Om Sai Ram

Members
  • Content Count

    361
  • Joined

  • Last visited

Everything posted by Om Sai Ram

  1. Neki dan je bio intervju sa Stipom Mesićem gdje su ga pitali za ćirilicu u Vukovaru. I veli on da ćirilica nema veze sa napadom na taj grad, da je službeno pismo JNA bila latinica a jezik u ekavskoj varijanti. To čim sam čuo sjetio sam se Ratkove kolumne. Mesić je ponovio potpuno iste stvari iz Ratkovog teksta "Vukovarci šta ćemo sa rvatskom ćirilicom". Točno po redu kako je navedeno i u samoj kolumni. Teško da je to više slučajnost. Naravno, ubacio je hrvatsku verziju pa je spomenuo agresorsku armiju. Uglavnom, mislim da Mesić čita njegove kolumne, ili barem ovu zadnju (ili mu neko javlja). Ima jedna za njega; "Stipe Mesić kršten u pravoslavnoj crkvi".....
  2. Nisam bio na forumu pa tek sad pišem...ovako, ne bojte se, neću više ništa stavljati... Mislim da je moja ideja bila super; staviti u sklopu teme ‘vjerovanja u život poslije smrti’ tekstove ljudi koji imaju vlastito iskustvo a ne samo puka vjerovanja u nešto ili nekoga, što su opet čuli/naučili od drugih, bio pop ili prijatelj,ili otac, ili diler… Tema postaje 100 puta zanimljivija na taj način. Sad nekome je to guranje novih religija/učenja/učitelja a zapravo konačno se ide malo van dogme i sljepih vjerovanja. Novih religija nema ovdje jer spomenuti ljudi, jogiji, traže samo jedno kada se dođe kod njih; “Ostani u svojoj vjeri; Ako si Katolik, postani bolji Katolik, ako si Musliman postani bolji Musliman. Upoznaj svoju vjeru ISTINSKI”. Mnogi su uspjeli napraviti TAJ PRIJELAZ i danas su bolji kao ljudi. Jedno takvo učenje ne može biti plementije i zdravije za čovjeka. Ali samo uspjeva tada kada osoba može probuditi u sebi nesebičnu ljubav - ljubav koja je superiorna bilo kojoj ljudskoj emociji. Takva ljubav svaku dogmu i svaku vrstu zatucanosti eliminira. To je povratak Bogu u nama. To je početak razvoja svijesti gdje više ne treba savjet-verzija ove ili one religije po pitanju života poslije smrti. Čovjek će sve sam spoznati VLASTITIM iskustvom. Kraj priče, krenuo je. """"A zašto bi se ograničavali samo na pravoslavlje?""""" Zato što je ovo forum gdje dolaze ljudi koji su pravoslavci. Podforum Pravoslavlje. Na toj razini je ajde i razumljivo malo ali nije da sam ja nekoga ovdje zatrpavao sa tekstovima i uvjerovao u nešto nekoga hard core. Ima ljudi koji su hard core u tome, u svojoj vjeri, u pravoslavlju, i iritira ih sve van toga. Ja nikada ne bi mjenjao vjeru da sam Pravoslavac baš zbog ovih gadova koji su naše ljude ubijali jer su Srbi i Pravoslavci. A i većina Srba ima DUŠU. Zbog te kvalitete. U tom smislu nikada. Ali ako se pogleda bolje, sa malo više srca, tada je jasno da religija i sve ono što nas drugi nauče u tom smjeru (roditelji crkva svećenik) može biti od koristi jedno vrijeme kao mali uvod i djećji vrtić duhovnosti ali ona ima i drugu stranu koja te stopira. Pogledaj, oni koji su hard core uz crkvu i svoju vjeru (u smislu da sve ostalo pljuju i prozivaju đavoljim, nevaljalim, dakle sa jednom nesimpatijom itd itd) su u 99 % slučajeva mlade duše, ljudi koji su tek malim djelom krenuli na duhovni put. Tako da oni često u svjetlosti vide mrak (samo pitaj svećenike ili njihove vjernike šta misle o Babađiu, o Maharišiju, o Sai Babi). Po Hrvatskoj ih gledam, čovječe, točno znam što je veći katolik i što više brani tu vjeru i Isusa kao jedinu ispravnu(og) a pljuje primjera radi jogu, reiki i meditaciju, to je manje duhovno razvijen kao čovjek. Može se točno po tome iščitavati ljude. Dobro je biti rođen u religiji ali nije dobro umrijeti u jednoj od njih. Meni je najbliže razmišljanje koje kaže da je najbolje da se ljudi razvijaju i izbave se iz granica i pravila i doktrina koje ih ograničavaju u slobodi mišljenja, ceremonija i obreda koji samo ograničavaju i usmjeravaju duhovni razvoj osobe. Idealno bi bilo kada bi ljudi dosegnuli stupanj na kojem crkve i đamije nisu važne više, gdje svi putevi završavaju tamo gdje započinju, da nađu u svojem srcu istinske crkve i đamije. Tada bi nestao i strah od smrti, pa se malo ljudi prihvate sjajnih knjiga o životu poslije smrti i eto, ne bi bilo raznih vjerovanja u ovu ili onu verziju svjetskih religija i bog te pita kakvih psihičkih perverzija koje ljudi skuhaju u sebi i nose ih cijeli život jer nikada im niko nije došao i rekao alo ovdje ima dobrih stvari. Ljudi dobra srca koji ne propovjedaju ni jednu religiju iskreno su religiozni ljudi. Ali opet, svako ima svoj put i svoje vrijeme gdje je određeno da se rodi tu i tu, da razmišlja/percipira Boga na svoj način jer na kraju krajeva to je razvojni stupanj te osobe. Svako od nas ima svoje vrijeme i važno je da idemo dalje i da nam ljubav bude životno gorivo. Mislim da je 2 minute živjeti u nesebičnoj ljubavi (što nije lako postići, rijetki to mogu) vrijednije za našu dušu nego 200 godina moliti u đamijama i crkvama. Previše je njima teolozima svjetskih vjera da izvedu zajedničku službu a utemeljenu na jednostavnosti ljubavi i Bratstvu Čovjeka i Očinstva Boga...A kako tek da puste činjenice o životu poslije smrti, te sjajne knjige i prosvjetljene ljude koji znaju puno o tome...? Pa obični ljudi se plaše smrti, a oni na toj liniji i čekaju ljude. ok, ništa, pozdrav.
