SrboPeuljanac

Members
  • Content Count

    790
  • Joined

  • Last visited

Everything posted by SrboPeuljanac

  1. Bјечна слава свим страдалима.
  2. UBIJ i ZABORAVI... Dječak u bijelom je bježao nepreglednim poljanama, sa zebnjom u srcu i strahom u duši. Čovjek u crnom je laganim, ali sigurnim korakom, sa zlobnim osmjehom na licu, išao za njim... «Nemaš se, mili moj, gdje sakriti ovog puta...konačno sam te ugledao...sada si moj. Ionako je svaka stopa kojom trčiš moja...džaba se umaraš...» « Majko moja, sa puškom ide za mnom ovaj put...Bože Pomozi i spašavaj, pokaži mi gdje da se sklonim, neću da nestanem, neću da umrem, ne smijem...» - vapio je dječak ka Nebu...ćutljivom, kao i obično... Čovjek u crnom je bio neprirodno miran, niti su mu se grčili mišići na licu, niti bore mrštile, ni treptao nije...kao što nije ni korak ubrzavao. Izgledao je ljudski, ali je malo šta ljudskoga u njemu bilo. Imao je samo jedan cilj – da stigne dječaka u bijelom i da ga ubije. I bio je siguran u svoj uspjeh, ovog puta mu se neće desiti nikakva greška. Niti će imati milosti, kao do sada. Tragao je za tim dječakom godinama, tražio ga na svim krajevima svijeta, i ponekad, mada vrlo rijetko, ga je uspjevao i ugledati, na nekom sasvim neočekivanom mjestu, uglavnom tamo gdje ga nije ni tražio. Znao mu je ugledati sjenu u sred blještavih gradova, na sastancima sa nekim uvaženim ljudima koji su čovjeku u crnom krojili sudbinu, ili bar odlučivali o jednom njenom dijelu...u veoma važnim dogovorima koji su tom čovjeku trebali pomoći da ostvari neke veoma važne planove za svoju budućnost...u poslovima koje treba obaviti odmah i sad, da bi mogao napredovati... I pojavljivao se taj dječak u bijelom, kao neka zla kob, kao neko ko mu želi najveću nesreću i svaki put mu kvario sve te planove...neočeikavno, jer čovjek nije bio pripremljen...te mu je tako i uzmicao neprestano.... A kad god ga je tražio na mjestima na kojima je bio siguran da će ga naći, među nesrećnim ljudima, među onima koji prose, među onima koje je Ljubav surovo izigrala pa su jadikovali da ih svijet čuje...među usamljenim pjesnicima na raskrsnicama koji su recitovali stihove koje niko nije slušao i svirali melodije koje se nigdje nisu čuli...među majkama i očevima koji su plakali nad svojom mrtvom djecom....tamo, gdje je eto bio ubjeđen da će dječak biti... Tamo je samo stajao on, čovjek u crnom i gledao u tu tegobu i teškoću života i čudio se kako mu je taj dječak opet umakao...i da li je bio na tim mjestima uopšte...ili je namjerno poslao čovjeka u crnom da tamo za njim traga i sam stoji na takvim mjestima... Ali, sada je bio njegov. Konačno je shvatio gdje će ga naći. Tamo u tom prostoru gdje je i on nekada bio...a nekom čudesnom magijom je dječak u bijelom ostajao i samo povremeno prelazio u svijet čovjeka u crnom, eto, tek toliko da mu pokvari planove i promjeni pravac kuda je ovaj pošao. Sve sigurnijim korakom mu je prilazio, mada je dječak pokušavao da se krije po svim mogućim i nemogućim mjestima, po svim vidljivim i nevidljivim, bar se tako nadao dječak, mjestima... Ali je čovjek koji je išao za njim bio nepogrešivog koraka, nijednom nije skrenuo sa puta koji je vodio sve bliže prema dječaku, svi napori su bili uzaludni...svejedno gdje se dječak krio. Krio se ispod školskih klupa na kojima je čovjek u crnom nekada ispisivao nečije stihove i imena...krio se pored potoka gdje je čovjek nekad sjedio, sa svojim vučjakom uz nogu i čitao knjige nekih drugih dječaka u bijelom, uživajući u samoći i beskrajnom Krajiškom Nebu...sklanjao se u skutove jednog Doma Mladosti, gdje je čovjek u crnom nekada krijući pjesme pisao... Pa je vidio da nema skrivanja ni tu. Čovjekov nišan je bio na njemu bez obzira gdje se sklanjao. Pokušao je da promjeni taktiku... Počeo je da se skriva po Belom Gradu, između Studentskih klupica