• Announcements

    • dj-zombi

      Pristup forumu neregistrovanim posjetiocima   04/10/2017

      Od danas gosti (neregistrovani posjetioci) vise nece moci vidjeti forum, osim sekcije "Uputstva i Pravila".   Razlog?   Eto bas zato!   Znaci, da bi citali forum registrujte se i udjite sa svojim nadimkom.

Lasta

Members
  • Content count

    594
  • Joined

  • Last visited

About Lasta

  • Rank
    Dzomba
  1. Hvala ti Miaa... Sva ova mjesta su upravo ona... koja meni jako puno znace... Bez rijeci... samo uzdah... i bol od nostalgije, na koju vec svikoh...
  2. I ta nasa sjecanja... jos se jedino na nekim rijetkim mjestima pretacu u rijec... I ta mjesta nekako opustjela, bas kao onaj nas Panjik... A, sjecanja svjedno u srcu nam zubore, kao ona voda... sto se iz korita prelijeva i otice... kroz zarasli jarak... kroz repuv... Sad ce se kukurjek promaljati kroz tu zelen, pa visibabe ce gore iznad korita da zabijele... Ljubicice mirisne proplanke da zaplave... Velis... nema vise Vajsa... A, eto... i ja ga se sjecam... S djecom njegovom cesto goveda po brdima cuvah... Ranko njegov sa onim njegovim biciklom bez guma... Ih... kako sam se survala tim biciklom u bagrem i kupinjak... I to bas tamo... na onom putu prema Panjiku... A, bjese tamo i stara Vajsova kuca... Napustena i zarasla.... Samo ledina bijase uvijek pokosena okolo, pa kad tu negdje zasjednes... kao da si na neku livadu iz bajke dosao... Mirise bazga, ili lipa... Voda zubori... Tratincice se nasmijale iz tratine... Slavuj se oglasava odnekud... A, sunce od kapi rose sve bisere ucini... Eh, Banijo moja... Ima li u tebi jos ovakvih sanjara... sto ti kose rasplesti znaju... pa, te poslati da zavijoris kroz srce njihovo... Djedo... znam da i ti pocesto, ovako kao i ja.... sam sa sobom divanis... Sa Banijom svojom... Ponekad me ugusiti hoce ta sjecanja... pa mi dodje... da iz sveg glasa zazovem Avarela i Daltona..., Ranka i Milenu Vajsove.... Radu i Ankicu Mikanove... pa da krenemo u brda... vatru zaloziti i necijih pecenika nabrati... A, eto, znam... nikad vise toga... Nikada, Djedo....
  3. Panjik ce uvijek u mom sjecanju i srcu... biti onaj isti Panjik... koji je mirisao na bazgu... i na kojem su ptice najljepse pjevale... I sad jos mogu osjetiti onaj miris vlage, pomijesan sa mirisom bazge i cuti i vidjeti onog slavuja, sto se sakrio u granama krosnje, pa pjevusi... pjevusi onu pjesmu... mladosti... U Uniji ili ne... Panjik... ce uvijek biti to sto je tako zivim bojama zapisano u mojem sjecanju...
  4. Miaa... Vjeruj mi.... sita se isplakah... nad tom slikom... Toliko uspomena je zajurcalo kroz moju dusu... srce... misli... Svako ko je ikada stajao na tom mjestu, odakle si slikala... zna o cemu pricam...
  5. Gledam ove bogate Austrijance.... Gledam kako su bogati, a siroti u srcu... Lako im je bogatstvo imati... Generacije i generacije stjecu na istom ognjistu... A, mi... Ako si nesto od prandjeda naslijedio... vec znas da ces ti biti taj... koji ce na nekom drugom mjestu, ili na istome, opet ispocetka sve morati stjecati... Gubili, bili ubijani, pokrstvavani, protjerivani, ugnjetavani, ali... u srcu uvijek nosili znamenja ljubavi... Ovi ovdje... bogati nasljenici svojih predaka... to ne mogu shvatiti, jer ne znaju... kako se moze voljeti... svoja krcevina... cak i onda... kad je hiljadama kilometara daleko... i tudja...
  6. Jos ponekad u mislima... zasusti to lisce iz praka mog djetinjstva... ili ono na cesti ispod divljih kestena... Zaigra povjetarac ledeni na obrazima... i starica ona... sto na cosku pece kestene... zadigne ovratnik svog starinskog kaputa... U mislima jos uvijek zaplacu kise jesenje... uvijek polovinom oktobra... Iako se nizu godine....
  7. Samo je priroda jos uvijek ista... Ista brda... iste rijeke i rjecice... A... ljudi malo... I... tamo gdje ih ima... neki su drugi... Neki... koji tu nisu rodjeni... Djedo... drago mi nekako kad vidim da napises nesto ovdje... Znam da Baniju nikada neces zaboraviti... ali, nemoj ni ovaj cosak... u kojem se sjecanja na nju... cuvaju....