  3. "Razgovor sa čovjekom koji je šetao svim tim duhovnim svjetovima kao netko običan ulicama Delhija...".. Film mog sjećanja upravo je iscurio i ja sam ponovo kod Sikha, na balkonu Kirpal Ashrama. Spušta se noć i po mene dolazi Richard Handel kojeg sam tada sreo prvi put, da bi kasnije postao moj najbolji prijatelj. Kratko mi je rekao da siđem u kuhinju, koja se zvala langar, tamo nešto pojedem i vratim se u sobu. Kad živući majstor Sant Mata, Sant Darshan Singh, odluči sa mnom razgovarati, pozvat će me. Učinio sam kako mi je rekao i primijetio da se ovdje nalazi poveći broj zapadnjaka. Atmosfera je bila opuštena, ljudi su govorili glasno i muvali se velikim dvorištem ašrama. Jedino su pušači morali izaći izvan ograde hrama gdje su na brzinu uvlačili smrad nastao spaljivanjem papira i duhanskog lišća. Bili su to oni okorjeli, jer se u načelu ovdje nije pušilo, niti se uzimao alkohol. Doduše, kasnije sam saznao da su unutar zidina ovog zdanja povremeno zalutali ovisnici o drogama, u potrazi za pomoći. Majstor Darshan Singh uvijek bi s njima razgovarao i nastojao ih odvratiti od pogubne navike. Kod nekih je u tome i uspio, dajući im novi smisao u životu. Vratio sam se u sobu i čekao, čekao... Prolazili su sati i na kraju sam klonuo. Zaspao sam snom pravednika, kad se na vratima zadihan i uzbuđen pojavio moj novi prijatelj Richard i priopćio mi da me Darshan Singh poziva k sebi, u susjednu zgradu u kojoj je živio. Promrmljao sam kiselo nešto u stilu da ćemo se vidjeti sutra, jer bilo je negdje oko pola dva u noći. Richard, međutim, nije popuštao i natjerao me da se dignem iz kreveta. Bio sam zaista bijesan. »Čemu ovaj teror?«, pitao sam rezignirano, još uvijek se nadajući da će me pustiti natrag u krevet. »To je ovdje normalno. Majstor Darshan ima mnogo sljedbenika i uvijek se satima čeka na red, da bi nekoga primio. Katkad je to u tri ili četiri ujutro«, odgovorio mi je povišenim tonom Amerikanac. »Pa kad onda spava...?«, izletjelo mi je. »Obično između pet i sedam ujutro«, bio je odgovor. Uvukao sam se u hlače i majicu i krenuo poslušno za Richardom, koji je velikim koracima grabio prema zgradi preko puta. Skinuli smo cipele i ušli u prostrano predvorje krcato ljudima. Sjedili su na tapeciranim klupama i po podu. Bijeli je kauč bio postavljen samo za majstora. On se, međutim, nalazio u susjednoj prostoriji, manjoj kancelariji, u kojoj je razgovarao s ljudima iz svoje organizacije ili nekim od aspiranata, koji su uvijek imali pitanja u vezi svojih duhovnih iskustava. Bio sam još dobrano nabrušen, kad je iz kancelarije izašao čovjek s turbanom na glavi i bijelom bradom. Kretao se polagano, a pogled mu je bio neobično blag. Bio je odjeven u bijele hlače i vestu. Prišao mi je i rekao; »Oprosti mi dragi prijatelju što sam te ovako izvukao iz kreveta. Želio sam s tobom razgovarati, a tako je malo vremena. Molim te, nemoj se ljutiti...« Oko mene ljudi su stajali sa sklopljenim rukama i pognute glave. Bila je apsolutna tišina. Ostao sam potpuno zatečen ovako poniznim nastupom čovjeka koji je ovdje bio bog i batina. Iz mene je trenutno nestalo bijesa i nervoze. Sant Darshan Singh me pozvao u svoju kancelariju i ponudio čajem od kardamoma. Raspitivao se je li mi smještaj odgovara, kakva je hrana, trebam li što. Objasnio sam mu da me najviše zanima njegovo učenje, jer, kako su mi rekli, u unutarnje te svjetove može odvesti samo živući majstor koji će, kad za to dođe vrijeme, u svom »svijetlećem tijelu« doći po tebe i izvući te iz tvog tjela, kako bi ti pokazao put kroz sve razine, do one zadnje, na kojoj ćeš spoznati konačnu, vječnu i nepromjenljivu Stvarnost. Želio sam znati jesu li svi ti svjetovi o kojima govore religije stvarni u istom smislu kao što je stvaran ovaj naš materijalni svijet. »Kako ideš dalje, sve su stvarniji, rekao bih,.,«, počeo je Darshan Singh. »Naime, ovaj najniži Univerzum kojeg zovemo PINDA, najgušći je, ovdje prevladava materija, a svijesti ima vrlo malo. Kad se uzdignemo iznad ovog svijeta, dolazimo do prvog sljedećeg nivoa, koji se zove ANDA, što u prijevodu znači »jaje«, a zapravo opisuje oblik ovog golemog svemira finije materije i više svijesti od materijalnog. Ovaj je svijet još veći od Univerzuma, kojeg znamo kao PINDA. Centralni dio razine Anda poznat je pod imenom astralne ravnine ili astralnog nivoa. Mi u tradiciji Sant Mat ove niže svjetove smatramo negativnim polom Kreacije, a one najviše pozitivnim. Dakle, tim se astralnim nivoom upravlja iz centra koji se zove Sahans Dal Kanwal, neke vrste glavnog grada. Kako izgleda ovaj svijet? Čitav je taj ogromni nivo podijeljen u brojne podnivoe, ono što znamo pod imenom čistilišta i nebesa, a krcat je bezbrojnim kontinentima, rijekama, oceanima, gradovima i ljudskim stvorovima. Sve je to višeg reda no što je na Zemlji, ljepše i zračeće. Nakon smrti na Zemlji, mnogi stižu ovamo, ovisno o nizu faktora. Naravno, ovi su svjetovi nevidljivi za ljudsko oko, zbog svoje više vibracije. Tek razvojem osjeta, koji nisu poznati znanosti, a razvijaju se kroz meditaciju, možemo putovati sviješću na ovaj nivo. Iznad Ande leži nivo koji se zove BRAHMANDA. treći glavni nivo, čije ime u prijevodu znači »Brahmino jaje«. Takva je oblika, ali veći