SrboPeuljanac

Members
  • Content Count

    790
  • Joined

  • Last visited

Posts posted by SrboPeuljanac


  1. JAVI MI SE...U AVGUSTU....

     

    Živote dragi, jesam li ti ikad rekao da te mrzim?
    O da, moj brate rođeni koji živiš u meni i ja u tebi, mrzim te povećma.
    Mrzim te što te volim, što si tako lijep, što se može tako uživati u tebi....i što ćeš mi pobjeći na kraju, što ćeš jednom spustiti zavjesu i završiti film u kojem sam ja glavna uloga.
    Moj živote, kako te nisam podnosio kada sam gledao gradove u plamenu, gori sve kao u najstrašnijoj apokalipsi...i u tom plamenu sam vidio i plamen Ljubavi, kada dragi ne napušta dragu, kada ljudi spašavaju jedni druge, kada je neko nekome čak i ruku pružao dok je trajao plamen u plamenu.
    Živote dragi, šta sam ti sve izgovorio dok sam prolazio pored mog šljivika, pocrnilog od požara, samo gola stabla stoje, iz kojeg nijedno dijete više neće ni brati ni krasti šljive, nit se verati po granama...a odmah pored su stajala dva raskošna oraha, kojima niko i ništa nauditi nije moglo. Koji su i dalje su pružali zaštitu i hlad slučajnim prolaznicima koji su zalutali, a možda i namjerno došli da se s njima pozdrave i nešto im kažu, jer boljih slušaoca od tih oraha nema.
    Pa te zbog toga u trenu opet zavolio.
    Živote moj mili, kako sam te zamrzio kada sam shvatio da su pojedini ljudi s kojima sam odrastao prestali mariti za to, za naše zajedničke želje, snove, sva zaljubljivanja, bježanja sa časova i mladalačkog opijanja, kada su izdali i mene i njih same i pogazili šta nam onako drago bješe....pa ti oprostih jer si mi ponekad opet dovodio ljude koji su čuli moj šapat sa usana, koji se jedva čuo, a oni ga čuli kao da govorim kroz najveći megafon svijeta.
    Eh, mili moj i dragi, kako si mi se zamjerio onih vrelih dana, koje ni nakon par decenija gore istom snagom, kada bi za čašu vode dao pola duše, zbog kolone gladnih, žednih i prognanih ljudi...pa sam nekako krišom, ne baš iz želje što hoću, ipak morao da provirim iza zidića i vidim kako neko daje zadnju kap mlijeka što je imao u kući da bi je dao bebi koja je plakala u toj koloni...
    Dragi moj rođeni, mili i nestvarni živote, mnogo me pogodi što si me odveo na drugi kraj planete, daleko od svoga, od kamena, od zemlje...pa opet nekako ne mogu da te bar malo ne volim zato što si mi dao da uopšte nastavim da živim. Jer mnogima nisi.
    Čudesni, veličanstveni, prelijepi živote...ne daj mi da te mrzim svakog Jula i Avgusta, popravi to nekako, jer nije do mene, nego do tebe...
    Kao što vidiš, uvijek sam mogao naći opravdanje za tebe i mogao sam da ti pravo rečem što te mrzim...a i što te volim.
    Ali mi još nikad nisi dao izvinjenje za jedan Juli i Avgust, tamo davno, kad sam još bio mlad , nekako si zaturio moju adresu pa je više ne nalaziš za ove dane...
    Medeni moj, skupi, krvlju plaćenim, nestvarni i teški živote leptirovih krila...
    Daj i nama da ponovo poletimo...kada prođe Avgust, kada prođe tuga koja kao prolazi...ali nikad ne odlazi....
    Daj mi da te volim, živote dragi...daj mi da te ne prezirem u dane kada jesen polako kuca na vrata, i žutilo lišća nagovještava još jednu zimu koju ću provesti mrzeći i voljeći tebe...
    Živote mrski. Živote dragi.

    U pomen na žrtve Oluje...i mrtve i žive....

     

    ~ Peuljanac, Juli 29, `16...


  2. VRIJEME...


    Često ovako sjedim i računam koliko je u Krajini sati.
    Ne bi mi trebalo biti nešto teško, nije neka matematika, mada sa njom nisam baš u najboljim odnosima, ali svejedno....nekad mi to bude težak zadatak.
    Razmišljam često da li je sad dovoljno sati da zora zarudi ili je već prošlo toliko sati da se ono malo naroda što ima tamo sprema na počinak.
    Da li je dovoljno sati da zamirišu jorgovani, da momci krenu na prela, da li je došlo vrijeme da neko zapjeva tamo?...
    Da ne bude uvijek vrijeme nekim suzama, patnjama, sahranama...
    Računam koliko treba sati čobanu da sa stadom obiđe Peuljsku dragu a koliko koscu da pokosi ispod moje stare pojate.
    I onda se sjetim da ispod nje ne kosi više niko, da su ta vremena prošla, ti sati su u davnoj prošlosti.
    Razmišljam o svim satima koje je majka provela na terasi čekajući mene da se vratim iz grada, strepeći onako kako samo majke znaju i osjećaju...i mada se nije imalo šta desiti, ipak je čekala i strepila sve dok se ne pojavim iza okuke. I s pravom, jer smo mislili eto da se nema šta desiti niti će, ali se desilo....
    Došla su bila ta vremena kad su mnoge majke stajale na terasi ili ispred kuća i čekale sinove i kćerke da im se vrate, strepile i drhtalo im srce kao nekoć mojoj majci.
    I ne prođoše ta vremena, još uvijek mnoge majke stoje tako same, svejedno jel sunce sjalo, kiša se slijevala ili snijeg zatrpavao i čekaju da im se djeca vrate kući....
    Djeca koja nikad više neće doći.
    Koliko još puta treba da se okrene točak vremena pa da se malo krene naprijed, da se bore od briga na licima ljudi pretvore u bore od osmjeha?
    Ne znam, komšija moj, tu matematiku ne poznajem, to se nije učilo u školi, lakše bi mi bilo izračunati onu kada jedan voz ide 20 na sat prema zapadu a drugi 30 prema istoku i koji je sad od njih dvoje teži?
    Da, mnogo lakše bih to nekako izračunao, ako se dobro zamislim i naoštrim olovku i spremim papir...nego da izračunam to vrijeme kada će se Krajiške majke nasmijati svom čedu.

    Zato ne volim kad me neko pita koliko je sati..
    Ne znam burazeru, i mada znam da kazaljke na satu koji je stao ipak bar dva puta dnevno prikažu pravo vrijeme....džaba pitaš.
    Na mom satu nema više ni kazaljki...a ni vremena...

     

    Maj, 2016


  3. Kakva čast!

    Ostah bez riječi, nisam navraćao neko vrijeme ovdje te tako nisam ni znao da se ovo dogodilo.

