SrboPeuljanac

Members
  • Content Count

    790
  • Joined

  • Last visited

Everything posted by SrboPeuljanac

  1. Зна ли неко којег се датума обиљежава име Свете Милице у Црквеном календару ?
  2. Изуетно. Ниједан наш сајт на цијелом нету не изгледа овако лијепо. Свака част на уложеном труду, просто је за неповјеровати колико добро изгледа. Поздрав.
  3. ХРИСТОС ВОСКРЕСЕ -СМРТ И ГРИЈЕХ ПОБИЈЕДИ, ВЈЕЧНИ МЛАДЕНАЦ ИСУС ХРИСТОС!
  4. И да су Дражу стрељали још 200 пута, убити га не могу. Док год иједног Србина има, Ђенерал Дража неће бити заборављен нити ће умријети.
  5. Majčina briga... Još uvijek živi tamo..gdje sam ja nekada sanjao... „E moja stara...a šta veliš da se ne ljutim ?” „Nemoj sine mili...šta će reći ljudi ?” „Šta će reći ? Opsovati kao i uvijek...” „Bio Goran neki dan kod mene...podrez`o ove naše boriće ispred kuće...nije mi ko imo srediti..a on vidio pa doš`o...nemoj se ti ljutiti...za džaba sredio...” „Što bi se ljutio? Šta kaže ?” „Ništa. Kaže da je sve u redu.” „I ?” „Ništa, sine. Što si postao takav da sve pitaš šta i kome je bilo ? Čekaj da otvorim vrata Gogi...” „Evo, čekam...našoj Gogi, jel ?” „Nego čijoj, sine ? Evo joj i momka...” Auuuu Goga i momka ima! „Koji je taj, mama ?” „Ne znaš ga ti, sine...čini mi se da je srećna...” „`Eli je ?” „Jest, sine. Kaže da tvoje priče u džepu nosi.” „ E vjerujemo i on i ja u isto. Znaš nas... Inače?” „Inače ništa. Čula sam da ima neke krize i tamo...a kod nas je ima samo 20 godina...” „Ma de...” „Ne, ozbiljno, možeš li živiti ?” „Slabo, stara.” „Što?” „Nema snova više...” „Šta kažeš?” „Ne znam više sanjati...ot`o sam sam sebi sve snove...” „A ?” „Ma ništa...” „Šta reče, sine ?” „Ništa, mama, biće mi bolje sutra...”
  6. Иако кроз твоје редове, Дацо, провејава тешки и понекад неподношљиви терет сурове истине и туге, који мучи све ове године нас прогнане Крајишнике, неизмјерно ми је драго да сам у прилици да прочитам твоје мисли и осјећања која несебично дијелиш са нама. Много ти хвала на томе. @->-
  7. ČUDNI DANI… Čovjek nekako uvijek sve zna unaprijed. Nekim čudom naše Duše i Srca tačno znaju šta se događa ili šta će se dogoditi, mada eto često ili gotovo nikada nemamo opiljivih dokaza za to a ne možemo ni očima da vidimo…to u stvari i nije ništa novo, mi Ljudi smo poznati po tome da od drveća ne vidimo šumu… Jedino neka tiha slutnja, neki nemir koji se pojavi u tebi, neko treperenje, budiš se po noći kao da te je nečija ruka dotakla po obrazu i onda dugo ležiš u mraku pitajući se šta li te je probudilo, ideš ulicom i bezrazložno se okreneš, ucinilo ti se da ti je neko izgovorio ime…ali pošto nema nikoga, nasmiješ se samom sebi i kažeš da opet previše sanjariš…iako taj neodređeni osjećaj ostane, samo eto više ne misliš na njega… I takvi su mi bili i ovi dani, kao neobrojeni broj puta u životu i prije. Naporan bješe onaj ponedeljak, tj naporan je svaki ponedeljak kada se poslije finog opuštanja za vikend moraš vratiti na posao i zarađivati za ovo malo ljeba što jedemo, nisam znao kako se više boriti sa raznoraznim ljudima što me svašta nešto pitaju a ja baš i nisam bio raspoložen da im odgovaram…a sve zbog tog nekog osjećaja koji me već danima nije puštao… Taj vikend se i ne odmorih baš nešto, barem ne pshički…sve sam se opet nešto majke prisjećao i kako sam je se zaželio, bas kao i ostale rodbine, nešto sam često vadio albume sa fotografijama od kuće, gledao neka davna prošla vremena, pa bi ih brže bolje sklanjao samo da bi ih nakon pola sata opet držao u rukama… Tačno dosadio ovaj emigrantski život i život bez kuće…a ja ko` ja, samo o tome i mislim…pa sam eto otišao umoran na posao dok me je hladni kanadski vjetar udarao po obrazima… Jedva izdržah smjenu, uđoh u kuću, skoro s gađenjem bacih odijelo i pristavih kafu da se odmorim…mislim se, daj čovječe, Post je počeo, ne smiješ biti tako neraspoložen, veseli se malo, nije sve ni tako crno… I upalih ovo sokoćalo… Nisam odmah povjerovao da je umro…pročitah vijest nekoliko puta, ali mi nekako nije ulazila u mozak… Teška neka tjeskoba u stomaku se pojavi…ubi se čovjek na početku Posta…nestade neko o kome si razmišljao sve ove godine, ko je nekako bio stalno u mislima, kao i još mnogo likova o kojima razmišljaš otkada je pošeo onaj krvavi pir tamo…na onoj ukletoj zemlji… Pravedan ili ne, nekako se ne obradovah vijesti…ne znam može li se čovjek obradovati smrti drugog čovjeka, pa ma kakav bio...ne znam ni da li je to uopšte izraz koji se treba primjeniti u ovakvim prilikama…najbolje bi bilo kada bi mogao ostati ravnodušan, ali ne možeš…ne da krv… I po ko zna koji put se osjetih strancem na ovom svijetu, kao da svog mjesta nemam i nikada ga necu ni imati… Dođe mi i draga kući, pogleda me u oči… “ Šta se desilo ? “ Ništa, rekoh…idi i čitaj… Komentarisali nismo ništa…šta da kažemo…mi…prognani… Osjetismo se ponovo izdati…opet nam umakoše odgovori koji trebaju da nam se pruže…zaslužujemo da nam se kaže…vrište naša djetinjstva i osmjesi da saznaju zašto su nam ukrali Radost… ~ ~ ~ Slijedeći dan je bio još gori na poslu…kako mi se tek sada nije išlo, ovaj put sam tačno znao šta će me pitati…ali i opet ih ne udostojih odgovora…jer ga nisam imao… “ Umro ti predsjednik, a Srbine ? “ – upita me šef… “ Dobro je, dobro, tvoj je još živ, ne vidim šta te ovaj zanima…kakvo je stanje ovdje ? Posao ide ? “ “ Ne izvrdavaj…nešto mi se čini da nisi spavao noćas…” sve me nešto podrugljivo gleda… “ Al` si zato ti svjež i crvenih obraza…`ajd pusti me da radim…raduj se negdje drugo…”…kretenčino… “ Možda se prepao sta bi još sve izgovorio tamo kod onih pa mu savjest ne da mira ? “ “ Sve ti znaš…što si se navrzao na mene, imaš i pametnija posla…” rekoh i izađoh iz kancelarije… Još jednom svijet likuje… Čitav dan mi bješe takav, još jednom mi zagrebaše po starim ranama koje nisu do kraja ni zarasle i po ko zna koji put se osjetih kao da još za života umirem… Dosta je bilo…obavjestim ih da neću sutra doći na posao, imam neke obaveze a čućemo se kad sve to obavim…ma šta mi mogu, možda otkaz uvaliti…bolje i to nego da me ovako gnjave…šta oni znaju šta je u duši jednog čovjeka sa Dinare i kako im to objasniti…kada su oni svoje nepogrešive sudove ionako već davno donijeli…o nama… Pokušavao sam se odmorim uz dragu svoju, da ne mislim, da nekako opet pronađem snage za dalje…ali pustoš neka zavlada…i onaj osjećaj od ranije umjesto da nestane…iz nekog razloga se samo još pojača… A i kako dragu da opustim što sam isto mislio uraditi, oboje smo prognani i otjerani, oboma nam iste misli kroz glavu prolaze…ne ide… “ Srećo, idem ja spakovati torbicu pa malo do velikog grada…” “ Samo idi…i vrati mi se…ne objašnjavaj ništa, sve sam shvatila…” Znao sam da jesi…ti me bar uvijek razumiješ… ~ ~ ~ Stigoh sa torbom na leđima, naravno kao i uvijek bez nekog posebnog cilja…samo znam da sam se i dalje osjećao prazan, da ne znam ni kome ni kakve misli da pošaljem, postoji li još uvijek onaj Neko ko me je često slušao u ovakvim vremenima ? Pogledavao sam prema Nebu…ali je ćutalo…a ulice odzvanjale mojim teškim koracima… “ Đe si stariša, ja sam…šta radiš ? “ – upitah drugara kojeg sam nazvao s neke telefonske govornice. “ Kako se ovo javljaš odavde ? “ – upita on iznenađeno. “ Ma eto, dođoh malo…jesi zauzet ? “ “ Ma kakvi zauzet , “ kroz osmjeh mi odgovori…” gdje si, sad ću ja po tebe…a i stigao si u pravi čas…” Za tili čas je bio tu i uz njega po prvi put tih dana osjetih da mi je malo lakše, da sam se napokon mogao i osmjehnuti…donio je neku vedrinu nazad, stari je to moj prijatelj još iz studentskih dana…sa njim je uvijek bilo nekako…mladalački… “ Što u pravi čas ? Šta se desilo ? “ “ Ma koncert čovječe, koncert, došli Sisters of Mercy u grad…idemo večeras na veselje…” Kakav luđak…dobri moj prijatelj… “ Nemoj me samo ništa pitati, molim te…”rekoh. “ Neću…znam sve…`ajmo na pivo…” Hvala. Koncert je prošao nenadano dobro, nikada ih nismo vidjeli uživo a slušali smo ih cijeli život, ostvari nam se jedan san iz dječačkih dana…sreo sam dosta svojih prijatelja na koncertu, nisam se nadao da će se i oni okupiti, ali ima neka tajna veze među nama…prognanima…skupimo se i tada kad se najmanje nadaš… Tu noć sam lakše zaspao… “ Diži se, jesmo li rekli ići u knjižaru ? “ reče odmah otvarajući zavjese… “ Daj molim te, tek smo maloprije legli…” “ Ustaj, ustaj, pa ne vidim ja tebe svaki dan… još ces mi džonjati tu sada…`ajmo, na noge lagane…” Ima prika čudan dar da me brzo ubijedi u nešto… Dok smo prolazili prema knjižari, vidimo da je policija ogradila čitavu jednu raskrsnicu i ne daju nikome u kolima proći… Više u šali mu rekoh: “ Šta je ovo buraz, love nekog Srbina, a ? “ “ Opet ti o tome…al` koncert je bio svjetski, jel` da ? “ “ Dobro, dobro, zezam se…jesi neki…” Ušavši u knjižaru osjetio sam se kao da sam došao kući. Evo mojih drugara, evo onih koji mene razumiju…tačno se osjetih srećan… Nađoh konačno sabrana Ćopićeva djela, ali me privuče i knjiga još jednog našeg predsjednika “ Čudesna Hronika Noći “. “ Šta li ti pišes kada ne ratuješ i gdje li si ovo pisao ? “ pomislih i znatiželjno i tužno nekako… Opet onaj osjećaj… Pokupih ja sve te knjige pa na kasu, ajde rekoh, Branu moram imati već jednom kompletnog, vrijeme je, a od presidenta bar nešto, pomislih radosno… Brane…ispod prstiju mi korice između kojih je napisano moje djetinjstvo… Sve ja to u ruksak, eto jedno 20 kila pisane riječi, moj drugar kupi CD Bijelog Dugmeta i pođosmo...a gdje drugo, pođosmo po pivu… Vraćajući se nazad, oni milicioneri jos uvijek stoje, i neda meni vrag mira, moradoh ja reći još jednom : “ A šta misliš da mi zavire u torbu da vide čiju knjigu čitam ? Opet bi bilo “ Damn Serbs “ kada bi mu vidjeli sliku, a buraz ? “ “ Ti si stvarno nemoguć..`ajmo po tu pivu i ćuti….relax, čovječe, vidiš kako je lijep dan…” Opustio bih se ja, ali oni leptiri po stomaku su baš nešto nemirni… Uđosmo u stan, dođe i komšija od mog prike, čovjek iz Zaječara, izljubismo se, sjeli, otvorili pivu…tek će ti on : “ Jeste li čuli da je umro…? “ ~ ~ ~ Iz nekog razloga se sjetih groba svoga oca…kolona i kolona ljudi…puške su se čule..poklici…pjesma…borbe…prevrati…bombardovanja…Car Lazar i kletva izrečena…vatre neugasive…i izdaje… Ošamućeno sam digao glavu… Moj toliko apolitični drugar stoji kao ukopan, pošao je taman pivu otvoriti ali je zastao u pola pokreta…smrzao se načisto… Zaječarac se smijao… “ Šta je bilo…? “ – upita nas u čudu… Pokušao sam zapaliti cigaretu…razmišljao o Krajini…o Kosovu…o grobovima i prolivenoj krvi…o kućama bez krovova… Ode i zadnji od trojice Jahača Apokalipse…s još ponekim šegrtom…ali odoše… A mi, narod koji ih je volio, koji im je vjerovao, kojeg su vodili…nas su još jednom ostavili izdate da stojimo po strani i vapimo za odgovorima…koje, tek sad sam siguran, nikada nećemo dobiti…odnesoše ih u grob…bez stida i srama… “ Mislim da je vrijeme da pođem kući “ rekoh… Ionako se od ovoga ne može pobjeći… Nismo imali o čemu pričati…bar ja nisam…ustao sam i uzeo onaj svoj torbak pun knjiga i pošao natrag ka jedinoj ljudskoj duši kojoj ne moram ništa objašnjavati… Dok sam prolazio ulicama zastajkivao sam kod prodavnica s novinama…sa svake me gledao njegov lik…i svaki put sam vidio Krajinu i Kosovo… Volio bih znati gdje se nalaze te Krstaste Gore na kojima rekoše da ćemo se spasiti… Da li će biti mjesta, makar tamo, za nas prognane ? Sumnjam… Ovih tako čudnih dana više ne vjerujem nikome… (2006)