od prethodnog. Još je finiji i prepun svjetlosti. Ovaj je svijet već načinjen od duhovne supstance, samo s tragovima profinjene materije. Iznad ovog svijeta leži najviša razina na kojoj postoji samo duhovna supstanca, čista svijest. To je čisti duhovni svijet, u kojem više nema uma. Tu je konačna Stvarnost, a ovaj nivo, među ostalima, ima i ime Sat Desh. Duše oslobođene svih okova ovdje zrače svjetlošću koja odgovara svjetlosti čak 16 naših Sunaca. Gospodar najnižeg nivoa ovog najvišeg svijeta Sat Purush zrači svjetlošću nekoliko milijuna zemaljskih sunaca, što si je nemoguće predstaviti dok duša do tamo ne dopre, kroz meditaciju. Nema riječi kojima se može opisati ovaj najviši nivo, koji je nastanjem bezbrojnim čistim dušama, koje ne znaju za nesavršenost, tugu i smrt. Sat Desh je podijeljen na ukupno četiri razine, a najviša od njih je izvor cjelokupne Kreacije. Ovo je samo grubi opis. Kasnije ćemo se vratiti na detalje...«, završio je svoje izlaganje čovjek, koji je šetao svim tim fantastičnim svjetovima kao netko običan ulicama Delhija. Popio sam svoj čaj do kraja i iz pristojnosti ustao. Bio sam impresioniran pričom koju sam čuo i pitao: »Dobro, kako je moguće za obična čovjeka doprijeti u te svjetove? Nije li to nešto slično opisima osoba koje su doživjele kliničku smrt, nisu li one, ustvari, boravile na tim razinama egzistencije...?« Majstor Darshan se osmjehnuo na moj rafal pitanja. Odgovorio je vrlo precizno: »Do tih se svjetova može doći tako da se do izvora slijedi ono od čega su stvoreni - Zvuk i Svjetlo. Zato se to zove Surat Shabd joga. Koncentracijom na unutarnji Zvuk i Svjetlo prodiremo u te više svjetove, koji imaju svoje, da ih tako nazovem, gospodare, čija imena ponavljamo u sebi za vrijeme sažimanja pažnje na unutarnje Svjetlo. Ono se nakon inicijacije od pravog majstora pojavljuje iznutra, na ekranu između očiju. Imena koja sam spomenuo zovemo Pet svetih imena (»Five Charged Names«). Bitno je da majstor, koji ima takvu moć, unutar aspiranta aktivira, odnosno probudi unutarnje Svjetlo i Zvuk, To se odvija za vrijeme inicijacije i ona ne završava dok aspirant ne iskusi ono što će ga kasnije voditi u prakticiranju. Što se tiče iskustava osoba koje su preživjele kliničku smrt, ona su u pravilu vezana uz niže astralne nivoe, koji doista jesu vezani uz veću jasnoću i ljepotu od ovog našeg svijeta, a nastanjeni su bićima koja zrače svjetlošću. Svjetlost o kojoj je riječ nije takva intenziteta da ne bi mogli u nju gledati. Susret s tim višim nivoima, makar se on odigrao u tako nepovoljnim okolnostima, može iz korijena izmijeniti život osobe koja je kroz takvo nešto prošla, jednostavno zato što ona gubi strah od fizičke smrti. Čemu strahovati, kad iza ovog života slijedi jedan daleko manje bolni, dugotrajniji i ljepši? Osim toga, javlja se poštovanje prema čitavoj Kreaciji, jer čovjek vidi ili barem nazire to grandiozno djelo, koje je Stvoritelj kreairao i prema kojemu su njegove sitne brige, zavisti, zloća i taština beznačajni. Otuda transformacija u nekih ljudi koji su na tu »drugu stranu« zavirili igrom slučaja...« Sjeo sam natrag. »,.. Možete li reći još nešto o tim razinama postojanja iznad ovog našeg materijalnog svijeta?« »U redu«, odgovorio je strpljivo majstor Darshan, »počnimo s onim najvišim. Sat Deshom. Ima i druga imena, ovisno o tradiciji koja o njemu govori. Tako se zove i Nij-Dham, Sat Lok, Mukam Haq i Sach Khand. Ovo je područje beskonačno i čista duša ovdje ima iskustvo bezgranične sreće, koju je nemoguće opisati riječima. Ono što često izaziva kontroverzu, jest stanovište nekih majstora Sant Mata da do ovog nivoa nije uspio doprijeti za života na Zemlji nijedan osnivač velikih religija. Mnogi su veliki mistici niže razine doživljavali kao kraj puta i konačni susret s Bogom. S obzirom da čovjek ima i druga tijela, a ne samo fizičko, putovanjem na sve više nivoe ta će tijela otpadati kao velovi iluzije, sve dok ne ostane čisti duh i duša uđe u Sach Khand. To je kraj putovanja. Ili, bolje rečeno, početak kraja, jer iznad Sach Khanda postoje još više regije koje su iznad mogućnosti ljudskog poimanja. Za unutrašnje svemire u Sant Matu postoje i druga imena, iznad Pinde dolaze Trikuti, Daswan Dwar, Bhanwar Gupha i Sach Khand. Međusobno su povezani prolazima nalik tunelima, a jedan od najtežih skokova na više razine odvija se tako da treba prijeći Maha Sunn, golemi prostor u totalnom mraku, koji povezuje Daswan Dwar sa Bhanwar Guphom. Duša koju, kako kažu u Sant Matu, ne vodi majstor, neće moći premostiti ovu prepreku na putu prema čistim spirituainim svjetovima. Dakle, tamo ne možete doći sami, jer ima mnogo prepreka, koje se mogu premostiti samo uz pomoć Majstora, kojeg učenik sreće u atma sarupu, »svijetlećem tijelu«, kroz praksu spomenutih Pet svetih imena, koja su imena gospodara nivoa, a njihovo se ponavljanje naziva simran. Pri tome se treba koncentrirati na »treće oko«, koje ima bezbroj naziva u raznim učenjima, a rezultat ove prakse nije ono što se od joge obično očekuje. Naime, ovdje se želi izbjeći aktiviranje kundalini shakti, a potaknuti sažimanje svijesti u području tisra tila, »trećeg oka«. Kako se svijest povlači iz udova i sažima u »trećem oku«, čovjek