SrboPeuljanac

Members
  • Content Count

    790
  • Joined

  • Last visited

Everything posted by SrboPeuljanac

  1. MI, MATORI Počesto se pitam je l' moj đed bio razočaran u svoje sinove ili uopšte u mladež dok je on bio mlađi, "svjež" iz rata, možda prošlo nekih 15-tak godina a on još uvijek čuo vriske svojih drugova dok su ginuli pored njega, jaukanje majki za svojim sinovima, još uvijek mu noćima nije dao zaspati plač bebe koji bi naprasno utihnuo kada bi je neprijatelj razbio od kamen ili preklao tanak vratić? Šta li je on mislio dok je pričao kako su njegovog starog, mog prađeda, partizani zaklali na Ražnjevića Glavici uz ko zna koliko mučenika, pod izgovorom da su četnici, a pravi razlog je naravno bio što su bili imućni domaćini pa ih je trebalo opljačkati do gole kože, žene i ćerke silovati, sinove poubijati ili kako sebi privesti, pod ko zna kakvim prijetnjama?! On je za vrijeme pričanja o toj strašnoj pogibiji Peuljana pola kape svoje pojeo… a jesu li ga slušali? Možda poneki od njih i jeste ali biće da je to bilo samo sa pola uva, možda im se za sjećanje zakačila neka priča koju su, kako su godine tekle, možda čak malo i bolje naučili, iako su bili bombardovani "herojskim djelima najvećeg sina naših naroda" i onih glupih bajki tipa da je i pas ginuo za ćopu ledenog koji je bio takav "div" da nije htio da jede s vojskom, iako je bio gladan, neka ostane borcima što više. Je l' moj stari bio razočaran sa mnom što ja nisam posvetio dovoljno pažnje kada je on pričao o Vojvodi Momčilu, Markici Ćućuzu, Brani Bogunoviću i naravno o Čiči, besmrtnim našem Draži ili kad je išao čak i malo dalje u prošlost pa je znao koju reći i o Živojinu Mišiću? Bio sam i ja poprilično bombardovan pričama o bravaru iz Austrije, mada je to već lagano nestajalo kada sam ja stasavao ali su me zato zasipali takvim "vrijednostima" kao što je Fahreta Jahić iz Brčkog ili ona dvojica koji su naricali gore od kakvog hodže, Kemala i Sinana a najbolje obrazovanje mi bila Kviskoteka iz zagrebačkog studija! Kao što današnju mladež zasipaju čuvenim legendama i nevjerovatnim herojima koji su osvojili srca Srbije preživjevši tako teške bitke na bojištima Parova, ginu i bez razmišljanja o sopstvenom životu se bacaju u požar Pinka i Granda, da nauče današnju djecu šta su to prave vrijednosti i da nije uopšte lako mrdati golim guzicama ispred miliona ljudi, imati seksualne odnose pred tako velikim auditorijumom, da se treba mučki probiti kroz taj neprijateljski front da bi se u pratnji Ponosnih Parada stiglo do ključeva nekog novog merdžana i da ti umjesto članske karte biblioteke viri par soma evrića iz džepa? Pitam se jer meni nenormalno zapara uvo kada čujem kad' mi neko kaže "Ma što bi mi mlađi ispaštali što ste se vi matori tamo nekad negdje potukli, što ste skenjali svoje živote pa se i sada vrišteći budite u po' noći, što ja ne bih mogao stati s hrvatom i muslimanom, kavu popiti, eto, ne moramo se voliti ali se možemo poštovati"? Što mi dođe da zavalim takvu šamarčinu tom mom sagovorniku da mu uvo zvoni sve do slijedeće godine kada mi kaže "smara me taj usrani pozdrav Dogodine u Kninu, pustite nas da živimo, jebala vas više prošlost i rat, to je davno bilo a vi matori ne prestajete srati o tome. Mi hoćemo da živimo u miru, da idemo na splavove, da popijemo koju, ma želimo da imamo seks sa njima, dimije ili ne, odlične su ribe a vi nam glavu punite tim glupostima"? A mi nismo htjeli ganjati cure i slušati muziku, cirkati neko pićence sa kišobranom? Nama je bila najbolja zabava ležati u blatnjavom rovu i gledati kad će ti komad granate glavu otkinuti i brisati sa lica ostatke mozga tvog prijatelja pored tebe kojem se upravo to desilo? Naravno, za takve stvari se živi, ko normalan ne bi poželio tako nešto?! Mi matori...koji smo imali po 17-18 godina kada su nam oteli mladost, staze djetinjstva, kuće zapalili, kada smo sahranjivali rodbinu ili drugove iz školskih klupa, kada je pored ili bolje rečeno ispred nas poginuo dječak po imenu Spomenko Gostić koji je jedva napunio 14, nije možda ni znao šta to znači biti zaljubljen, nije imao kad da odraste jer su ga već sahranili. Ili kada su bebe u Banja Luci poumirale jer neprijatelj nije dao da se do njih doveze kiseonik? Mi matori... koji vam pričamo o majoru Milanu Tepiću, đeneralima Mladiću, Lisici, Taliću, Manojlu Milovanoviću, o besmrtnom Veljku Milankoviću...ali to vam na jedno uvo uđe, na drugo izađe jer je važnije šta je rekla Ivana Ajfon, ili neka Soraja, što je suknjicu zadigla diskretna Maca a onaj ludak na vlasti se izvinjava tamo njihovima, daje im pet milona evra a svom narodu priča da mu trebaju roboti i leteći automobili, da imamo najveći standard u Evropi a narod kopa po kontejnerima? Mi matori..."pa šta vam fali, ipak se 90% od vas snašlo i kuće podiglo, našli ste poslove, mnogi od vas u inostranstvo otišli ali nam ne date živiti sa tim vašim bezveze pričama koje nikoga ne zanimaju"? Sad znam da jeste bio razočaran moj đed, pa i ćaća jer sam razočaran ja. Ipak, čast izuzecima, kojih naravno da ima, koji i sami istražuju šta se desilo, ne moraju im roditelji ni reći da to rade ali ih je malo i biće ih sve manje i manje. Ali će se desiti ponovo što se desilo svima - izgubićemo i slijedeći rat. O da, nemoj da bi neko posumnjao da ga neće biti, biće ga, za pet, deset ili trideset godina ali...biće rata. A naša djeca će prolaziti pored ovakvih spomenika nemajući pojma šta predstavljaju ni kakva su to imena na njima...jer im mi, matori nismo trubili od jutra do sutra kao što bi trebalo o svemu što nam se desilo kroz istoriju, jer mi, matori, ne istučemo više djecu kada nam u po' rečenice u riječ upadaju da bi oni mogli "izjaviti nešto za dnevnik" dok ćaća priča, jer mi, matori, klimamo glavama i dopuštamo da nam djecu truju s' čime stignu, kao što su trovali nas i ni mi nismo slušali svoje matore. Jer na kraju krajeva, to je Srbinovo prokletstvo da brzo oprašta i još brže zaboravlja...i da se uopšte ne sluša ili eto, samo sa pola uva, šta pričaju...matori. ~ Peuljanac, `18
  2. "A selo je izgledalo kao da je tu nekada davno prošao neki izuzetni slikar, usamljen sem pratnje njegovog vjernog psa koji mu je pravio društvo i nehotice mu je spala torba sa ramena u kojoj su bili svi njegovi crteži, udarivši od kamen se otvorila, rasuli se crteži po livadi, naišao vjetar, podigao sav taj njegov divni rad i lijepio slike pravo u podnožje planine. Jednu ovdje, pa dva-tri kilometara dalje jednu tu i tako ih redom ostavljao iza sebe da svu planinu učini kao da je iz bajke, ona onako moćna i zagonetna, sa svojim šumama i vrletima, a sela se skupila podno nje kao djeca koja se uhvate za materinu suknju i ne pustaju. " (odlomak iz romana u pripremi)
  3. "O draga li je i mila ta djevojačka mlada duša koja nevinošću svojom i čistotom sija kao najblistaviji dijamant, sve drugo oko nje tamni i nestaje, postaje nevažno i banalno, kada joj je pogled blaži od pogleda Svetaca sa ikona, kada im koža miriše ljepše nego bilo koji tamjan, pa sve i da je sa Svete Gore, kada joj je osmjeh umilniji čak i od osmjeha novorođenčeta! I naprosto je zločin kada ta nevinost počinje nestajati, kada svijet postane okrutniji i zlobniji, kada se mnogi od tih zamišljenih dobrih momaka i šaljivih, otmjenih mladih gospodara života i ženskih srca pretvore u pijanice, lažove, prevarante i lopove svakave vrste, a najgore bude kada shvate da su srca koja su im zarobili ti nekadašnji divni mladići postala hladna, zatvorena i neupotrebljiva, kada okrutnost prijeti da se u njima ugasi ljubav. Ali samo prijeti, i mada se ponekad čini da je svijet u svojoj oholosti neumoljiv i da će nestati ta iskra nakon ogromnih razočarenja i prevara, nakon velikih i nesnošljivih bolova i rana, ipak ne postoji ništa na ovom svijetu što se može mjeriti sa ženskim srcem i tom beskrajnom dubinom u njemu, koje je od vrha do dna napunjeno ljubavlju. I taman kada pomisliš da je dotučeno, prazno i da više ništa nema u njemu, ono uspije da zasija još većom ljubavlju i snagom nego prije i natjera da svi ti zlotovori prije ili poslije ipak kleknu i traže oprost, jer ne mogu podnijeti silinu ljubavi jednog ženskog srca. Silinu, koja je nekad znala da kažnjava okrutnije nego oni svojim šamarima, jer nema veće boli za muškarca nego kada svojom krivicom izgubi žensko srce koje ga je do tad voljelo snagom većom od snage ogromnih valova okeana ili najjače erupcije strašnog vulkana. " (odlomak iz romana u pripremi)
  4. Jedna od najtežih stvari života u inostranstvu je što ne možeš obići grobove svojih predaka. Ni na datume kad su nas napustili, ni na bilo koji drugi dan kad bi da odeš malo do groblja, sam, ne treba ti društvo živih, nego bi da popričaš malo s mrtvima, da ih se sjetiš kakvi su bili i šta su značili i znače u tvom životu, kada bi da staneš ispred spomenika, a može i da sjedneš i nasloniš se na njega i pustiš priču iz sebe. O svemu, a posebno o stvarima koje ne možeš reći živi...ma, ne zato što su to neke loše stvari ili pomisli ( za tako nešto postoji Crkva i Sveštenik, zove se Sveta Tajna Ispovjesti ), nego zato što ponekad misliš da te živi ne bi razumjeli, ili bi te loše razumjeli, pa moraš objašnjavati Markove konake i na kraju te ipak gledaju kao da si lud. Mrtvi samo slušaju, ne osuđuju, ne traže objašnjenja, tu su kao nijemi svjedoci priča za koje nema mjesta u običnom životu. Volio bih stari moj da sam te danas mogao posjetiti, da ti pričam o takvim stvarima, ali i da ti pričam o tvojoj unuci, sve i svašta, kako odrasta, kako joj ide u školi, da ima i tvojih crta lica na njenom, da ponekad učini neki pokret rukom koji si ti činio za vrijeme života...o snaji tvojoj i kako ti je sin srećan što je našao tako dobru dušu da može sa njom život podijeliti. Pričao bih ti o kiši, o suncu, o bojama jeseni, možda bih ti pričao čak i o politici koja je bila tvoje veliko polje interesovanja. A imao bih ti šta reći, mnoge stvari su se promjenile otkada si ti otišao, i ako si ti tada mislio da je svijet čudan i da vladaju iskrivljene vrijednosti....e moj tata, da vidiš kako je sad, na šta svijet liči i šta se radi od njega, ne bi vjerovao očima svojim. Možda bih ti pričao i o fudbalu a možda bih te upitao da mi pomogneš sa ukrštenim riječima, ne znam ovo pod četiri vodoravno sa devet slova ili je možda osam, baš sam zbunjen. Možda ti ne bih pričao ništa, nego bih slušao Peuljski vjetar hoće li mi donijeti tvoj glas iz velikih daljina pa da ti pričaš meni... A ovako, kad sve to ne mogu...zapaliću ti svijeću i po hlijaditi put pogledati ovo zera slika na kojima si ti, nema ih neg' 4-5 pa ću eto pričati njima i vjerujem da ćeš me čuti svejedno. Spavaj stari moj i ne zamjeri svom čedu što nisam tu, postoje nekad u životu ukrštene riječi koje ne možeš riješiti nikakvom mudrošću pa te zakovaju u mjestu, jer nema mrdanja dok ih ne riješiš sve... Al' ovo pod četiri vodoravno...kaži makar vjetru koja je riječ, donijeće on do mene i riječ...i bar malo miris tebe....