    Hvala iz srca, drago mi je da je odabrana moja priča da se pročita na takav datum, na tako divnoj svečanosti i nadam se ...

    Ne znam čemu se nadam.

    Možda da nam avgust stvarno više nikad ne dođe u svom crnom odijelu.

    Hvala još jednom, svako dobro od Boga dragog.


  4. Не сјећам се више ђе сам то чит'о...
    Она нека филозофија о томе како кад много људи мисли исту ствар да се то и осјети Свемиром цијелим, да се осјете подрхтавања, да се цвијеће исправи слушајући, да дрвеће јаче шушти, да је Мјесец жући, Сунце жарније...
    А можда то нисам ниђе чит'о, него осјетим сваки пут у ове Дане Августа.
    Када Срби мисле на Крајину.
    Када нам се свима уједине мисли, ђе год да смо на овом бијелом свијету, кад сви једни другима руку пружамо, грлимо се, палимо свијеће свима, када смо духом коначно уједињени...
    Ех, да смо увијек били овако као што смо у ове дане...оваких дана не би ни било.
    Али стварно осјећам, срце и душа су ми тренутно ван тијела...лебде са вашим изнад Крајишке земље...
    И јопе ће из наших суза и крви никнути неки нови цвјетови који само тамо расту....
    У земљи бола и муке силне...


  5. Nisam odavno nigdje putovao. Čak ni u neki obližnji grad.
    Nije da ne bih volio, nije da sam se ulijenio i prepustio nekoj učmalosti, nego eto...drž'-ne daj, tamo-'vamo i prolaze dani.
    Bar zato sve češće šetam.
    Došlo ljeto, kojeg inače nisam ljubitelj, mada izgleda da bi se to možda moglo i promjeniti pa se i može šetati.
    Zadivljujuće koliko u stvari ne poznajem grad u kojem živim. Rijetko kad gledam nazive ulica, kad me neko pita gdje je ta i ta, nemam pojma. Mora da mi opiše ima li neka čudna zgrada ili neobično drvo tu negdje, e onda mi se tek upali lampica i objasnim mu kako do tamo doći. Znam svugdje doći, ali ne po nazivima ulica.
    Znam gdje je jedan predivan žbun na uglu te i te ulice i znam da tu trebam skrenuti desno, pa nakon jedno dvjesto koraka ću naići na jedno mjesto gdje sam prošle godine našao uginulog vrapca pa ga sahranio ispod jednog malog drveta. I tu trebam skrenuti lijevo.
    I tako, pamtim puteve i grad po tim malim, ali ipak velikim obilježjima.
    Neki dan me tako šetnja dovede u neki park i dok sam zijevao u nebo, prateći neki balon koji je lijeno zaobilazio oblake, i pitao se kako li je letjeti tim čudom i svijet posmatrati iz te ptičije perspektive, zamalo se nisam spotakao od nečije noge koje se odjednom tu stvoriše.
    Leži neki baja malo pored puta, prostr'o sebi ćebe i čita novine. One prave, nema elektronsku spravu pa da bulji u nju kao što većina svijeta radi ovih čudnih dana, nego one papirnate koje sam ja i zaboravio da postoje.
    Beskućnik.
    Pomislih u sebi " Đe si brate izbjeglico, eto ni ti svoje prave kuće nemaš."
    Klinac nema! Parkirao se on tu pored javnog WC-a u tom parku, ima dvoje kolica koje je zdipio iz nekog supermarketa ko zna kad i đe, i brate dragi - šta sve nema u tim kolicima! Čitav jedan život, taj ima iskustva u beskućništvu bar jedno 20 godina. Ima on tu i madrac od kreveta, i posteljinu za isti, vidim vise i sa tih kolica i tava, pa i neki lonac, u jednom ćosku kolica mu je nešto robe, u drugom nekoliko otrcanih knjiga. Natrpana ta njegova kolica dupke puna, k'o da si u prodavnicu ušao, nema šta nema.
    I nije tip puno različit od mene. On svoje stvari čuva u kolicima, ja među četiri zida, ali nema sumnje da je i on izbjeglica. Možda taj nije izbjegao od krvi, rata, pušaka i drugog raznog nasilja, ali je pobjegao od poreza, od raznih banki koje bi da mu naplate ovo ili ono, od lažnih prijatelja koje bi mu ušle u kuću hvaleći je kako je lijepa i kako je divno što sve to ima, a u sebi se jeli od muke i ljubomore što ima bilo šta. Bar eto ne mora da pije kafe i rakije s njima na silu niti mora da muči svoje lice lažnim osmjesima.
    Slobodan čovjek! A zar to nije najvažnije?!
    Pogleda on nakratko u mene, u trenutku je vidio i balon na nebu i shvatio je u šta sam blejao pa mu malo narušio taj njegov mir umalo ga udarivši, vidio je možda u mojim očima isto ono što je u njegovima - odbljesak vječitih lutalica, malo se nasmješi i reče " Hello, brother".
    Ma nego kako, zna brat brata poznati svugdje...on u svojim prljavim i otrcanim pantalonama, ja u nekom šorcu i majici s natpisom nekog rok benda.
    Nasmiješih se, klimnuh mu glavom i ne rekoh mu ništa. Šta da kažem čovjeku koji zna sve i više i bolje od mene? Ionako smo se razumijeli bez ikakvih riječi...
    Izvadih kutiju cigara, dadoh jednu njemu, jednu ja zapalih i nastavih dalje niz put.
    Da mi ne bi onaj balon gore na nebu previše pobjegao, i gore u njemu lete izbjeglice sa ovog svijeta...bar na sat, bar na jedan čas...

    setnja-kroz-prirodu.jpg


  6. Kao što rekoše Creedence u ovoj pjesmi koju slušam danima....sve dok vidim Svjetlo, dobro je.
    Ova putjuća duša moja, i kad je na jednom mjestu, obitava u stotinama drugih.
    Kako objasniti da sam se nekad naslonio na Krivi Toranj u Pizi i pokušao onako šeretski da ga ispravim a nikad nisam ni bio tamo?
    Zašto znam kako se osjećaju zaljubljeni parovi koji šetaju pored Sene, dok im se svjetlost Pariza odbija iz očiju, mada ni tamo nikad nisam bio?
    Zašto znam kako je neko dijete u Africi ostalo začuđeno kad mu je neka ruka pružila koricu bijelog hljeba?
    Kako to da ponekad sjedim u podnožju Kineskog Zida i gledam u gradnju koja nema kraja, a ni tamo me nije bilo?
    Ponekad stojim s ljudima kod Zida Plača u Jerusalimu i zajedno s njima stavljam listiće u pukotine zida, koji su ispisane suzama, krvlju, molitvom i najviše nadom.
    I isto tako bosonog trčim kamenitom Dinarom, i mada mi krv iz povrijeđenih tabana kvasi nepokošene livade, ne prestajem da trčim nego ubrzavam sve brže i jače.
    Koja me je to granica ikada zadržala na samo jednom mjestu?
    Ko je to živio nekada i volio me a da se sada kao nešto pravi mrtav, kao eto nema ga više, a da ja nisam ipak popričao sa njim još koji put i zagrlio ga ponovo i ponovo?
    Ko je to od neljudi prao nevinu krv sa cesta Banije i Slavonije šmrkovima i mislio da ja to nisam vidio? Ili možda zaboravio?
    Kako to neko misli pobjeći od sebe i onoga što je učinio, ko to više ne čuje suze u mraku i ne vidi jecaj na svijetlu?
    Kako to iko može da baci kofere u orman, raspakuje ono tako malo stvari koje trebaju za ta putovanja, i ne prođe tuda nikad više, pa sve i da nije nikad bio?

