KLASNIC BOY

Moderators
  • Content Count

    813
  • Joined

  • Last visited

Posts posted by KLASNIC BOY


  1. Selo kojem su odbrojani dani

     

    big-2979.jpg

     

     

    Prije samo dvadesetak godina, u Gornjem Klasniću u Baniji živjelo je više od 400 stanovnika, a pripadajuća osnovna škola, trgovina i pošta bile su nešto što se samo po sebi razumije. No danas ovo brdovito selo između Gline i Dvora više liči na nekakvo arheološko nalazište.

    Kamene i drvene kuće, biseri autohtone banijske arhitekture, napuštene, sustavno propadaju, dok jedva dvadesetak stanovnika, uglavnom samotnjaka razbacanih po brdima, beznadno, zaboravljeni od svih, proživljavaju malu apokalipsu.

    Dragan Ćosić, sa četrdesetak godina, jedan je od najmlađih stanovnika Gornjeg Klasnića.

    - Rođen san ovdje i u Klasniću sam završio osnovnu školu koju je pohađalo više od 150 učenika. Sjećam se dobro, selo je imalo 300 kućnih brojeva i otprilike 450 stanovnika. Danas svi stanovnici mogu stati u jednu sobu, a kako je riječ o starijim ljudima, u toj sobi bit će sve više prostora. Ja još nekako uspijevam preživjeti jer živim s starom majkom koja ima kakvu - takvu mirovinu. Nije to neki život, već svakodnevna borba za opstanak - kaže Dragan.

    Na svakom koraku, u ovom selu vide se zapuštene i napuštene drvene i kamene kuće, nekada prave ljepotice izgrađene vještim rukama banijskih majstora gradnje. Nažalost, gotovo sve propadaju, gutaju ih šuma i šikara, sve ih je teže pronaći ili uočiti. U jednoj takvoj, sagrađenoj prije 200 godina, živi Milka Sarapa.

    - Kao i svi mještani, i ja sam sa mužem i sinovima u kolovozu 1995. pobjegla u Srbiju. Stalno sam mislila na svoj Klasnić i jedva sam dočekala da se dvije godine kasnije vratim u svoje selo. Muž je uskoro umro, sinovi su ostali razbacani po svijetu i već 10 godina živim sama. Nemam nikakvih primanja niti bilo kakve pomoći iz Gline ili Siska. Prije par godina otišla sam u Centar za socijalnu skrb u Glini. Rekli su da ne mogu dobiti novčanu pomoć jer, kažu, još mogu raditi i kopati. Imam 78 godina i ne dao im Bog da oni žive od onoga što ja nakopam! Živa sam zahvaljujući sinovima koji i sami teško žive, ali tu i tamo pošalju koji dinar. Imam nešto kokoši, ali svakodnevno se borim protiv lisica i jastrebova koji su navalili na ovo malo sirotinje - priča Milka Sarapa, starica koja živi na samom rubu gladi i neimaštine.

    Kako je Gornji Klasnić smješten u brdima i šumama, a stanovništva uglavnom nema, čitavo područje pravi je raj za divlje zvijeri koje otimaju i ono malo što je ljudima preostalo. Vode se bitke s divljim svinjama koje kljaštre kukuruz i krumpir, brani se perad od lisica i jastreba, a u posljednje vrijeme vukovi kolju ovce.

    Dragan Brkić, šezdesetogodišnjak samac, priča kako je nedavno u susjednom Donjem Klasniću vuk poklao pet ovaca Blagoja Adžića i od tada Brkić veći dio dana provodi čuvajući nekoliko svojih ovaca. Ipak, kako kaže, ima on puno većih briga od vukova.

    klasnic%20%20%20%20%20%20%20%20003.jpg

    - Već godinama imam osjećaj da nitko ne zna da ovdje ima živih ljudi. Kao da smo zaboravljeni od svih i prepušteni neizvjesnoj sudbini. Pripadamo Glini, a gradonačelnik Gline ovdje nikada nije bio, iako vrlo dobro zna da je ovdje dobio glasove na izborima. Njegov zamjenik proveze se koji put kroz Klasnić samo zato što mu je žena rodom iz susjednog sela, pa mora proći kraj nas. Nikad se ne zaustavi, čak se i ne osvrne. To je jedini naš kontakt s dužnosnicima u Gradu Glini, kaže Brkić.