  5. ZA NEKE PROŠLE ROĐENDANE... Čovječe, prođe 24 godine od najluđe rođendanske žurke koju pamtim u životu. Četvrt vijeka skoro, brale moj, i onda neko kaže da je život kratak. Pa i nije baš, ima toga već sad na gomili, daj Bože da bude duplo ovoliko. Ako ništa, a ono sam bar nadživio Elvisa, on je otišao u vječna lovišta mlađi nego što sam ja sada. Beograd, 1993 godina, jedna od najtežih godina mog a i života mnogih drugih ljudi. Rat je bjesnio i buktio svom snagom, u Krajini, po vascjeloj Bosni, dobrih vijesti nije bilo ni za lijeka. Beograd je bio sve osim onog grada koji je bio samo dvije godine prije toga, kada sam upisivao faks, tada je stvarno bio Beli Grad, pun magije, Ljubavi, nevinosti, uzbudljiv, lijep, savršen. Ali se u samo dvije godine promjeni u neprepoznatljiv grad, kriminala je bilo na sve strane, ako se neko sjeća onog filma „ Vidimo se u Čitulji“, sva ta ekipa teških krimosa je bila živa i zdrava, harali su Beogradom onako kako čak ni Al Kapone nije uspjevao da vlada Čikagom u njegovo vrijeme. Nema ko nije imao pištolj uza se, ponekad i dva, vladala je moda opasnih momaka, i to stvarno opasnih, izbrijanih na ćelavo, ogromne zlatne kajle sa obaveznim krstom su im visili preko nabildovanih prsa, kožne jakne i trenerke u koje su ih upasivali, i ako nekad budeš te nesreće da nekog od njih sretneš negdje, na ulici, u restoranu, u kafani, trudio si se svom snagom da ih ne pogledaš u oči i mjerkao si u magnovenju gdje li je najbliži izlaz. Nema to veze sa hrabrošću ili kukakvičlukom, ta ekipa jednostavno nije bila normalna, njima je bilo ubiti čovjeka kao meni ubiti muvu, možda i lakše. Reketiranje u punom jeku, pljačke na sred ulice u po bijela dana, dinar nije vrijedio pišljiva boba, ujutro razmjeniš 10 maraka na Zelenjaku, u roku od par sati za te pare si mogao kupiti dvije kutije šibica, za paklo cigara već nije bilo. Ali, mi studenti smo živili u nekom drugom filmu, ili se bar trudili, s vremena na vrijeme je Studenstki Dom Veljko Vlahović predstavljao jedinu tvrđavu u koju si se mogao skloniti. Doduše, samo donekle, bilo je masa takvih momaka i tamo. Ali je to ipak bilo naše sklonište od ružnoće svega što se dešavalo u tim teškim vremenima. Kao i sva studentarija, para nije imao niko, da nas okreneš naglavačke, ne bi imalo šta ispasti iz džepova. Dekiju i meni je rođendan bio na isti datum, i htjeli smo da napravimo žurku za nas i naše prijatelje i nekako nam je uspjelo da skupimo neku kintu za cugu, ali smo morali ići čak u Suboticu po nju, (jeftiniji je bilo otići do tamo nego kupiti u Beogradu tri flaše konjaka), da bi kupili neka dva tri sanduka brlje koja je trebala biti votka i vinjak, tako je bar pisalo na flašama, ali je to bome bio otrov žešći. Svejedno, ako smo mislili praviti žuraju, daj šta daš i koliko možemo platiti, ne može da ljudi nemaju šta popiti. Odemo mi tamo, obavimo sve za par sati i vratimo se u BG, sad već mirni, znamo da smo se potkovali. Dan prije žurke, Vlaha i ja smo nešto švrljali Beogradom, nemam pojma šta smo išli gledati, ali smo se usput uspjeli i pomalo nacugati, taman onako da budeš malo veseo. I vraćamo se mi u Studenjak, stojimo u busu, smijemo se nekim zajebancijama i u neko doba ’nako pjani, zapjevašmo jednu od Nervoznog Poštara, u sred prepunog busa. Pored nas je stajalo neko dijete, možda je imao samo 13 godina i bulji li bulji u nas. Ja se nasmijah klincu i rekoh „ Izvini klapac ako ti ovo smeta, znam da ne znamo pjevati, ali eto, ipak dobro zvuči, bar nama pjanima. „ Klinjo gleda i kaže „ Neverovatno. Vi pevate pesmu od Poštara, jel?“ Ja se pravo zabezeknuh, otkud neki dječarac u Beogradu da zna za njih? „Nikola Mitrović je moj rođeni stric! „ kaže klapac, - „živi u Zemunu, ako hoćete mogu da vas upoznam sa njim. „ „ Ma daj mali ne foliraj, gitarista Poštara je tvoj stric? Kako ne...“ „Ajte vi meni recite gde živite, to jest u kojem bloku i sobi pošto vidim da idete u Studenjak, doćiću ja sutra pa idemo kod strica. „ Napišemo mi njemu na komadiću papira đe smo pa nek eto dođe, mada mu naravno nismo vjerovali i veoma brzo i zaboravili na njega. Slijedeće jutro, neko je gruvao na naša vrata kao da mu život zavisi od toga, a Vlajko i ja mamurni ne zna se, uveče smo se dokrajčili igrajući karte s društvom u Domu, i ne da se ni jednom ni drugom ustati da otvori vrata. Koja su bila otključana svejedno, što je onaj koji je lupao napokon i skontao, otvoriše se vrata i ulazi ono dijete iz autobusa. „Jeste li spremni, idemo kod strica Nidže. „ Spremimo se mi, onako mamurni, a možda i još uvijek pomalo pjani i krenemo sa malim, aj da vidimo i to čudo, mada nema šanse da je istina. Kad ja tamo, a ono međutim, kratka vožnja do Zemuna i stvarno stigošmo do gitariste Nervoznog Poštara, klapac je stvarno govorio istinu. Nidža je sad nažalost pokojni, ali mu nikad neću zaboraviti koju nam je radost pružio taj dan, svirao malo gitaru za nas, popili smo koju rakijicu uz kavu i slatko, pokazivao nam je ploče koje je uspio iznijeti iz Sarajeva, slike sa koncerata, poklonio nam je ogroman poster benda koji je od tada krasio zid naše sobe i napisao meni rođendansku čestitku na razglednici na kojoj su bili Poštari. Imam je i danas. Žurka uveče je bila potpuno ludilo, iako je bilo planirano da je to samo za naše društvo, naše metalce i rokere, nekako se to pročulo Domom pa su počeli da pristižu i znani i neznani, sa flašom rakije ili vina, ljubili su nas i grlili ljudi koje uopšte ne znamo. Naša soba je bila na četvrtom spratu prvog bloka, ali se žurka proširila dužinom čitavog hodnika najprije našeg sprata, pa onda niz stepenice pa preko trećeg sve do drugog sprata. Nevjerovatna masa ljudi, nikad ih više nije bilo ni na jednoj žurci koje se ja sjećam. Mnogi su se momci i cure tu smuvali, mnoge se Ljubavi stvorile te noći, mnoga dobra prijateljstva započeta, a stara se utvrđivala, bilo je toliko smijeha i veselja da sam u nekim trenucima pomišljao da i nisam na planeti Zemlji, već u nekom galaktičkom prostoru koji je rezervisan samo za mladost i veselje i nema svako pristupa tome. Nažalost, žurka se nije i završila kao što je počela, u neko doba su se pojavili ti neki ćelavci sa početka priče, napadali naše cure, mahali pištoljima, rastjeraše ljude, neke su i udarali...sve dok to Krajišnicima nije dopizdilo pa je počela makljaža po čitavom prvom bloku, bilo je spašavaj se ko može, sjevali su noževi, pojavile se bejzbol palice i mislim da je bilo čak i par ispaljenih metaka koji srećom nisu završili u ničijem tijelu. Ali su nadvladali Gospićki Srbi, kako su se ti momci tukli, to je za istoriju. Trajao je taj metež dugo, do ranih jutarnjih sati, do 6 čak i kad se konačno smirilo, soba je bila u haosu, uspjeli su polupati jedan zvučnik, bilo je par razvaljenih vrata od susjednih soba i ko zna čega sve još ne...ali je konačno bila tišina. I u toj tišini, dok smo pomalo pokunjeni sjedeli na krevetima koje smo vratili u sobu, jer nam je bilo krivo što se to desilo...ustah ja sa kreveta i pustim lagano Pink Floyde, preko onog jednog preostalog zvučnika, tiho naravno, da nas malo smire Voters, Gilmur i društvo, Deki se osmjehnu, Vlaha stavi jednu od rijetkih preostalih boca na sto i počesmo opet pjevati, zagrljeni, srećni i ponovo veseli dok su nam se glasovi razlijegali u sivo Beogradsko jutro koje je počelo da zamjenjuje noć... I sada, 24 godina poslije toga, sjedim ovdje u ovoj stranoj zemlji, neće biti žurke danas, neće biti ni Dekija, ni Vlahe ni ostalih prijatelja tu uz mene da zajedno slavimo...ali sjedim s osmjehom na licu, te divne uspomene mi preplavljuju dušu i ponovo slušam Floyde kako pjevaju jedinu pjesmu koja stvarno odgovara ovom trenutku sjete i tihe tuge na te tako srećno/nesrećne dane...Wish You Were Here, prijatelji moji, zaista bih Volio Da Ste Ovdje... Iako znam da jeste tu, makar duhom, i ja sa vama...i naši se glasovi i sada čuju kroz ovo oblačno jutro koje je počelo da zamjenjuje noć....