  8. Rado, veliko ti hvala na komentarima, citanju i vremenu koje posvetis ovim zabiljeskama...
  9. E moj Brane... Sjedim tako maloprije na terasi, i po ko zna koji put mislim o tebi, o onome Divu iz bajki koji si uvijek za mene i bio i ostao, o onome covjeku koji je posmatrao kako Orlovi Rano Lete, koji je pisao o Bosonogim Djetinjstvima, koji je cuvao tuznu Bronzanu Strazu, koji je djecu krio Ispod Zmajevih Krila, čiji su junaci pucali iz Gluvog Baruta, koji je i Stare Nevjernike preobracao u vjernike, koji nije dao da Medjedi Odumiru ni da Delije na Bihacu posustanu... Koji je sve naše bake, strine, djedove, oceve i majke, stare poznanike i vjecita gundjala u legende pretvorio, koji ni starim kazanima nisi dao da neopazeno u pricama prodju, o tebi, koji si imao srce čak i za seoske olinjale macore i mrsave konje koji su se patili vukuci neka razdrdana kolica, o tebi koji i do dana danasnjeg, iz te velike daljine u kojoj se sada nalazis dozivas i prozivas da se Krajine sjetimo... I opet, po ko zna koji put se pitam, dok sunce polako zalazi iznad ovog grada - šta li je te natjeralo da sve svoje nade, price, zelje i snove bacis preko jedne ograde u jedno slično ovakvo martovsko, proljecno vece prije 25 godina, bas kao sto ja nehajno bacih pikavac ? Neka ti je vjecna slava i pokoj dusi, legendo nasa, besmrtni brate dusa naših...
  10. Loto, Nil Armstrong i čaša toplog mlijeka Svašta nešto sekira jadnog čovjeka u ovom inostranstvu... Te posao, te nekakvi računi, te neki bučni komšija kojeg ti uopšte nepoznaješ iako živiš najmanje jedno sto godina pored njega, ali eto, nikako da mu padne na pamet da ti jeste komšija i da bi na tvoj pozdrav ujutro bar nekad mogao uzvratit makar klimanjem one svoje u kosu zarasle glavetine... Ma svašta nešto ti igra po živcima. Čak ni kiša ne pada kako bi trebala, nego mi se stalno čini da se moja glava sudara sa njom umjesto ona sa njom, snijeg mi krade otiske umjesto da ih ja na njemu ostavljam...a iskreno rečeno, što tek sam sebe znam da iznerviram, to je već priča da se stvarno iznerviraš... E baš sam takav nekakav ovih dana. Sreća pa nije ljeto, inače ko zna kako bi se muve provele ovih dana... I šta ću, kao i obično kada me spopadne takvo jedno stanje, ja pokušavam da se otrgnem od njega kako najbolje znam i umijem, mada mi teško ide...zavučem se u neke svoje stare dnevnike, kada mi se svijet činio ljepšim, zavučem se u nekakve priče koje sam još davno izmišljao, mada eto čak ni tada nisu postojale...ili možda jesu, tačno mi izgleda nevjerovatno da sam sve ono mogao izmisliti a da nisam vidio...ma postojalo je, samo mi je i njih neko ukrao, prekrojio i ostavio nekakav svoj strani pečat na njima, tako ih izobličio da ih ni ja više ne prepoznajem, iako vidim da sam ih pisao svojom rukom.... Tražim neke stare pjesme, ili neke nove koje nisam do sada čitao, opet zovem svoje staro društvo u pomoc ne bi lih vidio sta li Herman ili Gabrijel misle o ovome i da li bi se oni složili sa ovakvim svijetom ili je i njima smetala tako neka muva zunzara, sakrivam se u Svete riječi Vladike našega ili Starca Pahomija koji cijeli život provede u pustinji i eto, njemu ništa nije nikada smetalo, pa tako pokusavam da od njih ukradem dijelić mira i namažem dusom sa njim... I tako, eto baš neki dan, dok sam tragajuci za svojim izgubljenim leptirima bar na trenutak zaboravio na ovaj svijet i taman se počeo opuštati, sjedi moja draga, gleda u onu veliku kutiju sa pokretnim slikama, i kao eto, ćuti da me ne ometa...ali šta ćeš, ne da ti se kada naiđe takvo stanje, ne da ti se pobjeći od nemira pa da vala sjediš u društvu sa samim Svetim Petrom... i reče...: « Jesi vidio Srbo, u subotu je nagrada za loto 25 miliona dolara...`ajme....šta bi ti uradio sa toliko para ? « Uh, što sam se bio naljutio, ko` da me je moj drugar iz djetinjstva Siniša uštinuo za butinu, onim malim, poganim štipanjem, kada te samo malo, malčice uštine a boli kao da te je dvanaest igala ubolo odjednom, pa se ritneš ko parip kada ga pčela ujede, eto baš tako sam se naljutio i odskočio od kreveta...i pomislih : « Čuj ti nje, šta bih uradio sa tolikim parama ? Ko će to znati, tolike pare nisam nikada ni na slici vidio a kamoli da znam šta bih uradio sa njima...ma u stvari znam šta bih uradio sa njima: Kupio bih svakom djetetu po jedan osmjeh i vratio mu razdragano djetinjstvo koje su mu oteli...neki tamo, što nikada nisu u bajkama živjeli...kupio bih svima drva da imaju da se zagriju za zimu, da ne cvokuću zubima po ovom ledu...kupio bih jedno proljeće koje nikada ne prestaje, gdje cvijeće vječno cvijeta i miriše kao prvi dan i pustio bih ljude da bosonogi trče tim vječno zelenim livadama...kupio bih jedno milijardu zlatnih leptira i pustio ih da lete tim prostorima...kupio bih svim majkama onaj dan kada su rodile svoje sinove i kćeri da ih cijeli život gledaju...i svim očevima onaj dan kada im je sin dao prvi go svojim nevještim šutom a kćerkice prvi put stavile mašnicu u kosu da se dopadnu tati...kupio bih svima po jedno novo srce, ovim dobrima da zaborave na sve loše stvari što su doživjeli i da nemaju više rana po njemu, a ovim lošima da im takve stvari više nikada ne padaju na pamet da rade...a sebi bih kupio jedan novi orah i postavio ga tamo gdje je onaj moj izgorio od ispaljene granate, sjedio bih pored njega i gledao kako se sve ovo dešava...eto šta bih kupio sa tolikim parama... A ti, šta bi ti kupila, na šta li si ti pomislila da mi je znati ? O čemu li vi žene uopšte razmišljate, ko zna kakve su tebi kerefeke sada pale na pamet, `ajd da čujem pa da na miru umrem « I sve ja to onako ljut pomislih i zamalo da joj kažem, ma falio je samo jedan mali trenčić...i pogledah na nešto što sam tada i čitao kada me je ona zapitala...nešto što mi se desilo u tom mom plavom djetinjstvu... ~ ~ ~ Bila je jednom takva jedna proljećna noc, i moj djed, njegov prijatelj i ja, klinac od nekih 12 godina smo sjedili na livadi ispred kuće, oni pušili i odmarali se od teškog dana, a ja se pravio pametan i pričao i brbljao, naravno sve o nekakvim stvarima koje ove dvije starine nisu uopšte zanimale, ali ja nisam znao stati i pustiti njih da pokoju prodivane između sebe. Ta, ja sam tek nedavno stigao iz Njemačke, sve i svašta sam znao i vidio, i tako u toj priči ugledah ja i mjesec iznad sebe i sjetih se Nil Armstronga i iskrcavanja ljudi na mjesec...pa kad sam se već zaletio, daj da im i to ispričam... I počeo ja nadugačko i naširoko, te Apollo, te rakete, te astronauti, ma samom meni se počelo vrtiti u glavi od tolikih riječi i od uzbuđenja što ja to znam i što će moj djed na mene biti ponosan i kako će me pohvaliti cijelom selu...a uopšte nisam primjećivao kako se obojici najprije pojavljivao mali smješak ispod brkova, pa onda sve širi i širi, pa se počeše lagano kikotati, najprije polako u sebi...pa kada nisu više mogli izdržati, tako su se glasno počeli smijati da su se i planine orile sve se valjajući po travi.... « I šta veliš ti mali, gore po mjesecu `odali ? Pa mi kukavni ljudi ne znamo ni majkom zemljom `odati, a ne gore.. « - i sve bi pogledavali u mjesec dok su im suze išle niz lice.... Smijali su se dugo, a ja se durio i plakao, i uvrijedio se, i ubjeđivao ih da jeste bilo tako, da smo učili u školi, da sam gledao i na televiziji, da se ne smiju naukama, šta oni znaju o tome, to se ne može vidjeti odavde iz Krajine, to se ne vidi po pašnjacima i livadama, za to se škole moraju učiti i sva slova znati... I što sam se vise ljutio i objašnjavo, oni su se sve više smijali... Sve dok djed konačno ne ustade, pipnu me za čelo i reče mi : « Rode, nešto si mi bolestan, ma vidio sam ja odmah danas još da si blijed u licu, `ajde ti idi gore do kuće i reci babi da ti da šolju toplog mlijeka pa ti popij i trk u krevet, milo, da se ne prehladiš još više...» Dok sam se penjao uz livadicu prema kući, ljut i sa suzama u očima pratio me je gromoglasni smijeh dvojice neukih staraca... ~~~ « Šta pitaš mila, šta bih s tolikim parama ? Ne znam...baš ne znam...šta bi ti ? Ali prije nego što mi počneš pričati, molim te mi daj jednu čašu toplog mlijeka, nešto sam opet počeo buncati...» I dok sam je gledao kako odlazi prema šporetu da mi pripremi mlijeko, tiho sam se i radosno smješkao jer sam znao, da kada se vrati i sjedne, da će mi reći iste one stvari koje sam ja ranije pomislio...jer sam ih od nje i naučio...