    Dokle god ima Svjetla....putovaću, vidiću, doživiću, osjećaću i zaboraviti neću...
    Pa makar saputnika nemao nijednog.....

     

    BLJESAK 1995-2015
    Počivajte u miru, nevina čeda Gospodnja...

     

    tela.jpg

     


  7. Ne znam kako sebi da olakšam ove Avgustovske dane, dok tuga neumorno ore po srcu i svake godine ostavlja šire brazde po njemu.
    Možda iz kalendara iskinem list na kojem piše Avgust, i zamjenim ga sa listom koji se zove Sjećanje.
    Tako ću uvijek znati da sam četvrtog i petog Sjećanja smrtno bolestan i treba da prespavam te dane.
    Neka me dobri ljudi probude šestog i možda onda sedmog Sjećanja bol bude bar malo manja.
    A osmog Sjećanja bih možda mogao već i da ponešto progovorim, nadajući se da ću do devetog Sjećanja pregrmiti bolest a desetog biti na nogama.
    Sve do sledećeg Sjećanja....


  8. I što ja sad brojim 19 kad nije samo 19?
    Što ne brojim 24 kad su nas počeli ponovo ubijati, mada nikad nisu ni prestajali?
    Što ne brojim 69, zar je 45-te bilo drugačije? Ili 73, zar je to neko zaboravio Jadovno...ili možda nikad nije znao, ili su oni koji su tada stradali manje važni? A Jasenovac? Hoćemo li njih pomenuti u molitvama svojim, svijeću i za njih zapaliti?
    Što ne brojim bilo koji broj između 1 i 100, od Gavrlilovog pucnja pa sve do današnjeg dana nije prestalo ubijanje i nestajanje Srba. Evo, sve do ove sekunde, još to traje.
    Šta je 19, neki pečat, neki kraj naših muka, neka promjena?
    A slijedeće godine kad bude 20, onda bi kao trebalo biti još "specijalnije", jel?
    Dokle god nama bude pamćenje ovako kratko trajalo, brojevi uopšte nisu važni. Mislim...bićemo tužni četvrtog, petog pa možda i šestog avgusta....sedmog ćemo negdje na žurku, odali smo poštu. Kao.
    Ne ide to tako.
    Svaki dan je dan za sjećanje, za borbu, nijedan dan nije za zaborav...
    19....eh, mojih i vaših 19....
    Ima njih puno više od 19 i dokle god se ne ujedinimo, dokle se god budemo razdvajali, svađali, dok ne naučimo da nas stvarno samo sloga spašava....sve će to ostati samo brojke.
    Sjeti se Gospode u Carstvu Svome svih nevinih koji postradaše, podari i pomiluj.
    Amin.


  9. Zar je moguće da je tuga u stvari neprolazna?!
    Da se kao navikneš živiti sa njom, pa kao i zaboraviš da postoji. Da se nekada danima, pa i nedeljama samo ućuti, sakrije se negdje u ugao duše, ne javlja se, da te prevari da uopšte nije tu, da ni ne postoji.
    I onda te uhvati kad se ne možeš braniti, kad srce govori onako kako hoće, kako mora, onako kako mu ti preko dana ne daš.
    Kad spavaš.
    Koliko puta, i nakon svih ovih dugih, dugih godina, ću se probuditi istinski plačući, sa neviđenom tugom u srcu jer sam sanjao staru majku, sestre i Krajinu moju mirisnu kojoj pred samo buđenje, ulazeći u neki stari, rasklimani autobus rekoh:
    " Znaš li, mila moja, da se možda nikad više nećemo vidjeti?"
    A ona mi odgovara, kroz vjetar, kroz vlat trave, kroz sunčev zrak, kroz miris sijena:
    " Vidjećemo se, čedo moje, ali nećemo više biti isti ni ti ni ja."
    I zatvore se vrata autobusa na onoj strani stvarnosti, a na ovoj se moje oči otvore.
    Pune suza koje su dobrano nakvasile jastuk.
    Tugo, tugo, da znaš da te ne volim nimalo....


  10. "KRAJIŠKA ZEMLJA"

    - Ej!
    - Mmmm?
    - Alo čoječe!
    - Ma šta je?
    - Diž' se!
    - Ma šta je sad bilo, šta ti treba?
    - Diž` se mrcino, šta si zaleg'o tu?
    - Daj molim te skloni mi se sa sunca, šta me vaje zadirkuješ?!
    - Pa diž' se, Bog te ne vidio, šta će narod reći, jesi poludio?!
    - Ma šta će narod reći, kao su mi oni normalni, neće reći ništa, sve je normalno danas, i ono što je ludo. Nemoj'de me više gnjaviti, imaš li šta raditi u garaži, pust'de me još malo...
    - A sunce ti poljubim, nedokazna čo'jeka. Diž'se, ne mereš tek tako na sred srijece livade ležati, 'oće li reći da si skroz pamet pogubio tamo u toj Kanadi?!
    - Nego šta sam, ne bi ni pogriješili. Daj molim te se makni, ne priča mi se sada, samo bih da gledam u nebo i mirišem ovu travu oko sebe.
    - E neću da se maknem. Em je zemlja mokra, pre'ladićeš se, em neću da te ljudi takvog vide. Ustaj!
    - Šta oni znaju zašto ja ovdje ležim, kao da to nisu nikad vidili. Rećiće napio se pa spava na livadi, eto, kao što svi rade.
    - Pa ne znam ni ja što ležiš tu, zato ti i velim da ustaješ!
    - Zato što je moja livada. Sjećaš li se ti kada si nam ovdje go napravio, ali onaj pravi, jaki sve sa jakim drvenim stativama i jakom prečkom, da se ne polomi lako kad lopta udari?! I Srđan, Brane i ja igrali od jutra do mraka ođe? Ni kući nisam išao kad je mater na večeru zvala....
    A onaj putić dolje, jel ga još vidiš, mada je malo zarastao u korov...tuda sam prečicom išao u Matorčiće kod teta Rose da mlijeko donesem uveče. Vidiš li?!

    Nisam vidio, ali sam osjetio kada je stari konačno sjeo pored mene. Čujem kako žvaće slamku trave. Neki mu se uzdah ote. Ja sam i dalje gledao u nebo. Moje.