  6. I jebi ga, ne bih treb'o sam sebe mučiti ali eto... Mislim se kako bi bilo da nije bilo onog usranog rata. Gra'vo bilo lijepo mjesto, zaposlenost bila ravnije sto posto, ljudi kol'ko 'oš vaje po ulicama, dječine na tovare, sela puna ljudi, dvije škole, ma sve živo radilo.... Malo mjesto, smješteno na vr' Dinare, priroda kak'e niđe nema, toplo, drago kao i ljudi u njemu. I zamišljam da je to sve tako ostalo, ti živiš tu, možda si skoknuo koju godinu do nekog drugog grada da za...vršiš faks ili višu, vratiš se, zaposliš se, nastavljaš da se družiš sa svojim drugovima iz mladosti, stvarate porodice, posjećujete jedni druge, slavite djeci rođendane zajedno, krštenja, slave, veselja... Lagano starimo, sijede se pojavljuju u kosi, idemo na posao tu neđe blizu kuće, pozdravljamo se po ulicama, sjedimo i popijemo koju, kartamo se, igramo šah a odemo i zajedno badnjak posjeći, pečemo rakiju, kiselimo kupus, sušimo meso, pravimo zimnice, nekad nas snijeg zatrpa i odvoji od ostatka svijeta, nekad bude tako vruće da misliš da'š poluditi Veselimo se, pjevamo, kuće gradimo, sva familija oko tebe, svi smo tu, ostavljamo djeci da imaju šta kad mi odemo... I jebi ga, rođo moj, oteše nam sve to. Oćeraše nas po svim ćoškovima ove plave lopte, ovaj ođe, onaj nođe, ja vamo, familija tamo, kao nešto se dopisujemo, gledamo se kao preko Skajpa, vičemo da eto, nije baš dobro, ali aj', more i gore, šuti... Ma đe more gore, ne mere nikako. E moj brale, šta nam uradiše, nikad prežaliti što to tako sve bi i biva... Što rekoše u Lepim Selima....sve su zasrali, mamicu im jebem....
  7. - Jedva čekam da vidim šta li ćeš napisati o Oluji ove godine! - Polako sam digao glavu i pogledao ga u nevjerici. - A? - - Pa ono, ti uvijek piskaraš, biće sigurno nešto dobro o Oluji. - - Nešto dobro o Oluji? Nešto DOBRO o Oluji? 'Si ti malo bolestan, povukao kakvu vlagu ili si pijan? Ko piše nešto DOBRO o Oluji, ko uopšte misli nešto dobro o Oluji, đe taj živi, u kom selu, u kom gradu, u kojoj državi?- Počeo se malo snebivati, udahnu malo oštrije vazduh, prođe rukom kroz kosu. - Ma dobro, znaš na šta mislim. - - Ne znam na šta misliš ni o čemu pričaš.- - Eno, o čemu pričam...pa rekoh ti, ti voliš da pišeš, posebno o tvom kraju, nikad nisi propustio da nešto napišeš na godišnjicu. Što me sad praviš ludim? - - Jel ti čitaš šta ja pišem ili samo onako ovlaš preletiš, na brzinu?- - Kako to misliš? Pa naravno da čitam, ne bih ti ovo ni rekao da ne čitam. - - Ne čitaš ti ništa. Ja uvijek pišem o Oluji. O ničem drugom i ne pišem. Svaki tekst, svaka misao, svaka riječ i rečenica, svaki zarez i tačka je o Oluji. Kad našima čestitam rođendan pišem o Oluji čovječe, jer mi je krivo što ne čestitam rođus u Krajini, nego u ko zna kojoj zabiti svijeta. Baš sve što stavim na papir je o Oluji. Ne čitaš ti ništa.- - Čekaj bre, nisi me razumio sigurno. Sad će godišnjica, mislio sam da ćeš napisati neki poseban, prigodan tekst o Oluji, kapiraš? - - Ooooo...znači tekst treba da bude prigodan, poseban i da sve to bude i dobro....aha, sad mi je jasnije. Dakle, treba mi neki specijalan datum da o tome pišem, da se toga sjetim. Dajde da ja tebe nešto pitam, može? - - Pa naravno, pričamo....- - Jel ti svoje dijete voliš samo kad mu je rođendan ili svaki dan? Jel ti na mislima i u srcu samo kad je eto rođus ili neki drugi praznik, ili ti je dijete non stop, uvijek i zauvijek na pameti? - - Ama....ma svaki dan brate dragi, kao da ne znaš...- - Eto tako je kod mene sa Olujom, sa Krajinom, sa našim ljudima, sa našim izbjeglicama, prognanima i mrtvima. Ne treba mi datum da pomislim na naše krvave livade, porušene kuće, zapaljena sela i gradove, na majke koje jauču i dan danas za svojom djecom, na očeve koji su nekad mladi i jaki bili, pa ih odnio rat, i možda su srećni što nisu pod zemljom, ali ih je rat odnio svejedno. Ne bih volio nikad da mi ti ljudi kažu sve što ćute, ne vjerujem da bih izdržao. Mislim na našu djecu koja bi sada već bili ljudi u zrelim godinama, imali porodice, voljeli bi i voljeni bili...ali umjesto toga im kosti trunu il' po grobljima ili po ko zna kakvim neprohodnim dijelovima naših planina. Mislim o našim povratnicima, kojih nema mnogo, ali ionako nema mnogo heroja na svijetu, onih pravih, ali ih ima i sve do jednog živi u Krajini. Kako - tako, ali žive. Mislim na sebe i ko sam nekad bio i mislim da je i mene Oluja odnijela, mada se iz nepoznatih razloga još uvijek krećem, dišem, osjećam. Mada nisam skroz siguran da sam živ...ili bar ne potpuno živ. Ti bi, prika moj, da ja zapalim svijeću jedno tri dana Avgusta, četvrti, peti i šesti a već sedmi da se bavim uobičajenim razmišljanjem šta će biti u ponedeljak na poslu? I još bi uz to da napišem nešto dobro, prigodno i posebno? Ništa ni ne čitaš. I takvog teksta neće biti.- Vidjeh da mu se dvije suze polako kotrljaju niz obraze, gledao me skoro sa nekom samilošću...možda i sa ljubavlju. - E moj ti...ne mora ni biti priča, sad si mi je ispričao. Nije tebi lako, biti iz tih krajeva, nit' je lako biti ti uopšte. Ne bih volio nikad da sam u tvojoj koži....- Na to već nisam znao šta da kažem, samo sam položio ruke na sto i gledao mu u oči, prijateljski...možda i sa ljubavlju. Nasmješih mu se. - Ne bih ni ja volio da si ti u mojoj koži, đe bi' onda ja bio? Nego, aj popij to pa da idemo lijegati, kasno je...- Idući kući sam ispred sebe šutirao neku zgnječenu konzervu čiji je zvuk u mrkloj i tihoj noći pomalo podsjećao na rafale... - On će meni da napišem nešto o Oluji, - pomislih dok sam ruke gurao dublje u džepove. - Bi' ja...kad bih znao...- Nisam ni primjetio kad je konzerva nestala jer se opet vratih u mislima u Krajinu i šetao njenim raskošnim poljima, umjesto ovim mračnim alejama kojima ne znaš gdje počinje mrak ni da li im uopšte ima kraja... Peuljanac, '17
  8. Vidovdane, teški dane... Ne znam jel mi se teže izboriti s tobom ili sa Svetim Ilijom. Na ovaj dan upisah fakultet, mlad klapac, šta je to 18 godina, nemaš pojma o ničemu iako misliš da sve znaš... Kako sam samo bio srećan te daleke 90-te, te godine kad je Gospod valjda odredio da je Juni lijep mjesec za umiranje. Ili bar za početak istog, jer su se ubrzo pojavile puške i neki mračni ljudi koji nam oteše život... Tih dana sam jurio Beogradom pomalo lud od neke tajanstvene sreće, bio mi je lijep i drag, prvi put sam tada bio u njemu, tada sam se prvi put....i zadnji...slikao sa pokojnim starim ispred Hrama na Vračaru koji je tek bio u izgradnji... Kako je to samo bilo uzbudljivo postati student, upoznavati neke nove stvari, polako postajati ozbiljniji, nekako drugačiji... Mada sam znao da me najprije čeka uniforma u Septembru... Brzo sam stvarao nove prijatelje, odmah tu na licu mjesta, na prijemnom, mlade duše su širom otvorene za nova poznanstva, a ne kao danas, kad ne vjeruješ više skoro nikome, kad ti je život zavalio toliko šamarčina da se više i ne obazireš na njih, nijedno razočarenje te ne može više razočarati... Bilo je lijepo združiti se sa mladima iz Srbije, nikad neću zaboraviti kad mi je jedna djevojka rekla da nikad do tada nije čula tako lijep naglasak kao što je bio moj, da joj je zvučalo kao da non stop pričam neke bajke iako sam govorio o normalnim stvarima, faksu i slično... Kao što neću zaboraviti ni njenu crvenu kosu i vesele poglede koje mi je upućivala... I onda, dan prije Vidovdana, su mi javili da tebe Vlade nema više. Da si otišao na plivanje i ronjenje u jezeru Borovači i da nisi više izronio... Beograd, a i cijeli svijet, mi postade siv i mračan, iako je bilo blistavo ljeto, nestaše osmjesi, nestade priče i crvenokose djevojčice...samo zanijemih. Nisam progovorio ni 10 riječi na putu do tvog groba u koji su te položili eto na današnji datum. Prođe 27 godina od tada....i još uvijek sam nijem u ove dane, dane koje ne znače ništa, kao ni godine, kao ni decenije...to su samo brojke, a ti i dalje živiš u mom srcu, u meni, svijeća za tobom gori non stop... Pet godina poslije toga dođe Avgust, Ilija Sveti i progrom. Do tada je već bilo bezbroj grobova, i znanih i neznanih, ucvjeljenih majki, očeva kojima su se leđa iskrivila od tuge i muke za djecom svojom...kao onomad što je bilo na tvom grobu... Rata više nema, bar ne onakvog kakav je bio....zemlje nam više nema, bar ne onakve kakve je bilo....ljudi nam više nema, bar ne onakvih kakvi su tada bili, dobri, veseli i nasmijani. Ali tebe ima, moj brate, možda ne onakvog kakav si bio. Jer da ne znam kakvim mračnim putevima prolazim, kroz tmurne aleje zaraslih prečica kuda često lutam, kuda mi noge koračaju u naporima da se ne smetne s uma, da se ne zaborave ni Vidovdan ni Ilija i sve te godine strašne... Tvoja svjetlost u koju si se pretvorio kad si otišao odavde je i dalje tu...da me vodi i osvjetljava puteve koje su mnogi ljudi zaboravili da uopšte postoje...
