SrboPeuljanac

Members
  • Content Count

    790
  • Joined

  • Last visited

About SrboPeuljanac

  • Rank
    Dzomba

Recent Profile Visitors

The recent visitors block is disabled and is not being shown to other users.

  1. SrboPeuljanac

    Jos uvijek ona ista budala - Price...

    MI, MATORI Počesto se pitam je l' moj đed bio razočaran u svoje sinove ili uopšte u mladež dok je on bio mlađi, "svjež" iz rata, možda prošlo nekih 15-tak godina a on još uvijek čuo vriske svojih drugova dok su ginuli pored njega, jaukanje majki za svojim sinovima, još uvijek mu noćima nije dao zaspati plač bebe koji bi naprasno utihnuo kada bi je neprijatelj razbio od kamen ili preklao tanak vratić? Šta li je on mislio dok je pričao kako su njegovog starog, mog prađeda, partizani zaklali na Ražnjevića Glavici uz ko zna koliko mučenika, pod izgovorom da su četnici, a pravi razlog je naravno bio što su bili imućni domaćini pa ih je trebalo opljačkati do gole kože, žene i ćerke silovati, sinove poubijati ili kako sebi privesti, pod ko zna kakvim prijetnjama?! On je za vrijeme pričanja o toj strašnoj pogibiji Peuljana pola kape svoje pojeo… a jesu li ga slušali? Možda poneki od njih i jeste ali biće da je to bilo samo sa pola uva, možda im se za sjećanje zakačila neka priča koju su, kako su godine tekle, možda čak malo i bolje naučili, iako su bili bombardovani "herojskim djelima najvećeg sina naših naroda" i onih glupih bajki tipa da je i pas ginuo za ćopu ledenog koji je bio takav "div" da nije htio da jede s vojskom, iako je bio gladan, neka ostane borcima što više. Je l' moj stari bio razočaran sa mnom što ja nisam posvetio dovoljno pažnje kada je on pričao o Vojvodi Momčilu, Markici Ćućuzu, Brani Bogunoviću i naravno o Čiči, besmrtnim našem Draži ili kad je išao čak i malo dalje u prošlost pa je znao koju reći i o Živojinu Mišiću? Bio sam i ja poprilično bombardovan pričama o bravaru iz Austrije, mada je to već lagano nestajalo kada sam ja stasavao ali su me zato zasipali takvim "vrijednostima" kao što je Fahreta Jahić iz Brčkog ili ona dvojica koji su naricali gore od kakvog hodže, Kemala i Sinana a najbolje obrazovanje mi bila Kviskoteka iz zagrebačkog studija! Kao što današnju mladež zasipaju čuvenim legendama i nevjerovatnim herojima koji su osvojili srca Srbije preživjevši tako teške bitke na bojištima Parova, ginu i bez razmišljanja o sopstvenom životu se bacaju u požar Pinka i Granda, da nauče današnju djecu šta su to prave vrijednosti i da nije uopšte lako mrdati golim guzicama ispred miliona ljudi, imati seksualne odnose pred tako velikim auditorijumom, da se treba mučki probiti kroz taj neprijateljski front da bi se u pratnji Ponosnih Parada stiglo do ključeva nekog novog merdžana i da ti umjesto članske karte biblioteke viri par soma evrića iz džepa? Pitam se jer meni nenormalno zapara uvo kada čujem kad' mi neko kaže "Ma što bi mi mlađi ispaštali što ste se vi matori tamo nekad negdje potukli, što ste skenjali svoje živote pa se i sada vrišteći budite u po' noći, što ja ne bih mogao stati s hrvatom i muslimanom, kavu popiti, eto, ne moramo se voliti ali se možemo poštovati"? Što mi dođe da zavalim takvu šamarčinu tom mom sagovorniku da mu uvo zvoni sve do slijedeće godine kada mi kaže "smara me taj usrani pozdrav Dogodine u Kninu, pustite nas da živimo, jebala vas više prošlost i rat, to je davno bilo a vi matori ne prestajete srati o tome. Mi hoćemo da živimo u miru, da idemo na splavove, da popijemo koju, ma želimo da imamo seks sa njima, dimije ili ne, odlične su ribe a vi nam glavu