• Announcements

    • dj-zombi

      Nove knjige   07/18/2016

      U sekciji foruma "Krajina u knjigama" postavljeno dosta novih knjiga, obavezno pogledati:    6. Licka divizija - ratni put
       Kordun i Lika u NOB
       Kotar Slunj i kotar Veljun u NOR i socijalističkoj izgradnji
       SJENIČAK KRONIKA KORDUNAŠKOG SELA   Ove knjige kao i jos stotine drugih mozete takodje naci i u sekciji sajta "Dokumenti" http://www.krajinaforce.com/dokumenti/index.html          

-_-BeLi VuK-_-

Members
  • Content count

    121
  • Joined

  • Last visited

About -_-BeLi VuK-_-

  • Rank
    Dzomba
  1. ja sam svojoj djeci dao pravoslavna imena, sta ce nam tudja, kad ima nasih lepih imena... moda se menja, ime ostaje... mislim, da sam dovoljno rekao..
  2. ee gledaj brate, znas ti dobro, kako je to napisano, nema nista da se dvoumis... gledam nekad svadjaju se navijaci ovo ono, izgibose, vredjaju se.. a ja nista od toga ne osecam, prema navijacima partizana, meni ih je bas zao tu i tamo neku godinu moramo malo da ih pustimo, da pobjeduju, inace bi se vec pre 40 godina naljutili i nebi hteli vise da igraju, a treba nam zvezdasima ipak neki jaci klub za ovako malo bolji trening...
  3. Pa najverovatnije da nemaju, ali nista zato, evo ima nas ovdje koji cemo im rado ponuditi nesto cvrsto da se uhvate. I od toga ce im pogotovo buduce zene, majke, moci praviti neku istoriju. @->- Da izvine zenski svet.
  4. Ma dovoljno je reci samo - ZVEZDA!!!! ovako od sire i uze porodice jedno 85% navijamo za zvezdu ovi ostali za partizan... Evo jedne poruke za navijace partizana... Pa dobro ljudi, kad ce vec jednom poceti da navijate za PRAVI KLUB?? Sto se tice dresova Srbo, sareni, zatvorenicki itd.. ma zvezdini mogu biti cisto beli sa jednim malim detaljem - a to je ono sto na partizanovima nikad nece biti - zuta zvezdica hehe Nego evo, kako su Nemci prenosili utakmicu 42-ge "und jetze spielen Rote Stark und Banditen" ZVEEEZDA !!! ZVEEEZDA !!!
  5. Ima li neki epilog ovoga? Zombi?
  6. hvala chule lafe tek kad steknes djecu onda covek shvati kako brzo vreme ide
  7. Svjedočenje: Gvozdenović Dragan (21) iz Zagona Sa svojim komšijama muslimanima iz okolnih sela Blječeve, Čizmići, Mekota, Pala i Dugog Polja živjeli smo u dobrim odnosima sve do pred samo izbijanje rata na našim prostorima. Posle izbijanja rata sve je postalo drugačije. Počelo je prepucavanje tako da smo morali da organizujemo straže oko svog sela Zagona, a sigurno i oni oko svojih sela. Počinju i provociranja od strane komšija muslimana. Provokacije su bile iz pješadijskog naoružanja. Na sitne provokacije nismo odgovarali, dok nisu počela pripucavanja na naše žene koje su radile na našim njivama. Od tada smo i mi uzvraćali na njihovu vatru. Na naše selo nije bilo većih napada do 5. 7. 1992. godine. Tog dana u jutarnjim satima otišao sam traktorom u Bratunac da povezem hranu za naše selo. Kada samo došao iz Bratunca otišao sam do svoje kuće da se malo odmorim. Kod kuće bila je moja sestra Rada, brat i djed Miladin. Negdje oko 15 časova čula se jaka detonacija. Moja sestra Rada istrčala je van da vidi šta se dešava. Izašao sam i ja i video da je pogođena kuća Save Gvozdenovića. Kuća je bila pogođena granatom. Video sam da nešto nije u redu. Rekao sam sestri da zajedno sa Radomirom i Tatomirom ode u mali podrum naše kuće, jer sam smatrao da je tu najsigurnije od granata. Tako sam pošao u selo da vidim šta je u pitanju. Granate su i dalje pogađale naše kuće. Nisam brojao granate, ali palo je oko 10 - 12 granata. Kada je prestalo granatiranje začula se jaka pucnjava iz pješadijskog oruđa iz pravca Lađe, Blječeve i Budaka. U tom trenutku začula se galama, ja još nisam znao šta se desšva u samom selu jer nisam uspeo otići do naše straže. Začuli su se uzvici "Alahu egber - za džihad sveti hvataj četnika živa". Prvo sam pomislio da se zeza nasa straža. Kada sam došao na raskršće video sam da je naše selo napadnuto, jer sam video dva nepoznata čovjeka u zelenim trenerkama sa žutim trakama oko leve ruke. Kada su me primetili rekli su "Eno jednog, hvataj ga živa. " Zbunjen od ovog što se dešava, jer nisam mogao zamisliti da su muslimani napali na moje selo, pobjegao sam za među. Kada su zapucali za mnom bio sam tek tada svestan da smo napadnuti. Odgovorio sam na njihovu vatru i oni su nestali. U trenutku dotrčao je moj mlađi brat i pitao me: "Šta je ovo brate? " Rekao sam da smo napadnuti, a on da ide dole kući da javi ostalim mještanima. Ja sam se uputio u selo do naše straže, ali je pucalo sa svih strana. Kada sam se prebacio do centra sela video sam grupu vojnika pred kućom Blagoja Gvozdenovića. Misleći da su to naši viknuo sam "Mićo, šta to radite. " Kada su čuli moj glas, ovi su se naglo okrenuli, odmah sam video da to nisu naši, jer sam prepoznao svog školskog druga Muriza Muratovića iz Mekota i Orić Mehu iz Blječeve. Muriz je povikao "Eno Dragana, hvatajte ga živa. " Tad sam legao u žito i pripucao. Video sam grupu ljudi u njivi zvanoj Krčevina. Zvao sam "Čiča, Čiča, mogu li gore, jer su Turci već ušli u selo. " Na moj poziv nepoznat čovjek rekao je "Hajde, hajde. " Pa mi psuje majku četničku. Video sam da nije Čiča - Ljubo, već Turci. Od tog trena sam potrčao kroz kukuruze da bežim ka Kaolinu, jer sam video da Turci pale naše kuće. Čuo sam plač malog djeteta i vrisku žena sa svih strana. Samo viču "Hvatajte ih žive. " Kada sam stigao na raskrsce čuo sam najmlađeg brata Tatomira da je poginula Rada - naša sestra i stric Dragoljub. Tog, nama seljanima iz Zagona najcrnjeg dana 5. 