekst na portalu Večernjeg lista: “Ivan Bebek pokazao primitivnim Bugarima: Zbog rasizma dvaput prekinuo utakmicu”. Naslov je, prepoznajete to, sasvim u skladu s toaletoidnim žanrom, dakle dvosmislen, jer sugerira i da su svi Bugari primitivni, kao što je svaki Albion gord, i da je Bebek “pokazao” samo onim Bugarima koji su primitivni. Dvosmislenost ga čini iznimno klikabilnim: čitatelji vodećih naših web toaletoida uglavnom su šovinistička i rasistička rulja, bezumna čeljad kojima su Bugari inferiorni Balkanci i neka vrsta Srba, dakle Cigana, i drago im je dobiti takav šlagvort za raspravu kakav je u rečenici: “Ivan Bebek pokazao primitivnim Bugarima”. Ali ako se, pak, odvažite da nešto prigovorite autorima naslova, oni će vam, kao i rečena šovinistička i rasistička rulja, odgovoriti da oni uopće nisu mislili da su svi Bugari primitivni, nego da su samo neki Bugari primitivni, i to baš oni kojima je Bebek “pokazao”. I onda, naravno, nitko ne prigovori ništa. I nikoga nema da kaže kako bi se, u slučaju da autori naslova nisu željeli biti dvosmisleni, reklo da je Ivan Bebek pokazao primitivcima u Bugarskoj, ili nešto tomu slično… Ali ponovimo: ono što je izašlo na web portalu Večernjeg lista moglo je izaći na svakom drugom portalu, osim na Novostima. I gdje još? Iza huljskog naslova, koji potpisujemo svi mi, jer da nam smeta već bismo prigovorili, koji sugerira da je jedan nadasve kulturni Hrvat “pokazao primitivnim Bugarima” stoji nešto mnogo strašnije, što se dogodilo u Sofiji. U tom se gradu, naime, igrala nogometna utakmica između Bugarske i Engleske, što samo po sebi i nije tako strašno, kao ni činjenica da su gosti pobijedili 6:0. Strašno jest da je nevelika skupina bugarskih navijača vrijeđala crnopute engleske igrače i dizala desnicu ruku na nacistički pozdrav. Činili su to sve do poluvremena, a onda im je, bit će, dosadilo, pa su otišli s utakmice. Ne bi bilo strašno ni to što je sudac dvaput prekinuo utakmicu. Ni to što nakon drugog prekida nije, kao što mu pravila nalažu, poslao igrače u svlačionicu i odsvirao kraj. Strašno je to što je sudac bio iz Hrvatske. A zašto je to strašno? Pa zato što je Ivan Bebek u svojoj već dugoj karijeri – čovjeku su četrdeset i dvije godine, veteran je među sucima – sudio na nekoliko desetina, možda i stotina utakmica koje nije prekidao, premda je mnogo brojnija skupina navijača, možda i cijeli stadion, izvikivala rasističke i šovinističke parole i pozdravljala raznim varijantama nacističkih pozdrava. Ako bismo bolje pogledali stvari, pače, ako bismo zavirili u navijačke transparente, zastave i dekoracije na zastavama, lako bismo došli do zanimljivog otkrića da Ivan Bebek u posljednjih petnaestak godina ne bi ni započeo ijednu utakmicu na kojoj je u Hrvatskoj sudio, jer bi ga u tome omelo internacionalno nacističko i neonacističko znakovlje, počevši od onog već notornog keltskog križa, znaka bijelih supremacionista i zamjenskog znaka ljubitelja kukastog križa, kao i lokalno, nacionalno nacističko i neonacističko znakovlje, na čelu s klempavim U. Sve to vrijeme suca Bebeka obavezivali su isti zakoni i ista pravila međunarodnih nogometnih organizacija, kakva važe i primjenjuju se i u Sofiji, na utakmici između dviju reprezentacija u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo. Ali on se tih zakona i pravila nikad nije držao, kao što ih se nisu držali ni drugi njegovi hrvatski kolege i koleginice, sve dok u jednome trenutku nije postalo normalno da svaka nogometna utakmica u najjačoj hrvatskoj ligi bude nalik nacističkoj