i sirotinjskih menzi...u Kalemgdanskim kapijama i letio je beogradskom košavom dok ga je jesenje lišće koje je taj čovjek nekada toliko volio sakrivalo od pogleda istog...u kasarnama širom neke bivše zemlje, među puškama, mecima, među krvlju natopljenim livadama... Ali čovjek u crnom je koračao za njim, iako sporog koraka, bio je brže na tim mjestima nego dječak koji je letio s jednog mjesta na drugo brzinom misli... I dječak se ponovo vratio, misleći da je prevario čovjeka, na mjesta gdje mu je ipak i prije uspio uzmicati. Na Krajiške Poljane. Džaba...i mada je bježao niz te poljane svom snagom, čovjek u crnom je bio sve bliži...i bliži... Dječak u bijelom je sjeo pred jednog groba u Peuljima, na izmaku snage i predao se...ovaj put mu nije mogao uteći... Čovjek u crnom je prišao sa zadovoljnim izrazom na licu i posmatrao nevinog dječaka kako se iz sjedećeg položaja prevaljuje u ležeći, iscprljen od trke i bježanja koja traje cijeli život...i sjeo sa puškom uperenom u dječakovo srce...smijući se... « Eto...tu si , džaba bježanje...» Dječak je gledao u plavo nebo iznad njih, snage nije imao da podigne glavu... « Jesam, tu sam, ne može se tebi uteći...evo, tu sam, ne bježim više, radi po volji, nemam više snage « - zaplakao je dječak....» nadam se da ti je volja dobra «.... Čovjek u crnom se zacerekao skoro životinjski...ne mičući cijev puške sa dječakovog srca... « Dobre, dobre, moj mališa...šta mi muka zadade. Šta mi poslova pokvari, šta mi para baci, šta mi drugova otjera, šta mi života uništi...dobre, mili moj, dobre, samo da povučem obarač, i bolje više nikada neće biti...kad se riješim tebe, riješiću se svih svojih nevolja...» Dječak je ležao na travi, pored groba i dalje gledajući u nebo Krajiško...dok su mu suze kapale na tu tvrdu, ionako krvlju natopljenom zemlju. « Pucaj, ubij me i zaboravi. Neću ti više bježati. Stigao si me, sad sve znaš. ja više nemam kuda. Smijem li reći bar još neku rečenicu prije nego što mi pogodiš srce ? « « Nemoj samo odužiti...predugo sam čekao na ovaj tren...ajd, pričaj...» « Ubij me...i meni je ovako dosadilo, sve to bježanje i sva ta trka...kažem ti da nemam snage, ja sam ipak samo dječak, obučen u bijelo, boju nevinosti i nemam kapu, kao ti...ja Nebo nosim na glavi...a ti imaš i kapu i nosiš boju žalosti...ne daš ti više radosti u sebe. Pucaj i ubij, pucaj i zaboravi...ali ako me ubiješ...nestaće ovaj grob...nestaće ovo Nebo, nestaće ti i prošlosti, i budućnosti, nestaće ti sjećanja, nestaće ti Ljubav, nestaće ti sjećanja na oca, majku, sestre, braću...nestaće ti sjećanje na mene...nestaće Mala iz Bosanske Krupe, nestaće djeca iz Oluje, nestaće ti prvi poljupci i sadašnje radosti, nestaće ti draga, nestaće ti dijete tvoje... Ja što sam ti smetao, smetao sam namjerno, samo da ti nikada ne dam zaboraviti odakle si, ko si, šta si...a i da te ubjedim da možemo i moramo jedan sa drugim živjeti. Jer ako nema mene...nema ni tebe...i sve će nestati kao da nikada nije bilo.... Pucaj sad...dosta je bilo...» Čovjek u crnom je sjedio zamrznuto ispred tog dječaka obučenog u tu nevinu boju...i mada je mislio da je to nemoguće, ipak je postavio jedno pitanje...polako okrećući cijev od dječakovog srca i upirući je sebi prema ustima «A ako nema mene...može li onda sve to ipak postojati, samo da ti sve vodiš ? Neka bude tebe onda, ali bez mene...može li tako biti ? « Stavio je sebi cijev u usta i čekao odgovor...dok su i njemu suze išle niz lice... « To samo ti možeš odlučiti...pucaj u kojeg god hoćeš od nas dvojice...samo znaj...da bez jednog ...onog drugog nema...» Čovjek u crnom se polako ispružio po Krajiškoj Poljani pored tog istog groba...zagledan u to beskrajno plavo nebo...bacajući pušku daleko od sebe... Dok je dječak u bijelom ustajao i trkom nestajao šumarcima sutona, prošlosti, sadašnjosti i neke... nejasne budućnosti...