7. 1992. god. poginulo je 10 nedužnih ljudi. Svi oni su izginuli od naših komšija muslimana, a do tog dana zajedno smo delili zlo i dobro. Dolazili oni nama, išli mi njima i na žalost i na veselje. Ali su oni, te naše komsije prešli preko svega tog i tako zauvjek izbrisali sva naša prijateljstva i naše zajedničke komšijske odnose. Svjedočenje: Malović Dragoslav iz Brezana Svoj dom sam napustila 12. jula 1992. godine, poslije pogibije muža na ratištu Zagoni - nedaleko od Bratunca. Djeca su napustila grad 06. 04. 1992. godine jer, čim je bila proglašena nezavisna država, život sa muslimanima je bio nemoguć. Ja imam dvije djevojke od 18 godina i 16 godina, pokojni muž se plašio silovanja od strane muslimana pa smo kćerku iz Tuzle preveli na školovanje u Zemun, a drugu u Ljuboviju. Živjela sam do jula u strahu, jer su neprijatelji upadali u stanove, odvodili djecu, ubijali muškarce, pekli ih, masakrirali. To su bili dani pakla i užasa. Pošto sam ostala sama, a rat je sve više buktao, morala sam napustiti kuću, ostaviti grad moga muža i krenuti u Srbiju koja nam je jedina sigurnost. Sada sam smestena u Badovincima, kod familije. Dobro sam primljena, ali jedva čekam da se vratim kući. Cijela porodica mi je ugrožena. Moji djeveri i njihovi sinovi su na prvim borbenim linijama oko Bratunca. Od zaove mi muž poginuo, sin je od 19 godina na frontu. Svakodnevno granate padaju po gradu. Ali mržnja prema neprijatelju, hrabrost srpskih vojnika, želja za slobodom u našoj Republici Srpskoj, pobjediće sve dosadašnje boli, tugu, patnju... Svjedočenje: Gvozdenović Božana iz Zagona Mi smo dobro živjeli sa našim komšijama muslimanima iz Blječeve i Čizmića. Išli smo jedni drugima i na veselja i na žalosti. Kad je počeo rat mi nismo više kontaktirali jer smo počeli svako oko svoga sela čuvati straže. Oni su povremeno otvarali vatru iz pušaka na naše straže ali nije bilo napada na selo. Dana 5. 07. 1992. godine bila sam u kući i radila svakodnevne poslove. U 13 časova pozvala me jetrva Desa da kupimo sijeno u njivi zv. "Milanovača" koja je na strani brda prema Blječevoj. Na kupljenje je došlo nas šest žena i dva starija muškarca. Kad smo ušli u njivu iz Blječeve i to iz kuće Muratović Mujčina i Zejnabe na nas je pripucao mitraljez. Mi smo se malo sklonili a kad je on prestao pucati počeli smo kupiti sijeno. Radili smo oko jedan sat i skupili smo zajedno sijeno a onda smo sjeli u hlad da se odmorimo i popijemo vode. U tom trenutku iz iste kuće na nas je ponovo pucano iz mitraljeza. Vidjela sam na prozoru dvojicu muškaraca ali ih nisam mogla poznati. Istovremeno su sa Pala počeli gađati minobacacima i topom svuda po selu i po našim položajima. Palo je puno granata i ja ih nisam ni brojila. Mi smo počeli bježati prema našem groblju gdje su nasi držali stražu. Iz Blječeve su počeli vikati: "Vucite ih u rijeku, 'vatajte ih žive". Vidjela sam da iz potoka prema nama idu dvojica sa puškama i žutim trakama oko ruke. Znala sam da su to ustaše jer se naši vojnici nisu obilježavali. Mi smo nastavili bježati i kad sam došla do našeg rova pitala sam muža Radoja za našu djecu jer nam je kćer Rada rođena 1973. godine ostala u kući a za sinove Tatomira i Dragana nisam ništa znala. Radoje mi je rekao da idem i da vidim šta je sa njima a on mora ostati da organizuje odbranu jer su ustaše napadale sa svih strana i čula sam ih da viču: "Juriš na četnike, ne dajte im na Kaolin, žive ih 'vatajte". Među njima sam poznala Muratović Muriza iz Blječeve koji je sa mojim sinom Draganom išao u školu i zajedno su otišli u vojsku. On je sa još jednim, kojeg nisam poznala, došao do Vesine štale u zaseoku Jelah, a ja i Desa smo se sklonile pod šupu kod te štale, pa mu je onaj rekao: # "Zapali Vesinu stalu". On je malo razmislio a onda rekao: "Ajmo ih vatati žive, eno ih trče niz njive, pa ćemo se vratiti kasnije", i oni su otišli prema mjestu odakle se cuo plač i vrisak žena. Odatle sam otišla do moje kuće i ušla u kuću ali Rade nije bilo u kući, pa sam se vratila Vasinoj kući sakrila se pod verandu sa Desom a kada je naišao moj muž Radoje nas troje smo pošli prema "Papratnici", odakle je on otišao dalje da vidi šta je sa ostalim, a ja i Desa smo otišle na Kaolin. Na Kaolinu je već bila stigla naša vojska iz Bratunca pa su potisnuli ustaše nazad u Blječevu. Dok je stigla pomoć ustaše su u selu na raskršću ubile moju kćerku Radu, a u selu još oko 10 ljudi i žena, zapalili su skoro sve kuće, ostale su samo četiri, ubijali su stoku, iz kuća su iznosili sve vrednije stvari, a nakon toga ih popalili, a sve to vrijeme su vrištali, pucali i psovali. Spremna sam ovu izjavu dati pred bilo kojim sudom ili međunarodnom organizacijom.