paradi s bakljadom ili bez bakljade, skupu Ku Klux Klana i folklornoj manifestaciji hrvatske domoljubne mladeži koja se obračunava s onih nekoliko preostalih pripadnika nacionalnih manjina u Hrvatskoj, prvenstveno Roma i Srba. Sucu Bebeku nikad nije zasmetalo – jer da jest, prekinuo bi utakmicu – ono što nikad nije zasmetalo nijednom hrvatskom sucu, nijednom nogometnom dužnosniku, nijednom visokom političkom gostu ili gošći iz svečane lože. Je li se ikad odigrala utakmica u Zagrebu ili Splitu s barem jednim protivničkim igračem čije ime i prezime zvuče srpski, a da se nije skandiralo: ubij, ubij Srbina! Jest, bilo je i takvih utakmica, prije trideset i koju godinu. I onda dođe Sofija, a Ivan Bebek počinje suditi kao da je sudac iz Osla, Stockholma, Berlina, Pariza, počinje suditi kao da nije iz Rijeke i kao da nikad nije sudio u Hrvatskoj. A hrvatski se web toaletoidi nad izgredima navijača u Sofiji počinju zgražavati kao nad organski usađenim primitivizmom nacije. Jer kakvi bi Bugari mogli biti nego primitivni! I odjednom zajednica ogrezla u šovinizmu i rasizmu – mislim da zajednicu hrvatskih nogometnih navijača i ljubitelja njihove subkulture, uključujući i one u svečanim ložama – grezne u strogosti europskih propisa i zakona i u kolonijalnom, visinskom i svisinskom gledanju na taj nepopravljivi bugarski primitivizam. Što nam to govori? Ništa drugo nego da bi se svi, od suca Bebeka, preko urednika naših toaletoida i tabloida, nogometnih navijača i svih drugih nacista, rasista i klerofašista, stubokom promijenili i preobrazili čim bi imali nad sobom tutora koji bi od njih to zatražio. Jer čim se oni nađu negdje u inozemstvu, u Bruxellesu ili u Sofiji, pod tutorstvom Uefe, Fife i Europske komisije, počinju primjenjivati neka sasvim druga pravila od onih koja primjenjuju kod kuće. I već su spremni prstom upirati u primitivne Bugare. Ova promjena je, naravno, reverzibilna. Kad bi se slučajno dogodilo da odmah nakon utakmice u Sofiji Ivan Bebek sudi u Splitu, recimo utakmicu između Hajduka i Dinama, pa da, opet slučajno, u drugom poluvremenu s klupe za pričuvne igrače na teren uđe, na primjer, Komnen Andrić, igrač koji je rođen u Raškoj, a Raška je, da prostite u Srbiji, i da se s tribina čuje ono što se po zakonu nužnosti mora u Hrvatskoj čuti, bi li tad Ivanu Bebeku bilo na kraj pameti da prekine utakmicu? Ako bi je, ne daj Bože, slučajno i prekinuo, ako bi šenuo umom pa povjerovao da u Hrvatskoj važe ista pravila kao u Europi, vjerojatno bi to bila posljednja utakmica koju bi sudio. I to je logično, jer bi time dirnuo u nešto što je odavno postalo hrvatski Way of Life, nešto u što se ne smije dirati, nešto što je, uostalom, propisano školskim udžbenicima. Hristo Stoičkov slavni je bugarski nogometaš, legenda Barcelone, majstor balkanske igre, u čijem je igračkom nastupu uvijek bilo nečega folklornog. On je jedan od tipičnih “primitivnih Bugara”, kojima će kulturni hrvatski sudac pokazati što je civilizacija. E, Stoičkov je za neku španjolsku televizijsku stanicu dao intervju povodom incidenata na utakmici u Sofiji, i rekao je ovo: “Utakmice na kojima se tako nešto događa treba prekidati odmah. Klubove i reprezentacije tj. saveze čiji navijači tako nešto rade mora se, kao što se jednom napravilo engleskim klubovima, izbaciti iz svih međunarodnih natjecanja na pet godina.” Na šta ga je iznenađena voditeljica upitala: “Zar i klubove i reprezentacije?” Veliki Stoičkov potvrdno je odgovorio, spustio glavu i zaplakao od srama. Vidite, to je razlika između “primitivnih Bugara” i