  8. Hvala ti, Minja... Zacutala nasa Banija... Ko da vise ne mirise bazga kraj vrela... dolje u Gaju... Kao da ni ptice ne cvrkucu vise... Ni harmonika, ni dvozica... tambura... Nista... Ojkaca zamrla... negdje iza brda banijskih... Dozrijevaju li "ilinjace"... Mirise li predvecerje... na djetinjstvo... i moja topla ljeta provedena tamo... ispod Samarice... Izviruje li moja strina... i nada li se... jednoj Lasti...
  9. Ako me oda suza Skupit cu cemer u saku i bacit cu ga u bezdan. Na nebu cu svojem obojiti dugu iz djetinjstva. Nacrtat cu na prozoru moju bistru Unu i pisat cu ti pismo... prepuno lazi o sreci. Ako me nazoves, radostan cu glas iscupati iz nekih proslih dana. Pricat cu ti o jutrima mirisnim i rosnim i o danima prepunim smijeha. I reci cu ti, naravno, kako je sve krasno i divno i kako mi nas grad i price o njemu vise ne znace nista. A, ti precuti da znas, da mi glas drhti od jada i od teskih sjecanja. Nemoj mi tugu iz svake rijeci procitati. I nemoj reci da znas... da mi se suza otima i kao izdajica klizi niz obraz. I... nemoj pokusati naci rijeci... Sjeti se... nasih cutanja u kojima smo smirivali bol od teskih sjecanja... I ne reci nikome... kako me jedna suza sto se skotrljala... ponovo odala... Nisam ja zaboravu... jos nista predala...
  10. Nocas me nece san. Neki se nemiri u grudima rasuli, pa mi ne daju zaspati... Sve u mislima mojim se samo sjecanja pletu... Ustanem i sjednem ovdje, te uzmem citati neke davno napisane tekstove... I pronadjoj jedan napisan prije tri godine u jednoj istoj ovakvoj... nemirnoj noci... bez sna... ________________________________________________________________________________ Neka mi neko ne zamjeri, sto ovim stranicama katkada sijem moj bol... Prosipam ceznju i nostalgiju... Prosipam sjecanja i tugu... Katkada... Kao i veceras... kad se u srcu stislo nesto tvrdo i cemerno... i gorko... pa, grebe dusu i u oku radja sjaj... od suze satkan... Dani teku kao rijeka... Oticu... odlaze... Vrijeme u nepovrat srlja i nasi zivoti, izgubljeni u vrevi nekih tudjih gradova... nestaju... gube se... Sudbina pise tugu na mojem celu... Bore se stisle.... ispod ovlazenog oka... i odaju me... I, uzalud pokusavam osmijehom pokriti bol... Prevariti mogu svakoga... ali, sebe ne... Godine prolaze... i ruse svaku teoriju o onome:"Daleko od ociju... daleko od srca"... Ma, laz je to... Sto sam duze od mog grada daleko... to mi on vise u srcu zivi... i raste kao neobuzdana bol... i ceznja i strepnja... Da, strepnja... da jednoga dana... to vise nece biti on... Samo nalicje one varosice nase ce ostati... Nalicje bez duse... One duse u kojoj smo mi uljuljkani rasli... i uzlijetali svojim nemocnim krilima, noseni vjetrovima i snagom onog... naseg mentaliteta... Razneseni... razbacani... kao maslackovo paulje... kojekuda... Krhki... a, neunistivi... Borimo se da pustimo svoje bolno korijenje... sto je naprasito iscupano... sa zemlje Banije... Borimo se... a, opet se dusom nadamo... da... tamo negdje... pored Une... na nas jos ceka nas grad... i da ce nas zagrliti... kad tad... Ma, bulaznim nocas ja... Valjda zbog ovih oblaka... sto mi zvijeze zakrilise... i hoce kisu da pustaju... A, ja ne znam... cemu ta kisa, kad njene kapi ja necu gledati kako u Unu padaju i gube se u masi... i vrtlozima... mojih voljenih brzaka... Samo ce se niz moje prozore spustati u slapovima... te neke tudjinske kise... I... ja cu tu, na oknima ovim... svoju rijeku vidjeti... I... gledat cu necije tudje kestene, kako listaju i radjaju... A, voljet cu jedino one moje... One... u cijoj sam sjeni... sanjala najljepse snove... Ma, bulaznim nocas ja... Valjda zbog ove ceznje za kucom... za materom mojom starom... Ruka njena dugo vec kroz kose moje prosla nije... pa, mi se nekako place suzama djetinjim... O... ko ce nocas da me zagrli... valovima moje rijeke... granama mojih kestena... rukom drhtavom moje majke... povjetarcem mekim sto samo na mom brijegu zivi... Kako cu sapate u nocima opet slusati... Sapat moje lipe sto joj se grane na vjetru lelujaju... Sapat cvrcka sto me u san prati... Sapat moje rijeke... sto najljepse i najtise saptati znade... Ma, bulaznim nocas ja... A, znam i zasto... Sve je to zato... Ah, nije vazno... Reci ne moram... Neko to, vec, sigurno zna...