  9. Jeziva tuga. Gori vatra svugdje oko mene. Neko dijete me krvavih ruku vuče za rukav..."Čiko, znaš li gdje je moja mama?" Leševa na poljani ne zna im se broj. Prolazi pored nas čovjek bez pola glave, mrmlja sebi u bradu..... "Opet su nas ostavili same. Nisam ih mogao spasiti...nisam ih mogao spasiti..." Između leševa je otvoreni kišobran, izrešetan mecima. Zbunjen sam...kome treba kišobran u sred požara? "Čikoooo....gdje mi je mamaaaaaa?" Plačem. Ne znam gdje joj je mama. Neopisivi smrad, životinje leže raskomadane gelerima... Gazim po nečemu ljepljivom, bos sam, nemam čizama. Krv. Gazim po krvi. Po potoku krvi. Sjedi neka žena pored leša, plete. "Da ti ispletem rukavice, Ilija, ledena je Dinara, neću da se prehladiš..." Čujem zaglušujući tresak, nešto me jako pogađa po sred grudi. Neopisiva bol. Ruka mi prolazi kroz rupu na grudima... Zamračuje mi se vid, gubim svijest... " MAMAAAAAAAAAAAAA!!! Čiko, šta ti je to na grudima? I zašto nema moje mame?" Čuje se smijeh, podli, zli, glasni smijeh, svugdje je oko mene. "Ko se smije? Gdje je? Zar može neko da se smije?" Hladno mi je, rupa na grudima je postala veća. Padam na koljena. Djevojčica mi razmazuje krv po licu. "Nađi mi čiko mamu, molim teeeeeeee....." Vatra je nastavljala da bukti....
  10. Lijepo, lijepo...vidim slavi se Slava po vascijelom svijetu, trpeze su pune, društva vesela i raspjevana. Od Srbije do Tokija slavi se Slava Svetog Georgija. Ja se probudio zarana, nije još ni 6 sati bilo. Smilova se Bog pa je zatvorio slavinu na nebu bar na neko vrijeme, toliko je kiša padala zadnjih dana da više nije bubnjala samo po prozorima, već i po mojoj duši, pomalo naporna i dosadna. Pokušavam da se sjetim kad sam zadnji put za Đurđevdan bio na Dinari, bio kući. Da,... kući, mogu ja ođe živiti još trista godina, zna se đe mi je kuća. Ali ne ide mi od ruke, tačno ne mogu pogoditi godinu više... Trebalo bi da je bilo 90-te, ali te proklete godine se tako mnogo desilo da sam negdje zaturio tu kovertu punu mentalnih fotografija, pošto su mi one prave zapalili, na kojoj piše "Đurđevdan u Krajini" i ne morem je naći. Svakavih gadnih stvari se mogu sjetiti iz te godine, ali lijepe....kao da gube tu bitku, što vrijeme više odmiče. Eh, te misli vječite i uspomene, umrijeću sa tom tugom koja uvijek viri iza nekog ćoška u duši, čeka na trenutak kad sam ranjiv pa onda iskoči preda me i....tako počima taj šiz između mene i nje. Velika i mala princeza još spavaju, prerano je a i bila Slava ili ne, ne očekujemo goste. Biće ručak i pomolićemo se, zapaliti svijeću i okaditi kuću i eto, tiho i mirno proslaviti Svetog Georgija. Možda nije baš najsjajnije što se slavi bez gostiju ali...šta ja znam, takav period, koji ipak dugo traje. Možda je i bolje, niko se ne može ogriješti od mene niti ja od koga. S druge strane, nemam s kim zapjevati. Nije da znam pjevati, tu sam kanta, ali volim pjevati, pa makar to i samom meni loše zvučalo. I tako, ne da mi mačka više tipkati, traži jesti treći put, a i meni su nešto ruke teške, dosta kuckanja. Mogao bih kuckati jedno 19 nedelja neprestano, ali ne baš danas.... Odoh da udovoljim mojoj gospodarici mački, tačno sam joj sluga, popiti kavu, i možda čak i malo se provozati na ovom sobnom biciklu dok moje dvije Svjetlosti ne ustanu. Ne znam kako bih drugačije zaustavio ovu sjenu tuge nego da se malo fizički umorim... Srećno i veselo vam bilo, a ti, Sveti Georgije, kad stigneš u Krajinu, popni'de se molim te na Šator pa mi od tamo mahni... Ne boj se, vidjeću te ja, jest predaleko za oči, ali će te vidjeti moje srce koje je tamo ostalo i usamljeno luta Dinarom svih ovih godina... Možda ga i sretneš, u zoru ranu ili kad sumrak stigne, kako protrči livadama brzinom djetinjstva, za koje nekad nisi siguran jel se desilo ili nije.... Jer je tako lijepo i plavo bilo, tako milo i nasmijano da ponekad posumnjaš da si ikada živio u tako lijepoj priči....
  11. Воистину Воскресе.
  12. Е тата, бјеше ли оно ти ноћас, она драга сјенка која ми се појави у сну, која ми додиром по коси учини да се спавајући гласно насмијем? Чух ли ја стварно твој глас, јел ми ти рече " Не бој се Смоки, жив сам ти сине, не брини и не плачи. Бар не данас када сва Васиона пјева.." Нико ме није звао Смоки него ти, то је био твој надимак за свог јединог сина, онај из милоште... Рече ли ми ти ноћас да ти је Господ дао да обиђеш нас мало на земљи, да нам мало олакшаш што ниси физички ту, пролети ли ти кроз моју душу на крилима анђела? Јесам ли чуо твој драги смијех, који ти је увијек био звонак као у дјетета? Пољуби ли ме ти у чело и јако ме загрли и рече ли ти да је све радосно и да чак свака влат траве пјева Господу Богу, па чак и оне око твог гроба у Пеуљима, да си био и сам видио? И каза ли ми још да си обишао мајку моју, твог вјечног друга, да си јој рекао што и мени, да си јој рекао да никад није сама, иако мисли да јесте сједећи у нашој кући у Грахову, пребирајући успомене и љубећи слике? Да си увијек уз њу, да си ти разлог што се понекад насмије а не зна зашто јој је осмјех прелетио преко усана? Да си јој донио мирис вјечности који се данас шири по васцијеом свијету, да замирише трошна кућа и њој? Да си је утјешио и рекао јој да је још увијек волиш више од свега? Казива ли ми ти о Динари, да се ни за њу не бринем, да и даље стоји моћна и пркосна, иако су се и њој дјеца по цијелом свијету разасула, па да се ипак данас посебно винула ка небу да поздрави Спаситеља Душа наших? Рече ли да је падала киша по њој и да је мирисала исто онако како је мирисала теби, кад си био пастир Пеуљским стадима, као дјечак млади, када си се заједно са Лисом сакривао у чобанске кућице напуњене топлим сијеном и да си грлио свог четвероножног друга и као некад загњурио лице у његово крзно да те сакрије и сачува? Е оче мој драги, који сада Небеским Пространствима шеташ, и мајко моја мила и премила која си још увијек чувар своје дјеце и далеких успомена, као витез који чува краљево благо... Нека вас данас радост понесе уз ову једну сузу туге и среће, син вас ваш много љуби, уз Свети Поздрав Христос Воскресе....