nas. Sjetimo se Šimunića kako nacističkim pozdravom pozdravlja zagrebačke tribine nakon utakmice s Islandom. Je li se nakon toga pojavio neki hrvatski Hristo Stoičkov? Ne, nakon toga je društvena zajednica donijela pravorijek da to uopće nije nacistički pozdrav. Čime je samo produbljena stara potreba da se kod kuće ponašamo na jedan, a u inozemstvu na drugi način. Odnosi se to na suca Bebeka, kao i na predsjednicu Republike, kao i na većinu građana. Poznajete li ikoga tko bi se usudio reći da hrvatsku reprezentaciju zbog manje ili veće skupine navijača na tribinama treba izbaciti iz međunarodnih natjecanja na pet godina? Miljenko Jergović 22. 10. 2019 (jergovic.com)
  14. Evo primjera još jednog ludila u Hrvatskoj. Index hr je jedan od najčitanijih portala u zemlji. Većina njihovih tekstova kad su u pitanju Srbi i Srbija liče na tekstove koje su pisali ljudi bez mozga. Uvijek se vidi ustaška namjera iza teksta i naslova: "Ti si Srbin, ti si automatski negativac" ili prebačeno u ovo vrijeme i u ovaj kontekst: Naslov: "Bayern dočekuje Zvezdu u utakmici visokog rizika zbog tenka u Beogradu". To je naslov sa indexa koji je najčitaniji portal u zemlji. Naravno da niko od policije ni od Bayernovih navijača ni od ljudi iz uprave ni ne zna za tenk koji je bio kraj stadiona u Beogradu, niti ih je briga, niti bi bilo ko normalan proglašavao zbog toga drugu utakmicu u Njemačkoj za utakmicu visokog rizika. Čisti debilizam. Nijemci bi tu hrvatsku izmišljotinu dočekali sa podsmjehom. Ali to govori o tome šta se dešava u hrvatskim medijima i koliko oni daleko idu u demonizaciji Srba tj ustaštvu-ako treba i do nivoa pisanja totalnih gluposti. Inače, ne treba nasjesti, moguće je da oni ovdje glume debile i da sami znaju kakav nenormalni naslov i tekst stavljaju, ali sve im je to u funkciji sotoniziranja Srba pa im nije problem. Inače, izmislili su i da je svijet bio šokiran s tim tenkom i slične gluposti, a realno koga boli briga za to, neki strani listovi su prenijeli vijest kao zanimljivost i rijetkost. Kad odeš pročitati tekst vidiš da niko živ nije tenk doživio kao nešto sramotno i opasno. Arsenal iz Engleske ima top unutar samog stadiona npr. A što se tiče utakmice viskog rizika-kad im dolaze navijači iz bivše Jugoslavije ili određene navijačke skupine koje su agresivne Nijemci unaprijed uvedu neke mjere. Ništa više. Tenk koji su kraj stadiona dovezli navijači Zvezde nema veze sa porukom Hrvatima. Za navijače Zvezde tenke je simbol sjeverne tribine koja simbolizira zvezdinu mašinu i sjevernu armiju koja je uvijek uz svoj klub. Taj tenk i zastava sa tenkom se godinama vide na utakmicama Crvene zvezde. Tu je i slogan "Proradila zvezdina mašina". Taj dan se igrala utakmica sa švicarskim klubom Young boys i niko od navijača nije ni pomišljao na Hrvate i Vukovar. Ovdje su Hrvati ispali nenormalni i za osudu, a ne Delije. Evo naslova sa indexa: ''Crvena zvezda ispred stadiona postavila tenk iz Vukovara'' A dolje su fotošopirali sliku, znači igra Zvezda sa Švicarcima 2019 a po hrvatskoj teoriji Delije su dovezle tenk s porukom koja se odnosi na Vukovar i Hrvatsku iz 1991. I u jednom od članaka indexa na ovu temu stoji: "Kao što smo pisali, navijači Zvezde postavljanjem tenka na ulaz na njihovu tribinu nastavljaju slaviti simbole srpske agresije na susjedne države. Jer "tenk iz Vukovara" je u neposrednom susjedstvu velikog murala generalske "šapke" ratnog zločinca Ratka Mladića." Potpuno, ali potpuno ludilo. Potrebna im je ozbiljna terapeutska pomoć. Potražite je. Nije sramota liječiti se.