  11. IZBEGLICA U SOPSTVENOJ ZEMLJI Išao je ulicom, polako i pognute glave. Nije još bio napunio ni četrdesetu ali je izgledao kao da je već prevalio skoro pa još toliko. Obučen skroz u crno,u istrošenim pantalonama i tankom džemperiću, hodao je ulicama nepoznatog mu grada tražeći kako da se prebaci nekako do još jedne ustanove gdje su mu obećali da će sigurno saznati šta mu je bilo sa kćerkom i ženom. Ali, šta je on znao o ovom gradu, jeste, od malih nogu su mu govorili da je ovo u stvari njegov glavni grad, da se ovdje nalaze sve Svetinje kojima bi trebao da se klanja, da se ovdje brani srce Evrope, pa čak i čitavog svijeta, ali šta je on, neuki seljak iz jednog običnog sela u Krajini mogao znati o Beogradu kada nikada prije nije bio u njemu, sve do sada, sada kada više nije bilo tog njegovog malog sela i kada više nije imao kud. Znao je samo da ga je ovaj grad slagao, i ljudi u njemu, oni isti, koji su obećavali brda i doline, Srbiju do Beča i trista čudesa, a ostavili su ga samo bez krova nad glavom, bez ognjišta, bez porodice, pa čak i bez valjanih dokumenata. " Š`a je bre, čilageru, jesi slep, pazi kuda ideš...Š`a me gledas, mamicu ti jebem, š`a `oces ?" - čuo je kako mu neki ćelavi klinac dobacuje dok se sudarao sa njim, ali mu nije obratio nikakvu pažnju. A i zašto bi, ovakve rečenice, pa i gore, sluša vec nekoliko mjeseci, sluša ih po autobusima, kada mu govore da je smrdljiva izbjeglica, " š`a je bre stari, š`a si zinuo, došao si nama ovde da nam zagađuješ okolinu, š`o nisi branio one selendre, je li izbegličetino ?", dok čeka u redu za Crveni Krst da dobije paket u kojem se nalazila hrana koja se možda ni psu ne bi dala da jede, a Beogradska gospoda je prolazila i dobacivala im podrugljive osmjehe i komentare da " su sve zakuvali, mamicu im jebemo i sada kad su zasrali došli su nama ovde da nam otimaju hleb iz usta, izbeglice jedne ", sluša ih u pekari kada zatraži onako nesvjesno može li da dobije pola "kruva" a prodavači ga gledaju sa mržnjom i kažu mu da " ovde isključivo prodaju hleb " a da kruv moze kupiti u lijepoj njihovoj... " A za koga sam se borio, ako nisam za vas, za koga mi je sin poginuo, ako nije za vas, za koga li sam ja možda i neke nedužne ljude pobio, ako ne za vas, uvaženi moji Beogradski Srbi, pleme li vam jebem, a sada, kad ste me izdali, kada ste nam sve prodali, sada više nisam Srbin, sada sam "izbeglica", sreće ne imali nikada, sada mi ni jesti ne date, dušmani moji ? Dao Bog da i vi svoju djecu tražite kao sto ih ja tražim sada..." - pomišljao bi u sebi, ali se istovremeno i kajao zbog takvih misli, znao je da nije svaki Beograđanin takav, znao je da nije sav narod kriv, još uvijek je volio svoj narod, svoje Srbe, ali bol u njemu je bila jaka, do besvjesti jaka, nije znao kako uopšte više živi pa i nije mogao misliti drugačije. Viđali su ga onako skrušenog kako sjedi na nekoj klupi i jede paštetu iz izbegličkih konzervi, jede a sve mu se na usta vraćalo, viđali su ga kako spava po parkovima, nepokriven, promrznut, viđali su ga, ali mu niko nije prilazio da mu pomogne, da ga pokrije, da mu možda da neko sklonište...a ne, pa on je samo još jedna "izbeglica". Našli su ga slijedećeg proljeća, visio je na upravo procvjetaloj grani jednog raskošnog drveta na Kalemegdanu, nije doznao šta mu je bilo sa ostakom porodice, nije više imao snage da se bori i vuče ulicama Belog Grada, i kada su mu pretraživali džepove ne bi li bar saznali kako se zove našli su samo jednu izgužvanu fotografiju na kojoj su bili on, njegova žena i dvoje djece, sin i kćerka taman u pubertetskim godinama kako stoje zagrljeni i nasmijani ispred porodične, skromne kuće, u tom nekom dalekom selu, negdje u Krajini, koja više nije postojala, sem eto, na toj fotografiji i u našim srcima... Sahranili su ga na groblju za nepoznate osobe, sa običnim drvenim krstom, koji je , dok ja ovo sada pišem, davno istrulio i odnio sa sobom posljednje sjećanje na čovjeka koji je u sopstvenoj zemlji umro kao " izbeglica “...
  12. ČAK I TADA, DOK SMO JOŠ VJEROVALI... Upeklo ljeto, ne da se nos promoliti iz hlada ljeski, pržilo je nemilosrdno. Fudbalska lopta je stajala usamljena na poljani, ostavili je momci na suncu da se naduva ¨sama od sebe ¨, a Lazar i društvo polijegali ispod lijeskovih grana i lijeno pričali o školskoj godini koja je upravo bila prošla, davne 1988-me. Dosta im je bilo grada i profesora, radoznalih ljudi koji su voljeli da znaju šta li to sada rade i kakvu li manglupariju smišljaju šesnaestogodišnji momci, a nije im bilo ni do cura trenutno koje izgleda u ovim godinama baš postanu onako malo umišljene, nestanu nekadašnje prijateljice iz školskih klupa s kojima se nekada moglo i normalno pričati, umjesto njih se pojaviše neke napuderisane klinceze koje su iz nekih neobjašnjivih razloga nešto počele ¨dizati nos ¨, sve češće marširati kroz grad kao da su na nekoj modnoj pisti a u nekom malom gradiću podno Dinare, kao da su odjednom postale važnije i bolje od svojih drugova iz školskih klupa... Sve češće su zagledavale starije momke koji su već nogom kročili u svijet, fakultete upisali i sada preko ljeta dolazili na raspust u svoj rodni kraj da pričaju velike priče iz fakultetskih zgrada i velikih gradova, u kafićima nalazile položaje s kojeg su ih ti stariji ¨frajeri ¨mogli nesmetano zagledati a one se ipak kao pravile da to ne primjećuju, mada su sve na svijetu davale za samo jedan pogled Slavena, Ćićka ili još nekog dasu. Lazar i društvo odjednom za njih postadoše ¨tamo neki balavci, čitav dan samo fudbal igraju i jos uvijek čačkaju noseve ¨. Nije da su ih momci prestali zagledavati i voljeti, ipak se te prve Ljubavi ne daju tek tako lako zaboraviti i smetnuti s uma, ali brate, dozlogrdi i to stanje pa su baš u inat otišli par dana svi kod Lazara na selo da eto baš igraju fudbal i valjaju se po sijenu...nek se one puderišu, ta doći će vrijeme kada će i Lazar, Mišo, Ilija i ostali na fakultet jednom pa će im biti žao koje su drugare izgubili a i za njima će se jednom okretati neke nove djevojčice... ¨Jes' ti vidio moj Lazaruse koje su to pokondirene tikve postale ¨- reče Draško nesvjesno vadeći neku slamku iz kose. ¨ Daće tebi Lazarus po toj tikvi neopranoj, šta me zoveš tako, ta nisam umro pa vaskrsnuo iz tamo neke pećine...možda bi se i okrenule nekad za tobom kada bi nekad očistio te uši koje liče na kupusov list, vidi se iz aviona kako se crne...¨'odgovori Lazar ležeći potrbuške na travi i radoznalo razgledavajući kako kolona mrava hita svojoj kući marljivo noseći neke travke na leđima. ¨ Daj ne kenjajte vas dvojica, uvijek se oko tije ženetina preganjate...lako je meni za to, nego srušiće me ona budala na godinu kada izađem na jesen na popravni iz Biologije...¨ - teško uzdahnu Ićan, čupkajući brk koji je tek počinjao da raste. ¨E jebi ga, u kakve ste se vi misli bacili ¨ - upade Radovan u razgovor tjerajući neku pčelu sa ramena - ¨ ljeto je, škola je bar sad – zasad gotova, možemo valjda i o nečem drugom pričati, ne moramo ih sada zadugo gledati. ¨ ¨ Javila se materina pametna glava ¨ - začu se sa drveta gromki Zoranov glas koji je još uvijek volio glumiti Tarzana, crtanog lika kojeg je najviše volio i po kojem i jeste dobio nadimak, pa je valjda zato i nako krakat se popeo na obližnju krušku i pametovao odozgo - ¨ a vi zaboravili da za tri dana idemo na ono ljetovanje sa školom dolje u one neke Pakoštane kod Biograda, a ? ¨ Ljetovanje. Na tu riječ svi poskakše na noge, kako su na to mogli zaboraviti ? Svašta. Centralni događaj o kojem se pričalo cijele školske godine im se nekako izgubio iz vida, nije im baš ni ovo vrelo ljetno sunce pomagalo da misle na to a ni likovi Mare, Nevenke, Dragane, Rade i još ponekih dragih djevojaka čiji su im se likovi motali po glavi mada to jedan drugom naravno nikada nebi priznali. ¨ Pa ja ni plivati ne znam ¨ - skoro zaplaka Mišo ¨ To i jeste cilj, bundevo šuplja, da se neplivači nauče plivati već jednom. Slušaš li ti ikada kada se nešto priča oko tebe ili ti samo muve zuje po tom ogromnom globusu na ramenima ?¨ - upita Lazar uz opšti smijeh ostale bande. Bili su i uzbuđeni i radosni što će se za koji dan desiti kakva – takva promjena u njihovim ipak pomalo jednoličnim životima...bar su tada mislili da su jednolični, da su znali tada šta će ih poslije zadesiti u životu voljeli bi da se nikada nisu pomjerili sa te nevine livade... ¨ Dobro de, ima još tri dana do tada, ajmo još jednu baciti na male pa ćemo ići kućama u grad, dosadilo i ovo selo ¨ - reče Tarzan nehajno...jes, baš mu se zato išlo kući a ne da vidi gdje li mu je Dragana i sjedi li sad sa drugaricama ispred Doma... ~ ~ ~ S velikim uzbuđenjem su se skupili ispred Doma na zakazani datum, sva tri odjeljenja koja su upravo završili drugi razred srednje škole...galami i vriski nikad kraja, konačno idu na to toliko očekivano ljetovanje, da se odvoje malo i od roditelja, rodbine i ovog grada koji je baš dosadio i Bogu i narodu a kamoli neće 16-to godišnjim obješenjacima i veselim djevojčicama koje su s nestrpljenjem očekivale kada će se skloniti ispred budnog oka svojih očeva. Jedino se Lazar nešto nije veselio, imao je neki čudan osjećaj u stomaku, nekako mu se nije išlo...stajao je naslonjen na zidić i zamišljeno gledao u svoje drugove kao da ih zadnji put gleda. Neka mu se slutnja nadvila nad dušu, ni sam nije znao zašto, ali eto, bila je tu kao neki dosadan komarac i nikako da ode. Bio je on često i ranije u tim krajevima, volio je fudbal više nego bilo šta na svijetu pa je često išao u Split da gleda utakmice između Zvezde i Hajduka, ili Željezničara i ¨ Bilih ¨ i često mu se činilo da nije došao na sportski dvoboj, već u neku gladijatorsku arenu punu krvoločnih lavova...nikako da mu ta slika isčili ispred očiju...ali ajde dobro, valjda to tako bude na sportskim utakmicama, mada je duboko u sebi znao da nije, ali eto, ko bi i smio povjerovati u nešto drugo... Vožnja do Pakoštana je trajala četiri sata autobusom, svi su pjevali raznorazne pjesme, od Azre preko Brene i Čorbe do ko zna kakvih umotvorina naših pjesničkih prostora, vijorile su se majice kroz autobus, bilo je nesnosno vruće pa su se muškarci onako bezobrazno poskidali nebi li pokazali tim ¨ neopjevanim kokoškama ¨ da valjda i među njima ima kakav oroz pažnje vrijedan. ¨ Šta je Lazaruse, sunce mu kalajisano, pa ni bekno nisi otkad smo krenuli ¨ doviknu mu Draško zavaljujući se pored njega u sjedište sav crven u licu od mladalačkog uzbuđenja. ¨ Stvarno ću ti dati po toj baburi crvenoj, nemojde me sada gnjaviti, nešto me stomak boli ¨ - uzvrati mu Lazar glave naslonjene na prozor nekako bledunjavog lica kao da je stvarno bolestan. ¨ Ma bježi, vidim ja šta je, ne smiješ ni pogledati u Miru cijeli dan, a vide je kako se lijepo smješka, mada sam siguran da nije zbog tebe tako konjoglavog ¨ - odbrusi Draško na šta obojica prsnuše u gromoglasan smijeh. Dobro je, ipak se ima i drugara, biće sve dobro. Proleti vožnja kao u snu i za tili čas se nađoše u tim Pakoštanima nedaleko od Biograda ispred osnovne škole ¨ Frane Bačkov ¨. Direktor škole i nekoliko profesora su stigli tu dva dana prije njih, da bi razapeli šatore, pripremili teren i izvršili zadnje razgovore sa upravom te osnovne škole tako da su se đaci odmah počeli raspoređivati po šatorima, muškarci i djevojke odvojeno naravno. Lazara zapade ležaj skoro na samom kraju šatora, između Ićana i Miše. ¨ Odlično, ima deset dana da slušam kako ovaj konj jadikuje zbog biologije a ova mazga će noćima uzdisati zbog Nevenke ¨ sa smješkom i radošću pomisli Lazar. Ubrzo su im pokazali gdje je trpezarija i ostali objekti koji se smiju koristiti i nakon toga je sviran prvi zbor. Direktor im je pročitao i objasnio kako će izgledati taj boravak tu, glavno je bilo da se neplivači nauče plivati i da se u isto vrijeme provede bar teoretska obuka iz ONO i DSZ. Nakon toga je uslijedilo razvrstavanje po vodovima kojih je ukupno bilo četiri i određivani komandiri istih. Lazar je svrstan u prvi vod zajedno sa svojim društvom, ma znao je i Diša da njih nije lako razdvojiti, pa što onda praviti neke probleme odmah u početku kada nema za to potrebe, a komandir voda je bio profesor fizičkog Slobo Makić zvani Ćup. Otkud i zašto takav nadimak, niko nije znao, mada se potajno pričalo da je Slobo još kao mali jednom bio zaglavio ruku u nekakv ćup meda pa je nije mogao izvući sve dok mu ćaća nije došao sa kosidbe pa izvukao i usput ga nalemao kao vola u kupusu, ali kako je Slobo bio izuzetno ljut i strog, to mu nikada niko smio reći u lice ni potvrditi. I konačno je uslijedio prvi odlazak na plažu poprilično udaljenoj od škole što je bila onako omanja nevolja po izmorene đake koji se još nisu bili ni odmorili ni naviknuli na suvu dalmatinsku klimu. A plaža se pokazala kao sve samo ne kao plaža – svuda je bilo nekakvog smeća što su raznorazni turisti ostavljali iza sebe a niko nije čistio, pa čak je bio i nekog neobjašnjivog katrana. Kratka provjera ko zna plivati a ko ne, neplivače su odmah zadržali u vodi da još odmah počnu sa obukom, da se bar eto oslobode straha od vode, i, sem Miše koji eto stvarno nije znao plivati, ostatak Lazinog drustva je bio slobodan. ¨ Jaoj Raja, braćo moja ¨ - uzviknu Radovan koji nikada do tada nije bio na moru, ali je ipak naučio plivati neko ljeto dok je bio u posjeti tetki u Beogradu, - ¨ joj, ljudi moji, ljepote, pa ovo ni u knjigama nema. A kako je Sanja lijepa u onom kupaćem, pa ja nisam ni znao šta se tu sve krije...