    - Ma vidim i znam i sjećam se. I šta sad?
    - Đe je to sad sve? Đe je naš go, đe su Srđan i Brane, đe je teta Rosa? Đe mi je lopta s kojom sam glumio Pelea? Đe je mater da vikne s terase da dođem jesti? Đe si ti, uostalom, da nam se pridružiš i šutneš koju na go sa momcima? Što niko ne počupa taj korov, što uopšte niko više ne prolazi tim putićem? Đe su kuće? Đe mi je zemlja, m?

    Uporno sam gledao u nebo mada je jedna suza kapala ka zemlji. A on je još jače uzdahnuo, ali ne reče ništa.

    - Eto, jel' bi me sad mogao ostaviti malo na miru? Jel' sad znaš, jel' te sad briga za narodom? Il' što je zemlja mokra? Nek' je, moja je, ako me ona prehladi, nek' me prehladi, bar nisam u tuđini obolio.
    - Ali sine, zašto...?
    Prekidoh ga.
    - Ma nemoj me pitati, pusti kad ti kažem. Da ležim na zemlji, mirišem travu i da se prehladim. To ne boli. Ali sve ostalo boli, i došao sam da ozdravim prehladom koju ću ovdje dobiti. Jer ova zemlja liječi, pa makar na njoj i umirao. Vjeruj mi kad ti kažem da mi je ljepše ovdje bolesnom biti živ, nego tamo zdravom umirati.

    Čujem ga kako kida neku drugu slamku i stavlja mi je za uvo. Pomilova me po obrazu. Odlazeći od mene reče
    - Liječi se onda, sine moj, liječi se prehladom. Idem ja do garaže...
    - Ma ne, stari, liječim se zemljom.

     

    Krajiškom...


  11. MAGIČNI VOLEJ

    Putovali smo tada iz Njemačke u tadašnju Jugu na godišnji odmor, te davne, davne 1982-e godine. Ko bi rekao da ti sjećanje na jednu godinu, koja je bila tako davno, kada sam bio dječarac od svojih samo 10 godina nikada neće iščeznuti iz duše....
    Kolima smo išli, stari, stara, ja i moje dvije sestre, Suzana je tada maltene još uvijek bila beba i majka se cijelim putem više brinula o njoj nego o bilo čemu drugom, nije mogla starog da odmjeni ni u vožnji malo...
    Sjećam se da je bilo užasno vruće, nisu tada auta bilo ko danas, klima uređaji i razne kerefeke i tako ugodna da ti se čini da putuješ avionom...
    Stara naša dobra žuta Askona, koja je jedno vrijeme kružila i Grahovskim ulicama, sve dok je stari nije odvezao na popravku u Drvar, a majstor umjesto da je popravi, nekom greškom je zapali....
    Kada smo ušli u Austriju, i nakon ko zna kojih peripetija na granici konačno bili slobodni da nastavimo put, stari je nagazio na gas kao da nam je đavo za petama. Stara je negodovala, prebrzo je vozio, a on je samo pogledavao na sat i mrmljao u bradu " daj samo na drugo poluvrijeme da stignem, samo bar malo da ih vidim..."
    Govorio je o fudbalskim čarobnjacima iz Brazila...Socrates, Zico, Eder, Falcao, koji su upravo tada igrali svoju prvu utakmicu na tadašnjem svjetskom prvenstvu u Španiji protiv Rusa.
    Imala je i Juga tada strašan tim, svi su se nadali da će Miljanić nešto uspjeti uraditi sa tom ekipom, kvaliteta je bilo, ali nismo prošli ni prvi krug.
    Mada njih i ne pamtim tako sjajno kao tu vanvremensku ekipu iz Brazila, koji su mi eto dobrim djelom obilježili djetinjstvo...
    Napokon je stari ugledao neki motel, u jednoj milisekundi odlučio da ćemo tu stati i prespavati, to rekao staroj i ne znam da li je ona išta i odgovorila u onoj brzini i da li je on i čuo, uletio na parking, viknuo meni da izlazim i trčim za njim...
    A on je samo iskočio iz auta, ostavio i otvorena vrata i sve i potrčao prema ulazu tog motela...i kada je vidio da ja ne trčim dovoljno brzo, okrenuo se, stavio me na leđa, uzviknuo da se dobro držim i nastavio letiti ka tim vratima...
    Uletili smo kao topovsko đule, sjećam se da se neki momak, recepcionista dobro prepade nas, a stari je na njemačkom skoro urliknuo " gdje vam je televizija?" Momak je pokazao prstom prema obližnjoj sali....
    Koja je bila dupke puna, svi su gledali fudbal....a stigli smo samo na zadnjih pet minuta, ali dovoljno da vidimo kako u 88-moj minuti Eder poslije asistencije Doktora Socratesa vanzemaljskim volejom iz trka zakucava loptu iza leđa čuvenog ruskog golmana Dasajeva...
    Mnogo, mnogo utakmica sam gledao u svom životu, vidio na hiljade golova...ali nijedan jedini mi nije ostao u sjećanju kao taj, kada me je stari od sreće bacio u vazduh pred svim onim ljudima, nasmijan i uzbuđen od dragosti, pa me opet uhvatio rukama i spustio nježno na pod.
    Prođoše eto tri decenije od tada, nema više te sjajne generacije, umrli su i Doctor Socrates i njihov trener Tele Santana....a i moj stari.
    Danas počinje jedno drugo prvenstvo koje ću sa žarom pratiti i opet će prva utakmica koju ću gledati biti Brazil....i opet ću biti onaj dječak od 10 godina koji veselo nasmijan pada prema raširenim rukama mog starog... siguran da me neće ispustiti...

     