počinje osjećati obamrlost ekstremiteta, koja se penje prema gore i kulminira sažimanjem svijesti u točki između očiju. Praktikant će sada obično imati viziju neba, na kojem će jedna zvijezda biti sjajnija od ostalih. Na nju se treba koncentrirati, čime će doći do približavanja istoj, a na kraju će se ona raspršiti i pojavit će se unutarnje Sunce, na koje se treba koncentrirati tako dugo dok se i ono ne rasprši i ustupi mjesto viziji unutarnjeg Mjeseca. Nakon Mjeseca, koji će se raspršiti pred praktikantom, koji će imati dojam da je kroz njega prošao, pojavit će se svijetleći lik Majstora, koji će ga povesti na više nivoe. To izlaženje iz tijela, voljno napuštanje tijela pod vodstvom majstora koji se pojavljuje iznutra, cilj je Surat Shabd joge. Uz simran, vježba se i bhajan, slušanje unutarnjih zvukova kojih ima deset, a za vrijeme njihova osluškivanja s palčevima u ušima, treba ignorirati svaki koji dolazi s lijeve strane. Zvukovi, odnosno svaki od njih, predstavljaju određeni nivo, a pročišćavat će se vježbom, da bi praktikanta odveli iz tijela u više sfere, onda kad on postigne dovoljan stupanj koncentracije. Primjerice, zvuk zvona, kao onih crkvenih, pripada prvom nivou iznad ovog našeg. Općenito se smatra da će zvuk biti taj koji će vas prije izvesti iz tijela od simrana. Uloga majstora je u tome da za vrijeme inicijacije pruži neko iskustvo tih unutarnjih svjetova i svojom pažnjom da impuls praktikantu. Kad aspirant ima unutarnje vizije, postoji test po kojem će znati radi li se o majstoru koji će ga voditi u više svjetove ili Negativnoj Sili, koju zovemo Kal i koja nas veže uz niže svjetove, u kojima ćemo ostati možda jako, jako dugo, da bi se na kraju ipak morali ponovo reinkarnirati na Zemlji. .Ako vizija, bez obzira o čemu se radilo, potraje nakon što ponavljate u sebi simran, radi se o Pozitivnoj Sili, čiji je cilj izbavljenje od okova ove egzistencije... «Ako su već ovi niži nivoi toliko lijepi i u njima se nastavlja život bez patnje, što čovjeka motivira na put dalje?, pitao sam gledajući Darshan Singna u oći. »To je dobro pitanje. Naime, prva tri niža svijeta podliježu potpunom uništenju, koje se događa u periodima koji su za naše pojmove neizmjerni. No, ipak se događa i tada nastupa poništenje, odnosno zamiranje svih duša koje nisu u evoluciji nadišle taj nivo, dakle uzdigle se do čisto duhovnih razina, na kojima više nema uništenja niti vraćanja u krug rađanja. To je jako teško razjasniti nekome tko nema iskustvo tih vrlo visokih razina. Kad jednom krenete na taj put, unutarnje vam iskustvo vrlo jasno govori da više ništa drugo nema pravog smisla, da su svi vaši strahovi i nade nešto prolazno i varljivo, nešto što se događalo svim generacijama prije vas. Najbolja vam je vježba pokušati saznati nešto više o životima drugih ljudi, posebice onih koje smatrate uspješnima i sretnima. Neizostavno će vas vaša saznanja o svim aspektima njihova života dovesti do zaključka da nema nikoga pod ovim Suncem tko nema nešto u svom životu što je bolno, neugodno i što izbjegava. Patnja je sastavni dio ljudske egzistencije. Ako ste ne znam kako uspješni, dohvatit će vas starost, godine i blizina smrti i neizvjesnost što će biti kada ona zakuca na vaša vrata. Starost donosi bolest, slabost, razočaranja i nema čovjeka koji se s tim ne mora suočiti. Dakako, ako prije toga ne skonča tragično, premlad ili od neke teške bolesti. Bol može zaustaviti samo znanje o krajnjoj Istini, unutarnja izvjesnost o tome kuda idemo i zašto smo ovdje. A to možete shvatiti ako umrete još za života, napustite u kontroliranim uvjetima ovo tijelo, zavirite iza zavjese i vidite što vas čeka. Ono što ćete vidjeti, toliko je daleko od užasnih vizija o fizičkoj smrti, toliko je lijepo da će nestati svaki strah od tog trenutka kad ćete morati otići. To saznanje ne možete platiti ničim, ni svim novcem ovog svijeta. Nitko na svijetu nije toliko moćan i uspješan da vam može dati to znanje. Osim jedne osobe - živućeg majstora, koji će vas za vrijeme inicijacije povezati s tom strujom unutarnjeg Svjetla i Zvuka. I to će vas, prije ili kasnije, odvesti na izvor iz kojeg ste došli. Kad jednom krenete, više ne možete ostajati na nižim nivoima, više nećete željeti činiti ništa što će biti protiv volje majstora, ali ne zato što će vas na to netko tjerati. Sant Mat kaže: prvo vidi, pa onda vjeruj! Kad budete jednom osjetili taj čudesni nektar i vidjeli ono o čemu su govorile religije, a malo je tko to i vidio, znat ćete o čemu vam govorim. Tada nećete htjeti stati na pola puta, jer ćete čeznuti za svojim istinskim izvorom, za tom krajnjom Realnošću, zbog koje uopće i živite ovdje na Zemlji... Drago Plečko 'Moji susreti s jogijima'