¨ smijao se skoro kao sumanut od neke sreće. ¨ Dede se Čita umiri ¨ - prekori ga Tarzan - ¨ ako u onom tvom selu samo krava za gledanje ima mi smo bar nekada žensko i vidili...¨ Smijehu nije bilo kraja... Oko pola sedam naveče su krenuli polako nazad u logor, umorni i od puta i od uzbuđenja, da večeraju pa da malo srede utiske i ispričaju se prije povečerja onako kako se samo mladost može ispričati kada im se desi nešto što nama odraslima i matorima izgleda kao jedna sasvim obična i nevažna stvar, nešto na šta smo prestajali misliti kao što običan čovjek prestaje misliti na narod kada se dočepa vlasti i postane političar te se njegova počne slušati... Nad dalmatinskim beskrajnim nebom se mrak već uveliko spustio kada su polijegali da se odmore, mada se još dugo moglo čuti kako se neko u mraku sašaptava, nije nedostajao ni poneki uzvik od nekog podmuklog štipanja a i malo žešća galama nije nedostajala kada bi neko sakriven u mraku glasno prdnuo... ~ ~ ~ Sljedećih dana je sve išlo gotovo po vojničkom rasporedu, rano ustajanje, čak u 6 ujutro što đacima baš i nije prijalo, ipak je bio raspust i nesnosno vrelo ljeto, ko da ustaje tako rano, ali što se moralo poslije toga još odmah ići na jutarnju gimnastiku je skoro pa prevršavalo svaku mjeru. Ta nisu još ni oči pošteno otvorili a ono ih već Ćupov strogi glas tjerao da skaču gore – dole, razgibavaju se, trče u krug i još sto vragolija koje se nikako nisu trebalo izvoditi u satima kada još nije ni svanulo kako Bog zapovjeda niti je pijevac zakukurikao... A ni tu muke nisu bile gotove...sa završenom gimnastikom slijedilo je spremanje i uređivanje šatora i čitavog logora, i to čitavih 45 minuta, svejedno što je po mišljenju družine sve bilo spremno u roku od 10 minuta, jedino još da vjeverice počnu hvatati po dvorištu...ako ih je i bilo. ¨ E moj Lazare, šta je ovo reći? – znao je čak i Tarzan, koji se nikada nije žalio, zabrundati - ¨ pa ovako me ni ćaća na livadi ne bi tjerao a da mi najprije ne da jesti...¨ ¨ A ne znam, nisam ni ja pametan, a Ćup se primio na ulogu baš kao da i jesmo u vojsci...ajd bolje da ćutimo, ako nas čuje još ćemo dobiti i po koje nagradno trčanje oko ovog glupog igrališta ¨ - tmurno je odgovarao Lazar, jer njemu ništa nije bilo mrže nego kad mu neko naređuje i na neki način mu oduzima slobodu koja je mladom dječaku značila više nego išta na svijetu. Pa valjda se može i lijepo zamoliti, malo uz šalu i smijeh, a ne da ih tjeraju ovuda kao da su neki prestupnici, a ne djeca željna lijepe riječi... Ta su ustajanja i gimanstiku trpjela najteže svih deset dana boravka u Pakoštanima, brate, dok se dočepaš doručka već si nekako i neveseo i umoran, mada, mladost kao mladost, čim bi ušli u trpezariju, ipak bi počinjala graja i dovikivanje, smijanje kako je ko podbuo od spavanja, ili bolje rečeno nespavanja, ko će ugrabiti što više hljeba, jer iz neobjašnjivih razloga kao da su bili gladniji ovdje u primorskoj klimi nego na čistom planinskom vazduhu odakle su i došli. Jutra i popodneva su provodili što na plaži, što u logoru, neplivači su svakim danom sticali sve više hrabrosti i znanja, a plivači su ubijali vrijeme koje su ipak morali provesti na plaži, kako su znali i umjeli...nekada daveći jedan drugog u vodi, nekada samo lijeno ležeći i pržeći se na suncu, na čiju jačinu baš i nisu bili navikli, divili se ljepoti djevojaka koji su im se činile tek sada lijepe i poželjne, kao da ih nikada ranije nisu vidjele, sunčani, raspjevani dani, voda koja im se cijedila iz bujne kose i slijevala niz mlada tijela razbuđivale su im maštu do nevjerovatnih razmjera, tako da su se poneki znali zastiditi čak pred samim sobom i dugo, dugo ležati potrbuške u pijesku, da se nekako sakriju i od sebe a i od ostalih... Nisu ni djevojke bile ravnodušne više, ako su ikada i bile, samo su eto zaboravile bile na svoje divne dječake s kojima su dijelili školske dane pa se zagledavale za tim starijim momcima kojih sada nije bilo, izblijedili su im iz sjećanja kao što noć blijedi u zoru ranu pred dolaskom novog dana... Divili su spretnostima dječaka koji su izvodili nevjerovatne ludorije skačući sa stijena u vodu, neustrašivi borci za ženska srca, svako se trudio da izgleda najači, najneustrašiviji, da bude onaj pravi soko sa Krajiških poljana koji je neprikosnoveni vladar i kome niko ništa ne može, nekada su poslije posmatranja takvih ludorija i poslije nekog pomalo dječijeg kikotanja, iako su se trudile da i dalje budu ozbiljnije od ovih neukrotivih derana, znale ponuditi da nekome namažu leđa, jer kome bi to palo na pamet da se od tolikog sunca i može izgoriti kao rak, kao što se i jesu crvenili odmah već drugi dan...pa to je posao za curice, ko je od njih o tome vodio računa, ili da prinesu flaster ako se koji neoprezno oklizne pri skakanju pa odere lakat ili koljeno... ~ ~ ~ E, ali večeri su već bile zanimljivije, večeri su donosili druženja uz gitaru pod otvorenim, blistavim nebom, pjevanja iz glasa i duše, ponekad bi poneki momak i cura nestali neopaženo iz raspjevane družine pa išli u šetnje, a o čemu li su razgovarali onako nasamo, i da li su se možda čak negdje i sramežljivo poljubili, e, to se već ne zna, te tajne krije samo šum mora i večernji povjetarci nekih davnih, nezaboravljenih ljetnih noći nekog malog gradića na dalmatinskom primorju... Bilo im je dozvoljeno i da izađu uveče na satak - dva da se prošetaju tim gradićem koji je bio nedaleko od logora, nekih petnaestak minuta pješke, samo što se baš i nije imalo puno čega vidjeti tamo, nekih pedestak primorskih kućica, dvije –tri poslatičarnice i kioska, dvije samposluge i za čudo dvije filigranske radnje...i naravno kafana nije nedostajalo, a u kom ih gradu manjka pa da je ne zna se kako mali ? ¨ Jel' Ićane buraz, šta ti misliš šta li im znače ovi grafiti po zidovima kuća i okolnih zidića ? ¨' upita Lazar jedno veče tokom šetnje. Na svakoj drugoj kući, a posebno na zidićima oko plaže je bila ispisana riječ ¨Toro ¨ i predstavljala je pravu malu misteriju za čitavu ekskurziju, a odgovor se nije znao. Jednom je Radovan upitao nekog poslatičara onako usput šta li mu to znači, a ovaj se naglo uozbiljio , mrko ga pogledao i pitao ga odakle je. Jadni Radovan se nešto prestravi od neljubaznog tona debelog, proćelavog poslatičara pa mu nije znao ni pravilno odgovoriti, počeo je zamuckivati, na šta mu je ovaj rekao da mu je bolje da gleda svoja posla i pojede taj kolač što brže zna i umije. ¨ Ne znam pobratime, evo vidiš da i mi glavu razbijamo glavu oko toga. Da nije to skraćenica od Torcida, znaš kako zovu Hajdukove navijače ? ¨ - zamišljeno odgovori Ile. ¨ Može biti. Svašta, pa što im je teško da napišu cijelu riječ, i nije dugačka...¨, u nedoumici reče Lazo, ali odmahnu glavom i ubrzo zaboravi na to jer se nedaleko od njih sa drugaricama šetala Mira, ma kome je sad do nekih čudnih riječi ili do fudbala...kako joj je samo osmjeh svijetlio, čak i sada kada je mrak već uveliko pao... I tako bi nastavljali šetnju, razgledavali grad, pojeli po koji kolač ili sladoled, popili po neki sok pa nazad u logor, povečerje bi se sviralo oko pola jedanaest... Sve u svemu, stvarno pomalo vojnički, da eto nije bilo tih predivnih par sati kada nisu morali slušati nikoga i kada im niko i ništa nije sputavalo vesele, mlade duhove... ~ ~ ~ Prođe tako nekoliko dana, sve je već pomalo poprimalo svoj uobičajeni tok, a i do kraja ljetovanja je ostalo samo još tri dana, kad jedno jutro, taman poslije doručka dok je trajalo jutarnje postrojavanje kada se dizala Jugoslovenska zastava i svirala himna, dođoše đaci te osnovne čkole da pokupe školske knjižice za proteklu školsku godinu. Došli su svi, od prvog do osmog razreda, i kako je taman počinjala da svira himna, njihovi nastavnici postrojiše i njih do vodova gostiju, da i oni odaju počast zemlji i zastavi. ¨ Draško, Dragoljube, ako me samo još jednom uštineš sjetićeš se i roda i poroda, konjino glupa..¨ - stisnutih zuba, a možda i sa suzom u oku, jer je Draško stvarno krvnički štipao za šta mu je Lazar redovno vraćao potapanjem na plaži, isto tako neočekivano, reče Lazar šapatom dok je trajalo himna. ¨ Ma da, Lazaruse junačino moja, što me uplaši, još me ti ne utopi ¨ - sa mangupskim, prikrivenim kezom ispod glasa odgovori Draško. Pored njih je stajao red osnovaca te škole i neki dečko, žute kose, možda je taman završio šesti razred ih je radoznalo slušao velikih, razgoračenih očiju... ¨ Jeli, a odakle ste vi ? ¨ upita ih kada se himna završila. ¨ Ma gore sa planina ¨ sa mukom mu odgovori Lazar, butina ga je nemilosrdno pržila a Draško je već negdje bio zdimio da ne bi uslijedila momentalna osveta da se ne čeka do podneva. ¨ A di vam je to ? ¨ ¨ Ma pusti me mali sada, ala boli, tetku mu manitu...