• Announcements

    • dj-zombi

      Pristup forumu neregistrovanim posjetiocima   04/10/2017

      Od danas gosti (neregistrovani posjetioci) vise nece moci vidjeti forum, osim sekcije "Uputstva i Pravila".   Razlog?   Eto bas zato!   Znaci, da bi citali forum registrujte se i udjite sa svojim nadimkom.

SrboPeuljanac

Members
  • Content count

    780
  • Joined

  • Last visited

About SrboPeuljanac

  • Rank
    Dzomba
  1. Volio bih da znam napisati priču o tebi, Krajino, o tvojim vječitim tajnama, o ranama koje nosiš, o djeci tvojoj koja ti nedostaju, samu ostaviše, a ti kao i svaka brižna majka nas još uvijek čekaš da te obiđemo makar malo, na samo jedan tren... Volio bih da znam napisati priču o tvom kamenju po kojem smo kao djeca razbijali koljena, skakali s jednog na drugi, stavljali u džep i nosali onako okolo sa sobom, bez valjanog razloga osim tog da je baš taj kamen bio savršen za naš ...džep i nije žuljao nimalo.... Da napišem priču o ljudima, davnim i prošlim ili novim i sadašnjim, dobrodušnim, blagog osmjeha, s rukama punih žuljeva i čvrstog stiska... O ljubavi dvoje mladih, a može i stotinu, koji su se krišom iskradali iz kuće, da se nađu na nekom tajnom, samo njima znanom mjestu i da im je bilo dovoljno da se samo drže za ruke i stidljivo poljube jedno drugo u obraz i srećni budu.... O tebi, majko draga, tvoju priču, kako si mi i šta radiš, kako podnosiš sve, dođe li ko da te obiđe, da kavu popijete, o tvojim samotnim noćima, kako te dozivam preko planina i okeana... O tebi, stari moj, koji spavaš na Peuljskom groblju, opkružen tišinom i spomenicima naše rodbine i kako sam te zadnji put vidio, u plavom radnom mantilu kako pokušavaš da popraviš ono što je neko drugi raznio, kao što ti je raznio srce, bez ikakvog razloga i kako si me tužno pogledao kada sam ponovo odlazio iz tvog života.... O proljećnim jutrima koja te sada obasjavaju, o toj svjetlosti kojima nijedna svjetlost nekih velegrada svijeta nije ravna, pa ma kako da ih kite i u čudne boje farbaju... O planinama i zelenim pašnjacima gdje i sada postoji poneki usamljeni pastir, nadgleda svoje stado i misli se da napiše tu priču koju ja ne mogu, jer moje srce nije tako otvoreno i čisto kao njegovo... O Krajino, volio bih napisati koliko te volim, koliko mi nedostaješ, sva takva, usamljena i bez drugova, sjajna i moćna, tamna i porušena, ali i dalje prkosna i velika.... Svašta bih dao da o svemu tome pišem... Ali šta da radim kad ja to ne znam....
  2. Vijest o početku bombardovanja Srbije me zatekla jedući burek u kafani jednog Jugoslovena. Porijeklom Hrvat, ali on to nije šljivio 2 %. Rođen u Kanadi, vaspitavan od roditelja Jugoslovena kojima je Tito bio sve i svja, i bratstvo i jedinstvo i sve ono što uz to ide. Partner u poslu mu je bio neki lik sa Romanije, musliman, koji nije bio baš kao Z, ali nije nikada ni pričao o ratu ni nacionalnostima, njegova nacionalnost i vjera se zvala dolar. Što ih je više bilo, Ćevap je bio sve srećniji. A pravio je bureke i ćevape prvoligaški, zato mu se taj nadimak i prikači brzinom munje. Došao sam tu direktno s posla, s građevine, sav uljepljen i prljav, cementa po licu i kosi koliko te volja, noge mi klecale od umora, a kafana bila blizu mog stana, ma ni 50 metara udaljenosti... Nešto sam se bio posvađao sa šefom taj dan, zamalo da izgubim posao ali nekako je uvidio da je greška u pitanju pa smo na jedvite jade to ispravili. U to vrjieme sam se motao s nekom Kanađankom, ali to baš i nije bila neka veza, bila je lijepa ko san, glupa ko noć i mogla je popiti tri put više nego ja. Nije tu sreće bilo, ali sam se svejedno razočarao kad sam je zvao idući s posla a ona nije odgovorila na poziv. I tako već uveliko sjeban, sjedim sam za stolom, muljam po onom bureku, nisam imao neki apetit, kad čujem kako Z pojačava ton na televizoru i opsova iz sve snage " Jebem li vam majku, jel moralo do ovoga doći? Sad će opet samo nevin narod da gine. " Zbunih se, nemam pojma šta izazva takav izlijev bijesa, ali onda pogledah na TV i sve mi postade jasno...ili se pomrači, kako se već uzme. Za šankom su stajali Ćevap i jedan naš Srbin, u stvari zemljak moj iz Grahova i buljeći onako u TV i gledajući šta se dešava, obojica kao po nekom neizgovorenom dogovoru eksiraše pive i automatski otvoriše druge. Po kafani su se vukla neka 2-3 