  15. Srbija odbacila protestnu notu Hrvatske Beograd -- Ministarstvo spoljnih poslova Srbije odbacilo je protestnu notu hrvatskog Ministarstva inostranih i evropskih poslova. Izvor: Tanjug subota, 9.11.2019. | 16:12 Portestna nota u vezi je s postavljanjem spomen-ploče posvećene general-majoru nekadašnje JNA Mladenu Bratiću u novosadskoj kasarni ”Jugovićevo”. U noti upućenoj danas ambasadi Hrvatske u Srbiji, Ministarstvo spoljnih poslova istaklo je da ne vidi ništa sporno u postavljanju te spomen ploče, imajući u vidu da je general Bratić poginuo na izvršenju borbenih zadataka 1991. godine tadašnje legalne vojne formacije i da nije osuđen za ratne zločine. S druge strane, ističe se u noti MSP Srbije, registrovane su učestale aktivnosti Hrvatske usmerene ka rehabilitaciji fašizma i nacističkog satelita u Drugom svetskom ratu, Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Kako se navodi u saopštenju MSP, jedan od primera je podizanje, uz prisustvo pojedinih članova Vlade Hrvatske i Sabora, spomenika Miru Barešiću, koji je pred švedskim sudovima bio osuđen kao hrvatski ustaški terorista. Takođe, spomen ploča sa uklesanim ustaškim pozdravom ”Za dom spremni” duži period je stajala kod mesta nekadašnjeg zloglasnog ustaškog logora u Jasenovcu, a takve ploče postavljaju se i na drugim mestima u Hrvatskoj, čime se i dalje daje legitimitet ustaškom pozdravu. Legitimitet rehabilitaciji fašizma Hrvatska daje i kroz prisustvo visokih državnih predstavnika na komemoracijama u Blajburgu, gde su ubijeni zarobljeni pripadnici ustaške NDH i drugih Hitlerovih saveznika u Drugom svetskom ratu. U Hrvatskoj postoje ulice koje nose ime i Mile Budaka, jednog od ideologa ustaškog pokreta i najaktivnijeg u propagandi usmerenoj protiv Srba i Jevreja u NDH. Pored navedenog, Hrvatska veliča ratne zločince prema Srbima iz ratova 90-tih, dodaje se u saopštenju. Jedan od primera je dozvoljavanje da osuđeni ratni zločinac Mirko Norac prisustvuje proslavi 25. godišnjice vojne akcije ”Medački džep”, kojom je on komandovao, a za čije zločine je i osuđen. Dalje, Hrvatska je ukinula prvostepenu osuđujuću presudu protiv Branimira Glavaša za krivično delo ratnog zločina nad srpskim civilima u Osijeku. Ministarstvo spoljnih poslova Srbije u noti upućenoj ambasadi Hrvatske ističe i da insistiranje Hrvatske na ”oružanoj agresiji” Srbije može da se protumači jedino kao klasična zamena teza, s obzirom da je Hrvatska proterala 250.000 Srba iz Hrvatske, što ima sve elemente krivičnog dela etničkog čišćenja. O prirodi rata na teritoriji današnje Hrvatske jasno govore podaci o ubijenim, nestalim i proteranim Srbima koji su živeli na teritoriji Hrvatske, kao i mere koje je Hrvatska preduzimala, a neke od njih i dalje preduzima kako bi se onemogućio povratak proteranih Srba. MSP ističe i da uprkos naporima zvaničnika Srbije da se odnosi sa Hrvatskom uzdignu na viši nivo, sa hrvatske strane se stalno umanjuju dosadašnje postignute pozitivne aktivnoste na unapređenju bilateralnih odnosa. "Smatramo da ovakve aktivnosti Hrvatske ne doprinose ni procesu pomirenja u regionu, ni izgradnji atmosfere dobrosusedstva, kao i da nanose ogromnu štetu naporima da se pronađe način za prevazilaženje teških posledica ratnih sukoba iz 90-tih godina. U tom pravcu, više puta je demonstrirana naša spremnost za dijalog i uzdržavanje od oštre retorike i gestova koji štete ukupnim odnosima saradnji dve države, kao i stabilnosti i miru u regionu", navodi se u noti MSP-a Srbije ambasadi Hrvatske u Srbiji. ------------------------------------ Bravo, super, evo konačno pravi odgovor Srbije, sad samo naprijed.