¨ Pogleda ga mali sa nekom zlobom u očima... ¨ I šta si rekao, kako se zoveš ? ¨ ¨ Lazar. A ti ? ¨ ¨ Neven..več smo vas viđali po gradu ali nismo znali ko ste ¨ - odgovori dječačić brzo se udaljavajući. Još dugo je Lazar u čudu gledao za njim kako odlazi, pitajući se čime li je uspio odjednom naljutiti ovog mališana... ~ ~ ~ Te iste večeri konačno su se spustili u grad nakon nevjerovatno vrelog dana, možda najtoplijeg otkada su pristigli, i mora se priznati, bili su izuzetno srećni, jer je izgleda i curicama bilo dosadilo šetati onako sa strane pored momaka, pa se Radovanu, Lazaru, Tarzanu i Miši nenadano priključiše Nevenka, Mira i Gordana pa ih zaista razveseliše. Nisu se nadali da će im se cure tek tako same od sebe priključiti pa su se ispočetka nešto smotali, zavezali jezici i nekako im se nije dalo progovoriti, baš kao da ih ne znaju uopšte a kamoli da idu s njima u školu već godinama... ¨ A đe je Draško, kako to da nije s vama ? ¨ onako nevino i naizgled nehajno u toku razgovora koji se ipak nekako razvio, upita Gordana. ¨ Ne znam, e baš bih volio da mi neko kaže ¨ - reče Lazar, kome je Draško čitav dan uspješno uspio izmicati na plaži, nikako da ga ulovi i potopi bar jednom za ono jutarnje štipanje. ¨ Ma dobro, nije ni važno ¨. ¨ Đavla tebi nije važno, vidiš ti onog majmuna, ova se čak raspituje za njega a ja ne smijem Miru ni pogledati kako treba, šta li joj je ovaj nalagao neku noć kada su sjedili tamo ispod drveta kod škole pa da ovako slatko priupitkuje, joj kako ću ga nalupati samo da ga uhvatim ¨ - sa ipak nekom malom radošću u sebi pomisli Lazar, mada ništa nije rekao. Bez nekog dogovaranja, spustiše se sa ulice na plažu i posjedaše na još uvijek vreli pijesak, sada već potpuno slobodni i kao da su svi bili pomalo ošamućeni srećom koja se ne da izreći, sve bi čovjek da je opiše i nekako u riječi pretvori, ali mu to nikako ne uspjeva, sve mu nešto zastane u grlu i samo ga oblije jedna velika, nježna toplota i u ušima čuje samo udaranje vlastitog srca dok mu se čini da mu još uvijek negdje u krajičku oka blista jedna mala, sjajna zvijezda koja mu je baš tada namignula dok je sjedajući na pijesak uspio za tren dodirnuti ruku jedne djevojke... ~ ~ ~ Dok su tako sjedili i razgovarali, prepušteni svojim snovima i sreći, nisu ni opažali kako je vrijeme proticalo i da je već odavno prošlo vrijeme da se vrate u logor. Magija mladosti, mora i zaljubljenosti je bila jača od svega, pa i od vremena… “ Ajd dižte se, moramo ići nazad, pa vidi koliko je sati “ – zabrinuto povika Miišo…eh, kad se taj nebi zbog nečega brinuo, bilo to vrijeme ili biologija, svijet bi se prestao okretati… “ Šteta…daj, samo još malo, pa neće nam niko glavu otkinuti....” reče Lazar kome se nikako nije išlo nazad, a posebno ne sada kad je polako prikupljao hrabrost da možda bar predloži Miri da se malo sami prošetaju uz obalu. “ A možda ništa ne bi smetalo da baš to neko i učini “ javi se odnekud iza njihov leđa neki promukao glas, hrapav i pun neke prijetnje koji natjera družinu da skoče na noge kao munjom opareni. “ Ma di ćete sada lipi moji, taman smo van mi pristigli u društvo “ reče neki čovjek koji je sjedio na zidiću iza njih sa još petoricom starijih momaka…kako i kada su oni tu pristigli, niko od njih nije znao niti je primjetio… Lazaru stade dah u grlu dok je gledao prema njima…ispred njih je stajao onaj mali žućo Neven, što ga je ujutro onako ružno pogledao, sa još nekim klincem… “ Molim, šta ste to rekli “ – reče Tarzan, zbunjen kao i svi ostali i neshvatajući kako i ko su ovi ljudi što se odjednom tu stvoriše. Iz razuzdane skupine sa zidića se začuo gromoglasan smijeh. “ Što su kulturni, ćak znaju reći i molin kad zatriba, jel’ šujete vi klapa ovo ? “ kikotao se taj najstariji, ‘- “ ali kad bolje razmislim, vi i ne trebate ostati, magla ostali, nama samo triba taj mali plavi…” nastavi gledajući pravo u Lazara dok je nekom palicom udarao sebi polako od butinu. “ Ljudi, šta je sad ovo, dajte, u čemu je stvar ? “ – upita preplašeno Mira grčevito se hvatajući za Lazarevu ruku. “ U ćemu je stvar ? A mogla bi tebi biti u gaćama ako ne nestanete odavde brže nego što ste došli… Vlasi, marš kući, a ti plavi da se mrdnuo nisi…” nastavi ovaj sa tonom koji više nije trpio popusta niti bio spreman za dalju raspravu. “ A što vam baš ja trebam, šta je bilo ? “ upita Lazo dok mu je srce ludački udaralo u grudima. “ Vlasi, ćujete li vi,marš odavde, a tebi Lazo, Lazice ćemo objasniti nasamo kako se postupa sa našim dičacima kada nešto kulturno pitaju “ –reče ovaj dok je odjednom, bez najave, čitava ekipa sa zidića nasrnula naprijed, uletiše među njih kao sumanuti, udariše momke par puta šamarom a djevojke izguraše izvan zidića, dok je najstariji uhvatio Lazara za kosu i bacio ga na pijesak. “ Sada će tebi Džimi objasniti par stvari, pseto prljavo…” siktao je kroz zube udarajući ga nogom u stomak. ~ ~ ~ Šta se tačno desilo poslije toga, Lazar se nije mogao prisjetiti…ili nije htio. Sjećao se samo ludačkog smijeha oko sebe, osjetio udarce svukuda po licu i tijelu, povike “ da bi jednom zauvik trebalo završiti sa psima, dosta je i njihovog bilo “ i nekog sasvim desetog glasa koji je odjednom povikao iz mraka “ šta to radite, bando jedna, pa ubište dijete “… i poslije toga…tišine… Kada je otvorio oči, osjetio je da je naslonjen na zidić, onih mračnih likova više nije bilo i neki deda mu je krpom brisao lice… “ Kako je, mali, jesu li ti šta slomili ? “ upita brižno. “ Ne vjerujem…mada me sve boli…ko si ti, ko su ovi ljudi, šta se desilo ? “ “ Ajde ustani, možeš li hodati ? Ajde bježi kako znaš i umiješ odakle si došao, sve se bojim da će se vratiti…” “ Mogu hodati…ko da se vrati i zašto, šta su htjeli od mene uopšte ? “ s mukom i grimasom na licu je pitao Lazar. “ Ama ne pitaj, ćuti i idi, dobro je da sam naišao “ “ Koliko je ovo trajalo, gdje su mi drugovi ? “ “ Ma nije dugo, možda minut dvije, ne znam di su ti drugovi, ajde briši sada, imaćeš otok ili dva na glavi, par modrica i to je sve…mnogo bolje od onoga što će te zadesiti ako ostaneš još pripitkivajući glupa pitanja “ – reče deda gurajući ga sa plaže… U magnovenju je išao ulicom, slabo je razaznavao put ispred sebe od krvi koja mu je curila iz napuknute obrve, rebra su ga boljela, jedva je i hodao… I opet je odnekud nastupila tišina koja je došla iznenada, lopovski i sa leđa, baš kao i oni neki čudni ljudi koji mu te noći prekinuše djetinjstvo i prebaciše u mutan i ćudljiv svijet odraslih, pun mržnje, zlobe, zločina i zlodjela koji se od tada nikada više nije ni promjenio ni vratio u jedno nevino, dječije veče kada je još uvijek slobodno sanjao i volio svijet… ~ ~ ~ “ Lazare brate, kako je ? “ – reče Draško dok je Lazo otvarao oči, držeći ga za ruku na nekom krevetu. Suvih usta je pogledao oko sebe, shvatio je da se nalazi u bolnici, oko njega neke medicinske sestre, doktor, nekoliko milicionera, director, Ćup i nekolicna drugova koji su se uspjeli nagurati u sobu. “ A evo…vidi tebe, čekajde, nisam ti vratio ono štipanje…dajde mi vode, žedan sam…” sa slabim smješkom mu je uzvratio Lazar, - “ gdje smo mi ovo ? “ “ U Biogradu u bolnici “ – reče direktor koji se u međuvremenu primakao krevetu. “ Možeš li ustati, kaže doktor da nije ništa ozbiljnije, imaš lakši potres mozga, jedno ti je rebro malo nagnječeno, par šavova ali ništa što takav mangup ne može podnijeti, je li tako sokole moj ? “ hrabrio ga je direktor sa zabrinutim smješkom na licu dok mu je pomagao da ustane. “ Ma da, dobro je…šta je bilo, gdje ste me našli ? “ Objasniše mu da su ga našli na ulici pored neke bandere za koju se valjda pridržavao dok nije pao, a maltene se čitav logor bio sjurio u grad kada su Tarzan, Mira i ostali dojurili i rekli da ga tuku dole u gradu neki ljudi, pa su ga autom prebacili tu u Biograd pošto tamo nije bilo bolnice… Ispitivala ga je i milicija, opisao je ljude kako je najbolje znao i umio, naravno uz pomoć i ostalih koji su bili sa njim na plaži, objasnili su i njemu i čitavoj ekskurziji da ovo nije bilo nimalo naivno, da riječ “ Toro “ u stvari znači “ Teroristička Organizacija Raspuštene Omladine “ kojoj ovo nije bio prvi ovakav incident i da su dobro upoznati sa njihovim akcijama… I da bi najbolje možda I bilo da prihavate “savjet” onog čovjeka sa plaže i zaista odu kući jer može doći do još većih posljedica… Dok je milicioner izgovarao te zadnje riječi, direktor skoči kao oparen, pitajući ga “ zar je to sve, i šta se tako zlobno keziš, je li to sve što nam imaš reći, pa ovo je nečuveno, tužićemo cijeli grad, i tebe, i miliciju…” i jedva ga ostali nekako umiriše dok ga je milicioner samo gledao pridržavajući se za pištolj i stvarno mu se zlobno smješkajući… Još iste noći otpustiše Lazu iz bolnice i vratiše se u logor, gdje su ga stavili na neki krevet u školi…zadnje čega se sjećao te noći bile su nečije usne na njegovom obrazu i baš kao da je osjetio Mirin parfem negdje tu…ili je sve to samo sanjao, kao što se nadao da je i sve ono ostalo, ružno, sanjao… ~ ~ ~ Slijedećeg jutra su Direktor i ostali što su brže znali i umjeli spremili đake u autobuse da se vrate kući a oni će ostati do uveče da raspreme šatore… Sjedeći s mukom u autobusu, glave naslonjene na staklo baš kao i kad je dolazio na to toliko očekivano ljetovanje, držeći Mirinu ruku dok su drugovi povremeno dodavali vodu, tužno je posmatrao livade i polja koja su se sijala na vrelom julskom suncu i negdje duboko u sebi je znao da ih više nikada neće vidjeti ovako slobodne i bezbrižne, da su ih otele neke ruke koje više ne znaju za radost i smijeh, za Ljubav i praštanje… A kroz autobus se orilo “Hej Slaveni, još ste živi duh naših djedova Dok za narod srce bije njihovih sinova Živi, živi duh slavenski živjet ćeš vjekov'ma …” …jer smo tada… još uvijek vjerovali …kada neki drugi već odavno nisu…i pripremali se da nam otmu i ono malo sreće što smo imali... Srbo Peuljanac, April 2007
  13. Ништа више не треба додати овим ријечима...
  14. Ееееееее... Да ми је доживити да њих видим тамо...али авај... Гледао сам их два пута за вријеме овог живота и могу рећи само једно БОЉЕ НЕМА. Јели ко слушао овај нови албум и какви су вам утисци ?
  15. Имао сам част да прочитам понешто од легендарне Мир-Јам. Ово ме збуњује из овог текста Зашто и како окаљано ? Нисам то разумио. Хвала на тексту, Анока.
  16. Нема потребе да се захваљујеш, наши смо. Драго ми је да можеш уживати у књизи "Крајишког Шекспира".
  17. Брате мој Не могу ти описати част и понос који осјећам док читам твоје редове. Да ли може у ријечи да стане оно што заиста осјећам док читам шта пишеш ? Чисто сумњам да ћу икада успјети...већ годинама се трудим и не иде... Бог чувао тебе и све што је рода твога...
  18. A KRAJ JE BIO POČETAK... Jesenje lišće se igralo samo sa sobom u nekom mirnijem vihoru...vjeverice su gledale svoj posao, skupljajle za zimu, da gladne ne bi bile, drveća se pripremala da očvrsnu koru kako bi mogla odoljeti surovoj zimi, nebi li ponovo procvjetala u raskosi svojoj, nekad, u jednom novom i nadolazaćem proljeću... Rale je stajao nijem i suvih očiju nad otvorenom rakom... Teško je bilo povjerovati da tu stoji, ma zar...e da, jest, moguće je... Suvih očiju. Nema suza. Il bar on nije želio da ih neko drugi vidi. A pred tim očima...pojavljivale su se slike iz nekog drugog vremena...kada je sve ovo što se završavalo u toj raki i sanduku kojeg su spuštali u nju...počinjalo... ~‚~‚~ „Jel je volis ?” „Koga ?” „Onu žuju” „Ma jesi ti lud..” A volio je...samo ...eto, to smeta svačemu i zauvijek... ~ ~ ~ Lišće je počelo nervirati. Kao i zemlja po sanduku. Zar to po njemu ? Pomislio je potežući dim iz cigare... A onda...onda se sjetio svega...prvih Ljubavi, prvih drugarstava, prvog života, mlad jelen sa mladim jelenom, sad smo život spoznavali... I stajao je iznad njegove rake...sad, baš sad... „Ti si bio sa mnom za sve... Ti znaš koga sam volio..nekad u onoj dječačkoj zaljubljenosti... S tobom sam prvi cigar zapalio... Ti...ti znaš ko sam ja...i ja ko si ti... Jel mi umrije...? ” Nije mogao vjerovati. Da ga nikad vise neće viditi... Popravio mu je kragnu na bijeloj, samrtnoj kosulji... Spuštali su ga u groblje...i baci i cigare i upaljač za njim u rupu crnu „ Ti i ja smo počeli...s tobom se završava... ” Žena ga je čudno pogledala...zaćutala zauvijek... „Ne znaju oni..ali znamo sad...” „Rale- đe ćeš ?” „Da se sjetim... ” „Počeo sam pušiti sa njim...počeo sam odrastati sa njim...počeo sam voljeti sa njim... A sad..eto, umrije... Ne moram više pušiti...moram voliti i želim... A ovo sve vama...ma...hvala što ste došli... ” Kutija cigara i upaljač padoše na sanduk...od sada više ne pušim...reče drug „S tobom je počelo..s tobom se završava... Ne može biti hladnije nego noćas... Tvoj kraj mora biti novi početak...” Drugar je stisnuo kraj zadnje cigare...i otišao. Park je disao čudno, skoro živo... „Tebi...s tobom sam počeo, s tobom ću završiti...” Niko ništa nije rekao... U Krajini se čula samo samrtna tišina...