  4. "kad si se rodio, svi su oko tebe bili nasmijani i veseli, samo si ti plakao. kad umreš, svi će oko tebe plakati, a ti budi nasmijan" e kanarinac jednom sam planinario i kako smo pričali ta žena mi je rekla "Jedva čekam da odem na drugi svijet". I ne, nije depresivna niti je razočarana svojim životom već suprotno. Malo je zapravo takvih ljudi koji imaju unutarnji mir 24 h dnevno. Ta šetnja na Sljeme mi je do danas ostala u pamćenju. Kako je ona to samo rekla....Kao kada ljudi kažu nešto sasvim svakodnevno i uobičajno...a tolike su knjige napisane o smrti, toliko je straha i rasprava... E rekla je to sa potpunim uvjerenjem. Kao da zna, kao da se radi o nečemu što joj je 100 % poznato. Nema straha, ništa čovječe. Ni 1 %. Inače se bavi(la) meditacijom godinama a kada sam ju prvi put vidio na balkonu imao sam osjećaj kao da gledam u nekog sveca. Ima takvih ljudi i dan danas, takvih koji su stvarno puno napravili na duhovnom putu (iako su još uvijek samo naravno tragaoci a ne jogiji i sveci). Ljudi na zapadu znaju samo za Isusa a u zadnjih 50 tak godina bilo je njih troje na zemlji koji su u duhovnom smislu još veće duše od Isusa. Nisu se tokom života usavršavali, oni su rođeni savršeni, potpuni sveci (Shri Deep Narayan Mahaprabhuji, Haidakhan Babaji i Sathya Sai Baba). Tako da je i to jedna od stvari koje su jako dobre u vremenu u kojem živimo a sad na svakome je šta će i kako će dalje. Svako ima svoje vrijeme i svojeg učitelja. Ne mora ni biti nužno učitelj u obliku osobe za sam razvoj, kasnije je naravno potreban jer niko nije dosegnuo oslobođenje bez savršenog sveca, to je ona Isusova "ja sam put istina i život, niko ne dolazi ocu osim po meni" što manje razvijeni ljudi tumače na način da je on jedini spasitelj a čovjek je mislio na činjenicu da je bio taj kalibar učitelja koji može dati samo oslobođenje tkz Sadhguru). Recimo Maharishi Mahesh Jogi (poznati utemeljitelj TM) je bio duhovno razvijena osoba, van svake dileme, ali nije bio Sadhguru kao Mahaprabhuji ili Isus. Nije mogao dati oslobođenje. Duhovno razvijen čovjek u Isusu vidi samo jednog od svetaca dok ljudi koji su mlade duše, koji su tek krenuli na taj put, u njemu vide jedinog spasitelja itd itd. Ja vjerujem da nema spasitelja, jedini spasitelj su naša djela i naše ispravno življenje. e, što se tiče tvojeg posta, jedino gdje se pojavljuje upitnik jeste ovo tvoje spominjanje profesora koji se pokušao ubiti; obično samoubojice jako zažale što su digli ruku na sebe. Kažu da je to najgore što možeš napraviti za sebe. Moguće je, vrlo vjerovatno, da je u prvom momentu on osjećao blaženstvo ali pitanje je šta bi bilo dalje. inače kod samoubojstva se gledaju sve okolnosti jer neko se ubije jer je u nekakvom zatvoru gdje ga muče pa jednostavno ne može više čovjek... pa se automatski drugačije gleda na taj suicid. što se tiče te priče o blaženstvu; da, to je NAŠA PRIRODA samo smo mi "otišli od kuće" pa takve stvari doživimo samo rijetko tokom života. Naravno, može se, ako je osoba dosegnula određene stupnjeve razvoja to blaženstvo po želji izazvati, na hiljade ljudi imaju stanoviti unutarnji mir (pa čak i određeno blaženstvo, znači ljudi vježbaju jogu, meditiraju, rade reiki, mole se itd) a imaš i situacije gdje su jednog jogija našli u šumi (nepokretnog u meditaciji) a njegovi nokti su bili zarasli u drvo. Bio je u samadhiju (stanje potpunog sjedinjenja sa Bogom). Sada zamisli koji je to stupanj blaženstva kada neko mjesecima (čak i puno duže) sjedi u meditaciji u potpunom blaženstvu potpuno nesvjestan vanjskoga svijeta. Jednog jogija je ugrizla kobra a ovaj uopće nije prekinuo meditaciju. U biti ti ljudi - oni su mi, to što oni rade i mi ćemo jednoga dana. """""takvi ljudi kažu da nema raja ili pakla,sve je to prevara...Život se nastavlja pored svega i to na mnogo boljem mestu za svakoga."""" Vječno prokletstvo sigurno ne postoji. Pojam pakla sam je po sebi pogrešan. postoje samo teške, dijelom veoma teške situacije na Zemlji, koje moramo proživjeti da bi učili. Bog sigurno nije tako zao bi jednu dušu prepustio prokletstvu, a pogotvo ne vječnome prokletstvu. Kako bi se to slagalo s njegovom vječnom ljubavlju ? U biti svaki čovjek je sin Božji, samo što neki kroz svoj razvoj shvate /osvijeste tu činjenicu na puno dubljim razinama. To je taj duhovni razvoj. Veliki Avatari i ljudi koji su spoznali Boga govorili su svojim učenicima da Bog kaže čovjeku " Ti si ja, i ja sam ti. Kako bi ja mogao htjeti izgubiti jedan od dijelova Mene samog ? To je nemoguće. Čitao sam; Bog je ocean a mi smo valovi. i kaže tada dalje: "Vale, sjeti se da si more". To je taj poziv kući. Ima li ljepše, autentičnije pojave koja garantira da si se počeo duhovno razvijati od one kada shvatiš da je tvoja ljubav sve više nalik na Božju ljubav... ?
  5. kažu jogiji (ljudi koji su postigli visoke stupnjeve duhovnog razvoja i koji svojom voljom još za života mogu da odu u one svjetove gdje idu umrli) da je jedna od prvih stvari koju osoba koja napusti tijelo (umre) doživi jeste ta da shvati da je zemaljski život bio samo san. Zovu ga Maya- iluzija. I naravno da smrti nema. Znate onaj osjećaj kada sanjate nešto a čini se tako stvarno ? i tada se probudimo i kažemo si "eh, ipak je bio samo san". E tako nešto. Inače, zahvaljujući takvim velikim ljudima postoje i opisi tih nivoa - tih razina postojanja gdje idu umirući. Njima je otići u taj drugi svijet privremeno kroz meditaciju isto kao i nama preći na drugu stranu ulice u ovome svijetu, ti ljudi se zapravo čude zapadnjacima i njihovim teorijama jer imaju iskustvo koje poništi svaku dogmu. Jogiji iz Indije (oni pravi autentični jogiji) meni su najveća inspiracija u životu. Ne samo za pitanja "život i smrt" nego i za sve ostalo u životu.