  8. Svejdočenje: Vasić Velisav (30) iz Radoševića Poslije pada Srebrenice te zauzimanja i uništenja mnogih srpskih sela od strane muslimana, našao sam se u selu Zalazju kao izbjeglica. Kao i ostali seljani pridružio sam se odbrani poslednjeg srpskog sela na području bivše opštine Srebrenica. Dana 8. 06. 1992. godine oko 5 sati i 15 minuta iz okolnih muslimanskih uporišta muslimani su nas napali sa svih strana. Odbrana sela trajala je do 3 sata poslije podne. Odbranili smo se i odbili napad, ali je bilo 6 mrtvih i 12 ranjenih seljaka koji su učestvovali u odbrani sela. Taj dan muslimani su uspjeli da osvoje jedan dio sela i da ga popale, ali smo ih mi nakon toga uspjeli da potisnemo iz sela. Nakon borbe, drugi dan skupili smo 5 mrtvih muslimana, izvršili zamjenu za seljake iz spaljenog srpskog sela Ćumavica. Poslije ovog napada na selo, prethodnica muslimanske vojske iz okolnih sela u čijem sastavu je bilo 5 naoružanih muslimana i dvije žene napali su našu stražu na Zalazju i tom prilikom sam i ja ranjen. Nakon saniranja rana vratio sam se ponovo u selo Zalazje da pomognem odbrani sela. 12. 07. 1992. godine na nas veliki pravoslavni praznik Petrovdan, oko 9 časova ujutru, muslimanski fundamentalisti su nas napali sa svih strana. Selo je branilo 47 pripadnika sela sa kuharicom Radinkom Cvjetinović. Na početku napada odmah su poginuli: Giljević Željko iz Srebrenice, inače Hrvat, koji se pridružio sa porodicom u odbranu sela Zalazje, te Rakić Momčilo iz Zalazja. Borba je trajala čitav dan. Uveče oko 7 časova nestalo nam je municije, a ljudi su onda počeli masovno da ginu. Pet ljudi je uspjelo da dođe do vozila i da se spase i 2 nisu uspjela da uđu u vozilo i oni su bili ubijeni. Vozilo je svo bilo izrešetano. U vozilu su bitku pod vatrom uspjeli da napuste: Grujičić Nenad, Pajić Gavro, Pajić Slavko, Jeremić Tomo i Stanojević Branislav. Gledao sam kako naših 6 ljudi zarobljavaju i to: Rakić Miodraga, Simić Branka i Peru, braću, Ilić Milisava, Ilić Slobodana, sudiju iz Srebrenice i Tubić Miladina. Mi smo bili na suprotnoj strani našeg vozila i nismo se mogli povući. Pošto nas je ostala šestorica popeli smo se u potkrovlje jedne nove kuće. Muslimani su već upali u selo i počeli da pale preostali dio kuća, te da ubijaju branioce sela koji su ostali ranjeni. Od nas šestorice, 5 je bilo teže ranjeno, dok je samo jedan bio zdrav, neko dijete čini mi se da se zove Milan Jeremić i da su mu taj dan poginuli jedan brat i dva brata od strica, te dosta njegove familije Jeremića. Kuću u kojoj smo se sakrili u potkrovlju, muslimani su najprije opljačkali a zatim zapalili. U tako zapaljenoj kući, pošto je počeo da gori i krov, oko 10 sati noću pomoću nekog kabla koji smo tu našli spustili smo se na zemlju i uputili smo se u Sase. Put od 3 km od zapaljene kuće do Sase prešli smo za 9 sati. Dok smo boravili na već zapaljenoj kući gledali smo zarobljavanje naših ljudi, pljačku imovine, slušali razne pogrdne psovke na račun Srba, gledali paljenje kuća, divljanje po selu i na kraju postrojavanje neprijateljske vojske ispred kuće gdje smo mi bili. U potkrovlju kuće sa mnom su bili: Lazarević Milomir, Jevtić Gojko, Jeremić Milan i još dvojica odatle iz sela čijih se imena ne mogu sada sjetiti. Neprijateljska vojska se postrojavala pred Orić Naserom, milicionarom iz Srebrenice koga dobro znam. U toku borbe i poslije postrojavanja neprijateljske vojske imao sam priliku da dobro vidim da su prethodnici u masakriranju srpskog življa bili: 1. Zulfo Turšunović, 2. Hakija Meholjić, milicionar iz Srebrenice, 3. Mehmedović Amir, zvani "Geza", 4. Senahid, milicionar iz Bratunca, a čujem da ga neko od milicionara zove i Nurija, mršav, crn. Ovi su postrojavali svaki svoju četu, a sa njima je svoju četu cigana predvodio jedan ciganin iz Kazana, koga znam po nadimku "Hake". Kao borce muslimanskih jedinica koji su napadali Zalazje i izvršili neviđeni masakr, prepoznao sam i: Lice po nadimku "Beno", radnik Rudnika cinka i olova "Sase", inače rodom iz Srebrenice. Jedno lice po nadimku "Mijac" iz Srebrenice. Jedno lice koje se zove "Kreja", takođe iz Srebrenice. Jedno lice koje se zove "Ðuli" iz Srebrenice. Velid Delić iz Srebrenice. Sarija Mulalić iz Bajramovicć, opština Srebrenica. Šukrija Ćelo iz Potočara, koji je radio u "Akumulatorima". Jedno lice koje je igralo fudbal a takođe ga zovu "Ćelo" iz Srebrenice. Husić, ne znam mu prezime zvani "Hake" iz Srebrenice, inače nastavnik iz Potočara. Nakon liječenja u bolnicama od nas 5-orice, koji smo bili ranjeni, dvojica su preživjela težak nervni slom i potpuno su nesposobni za život.
  9. CETA POSTENIH AGRESORA (toliko o objektivnosti novinara) Ismet Djuheric bio je prvi komandant jedinice Vojske Republike Srpske "Mesa Selimovic", u cijem su sastavu bili uglavnom Muslimani iz sela sa podrucja opstina Bosanski Brod i Derventa. Ova jedinica "Muslimana sa kokardama", kako su je neki nazivali, bila je i do danas ostala jedna od velikih kontroverzi proteklog rata. Za Dane Ismet Djuheric po prvi put iznosi do sada siroj javnosti nepoznate detalje o zbivanjima ciji je ucesnik i svjedok bio Pise: Vlado Mrkic DANAS ISMET DJUHERIC ZIVI SA SUPRUGOM Hanumi com u selu Sijekovac kod Bosanskog Broda. Zaposlen je u Rafineriji nafte, gdje radi i njegova kcerka. Ne racunajuci nekoliko mjeseci izbjeglistva u obliznjim selima Dubocac i Kobas, to je danas jedina muslimanska porodica koja je cijeli rat provela u Sijekovcu. Za Dane Ismet Djuheric po prvi put iznosi do sada siroj javnosti nepoznate detalje o zbivanjima ciji je ucesnik i svjedok bio. Ovo je samo mali dio te price, svjedocenja o jednom tragicnom vremenu, o dogadjajima koji su se mogli odigrati, cini nam se, samo u uzavrelom bosanskom loncu, podgrijavanom podjelama i mrznjom od komsija preko Drine i susjeda preko Save. POCETAK NESRECE: Prije rata bio sam zaposlen u Skupstini opstine Bosanski Brod, a bio sam vezan i za neke poslove u vlasti i oko vlasti. To