  19. Draga Daco... Tesko je bilo sta reci na ovu tvoju pricu a da je nekako..ne pokvarim..suvisnim i nepotrebnim rijecima... Sto rece nasa draga Lasta jednom..." Krajisnici se znaju i kad cute "... Bas tako. Hvala ti Daco sto si podijelila ovo sa nama...
  20. Ko pita, ne skita. Ma znamo se, nasi smo...meni je to dosta. Al`, da ne skrecemo s teme...
  21. Ma ne, daleko bilo da sam se naljutio, izvini ako si to tako shvatio... Samo rekoh sta je bilo i zasto mi se ne ispuni zelja. Svako dobro, brate...
  22. NE ZABORAVI SINE...DA SMO JEDNO... Sunce se iskradalo kao lopov iz okrilja noći, lagano i na prstima, da ga ne vidi i ne uhvati... Anđeli su se igrali sa oblacima iznad Krajine posuđujući im svjetlost svojih bijelih krila, šuma je budila svoje usnule stanovnike tihim šuštanjem grana dok joj je Vjetar pomagao u poslu veselo zviždućući tako da se i poneka lisica mogla vidjeti kako sanjivo pretrčava put kojim su se spuštali sa Planine Radosti... Krajina im je pucala pred očima, u svoj svojoj raskoši i sjaju, nepregledna poljana radosti, Ljubavi...i patnje... ¨ Šta misliš ti burazeru moj dragi, zašto li je nas sačuvao ? ¨ - pitao je svog drugara tihim glasom bojeći se da ne poremeti nešto u ovom veličanstvenom jutru... ¨ Ko ? ¨ Pokazao je prstom prema nebu. ¨ Ko će to znati, brate. I da li je ? ¨ - odgovori mu prijatelj zamišljeno gledajući u porušene kuće pored kojih su prolazili. Tačno. Ko zna da li je... ¨ Ma ne brini, sve to ima svoje, ne bi ti bio ti kada ne bi postavljao takva pitanja ¨ - nastavi prijatelj kroz osmjeh. ¨ Opusti se i uživaj, mora neko ovo i obnoviti, neka On radi svoj posao a mi ćemo svoj...drž' zapal'de ovu jednu našu krdžu, tačno mi smrde te tvoje stranjske...¨ Silazili su na Ilindanski sajam u Crnom Lugu. Otkada je znao za sebe, kada god je razmišljao o Krajini, o svojoj porodici, o prijateljima, o nekim srećnijim danima, nekako bi mu uvijek ispred očiju iskrsavala slika naroda koji se skupljao na taj dan u tom istovremeno malom i velikom selu da proslavi Svetog Iliju, da sjednu, da popričaju, da se provesele a i izjadaju jedni drugima, da pričaju o imanju, protekloj kosidbi i žetvi i da li su se dovoljno dobro pripremili za zimu... Posebno se volio sjećati jednog ovako sličnog ljeta kada je njegova porodica došla na odmor iz još jedne strane države, kada je njegov otac trčao ulicom u nekoj bijeloj košulji svaki čas se vraćajući da ga pomiluje po kosi i usput zadirkuje majku kako nikada nije bila ljepša, pa čak ni na dan kada je prvi put vidio...govorio joj je da Krajiško sunce radi čuda sa njenim licem... Stričevi bi ga gledali čudno, nije to baš običaj da se ženama tako govori naglas pred ostalima, ali nije stari mario za to, njegovoj sreći nije bilo kraja... Baš kao ni njegovom sinu sada...koji je možda iz nekog istog razloga baš sada obukao bijelu košulju... Pomislio bi na tim putovanjima svojim sjećanjima i na srednju školu svoju, ali sada nije htio da pomisli o još jednoj ruševini koja je usamljeno stajala na jednoj još uvijek veseloj uzbrdici... Kada su napokon stigli do Crnog Luga, sunce je već bilo podobro ugrijalo, svijet se već skupio, opet je bilo šatora i štandova na sve strane, ljudi su prodavali sve i svašta, kako to već bude na našim sajmovima... Dok su mu drugari otišli da sjednu pod jedan od šatora da se osvježe i popiju po koje piće, on je odlučio da prošeta selom, usput čekajući porodicu koja je trebala svaki čas stići... Tek je ovdje bilo razaranja, tek je ovdje bilo gelera i porušenih kuća na sve strane, ovdje je još uvijek svom snagom mirisalo na rat, džaba što su protekle već tolike godine...ovaj dio jednostavno ili nisu mogli ili nisu htjeli popraviti, možda da stoji kao neka vrsta uspomene da se ovako nešto više nikada ne dogodi... Do neke slijedeće prilike... ¨ I tako ti veliš, prijane moj, treba neko ovo i obnoviti...¨ - pomislio je. Zamišljeno je ušao u Crkvu da zapali svijeću svima koji su ovdje poslednji put pomislili na svoje najrođenije... ~ ~ ~ Sjedio je ispod šatora sa svojim prijateljima slušajući priče iz njihovog života koje nije uspio podijeliti sa njima, sem u mislima, usput uzmijaći po neki komad lubenice, nekako je to bio običaj da se jede lubenica na taj dan, pa makar malo kada mu se konačno pojavila porodica. ¨ Tačno sam znala da nećeš doći kući noćas, ti baš voliš da me brineš ¨ - reče mu stara usput mu stiskajući ruku. ¨ Ma šta ti je, ti bez neke brige ne znaš ni živiti, šta mi se ovdje može desiti ? ¨ Majke. Šta bi čo'jek od njih... ¨ Da te neka naša ljepotica ukrade, pa te onda ni đavo ne bi našao ¨ - upade zet u razgovor. ¨ E, da, to je već neka opasnost, vide ovih naših ljepotica...đe ovo još ima ? ¨- veselo mu odgovori. ¨ Kod tebe tamo sigurno nema, zato i jesi zinuo k'o tele u šarena vrata ¨. ¨ Ima jedna, a pošto je i ona sa ovih prostora, onda znaš da mi i nije loše...¨ ¨Jakog bećara...¨ ¨ Mogo' bi ti dragi moj dobiti jednu uz uši...¨ ubaci njegova sestra kao ljutito ga gledajući. ¨ Šta je zete, proguta li to jezik ? ¨ - reče uzimajući plavog anđela u naručje i dade se u trk niz ulicu... Dan je proticao u tolikoj sreći i veselju da su se i on i njegovi osjećali kao da su ukrali jedan komadić vremena od Gospoda i prisvojili ga sebi, zagrili i ne puštaju... Trudili su se svim silama da traje što duže, da možda nikada ne prestane, da baš bude ¨ hiljadu godina kao jedan dan ¨ mada su znali da neće moći tako ostati...sem u sjećanjima..i na slikama... Hodao je iza njih i ponosno ih posmatrao kada mu se sestra odjednom okrenula i uslikala ga tako u hodu kako ide prema njoj... ¨ Eto..uhvatila sam te kako ideš prema nama, u bijeloj košulji baš na Ilindan...znaš da ima jedna fotografija starog ista ovakva ? ¨ ¨ Znam...jedna od rijetkih koja je ostala...¨ - rekao je ogledavajući svoje misli u njenim očima. Dok su se sove polako počele javljati iz šume odlazili su kući, izlazivši iz bajke u koju su bili zakoračili... ~ ~ ~ Dani su se redali jedan za drugim isuviše brzo, kao da namjerno žele da mu uskrate sreću koju nije odavno osjetio. Molio ih je u sebi da se zaustave, da bar malo uspore, kuda li im se toliko žuri pa ima ih na pretek, bar toga neće nestati, ali džabe, sve je letjelo brzinom svjetlosti... Šetao je kroz svoj grad, trčao krajiškom kišom utrkujuči se sa vjetrom, slikao je što se slikati moglo, ništa nije prepuštao slučaju, i školu, i porušeni Dom Gavrila Principa, i nekadašnji hotel koji je zjapio kao crna rupa u sred grada, dragu kafanu Zvijezdu ispred koje je njegov otac nekada čekao na mušterije da ih odveze nekim njihovim putevima šeretski nakrivljujući kapu, otišao još jednom do Šatora po jednom izuzetno hladnom i kišovitom danu da sa svojim prijateljima ispeku još jednog ¨ mrkančića ¨, skočio je i u jezero ma koliko ledeno bilo, nije mario, želio je svim srcem da se okupa u toj vodi pa makar ga sutra ne bilo... Popravljali su kuću, cijepali drva, ljudi su nailazili da se pozdrave i popiju po kafu i rakiju, da vide jesu li svi živi i zdravi, ležao je sa svojom sejom i plavim anđelom na travi i udisao miris cvijeća kao da mu je to zadnje što će ikada uraditi u životu, hodao je Krajinom i po mrklom mraku rijetko kada spavajući, sve se bojao da će nešto propustiti... Ali...ma koliko se trudio..vrijeme ništa ne može zaustaviti... Još jednom je došao dan kada je morao sjesti u autombil Bijelog Vuka koji ga je odvodio prema Beogradu pa još dalje, ostavljajući za sobom majku, sestre, plavog anđela, miris Krajine i života...i jedan grob pod šljivom na usamljenom groblju, negdje...na livadama Krajine... ~ ~ ~ Još dva dana je šetao Beogradom, posjećivao svetinje, obišao Hram Svetog Save, Crkvu Svetog Marka, išao naprijed nazad od Kalemegdana do Slavije slušajući i gledajući ljude koje nije poznavao ali su ipak bili njegovi i stalno su mu kroz glavu prolazili stihovi koje je recitovao jedan drugi usamljeni putnik a on ih nekada slušao u onom Domu Mladosti koji su mu onako krvnicki oduzeli... ¨Znam da će još biti mladoti,ali ne više ovakve...ja neću imati skim ostati mlad,ako svi ostarite,i ta će mi mladost teško pasti,a bit će ipak da ste vi u pravu jer sam sam na ovoj obali koju ste napustili i predali bezvoljno. A ponovo počinje kiša,kao što već kišni listopad...na otocima more od olova i nebo od borova,udaljeni glasovi koji se mješaju glas majke, prijatelja, kćeri , ljubavnice, roda, brata ... Na brzinu pokupljeno rublje pred kišu i nestale svjetlastom bjelinom , još malo šetnje uz more i… gotovo…¨ ~ ~ ~ Sjedajući u avion koji ga još jednom odovodi na vječite puteve lutalica, preturao je po torbi da izvadi svesku da zapiše prije nego što zaboravi…i nenadano nađe neki rokovnik koji nije pripadao njemu… Otvorivši korice pročitao je sejine riječi … ¨ Ovo ti je, buraz, moj dnevnik, oprosti što sam ti ga krijući stavila u torbu…sva ona neposlata pisma da te prate i da te podsjećaju da negdje, na nekim dragim prostorima postoji neko ko te voli…¨ I dok je sa suzama u očima počinjao da čita, prisjeti se stare majke kako mu je stiskajući ruku dok je ulazio u automobil rekla… ¨ Ne zaboravi sine… nikad…da smo jedno…¨ ~ ~ ~ Srbo Peuljanac Ljeta Gospodnjeg 2006