  16. Ovo je naša najveća nada, nada svih ljudi koji imaju slobodarski duh u sebi. Jučerašnja vijest, izguglajte ovo: "NATO je na samrti, EU na ivici ponora, a od SAD više nema ništa" (izjava Makrona)
  17. Ovo citirano je ravno smijehu. On dobro radi za Srbiju. Evo slike, to je njegova reakcija na onaj fašistički ispad Kolinde o čokoladicama. Donio je čokoladu Plenkoviću. Realno, to je teško ponižavanje samog sebe, institucije predsjednika i države Srbije. Da je p od patriot - ne bi to napravio. Da je srpski nacionalist-nikad ne bi nogom stupio u RH. Ali za Hrvate je on ekstrem. I tu se može vidjeti ustašoidnost Hrvata.
  18. U Hrvatskoj je moguće sve. Da je danas npr ratno stanje između Hrvatske i Srbije, a ne 25 godina od rata, tada bi izjava Plenkovića bila razumljiva kao i saopćenje hdz-a. Ovako je do te mjere nenormalno da ne znam šta reći, a korijen te nenormalnost je u tome što se radi o Srbiji i Srbima. Baš kao što su ustaše ljude srpske nacionalnosti vidjeli kao zlo koje treba fizički ubiti, ista stvar se dešava ovdje samo preneseno u druge uvjete i u ovo sadašnje vrijeme. Pa je zato Vučić zlo, ekstrem i slično. A to o Vučiću misli 90 % Hrvata. Eto dokaza, crno na bijelo, koliko je jedan pravoslavni svećenik (koji je pobjegao iz ndh u Srbiju) bio u pravu kad je na pitanje da li se mogu razdvojiti Hrvati i ustaše rekao "Ništa od toga, iza zločina je narod, ustaše su obični izvršioci radova na terenu". I iako je suvišno objašnjavati da Aleksandar Vučić sa građanskim ratom u Hrvatskoj nema nikakve veze, napisaću samo da čak i da je htio nešto uzrokovati i slično-nije mogao. Njegova stranka nije bila na vlasti 1991. Što se tiče govora u Glini, tu je stvar još jasnija- on je tamo ljudima rekao da se ne boje zločina Hrvatske tj da Hrvatska nikada tamo neće doći. Kad je došla 1995, ljudi su hvala bogu već pobjegli, znamo šta bi bilo da nisu. Vučić je bio potpuno u pravu. Jedan skroz normalan i ljudski shvatljiv govor s obzirom šta se desilo očevima i djedovima tih ljudi kojima se Vučić obraćao. I to je rekao 100 metara od glinske crkve u kojoj su hrvatske ustaše noževima i sjekirama ubijali ogroman broj srpskih civila. Uglavnom, ko u Vučiću vidi zlo i mrak, taj nije normalan (od ustaštva). I sad bi Srbija trebala poentirati na način da na glavnim portalima piše članke na temu ovog slučaja. Ne samo prenijeti vijest, već da im tekstovi budu dobri. Naprimjer kao ovi stariji komentari sa ovog foruma, ovaj dio o tumorima: ''Pa Hrvati su se plebiscitarno izjasnili proustaški 1990. godine što je notorna činjenica i kome drugom da dižu spomenike nego ustašama? Samo zbog nekih drugih ciljeva prljavog zapada to im je omogućeno i niko tamo ne talasa oko toga što slave najgori oblik fašizma koji je ikada postojao. Mi Srbi nikada u istoriji nismo njegovali nešto slično i zbog toga i unatoč svega što smo proživjeli teško shvatamo tu potrebu da se zlikovci glorifikuju. Pojedini Hrvati koji sada dižu slabašne glasove protiv te pojave ne