kanadska probisvjeta, uvijek su bili tu u nadi da se ogrebu za pivu, ljudi sa Balkana su široke duše i velikog srca, uvijek bi im neko od nas platio kriglu ili bokal piva. Pogledah kroz prozor, kiša je počinjala, auti su prolazili nekako isuviše sporo, kao da sam gledao usporeni snimak...kao i pješaci, činilo mi se da jedva vuku noge. Z je galamio na sva zvona, jebući majku Americi, Kanadi, Njemačkoj, ma mislim da je i budiste zakačio u tom naletu, ali su mi njegove riječi dopirale do ušiju kao da ih čujem kroz vodu... A na TV prizor koji sam gledao već dva put, samo par kilometara dalje odatle gdje su sad padale bombe, u nekoj zemlji koja je nekad bila Bosna. Ćevap i N su udarali po pivi ko da im je zadnje, pričali nisu, samo gledali TV. Sumrak je padao, sve više ljudi se vraćalo sa posla, dolaziše u kafanu da i oni pojedu koji burek ili ćevap. Svih nacionalnosti je bilo iz one bivše YU, Z je bio Z, kod njega nije bilo sranja nit ih je moglo biti, ko bi počeo nešto da kenja o nacionalizmu izbacivao bi ga iz kafane naglavačke. Sjedio sam tu kao začaran, kao da je vrijeme stalo, nisam mogao odlijepiti oči sa ekrana. A kafana tiša nego ikad, Z ugasio muziku, ljudi su buljili u ekran i mogao si jasno da čuješ kako negdje u kafani se utrkuju muve. Postade mi mučno sjediti tu, osjećao sam se kao vanzemaljac, te odoh kući, istuširah se i presvukoh se i odem u našu kafanu, naravno da se zvala Skadarlija, kako drugo? Dupke puna, ma ni šibica nije imala gdje pasti. Uključen TV i tu, ali smanjen ton, ROKALA je s zvučnika neka pevaljka za sve pare, lako se moglo ogluviti. Ljudi su se svađali. Za šankom, za svim stolovima, ispred kafane, na parkingu. Jebali su i oni majku istim onima kojima je i Z pominjao rodno stablo, ali su jebali majku i Miloševiću, i Đinđiću, i Šešelju...i nekako, tu nije bila Srba. Bilo je Beograđana, Krajišnika, Hercegovaca, Šumadinaca, Sarajlija, Sandžaklija...ma koga hoćeš, i svi su tako vikali " Ja sam Šumadinac, neće ovo od moje zemlje raditi, jebaćemo im majku...", odnekud bi se čula rečenica na ijekavici " Neka, neka, sad znaju kako je nama bilo dok su nas tukli.." i sve u tom stilu....ali Srba tu ne bješe. Nekoliko ljudi se i potuklo, i to podobro, razbijenih noseva i arkada na svakom trećem licu. Čuli su se povici da se treba organizovati protest, da trebamo zapaliti kanadsku zastavu, da im trebamo razoriti grad, da im pokažemo ko smo mi, majku mu, pa ne ide to tako s nama! Naravno, sve to ovdje u Kanadi. Niko ne spomenu da će dati otkaz i odletiti braniti Srbiju, bar ne tu noć. Ali da im jebemo majku, i zastavu i popišani dolar...e, to je već moglo. Izađoh iz kafane nazad na kišu koja je u međuvremenu jače padala, čak tako jako da mi smokri prvu cigaru, tek drugu uspjedoh zapaliti. I dalje su auta prolazili nestvarno sporom brzinom, a meni se činilo da čujem svaku kap kiše koja je udarala od asvalt, svaki prozor koji su ljudi zatvarali od nevremena, svaki otkucaj srca slučajnih prolaznika koji su sa mnom dijelili kišu. Prođoh opet pored Z-ove kafane, bacih pogled kroz prozor, ali je bio mrak, nikoga unutra, Z zatvorio kafanu za tu veče. Odvukoh se do stana, i penjući se uza stepenice onako mokar i prozebao, samo mi je jedna misao prolazila kroz glavu..." E moj Bože, nikad ja neću doživiti da se Srbi slože..."
  3. ZASADI DRVO DA RASTE TAMO ĐE SAM NEKADA RASTAO JA.... " Ne mogu ti ja Krajinu donijeti ovamo, kako to da uradim? " - reče mu žena posmatrajući kišicu kroz zatvorena balkonska vrata. Kao proljeće došlo, ali još se nije zahuktalo punom parom, tek kreće, pa pokoja kap ili pahuljica još uvijek zna da šmugne iz oblaka prema zemlji... " Šta kažeš?" upita je on okreću se na kompjuterskoj stolici da joj... vidi lice. " Ne shvatam." " Pa žao mi je koliko te ta slika Grahova rastužila, ta što si sad okačio...zamrači ti se lice i prekri ga neka sjena..." Počeša se on po bradi. " Ma nisam ja jedini, pišu i pjevaju naši i dalje o Krajini bez prestanka, nema dana kad ne pročitam ili ne vidim nešto o nama, ljudi stalno misle na Krajinu..." " Koliko?" " Šta koliko?" " Koliko od tvojih prijatelja misli na Krajinu, koliko ih nije zaboravilo, koliko njih se tako namrači samo kad joj se ime spomene? Ko pati toliko kao ti?" " Bogme ženo, nisam brojao. Dovoljno, što se mene tiče. Bolje i tri iskrene suze nego šest hiljada lažnih...kakva su ti to pitanja?" " Pa...tebi je i dalje draže ono tamo negdo ovdje, iako je toliko prošlo godina..." " A tebi nije? Pa i ti si naša, od nas, zar nije i kod tebe isto?" " Nije. Mene su izdali, nas su izdali, boli i oprostiti ne mogu, da nema tebe, mnogo ređe bih mislila na sve ono tamo...a još kad odviješ Krajiške da grme, ne znam đe bih se sklonila." "Pa šta se imaš sklanjati, slušaj i uživaj..." " Uživaj?! UŽIVAJ?! U čemu? U suzama koje mi izazivaju, u boli koju pokreću? Ti i slični tebi koji to slušate...