spominjem zato jer je uticalo na sudbinu koja me je kasnije zadesila. Bio sam i u politici, uvijek lijevo orijentisan, clan Komunisticke partije, kasnije Saveza komunista. Danas sam socijalista. Mislim da je tako ispravno. Uvijek sam tvrdio i danas tvrdim da su ekstremisti poceli ovaj rat. Oni su bili eksponent i sredstvo onih koji su dosli na vlast nakon visestranackih izbora, kada je i pocela nasa nesreca. Ja sam prije rata bio pripadnik rezervnog sastava JNA. Imao sam cin kapetana i pripadao tadasnjoj 327. brigadi u Derventi, u cijem je sastavu bio i Brodski bataljon. Izvrsavao sam postavljene zadatke, tada je to bilo legalno, rat jos nije bio poceo na ovom podrucju, mada sam se plasio da ce rata biti. I u opstini su moji poslovi bili vezani za to. To se mnogima nije svidjelo, posebno ekstremima, prije svega Hrvatima, pa onda i Muslimanima. Kazem Muslimanima, jer sam to i danas. Bio sam Jugosloven, sada sam Musliman. Vec padom kasarne JNA u Slavonskom Brodu z91. godine, ovdje su poprilicno narasle tenzije. Bilo je carki, nosilo se oruzje. Ja sam bio od onih koji su zagovarali zajednistvo, ne moramo reci bratstvo - jedinstvo. U Hrvatskoj je vec bila nova drzava. Ako treba da se od nekoga zastitimo, govorio sam, onda da se stitimo zajedno, jer zivimo zajedno, i Srbi i Hrvati i Muslimani. S time se nisu slagali ekstremisti iz hrvatskog i muslimanskog naroda i mogu reci da sam bio nagovaran i od jednih i od drugih da pristupim i jednima i drugima. Ne iz ljubavi, nego iz interesa, jer su vjerovatno racunali da bi moj ugled i ono sto sam radio moglo puno da im vrijedi. Govorili su: "Pristupi, nece ti biti nista." To se pokazalo i kad su me kasnije napali. A napali su me pripadnici milicije koja je u Brodu formirana pocetkom marta z92. godine i u kojoj su bili Hrvati i Muslimani. Prvi komandant vojne policije u Bosanskom Brodu bio je Josip Bilic. To su sve ljudi koji su imenovani po naredjenjima iz Slavonskog Broda. Srbi su se vec bili odvojili u Lijesce. ZESTOKA PUCNJAVA: Ja sam bio predsjednik Savjeta mjesne zajednice Sijekovac i kad su meni dosli neki mjestani da se dogovorimo kako da se zastitimo, najvise od kriminalaca, bilo je raspolozenje da se u straze ukljucimo svi, Srbi, Muslimani i Hrvati. Ali, pobijedili su prodorniji, a to su ekstremi koji su rastjerali ove koje su zeljeli da zive zajedno. Mene su odmah smijenili sa mjesta predsjednika mjesne zajednice, ustvari, nisu me smijenili, nego su jednostavno uzeli vlast u svoje ruke. U fizickom napadu na mene i moju porodicu te veceri ucestvovalo je 17 ljudi iz sastava takozvane Vojne policije. Napali su nas u nasoj kuci i zahtijevali da predam oruzje. Mislili su da je kod mene oruzje pohranila JNA. To nisam imao, ali sam imao svoje oruzje. Prvo su pucali pa trazili da se predam. Pucnjava je bila zestoka. To vece razgovarao sam sa generalom Kukanjcem, sa komandantom Brigade u Derventi, sa stabom u Brodu, sa stabom u Lijescu, i trazio da napadi na mene prestanu. Nisam se htio predati. Uzvratio sam na vatru. Sa mnom su u kuci bili moja zena, tada maloljetni sin i kcerka. Ono sto me najvise boljelo je da su medju napadacima bile i neke moje komsije ili njihova djeca. Nasa kuca je bila sva izresetana. Intervenisano je sa najviseg mjesta da ti napadi prestanu, ali nama nije preostalo drugo nego da idemo. Tog dana bila je neka sahrana, umrla je jedna ugledna licnost i svi su otisli na sahranu. Kada smo vidjeli da se straza povukla, nekako smo izasli iz Sijekovca i otisli u moje rodno mjesto Dubocac. Javio sam se u Garnizon i otisao u Derventu. HOSOVCI DOLAZE: Medjutim, ista grupa koja je mene napala u Sijekovcu, pojacana sa jednom grupom hosovaca pod komandom ovdje poznatog njihovog vodje Obradovica, napala je Dubocac i zauzela ga. Obradovic je zivio u Slavonskom Brodu, imao tamo kafanu, bio je Srbin, negdje od Kraljeva, ali je bio u HOS-u. Poslije pada Dubocca pobjegli smo u muslimansko selo Kobas i tu je moja porodica zivjela, a ja sam bio u Derventi, u brigadi. Grupa od 22 hosovca, takozvane handzarlije, ciji je komandant bio neki Ekrem Mendela, odnekud iz srednje Bosne, dosla je u Sijekovac iz Hrvatske i smjestila se u kontejnere jednog teslickog preduzeca, nedaleko od moje kuce. Oni su drzali Sijekovac, zajedno sa takozvanim interventnim vodom Nijaza Causevica iz Sijekovca, zvanog Medo. Obradovic i Causevic su ovdje harali sa svojim grupama sve do oslobodjenja Broda. Obradovic je kasnije poginuo, ubijen je od svojih, kad su bjezali sa Zborista, pokusao je da ih zaustavi i neko od njegovih ga je ubio. LISICA U KOBASU: Od tada, pa sve do oslobodjenja Broda, ja sam bio u Derventi. U osmom mjesecu '92. formirao sam svoju jedinicu u sastavu Vojske Republike Srpske, koja je bila sastavljena uglavnom od Muslimana, i bilo je nesto Hrvata i Srba u njoj. Tako se i zvala, samostalna muslimanska jedinica "Mesa Selimovic", i do kraja rata je egzistirala u sastavu Vojske Republike Srpske. Formirana je u selu Kulina kod Dervente, pred seoskom skolom. Kumovi su bili general Kelecevic i tada pukovnik, kasnije general Slavko Lisica. Ja sam bio prvi komandant te jedinice, sve do januara z93, a poslije sam se demobilisao i radio u Brodu. Jedinica je brojala oko 120 boraca, sto se mijenjalo od vremena do vremena. Bio je to, dakle, sastav jedne dobre cete. Prosla je sva brodska i derventska ratista, a ucestvovala je i u borbama oko Teslica, Tesnja, Maglaja, Zavidovica. U njenim redovima bili su sve posteni ljudi, oni koji su ostali da zive ovdje. Ova jedinica je posteno obavila svoj posao. Nase misljenje je bilo da imamo pravo da branimo svoje, a branili su ljudi svoje, ostali tu i smatrali smo da je to pravedno. I zaista, i danas najveci dio tih ljudi zivi i radi ovdje. Kako je doslo do formiranja ove jedinice? Da ne bude zabune, mi smo se dobrovoljno prijavili. Ja sam htio da se na neki nacin zastite ljudi koji su ostali na svome. Obratili smo se Lisici i on je