  6. O odnosu između politike i sporta se obično govori polazeći od uvrežene teze da "ima previše politike u sportu", da to dvoje ne treba mešati, da treba "depolitizovati" sport (kao i sve ostalo)... U civilizaciji u kojoj je "politika" degradirana na prljave stranačko-mafijaške afere i obračune između klanova, jasno je zbog čega teza o neophodnoj "depolitizaciji" lako nalazi uporište najpre u tzv. građanskom sloju (koji postojeći svet vidi kao jedini mogući i kojeg samo treba tu i tamo bolje urediti) ali i u ostatku (naivnog) javnog mnenja. I dok se o politici u sportu progovara jedino u kontekstu izolovanih incidenata kao što su Tibet, Kosovo, hapšenja istaknutih sportskih imena itd....Ljubodrag Simonović obrazlaže ne samo pozadinu tih dešavanja nego ide do kraja u razjašnjenju same suštine sporta kao istorijskog fenomena: sport nastaje sa kapitalizmom, služi mu kao prvorazredno političko sredstvo za očuvanje i ekspanziju poretka, i nestaje zajedno s njim. http://www.youtube.com/watch?v=ECY5jND-cHo
  7. http://www.youtube.com/watch?v=qEoXiF73srw
  8. ovdje možete pročitati što čovjek u prvim komentarima kaže na sve ovo; https://twitter.com/RatkoDmitrovic sjajna ideja jednoga čovjeka sa tvitera u znak podrške Ratku; pic.twitter.com/4QdD6XzC
  9. par stvari iz ovoga teksta; "Britanika iz 1911, kada objašnjava pojam basibozuka i arnauta - šiptarskih iregularnih trupa za maltretiranje u turskoj vojsci, poziva se na krvoločnost Hrvata, kao primer za poredjenje." "Svi znamo šta se desilo u drugom svetskom ratu - najcrnje poglavlje holokausta, od koga su se zgražavali i sami ss-ovci, pa i sam Hitler, da ne govorimo o italijanima. na teritoriji ndh - zajedno sa muslimanima, hrvatskim „cvecem”, pocelo je masovno istrebljivanje Srba." "Ali pravo lice hrvatske danas je ono, gde se sprovodi treći genocid - onaj pod geslom „trećinu asimilirati”. "Ova diskriminacija dovodi do najbljih rezultata kod ljudi koji su mesanci, kod dalmatinaca recimo ima puno polu-srba koji se javno deklarišu kao hrvati. dražen petrovic, severina, arsen dedić - sve su to hrvati, koji su u stvari 50% srbi. kada javne ličnosti moraju da poricu svoje srpsko poreklo, šta je tek sa ostalima. To je taj treći, najpodmukliji genocid, u kome se i onih 2% Srba nastoji asimilirati ili pokatoličiti."
  10. Poslije svega (Izručeni ustaški pukovnik Ante Moškov u svom istražnom elaboratu 1947 - "Ante Moškov o Anti Paveliću", pripremio M. Rajković, "Vjesnik" 25 - 26. II 1973): "...Koga sve nije Pavelić svjesno varao i lagao svima djelujući na takav način, da ne može biti suda ni čovjeka - pripadao on kojoj bilo političkoj koncepciji i društvenoj organizaciji, bio to najširokogrudniji internacionalist ili najuži nacionalist, vjerovao u Boga ili ne, ili koji je u našoj stvarnosti za vrijeme rata i nakon rata bio komunist ili ustaša ili HSS-ovac, koji bi mogao poznavajući pravog Pavelića naći i jednu olakotnu okolnost, ili opravdanje za njegov rad. Ni najdobronamjerniji stranac, koji nije imao nikakve veze konkretno s našim narodima i problemima, ne bi se mogao suzdržati, da Pavelića ne osudi, jer je on doista svjesno svojim radom premašio svakog ne samo ratnog zločinca, nego i najhladnokrvnijeg ubojicu. Pavelić je, jednom riječi, moralno kriminalni monstrum i teško da bi se našla u povijesti politike ili nekog naroda slična osoba, jer i oholi ljubitelji slave, najkrvoločniji satrapi, kanovi, despoti, samodršci starih vremena i apsolutistički diktatori novijeg doba, imali su ipak nešto više ljudskog u sebi nego što je imao on: a teško bi se našao i u analima kriminalne kronike sličan tip, okrutnog, u prijevari sposobnog i perfidnog, krvavog i bezosjećajnog nečovjeka."
  11. Malaparte o začuđujuće maloj radnoj sobi Ante Pavelića u Banskim dvorima na Gornjem gradu: "Nekoliko meseci nisam video Antu Pavelića i, kad sam ušao u njegovu radnu sobu, primetio sam da je promenio raspored nameštaja. Prošli put, pre nekoliko meseci, kad sam bio kod njega, pisaći sto se nalazio u dnu sobe, u najudaljenijem uglu do prozora: sada je bio postavljen pored samih vrata, tako da se između vrata i stola čovek jedva mogao da provuče. Ušao sam u sobu i gotovo kolenima udatio u piseći sto. - Ovaj sistem je moj pronalazak - rekao mi je Ante Pavelić, stegao mi ruku i nasmejao se - ko bi ovamo ušao sa zločinačkim namerama, kada bi se sudario sa pisaćim stolom i odjednom našao oči u oči sa mnom, zbunio bi se i namera bi mu bila otkrivena. Ovaj postupak je bio suprotan postupku Hitlera i Musolinija, koji su između sebe i svog posetioca ostavljali prazan prostor ogromne dvorane. Gledao sam ga dok je sa mnom razgovarao, Činilo mi se da se mnogo promenio. Bio je iznuren, ubledeo od napora, briga, oči su mu zakrvavile od nesanice. Ali glas mu je ostao isti, glas priprostog čoveka. "Ogrome uši neobično su se istanjile i postale prozračne: kroz desno uho, okrenuto prema prozoru, video sam kako se providi ružičasti otsjaj krovova, zelena svetla drveća, plavetnilo neba. Drugo uho,okrenuto prema zidu, nalazilo se u senci, pa se činilo da je od neke bele materije, meke i krte, da je od voska. Gledao sam Antu Pavelića, njegove krupne maljave ruke, nisko, tvrdo, bandoglavo čelo, čudovišne uči."