što volite mučiti sebe? " " Ma đavo muči ikoga...slušamo što volimo, što ne daju da se zaboravi, što nisu pali skroz pod uticaj pustog turskog...pa pjevaju o nama i kako je bilo....i kako će, Bože zdravlja, opet biti." " E moj ti...toliko ti prija da ti cijeli dan i noć ne prestaju suze liti, da mi se osmjehuješ najtužnijim osmjehom koji imaš, da me pogledaš tako ranjenim očima kao da je sad, baš sad neko najmiliji umro? Toliko ti prija? Idi kući češće i ostaj duže, možda će ti to stvarno prijati..." " I da ostavim tebe i naša malo zlato po par mjeseci same? Ma ne dolazi u obzir...koliko god da je teško ne biti tamo...teže je biti tamo bez vas...a pošto vi tamo niste...moram biti ovdje..." " Voljela bih, stvarno bih voljela, da se više smiješ, da ne budeš tako tužan..." " Pa nisi se ti u mene tužnog zaljubila, nisam uvijek tužan..." " Ti nisi uvijek tužan? Nisi, priznajem....da ti pokažem kad nisi tužan?" " Normalno. Reci mi! " " Ti nisi tužan ovdje, na ovoj slici. Ti tamo pripadaš, ti tek tamo možeš živjeti, ovakav osmjeh ti ovdje vidim samo kada pogledaš naše dijete...a inače je sve namješteno i gluma. " " Koja slika, majku mu? A i nije tako..." Pokaza mu sliku, on ponosno na Dinari stoji. " I nije, jel' dragi moj, nisam u pravu?" Jesi u pravu...i nek posade drvo da raste gdje sam rastao nekad ja... Drvo duže traje, ljepše voli i ne mrda odatle đe je posađeno. Kaži im mila, da posade jedno drvo za mene, jedno sasvim malo... Al kad naraste prekrivaće cijelu Krajinu moju krošnjom duše, i plodovi koji će se sa njega brati...zvaće se imenima naših koji poginuše za tu istu Ljubav....
  4. KAMEN Kako je moguće toliko voljeti kamen? Šta to ima u njemu, kakve su to čarolije, kakve bajke se tu skrivaju, koje priče se nalaze u kamenu, pa da ti fali ponekad kao rod najrođeniji? U današnje doba tehnologije, svakakvih savremenih čuda od kojih te može i glava zaboliti, možda se ponekad i prepadneš koliko su ljudi otišli daleko, kako možda diramo i u zabranjene stvari...Kad ti je svijet na dlanu, ...iz svoje neke sobe koja se nalazi u ko zna kojoj svjetskoj pripizdini ti se vidiš i pričaš sa dragom osobom, koja je na skroz drugom kraju planete, kao da sjedi pored tebe... Kad se dotle došlo da se može i optimistično razmišljati o tome da i običan čovjek u skorije vrijeme možda ode na sami mjesec....ja sjedim i mislim o kamenu. Slušam pjesme o njemu. Pišem priče o njemu. Tražim slike o njemu, jer nema te slike koju su Van Gog, Pikaso i ostali frajeri naslikali da je tako lijepa kao kad gledam sliku kamena s Dinare. Zato što je u njemu život tvojih predaka, krv tvoga roda...zato što u njemu ima čarolija kao da ih je sam čarobnjak Merlin donio tamo pa sve vrvi od neke mile tajanstvenosti, igra ti duša kao u djeteta koje još ne može da priča ali kad vidi roditelja mlati i rukicama i nogicama da pokaže radost što ga je ugledalo. Što se tamo, u njemu, nalaze priče pastira, kosaca, poštenih momaka i djevojaka, starih i dragih baka koje su te pričom uljuljkivali u san dok im se držiš za kecelju, i čestitih starina koji su sa smješkom obrađivali zemlju, mirisali na sijeno i duvan i veselili se svakom Bogom danom danu... Što u tom kamenu ima više Ljubavi nego u bilo čemu drugom na ovom svijetu, izuzimajući onu Ljubav koja bi trebala da ti stanuje u srcu. Doći će dan, kad-tad, kad ću ja svu svoju elektroniku i sve ono što mi čini život lakšim zamjeniti za jedan kamen koji sam uzeo sa Dinare, otišao ispod neke ljeske pored neke prostrane poljane, stavim ga sebi ispod glave, okrenem se na leđa i gledam najplavlje nebo na svijetu....dok me uspavljuje priča koju kamen priča....jer ih on ima više nego što ih ima u kazivanjima o hiljadu i jednoj noći.... Mnogo duže je moj kamen tu...mnogo, mnogo duže...a i ljepše ga je slušati....