prihvatio nase opredjeljenje. Tada je bio pukovnik, komandant takticke grupe. Dosao je u Kobas, gdje smo izbjegli iz Dubocca, skupio muslimanski narod, i u dvoristu kuce u kojoj sam bio smjesten sa svojom porodicom odrzao govor, obecao ljudima da ih nece niko dirati. I tada je rekao: "Ako ste voljni, poslat cu vam vozilo." Nikakve prisile nije bilo. Gore, kod skole u Kulini, razmisljali smo o imenu jedinice, i koliko se sjecam, cini mi se da je bas Lisica spomenuo ime Mese Selimovica, a da je general Kelecevic prihvatio. Meni se to ime svidjalo, slozio sam se, citao sam Mesu, nekad sto sam morao, nekad sto sam volio. I ostalo je tako. Mi kao jedinica nismo nista uradili sto ne valja, neka neko od protivnika kaze da nije tako. Dolazili su nam strani novinari, cak je dolazila i princeza Jelisaveta na liniju, dolazili su engleski poslanici, pili s nama kafu. Bili smo poznati po tome da se napravi dobra klopa, fini fis, ispece riba, to su ljudi iz Dubocca, koji su zivjeli na Savi. AGRESORI NA SVOME: To sto sam radio, sto smo radili, sami smo odabrali i ne kajemo se. Znam da su Srbi proglaseni agresorima, ali mi to nismo prihvatili. Mi smo bili u sastavu Vojske Republike Srpske, bili smo sa nasim komsijama, niko drugi nije bio tu, tu nije bilo nikoga iz Crne Gore ili Srbije. Ako su oni bili agresori, onda smo i mi skupa s njima bili agresori. A kako cu ja biti agresor na svome? Ne znam, to mi nije jasno. Bio je rat, bilo je i onih koji su nosili puske, a nisu bili zreli za to, bilo je svega, trebalo se pricuvati i ne ici sa svoga. Neki nisu mogli izdrzati, otisli su, ali su neki izdrzali, i ostali. Imate cijela muslimanska sela koja su ostala. Uzmite samo Luzane i Omeragice u derventskoj opstini, kompletna sela nastanjena Muslimanima su ostala i svi su i danas tamo. U mojoj ceti je bio znacajan broj Dervencana Muslimana, ali i u cijeloj Derventskoj brigadi. Nemoguce je to uzeti zdravo za gotovo, to sto se govorilo o agresiji. Da su dosle jedinice iz Srbije pa zauzele ovaj prostor, moglo bi se govoriti o agresiji. Do maja mjeseca '92, kad su izginula djeca u Kolibama, 18-godisnjaci, JNA je bila legalna na ovim prostorima. Ni tada se nije moglo govoriti o agresiji. Ta rijec je koristena da se privuce medjunarodna zajednica. A to su svi htjeli. Znam da je bilo slucajeva da su sve tri strane napadale same svoja sela da bi optuzile drugu stranu, i to ne moze da amnestira ni jedne, ni druge ni trece. To je ziva istina. Sve je to radjeno da bi se izazvao haos, jer ljudi su, osim tih ekstrema, ipak zeljeli da ostanu na svome i da i dalje budu komsije. Evo, i sada se vracaju. Tacno je da je bilo mnogo vise Muslimana na drugoj strani. Ali, oni nisu bili samostalni. Oni su bili u HVO-u. Morali su slusati sta im se kaze. U svakoj jedinici sastavljenoj od Muslimana pri vrhu je bio neki Hrvat kao savjetnik, a zna se sta je savjetnik. Ja sam imao puno povjerenje, nisam imao takve savjetnike u svojoj ceti, kao ni moj nasljednik kasnije. ZLOCIN U SIJEKOVCU: Zlocin u Sijekovcu desio se 26. marta z92. godine. Ja sam tada bio u Derventi, u svojoj jedinici, kao operativac u stabu Brigade. Prvi sam u Derventi dobio informaciju o tome sta se dogodilo. Znam da je tadasnji krizni stab Sijekovca donio odluku da se izvrsi napad i razoruzanje tog dijela sela, o tome postoje i pisane informacije. Tu naredbu potpisao je Smajo Havic, tadasnji predsjednik kriznog staba Sijekovca, koji se ubrzo nakon toga povukao, valjda je vidio sta je uradio. U tom napadu ucestvovali su Obradovicevi hosovci i interventni vod Nijaza Causevica Mede, u kojem je bilo ekstremnih Sijekovcana, i Hrvata i Muslimana. Tada je izgubilo zivote osam Srba, neduznih ljudi, koji nikome nisu bili nista krivi, a neki su od njih cak bili i retardirani. U Derventi sam dobio tu vijest od Mise Bacica, sada vec pokojnog, nadam se da ce biti rehabilitovan, jer nacin na koji je izgubio glavu ne ide na cast nikome ovdje. U Sijekovcu je prije rata bilo najvise Muslimana, pa Srba, pa Hrvata. Da nije bilo ekstrema, robijasa i kriminalaca, Sijekovac je mogao zadrzati i status neke neutralnosti, iako je tesko bilo ostati neutralan. Slucaj je dobro dosao da se nastavi rat i znacajno uticao na to, bez daljeg. To je jedan od dogadjaja koji su rekli da vise nema povratka nazad. Da ovog zlocina nije bilo, mnogo ljudi ne bi bjezalo kad smo mi dosli. Mnogi nisu zeljeli da odu, ali su se plasili osvete. PIKLOVIC SNIMA FILM: Na ovom podrucju komandovao je HVO. Farsa je kad se kaze da su Muslimani imali neka svoja prava. Istina, bili su u manjini, u odnosu na Srbe i na Hrvate, pogotovo u odnosu na Hrvate. Od marta do oktobra '92. ovdje je bila vlast HVO-a, koji je drzao cijeli ovaj prostor, sve do Podnovlja prema Modrici. Moze se slobodno reci da je to bila hrvatska vlast, jer se komandovalo iz Hrvatske. Vojne jedinice formirane su prema sastavu stanovnistva, pa je, na primjer, 102. bosanskobrodska brigada imala Sijekovacki bataljon, kojim je komandovao Adnan Ramadanovic (poginuo kasnije od komsija). On je bio prvi komandir vojne policije u Sijekovcu pocetkom marta z92. Sva naredjenja dolazila su od HVO-a. Ivan Brizic je bio predsjednik kriznog staba, Armin Pohara mu je bio nekakav prvi izvrsilac, ali su sva naredjenja dolazila iz Slavonskog Broda. Postoji film koji su snimali ljudi iz HVO-a, koji prikazuje paljenje sela kad su se Srbi povukli, od Lijesca pa nadalje. Licno je Piklovic isao u automobilu i gledao kad su ta sela paljena, snimano je iz njegovog automobila, a on je bio tada predsjednik Izvrsnog odbora SO Slavonski Brod. Mislim da je Tudjman licno dao odrijesene ruke Anti Prkacinu da u Posavini radi sta hoce. HVO je popalio sva srpska sela prema Doboju. Vjerovatno je to paljenje izvrseno da se Muslimani iz Kotorskog i od Modrice ne bi naselili u ta srpska sela i tako promijenili etnicku sliku u opstini. Postoji dokumentacija, sa imenima, iz koje se vidi da su pripadnici takozvanog