  23. U KOČIJI SVETOG ILIJE...NA POČETKU DUGA ŠARENIH...U SRCU OBIČNOG ČOVJEKA.... ¨ Ima li vode, stara ? ¨ ¨ Ma ima, ti ćeš se opet kupati, a ? ¨ ¨ Čudo jedno da ima...znači to tako ide, svako jutro na po' tri sata pa vam isključe...ma da, naravno da ću se kupati... ¨ ¨ Nemoj prati kosu, 'ladno je danas, a i ići ćeš gore...¨ ¨ Dobro, dobro, važi...¨ Svejedno je oprao i kosu. Pa ta nije svake godine Ilindan na pragu, pa ta ne ide svake godine na Šator planinu da uhvati onaj jednostavni, prosti, mili zvuk vjetra koji se provlačio kroz lišće drveća kradom, baš onako kako se on prokradao kroz život...tajno, kao sjena...mada su mislili da onako golemi orasi moraju na svaki vjetrić odgovoriti nekim snažnim otporom... Spavao je na mjestu gdje mu je otac umro...u dnevnoj sobi, tamo gdje je pokojnik nekada nasmijan dočekivao goste, nekako mu je bilo lakše da tu zaspi, ako je uopšte spavao, tamo, gdje mu je Otac otišao u Carska Naselja, neg' tamo, o onoj nekakoj sobetini, 'oklen je odnešen na groblje, već mrtav, okupan i okađen...u toj sobi mira nije znao naći...ali u ovoj, đe mu je otac umro, tamo je nekako mogao i on sklopiti oči...bar na tren...zašto, to ni on nije znao... I morao se okupati od svega...od mirisa groblja, svijeća i cvijeća, od kletvi dušmana koje su stizale i njega i njegove, od zla i mrskog mirisa koji se i dalje, i nakon tolikih godina širio kroz te njegove svete krajeve... Slutio je s radošću u duši da sada ipak nailaze srećniji dani, da će sada napokon ponovo osjetiti sve one tajne, čarolije i radosti koje ovi prostori pružaju ljudima bez obzira šta im radili. Koliko god se trudili, ma šta pokušali, nikada nisu i neće pokoriti ove krajeve i ove ljude, ne postoji to oružje koje može izbrisati Krajiške duše, dobroćudnost ljudi, gostoprimstvo, smijeh ispod starih oraha, noći pored kazana u kojima se pekla rakija i uz koje su se prepričavale životne dogodovštine, i one koje su se desile i one koje nisu, dušu ljudi koji su imali samo jedan jedini cilj u životu – da se rode, žive i polako se otisnu u Carstvo Nebesko na samo jednom mjestu – na svom kućnom pragu. Ne postoji, makar se ono zvalo i atomska bomba... Veselo je uletio u primaću sobu i u trku zgrabio malog plavog anđela i vrtio se sa njom u krug...da li postoji išta na svijetu što može zamjeniti ovu sreću ? Majka je kuvala kafu na starinskom šporetu, podložila je zera vatru, jer je eto, kao ledeno, a u njimu je vladala toplota koju nije odavno, odavno osjetio. Seja je spokojno sjedila na kauču, slušala muziku i s blagim osmjehom posmatrala brata kako se veseli s njenom kćerkicom, a zet se spremao i lickao da pođu na veselje, pjesmu i radost na Šatoru. ¨ Oj, zete, 'oće li to već jednom, šta se ti toliko lickaš, koliko ja vidim ti već imaš ženu, neš ' se valjda dvaput ženiti majku mu ? I usput, kako ću ja se ja nekoj uspjeti udvarati pored tebe tako lijepog ? ¨ - zadirkivao ga je kroz smijeh. ¨ E moj šura, da ti samo znaš kako je ovo meni mrsko raditi, nisu brate za mene češljevi i parfemi, za me je sikira i šuma, ali eto, ' ajd da ne bi narod rekao kako nisam ljepši od tebe ¨ ' uzvrati mu ovaj istim tonom. ¨ Uh, jesmo zeznuti, zete...¨ ¨ Spuštaj me ujko, vrti mi se u glavi... ¨ - reče mala koju je još uvijek u zanosu vrtio kroz dnevni boravak. ¨ Ajme meni, jesam bezobrazan, 'ajd me tuci...¨ Umjesto da ga udari, anđeo ga poljubi u obraz i samo ga malo ugrize za nos... Pijevac je veselo kukurikao negdje u dnu dvorišta... ~ ~ ~ Vozili su se prema Šatoru u istom onom rasklimanom kombiju koji je brundao i napirao se da savlada uzbrdice, prijeteći da će se možda i zaustaviti, ali se on osjećao kao da sjedi u kočiji Svetog Ilije, koji je ionako baš tih dana hodao njihovim šarenim livadama i ubirao zlatno cvijeće a svoje gromove spremio negdje u zapećak za neke kasnije dane, nije htio da ljudima kvari veselje...duboko u sebi mu se zahvaljivao što je rastjerao oblake i dozvolio da im sunce grije duše, usput se pitajući što li stara podloži vatru...nije valjda da joj je i sada hladno oko duše... Predjeli su promicali ispred njegovih očiju, predjeli koje nije tako dugo vidio...ali i opet je vidio tragove zla, razrušene kuće i pojate i po ko zna koji put se pitao šta li su ti nepoznati tuđi ljudi tražili tu, pa bar po ovim zabačenim Krajiškim selima nije bilo ničega vrijednog osvajanja, ali izgleda da im onaj čije ime ljudi ne vole spominjati nije dao mira, pa su u nekoj slijepoj mržnji pošli rušiti sve što se srušiti moglo... Odagnao je crne misli i upustio se u dug razgovor sa zetom, slušao o životu koji su vodili na ovim prostorima, o poslijeratnim teškoćama, o borbi koja neprestano traje da obnove život ovdje, o tvrdoglavosti i nepokorivosti da se vrate i još jednom opstanu na ovim prostorima, o rođenju kćerkice i neopisivoj radosti koju mu je donijela, o hrabrosti življenja... ¨A ti šura, šta ti tamo radiš, šta ima kod tebe ? ¨ Slegnuo je ramenima. ¨ I ja se pitam. Čekam da prođe. ¨ ¨ Šta da prođe ? ¨ ¨ Čekanje. Čekanje na sve ovo, da sjednem na neki kamen i zajedno sa Urošom posmatram sve ovo, zauvijek...¨ Zet se samo nasmijao. ¨ Dobar si, šura, dobar si...¨ ¨ Pa, za konjske trke i nisam tako loš...'ajd bolan vozi, ne merem više čekati da izađem iz auta i vidim ima li koga poznatog tamo gore kod jezera...¨ ¨ Ih, ima li koga poznatog...došao si baš u špicu sezone, sada su svi tu, vidjećeš sve koje ti srce želi, preko ljeta svi dođu...¨ ¨ Sem onih kojih više nema... ¨ - pomislio je u sebi, ali mu to nije rekao, već se radosno nasmiješio zetu... ~ ~ ~ Konačno su pristigli na vrh planine i kada je izišao iz kombija, dah mu je stao od ljepote i divljenja. Zadnji put je bio ovdje još prije nego što su počela ona krvava vremena, ali nikada nije zaboravio kako je ovo izgledalo i uvijek je dio ovog neba nosio u svojoj duši. Prošao je sve i svašta, svakavih se predjela nagledao i divio raznoraznim prirodnim ljepotama, ali se ništa nije moglo usporediti sa ovim. Ovakva planina, ovakvo jezero,ovakva šuma, ovakvo nebo je postojalo samo ovdje, na vrhu Dinare i nigdje više na vascijelom svijetu... Muzika je treštala na sve strane, dva velika šatora su bila postavljena blizu jezera, u jednom su gostovala ¨ Krajiška braća ¨ koji su uglavnom pjevali pjesme Baje malog Knindže ili šta već narod naruči, a u drugom čuvene ¨ Preldžije ¨ koji su i njega ne mali broj puta i rastužili i obradovali u tom dalekom svijetu, u svijetu koji nije znao za ovakve radosti, ma koliko blještao svojim neonskim rasvjetama... Naroda je bilo u ogromnom broju, nije se mogao načuditi koliko se ljudi uspelo na planinu, zastave su vijorile svukuda, ljudi su pjevali, pili, šetali se planinom, slikali se i slikali te ljepote za dugo sjećanje...a među njima su se ipak šetali nekakvi smrknuti likovi u uniformama, međunarodna policija koja je pazila na ne bi slučajno došlo do nekakvog izgreda, ali je među njima bilo i ovih drugih tuđih, tih koji su došli na njegove prostore i nikako da odu svojim kućama i puste ih da jednom žive na miru... ¨ ' Ajmo na piće, šura, šta si se zakopao u mjestu...¨ ¨ Samo ti sjedi, sad ću se ja vratiti, samo da odem dolje do jezera da se barem jednom umijem onom vodom...¨ Šetao je oko jezera, prolazio tuda kuda ga je nekada pokojni otac vodio za ručicu kao malo dijete, došao je i do izvora sa kojeg je izvirala najhladnija voda na svijetu bez obzira koliko toplo bilo, umivao se vodom iz jezera i zažalio što nije ponio kupaće da odmah skoči u to, za njega, sveto jezero...uspomene su ga preplavile po ko zna koji put... Obišao je tako cijelo jezero, srećući i pozdravljajući svoje zemljake koje nije vidio i po desetak i više godina, zastajao, ljubio se s njima i rukovao, mnogi ga nisu prepoznali, vele da se izmjenio, da je postao drugačiji, nekako ćutljiviji, čudniji... ¨ Kao da mogu još čudniji biti...¨ I taman kada je pošao da se popne nazad do šatora, do zeta da popiju piće, sa uzbrdice se pomolila grupa momaka koje je još iz daljine čuo kako se smiju i vesele, ali je bio pomislio da se oni tako smiju samo u njegovim sjećanjima koje su mu strujale bićem i da to čuje negdje duboko u sebi, i kada ih je vidio da idu prema njemu, mislio je da stvarno sanja... Sa njima je išao u školu, sa njima je sanjao prve dječačke snove, sa njima je dijelio i dobro i loše...nekada, ovdje na obroncima Dinare... ~ ~ ~ Dok je sunce polako zalazilo nad Šatorom, sjedio je ponovo sa svojom braćom pored jezera, ispijao pivo, obnavljali su uspomene iz mlađih dana, zgode i nezgode iz školskih klupa, gajbu su bili potopili u jezero da se brže ohladi a njegov najbolji drugar je svako malo uskakao u isto da pronađe gajbu i donese im još po koje piće, izigravao je ¨ podvodnog konobara ¨, sve uz njihov gromoglasan smijeh... Šetali su se planinom, ubrali po jedan runolist, prirodno čudo koje je raslo samo tu i još na Julijskim Alpama i nigdje više na svijetu, ugledali su i čovječiju ribicu za koju se do prije nekoliko godina vjerovalo da postoji samo u Postojinskoj Jami, kad ono, ne lezi vraže, ona se sasvim čovječije osjećala i ovdje na Dinari... ¨ E moja braćo, da ću i ovo dočekati, mislio sam da se nikada više u životu neću ovako osjećati, da ću se sa vama veseliti i smijati, da ću vas opet nekada zagrliti...osjećam se kao da sam u nekoj Zoni Sumraka...¨ ¨ Da, da, ali zato smo mi, kao što vole reći ovi naši stari za našu družinu, sumrak ove zone...vaje mi mimo svijeta¨ odgovori mu veselo njegov najbolji drugar, gospodin podvodni konobar... ¨ E nećemo ovaj put, ' ajmo sad na pečenje i na muziku...¨ - odgovori mu zagrlivši ga. Uz neopisivo veselje i smijeh su sjedili u šatoru, nastavljali priče i druženje, slikali se nebrojeno puta, kao nekada u stara vremena, dok su im Preldžije pjevale ¨ To je ona žuta slika iz staroga novčanika, to je slika moje braće Krajišnika...¨ Često je pogledavao prema jezeru i izvoru na kojem ga je otac umivao...i sve se bojao da će se probuditi u svom krevetu u toj nekoj tuđini i da je sve ovo samo san... Ali je znao da se može sanjati i otvorenih očiju... Ponoć prođe i nastupi Ilindan, a njemu se učinilo da je Svemoćni raširio ruke iznad Krajine i sve ih zagrlio svojom toplom rukom... Još koji sat pa će svanuti a onda će se spustiti sa planine u Crni Lug na sajam Svetog Ilije, da nastave ovu bajku... Gledao je u veliki žuti mjesec iznad Šator planine i u more zviezda koje se mogu vidjeti ovako čisto samo sa ovog mjesta...i eto, bar jednom im nije zavidio što su slobodne i nesputane i osjećao je kako njihov srebrni sjaj prostrujava i kroz njega i mnogo puta te večeri je pomislio da su i on i svi njegovi ljudi oko njega iste te zvijezde, da blistaju punom snagom i da se njihov sjaj može nadaleko vidjeti, bez obzira na kojem kraju ove velike pozornice se čovjek nalazio... ~ ~ ~