    BrazilFlagFeatured.jpg


  12. OPET MALO KROZ SNOVE... .

    Vojme, ala se malo spavalo, ni tri sata...ali što sam spavao, vrijedilo je barem za tri naredne neđelje, ne trebam sad spavati nikako svo to vrijeme kako se lijepo isanjah.
    Evo vidiš, taman ovije dana kad najviše treba, iz nekog razloga ne merem dobiti ni mater ni sestre, nešto ne ferceraju telefoni pa Bog. Nema te sile da se probijem do Gra'va...svašta.
    Eeeeeeee...ali zato postoje snovi, nema burazeru đe sa njima ne stižeš, nema te granice koju ne mereš probiti, te daljine, tih smetnji u vezama. K'i podmazano, nema brige...
    Znao sam ja normalno da će ova noć biti teška, čudim se da sam ikako spavao, mada eto ta naša Oluja traje zera duže, Gra'vo je otišlo onima, da ih ne spominjem, u ruke koji dan prije ovoga, tačnije 28-mog Jula...pa se eto tako sve to odvijalo još duže i poduže za nas bene sa vr'a Dinare...
    Nego, đe sam stao...aha, kod snova...uh, čekajde prika da priškrinem vrata od terase, bome nešto priledeno, a kanda bi ljeto trebalo biti...ma dobro, more biti da je što sam eto malo spavao, a more biti i da je ipak zera ledeno oko srca...e jebi ga, ta vrata ne rade, ne merem zatvoriti prilaze srcu. Ništa, biće zera ledenije dok ovo pišem.
    A brate dragi, 'esam bio mlad i lijep noćas, ili bar mislim da sam bio lijep, ali sam zato mlad bio sigurno. A i Gra'vo mi stajalo čitavo, ma nije burazeru čak ni komadić ceste bio napuko, sve 'nako kao što je bilo, sve lijepo, sve stoji, i Dom, i Zvijezda, i Hotel i Motel, pa i onaj spomenik na Gradini, i kuća moja, a i bilo čija druga...ma cijela Krajina k'i ispod čekića da je izašla...
    A ja se nešto uparadio, što će reći da sam obuko nableđe varmerke što sam imao, neku majčitenu na kojoj piše AC/DC, proš'o rukom dva tri puta kroz kosu da se očešljam i eto...i tako ja kroz grad. Pa nema ko tu ne naiđe, a svi mladi i lijepi kao ja. Dobro, skoro kao ja, ipak su bili zera ljepši....eto odnekud ispade seja moja, k'a veli nešto u stilu " jope si ti mislio u grad bez mene, kad ću ja više dovoljno porasti pa da idem i ja u disko s tobom?" A ja se smješkam, velim joj da se ne žuri sa odrastanjem, nema tamo baš tako lijepih stvari, sve nešto ozbiljno, zakukuljeno i zamumuljeno, neka tebe u tvom djetinjstvu, sejo moja....
    Pa eto i žujana onog Jakšića, još s vr'a one Titove ulice se dere k'i manit, a sa njim i Aco Grcić, pustili one kosurde i mlate glavama zera nekoj samo njima znanoj melodiji..." ajde Srbane, jebo ga ti, koliko te čekamo, čudo jedno, pa treba li rakiju popiti il' šta si ti mislio raditi danas?"
    Neko me ispod miške uvati, ja se okrenem da vidim, kad ono moj Vlade, i on odnekud tako naleti, ide i on sa mnom. A zna se đe ćemo svi tako u kompletu, normalno kod Raćete. Đe drugo i koje je to mjesto bilo važnije tada od toga? Ma idi, o tome se ne treba ni divaniti. I tako nam još tu neđe nekako se priključiše i Milan, i Siniša, i Duka, i kum Rade...ma ne znam ja ko to još sve ne dođe, ma i kum Radoslav, Zoka Pop, Radovan, Dražo...ajme, šta nas je, čudo jedno, popićemo apsolutno sve što kod Raćete ima za popiti...
    Šta ovo, jel no moja bijela lada prozuja pored nas? 'Est Boga mi, ćaća moj...eno ga vidi, zastade i vraća se u rikverc, znao sam matere mi, sad će on nešta..." Alo, klipani, đe ste to pošli, jope neku pizdariju praviti? Ček da se parkiram, moram i ja s vami..." Vaje on tako, i on bi da ka' nešta zera jope da bude mlad pa da sa nama luduje.." Daj stari, nemoj me svaki put trzati, ajde kući kod matere, eno je čeka te, ti što si manita', manita' si, kao nisi ti dovoljno danas rakijica popio i izljudekao se s ljudima? Aj goni to auto kući dok još moreš puta pogoditi " Ode nekako bezvoljno..uh dobro, sad morem ludovati...
    Aaaaaaaaaa baćo, upadamo kod Raćete...za šankom spremni i zapeti ko puške Obre, Ture, Edo, odmah se vade razne vlaše sadržine svih mogućih napitaka ovoga svijeta...'esam već rek'a da ćemo sve popiti? 'Esam? E dobro...dere Sklonište sa zvučnika, čini mi se i Čorba...ali ne čujem dobro od graje ovih mojih, to se ne zna ko s kime priča, svak svakom u riječ ulijeće, svak svoju priču dere, 'vojme nisam ni znao da je par nas zaljubljeno u istu curicu...eto, sad znam, treba 'vako da galamimo na sva zvona da bih saznao...ma šta ja saznao, sazna cijelo Gra'vo u cugu. E, ali zato vam neću reći koga sam ja volio...dok se zera ne napijem, to jest....Eno ga i Raćeta stoji u ćošku, nalaktio se...pogleda prema nami, nasmija se onim svojim dobrim i lijepim osmjehom, klimnu nam glavom i pusti nas našim mladalačkim poslovima...
    Ajme, prika, 'esam se zapriča, valjalo bi kavu skuvati, ali nemam sad vremena, moram ovo ispričati dok mi se jope nije đe izgubilo u poljima snova, dok sam još u trenutku, dok još živim tamo, mora kava pričekati...
    Đe sam sad stao? Šta je ovo, đe smo sad, nijesmo više kod Raćete izgleda...aha, u disku smo...nemam pojma kako smo se tamo odjednom našli, udara Raćetina rakija dobro, zna ono ovako da te teletransportuje u cugu na koje god 'oš mjesto...
    E našeg diska u Domu Gavrilovom, bome je za to valjalo živiti, to braćo moja nema dva put na svijetu, pa da obiđem tri Pariza, 7 Londona i 12 Njujorka, ne mereš ono više niđe naći...a tu su i te naše curice, šepurenje počinje, mada smo se pogubili ko telad na livadi čim su nas samo i pogledale...nema koje nema tamo...i Nena, i Dragana, i Sanja, i Tanja, i Vera, i Milica, i Dragica, i Olja...ma vala sve i jedna jedina su tu...
    Prave se da nisu vidile, ali ako nas nisu vidile, što smo onda mi 'nako poblesavili i topimo se dok njihovi pogledi kao nezainteresovano prelaze preko nas, ka' da nas nema? Budu li čekale kakve klipane iz Drvara ili Knina, bome ćemo se dobro naljutiti, nemojte vi meni tu glumiti da nešta ka' volite ove "strance"...a bome more biti da gledaju i ove naše zera starije šmekere, Ćićka, Slavena, Duška i ovu ostalu ekipu koji su nam vaje krali curice...ka' da su nekad bile naše, ali eto, i u snu se more sanjati....
    Dere muzika još jače nego maloprije, ma to je čudo, nema sad koji se bend više ne čuje, skačemo, mlatimo glavama, bome sam jednom tako jako opizdio glavom od radijator da mi se čini da sam ga zera iz zida pomjerio, ali nema to nike veze, samo mlati, skači, deri....
    Zera smo izašli i kao vani ispred Doma, da se oladimo, da sjednemo na one slavne stepenice, pa da lažemo jedan drugom koja curica je kojeg od nas pogledala...pa i još koja piva da se šmugne vako iz Milanovog ili Radetovog gepeka, đavo će svaku platiti, obezbjedili smo se mi prije nego što smo uopšte i krenuli...aha, evo ga i Željo s gitarom, sad ćemo mi malo i zapjevati...mislim, svi smo mi znali pjevati, samo što nas je bilo gadno slušati, ajme, ajme, ali nema to veze, u tom trenutku zvučimo bolje od Ian Gilana i Roberta Planta u najslavnijim danima...
    I...eto, nekako neprimjetno, zora se javlja, polako se osipamo, nestaje iz slike jedan po jedan, polako se kućama kreće uz prve pijetlove i dok šarovi neđe laju, vrazi s njima, vaje laju, odlazio, dolazio, svejedno...jebi ga, pozdravlja svoj svoga...
    Već me vrat boli od onolikog mlataranja glavom, mogu misliti šta će biti kad se sutra probudim...ali prije toga slijedi ribanje od matere što sam jope kasno doša...ili rano, kako te volja, ta jutro je...ali nema veze, oprostiće ona, voli ona mene, tako mladog i kao pomalo lijepog....
    I eto, idem niz cestu do kuće sa nekim čudnim osmjehom na licu, sve šutiram kamenčiće a bome pomalo i sam sebe u gujicu od neke nepoznate sreće...
    I još uvijek nema bombi, nema sagorilih kuća, nema dima i vatre niđe...još uvijek je to moje Gra'vo kakvo volim i pamtim...
    Ulazim u kuću, zatvaram tiho vrata da ne bih koga probudio i da odložim materino ribanje bar dok se ne probudim...ulazim u svoju momačku sobu, pažljivo vraćam varmerke u orman i liježem u krevet...do nekog slijedećeg puta, do nekog slijedećeg ludovanja kod Raćete i u diskaću...a i siguran sam da ću taj slijedeći put poljubiti onu malu. Ma sto posto, kad ti kažem....
    Ovaj, umori li ja tebe, prika moj? Uh, šta je ovo? Dok sam ovo pričo, bome mi iskoči neka bubuljica na jeziku. Vele da kad se to desi neko priča o tebi.
    Ko zna, možda je neko pričao i o meni, ili me sanjao...onako mladog i možda kao nešto i lijepog...
    Eto rođeni moj, iša' bi ja sad onu kavu skuvati, vala smo se nadivanili...a ovo suzu što misliš da vidiš..ma jes poludio....ne plaču Krajišnici....
    Čak ni na godišnjicu nekakije Oluja, bura i nekih tamo drugih trista čuda....
    Živio mi onda...pa se vidimo...kad opet zaspem.