Sijekovackog bataljona, u kome je bilo dosta Muslimana, primali platu iz Hrvatske. Ko je onda bio agresor? Ovdje je ratovalo nekoliko formacija hrvatske vojske. Jedna od njih je bila 108. brigada, prva formirana brigada hrvatske vojske, koja je, kako kazu, oslobodila kasarnu JNA u Slavonskom Brodu. Dozivjela je debakl na Kostresu i Novom Selu, gdje je izginulo 60 do 70 posto njenog sastava. Ja sam zarobio njihovu dokumentaciju. Komanda Brigade je bila u jednoj kafani kraj Ukrine. Sjecam se visoke vaze sa karanfilom na stolu, mapa, koje sam nasao. Mislim da se komandant zvao Martin, ne sjecam mu se prezimena, ali znam da je bio rezervni oficir a prije rata komandir jedne inzenjerijske cete JNA u Derventskoj brigadi. Oni su ovdje dosli iz Hrvatske, ovdje su komandovali, bili glavni. Ovdje je bila i bjelovarska i jos neke brigade hrvatske vojske. Kad smo oslobodili Brod i zarobili neke ljude, pricali su nam kako su ih prevarom doveli ovdje, rekli im da idu na Okucane, a onda ih dovedu u Brod. Ja sam bio dezurni u kasarni u Derventi kad je HVO zarobio Fikreta Abdica na Radicu. Javim se na telefon. Neko kaze: "Evo vam Abdic, jebo vam on mater, pustite Vencelovku i Stanica." To su bili Hrvati koje smo mi zarobili, ali smo ih odmah pustili. Pozovem komandanta odbrane kasarne majora Stajcica. Nismo htjeli da razgovaramo o razmjeni. ONO STO SVI ZNAJU: U Brodu je otkrivena masovna grobnica Srba koje je pobio HVO do oktobra '92. godine, ali to nije cak ni publikovano. Ima nesto i zapisnika o tome sta je radio Nijaz Causevic Medo, ima izjava svjedoka, ima i filmova. Causevic je snimio film od tri sata o svojoj jedinici. Njegova grupa je silovala zenu Srpkinju iz Sijekovca, isjekla je na komade i bacila psima. Bilo je i drugih silovanja, i slicno. Pripadnik Medine jedinice je ubio covjeka koji je prodao konja, Hrvata. Obradjeno je to, to je obradila vojska, a i policija. U Sijekovcu su 26. marta ubijena trojica Zecevica, Milan, Vaso i Petar (Milan je bio vozac u Rafineriji), pa Luka Milosevic i njegova dva sina. Sreto Trivic, dobar moj prijatelj, stariji covjek, bio je u penziji, dokazano je da je zaklan dok je sjedio u fotelji, prisli su i zaklali ga. Mustafa Kovacevic, elektroinzenjer u Rafineriji, strucnjak cijenjen u svijetu, i njegova zena Mirsada, ubijeni su dok su bili na vlasti HVO i Medo, zatim su spaljeni, ali su nadjeni i sahranjeni. Ubijen je moj badzo Mustafa Alic, u svojoj kuci, njegov les nikada nije nadjen. Jos neki ljudi su nestali bez traga, uglavnom Srbi i Muslimani. Hrvatski dio ekstremnog rukovodstva je govorio: "Prvo sredite komunista, a znate koji su, evo vam spiskovi, pa onda idite na Srbe." To je istina. To svi znaju. Neki od ljudi koji su to uradili i sada slobodno setaju. MEDO U SKUPSTINI: To je tako trajalo tacno do 7. oktobra '92. godine, kada smo mi usli u Brod. Rekao sam "mi", jer sam i ja bio jedan od komandanata koji je ucestvovao, kako mi kazemo, u oslobadjanju Bosanskog Broda. Negdje smo taman izasli ovdje u pravcu Sijekovca, vratili se kuci. Zurili smo, jer sam znao da ovdje ima postenih i dobrih ljudi i da ce neki htjeti da sacekaju da se vratimo. Tako je i bilo. Nazalost, neki su ostali, ali su izgubili glavu. Takav je bio sticaj okolnosti, takav je rat, to je nasa nesreca. Dosta sam nezadovoljan onim sto je uradjeno na utvrdjivanju zlocina. Nesto su radile nase vlasti, nesto IPTF. Dosta tih ljudi, kao sto su Nijaz Causevic Medo, koji je sigurno odgovoran za dosta zlocina na ovom terenu, a za Sijekovac posebno, nikada nisu odgovarali. Obradovic je poginuo, nema ga, ali je ostalo dosta njegovih ljudi koji su ucestvovali u svemu. Tu je Zeljko Barisic, koji je tada bio ovdje, imao je cin generala u HVO-u. Ima jedan televizijski snimak na kome se vidi kako Barisic predvodi takozvanu grupu za borbu protiv snajperista kod poste u Brodu. To je montaza. Blazen Kljajic je takodje jedan od takvih. Nijaz Causevic Medo zivi sada u Slavonskom Brodu, ali je na celu koalicije odbornika iz Federacije BiH u Skupstini opstine Bosanski Brod. Cak je jednom stekao hrabrosti ili ludosti, ne znam, pa je dosao na sjednicu Skupstine opstine, istina u pratnji SFOR-a, i tada je izbila guzva, pa ga je SFOR morao nabrzinu prebaciti u Slavonski Brod. Clan je MBO-a, i Muhamed Filipovic je bio kod njega u kuci. U Sijekovcu se zivot pomalo obnavlja. Vratilo se oko 70 posto Srba, ima nesto izbjeglica, a u zadnje vrijeme vratilo se desetak--dvanaest muslimanskih i jedna hrvatska porodica. To su uglavnom stariji ljudi, mladji dodju da pogledaju i opet odlaze. Ali, ljudi i poslije svega zele opet da zive zajedno. Objavljeno u broju 144 DANA, 3. mart / ozujak 2000. © Copyright Nezavisni magazin DANI, 2000.
  10. Ja nista nisam nasao o ovom filmu. Jeli bio neko uspesniji od mene?
  11. Zalutalo se ovdje. Pogledajte topic i o cemu govori, to samo mi mozemo ovako da zakuvamo stvar. Ima li jos nesto na tu temu? Opisi, dogadjaji?
  12. Nema, kad se nesto moze a ne uradi na vreme, onda dodje jednom trenutak kad to jednostavno moras da uradis... Odavno je pocela ova tema, ja obecao nesto da skucam, al eto, mnogo se u medjuvremenu zbilo, promenio firmu, dvaput postao tata, mimo ostalih manje bitnih stvari. Kazu nikad nije kasno, i da se to slucajno nebi promenilo, ajd ponovo da pocnemo. Izgleda bese princess_ateh u pravu, JOOMLA postade mnogo popularan a kao sto rece Kninzda Krajisnik "ако могу да те исправим, Joomla је template разноразних готових веб-презентација. Скинеш пакет (XHTML template, CSS template) и сам у изворном коду мијењаш и надопуњујеш, што ипак захтијева знање из ова два језика форматирања." 1. Idem sa JOOMLA 2. Sta koristiti za obradu slika? (PS, PI, nesto trece?) 3. Gdje, tj cime poceti? Ovo pod 2. ili pod 1.? 4. Trazim mentora sa mnogo dobrim nervima. ;]\/
  13. Rado ti meni ne odgovori... rekla si sve sto me uopste ne interesuje, sve to sam uradio sam.... zelim cuti misljenje ljudi, pravoslavaca itd...