  3. „Bvavoo...bvavoo...” Milo dijete moje Sjedim evo pola dana i noći za ovim sokoćalom, pišem i slušam pjesme. Nešto me ona moja stara, poznata nostalgija uhvatila, pa se prihvatio, što no kažu, onog što i ne prolazi...sjećanja na djetinjstvo, oca, majku, Krajinu, mirišljave livade i nježne ruke... Pojate pune sijena i đeda koji se ponosno smješkao. Ćaće što me za ruku držao, mada sam se ja svom snagom otimao da se pripijem materi uz nogu... Čitam neke priče koje sam davno napisao i kada sam te spominjao u nekom budućem vremenu...ili nepoznatom...svijet u svijetu i između dva svijeta... Pisao sam rečenice koje su išle ovako nekako „Ako ikad budem imao djecu...” „Volio bih da mi djeca ne vide što sam vidio ja...” „Sve sam pokušao, samo otac nikad nisam bio...” „ Daj Bože da pronađem ženu koja će biti majka mom djetetu, a ja otac njenom...” I iščitavam ih nanovo i nanovo- i čudim se ...pa zar sam tako žudio za tim a godinama te nije bilo ? Šta li sam ja čekao ? A odgovor znam istog trena - čekao sam ženu koja će biti ona druga, obećana polovina mene. Jer dvoje postaje jedno. I sa njom, kada mi je Bog poslao, kad je čuo konačno i moje nesuvisle i nerazmještene riječi... Sa njom si stigla i TI. Moje sunce. Sve moje o čemu sam ja nekada sanjao, za čime sam žudio, o čemu sam pisao i svaka bora na mom tijelu mi se pružala ka tebi i njoj...sve je tu. U tebi. Kojoj uđem u sobicu ujutro i kažem punim, jakim glasom, glasom koji više nema straha da te neću imati... „ DOBAR DAN ”...pa te uzmem u naručje i okrenem se mojoj dragoj, a tvojoj mami, da je poljubim i ko zna koji put joj se iz srca, ali tiho, u sebi, zahvalim, što mi te je dala... A ti, milo moje, čim me ugledaš, tapkaš rukicama, mada ja nisam ni rekao „ bvavoooo...bvavoooo...” Tebi je trebalo samo moje lice...kao i meni tvoje...da se oboje zažarimo od Ljubavi i sreće...a meni je ipak trebao još onaj zagrljaj tvoje majke meni oko ramena, da znam da je sve to istina...i da sve to postoji... Da postojite i ti i ona. Da one priče ipak nisam pisao za džaba. Da nisam sanjao za džaba. Da i Sanjari nekad uspiju, ma koliko nekorisni bili za svijet. Jer ko će Sanjarima znati...kad su im snovi od cigle i karata... Ali TI nisi...nit je moja draga... I sada... očekujem sledeće jutro, pun slatke zebnje i vesele radosti kada ću ti ponovo moći reči DOBAR DAN... A ti mi tapšati rukama...„bvavoooo, bvavoooo.. ” i prije nego što me tvoja mama zagrli... I znam da ću danas biti opet tako raspoložen da ti pjevam pjesmu koja te je prva uspavala kada si se ti tek rodila... Ulicu Kestena... I da će mi tvoje rukice tapšati „ bvavoooo”...dok će me jedne usne ljubiti... A ja ću hvaliti tebe, Bože...iz sveg srca...
  4. Slazem se sa Knindzom u potpunosti... Radovane, pobratime... Godinama i godinama se mislim bil` ti postavio jedno pitanje, dragi moj predsjednice, junace i srpski heroju... Znam da ti nije sada lako, da nosis ko zna šta na svojim ledjima i da si jedan od onih velikih junaka iz bajki iz legendi koji se samo ponekad pojave među nama ljudima...bar bio Volio sam te i postovao kao rijetko koga sto sam postovao za vrijeme ovog mog gresnog zivota...tebe i Ratka... Ali me muci ovo pitanje već 13 godina, 13 godina mi mira neda a nema mi ko odgovoriti, pa eto...ako te slučajno tamo na tom njihovom „sudu” budu pitali...volio bih i ja cuti odgovor na ovo pitanje... Gdje si bio u vrele ljetnje dane krajem julskog mjeseca kada su zaredom padali najcisitiji gradovi po procentu srpskog stanovnistva na teritoriji one bivše, uklete zemlje...gdje ste bili ti i nas brat Ratko kada su palili i unistavali Grahovo, Drvar, Glamoc, Petrovac ? Kada je padovima tih gradova pala i zaledjina i zadnja odbrana Republike Srpske Krajine, pa se nebraca i opaki neprijatelj naprosto usetao u Knin i ostale naše gradove diljem Krajine ? Otac si Republike Srpske, dao si ljudima novu državu i odrzao nadu...ali...bas ovi gradovi nisu u toj Republici...bas ovi, najcistiji, junacki gradovi... Pitao sam Slobu onomad, jer on potpisa da to bude tako, ali mi ne odgovori..pa eto, ostade mi samo ti da mi odgovoris... Nemoj mi zamjeriti, komandante, predsjednice i brate moj, Bog te cuvao na svim putevima tvojim...ali ne pitam samo ja ovo pitanje, pita hiljade i hiljade mrtvih usta, krv razasuta po poljanama Krajine i kosti kojima se ne zna grob niti ih ima ko sahraniti... Gdje si bio i šta se dogodi tada...hoćeš li nam otkriti tajnu ? Ja znam gdje sam ja bio, tamo gdje si mi i rekao da budem..a ti ? Ne zamjeri, brate, što se usudjujem ja, ovako prost i neuk da pitam tebe...ali pitati sam morao...bar sad kad znam da si ziv, Bogu dragom hvala...morao sam pitati...