  12. Svaki njegov članak čitao sam sa posebnom pažnjom i svaki put bi mi otvorio oči po nekim pitanjima ili bi nešto novo naučio čitajući njegove kolumne. Za par mjeseci izlazi knjiga sa svim Ratkovim tekstovima iz "Pečata". Mrak, sve na jednom mjestu i to prošireni tekstovi.
  13. cvrčak uvijek možeš na korektniji način napisati zašto se ne slažeš sa nekim a ne upadati kao da sad tu sjedite polupijani za nekim stolom pa kao "šta lupetaš" a pogotovo je ružno pisati ljudima koji polovici foruma ovdje mogu biti očevi da lupetaju i sl. Čisto poštovanja malo i ništa više.
  14. sve stoji što se napisali a oko same pjesme teško je reći da li je napisana sa baš nekom tvrdom ustaškom namjerom. Suština je u tome da je ona je postala jedna vrsta himne onog vremena gdje su Srbi u Hrvatskoj doživljavali teške momente. I danas ih ta pjesma asocira na Tuđmana i HDZ. Teško mi je reći za Houru i šta on sam kaže oko pjesme ali mislim da je i nevažno za suštinu cijele priče. Samo još ovaj detalj; ona serija na HTV se zove ili "Stipe u gostima" ili Nedjeljom ujutro, subotom navečer", dvije su bile u terminu između 21h i 22:20h pa ne znam koja je točno od te dvije bila jer sam za kompjuterom bio. I nisu samo rekli "Srbine" nego "Ti si Srbin i gej". To sam se tek sada sjetio. Dakle na državnoj televiziji direktno vrijeđanje i direktno ponižavanje Srba. A to je sve kakti humoristična serija. Bolesnici. Ma ko ih j...Vratimo se na temu.
  15. Ima dragi gospodine Grom i teorija da je Houra mislio na Savku Dabčević Kučar. Što ne mora biti istina ali i može. On sam kaže da je pjesmu napisao povodom smrti svoje majke.
  16. čuj možeš ti smatrati da je ta pjesma upravo ono što joj ime kaže ali za ljude koji malo bolje razmisle ostaje činjenica da je ona bila himna iz vremena pobjede Tuđmanovog hdz-a pa je zato i najnormalnije da Srbe ta pjesma podsjeća na 1990 i 1991 kada je počeo progon Srba u Hrvatskoj. Po meni sasvim normalna reakcija. nije pretjerivanje a usporedba sa sultanom ti je smiješna jer za neke stvari treba imati osjećaj i razlikovati ih, a u toj seriji sa HTV-a samo obraćanje njemu kao Srbinu je djelovalo bolesno čovječe (vidjelo se na tim ljudima) da sam i ja osjetio kao da sam težak jednu tonu....To je nešto nevjerovatno za 21 stoljeće da postoji takav oblik mržnje i teške zatucanosti...Uvijek se sjetim onih belgijskih novinara koji su prošli Hrvatskom i rekli da ništa na ovome svijetu ne može da se usporedi sa mržnjom Hrvata prema Srbima. Nije to više mržnja, to je nešto i gore... By the way taj bend ima odlične stvari baš kao i parni valjak a imaju i pjesmu u kojoj nariču za ubijanjem ustaša na blajburgu, nije striktno na tu temu ali se i to spominje u samom tekstu. Šteta da srpski novinari nisu potegnuli i tu činjenicu kada o njima i njihovim pjesmama već pišu u smislu "pogledajte ovu pjesmu".. Pjesma se zove 'Devedeseta' a dio pjesme ide "Odavde do blajburga križni put i teški koraci, bože oprosti im to što rade valjda ne znaju". Stvar je bila i singl sa albuma, spot, sve. Znači još su 1990. u pjesmu ubacili dio teksta koji kao da su im napisali likovi iz ustaške emigracije. Streljanje tih ustaških krvoloka su pretvorili u šatro stradanje nevinog hrvatskog stanovništva. masovno, križni put, genocid nad Hrvatima, i slične gluposti...
  17. primislje ta stvar je iz vremena kada je HDZ organizirao one mitinge i tribine a glavna podloga tih skupova je bila upravo ta pjesma koju su puštali sa razglasa. Ta pjesma je bila skoro pa himna hrvatskog nacionalizma okupljenog oko Tuđmana. Ljude asocira na srbomržnju i 1991. a kad smo kod toga gledaj: jučer je na HTV, oko 21 h, bila neka serija njihova, ne znam šta je i kako se zove (kasnije sam išao namjerno pogledati u novine da vidim šta je igralo u to vrijeme, sad sam opet zaboravio) i scena je bila gdje kao nekog pacijenta ispitivaju nešto i zovu ga Srbinom. Pa kasnije ide scena gdje konstantno čovjeka zovu "Srbine" a on pada onda kao na pod. Kao u nesvjest. Pa dolazi susjed i pita šta se dešava.... Bio sam za kompjuterom uživljen u nešto drugo tako da ne mogu najbolje opisati jer sam se okrenuo dvaputa kako sam čuo tu seriju na televizoru koji je bio iza mene. Tu se točno vidjelo da oni i dalje gaje ne samo mržnju nego nešto što je zapravo neopisivo. To je kao neka vrsta mentalne bolesti. Mislim da idu puštati takvo što na tv-u... Odvratan je utisak ostavilo.
  18. Talijanski pisac Malaparte u svojoj čuvenoj knjizi "Kaputt", u poglavlju pod naslovom "Košara oštriga", piše o košari punoj očiju srpske djece, koju je šef hrvatske države Ante Pavelić držao na svom radnom stolu prilikom susreta sa Malaparteom. Zgranutom Malaparteu, koji je pomislio da su u košari oštrige, Pavelić je objasnio da su izvađene dječje oči poklon njegovih "hrabrih ustaša". Argentina 1952 - 1953. (Pavelić u intervjuu Linu Pelegrinu za milanski tjednik "Settimo Giorno", a u vezi s pisanjem Malapartea u "Kaputtu" da mu je on Pavelić pokazao na stolu u svom kabinetu u doba NDH košaricu punu iskopanih ljudskih očiju: "Znam da se Malaparte nalazi u Južnoj Americi, ali ne bih mu savjetovao da se približi mjestu, gdje se ja nalazim. Moju sunarodnjaci (misli ustaše) nisu zaboravili da sam ja, prema pričanju Malapartea, prilikom jednog njegovog posjeta imao na stolu šaku iskopanih srpskih očiju. Bilo bi teško držati na uzdi moje sunarodnjake, da im se Malaparte približi..."