    HPIM0392.jpg


  13. TRAGOVIMA AVGUSTA....

     

    Dođe ti meni opet, mjeseče moj tužni, neprežaljeni.
    Opet mi nećeš dati spavati, opet ćeš mi sve moguće slike i sjećanja na površinu izvlačiti, opet ću se s Mjesecom družiti a Sunce zaobilaziti, jer ne grije dok god ti traješ, ma kako se trudilo...a i Mjesec je nekako bolji slušaoc...visi tako s Neba, opkružen zvijezdama i klima glavom na moje tužbalice...
    Sjećam se kad sam bio mlad i prvi put čitao stradanja našeg Gospoda Isusa Hristosa. Danima, mjesecima, godinama...ma možda se i sada čudim kako je mogao da oprosti. Kako je mogao da visi na krstu, da umire i da, nama za primjer, zavapi prema Ocu svome da im oprosti jer ne znaju šta rade. Nepojmljivo...ima li čovjeka da je sposoban za tako nešto?
    Pa kada sam čitao Braću Karamazove i sjedi Aljoša i objašnjava svom burazeru baš to, tu beskrajnu Ljubav, koja granica nema, to praštanje, to neosuđivanje. A burazer ga gleda i kaže mu..." ma znaš šta...svašta ti tu meni napriča...i to da ima? U tom slučaju, ja hoću da budem tu, da vidim to kada će jagnje leći i zaspati s vukom, i kada zaklani ustane i oprosti i zagrli onoga koji ga je zaklao."
    I evo, i ja tako posmatram ljeto i ove tuđe poljane, gledam ovu neku prirodu koja je lijepa i trebala bi da mi je za srce prirasla, a eto, ipak nije moja niti će ikad biti...zbog tih što su me nekad zaklali.
    Jer nemam ja iluzija da sam živ, ja sam davno umro, ja jedino čekam da vidim onoga koji me je zaklao. Da li ću ja njega zagrliti, mogu li ja njemu oprostiti, mogu li ja potvrditi i Hristosove i Aljošine riječi?
    Uh...a zakla li ja koga ovako na životnom putu? Osudih li ja nekoga, naljutih li se, udarih li, opsovah li? Oprostiše li oni meni? Pitah li za oprost?
    Ili se pravim lud i sve mislim kako sam ja nedorljiv, kako ne griješim, kako sam možda ja pisao o Aljoši a ne tamo neki Fjodor?
    Svađaš se, ljutiš, raspravljaš se, pamtiš, ne praštaš, možda i djecu svoju učiš mržnji...i onda se jedno jutro ne probudiš. I s čime tačno ćeš onda ti stati pred Gospoda? Ma kojeg Gospoda, to Lice neš' ni viditi, budi srećan ako te makar i Aljoša samo onako u prolazu tužno pogleda i odmahne glavom, jer mu je žao šta od tebe bi i u čemu si život proveo.
    Ne mora to ni rat biti, nego eto, samo ovako, neka glupa situacija u životu, neki nesporazum, neka svađa koje nije ni trebalo biti...nešto što bi u stvari trebalo biti apsolutno beznačajno i koje jedno najobičnije " Izvini" u trenutku popravi...
    I onda mi eto dođeš tako ti, Avguste moj. Taman kad se odlučim da ja to nekako pokušam, opet i po ko zna koji put, i da oprostim a i to "izvini" da izgovorim, da postanem bolji, mekšeg srca, da ne mislim da sam besmrtan i imam vremena na pretek....taman ja sve to lijepo smislim, trebalo mi i vremena i mnogih noći neprospavanih da se za to pripremim...kad ono - op - i navratiš ti meni opet, da me pogledaš u lice i pitaš " A možeš li stvarno? Da oprostiš sav plamen, i pepeo ognjišta, krv na ulicama i vapaje ljudi....zaboravljene životinje koje su umirale od straha baš kao i ljudi, pucnjeve i paljbu, strašne eksplozije i ćutanje ptica? Možeš li...i želiš li uopšte? "
    Šta bih dao da me to ne pitaš...šta bih dao da mi uopšte ne navratiš više.
    Šta bih dao da sam jači od tebe, da se ja tebi nasmijem u lice, da pustim suzu oslobođenja duše i radosti, da s jedne strane imam Hristosa, s druge Aljošu a preda mnom da stoji onaj koji me je zaklao a ja mu pružam ruku i da mu kažem :
    "Praštam dok sam živ, praštam dok dišem, praštam...dok me ne zazidaju u kamenje. "
    A tebe, dragi moje Avguste da ispratim putem bez povratka i da te nikad više ne vidim, bar ne u tom crnom i žalosnom odijelu u kojem mi svake godine dolaziš...nego da mi se središ i počešljaš, lice umiješ i namirišeš se sunčanom bojom ljeta...pa da i tebi jednom pružim ruku, da te zagrlim i zajedno, nasmijani krenemo niz put...prateći Tragove Avgusta....