  14. E ovako, mozda je moje pitanje nevezano za ovu temu, ali nisam hteo otvarati novi topic... kako god evo sta me interesuje... uskoro krstimo dete, sto se tice obicaja sve je jasno i meni i mojoj zeni, dok ne dodjemo do shishanja - oboje znamo da dete shisha pop a kasnije i kum ali ona kaze da mora shishati i tetka radi nekog trojstva tj. da se "utrojci"... e pa ja za to prvi put cujem u zivotu a imam skoro pa 30 punih godina... Ako moze samo kratko i jasno vase iskustvo... :}\/
  15. Bosanski izvestaji o masakru Bosnjaka u Srebrenici su montirani i napravljeni pre nego sto je zavrsena istraga o borbama u ovom gradu. Uz to, ti izvestaji su politicki pristrasni i zato falsifikovani, jer se u njemu pominju neprovereni i znatno uvecani brojevi stradalih. To je teza koju pokusava da dokaze nezavisna, Medjunarodna grupa za istrazivanje Srebrenice, koja radi u Njujorku, Londonu i Beogradu, a koja, kako smo saznali od Dzordza Bogdanica, clana ovog tima, treba do 11. jula da okonca svoj rad i objavi pravu istinu o Srebrenici. Nas sagovornik, americki novinar i filmski producent Bogdanic, otkriva da ce njihov izvestaj biti "senzacionalan", odnosno da ce promeniti dosadasnju "sliku o Srebrenici". - Istrazivacka grupa za Srebrenicu je stvorena pre oko tri godine. clanovi grupe su 13 analiticara i eksperata za Balkan - iz SAD, Kanade, Velike Britanije i Srbije, koji su mnogo ranije posumnjali u zvanicne, bosanske I medjunarodne izvestaje o Srebrenici. Tada smo odlucili da napravimo objektivni izvestaj o dogadjajima u tom gradu, jer smo i sami bili, na osnovu dokaza, uvereni da su glavne trvdnje o masakru naduvane i prezentirane javnosti iz politickih i ideoloskih, a ne naucnih razloga. Ja sam, licno, dosao do saznanja da su sarajevske vlasti manipulisale brojem zrtava - tako sto su Srebrenici pripisivale sve zrtve rata u BiH. o Na osnovu cega iznosite takvu tvrdnju? - Mnogi mladi muslimani, a rec je o 3.000 vojnika, koji su pobegli sa 28-om divizijom Armije BiH prema srpskoj granici, bili su ubijeni u borbi izmedju muslimanskih frakcija. Bosanska vlada ih je proglasila nestalim osobama. Kasnije su te "nestale osobe" uracunate u zrtve borbi u Srebrenici. Tu prevaru bosanske vlade pratila je jaka propaganda u BiH i svetu. Ja sam uspeo, medjutim, da dodjem do zvanicnih podataka NATO i OUN o Srebrenici i da raskrinkam ovu prevaru. o Na cemu ste Vi licno radili u ovom izvestaju Medjunarodne grupe za Srebrenicu? - Uradio sam prvo poglavlje o dogadjajima koji su bili uvod u ono sto se zbilo u Srebrenici 1995. Taj deo analize sam nazvao "Preludij Srebrenica", dok sam poglavlje o slabostima Izvestaja OUN iz 1999. nazvao "Defektni raport". o Kakva je bila uloga u ovom istrazivackom timu ostalih analiticara, posebno profesora Hermana i profesora Mendela? - Profesor Ed Herman treba ovih dana da napise zakljucke naseg izvestaja o Srebrenici. Kao analiticar, dr Herman je napravio prikaz kako su americke informativne agencije, pod uticajem bosanskog lobija u SAD, lazno izvestavale o Srebrenici. Profesor Majkl Mendel, sa Jork univerziteta u Torontu, pisao je o nacinu na koji su dokumenti Tribunala u Hagu korisceni da bi se opravdale optuzbe za genocid, koje su bile podignute mnogo pre nego sto je uradjeno bilo kakvo ozbiljno istrazivanje o borbama za osvajanje Srebrenice. Kolumnista Dzordz Zamueli je otkrio kako je lazno svedocenje Drazena Erdemovica, Momira Nikolica i drugih haskih svedoka korisceno ne samo da se opravdaju bosanske i haske tvrdnje o genocidu, vec i kako su ovi lazni svedoci za to bili "placeni" nagodbama sa tuziocima Tribunala. o Sa kim ste sve iz NATO i UN razgovarali i ko vam je davao podatke? - Nasa istrazivacka grupa je imala najvise koristi od svedocenja zvanicnika UN, kao sto su general Filip Morijon, zatim Filip Korvin, koordinator UN za gradjanske poslove, Karlos Branko, pomocnik direktora UNMO, Sedrik gradj Tornberi, bivsi pomocnik generalnog sekretara UN, i Hjubert Vejland, visoki komesar UN za ljudska prava, zatim Carls Bojd, nekadasnji komandant NATO, i potpukovnik Dzon Srej, vojni analiticar. Fil Korvin, koji je bio najvisi civilni funkcioner u Bosni u vreme osvajanja Srebrenice, napisao je predgovor za nas izvestaj. Uostalom, i svedocenja muslimanskih vodja u Hagu bila su veoma vazna za nas izvestaj, jer oni potvrdjuju cinjenicu da je veliki broj vojnika njihove 28-me divizije, kojima je naredjeno da prave vojne provokacije protiv bosanskih Srba, u stvari pobegao, umesto da se bori kada su Srbi krenuli da osvoje grad. General Halilovic je priznao da Srebrenica nikad nije bila demilitarizovana, kao sto je to trazio sporazum UN o sigurnim zonama. o sta je rekao general Morijon? - General Morijon je potvrdio da genocida nije bilo, jer se u Srebrenici vodio rat. I da su sve zrtve, i muslimanske, ali i srpske, ratne zrtve. Od 1992. do 1995, dakle - pre masakra u Srebrenici, vise od hiljadu srpskih civila pobijeno je od strane muslimana prilikom devastiranja okolnih sela. Ne treba zaboraviti da je i sam koncept "zona bezbednosti" u BiH bio velika medjunarodna prevara. Naime, kako su zone bezbednosti trebalo da budu razoruzane, to nije uradjeno uz precutan pristanak UN, da bi ih muslimani koristili, u Srebrenici i drugim gradovima, za napade na okolna srpska sela. Muslimanski komandant Naser Oric je, u prolece 1994, ponosno pokazivao izvestacima sa Zapada snimke obezglavljenih Srba. Od 9.300 Srba, koliko ih je zivelo na tim prostorima, preostalo ih je manje od 900. Svedoceci pred Tribunalom 2004, general Filip Morijon, vojni komandant UN u Bosni 1992. i 1993, izneo je svoje ubedjenje da je napad na Srebrenicu bio "direktna reakcija" na masakre Srba od strana Nasera Orica i njegovih snaga. o Mozete li otkriti, pre objaviljivanja izvestaja, jos neke cinjenice do kojih je dosla Medjunarodna grupa za istrazivanje Srebrenice? - Filip Korvin, koordinator za civilne poslove UN i autor "Sumnjivog mandata", dela u kome objasnjava kakav je bio njegov licni doprinos poslednje godine rata, potvrdio nam je da je Srebrenica, pre 11. jula 1995, nije imala 46.000 stanovnika, pa prema tome nije imala ni 7.300 ljudi pod oruzjem i civila koji su ostali sa vojskom, kako tvrde Bosanci. Srbi su pomogli da se organizuje operacija sigurnog prolaska do Tuzle za nekoliko hiljada stanovnika Srebrenice, koji su se opredelili da krenu iz susednih Potocara, gde su bili rasporedjeni u autobuse. Do prve nedelje avgusta 1995, 35.632 osobe su registrovane kod Svetske zdravstvene organizacije i bosanske vlade kao raseljene, prezivele iz Srebrenice. Da je cilj Srba bio genocid, ne bi bilo sigurnog prolaza za civilno stanovnistvo. Prema njegovim podacima sa lica mesta, na dan napada u Sreberenici je bilo samo 700 muslimanskih vojnika. I da su mnogi civili stradali u obracunu muslimanskih frakcija, koje su se