  5. Hvala što si ovo podijelio sa nama i što si bio da braniš naš kraj. Svako dobro od Boga.
  6. Probudih se u pola pet ujutro. Zurim u plafon, nadam se da je buđenje samo kratkotrajno. Šta da radim kad ustanem u ovako gluvo doba? Ljudi spavaju, ne čuju se ni auta da prolaze. Nakon 15 minuta odustajem od čekanja da se san vrati i ustajem, da se družim sa kafom i cigarom. E, al oš klinac...nema cigara, valja ići kupiti. Mrzovoljno se oblačim. Nije ledeno, za nevjerovatno čudo, ali ne bih da potresam ljude u prodavnici ako se pojavim samo u gaćama. Odjekuje zvuk mojih cipela u mrtvoj tišini jutra. Zamišljam da idem od svoje kuće u Grahovu prema obližnjoj benzinskoj da kupim cigare. " O rođo, đe si ti uranio?" " 'Bro jutro. Jebi ga, ko nema u glavi, onda baš nema u glavi. Dajde dvije kutije neke krdže, matere ti." " Ajmo popiti kavu, da se malo razbudimo..." " Pristavljaj, ionako svi u kući još spavaju. " Nešto jako zalupa odmah pored mene, kao da je neko šipkom odvalio po nekom metalu. Prepade me, odskočih metar u stranu...kad ono izlazi rakun iz kontejnera za smeće, valjda tražio doručak. " Aj kvragu" - mislim se " šta me prenu iz ovako lijepog razmišljanja, šta lupaš koji klinac. " Sad zamišljam da me rakun gleda čudno, da je pročitao moje misli i grohotom se smije. Nema šta, ovako rano sam potpuno lud čim ovako mislim. I onda se to ludilo protegne na cijeli dan... U prodavnici neki Indijac, mlad klapac. Mora da je prekjuče došao u Kanadu pa ga ujak ili tetka odmah zaposlili. Četiri puta mu objašnjavam šta hoću, ne razumije engleski. Onda pređoh na objašnjavanje rukama i nogama. Jedva me nekako skonta. Palim cigaru, vraćam se istim putem. Opet pomislih na ćaću svoga kao i mnogo puta ovih dana. Bile zadušnice ono neki dan i ja kao da mu svih ovih dana stojim na grobu, tamo daleko u Peuljima i nešto pričam sa njim. Priče koje mu nisam uspio reći dok je bio živ. Primjećujem da cigaru nisam popušio dok sam došao do kuće u tim mislima, nego je prosto sažvakao. A ti, mati mila, kako si mi ti ovih dana? Teško onome ko je bolestan i većinu vremena provodi sam u kući. Zgrozih se od te pomisli, otresoh glavom k'o pas kad izađe iz vode. Ne uspjedoh otresti misli. Umori me ovo, umjesto da mi prija jutarnja šetnjica, vratio sam se olovnih nogu i teške glave. Prođe me volja za kafom. Gasim svijetla i odlazim u sobu. Liježem i zurim u plafon. Čekam da naiđe san, pa da se bar tamo vratim na jedino mjesto na svijetu đe stvarno pripadam. U Krajinu, gradove duhova, usamljenih grobova i monaha bez mantija...
  7. Živ bio, DJ.
  8. ZATO ŠTO JE TU.... Ostalo im to tako u navici. Neki ljudi su posjećivali jedni druge po kućama, onima koje su ostale cijele ili su ih malo popravili nakon onih krvavih dana. Češće su se ipak nalazili u kakvoj kafani, ako su imali koji dinar, a najčešće su ipak sjedili ispred prodavnice i pili pivo. Savi i Đuki nekako ostalo u krvi da se nađu na livadi, bar jednom mjesečno. Tamo, na onim mjestima gdje su, od kad ih pamćenje služi, čuvali ovce. Bili su čobani cijelog života i nikada im nije bilo ni na kraj pameti da to jednog dana više neće biti, da neće biti ovaca za čuvanje. Ali se eto desilo. Novaca za ovce je malo ko imao, a još manje da nekome plati da ih čuva. I tako bi oni svaki mjesec našli neki svoj proplanak, sve obučeni u kožune, sa štapovima i zobnicom u kojoj bi bila neka čuturica rakije, pokoji kajiš slanine, zera luka i kruva, da se malo izdivane i kažu koju ljudsku jedan drugom, ionako nisu mnogo pričali sa drugima.... Pričali bi tako o svemu i svačemu, šta ima po gradu ili selu, jel bar neko kosi livade i uspjeva li se narod kako prehraniti u ova teška vremena.... Ali na taj datum, kao i svakog avgusta, nije im bilo do mnogo priče. Sjedili bi i gledali te pašnjake, kuda su još kao djeca trčali, prisjećali se srećnijih dana i žalili što nema koja ovca sada da se pričuva, kao nekad. Zapalili bi svijeću, popili po koju za pokoj duše nastradalima u ratu i uglavnom sa samo dvije -tri riječi izgovorenih bi se na taj datum i rastajali i kućama polazili. Zašto je bilo drugačije taj dan, na taj isti datum, teško je reći. Ko zna ljudskoj duši kad mora progovoriti i jad ispustiti, onaj pravi, crni, koji se ne izgovara baš lako?! - Dodaj'de mi Đuka tu čuturicu još jednom, nekako ne merem ocijeniti jel danas rakija gorča nego inače. - A jes', zato bi ti da nagneš još jednom, ni iz kakvog drugog razloga.... - Ne prdi vječito nego daj, stvarno mi danas nešto teže nego inače. - A šta je danas drugačije od svih ovih godina naovamo, ista nas muka još uvijek bije, nije se promijenilo mnogo.... Sava je ćutao, žvakao koricu slanine i gledao ko zna u šta. U prošlost...đe bi to on drugo mogao gledati... - Šta je sad, - reče Đuka - govori šta te muči.... - Nisam ovo nikad nikom rekao, pa ni tebi, za svo ovo vrijeme, ne znam zašto to držim u sebi. valjda što mi žao i teško.... - Daj pričaj već jednom, šta sad mudruješ jope... - Znaš li ti Đuka šta je Maunt Everest? - upita Sava iznenada. Zateče se malo Đuro, nije ovo očekivao... - Kak'e to veze ima sa konjskim trkama sad? Normalno da znam, ako sam čoban ne znači i da sam glup i nenačitan...najveća planina na svijetu, tamo na Himalajima....i šta sad sa tim? - Znaš, kad su pitali onog čovjeka koji se prvi popeo na nju, zašto je to uradio, on je odgovorio " Zato što je tu". - Nisam to znao. Kak'i mu je to odgovor? Bolje bi bilo da je rekao da je htio osvojiti, učiniti ono što niko nije prije njega ili nešto slično. Ali ja još uvijek ne razumijem...kakve to veze ima s nami? - Ima, jebi ga. Neke lude veze u mojoj glavi ima. Tako, u one crne dane kad su nas tjerali i protjerali odavde, kad su bombe bacali po nama, kad se ginulo na svakom koraku...naiđoh na jednog mladog momka, leži ranjen pokraj puta, u stomak...nema mu ko pomoći. I priđe mu ja, bar da mu vode dam, ali nije mogao gutati...Zaplakah ja, moj Đuro dobri, ote mi se suza za tim divnim mladićem koji tako sam umire pored puta... I gledajući ga tako bespomoćan, i on i ja, rekoh onako, više za sebe " E moj dragi Bože, a što se sve ovo dešava, za šta, što smo morali ratovati?" A on me pogleda onim umirućim očima, uhvati me za ruku i reče: " Zato što smo prokleti. Što u sve diramo, što ništa sveto nije, što ništa ne znamo svetim održati. Zato, oče moj....što možemo". I kako to reče, prođe još minut-dva i umrije, tu, pokraj puta. I sjetih se tako tog Edmunda vraškog, koji se popeo na planinu samo zato što je tu...- Đuka je dugo, dugo ćutao. Nije pio ni rakiju više, nije ni jeo. Na kraju samo reče - Ajmo kući. Ne mogu više ođe biti.... I odoše, svak u svojim teškim mislima i muku, ne rekavši više ništa... A i dalje se neko penje na planinu zato što je tu, vode se ratovi samo zato što se može i dva čobana gledaju u razorena i pusta polja svog djetinjstva na kojima više nema ovaca i pastirske ljubavi...