znači ništa doli pokušaja dokazivanja da svi oni nisu ustaše. I nisu svi, nego cca 85%. Tačno onoliko koliko ih je glasalo za Tuđmana i njemu slične. Za to mislim da je potrebno permanentno raditi na osvjetljavanju prave prirode tog "tumora" na tlu Evrope, jer toliko krvoloka se nigdje nije rodilo kao u "U" tvorevini. Oni su uspjeli djelimično zatrovati i krajeve današnje Hrvatske gdje ranije nije bilo te pošasti kao što je Istra i Kvarner s ostrvima. Bio sam svjedok tih događanja i niko mi ne može dokazati suprotno.'' Komentar na vijest: "'Pronadjene ploče s imenima žrtava ubijenih u glinskoj crkvi'' ''Sve ove dokaze hrvatske "uljudbe" treba skupljati i sagraditi poseban muzej da buduće generacije imaju uvida u istoriju rađanja jedne nove države i njezine kulture (uljudbe). Samo šteta je što se pretvorila u tumor na tlu Evrope gdje može nanijeti nesagledive posljedice po odnose među narodima.''
  19. ''Nije mogla, moralo je iz nje da progovori onaj ustaski nagon...halo, pa treba svi da radimo na pomirenju, na gradjenju odnosa dve komsijske drzave, da makar nasa deca danas sutra medjusobno zive i rade zajedno'' ''To nije sepurenje , vec prijateljska poseta i znak dobre volje za boljim odnosima'' ''Pa čekajte, ko ga je onda pozvao na kongres u Zagrebu? Predsednik Vučić sigurno ne bi otišao negde nepozvan...'' ''Rat je gotov. Dobili su ga pre 24 godine. Nemcima i Francuzima je bilo dovoljno vremena da postave temelje EU! Šta je to u ljudskom biću...'' ''Hrvatska je odavno clanica EU i ocekuje se da se u saglasnosti sa tim i ponasa, ne remetici prisustvo predsednika Vucica na EPP u Zagrebu! Hrvati jos uvek zive u proslosti'' "Histerija" koja se digla u delu hrvatske javnosti zbog njegovog mogućeg dolaska, posebno kod onog njenog dela koji nikad nije bio naklonjen regionalnoj saradnji i dobrim odnosima Srbije i Hrvatske, može ponekad i da prija ,"jer to znači da dobro radi za Srbiju i svoj narod"!'' ''E Jadranka, Jadranka, znam te još iz Sigeta kad si počela da radiš u Radio Zagrebu... U šta si se premetnula jadna bila...'' ''Neki Hrvati su i dalje veliki Srbomrzci i neke stvari nikada nece prestati da rade a to je da za svoje greske okrivljuju drugog.'' -------Evo prilike da se podseti i govora u Glini o Hrvatskoj koja to neće biti. Shame (sramota)", napisala je Kosor. ''Ćuti Jadranka, ćuti, molim te! U Glini su ustaše izvršile jedan od najgnusnijih zločina.'' (Komentari sa b92)
  20. Izgmizala iz rupe: ''Valjda svakom normalnom građaninu Hrvatske nije normalno da se Vučić šepuri po Hrvatskoj" Zagreb -- Aleksandar Vučić nema šta da radi u Hrvatskoj, poručila je bivša hrvatska premijerka Jadranka Kosor nakon informacije da je on pozvan na kongres EPP u Zagrebu. Izvor: Tanjug petak, 8.11.2019. | 09:30 Ta informacija pojavila se u četvrtak i u prvi mah je bilo javljeno da će predsednik Srbije biti jedan od govornika te konferencije koja se održava u hrvatskom Saboru. međutim, HDZ, kao organizator konferencije demantovao je tu