  13. NOĆ KADA SAM BIO KRAJINA Nosim sa sobom jedno neobično sjećanje iz zadnje posjete Krajini, nešto što ne mogu objasniti kako valja... Odlučih se ja taj dan da odem u Obljaj, da obiđem tetku koju stvarno dugo ne vidjeh. Lijepo je bilo vidjeti opet tatinu sestru i mada je prošlo mnogo godina, a ono opet ko da nije prošlo ništa, tetka i tetak malo stariji sa malo više bora, ali u suštini isti. Nisam dugo posjedio, planirao sam još neke stvari da uradim taj dan i veče, ali....što no vele Jevreji " Čovjek planira, Bog se smije.." A otići u Obljaj i ne obići Gavrilovu rodnu kuću bilo bi naravno svetogrđe, to se jednostavno mora uraditi. Nije to više njegova prava rodna kuća, ta je porušena, ali su na istom mjestu napravili novu, trudeći se da bude bar približno ista. Sad, dal su uspjeli u toj namjeri, je priča za neku drugu priču. Sretoh mog prijatelja Grofa koji živi na samo par koraka od Gavrilove kuće, imao je ključeve od kuće pa me je pustio unutra, objašnjavajući mi sve, o renoviranju i svemu ostalom. Iako dakle nije bila ista kuća koju sam i kao klapac posjećivao, ipak je bio neki mio i razdragan osjećaj opet proći tim, za mene, svetim prostorom. Slikah se pored Gavrinog spomenika, da imam za uspomenu i zaputišmo se kod Grofa, da popijemo čašu vina i malo popričamo, mnogo godina nismo. Tako i bi, ali nisam se ni tu dugo zadržao, vratih se u Grahovo, odoh u kafanu da sačekam prijatelja s kojim sam se trebao vidjeti ponovo te noći, ali je on bio spriječen ovaj put, nije se mogao maći od kuće. Tako da sam se malo zadržao u kafani, pa sam otišao u obližnju samoposlugu da kupim još koju flašu vina, javio materi da ću doći kući, planovi propali, nisam šta imao drugo raditi. Proledeno malo bilo tu noć, i polazeći prema kući, Andrijana koja je radila u toj radnji, me prestiže, zatvorili su radnju u 9 uveče pa je i ona hitala kući. Ne znam jel me vidjela jer je bila stavila kapuljaču i povila glavu da se sačuva od vjetra, ali ja nju jesam. Od tog mjesta gdje sam ja nju vidio, kod Gravrilovog Doma Mladosti u centru, do moje kuće ima pet minuta hoda, i to da sporo hodaš. Prolazim mračnim ulicama moje mladosti, nije bilo osvjetljenja, a u duši - zna se, razdor teški. Ali sam gledao u nebo, brojao neizbrojive zvijezde, to čovjeku uvijek popravi raspoloženje. Ulazim u kuću, sjedi mater na kauču, gleda u mene i veli " Pa dobro, gdje si ti do sad, koliko ti to treba od kafane dovde?" Zbunih se, rekoh " Kako gdje sam, evo sam pravo kući došao. " "Pa sad će deset sati, šta si radio sat vremena?" Ja stao ko ukopan, bleno ko tele u šarena vrata...pogledam u sat na zidu, ono stvarno 5 do 10...pa pogledam u mater, ali ne znam šta da kažem. Nisam bio nigdje, pravo sam kući išao, nigdje nisam sjeo, nigdje nisam ni cigar zapalio, kao što rekoh, prohladno bješe, i ja sam čak malo brže hodao. "Kako je ovo moguće " - pitah mater, " pa pravo kući dođoh...neshvatljivo. " " Ma ti si pjan, ko zna u kom si ti pravcu išao. " " Nisam pjan i koliko to ima pravaca kojima bih mogao ići, nema nego ovaj jedan do kuće, sigurno nisam pošao gore prema Motelu. " Malo smo se tu preganjali oko te rupe u vremenu, ali odustadošmo, ona je svoje objašnjenje imala...a ja Bogme ne. Do dana današnjeg se ne sjećam gdje sam bio tih 50 minuta. Dal sam stao, onako brojeći zvijezde pa ipak zaboravio na vrijeme....dal sam zapalio cigar pa stao u neki zaklon od vjetra da je završim....dal mi je otpala cipela s nogu pa sam je opet jedva nazuo....ja pojma nemam. U mom sjećanju nema apsolutno ništa drugo nego eto da sam išao kući, Andrijana me prestigla, ja se spustio preko školskog stadiona prečicom i eto...ulazim u kuću. Nema drugih sjećanja sem tih... A ja volim pomisliti da me je u tih satak vremena Krajina uzela sebi, da sam se potpuno stopio sa njom, tamo gore na Dinari planini, da sam postao dio Krajiških vjetrova, šuma, kamenjara, da sam postao soko koji je oblijeće. Ili da su me možda odigle Vile pa mi svašta nešto pokazale, ali su mi nekako to izbrisali iz sjećanja pa će mi se na samrti ponovo javiti i reći mi šta je bilo. Kako bilo da bilo, iako eto ne znam objasniti šta se desilo i još uvijek se čudim kako je to moguće....ipak mnogo volim da pomislim na tu noć... Kad je se moje srce sjedinilo sa srcem Krajine pa su zajedno kucali u savršenoj harmoniji... Na noć...kada sam bio Krajina...
  14. Volio bih da znam napisati priču o tebi, Krajino, o tvojim vječitim tajnama, o ranama koje nosiš, o djeci tvojoj koja ti nedostaju, samu ostaviše, a ti kao i svaka brižna majka nas još uvijek čekaš da te obiđemo makar malo, na samo jedan tren... Volio bih da znam napisati priču o tvom kamenju po kojem smo kao djeca razbijali koljena, skakali s jednog na drugi, stavljali u džep i nosali onako okolo sa sobom, bez valjanog razloga osim tog da je baš taj kamen bio savršen za naš ...džep i nije žuljao nimalo.... Da napišem priču o ljudima, davnim i prošlim ili novim i sadašnjim, dobrodušnim, blagog osmjeha, s rukama punih žuljeva i čvrstog stiska... O ljubavi dvoje mladih, a može i stotinu, koji su se krišom iskradali iz kuće, da se nađu na nekom tajnom, samo njima znanom mjestu i da im je bilo dovoljno da se samo drže za ruke i stidljivo poljube jedno drugo u obraz i srećni budu.... O tebi, majko draga, tvoju priču, kako si mi i šta radiš, kako podnosiš sve, dođe li ko da te obiđe, da kavu popijete, o tvojim samotnim noćima, kako te dozivam preko planina i okeana... O tebi, stari moj, koji spavaš na Peuljskom groblju, opkružen tišinom i spomenicima naše rodbine i kako sam te zadnji put vidio, u plavom radnom mantilu kako pokušavaš da popraviš ono što je neko drugi raznio, kao što ti je raznio srce, bez ikakvog razloga i kako si me tužno pogledao kada sam ponovo odlazio iz tvog života.... O proljećnim jutrima koja te sada obasjavaju, o toj svjetlosti kojima nijedna svjetlost nekih velegrada svijeta nije ravna, pa ma kako da ih kite i u čudne boje farbaju... O planinama i zelenim pašnjacima gdje i sada postoji poneki usamljeni pastir, nadgleda svoje stado i misli se da napiše tu priču koju ja ne mogu, jer moje srce nije tako otvoreno i čisto kao njegovo... O Krajino, volio bih napisati koliko te volim, koliko mi nedostaješ, sva takva, usamljena i bez drugova, sjajna i moćna, tamna i porušena, ali i dalje prkosna i velika.... Svašta bih dao da o svemu tome pišem... Ali šta da radim kad ja to ne znam....
  15. Vijest o početku bombardovanja Srbije me zatekla jedući burek u kafani jednog Jugoslovena. Porijeklom Hrvat, ali on to nije šljivio 2 %. Rođen u Kanadi, vaspitavan od roditelja Jugoslovena kojima je Tito bio sve i svja, i bratstvo i jedinstvo i sve ono što uz to ide. Partner u poslu mu je bio neki lik sa Romanije, musliman, koji nije bio baš kao Z, ali nije nikada ni pričao o ratu ni nacionalnostima, njegova nacionalnost i vjera se zvala dolar. Što ih je više bilo, Ćevap je bio sve srećniji. A pravio je bureke i ćevape prvoligaški, zato mu se taj nadimak i prikači brzinom munje. Došao sam tu direktno s posla, s građevine, sav uljepljen i prljav, cementa po licu i kosi koliko te volja, noge mi klecale od umora, a kafana bila blizu mog stana, ma ni 50 metara udaljenosti... Nešto sam se bio posvađao sa šefom taj dan, zamalo da izgubim posao ali nekako je uvidio da je greška u pitanju pa smo na jedvite jade to ispravili. U to vrjieme sam se motao s nekom Kanađankom, ali to baš i nije bila neka veza, bila je lijepa ko san, glupa ko noć i mogla je popiti tri put više nego ja. Nije tu sreće bilo, ali sam se svejedno razočarao kad sam je zvao idući s posla a ona nije odgovorila na poziv. I tako već uveliko sjeban, sjedim sam za stolom, muljam po onom bureku, nisam imao neki apetit, kad čujem kako Z pojačava ton na televizoru i opsova iz sve snage " Jebem li vam majku, jel moralo do ovoga doći? Sad će opet samo nevin narod da gine. " Zbunih se, nemam pojma šta izazva takav izlijev bijesa, ali onda pogledah na TV i sve mi postade jasno...ili se pomrači, kako se već uzme. Za šankom su stajali Ćevap i jedan naš Srbin, u stvari zemljak moj iz Grahova i buljeći onako u TV i gledajući šta se dešava, obojica kao po nekom neizgovorenom dogovoru eksiraše pive i automatski otvoriše druge. Po kafani su se vukla neka 2-3 kanadska probisvjeta, uvijek su bili tu u nadi da se ogrebu za pivu, ljudi sa Balkana su široke duše i velikog srca, uvijek bi im neko od nas platio kriglu ili bokal piva. Pogledah kroz prozor, kiša je počinjala, auti su prolazili nekako isuviše sporo, kao da sam gledao usporeni snimak...kao i pješaci, činilo mi se da jedva vuku noge. Z je galamio na sva zvona, jebući majku Americi, Kanadi, Njemačkoj, ma mislim da je i budiste zakačio u tom naletu, ali su mi njegove riječi dopirale do ušiju kao da ih čujem kroz vodu... A na TV prizor koji sam gledao već dva put, samo par kilometara dalje odatle gdje su sad padale bombe, u nekoj zemlji koja je nekad bila Bosna. Ćevap i N su udarali po pivi ko da im je zadnje, pričali nisu, samo gledali TV. Sumrak je padao, sve više ljudi se vraćalo sa posla, dolaziše u kafanu da i oni pojedu koji burek ili ćevap. Svih nacionalnosti je bilo iz one bivše YU, Z je bio Z, kod njega nije bilo sranja nit ih je moglo biti, ko bi počeo nešto da kenja o nacionalizmu izbacivao bi ga iz kafane naglavačke. Sjedio sam tu kao začaran, kao da je vrijeme stalo, nisam mogao odlijepiti oči sa ekrana. A kafana tiša nego ikad, Z ugasio muziku, ljudi su buljili u ekran i mogao si jasno da čuješ kako negdje u kafani se utrkuju muve. Postade mi mučno sjediti tu, osjećao sam se kao vanzemaljac, te odoh kući, istuširah se i presvukoh se i odem u našu kafanu, naravno da se zvala Skadarlija, kako drugo? Dupke puna, ma ni šibica nije imala gdje pasti. Uključen TV i tu, ali smanjen ton, ROKALA je s zvučnika neka pevaljka za sve pare, lako se moglo ogluviti. Ljudi su se svađali. Za šankom, za svim stolovima, ispred kafane, na parkingu. Jebali su i oni majku istim onima kojima je i Z pominjao rodno stablo, ali su jebali majku i Miloševiću, i Đinđiću, i Šešelju...i nekako, tu nije bila Srba. Bilo je Beograđana, Krajišnika, Hercegovaca, Šumadinaca, Sarajlija, Sandžaklija...ma koga hoćeš, i svi su tako vikali " Ja sam Šumadinac, neće ovo od moje zemlje raditi, jebaćemo im majku...", odnekud bi se čula rečenica na ijekavici " Neka, neka, sad znaju kako je nama bilo dok su nas tukli.." i sve u tom stilu....ali Srba tu ne bješe. Nekoliko ljudi se i potuklo, i to podobro, razbijenih noseva i arkada na svakom trećem licu. Čuli su se povici da se treba organizovati protest, da trebamo zapaliti kanadsku zastavu, da im trebamo razoriti grad, da im pokažemo ko smo mi, majku mu, pa ne ide to tako s nama! Naravno, sve to ovdje u Kanadi. Niko ne spomenu da će dati otkaz i odletiti braniti Srbiju, bar ne tu noć. Ali da im jebemo majku, i zastavu i popišani dolar...e, to je već moglo. Izađoh iz kafane nazad na kišu koja je u međuvremenu jače padala, čak tako jako da mi smokri prvu cigaru, tek drugu uspjedoh zapaliti. I dalje su auta prolazili nestvarno sporom brzinom, a meni se činilo da čujem svaku kap kiše koja je udarala od asvalt, svaki prozor koji su ljudi zatvarali od nevremena, svaki otkucaj srca slučajnih prolaznika koji su sa mnom dijelili kišu. Prođoh opet pored Z-ove kafane, bacih pogled kroz prozor, ali je bio mrak, nikoga unutra, Z zatvorio kafanu za tu veče. Odvukoh se do stana, i penjući se uza stepenice onako mokar i prozebao, samo mi je jedna misao prolazila kroz glavu..." E moj Bože, nikad ja neću doživiti da se Srbi slože..."