  9. Gusta magla, ne vidi se dalje od 30 metara. Kišica rominja takođe... Probudio me telefon u 15 do 7 ujutro. Srce mi u grlu automatski, kad tako rano zazvoni, iz nekog razloga odmah očekuješ loše vijesti. Srećom, samo zovu s posla da vide bil` uzeo još jednu ekstra smjenu. Ma idite u peršun, ne znam ni misliti ovako rano, kamoli da se bavim nekim tričarijama kao što je posao. Ne dižem slušalicu, nek ostave poruku... Stojim zbunjen u dnevnoj sobi, ni poslije dvije decenije ovdje se ne budim u Kanadi, apsolutno svako jutro se budim u Krajini, uvijek mi treba neki minut da shvatim gdje sam. Gledam po namještaju, knjigama, slikama na zidu, po sobi...čija li je ovo kuća, gdje li sam se sinoć tako napio pa sam promašio rođenu kuću i otišao u tuđu? Ali nisam mamuran, ne boli me glava...polako shvatam da nit sam pio nit sam u pogrešnoj kući, nego u mojoj. A možda jest pogrešna kuća. Nije u Krajini, nego ko zna đe i opet se pitam šta ja radim ovdje... Pojavljuje se mačka, gladna, mota mi se oko nogu. Juče mal` ne poginuh zbog nje, isto tako mi se upetljala u noge, spotaknem se od nju, udarim ramenom od zid, glava za milimetar promašila oštri ćošak ormanića.... Bila bi zanimljiva vijest za novine: " Horor u Kanadi - pitoma domaća mačka ubila vlasnika." Dajem joj jesti, izgleda mi srećno ko malo diijete Palim komp, gledam rezultate sa Australijen Opena. Noleta nema više tamo nažalost, vidim onaj drogeraš španski dobio protiv mlade njemačko-ruske nade u pet setova. Psujem ispod glasa, da ne probudim ženu i dijete. Dolazim na fejs, gledam šta su ljudi napisali. Pročitah jednu divnu pjesmu, tačno ko naručena za jutarnju melanholiju, o kućama u korovu....Ugledah par novih slika Grahova zavejanog u snijeg. Zašto nisam tamo da bude i mojih stopa po Dinarskom snijegu? Snuždih se i znam da neću biti veseo sve dok mi se mala ne probudi pa ne poleti svom tati u zagrljaj. Idem kuvati kavu, nadam se da mi se neće opet mačka zapetljati u noge. Ne volim kad su mi ovako teška ramena, kao da nosim cijeli svijet na njima. Magla je i ne vidi se...a moja Krajina daleko, zatrpana snijegom... I mene u njoj nema....