     

    HPIM0267-1.jpg


  14. Džaba.
    Znam da treba biti miran. Da se treba Gospodu Bogu zahvaliti na životu kojeg mi je darovao, na predivnoj ćerkici i ženi koju nisam ni sanjao da ću ikada naći ovako dobru. Trebao bih biti potpuno srećan i ne roptati i kinjiti na život svaki čas.
    Ali eto, ima ta jedna stara rana, koja otvorena i nezaliječena stoji, koja ne zarasta.
    Rana koja se zove Krajina.
    Još uvijek odbijam da prihvatim da nas nema više tamo. Da nismo sad u ove dane svi zajedno, da se veselimo i pjevamo, da slijedimo naše običaje, da se sjećamo predaka i da je svoj na svome.
    U šta su mi pretvorili poljane djetinjstva, dragi Bože moj...
    Pa da makar ljudi sad ima tamo, pa eto, makar i tuđih, da se čuje glas neki, da se njiva obradi, da se korov očisti, da se kuća popravi.
    Ali nema. I znam i zašto nema - neda zemlja ona. Nije za džaba rečeno da je oteto prokleto. Neda zemlja tuđinu, neće da rađa pod njim, neće da cvjeta, neće da mu se veseli.
    I eto tako, pusta i sama stoji, bez zvižduka pastira i veselog smijeha djece.
    Bože, molim ti se iz sveg srca, daj mi mira i Ljubavi, otjeraj mržnju iz mene, pomozi mi da budem bolji, pomozi mi da budem kao Ti. I šta god poželio sebi, za šta Te god molio u moje ime, molim Te za sve moje ljude, braću i sestre. Daj nam Gospode smirenja, Ljubavi, Vjere i Nade.
    Srećno vam Badnje Veče i ma gdje se sad nalazili...nemojte zaboraviti odakle ste tu došli...

    http://www.youtube.com/watch?v=nAzLMoSuAKI


  15. Svaki čovjek umre makar dva puta.

    I svako zna razlog te svoje prve smrti, ne mora za svakog da bude isti.

    Poslije te prve smrti možeš da se zavaravaš, možeš da se praviš da ti nije ništa bilo, ali ipak nekako znaš da si mrtav.

    Možeš da se odseliš u drugu zemlju, možeš da recimo gubiš na kilaži, promjeniš frizuru, da se počneš zanimati za neke druge stvari, ili se kriti iza njih, ali ta smrtnosna rana je ostala. Možda čak uspiješ i da nađeš neku novu ljubav, ali samo pod uslovom da je i ona već jednom umrla. Tako da joj ne moraš ništa objašnjavati, da se razumijete bez riječi i da pazite da jedno drugom obilazite tu rupu u vama koja više nije zarasla.

    Od koje ste umrli.

    Ostaje nada da neće, kad umreš onaj drugi, konačni put, boljeti onako mnogo kao prvi.


  16. Neka meni mojih Srba i Srbije

    Shvatam i razumijem. Razočarani smo, sve nas ovo boli. Ili bar veliku većinu. Svijet nam je još jednom odvalio šamar. Ili je bar pokušao. A da li je stvarno i uspio?

    Normalni i pošteni ljudi istinu znaju. To što se pokušava pisati neka nova istorija, što se prekraraju događaji...nek im bude. Postići sa tim neće mnogo.

    Ćuti Srbija. Neka ćuti. I Hristos je pred Pilatom ćutao, sve što je imao da kaže, rekao je narodu i djelima, nije bilo potrebe da se brani i govori nešto pred nekakvim "sudom". Pa ga taj neki "sud" i osudi i razape i "ubi".

    Ali je Vaskrsao. Mogao je da siđe sa krsta, tražili su od Njega da vide da bi Mu vjerovali, tražili su još jedno čudo. Ali im nije dao, ne tada. Govorio je " ko ima uši da čuje, neka čuje i ko ima oči da vidi, neka vidi."

    Draža je meni ta i takva Srbija, sada i površinski mala, jer su joj sve oteli, svu je raskomadali, nego eto te neke njihove "države" koje su na poklon dobili od stranaca. Sami se za njih nisu izborili, niti bi mogli.

    Draža mi je ta Srbija koja ne mora da kleči pred raznim "firerima" 21-vog vijeka, ili da im se "sagne" da vrši one nečasne radnje.

    Raduje me u stvari ta Srbija koja pomoć neće ni kad im se nudi. Jer kad od nekoga nešto uzmeš, onda si mu vječito dužan, klečaćeš i saginjaćeš se zauvijek. E mi nećemo, džaba je čak što i "baćuške" kao fol žele pomoći. Da li? Ili bi i oni da imaju svoju "djecu cvijeća" kao što je drugi imaju, da nam mogu naređivati kada ćemo udahnuti, izdahnuti, nuždu ići vršiti?

    Nećemo mi tako. Možda čak toga nismo ni svjesni, pa se eto bunimo..." a daj, što se ne udružimo makar s njima? " E nećemo, ne da ni srce, ni čast a bome ni istorija. Valjda smo se naučili da neke tobožnje "saveznike" nismo imali nikad. Što bi nam to onda sada trebali?

    Što reče onaj neki ponosni čiča u jednom od filmova kada prilaze da ga kolju, a on ni glasa da pusti...i čude mu se dželati..." šta je ovo, pa ti ništa ne govoriš, ne moliš za život?" - " Samo ti sinko radi svoj posao".

    Nek rade svoj posao, mi ćemo svoj.

    Draža mi je i ta Srbija u ćutnji koja ne mora nikome da salutira i polaže račune, nego ona koju bih imao kada bi nam pomagali "braća" sa istoka, kao što ovima pomažu sa zapada.

    Nije ničija do zore gorila, svaka se tajna saznala, ono što se šuškalo u tamnim klijetima i na uši šaputalo, na kraju se sa krovova vikalo, svi su sve saznali, prije ili poslije.

    Razapeše nas. Opet.

    I Vaskrsnućemo. Opet.

    Ostaje nam Vjera, Nada i Ljubav.

    " Blaženi oni koji ne vidješe, a vjerovaše".

    Neka meni mojih Srba i Srbije....