  16. ZASADI DRVO DA RASTE TAMO ĐE SAM NEKADA RASTAO JA.... " Ne mogu ti ja Krajinu donijeti ovamo, kako to da uradim? " - reče mu žena posmatrajući kišicu kroz zatvorena balkonska vrata. Kao proljeće došlo, ali još se nije zahuktalo punom parom, tek kreće, pa pokoja kap ili pahuljica još uvijek zna da šmugne iz oblaka prema zemlji... " Šta kažeš?" upita je on okreću se na kompjuterskoj stolici da joj... vidi lice. " Ne shvatam." " Pa žao mi je koliko te ta slika Grahova rastužila, ta što si sad okačio...zamrači ti se lice i prekri ga neka sjena..." Počeša se on po bradi. " Ma nisam ja jedini, pišu i pjevaju naši i dalje o Krajini bez prestanka, nema dana kad ne pročitam ili ne vidim nešto o nama, ljudi stalno misle na Krajinu..." " Koliko?" " Šta koliko?" " Koliko od tvojih prijatelja misli na Krajinu, koliko ih nije zaboravilo, koliko njih se tako namrači samo kad joj se ime spomene? Ko pati toliko kao ti?" " Bogme ženo, nisam brojao. Dovoljno, što se mene tiče. Bolje i tri iskrene suze nego šest hiljada lažnih...kakva su ti to pitanja?" " Pa...tebi je i dalje draže ono tamo negdo ovdje, iako je toliko prošlo godina..." " A tebi nije? Pa i ti si naša, od nas, zar nije i kod tebe isto?" " Nije. Mene su izdali, nas su izdali, boli i oprostiti ne mogu, da nema tebe, mnogo ređe bih mislila na sve ono tamo...a još kad odviješ Krajiške da grme, ne znam đe bih se sklonila." "Pa šta se imaš sklanjati, slušaj i uživaj..." " Uživaj?! UŽIVAJ?! U čemu? U suzama koje mi izazivaju, u boli koju pokreću? Ti i slični tebi koji to slušate...što volite mučiti sebe? " " Ma đavo muči ikoga...slušamo što volimo, što ne daju da se zaboravi, što nisu pali skroz pod uticaj pustog turskog...pa pjevaju o nama i kako je bilo....i kako će, Bože zdravlja, opet biti." " E moj ti...toliko ti prija da ti cijeli dan i noć ne prestaju suze liti, da mi se osmjehuješ najtužnijim osmjehom koji imaš, da me pogledaš tako ranjenim očima kao da je sad, baš sad neko najmiliji umro? Toliko ti prija? Idi kući češće i ostaj duže, možda će ti to stvarno prijati..." " I da ostavim tebe i naša malo zlato po par mjeseci same? Ma ne dolazi u obzir...koliko god da je teško ne biti tamo...teže je biti tamo bez vas...a pošto vi tamo niste...moram biti ovdje..." " Voljela bih, stvarno bih voljela, da se više smiješ, da ne budeš tako tužan..." " Pa nisi se ti u mene tužnog zaljubila, nisam uvijek tužan..." " Ti nisi uvijek tužan? Nisi, priznajem....da ti pokažem kad nisi tužan?" " Normalno. Reci mi! " " Ti nisi tužan ovdje, na ovoj slici. Ti tamo pripadaš, ti tek tamo možeš živjeti, ovakav osmjeh ti ovdje vidim samo kada pogledaš naše dijete...a inače je sve namješteno i gluma. " " Koja slika, majku mu? A i nije tako..." Pokaza mu sliku, on ponosno na Dinari stoji. " I nije, jel' dragi moj, nisam u pravu?" Jesi u pravu...i nek posade drvo da raste gdje sam rastao nekad ja... Drvo duže traje, ljepše voli i ne mrda odatle đe je posađeno. Kaži im mila, da posade jedno drvo za mene, jedno sasvim malo... Al kad naraste prekrivaće cijelu Krajinu moju krošnjom duše, i plodovi koji će se sa njega brati...zvaće se imenima naših koji poginuše za tu istu Ljubav....
  17. KAMEN Kako je moguće toliko voljeti kamen? Šta to ima u njemu, kakve su to čarolije, kakve bajke se tu skrivaju, koje priče se nalaze u kamenu, pa da ti fali ponekad kao rod najrođeniji? U današnje doba tehnologije, svakakvih savremenih čuda od kojih te može i glava zaboliti, možda se ponekad i prepadneš koliko su ljudi otišli daleko, kako možda diramo i u zabranjene stvari...Kad ti je svijet na dlanu, ...iz svoje neke sobe koja se nalazi u ko zna kojoj svjetskoj pripizdini ti se vidiš i pričaš sa dragom osobom, koja je na skroz drugom kraju planete, kao da sjedi pored tebe... Kad se dotle došlo da se može i optimistično razmišljati o tome da i običan čovjek u skorije vrijeme možda ode na sami mjesec....ja sjedim i mislim o kamenu. Slušam pjesme o njemu. Pišem priče o njemu. Tražim slike o njemu, jer nema te slike koju su Van Gog, Pikaso i ostali frajeri naslikali da je tako lijepa kao kad gledam sliku kamena s Dinare. Zato što je u njemu život tvojih predaka, krv tvoga roda...zato što u njemu ima čarolija kao da ih je sam čarobnjak Merlin donio tamo pa sve vrvi od neke mile tajanstvenosti, igra ti duša kao u djeteta koje još ne može da priča ali kad vidi roditelja mlati i rukicama i nogicama da pokaže radost što ga je ugledalo. Što se tamo, u njemu, nalaze priče pastira, kosaca, poštenih momaka i djevojaka, starih i dragih baka koje su te pričom uljuljkivali u san dok im se držiš za kecelju, i čestitih starina koji su sa smješkom obrađivali zemlju, mirisali na sijeno i duvan i veselili se svakom Bogom danom danu... Što u tom kamenu ima više Ljubavi nego u bilo čemu drugom na ovom svijetu, izuzimajući onu Ljubav koja bi trebala da ti stanuje u srcu. Doći će dan, kad-tad, kad ću ja svu svoju elektroniku i sve ono što mi čini život lakšim zamjeniti za jedan kamen koji sam uzeo sa Dinare, otišao ispod neke ljeske pored neke prostrane poljane, stavim ga sebi ispod glave, okrenem se na leđa i gledam najplavlje nebo na svijetu....dok me uspavljuje priča koju kamen priča....jer ih on ima više nego što ih ima u kazivanjima o hiljadu i jednoj noći.... Mnogo duže je moj kamen tu...mnogo, mnogo duže...a i ljepše ga je slušati....
  18. Hvala što si ovo podijelio sa nama i što si bio da braniš naš kraj. Svako dobro od Boga.
  19. Probudih se u pola pet ujutro. Zurim u plafon, nadam se da je buđenje samo kratkotrajno. Šta da radim kad ustanem u ovako gluvo doba? Ljudi spavaju, ne čuju se ni auta da prolaze. Nakon 15 minuta odustajem od čekanja da se san vrati i ustajem, da se družim sa kafom i cigarom. E, al oš klinac...nema cigara, valja ići kupiti. Mrzovoljno se oblačim. Nije ledeno, za nevjerovatno čudo, ali ne bih da potresam ljude u prodavnici ako se pojavim samo u gaćama. Odjekuje zvuk mojih cipela u mrtvoj tišini jutra. Zamišljam da idem od svoje kuće u Grahovu prema obližnjoj benzinskoj da kupim cigare. " O rođo, đe si ti uranio?" " 'Bro jutro. Jebi ga, ko nema u glavi, onda baš nema u glavi. Dajde dvije kutije neke krdže, matere ti." " Ajmo popiti kavu, da se malo razbudimo..." " Pristavljaj, ionako svi u kući još spavaju. " Nešto jako zalupa odmah pored mene, kao da je neko šipkom odvalio po nekom metalu. Prepade me, odskočih metar u stranu...kad ono izlazi rakun iz kontejnera za smeće, valjda tražio doručak. " Aj kvragu" - mislim se " šta me prenu iz ovako lijepog razmišljanja, šta lupaš koji klinac. " Sad zamišljam da me rakun gleda čudno, da je pročitao moje misli i grohotom se smije. Nema šta, ovako rano sam potpuno lud čim ovako mislim. I onda se to ludilo protegne na cijeli dan... U prodavnici neki Indijac, mlad klapac. Mora da je prekjuče došao u Kanadu pa ga ujak ili tetka odmah zaposlili. Četiri puta mu objašnjavam šta hoću, ne razumije engleski. Onda pređoh na objašnjavanje rukama i nogama. Jedva me nekako skonta. Palim cigaru, vraćam se istim putem. Opet pomislih na ćaću svoga kao i mnogo puta ovih dana. Bile zadušnice ono neki dan i ja kao da mu svih ovih dana stojim na grobu, tamo daleko u Peuljima i nešto pričam sa njim. Priče koje mu nisam uspio reći dok je bio živ. Primjećujem da cigaru nisam popušio dok sam došao do kuće u tim mislima, nego je prosto sažvakao. A ti, mati mila, kako si mi ti ovih dana? Teško onome ko je bolestan i većinu vremena provodi sam u kući. Zgrozih se od te pomisli, otresoh glavom k'o pas kad izađe iz vode. Ne uspjedoh otresti misli. Umori me ovo, umjesto da mi prija jutarnja šetnjica, vratio sam se olovnih nogu i teške glave. Prođe me volja za kafom. Gasim svijetla i odlazim u sobu. Liježem i zurim u plafon. Čekam da naiđe san, pa da se bar tamo vratim na jedino mjesto na svijetu đe stvarno pripadam. U Krajinu, gradove duhova, usamljenih grobova i monaha bez mantija...