informaciju. Potom se oglasio i hrvatski premijer koji je objasnio da je Vučić kao predsednik stranke koja je pridruženi član Evropske narodne stranke, dakle bez prava glasa, pozvan u Zagreb, kao i svi predstavnici partija koje su u sastavu EPP, i da je na njemu da odluči da li će doći ili neće. "Svejedno je gde će Vučić govoriti ili sedeti u Zagrebu na skupu EPP-a. On, koji ne priznaje presude suda u Hagu, on koji je u Glini '95. govorio o komadanju Hrvatske, on koji hrvatsku upoređuje sa Hitlerovom Nemačkom, nema šta raditi u Hrvatskoj", naspisala je na Tviteru Jadranka Kosor, ovim povodom glas onog dela Hrvatske koji na odnose sa Srbijom i dalje gleda iz vizure devedesetih. Kosorova je navela da će Kongres biti prilika da "Vučić dovede i prijatelja (generala Veselina) Šljivančanina, osuđenog za zločin u Vukovaru" i da se "opet naruga nestalima koje je obećao tražiti". "Evo prilike da se podseti i govora u Glini o Hrvatskoj koja to neće biti. Shame (sramota)", napisala je Jadranka Kosor. Ona je upitala i zašto je HDZ u EPP ćutao kada je SNS postala pridruženi član grupe. Reagujući na izjavu premijera Andreja Plenkovića da je Vučić dobio poziv predsednika EPP Džozefa Daula, Kosorova je naglasila da je to nevažno, te da je Daulu neko morao reći da je noć 20. na 21. novembar bila "najstrašnija noć, u kojoj su odvedeni iz vukovarske bolnice pobijeni na Ovčar", a da je zapovednik tada bio Šljivančanin. Kosoriva je, odgovarajući drugim korisnicima tvitera koji su reagovali na istu vest, napisala i da "valjda svakom normalnom građaninu Hrvatske nije normalno da se Vučić šepuri po Hrvatskoj". Predsednik Srbije je sinoć rekao da još nije odlučio da li će doći u Zagreb, a da "histerija" koja se digla u delu hrvatske javnosti zbog njegovog mogućeg dolaska, posebno, kako kaže, kod onog njenog dela koji nikad nije bio naklonjen regionalnoj saradnji i dobrim odnosima Srbije i Hrvatske, može ponekad i da prija ,"jer to znači da dobro radi za Srbiju i svoj narod".
  21. ''Da sam na Vucicevom mestu ne bih ni isao tamo... zvali me ne zvali.'' ''Koja paranoja i zatucanost kod hrvatskih politicara, pa to je strasno... Da se razumemo, ne podnosim Vucica i protivnik sam aktuelne vlasti, ali da li je moguce da u 21. veku Hrvati nemaju ni trunke politicke i diplomatske kulture, da se makar prave da im ne smeta neki covek samo zato sto je Srbin? Potpisujem da bi ista reakcija bila i da je predsednik Srbije bilo koji drugi politicar. Ne moze Srbin i predsednik srbije da govori u Saboru, jer je to bogohuljenje i uvreda za hrvatski narod?! Strasno... Dokle god i tamo i ovde drzavu i politiku vode takvi ljudi uvek ce biti negativne energije i netrpeljivosti, iako zaista ne razumem zasto bi tako moralo da bude. Rat je davno prosao ljudi, ne moramo da se volimo, ali hajde da zivimo normlano, postujemo se i saradjujemo, to je za pocetak i vise nego dovoljno.'' ''Nikakva laz N1. On je pozvan i verovatno ce se odazvati i verovatno ce i govoriti.'' (komentari sa B92)