  17. Mili Srbi moji, koji ste se vratili dolje, nije da to niste morali raditi svaki dan i ovako i onako, ali ovih dana imajte oči na leđima, dobro zaključavajte vrata, nikada nemojte sami nekuda poći, čuvajte se i pazite se JAKO, JAKO ovih dana...ova ustaška stoka je trenutno u euforiji, ubiće bilo koga samo zato što se to očigledno može.

    Nema kazni, nema suda, nema ništa.

    Pazite se ljudi, sad će vampiri opet da se probude....

    Hristos je na krstu izgovorio sledeće riječi : " "Elah, Elah, Lama Sabachthani?" koje znače " Bože, Bože, zašto si me ostavio?"

    Ne zaboravite Srbi da se mi još uvijek nalazimo na tom krstu...


  18. I tako...tek se sunce promolilo, a već se dalo naslutiti da će biti prelijep dan. Nisam morao nigdje ići, raspust je bio u toku, ali nisam htio tako divno jutro da provedem u kući, pa se spremih i odoh malo do centra Grahova, samo da se prošetam.

    I sjedoh na onaj zidić ispred stare gimnazije, pored Doma, ne razmišljajući o ničem posebnom, samo sam gledao rijetke ranoranioce koji su prolazili nekim poslom tuda, ulicama moga grada.

    Nisam ni primjetio kada je stao pored mene, samo sam mu osjetio ruku na mom ramenu.

    " E mali...o čemu ti razmišljaš?"

    Nije pitao ni što sam tako rano napolju, ni zašto ne spavam, kad već mogu, ni dal' sam makar vatru založio da bude toplo u kući, jer ma koliko lijep dan bio, jutra znaju biti hladna na Dinari. Ne pita ništa od toga, nego pita o čemu mislim.

    " Ma o ničemu stari, nekad mi se eto samo gleda u ljude i život."

    Lupnu me kratko po butini...

    " Ajd, kad završiš, dođi u Zvijezdu da popijemo kavu...možda bi valjalo danas otići malo u Peulje, da šetamo livadama..."

    Gledao sam mu u leđa dok je odlazio uz ulicu i pomislio u sebi " Hvala, tata ".

    Imao je život nekad tih malih, srećnih trenutaka...toliko su mali bili, da je čudno kako ih primjetiš, i još čudnije što ih pamtiš toliko dugo.

    Možda zato što ih već odavno više nema....


  19. RIJEČ

    Riječ je sve što čovjek ima u životu.

    I mada kažu da su djela važnija od riječi, ako nema nikoga da je zapisao ta djela riječima da se zapamte - čemu onda djela?

    Mnogo puta čujem kako ljudi kažu " ma ja ne znam pisati. " Ili " sramota me je nešto napisati, nikad nije dobro." Ili, a to mi je još najgore čuti "mrzi me da pišem."

    Kad je moj stari umro, nisam mogao da prisustvujem sahrani. Eto, inostranstvo, daljina, sve se tako iznenada i brzo desilo da jednostavno nije moglo.

    Kada sam konačno došao kući, ja ništa drugo nisam radio nego preturao po cijeloj kući neću li naći nešto što je on napisao. Bilo šta...neku rečenicu, možda da ga podsjeti na nešto što treba uraditi, možda neku misao jer znam da je volio ponekad po koju pribilježiti, možda neki stih.

    Uh, sreće moje kada sam mu našao neki mali rokovnik gdje je ovako ponekad ponešta zapisivao. Nije bilo mnogo, brzo sam pročitao, ali kao da sam našao ćup zlata.

    Pričali smo sve i svašta dok smo živili zajedno...kad sam otišao, telefonskim razogovorima nikad kraja. I pamtim ja sve te razgovore i izgovorene riječi, ali mi eto nekako puno draže ove napisane što ostaše. Da ih je Bogdo bilo više.

    Gledam ja i slike njegove, i mada kažu da slika govori više nego hiljadu riječi, džaba. Ako nema koja riječ uz tu sliku, da kaže zašto i gdje je slikana, kada i kojom prilikom...ona ostaje samo slika za one koji nisu bili tada tu kada je slikana.

    Pišite ljudi, i čuvajte to što pišete. I to rukom pišite, na papir, a ako već pišete na ovim čudnim sokoćalima, onda odštampajte i sačuvajte negdje. Propašće ova tehnolgija prije ili poslije, siguran sam, ali pisana riječ neće.

    Jest, izblijede slova, ali ima dosta načina da se to sačuva kako valja.

    I nije uopšte važno o čemu ste pisali, da li je to o nekom nevjerovatnom i nezaboravnom događaju, neka pjesma, priča ili eto šta bi trebalo kupiti u prodavnici ili o nekom sportskom događaju. Važno je da ste pisali ikako.

    Bolja je bilo kakva riječ nego nikakva, bolji je i loš pisac nego onaj kojeg nema nikako.

    Ajd da ne dužim, bar ne ovdje, jer znam da ljudi mrze čitati dugačke tekstove sa kompjutera i da krive vratove, samo sam vam to htio reći.

    Pišite.

    Jer je riječ sve što čovjek ima.

    I ona koju napiše, pa ostane za njim...a i ona koju je dao pa nije pogazio.

    Jer se ipak čovjek po njoj najviše pamti.


  20. TEŽINA

    Kad me neko pita šta mi je najteže u ovom inostranstvu ( mada me to niko nikad ne pita, jer za Boga, zar može nešto biti teško u inostranstvu, zar tamo nije sve med i mlijeko, bajke, Cinderele, leteći konji i kovčezi puni zlata na kraju duge?), bez razmišljanja mogu reći - jutra.

    Probudiš se iz nekog sna, možda si još koliko prije jedan tren bio u svojoj kući u Krajini i smijao se s poznatim i dragim ljudima, ili si možda šetao ulicama Beograda pa sjeo ispred Moskve da popiješ kafu i posmatraš te nepoznate, ali divne i opet tako bliske prolaznike...i onda se okreneš, možda ti je ruka utrnula ispod obraza od spavanja...i otvoriš oči.

    Ne prepoznaješ odmah sobu u kojoj si, čudiš se kojim to jezikom pričaju ljudi ispod tvog prozora polazeći na posao, pitaš se ko je odjednom nakupovao toliko knjiga nekih pisaca koje ne poznaješ a bulje u tebe sa nepoznatih polica...

    I sve misliš da si u stvari tada, kada si se probudio, upao u neki čudni, ružni san iz kojeg bi se valjalo odmah probuditi, prekrstiti se tri puta i zamoliti Boga da se ne ponovi takav košmar.

    I onda sjedneš na krevet i najčešće opsuješ, mada ti ni jutarnja suza nije strana.

    Jedino ako mi je dijete odmah budno, ako mi se nasmiješi i kaže " dobro jutro, tata"...samo onda znam da nije baš sve uzaludno...

    Ali bez toga, bez njenog osmjeha... i najsunčanija jutra ovdje su tako tamna i puni oblaka da im nijedno nevrijeme sa Dinare ravno nije...