  11. Izmice posljednji... aprilski dan... bE-ivhZVPPk&feature=related
  12. Mojoj ljubavi Snovi su mi prepuni tebe. U mislima mojim si toplina. Njezni dah nadanja i mirisni struk jasmina, ubran pored puta mojih sjecanja. Uplicem te u sjene divljeg kestena. Rasipam odjeke tvojih koraka onim nasim ulicama, uvijek kad ogrnem plast sjecanja. Bacam poljupce niz rijeku uspomena. Tvojim se zagrljajima uspavljujem. Ponekad srecna sto te sanjam, katkad tuzna sto te nema... Svakog naseg susreta se sjecam. Ni jedan minut nasih razgovora beskrajnim cutanjem, iz misli nikada ne dam. Samo se vise ne sjecam... jesam li te imala samo tren, ili je moj zivot cijeli samo tobom ispunjen...
  13. Sve vas puno pozdravljam... Kod mene bas prave one zimske veceri... Skupimo se u kuci poslije radnog dana... pa, posto mi je cerka tu... nastavimo igrati karte... Kadgod... "tablica"... a, kadgod... "zandara"... Sve u svemu... veselo, kao nekada... kad smo bili na nasoj Baniji, pa se u zimske veceri okupljali na kartanju... Moja cerka je tada bila mala... ali, zacudim se koliko se ona tih veceri sjeca... i nekih slika... koje sam i ja vec zaboravila... Banija vise nije onakva kakva je bila nekada... Mi smo rasuti po svijetu, ali... svako od nas... u svom srcu i sjecanju nosi... puno toga... Cak i ta djeca... koja su u ranom djetinjstvu otisla odande... ponijela su nesto u svojoj djetinjoj dusi... I nosit ce kroz cijeli zivot... i kroz cijeli svijet...
  14. Pa, ne mari, Djedo... da pises i o ljetu... i o onim snasama, sto si ih tako dobro zapamtio... kako se hlade u potoku... Kod mene je snijeg vec dosadio... pa ja zato i pominjem neke zimske veceri i dane... tamo na Baniji... Ali, bas mi prija procitati nesto i o ljetima... Nekako toplije oko srca... ma sta da se procita... o onoj nasoj ljepotici... A, pade mi na pamet... kako sam jedne zime otisla na zimski raspust... gore u rodno selo moga oca... Ostala nekoliko dana, pa kad sam, radi skole, trebala nazat kuci... a, ono zapadao snijeg... i "Ciro" nije mogao uzici odozdo od Zelene doline... Ni autobus nije mogao nekoliko dana iz Petrinje, pa sam ja tako bila primorana ostati jos neko vrijeme... Sjecam se, kako sam se rasplakala radi toga, sto necu na vrijeme poci u skolu, a moj stric se tome slatko smijao... Jer, tko je jos plakao zato sto se moze jos koji dan duze izlezavati i ne ici u skolu... A, ja sam, eto, bas plakala, pa je on drugog dana, cim je cuo da "Ciro" opet hukce kroz Tijesnjak... krenuo samnom do zeljeznicke stanice... Sedam kilometara... moj stric i ja smo... uzanom prtinom kroz jedan zimski dan.... isli do voza... On je isao u Zeljezaru na posao... a, ja u Sisku na drugi voz... pa u moju malu varos... Pljoska... neka si ti tu sa nama... Pa, ti kod nas i pripadas....
  15. Hvala ti, Pljoska... Nego... nekako, sto rekao nas Djedo... zamro divan u ovom nasem Sjecanju... Ptico... Djedo... Miaa... Pljoska... Susnjar... Zlatnajeseni.... i svi koji ste navracali... i nizali sjecanja.... Vjerujem da niste predali zaboravu.. i da nikada i necete... Ja jos jednako osjetim miris zimskih veceri... iz moje mladosti... Skripavu prtinu pod nogama... I vidim na brijegu kucu... i toplinu svjetlosti... A, kad pridjem... kroz prozor ugledam siluetu moje majke... kako posluje oko peci... I sad mi srce grije to sjecanje... i osjecanje....