  20. ZATO ŠTO JE TU.... Ostalo im to tako u navici. Neki ljudi su posjećivali jedni druge po kućama, onima koje su ostale cijele ili su ih malo popravili nakon onih krvavih dana. Češće su se ipak nalazili u kakvoj kafani, ako su imali koji dinar, a najčešće su ipak sjedili ispred prodavnice i pili pivo. Savi i Đuki nekako ostalo u krvi da se nađu na livadi, bar jednom mjesečno. Tamo, na onim mjestima gdje su, od kad ih pamćenje služi, čuvali ovce. Bili su čobani cijelog života i nikada im nije bilo ni na kraj pameti da to jednog dana više neće biti, da neće biti ovaca za čuvanje. Ali se eto desilo. Novaca za ovce je malo ko imao, a još manje da nekome plati da ih čuva. I tako bi oni svaki mjesec našli neki svoj proplanak, sve obučeni u kožune, sa štapovima i zobnicom u kojoj bi bila neka čuturica rakije, pokoji kajiš slanine, zera luka i kruva, da se malo izdivane i kažu koju ljudsku jedan drugom, ionako nisu mnogo pričali sa drugima.... Pričali bi tako o svemu i svačemu, šta ima po gradu ili selu, jel bar neko kosi livade i uspjeva li se narod kako prehraniti u ova teška vremena.... Ali na taj datum, kao i svakog avgusta, nije im bilo do mnogo priče. Sjedili bi i gledali te pašnjake, kuda su još kao djeca trčali, prisjećali se srećnijih dana i žalili što nema koja ovca sada da se pričuva, kao nekad. Zapalili bi svijeću, popili po koju za pokoj duše nastradalima u ratu i uglavnom sa samo dvije -tri riječi izgovorenih bi se na taj datum i rastajali i kućama polazili. Zašto je bilo drugačije taj dan, na taj isti datum, teško je reći. Ko zna ljudskoj duši kad mora progovoriti i jad ispustiti, onaj pravi, crni, koji se ne izgovara baš lako?! - Dodaj'de mi Đuka tu čuturicu još jednom, nekako ne merem ocijeniti jel danas rakija gorča nego inače. - A jes', zato bi ti da nagneš još jednom, ni iz kakvog drugog razloga.... - Ne prdi vječito nego daj, stvarno mi danas nešto teže nego inače. - A šta je danas drugačije od svih ovih godina naovamo, ista nas muka još uvijek bije, nije se promijenilo mnogo.... Sava je ćutao, žvakao koricu slanine i gledao ko zna u šta. U prošlost...đe bi to on drugo mogao gledati... - Šta je sad, - reče Đuka - govori šta te muči.... - Nisam ovo nikad nikom rekao, pa ni tebi, za svo ovo vrijeme, ne znam zašto to držim u sebi. valjda što mi žao i teško.... - Daj pričaj već jednom, šta sad mudruješ jope... - Znaš li ti Đuka šta je Maunt Everest? - upita Sava iznenada. Zateče se malo Đuro, nije ovo očekivao... - Kak'e to veze ima sa konjskim trkama sad? Normalno da znam, ako sam čoban ne znači i da sam glup i nenačitan...najveća planina na svijetu, tamo na Himalajima....i šta sad sa tim? - Znaš, kad su pitali onog čovjeka koji se prvi popeo na nju, zašto je to uradio, on je odgovorio " Zato što je tu". - Nisam to znao. Kak'i mu je to odgovor? Bolje bi bilo da je rekao da je htio osvojiti, učiniti ono što niko nije prije njega ili nešto slično. Ali ja još uvijek ne razumijem...kakve to veze ima s nami? - Ima, jebi ga. Neke lude veze u mojoj glavi ima. Tako, u one crne dane kad su nas tjerali i protjerali odavde, kad su bombe bacali po nama, kad se ginulo na svakom koraku...naiđoh na jednog mladog momka, leži ranjen pokraj puta, u stomak...nema mu ko pomoći. I priđe mu ja, bar da mu vode dam, ali nije mogao gutati...Zaplakah ja, moj Đuro dobri, ote mi se suza za tim divnim mladićem koji tako sam umire pored puta... I gledajući ga tako bespomoćan, i on i ja, rekoh onako, više za sebe " E moj dragi Bože, a što se sve ovo dešava, za šta, što smo morali ratovati?" A on me pogleda onim umirućim očima, uhvati me za ruku i reče: " Zato što smo prokleti. Što u sve diramo, što ništa sveto nije, što ništa ne znamo svetim održati. Zato, oče moj....što možemo". I kako to reče, prođe još minut-dva i umrije, tu, pokraj puta. I sjetih se tako tog Edmunda vraškog, koji se popeo na planinu samo zato što je tu...- Đuka je dugo, dugo ćutao. Nije pio ni rakiju više, nije ni jeo. Na kraju samo reče - Ajmo kući. Ne mogu više ođe biti.... I odoše, svak u svojim teškim mislima i muku, ne rekavši više ništa... A i dalje se neko penje na planinu zato što je tu, vode se ratovi samo zato što se može i dva čobana gledaju u razorena i pusta polja svog djetinjstva na kojima više nema ovaca i pastirske ljubavi...
  21. Gusta magla, ne vidi se dalje od 30 metara. Kišica rominja takođe... Probudio me telefon u 15 do 7 ujutro. Srce mi u grlu automatski, kad tako rano zazvoni, iz nekog razloga odmah očekuješ loše vijesti. Srećom, samo zovu s posla da vide bil` uzeo još jednu ekstra smjenu. Ma idite u peršun, ne znam ni misliti ovako rano, kamoli da se bavim nekim tričarijama kao što je posao. Ne dižem slušalicu, nek ostave poruku... Stojim zbunjen u dnevnoj sobi, ni poslije dvije decenije ovdje se ne budim u Kanadi, apsolutno svako jutro se budim u Krajini, uvijek mi treba neki minut da shvatim gdje sam. Gledam po namještaju, knjigama, slikama na zidu, po sobi...čija li je ovo kuća, gdje li sam se sinoć tako napio pa sam promašio rođenu kuću i otišao u tuđu? Ali nisam mamuran, ne boli me glava...polako shvatam da nit sam pio nit sam u pogrešnoj kući, nego u mojoj. A možda jest pogrešna kuća. Nije u Krajini, nego ko zna đe i opet se pitam šta ja radim ovdje... Pojavljuje se mačka, gladna, mota mi se oko nogu. Juče mal` ne poginuh zbog nje, isto tako mi se upetljala u noge, spotaknem se od nju, udarim ramenom od zid, glava za milimetar promašila oštri ćošak ormanića.... Bila bi zanimljiva vijest za novine: " Horor u Kanadi - pitoma domaća mačka ubila vlasnika." Dajem joj jesti, izgleda mi srećno ko malo diijete Palim komp, gledam rezultate sa Australijen Opena. Noleta nema više tamo nažalost, vidim onaj drogeraš španski dobio protiv mlade njemačko-ruske nade u pet setova. Psujem ispod glasa, da ne probudim ženu i dijete. Dolazim na fejs, gledam šta su ljudi napisali. Pročitah jednu divnu pjesmu, tačno ko naručena za jutarnju melanholiju, o kućama u korovu....Ugledah par novih slika Grahova zavejanog u snijeg. Zašto nisam tamo da bude i mojih stopa po Dinarskom snijegu? Snuždih se i znam da neću biti veseo sve dok mi se mala ne probudi pa ne poleti svom tati u zagrljaj. Idem kuvati kavu, nadam se da mi se neće opet mačka zapetljati u noge. Ne volim kad su mi ovako teška ramena, kao da nosim cijeli svijet na njima. Magla je i ne vidi se...a moja Krajina daleko, zatrpana snijegom... I mene u njoj nema....