  10. KLIK - KLAK Kiša je padala iz sve snage. Mračno, tmurno nebo, težak dan ko tuč. Težak dan kao život sami. Čvrsto je držao volan, toliko čvrsto da su mu šake pobijeljeli od jačine. Buljio je naprijed, kroz staklo, na kojem su brisači neumorno i do beskraja ponavljale jedan te isti zvuk...."klik-klak, klik-klak." Gore-dolje, lijevo-desno. Neko mu je uporno kuckao na prozor, jako, toliko jako da se bojao da bi staklo moglo pući. Al' nek puca, danas je ionako sve puklo...ove proklete zime. "Spusti prozor, Milane! " govorio je glas kojem je pripadala ruka koja je lupala od staklo. Klik-klak, klik-klak. Nije se mogao ni okrenut na tu stranu, kamoli da otvori prozor. Bolničko osoblje se bilo rastrkalo na parkiralištu, ranjenici i mrtvi su pristizali bez prestanka.... "Spusti prozor, molim te, Milane! " Suze su mu išle niz lice. "Ne mogu, čika Mitre, ne mogu" -ponavljao je u sebi, ali naglas nije mogao reći... Klik-klak, klik-klak... "Milane, dijete moje...samo mi kaži jesu li ga zaklali? " ~ ~ ~ " Kako znaš da je mrtav?" " Pa ne znam jel mrtav. " " Pa siđi dolje i pogledaj, možda ima nade..." " Ja da siđem a ti mu stric rođeni...siđi ti niz strminu pa gledaj sam. " " Ja sam mislio da ste vi drugovi..." " A ja sam mislio da si mu ti rod...ne mogu još jednom da idem gledati ko je od naših mrtav, malo li sam puta išao ? " " Ja ne mogu, noge mi se presjekle...jel' to on uopšte?" " Pa idi siđi pa ćeš znati." " E ne mogu...moraš ti. " ~ ~ ~ Klik-klak, klik-klak. " Sine mili, molim te izađi iz auta." Jedva se okrenuo i nekako se dočepao brave na vratima. Nije izišao nego je skliznuo sa sjedišta ravno u blato i vodu, na koljena pred Mitra. "Kaži, čika Mitre..." - jedva je prozborio tako klečeći. " Samo mi sine reci kako je poginuo....jesu li ga zaklali?" Uhvatio se za njegovu nogu.... "Nisu ga zaklali. Pukla je bomba i poginuo je na licu mjesta. " " Nisu svoje pogane ruke stavljali na njega?" " Nisu, čika Mitre, samo ja. " Pomilova ga Mitar po kosi... "Hvala ti sine..." ~ ~ ~ Dok se spuštao niz strminu da dođe do Veselina, psovao je i plakao u isto vrijeme. Što uvijek on, koliko još puta treba biti najhrabriji pa ići vidjeti jel mrtav onaj kome rod rođeni stoji isto tu, ali nema snage da to uradi? " Bože, što nisi jednu bombu na me poslao, ne na njih?" Stao je iznad Veselinovog tijela koje je bilo potrbuške, lice mu zagnjureno u nekakvom žbunju. Pokušavši da mu vidi lice, potegao je glavu za kosu za mali repić koji je taman narastao, toliko da ga možeš šakom uhvatiti. Na njegov užas, kosa se odlijepi od glave i zamalo da otkine svo tjeme. " Gospodi pomiluj, Gospodi pomiluj..." ponavljao je u sebi dok je izvlačio Veselina gore na čistinu, da ga mogu prenijeti do linije.... Da se ne ostavljaju leševi pa da pogan radi sa njima stvari koje nit se misle, nit se pišu nit bi se trebale događati. Ali su se događale. Polumrtav se izvukao do vrha... " Evo ti sad pa vidi....oooooooooooooo Gospode, pomilujjjjjjjjjjjj...ili me ubij..." Stric pogleda na leš... i pobježe neđe u šumu.... " Milane. Ej, Milane..." " Šta je? " " Daj se trgni, moramo ih voziti nazad u grad, nema ko nego ti i ja. " " Neću. Oću da ostanem ovdje i poginem. Ne mogu više..." Odvali mu Saša šamar. " Daj budi se, moraš, nema ne mogu. Moraš..." ~ ~ ~ Pusti' ga Mitar iz zagrljaja. " Bog te blagoslovio sine, hvala ti..." Vozio se prema kući, da pobjegne od bolnice, od rata, od mrtvih, ranjenih, od krvi koja mu je bila zacrnila uniformu, da obriše blato sa lica. Stigao je pred kuću i opet nije mogao izaći iz auta. Jaukao je kao nikad do tada.... A brisači su radili pod teretom kiše koja nije mislila stati....klik-klak....klik-klak... Nije znao koliko je vremena prošlo. Iznenada, opet mu neko pokuca na prozor. Okrenu se i viđe nekog čovjeka. Spusti prozor. " Ovaj...živ si. Čuo sam sve. Sve. Ne znam šta da ti kažem, ajde da uđemo u kuću...ali ti moram reći...javiše mi da se Mitar objesio. Nije mogao podnijeti tugu...." Zalupio je vrata auta svom snagom.... Stezao je volan dok mu šake nisu pobijeljele. Kiša je i dalje padala.... Klik-klak....klik-klak....
  11. Kako divno jutro. Padaju one velike bijele pahuljice, koje ti se liepe svuda po odjeći a ako ti neka zapadne za okovratnik, bude mali trzaj na hladnoću.... One pahuljice koje te u djetinjstvo vraćaju, sa kojima si rado išao u školu, probijajući se kroz snijeg praveći prtinu i ostavljajući je za sobom, punom tragova radosti i nekih divnih nadanja koje ti iz neznanog razloga počnu nadimati pluća... A pored god koje kuće prođeš, a ono dim sa tavana, suši se meso da se ima za zim...e, za mnogobrojne praznike koje nailaze i da se mogu gosti poslužiti.... Išao sam maloprije u prodavnicu tako pješke i sve mi je ličilo baš na takva jutra u Krajini, mada sam gazio neke sasvim druge staze... Svašta nešto kupih što treba za kuću, poslagah u torbe i kupih jednu knjigu, ali sam nju stavio ispod jakne, zaglavio je ispod pazuha, da se ne bi promokrila slučajno, tamo joj je najsigurnije, pored srca....baš kao što sam nekada tako nosio kući knjige iz Grahovske biblioteke, da ih ne bi slučajno nekako oštetio. Još samo eto mi je falio veseli dim sa komšijskih tavana i da sretnem nekog psa lutalicu, 'nako mokrog da protrese glavom, stane preda me i upitno me pogleda jel se slučajno neka kora 'ljeba zavukla u moj džep za njega. I bilo ih je tada po mojim džepovima u nekoj kesici.... Nema sada tog snijega i dima, džepovi su mi prazni jer nema tih dragih pasa koji su ti se propinjali na grudi i lizali lice, a ti ih veselo odgurivao od sebe jer su pomali smrdili onako mokri.... Ali sam se smijao sa njima, i nekad mi se činilo da se i oni smiju i osjećaju moju dječiju radost u svojim velikim, psećim dušama....