  5. Ovo je zaista strasno... Koji je to topik bio, Zombi, trazim ali ne mogu naci...jel to jos sacuvano ?
  6. Kakav bolestan cojek ovaj glavati, nevjerovatno...
  7. Prvih sto godina je najteže... ...a poslije ćemo lako, što no kažu naši ljudi. A ja bih, draga moja, da ti se zahvalim za ovu prvu godinu koju smo zajedno u braku proveli. Što si mi oslonac u životu, što mi pružaš sve ono o čemu sam nekada samo sanjao, a sada doživljavam... Što si rastjerala tmurne oblake koji su nekada mojim svijetom vladali, što si me naučila kako da živim, i volim i radujem se... Da prihvatim prošlost koja se ne može promjeniti i da zajedno koračamo prema svjetloj i lijepoj budućnosti...bar nju možemo učiniti srećnijom i pjesmama ispunjenjom... Hvala što mi činiš život vrijednim, što zbog tebe opet vjerujem u sebe, hvala ti što mi kažes da si srećna što si mene u životu srela... A ja se zahvaljujem i tebi i Bogu što sam tebe sreo... Šta ti je život...nekada smo živjeli na 30 kilometara jedno od drugoga a da se nismo znali..morale su naići i bljesci i oluje, muka, jad i čemer da se proživi...da bi se sreli i život proveli zajedno... Kažu da su čudni putevi Božiji...i preko trnja do zvijezda... E pa, Bože, ako je sve ono što je bilo u mom životu vodilo ka ovome, da sretnem i ukradem sebi samo svoju zvijezdu sa Neba...hvala Ti Svevišnji što pogleda na me... I hvala ti, draga, najveće, za ovo nemam dovoljno riječi, mislim da nisu još izmišljene, ali da kažem onako kako znam po skromnim mogućnostima mojim - hvala što mi rodi ovo naše malo sunce, ovu svjetlost koja sija jače i obasjava mi život jače nego sto su zvijede nekada obasjavale Dinaru...u ona mlada vremena...nevina... Srećna ti godišnjica, mila... voli te tvoj dragi...
  8. Medjutim, glavas je vec sklonjen negdje na sigurno...ludnica...
  9. A jesu se pretrgli...CAK 10 godina. > Ma i to ce mu smanjiti, puno je to za njega...
  10. Далеко, брате, што јест јест. Пјесма ми тачно душу разара... " Ђе је онај писац..." Еееее, моја Крајино....
  11. СРЕЋАН ЂУРЂЕВДАН и хвала на овим предивним стиховима, брате.
  12. СРЕЋАН ЂУРЂЕВДАН СВИМА КОЈИ СЛАВЕ И ХВАЛА СВИМА КОЈИ ЧЕСТИТАШЕ ЈЕР СЛАВИМ И ЈА. ИСУС ХРИСТОС МЕЂУ НАМА, И БУДЕТ И ЈЕСТ!
  13. Што те то чуди, брате Мићо ? Што каже брат Книнџа, па нису они орић па да се након само двије године слободно шетају... >
  14. Vidim da je pjesma skinuta nekoliko puta...imate li kakvih komentara na nju, braco i sestre ?
  15. Hvala na citanju i komentarima, sestro Daco i brate Knindza. Svako dobro...
  16. Lijepo receno, brate Vukasine. Ziva bila sestro Ljiljo i hvala na pozdravu. Svako dobro...
  17. Ilija Strbac pjeva. Strasna pjesma, sam naslov je valjda dovoljan...
  18. Izuzetno rijetka Bajina pjesma, " Niko ne zna kako mi je " ( samo spretan glumac sam ja ):