  24. POČIVAJTE U MIRU... Dan je osvanuo tmuran i oblačan, nakon svih sunčanih dana koje su ga do tada pratile na putovanju, vrijeme kao da je čekalo da baš na ovaj dan promjeni ćud i pošalje neke valove sjete kroz krajiški vjetar... Ne bi mu milo što je tako, obuze ga tužno raspoloženje kada je pomislio gdje sada treba da ide. Prošlo je skoro dvije godine od tog nemilog događaja, a još uvijek se nije nazirao ni trag u njemu da bi ta tuga mogla proći i da prihvati surovu istinu da nekog od njegovih najmilijh nema. Naravno, bio je svjestan da nije on jedini, da je ko zna koliko žena, sinova, kćerki, braće i sestara ostalo u istom ovakvom bolu kao što se on sada nalazi, ali svejedno, boljelo je, boljelo je strašno... Ionako je sve u kući podsjecalo na njega, na njegovog pokojnog oca koji je ovu kuću i izgradio pa izgubio i nekako je ponovo uspio podići iz pepela...svaka stopa, svaki zid, svaka slika okačena, svaka, pa i najmanja popravka na kući je nosila trag njegovih ruku...ruku koji su izgrađivale, radile i voljele, ruku koje su do sada nestale i kao i svim Rabovima Božijim samo kosti ostale... Neveselo se oblačio ispred skromnog ormana u predsoblju koji je im je još uvijek služio iz onih izbjegličkih vremena. Na njegovo iznenađenje, mali plavi anđeo se neprimjetno prikrao iza njega i posmatrala šta li on to radi, taj njen veliki, tajanstveni, daleki ujak... Pomilovao je po kosi i za čudo, nije se branila ni bila uplašena, kao da je i ona, nekako na svoj djetinji, jednostavni način shvatala da se ovdje dešava nešto neobično.. ¨ A što ti ujko oblačiš sve crno na sebe ? I košulja, i pantalone i čarape, sad i cipele...'ajde bar neku plavu košulju obuci, ujko. ¨ Čučnuo je pored nje dok se ona stidljivo kao češala po obrazu... ¨ Sjećaš li se ti đeda svoga, srećo ? ¨ Lice joj se pretvori u osmjeh. ¨ Sjećam ujko, sjećam mog deke miloga, on je rekao da će nas jednom posjetiti jedan džin koji će nas velikim koracima preko vode odnijeti tamo đe ti živiš...ali mi je mama rekla da je deko otišao na neko drugo putovanje i da ćeš to ti uraditi umjesto njega, ujko...Ja znam čak i đe deko sada leži i odmara se i priprema se za taj svoj veliki put...¨ reče dijete sa toliko nevinosti kako samo trogodišnja djeca mogu imati, djeca koja čvrsto vjeruju u ono što im stariji kažu... Zamalo nije udario glavom od ogledalo iza njega, jer je od njenih riječi izgubio ravnotežu... ¨ Idi srećo vidi jesu li baka i ostali spremni, vrijeme je da pođemo...¨ Utrčala je sa smijehom u sobu da vidi šta ostali rade... ¨ Sine, 'oćes kafu i da doručkuješ ? ¨ - upita ga majka. Odmahnuo je glavom. ¨ Đe je seja ? ¨ ¨ Otišla u gornju kuću po svijeće...¨ Pozdravio je zeta koji se igrao sa kćerkicom i koji ga ništa nije pitao, jer mu se sve moglo pročitati na licu ionako... ¨ Sveštenik je rekao da ce biti u 11 sati na groblju, jel' tako ? ¨ ¨ Da, bolje da požurimo. ¨ Sa teškim uzdahom su sjeli u zetov kombi u kojem je već nekoliko godina ionako prevozio mrtve ljude i pošli prema groblju... ~ ~ ~ Za ovo malo vremena što je proveo tu, za ovih nekoliko sati nije imao baš ni mnogo prilike da vidi kako mu sada izgleda rodni grad, pogotovo malo dalje od centra grada gdje su poneke kuće bile i opravljene i čak su i jedno dvije – tri nove zgrade bile podignute. Ali sada, sada kada su izišli na cestu kojom je toliko puta prošao kao dijete i momak, na čistinu gdje se sve moglo vidjeti bez ikakvih prepreka, opet je zanijemio. Najbliže selo do grada, koje je bilo udaljeno samo nekoliko kilometara bilo je još uvijek 80 posto u ruševinama, kuće su bile razorene tenkovskim udarcima ili jednostavno zapaljene, stajale su tu kao mrtvi spomenici ratnih strahota, golih zidina, bez krova su zjapile prema nebu kao majka kojoj su rasporili utrobu i izvadili nerođenu djecu... A ipak, ipak, možda nekih 200 metara podalje od tih istih kuća, vidio se poneki usamljeni Krajiški čoban kako čuva svoje skromno stado ovaca... Kao i uvijek, granica između smrti i života na ovim prostorima je bila veoma, veoma tanka, skoro kao da nije postojala...ma koliko smrti i razaranja da su vidjeli, ljudi su se nekako navikli na to, skoro kao da su se srodili sa smrću, kao da im je postala nešto jako blisko i razumljivo i ma koliko je nisu željeli ni prizivali, živjeli su pored nje kao u inat i jednostavno joj prkosili nekim novim životom koji su nanovo i nanovo vraćali na ova mjesta... Pomišljao je na sve ljude koji su ostavili svoje živote na ovim livadama, na jednim od poslednjih uporišta odbrane od najezde nekih tuđih ljudi koji ovamo nisu nikada pripadali niti su imali šta da traže ovdje...pa ko je to još mogao i znao živjeti ovdje sem njih, tih nepokorivih Dinarskih Gorštaka koji su ovom prirodom vladali bolje nego što su možda vladali rođenom djecom ? Kome je trebao ovaj kraj zemlje nego njima, niko drugi tu ionako nije niti bi znao živjeti. Prolazli su zaseok za zaseokom, što su više išli prema Livnu, slika je postajala sve gora i gora, prolazio je pored livada koje su bile njegove, njegova prađedovina, koje su lično baš njemu pripadale...nepokošene, skoro neprepoznatljive.... Sjećao se đeda svog kako je ležao u travi i klepćao kosu, sjećao se momaka koji su tu po vascjeli dan nekada kosili livade dok ih je Krajiško sunce nemilosrdno pržilo, djevojaka koje su im donosile vodu i hranu usputno ih sramežljivo gledajući a momci odmjeravali koja li je od njih vrijedna ženidbe i rađanja potomaka... Svojih poginulih drugova kojima se ni grobovi nisu znali, a koji su možda baš ovuda negdje kosti ostavili a da im se ni trag više ne pozna... Sve je vidio a ništa vidio nije sem zapaljenih tragova jedne nekada slavne i lijepe prošlosti... Prošli su pored dva brežuljka koji su se nalazili na suprotnim stranama ulice i sjetio se kako je nekada, kao dječak, kada god bi ih ugledao zadovoljno uzviknuo ¨ eh, sada smo kući ¨...i onda, u dnu livade sa lijeve strane ulice, skoro ispod same Šator Planine je ugledao svoje rodno selo, svoju đedovinu i prađedovinu... Zatvorio je oči...ne sada, sada nije mogao gledati u to... Primicali su se groblju... ~ ~ ~ Iako je bilo oblačno, vrućina je bila neizdrživa. Sveštenik je već pristigao i čekao ih je ispred groblja. Poljubio mu je ruku i dok su Sveštenik, njegova majka i sestre, zet i mali anđeo ulazili na groblje on je neodlučno zastao ispred tih jednostavnih, kamenih zidina... ¨ Ovdje počivaš, starino moja...¨ Tu, gdje je ustvari uvijek i želio biti sahranjen, na livadama na kojima se i rodio, učio hodati, čuvao blago i sanjao prve mladalačke snove... Jedva je prekoračio preko zidića, Parastos nije mogao početi bez njega... Maglilo se sve ispred njega, jedva je razaznavao spomenike prađedu kojeg su zaklali partizani negdje na Ražnjevića Glavici, prababi koja je umrla u dubokoj starosti slaveći Boga po vascjeli dan, đedu i babi koji su umrli jedno za drugim u roku od samo tri mjeseca, bližoj i daljoj rodbini koji su svi našli svoje počivalište tu, na svojoj rodnoj grudi. Kao i njegov brat od strica, Milan, koji je sa samo 15 godina poginuo u vrijeme ratnih događanja i čiji je spomenik još uvijek izgledao nekako neprirodan, nekako kao da nije trebao biti tu... ¨Budi jak, budi jak, Gospodi pomiluj, budi jak...¨ Sveštenik je stajao u svojoj odori nad grobljem njegovog oca sa otvorenom knjigom psaltira i molitvi i upitno pogledao u njega. Gledao je u nadgrobni krst svoga oca i nije vjerovao da tu piše očevo ime...mali anđeo je trčao okolo po groblju i brala neko cvijeće...ptice su pjevale...lišće na drvećima je tiho šuštalo dok je jedan sin klekao na grob svoga oca da poljubi Krst...dok su mu suze kapale po grobu onoga koji je njega rodio... Sveštenik je pojio za Parastos i molio se Bogu za raba Njegova, da mu udostoji rajska naselja...a on i njegova porodica su stajali pognute glave nad grobom onoga kojeg su najviše voljeli... Kroz oblak suza je posmatrao jato bijelih leptira kako se skuplja oko cvijeća koje su donijeli na grob...posmatrao je svijeće kako gore dostojanstveno i sporo...zelene livade oko groblja...mali anđeo je odnekud naišao i nevino položio cvijeće ubrano dječijom rukom ispod krsta, stala tu nekoliko trenutaka, ozbiljno se zamislila pa onda opet brzo otrčala na livadu ne okrećući se...šjliva koju je njegov pokojni otac zasadio baš tu prije ko zna koliko vremena je nemirno jecala... Gospodi pomiluj, Gospodi pomiluj, Gospodi pomiluj... Sveštenik je poškropio grob sa Svetim Mirom...a on je opet ljubio Krst... ¨ Pomiluj i oprosti. U Ime Oca i Sina i Svetoga Duha – Amin . ¨ Svršeno je... ¨ ' Ajmo malo prošetati po groblju, da vidimo održavaju li se grobovi...¨ reče njegova mila sestra shavtajući da njemu teba malo vremena i porodica mu se udalji od njega i od groba njegovog oca. Prošao je do kraja groblja i povratio preko zidića, jedva stajući na nogama. Vratio se i sjeo pokraj groba. Ko zna šta je rekao ocu svome i o čemu su pričali...ili je bar on umišljao da pričaju. Milovao je bijeli pijesak kojim je grob bio prekriven...trajalo je, i trajalo. Napokon je ustao... ¨ Spavaš li sada mirno, jesi li našao mir ? ¨ I kao za neko divno čudo, dok je izgovarao te riječi, oblaci se razmakoše na nekoliko trenutaka, i jedan zrak sunca je pao pravo na očev Krst i na njega...malo se zadržao pa se oblaci opet zatvoriše... Sa nevjericom i strahom je pogledao u nebo i prekrstio se... I iz nekog razloga se blago nasmiješio... Rukom je pozvao porodicu da se vrate...zaista je bilo svršeno... Popili su po jednu rakiju za pokoj duše i još jednom se pomolili, i odlazeći sa groblja ostavio je flašu rakije i kutiju cigareta blizu groba za umorne, rijetke posjetioce groblja po Krajini.... ~ ~ ~ Pri povratku kući su svratili u njegovo rodno selo, da vidi i proživi i to... Tamo je živio samo jedan njegov daljni stric, samo on i niko više, čuvao je nešto ovaca tamo, bez struje i vode, ali iz nekog razloga nije htio da se makne odatle... ¨Kako je strikane ? ¨ ¨ Ma šuti sinovac, ja i tri mrka vuka, eto kako je. ¨ ¨ Sejo, ' ajmo do naših kuća gore ¨ ' progovorio je konačno promuklim glasom. ¨ Ma ja tamo nisam bila 15 godina. ¨ Bez riječi je krenuo da obiđe đedovinu, tamo đe su se rodili i umrli skoro svi njegovi. Prolazeći kroz selo jeza ga je tresla. Nijedna kuća nije ostala čitava, nijedan kamen, nijedan krov nije bio nedodirnut... ¨ Sjećaš se ovo je bunar u koji su mi nekad upale cvike, daj da vidim kako izgleda...¨ - reče on. ¨ Jesi ti lud, ne otvaraj to, ko zna šta tu sve ima, to još niko nije provjeravao...¨ uplašeno mu reče sestra. Tužno je prošao pored bunara nad kojim se nekada tako veselo smijao... Ugledao je inicijale svoga đeda davno ispisanih na štali koja je sada bila samo ruševina. Obilazio je kuću u kojoj se začela istorija njegove porodice davno i pradavno. Sve je bilo srušeno, pomišljao je da bi možda mogao stati na poneku zaostalu minu i bilo mu je svejedno. Nije kleo, nije proklinjao dok je obilazio stari šljivik koji je bio sasušen, nijedne šljive tu bilo nije u vrijeme kada svuda rađaju...ćutio je kao nikada u životu... Ljubio je svaki zid, svaku stopu, svaku travku...sve su srušili...i kuću, i štale i pojatu... Na svojoj postojbini je stajao čovjek kojeg su vihori života odnijeli daleko od svega onoga što on zapravo jeste.... ~ ~ ~ Dok su se ćuteći vraćali kući, kroz prozor rasklimanog kombija je ugledao istog onog čobana kako čuva svoje ovce, na granici... negdje između života i smrti...dok se nebo iznad Krajine odjednom počelo razvedravati.... ~ ~ ~