  12. Srbooooooooooooooooooo, ustaj...." - se orilo jutrom kroz kuću. Ćaća i mater dolje na prvom spratu, davno ustali, moja soba u potkrovlju, vrijeme je bilo buditi mene za školu. Pa se naravno jedno od njih dvoje drekne kol'ko more, ko će se penjati sad na treći sprat. " E'o, e'o...budan sam..." - mrmljao sam sebi u bradu. " Srboooooooooooooooooooooo, ma ustaj više...." Ustanem bunovan, izađem do stepeništa pa se dreknem nazad: " Šta se derete, ust'o sam, probudište pola naselja, k'o da svinje koljemo..." Čuje se ćaćin smijeh.... A ono zima brale udarila, Dinara sva u bijelom, gledam imal' auta da prođu ulicom. I kontam u sebi..." Ako Crnolužani, Nuglarani i ostali ne dođu u školu, nema škole onda....'ajde 'ajde, padaj još..." Siđem dolje u kuhinju, ona već ugrijana, mater prži jaja i siječe pršute, ćaća sjedi za stolom, pije kavu, pripija rakiju...il' je obrnuto, pije rakiju a pripija kavu, ko to zna. Ka' nešto bilježi u tefter neki, valja danas voziti Špiru u Drvar, pa poslije Milicu odbaciti do pijace, pa i on sebi mumlja u bradu " A vide ovoga iz Jajca, još uvijek mi je dužan platiti što sam ga vozio u onu nedođiju. Jajce....pravo ime za taj grad. " Sad se ja smijem, ali ne govorim ništa. Smlatim doručak, odem do vrata da vidim pada li još, kad ono klinac, prestalo baš sad, umjesto da zatrpava. " K'vragu i škola, tačno mi se ne ide..." " Jes' spreman? 'Aj da te odbacim do škole." - veli ćaća. " Ma nema potrebe, dubok je snijeg ali nije tako 'ladno, idem pješke. " " Eno...što si ti svakog ponedeljka luđi nego što si bio nedeljom? Šta pješke, vidiš da je loše vrijeme...ti i tvoje ideje, znao sam ja da si porodilji ispao iz ruku pravo na glavu kad si se rodio. " " Ti se javi. Sva ti glava ćoškašta i oštra. Ako sam ja ispao na glavu, onda su oni po bolnici bacili partiju fuce s tobom kad si se ti rodio. " " Kakva konjina od sina..." reče i napuca me onako zera nogom u guj'cu. Izađemo vani, a ono brate vazduh toliko čist i oštar da se momentalno zakašlješ, bio pušač ili ne. " Vide siponje..." zadirkuje ćaća, još mi nije oprostio spominjanje fudbala..." Nego vidim da ti vali kondicije, dede uzmi lopatu iz garaže i počisti snijeg oko guma da morem krenuti. " " A šta'š ti raditi, majke ti? " " Ja ću naravno sjesti u auto, upaliti ga da se lijepo zagrije i gledati tebe kako fizikališeš nama' zajutra. Ojo da, ojo da..." odgovori on, opet se smijući na glas otvarajući vrata auta. " Joj meni, da je đed Uroš živ pa da ga barem on mlati kad ja već ne mogu..." pomišljao sam idući po lopatu. I tako, ja bih počistio i onda krenuo u školu, probijajući se kroz snijeg, i popravljalo bi mi se raspoloženje odmah, obuzimala neka milina i toplina...a posebna toplina od najdebljeg džempera što me mater natjerala da obučem, k'o da smo na 'Imalajima, dok dođem do škole ima da budem mokar od znoja. Eto i ćaće za mnom u autu, stade pored mene, otvori prozor i veli " Šta 'no ti imaš prvi čas? Geografiju? Nevažan predmet, ajmo u Zvijezdu da trgnemo jednu na brzinu s nogu, ja ću ti opravdati čas. " " S' tobom majke mi nisu samo igrali fudbal nego su se i bavili i bacanjem kamena s ramena u bolnici...idem ja 'vako k'o što sam i rek'o a ti idi vidi i pritegni onoga iz Jajca za jajca, dug je dug..." " Tako se priča s ćaćom, jel? Znao sam da sam bio pjan kad sam tebe pravio...." vikao bi ,brzo zatvarajući prozor od novog naleta vjetra i snijega.... I ode on poslom a ja polako do škole, u susret nekim novim saznanjima ali i školskim nestašlucima kojih je naravno bilo svaki dan.... Prođe jedno par života od tada. Sada stojim na terasi, u nekoj zemlji jedno čet'ri hiljade svjetlosnih godina daleko od Krajine, pušim cigaru, gledam kako neka mlaka kiša pada po ovim prostorima i još uvijek, ponekih jutara začujem kako se odnekud ori.... " Srbooooooooooooooooooo....ustaj više...."
  13. Živ bio Zombi, svako dobro ti želim. U pravu si ti, Kuvare, ali ne smijemo zaboraviti...