sukobile oko toga ko hoce, a ko nece da se bori protiv Srba i da brani grad. o Ima li jos slicnih tvrdnji? - Karlos Martins Branko, portugalski vojni zvanicnik, nam je posvedocio da je broj zrtava od 7.300 failsifikovan, da bi bio koriscen za propagandne svrhe. On je 1998. napisao da "postoji malo sumnje da je najmanje 2.028 bosanskih muslimana poginulo u borbi sa bolje uvezbanom i bolje komandovanom Vojskom RS u tri godine zestokog ratovanja". Toliko je tela, naime, ekshumirano od strane eksperata Haskog tribunala u ovom regionu do 2001. Mnoga tela, kaze Branko, nalazila su se u zoni grada, i pre pada Srebrenice 11. jula 1995. o I kako se doslo do cifre od 8.000 zrtava u Srebrenici? - Procenu od 8.000 zrtava u Srebrenici prvo je izneo Medjunarodni crveni krst. Taj podatak je bio zasnovan na grubim procenama da je armija bosanskih Srba zarobila 3.000 muslimana, a da je 5.000 muslimana prijavljeno kao "nestali". Ti "nestali" muslimani su dosli u Tuzlu, a mnogi su i ubijeni u borbama, ali su u Crvenom krstu prikazani kao "pogubljeni". Ovo je krunski dokaz za politicko i pristrasno koriscenje ove medjunarodne humanitarne organizacije, koja je pristala da bude uvucena u veliku obmanu svetske javnosti. Posle je ta cifra korigovana na 7.300 navodno pogubljenih muslimana. Upravo to mi i demantujemo. Uostalom, Dzonatan Ruper, bivsi novinar BBC-a, koji je bio na licu mesta, a kroz niz zvanicnih izvestaja tokom vise godina istrazivao je dogadjaje koji su sledili posle osvajanja Srebrenice, direktno mi je rekao: "Pretpostavka da su srpske snage ubile sedam do osam hiljada ljudi nikada nije bila moguca". A prema profesoru Mandelu, tvrdnje Tribunala o genocidu koji se dogodio u Srebrenici nisu potkrepljene cinjenicama. ^ak i zakljucak iz sudnice da su "snage bosanskih Srba ubile nekoliko hiljada bosanskih muslimana, a da je konacan broj verovatno izmedju 7.000 i 8.000 ", nije potkrepljen dokazima. o Da li su, kao sto se moze cuti, lideri u Sarajevu zrtvovali Srebrenicu, kako bi izazvali intervenciju NATO na muslimanskoj strani? - Da, to je povtrdio Ibran Mustavic, lider SDA, kada je rekao: "Scenario za izdaju Srebrenice bio je svesno pripremljen. Da sam ja dobio naredbu da napadnem srpsku vojsku iz demilitarizovane zone, bez razmisljanja bih to odbio i trazio bih od osobe koja je to naredila da odvede svoju porodicu u Srebrenicu, pa bih joj dao pusku i dozvolio da izvede napad iz demilitarizovane zone. Znao sam da su ti sramni, proracunati potezi vodili moj narod u katastrofu. Naredba je dosla iz Sarajeva!" o Zasto su Amerikanci prihvatili bosansku pricu o genocidu u Srebrenici? - Postoje tri cinjenice o masakru u Srebrenici o kojima u SAD dosad nije raspravljano. Prva je da je masakr odgovarao politickim potrebama Klintonove administracije, bosanskih muslimana i Hrvata. Druga je da su, i pre i posle 11. jula 1995, u Srebrenici postojale zrtave ratovanja, kojima se, radi obmanjivanja medjunarodne zajednice, manipulisalo. I trece, broj od 7.300 pogubljenih ljudi u Srebrenici je problematican, jer je zasnovan na netacnim podacima i na ratnoj propagandi. Kada je prvi problem u pitanju, mogu da kazem da je Klinton podrzao bosanske lazi o Srebrenici jer je tada bio pod politickim pritiskom medija i kongresmena Boba Dola, da pokrene energicniju akciju u protiv Srba. Devetog jula 1995, dva dana pre no sto su bosanski Srbi osvojili grad, Alija Izetbegovic je pozvao Klintona da spreci 'terorizam i genocid' u Srebrenici. I da pronadje opravdanje za agresivniju politiku SAD. Klintonovi zvanicnici su zato pojurili na mesto dogadjaja u Srebrenici da potvrde i objave tvrdnje o masakru, kao sto je i Vilijam Voker uradio kasnije u Racku, 1999. o sta mislite o rezoluciji koju je Kongres nedavno doneo o Srebrenici? - Sudeci po skorasnjoj, politicki iskosenoj rezoluciji Kongresa SAD, deset godina koje su prosle od kraja rata u Bosni nisu bile dovoljne da se taj sukob stavi u odgovarajuci istorijski kontekst. Rezolucija posebno naglasava i ozbiljno naduvava zloupotrebe pojedinih komandanata bosanskih Srba, ali istovremeno ignorise brutalne, velike vojne operacije Bosnjaka protiv srpske populacije, pre i posle Srebrenice, i to bas u podrucjima pod zastitom UN. Uz to SAD precutkuju progone Srba u Zapadnoj Slavoniji i Krajini. Ova brutalna etnicka ciscenje su sprovodile hrvatske snage, koje su bile naoruzane i logisticki podrzane od strane SAD. Dakle, rezolucija Kongresa SAD je doneta da bi se opravdala upotreba americkih snaga protiv Srba, a ne da bi se otkrila istina o ratu u bivsoj Jugoslaviji i o stradanju srpskog naroda. NN: Prof. Edvard Herman, Univerzitet u PEnsilvaniji: N: Strategija ponizavanja Srba - Mnogobrojni zvanicnici UN, NATO, EU i medjunarodne zajednice poslednjih godina nezvanicno su stavljali primedbe da se masakr u Srebrenici peterano koristi u politicke svrhe, a da pricu o 7.300 zrtava ne prate i dokazi. Zvanicni prikaz dogadjaja u Srebrenici osporili su i zvanicnici NATO i UN koji su bili u Bosni na mestu dogadjaja. Pre svih, ^arls Bojd, bivsi komandant NATO, zapravo obavestajni direktor NATO u BiH. Zatim, Karlos Martins Branko, koji je ispitivao vojne posmatrace OUN u Srebrenici. Zbog toga je mnogo puta nezvanicno izrazena bojazan da je Srebrenica, na jedan politikanski nacin, pretvorena u simbol kontinuiranog ponizavanja Srba i potcinjavanja Srbije. Na nama je da otkrijemo istinu o Srebrenici i pokazemo zasto medjunarodna zajednica pristaje na politicke prevare. Kada bude gotov, nas izvestaj ce imati oko 250 strana, a bice poslat svim institucijama i celnicima medjunarodne zajednice - kaze za NT profesor Edvard Herman. N: Naucnici, profesori, analiticari Grupu za istrazivanje o Srebrenici vodi profesor Edvard Herman, sa Univerziteta u Pensilvaniji. Herman je, sa Filom Hamondom, autor serije eseja pod nazivom "Degradirana sposobnost: Mediji i kosovska kriza". Dzordz Bogdanic je unuk Dzordja Bogdanica, knjigovode hotela Palas u Beogradu, a rodjen je u SAD 1948. godine. Po profesiji je slobodni novinar, politicki analiticar, komentator lista Cikago tribjun i drugih listova u SAD. Pocetkom devedesetih radio je u Cikagu za «srpsku stvar». Autor je i producent filma "Jugoslavija, rat koji se mogao izbeci", u kojem je pokazao pravu ulogu CIA u ratovimau na Balkanu. Njegov brat Volter Bogdanic je, takodje, novinar, i dobitnik dve Pulicerove nagrade. Ostali clanovi istrazivacke grupe su Dzordz Zamueli, kolumnista Njujork Presa, Dajana Dzonston, autor "Krstaski rat budala: Jugoslavija, NATO i obmane Zapada", zatim Majkl Mendel, profesor medjunarodnog prava, Fil Hemond, pisac, istrazivaci Dejvid Piterson iz SAD, Tim Fenton iz Londona, Dzordz Pamfri iz Nemacke, dr Milan Bulajic, bivsi direktor Muzeja genocida, i beogradska profesorka Vera Vratusa. http://www.mail-archive.com/sim@antic.org/msg24553.html