punite tim glupostima"? A mi nismo htjeli ganjati cure i slušati muziku, cirkati neko pićence sa kišobranom? Nama je bila najbolja zabava ležati u blatnjavom rovu i gledati kad će ti komad granate glavu otkinuti i brisati sa lica ostatke mozga tvog prijatelja pored tebe kojem se upravo to desilo? Naravno, za takve stvari se živi, ko normalan ne bi poželio tako nešto?! Mi matori...koji smo imali po 17-18 godina kada su nam oteli mladost, staze djetinjstva, kuće zapalili, kada smo sahranjivali rodbinu ili drugove iz školskih klupa, kada je pored ili bolje rečeno ispred nas poginuo dječak po imenu Spomenko Gostić koji je jedva napunio 14, nije možda ni znao šta to znači biti zaljubljen, nije imao kad da odraste jer su ga već sahranili. Ili kada su bebe u Banja Luci poumirale jer neprijatelj nije dao da se do njih doveze kiseonik? Mi matori... koji vam pričamo o majoru Milanu Tepiću, đeneralima Mladiću, Lisici, Taliću, Manojlu Milovanoviću, o besmrtnom Veljku Milankoviću...ali to vam na jedno uvo uđe, na drugo izađe jer je važnije šta je rekla Ivana Ajfon, ili neka Soraja, što je suknjicu zadigla diskretna Maca a onaj ludak na vlasti se izvinjava tamo njihovima, daje im pet milona evra a svom narodu priča da mu trebaju roboti i leteći automobili, da imamo najveći standard u Evropi a narod kopa po kontejnerima? Mi matori..."pa šta vam fali, ipak se 90% od vas snašlo i kuće podiglo, našli ste poslove, mnogi od vas u inostranstvo otišli ali nam ne date živiti sa tim vašim bezveze pričama koje nikoga ne zanimaju"? Sad znam da jeste bio razočaran moj đed, pa i ćaća jer sam razočaran ja. Ipak, čast izuzecima, kojih naravno da ima, koji i sami istražuju šta se desilo, ne moraju im roditelji ni reći da to rade ali ih je malo i biće ih sve manje i manje. Ali će se desiti ponovo što se desilo svima - izgubićemo i slijedeći rat. O da, nemoj da bi neko posumnjao da ga neće biti, biće ga, za pet, deset ili trideset godina ali...biće rata. A naša djeca će prolaziti pored ovakvih spomenika nemajući pojma šta predstavljaju ni kakva su to imena na njima...jer im mi, matori nismo trubili od jutra do sutra kao što bi trebalo o svemu što nam se desilo kroz istoriju, jer mi, matori, ne istučemo više djecu kada nam u po' rečenice u riječ upadaju da bi oni mogli "izjaviti nešto za dnevnik" dok ćaća priča, jer mi, matori, klimamo glavama i dopuštamo da nam djecu truju s' čime stignu, kao što su trovali nas i ni mi nismo slušali svoje matore. Jer na kraju krajeva, to je Srbinovo prokletstvo da brzo oprašta i još brže zaboravlja...i da se uopšte ne sluša ili eto, samo sa pola uva, šta pričaju...matori. ~ Peuljanac, `18
  2. Do neke slijedeće prilike.. Svi Dinarski grobovi, što nepokopani i neopojani zemljom razasuti ležite... Na krvi, iz koje vaša krv izrasta... Mile uspomene...za vas...koji nam ih dajete... Za one koje ne vjeruju...onima koji ne mogu... Za Acu, Dušana, Miška, Danila, Dragana...i sve naše bolove... Devedeseta. Prva, druga, treća i one koje nisu prestale... Kažu...svašta... Pjevaju slikama. Boje pričaju a riječi slikaju. A nijedan sluha nema. Pjevaju ljepše nego što ja mogu sanjati... Ljetna žega i izgubljeni prvi pucanj...za drugi su tukli...za treći ubijali... Sveti Mihajlo i džukele koje nas dokusuriše...maramica na stihu. Il je bilo obrnuto? Stihovi u džepu, duša na rukavu...a smrt kod tebe. Prilika će uvijek biti... Ugažena li je prtina opancima brojem kojeg nema više ? Da se noga... Ne slomi. Jer nema tog puta koji nije... tvrd put... Do neke slijedeće prilike...pred Bogom. A ja...odgovor nemam...