  14. JAVI MI SE...U AVGUSTU.... Živote dragi, jesam li ti ikad rekao da te mrzim? O da, moj brate rođeni koji živiš u meni i ja u tebi, mrzim te povećma. Mrzim te što te volim, što si tako lijep, što se može tako uživati u tebi....i što ćeš mi pobjeći na kraju, što ćeš jednom spustiti zavjesu i završiti film u kojem sam ja glavna uloga. Moj živote, kako te nisam podnosio kada sam gledao gradove u plamenu, gori sve kao u najstrašnijoj apokalipsi...i u tom plamenu sam vidio i plamen Ljubavi, kada dragi ne napušta dragu, kada ljudi spašavaju jedni druge, kada je neko nekome čak i ruku pružao dok je trajao plamen u plamenu. Živote dragi, šta sam ti sve izgovorio dok sam prolazio pored mog šljivika, pocrnilog od požara, samo gola stabla stoje, iz kojeg nijedno dijete više neće ni brati ni krasti šljive, nit se verati po granama...a odmah pored su stajala dva raskošna oraha, kojima niko i ništa nauditi nije moglo. Koji su i dalje su pružali zaštitu i hlad slučajnim prolaznicima koji su zalutali, a možda i namjerno došli da se s njima pozdrave i nešto im kažu, jer boljih slušaoca od tih oraha nema. Pa te zbog toga u trenu opet zavolio. Živote moj mili, kako sam te zamrzio kada sam shvatio da su pojedini ljudi s kojima sam odrastao prestali mariti za to, za naše zajedničke želje, snove, sva zaljubljivanja, bježanja sa časova i mladalačkog opijanja, kada su izdali i mene i njih same i pogazili šta nam onako drago bješe....pa ti oprostih jer si mi ponekad opet dovodio ljude koji su čuli moj šapat sa usana, koji se jedva čuo, a oni ga čuli kao da govorim kroz najveći megafon svijeta. Eh, mili moj i dragi, kako si mi se zamjerio onih vrelih dana, koje ni nakon par decenija gore istom snagom, kada bi za čašu vode dao pola duše, zbog kolone gladnih, žednih i prognanih ljudi...pa sam nekako krišom, ne baš iz želje što hoću, ipak morao da provirim iza zidića i vidim kako neko daje zadnju kap mlijeka što je imao u kući da bi je dao bebi koja je plakala u toj koloni... Dragi moj rođeni, mili i nestvarni živote, mnogo me pogodi što si me odveo na drugi kraj planete, daleko od svoga, od kamena, od zemlje...pa opet nekako ne mogu da te bar malo ne volim zato što si mi dao da uopšte nastavim da živim. Jer mnogima nisi. Čudesni, veličanstveni, prelijepi živote...ne daj mi da te mrzim svakog Jula i Avgusta, popravi to nekako, jer nije do mene, nego do tebe... Kao što vidiš, uvijek sam mogao naći opravdanje za tebe i mogao sam da ti pravo rečem što te mrzim...a i što te volim. Ali mi još nikad nisi dao izvinjenje za jedan Juli i Avgust, tamo davno, kad sam još bio mlad , nekako si zaturio moju adresu pa je više ne nalaziš za ove dane... Medeni moj, skupi, krvlju plaćenim, nestvarni i teški živote leptirovih krila... Daj i nama da ponovo poletimo...kada prođe Avgust, kada prođe tuga koja kao prolazi...ali nikad ne odlazi.... Daj mi da te volim, živote dragi...daj mi da te ne prezirem u dane kada jesen polako kuca na vrata, i žutilo lišća nagovještava još jednu zimu koju ću provesti mrzeći i voljeći tebe... Živote mrski. Živote dragi. U pomen na žrtve Oluje...i mrtve i žive.... ~ Peuljanac, Juli 29, `16...
  15. VRIJEME... Često ovako sjedim i računam koliko je u Krajini sati. Ne bi mi trebalo biti nešto teško, nije neka matematika, mada sa njom nisam baš u najboljim odnosima, ali svejedno....nekad mi to bude težak zadatak. Razmišljam često da li je sad dovoljno sati da zora zarudi ili je već prošlo toliko sati da se ono malo naroda što ima tamo sprema na počinak. Da li je dovoljno sati da zamirišu jorgovani, da momci krenu na prela, da li je došlo vrijeme da neko zapjeva tamo?... Da ne bude uvijek vrijeme nekim suzama, patnjama, sahranama... Računam koliko treba sati čobanu da sa stadom obiđe Peuljsku dragu a koliko koscu da pokosi ispod moje stare pojate. I onda se sjetim da ispod nje ne kosi više niko, da su ta vremena prošla, ti sati su u davnoj prošlosti. Razmišljam o svim satima koje je majka provela na terasi čekajući mene da se vratim iz grada, strepeći onako kako samo majke znaju i osjećaju...i mada se nije imalo šta desiti, ipak je čekala i strepila sve dok se ne pojavim iza okuke. I s pravom, jer smo mislili eto da se nema šta desiti niti će, ali se desilo.... Došla su bila ta vremena kad su mnoge majke stajale na terasi ili ispred kuća i čekale sinove i kćerke da im se vrate, strepile i drhtalo im srce kao nekoć mojoj majci. I ne prođoše ta vremena, još uvijek mnoge majke stoje tako same, svejedno jel sunce sjalo, kiša se slijevala ili snijeg zatrpavao i čekaju da im se djeca vrate kući.... Djeca koja nikad više neće doći. Koliko još puta treba da se okrene točak vremena pa da se malo krene naprijed, da se bore od briga na licima ljudi pretvore u bore od osmjeha? Ne znam, komšija moj, tu matematiku ne poznajem, to se nije učilo u školi, lakše bi mi bilo izračunati onu kada jedan voz ide 20 na sat prema zapadu a drugi 30 prema istoku i koji je sad od njih dvoje teži? Da, mnogo lakše bih to nekako izračunao, ako se dobro zamislim i naoštrim olovku i spremim papir...nego da izračunam to vrijeme kada će se Krajiške majke nasmijati svom čedu. Zato ne volim kad me neko pita koliko je sati.. Ne znam burazeru, i mada znam da kazaljke na satu koji je stao ipak bar dva puta dnevno prikažu pravo vrijeme....džaba pitaš. Na mom satu nema više ni kazaljki...a ni vremena... Maj, 2016