  22. KLIK - KLAK Kiša je padala iz sve snage. Mračno, tmurno nebo, težak dan ko tuč. Težak dan kao život sami. Čvrsto je držao volan, toliko čvrsto da su mu šake pobijeljeli od jačine. Buljio je naprijed, kroz staklo, na kojem su brisači neumorno i do beskraja ponavljale jedan te isti zvuk...."klik-klak, klik-klak." Gore-dolje, lijevo-desno. Neko mu je uporno kuckao na prozor, jako, toliko jako da se bojao da bi staklo moglo pući. Al' nek puca, danas je ionako sve puklo...ove proklete zime. "Spusti prozor, Milane! " govorio je glas kojem je pripadala ruka koja je lupala od staklo. Klik-klak, klik-klak. Nije se mogao ni okrenut na tu stranu, kamoli da otvori prozor. Bolničko osoblje se bilo rastrkalo na parkiralištu, ranjenici i mrtvi su pristizali bez prestanka.... "Spusti prozor, molim te, Milane! " Suze su mu išle niz lice. "Ne mogu, čika Mitre, ne mogu" -ponavljao je u sebi, ali naglas nije mogao reći... Klik-klak, klik-klak... "Milane, dijete moje...samo mi kaži jesu li ga zaklali? " ~ ~ ~ " Kako znaš da je mrtav?" " Pa ne znam jel mrtav. " " Pa siđi dolje i pogledaj, možda ima nade..." " Ja da siđem a ti mu stric rođeni...siđi ti niz strminu pa gledaj sam. " " Ja sam mislio da ste vi drugovi..." " A ja sam mislio da si mu ti rod...ne mogu još jednom da idem gledati ko je od naših mrtav, malo li sam puta išao ? " " Ja ne mogu, noge mi se presjekle...jel' to on uopšte?" " Pa idi siđi pa ćeš znati." " E ne mogu...moraš ti. " ~ ~ ~ Klik-klak, klik-klak. " Sine mili, molim te izađi iz auta." Jedva se okrenuo i nekako se dočepao brave na vratima. Nije izišao nego je skliznuo sa sjedišta ravno u blato i vodu, na koljena pred Mitra. "Kaži, čika Mitre..." - jedva je prozborio tako klečeći. " Samo mi sine reci kako je poginuo....jesu li ga zaklali?" Uhvatio se za njegovu nogu.... "Nisu ga zaklali. Pukla je bomba i poginuo je na licu mjesta. " " Nisu svoje pogane ruke stavljali na njega?" " Nisu, čika Mitre, samo ja. " Pomilova ga Mitar po kosi... "Hvala ti sine..." ~ ~ ~ Dok se spuštao niz strminu da dođe do Veselina, psovao je i plakao u isto vrijeme. Što uvijek on, koliko još puta treba biti najhrabriji pa ići vidjeti jel mrtav onaj kome rod rođeni stoji isto tu, ali nema snage da to uradi? " Bože, što nisi jednu bombu na me poslao, ne na njih?" Stao je iznad Veselinovog tijela koje je bilo potrbuške, lice mu zagnjureno u nekakvom žbunju. Pokušavši da mu vidi lice, potegao je glavu za kosu za mali repić koji je taman narastao, toliko da ga možeš šakom uhvatiti. Na njegov užas, kosa se odlijepi od glave i zamalo da otkine svo tjeme. " Gospodi pomiluj, Gospodi pomiluj..." ponavljao je u sebi dok je izvlačio Veselina gore na čistinu, da ga mogu prenijeti do linije.... Da se ne ostavljaju leševi pa da pogan radi sa njima stvari koje nit se misle, nit se pišu nit bi se trebale događati. Ali su se događale. Polumrtav se izvukao do vrha... " Evo ti sad pa vidi....oooooooooooooo Gospode, pomilujjjjjjjjjjjj...ili me ubij..." Stric pogleda na leš... i pobježe neđe u šumu.... " Milane. Ej, Milane..." " Šta je? " " Daj se trgni, moramo ih voziti nazad u grad, nema ko nego ti i ja. " " Neću. Oću da ostanem ovdje i poginem. Ne mogu više..." Odvali mu Saša šamar. " Daj budi se, moraš, nema ne mogu. Moraš..." ~ ~ ~ Pusti' ga Mitar iz zagrljaja. " Bog te blagoslovio sine, hvala ti..." Vozio se prema kući, da pobjegne od bolnice, od rata, od mrtvih, ranjenih, od krvi koja mu je bila zacrnila uniformu, da obriše blato sa lica. Stigao je pred kuću i opet nije mogao izaći iz auta. Jaukao je kao nikad do tada.... A brisači su radili pod teretom kiše koja nije mislila stati....klik-klak....klik-klak... Nije znao koliko je vremena prošlo. Iznenada, opet mu neko pokuca na prozor. Okrenu se i viđe nekog čovjeka. Spusti prozor. " Ovaj...živ si. Čuo sam sve. Sve. Ne znam šta da ti kažem, ajde da uđemo u kuću...ali ti moram reći...javiše mi da se Mitar objesio. Nije mogao podnijeti tugu...." Zalupio je vrata auta svom snagom.... Stezao je volan dok mu šake nisu pobijeljele. Kiša je i dalje padala.... Klik-klak....klik-klak....
  23. Kako divno jutro. Padaju one velike bijele pahuljice, koje ti se liepe svuda po odjeći a ako ti neka zapadne za okovratnik, bude mali trzaj na hladnoću.... One pahuljice koje te u djetinjstvo vraćaju, sa kojima si rado išao u školu, probijajući se kroz snijeg praveći prtinu i ostavljajući je za sobom, punom tragova radosti i nekih divnih nadanja koje ti iz neznanog razloga počnu nadimati pluća... A pored god koje kuće prođeš, a ono dim sa tavana, suši se meso da se ima za zim...e, za mnogobrojne praznike koje nailaze i da se mogu gosti poslužiti.... Išao sam maloprije u prodavnicu tako pješke i sve mi je ličilo baš na takva jutra u Krajini, mada sam gazio neke sasvim druge staze... Svašta nešto kupih što treba za kuću, poslagah u torbe i kupih jednu knjigu, ali sam nju stavio ispod jakne, zaglavio je ispod pazuha, da se ne bi promokrila slučajno, tamo joj je najsigurnije, pored srca....baš kao što sam nekada tako nosio kući knjige iz Grahovske biblioteke, da ih ne bi slučajno nekako oštetio. Još samo eto mi je falio veseli dim sa komšijskih tavana i da sretnem nekog psa lutalicu, 'nako mokrog da protrese glavom, stane preda me i upitno me pogleda jel se slučajno neka kora 'ljeba zavukla u moj džep za njega. I bilo ih je tada po mojim džepovima u nekoj kesici.... Nema sada tog snijega i dima, džepovi su mi prazni jer nema tih dragih pasa koji su ti se propinjali na grudi i lizali lice, a ti ih veselo odgurivao od sebe jer su pomali smrdili onako mokri.... Ali sam se smijao sa njima, i nekad mi se činilo da se i oni smiju i osjećaju moju dječiju radost u svojim velikim, psećim dušama....
  24. Srbooooooooooooooooooo, ustaj...." - se orilo jutrom kroz kuću. Ćaća i mater dolje na prvom spratu, davno ustali, moja soba u potkrovlju, vrijeme je bilo buditi mene za školu. Pa se naravno jedno od njih dvoje drekne kol'ko more, ko će se penjati sad na treći sprat. " E'o, e'o...budan sam..." - mrmljao sam sebi u bradu. " Srboooooooooooooooooooooo, ma ustaj više...." Ustanem bunovan, izađem do stepeništa pa se dreknem nazad: " Šta se derete, ust'o sam, probudište pola naselja, k'o da svinje koljemo..." Čuje se ćaćin smijeh.... A ono zima brale udarila, Dinara sva u bijelom, gledam imal' auta da prođu ulicom. I kontam u sebi..." Ako Crnolužani, Nuglarani i ostali ne dođu u školu, nema škole onda....'ajde 'ajde, padaj još..." Siđem dolje u kuhinju, ona već ugrijana, mater prži jaja i siječe pršute, ćaća sjedi za stolom, pije kavu, pripija rakiju...il' je obrnuto, pije rakiju a pripija kavu, ko to zna. Ka' nešto bilježi u tefter neki, valja danas voziti Špiru u Drvar, pa poslije Milicu odbaciti do pijace, pa i on sebi mumlja u bradu " A vide ovoga iz Jajca, još uvijek mi je dužan platiti što sam ga vozio u onu nedođiju. Jajce....pravo ime za taj grad. " Sad se ja smijem, ali ne govorim ništa. Smlatim doručak, odem do vrata da vidim pada li još, kad ono klinac, prestalo baš sad, umjesto da zatrpava. " K'vragu i škola, tačno mi se ne ide..." " Jes' spreman? 'Aj da te odbacim do škole." - veli ćaća. " Ma nema potrebe, dubok je snijeg ali nije tako 'ladno, idem pješke. " " Eno...što si ti svakog ponedeljka luđi nego što si bio nedeljom? Šta pješke, vidiš da je loše vrijeme...ti i tvoje ideje, znao sam ja da si porodilji ispao iz ruku pravo na glavu kad si se rodio. " " Ti se javi. Sva ti glava ćoškašta i oštra. Ako sam ja ispao na glavu, onda su oni po bolnici bacili partiju fuce s tobom kad si se ti rodio. " " Kakva konjina od sina..." reče i napuca me onako zera nogom u guj'cu. Izađemo vani, a ono brate vazduh toliko čist i oštar da se momentalno zakašlješ, bio pušač ili ne. " Vide siponje..." zadirkuje ćaća, još mi nije oprostio spominjanje fudbala..." Nego vidim da ti vali kondicije, dede uzmi lopatu iz garaže i počisti snijeg oko guma da morem krenuti. " " A šta'š ti raditi, majke ti? " " Ja ću naravno sjesti u auto, upaliti ga da se lijepo zagrije i gledati tebe kako fizikališeš nama' zajutra. Ojo da, ojo da..." odgovori on, opet se smijući na glas otvarajući vrata auta. " Joj meni, da je đed Uroš živ pa da ga barem on mlati kad ja već ne mogu..." pomišljao sam idući po lopatu. I tako, ja bih počistio i onda krenuo u školu, probijajući se kroz snijeg, i popravljalo bi mi se raspoloženje odmah, obuzimala neka milina i toplina...a posebna toplina od najdebljeg džempera što me mater natjerala da obučem, k'o da smo na 'Imalajima, dok dođem do škole ima da budem mokar od znoja. Eto i ćaće za mnom u autu, stade pored mene, otvori prozor i veli " Šta 'no ti imaš prvi čas? Geografiju? Nevažan predmet, ajmo u Zvijezdu da trgnemo jednu na brzinu s nogu, ja ću ti opravdati čas. " " S' tobom majke mi nisu samo igrali fudbal nego su se i bavili i bacanjem kamena s ramena u bolnici...idem ja 'vako k'o što sam i rek'o a ti idi vidi i pritegni onoga iz Jajca za jajca, dug je dug..." " Tako se priča s ćaćom, jel? Znao sam da sam bio pjan kad sam tebe pravio...." vikao bi ,brzo zatvarajući prozor od novog naleta vjetra i snijega.... I ode on poslom a ja polako do škole, u susret nekim novim saznanjima ali i školskim nestašlucima kojih je naravno bilo svaki dan.... Prođe jedno par života od tada. Sada stojim na terasi, u nekoj zemlji jedno čet'ri hiljade svjetlosnih godina daleko od Krajine, pušim cigaru, gledam kako neka mlaka kiša pada po ovim prostorima i još uvijek, ponekih jutara začujem kako se odnekud ori.... " Srbooooooooooooooooooo....ustaj više...."