  19. "Zapamti, niko nije došao u zatvor jer je nešto počinio nego zato što je naišao svjedok koji je sve vidio".... Nakon neuspjelog pokušaja atentata na Slavka Cuvaju 1912., (kraljevskog povjerenika bana) Pavelić je završio u zatvoru jer je poznavao atentatora Jukića. S obzirom da se zaista ništa nije moglo dovesti u vezu sa Pavelićem, on će nakon nekoliko dana biti pušten na slobodu i protiv njega će biti obustavljen svaki postupak. Iz zatvora u Petrinjskoj ulici Ante Pavelić odlazi obogaćen savjetima i iskustvom, koje će pratiti kroz cijeli život. Kako sam navodi, ondje je upoznao u ćeliji broj 2 provalnika "Hahara" koji ga pita kako je dospio u "muriju." (Pavelić u svojim sjećanjima upravo objavljuje taj izraz i u zagradi objašnjava da je to 'zatvor u kažnjeničkom jeziku'), i od ovog prekaljenog lopova prima savjet koji će mu se urezati u sjećanje pa ga unosi i u svoju knjigu. Dakle, "Hahar" ga je podučio: "Ti sigurno misliš, da sam ja ovdje zato, što sam provalio u trafiku onog Židova Weissa u Ilici. Nisam zato, što sam provalio, nego zato, što se desio jedan svjedok po nesreći. Zapamti, doći će i tebi dobro, jer vidim, da i ti u svom zanatu imaš i imat ćeš mnogo posla s redarstvom i sudovima. Zapamti, nikada nitko nije ovamo dospio zato, što je nešto počinio, nego samo zato, što se je po nesreći našao koji svjedok, što te je na djelu vidio. Svjedoci su naša najveća nesreća, pa stoga kadgod budeš što radio gledaj, da ti se nikada ne zaplete pod noge kakav svjedok. Gdje nema svjedoka, nema ni suda ni tamnice". Ovog pravila Pavelić će se pridržavati cijeloga života, i kao takvoga koji izbjegava bilo kakve svjedoke u određenim situacijama upoznat će ga, kako ćemo se osvjedočiti kasnije, njegovi najbliži ustaški suradnici.
  20. Kao i svaki zločinac pucao je od "hrabrosti".... Austrija 1945. (ustaški pukovnik Ante Moškov na saslušanju 1947) : "Ujutro nakon otvaranja prometa mogao sam krenuti i putovati mnogo brže, ali sam poslije podne morao zastati blizu jednog mosta koji je također bio izbombardiran. Čekajući na tom mjestu odjedamput sam primjetio jedna kola od PTS-a i kad sam pristupio, doznao sam da pripadaju Hotku koji je bio u činu bojnika (majora) obavještajni oficir PTS-a. On je nakon nekoliko minuta isto došao i saopćio mi da se Pavelić nalazi u blizini te da već nekoliko vremena na toj cesti lutaju i ne mogu se uslijed zatrpanosti probiti naprijed. Još dok smo bili u razgovoru i dok sam pitao gdje se nalazi Pavelić, Hotko mi je odjedamput okrečući se pokazao na ledinu i rekao: 'Evo ga, dolazi'. Okrenuo sam se i doista vidio Pavelića okruženog sa pratnjom od oko 60-tak ljudi iz stražarske pukovnije kako oznojen trči uz cestu preko livade... Na izgled ove jurnjave i samoga Pavelića ostao sam iznenađen i kad je došao u moju blizinu ja sam mu pristupio. On, se međutim, nije zaustavljao već je sav preplašen i od umora jedva izustio: 'Rusi, Rusi'... Čitavo to držanje Pavelića, njegovo bježanje odavalo je mučan utisak, tako da sam dobio prvi dojam da je Pavelić ne samo u velikoj panici nego i kukavica. Taj utisak su imali i drugi...Tada mi prvi puta sjevnu misao: 'Jadna Hrvatska, tko te vodi'. Razumljiva stvar da nije bilo Rusa niti ih je moglo biti...."
  21. Za početak o Pavelićevom reptilskom pogledu... Mislim ovo djeluje kao da je iz crtića gdje teškom zlikavcu pričaju viceve prilikom fotografiranja da bi ga nasmijali i time mu izraz lica smekšali ali ne - taj čovjek je stvarno bio takav kalibar zločinca da mu se zlo reflektiralo i na samom licu i to do te mjere da su ljudi oko njega smišljali kako da ispadne normalniji na slikama prilikom fotografiranja pa su došli na ideju da mu viceve pričaju u tim momentima. Naime on je imao taj reptilsko razbojnički pogled cijelo vrijeme pa je trebalo nekako riješiti taj problem. Evo priče koju je ispričao Pavelićev službeni fotograf Mario Medeott: "Bila je prava muka fotografski portretirati Pavelića, jer je na svim slikama ispadao onakav kakav je doista i bio; mrk i s poznatim razbojničkim izražajem lica. Te se fotografije naravno nisu dopale njegovoj supruzi "faraonki Mari" tako da su se po njenom izričitom nalogu snimanja opetovala u nedogled. Sve dok ne bi dozlogrdilo 'milostivi poglavnikovci'. Napokon ona je pronašla rješenje kako da njen muž izgleda blaže pred fotografima: zahtjevala je da mu pričaju viceve dok pozira. Ja sam inače zapažao prirodan osmjeh na njegovu licu jedino kada bi ugledao sina mezimca Velimira na konju ili kako svira violinu. Dečko je imao stanovitog smisla za glazbu, nosio debele naočale i vrlo čudno se smijao, zvučalo je to pomalo debilno. Zapravo neobična su bila Pavelićeva djeca. Blijedi, staklenastih očiju a kad bi im se pristupilo naglo su se udaljavala, najvjerojatnije u strahu od nepoznatih ljudi."