    - I ja sam svojevremeno potražio novčanu pomoć, ali su mi rekli da prije toga moram prodati auto, pa ću dobiti 400 kuna mjesečno. Moj auto jedva da je u voznom stanju, star je 19 godina i ne vrijedi više od 400 eura, a ako ga prodam, kako ću 7 kilometara ići pješice po kruh ili u trgovinu, što činim za sebe i za druge? Kako ću bolesnog suseljana odvesti liječniku? Taj stari auto život mi znači. Živim sam, bez ijednog dinara prihoda i ne znam dokad ću tako moći. Sad još mogu nekome nešto popraviti za sitan novac, iskopati kanal, raditi u šumi, zidati, ali uskoro neću imati snage. Što onda? - sa strepnjom se pita Dragan Brkić.

    Nema sumnje da su Gornjem Klasniću odbrojani dani. U posljednjih petnaestak godina bilo je desetak sprovoda, niti jedni svatovi i niti jedno dijete nije rođeno. Možda se ovo živopisno selo ne može spasiti, ali svakako, njegovim posljednjim stanovnicima, kruta birokracija i dokoni činovnici u Glini i Petrinji mogli bi život učiniti ljepšim, dostojnim čovjeka. Kada smo ih priupitali za stanje u Gornjem Klasniću, dobili smo protupitanje: "Gdje je to?".

     

    AUTOR: Vladimir Jurišić

    Izvor: snv.hr

    13.01.2013.


  2. Ко о чему, баба о уштипцима ::) ...некад кад се на прело ишло, онда колеге прелџије су увијек подржавале и помагале један другог, како код пића, тако и код цура, а ови моји мене само оцрнише, трен у библиотеци, трен у кафани....још вам само фали онај трећи...ође ме нападате вас двојица, на другом мјесту прелџија и онај мој изрод :rolleyes: ...умјесто да ме похвале, да кажу како сам добар, фин, ма чудо...можда би се нека и зенула у процјени, па помислила да нечем и ја вредим, а овако кад моје друштво о мени тако каже, колко сам лош тек стварно :P:D

    Не би ни ти момак игра, да имаш двије љеве :rolleyes: ...а и ко би вам чуво мјесто за асталом :)

    Јутрос рано, онако добро испаван прођох испред едне кафане...чим сам угледао рекламни плакат, одмах сам се сјетио оне пјесме "никад више нећу у бећаре" :) ...а на плакату пише, да едан дан прије 1 децембра, преле Жаре и Гоци, па ви што суботом одмарате и знате у колу играти, имате близу вас...пола сата пјешке далеко од газдаричиних двора :]]

    Nedaj se Dalmatinac! :<|


  3. Međunarodni dan pismenosti

    Tanjug | subota, 08.09.2012. | 11:48

    Međunarodni dan pismenosti obeležava se danas, a domaći stručnjaci upozoravaju da pismenost mladih u Srbiji već decenijama nije na zadovoljavajućem nivou, za šta su odgovorni škola, nastavni planovi i programi, ali i roditelji

    Podaci govore da danas u svetu ima oko 900 miliona nepismenih ljudi, a u Srbiji je oko 1,35 miliona stanovnika bez dana škole ili sa nekoliko razreda osmoletke.

    Naši učenici imaju problem u poznavanju norme na svim lingvističkim nivoima, počev od gramatičkog, pravopisnog do stilističkog, a leksički fond im je znatno osiromašen, rekla je Tanjugu Jelena Stevanović iz Instituta za pedagoška istraživanja.

    Među mladima je izražena upotreba žargonizama i stranih reči, posebno anglicizama, rekla je Stevanović, povodom Međunarodnog dana pismenosti.

    Učenici viših razreda osnovne škole ne znaju značenje reči koje možemo čuti u svakodnevnom govoru, poput reči: plato, kolekcija, izazov, terazije", navela je ona i podsetila da mladi, umesto prideva "izvanredno", "divno", "lepo", kažu da je sve kul, ekstra, super.

    Kako kaže, jedan od uzročnika toga jesu nastavni planovi i programi, preopterećeni temama iz gramatike, a zapravo imaju malo sadržaja koji upućuju na upotrebu jezika u svakodnevnoj komunikaciji.

    Takođe, strana leksika, kako je navela, najviše ulazi u jezik preko medija, pa su mediji postali značajno mesto gde se srpski jezik uči, osim škole.

    "Mladi imaju osiromašen rečnik, takozvanu instant kulturu, u govoru koriste malo reči, kao da su lenji, kao da ih mrzi da govore" istakla je Stevanović.

    Međutim, uprkos tome što mladi u međusobnoj komunikaciji upotrebljavaju vrlo malo reči, oni se odlično razumeju i, kako kaže, ne bismo im mogli zameriti, jer imamo u vidu određenu društvenu grupu koja ima pravo da izgradi određeni način komuniciranja.

    "Ono što moramo da im zamerimo i na šta treba da utičemo, jeste da način komunikacije sa vršnjacima ne treba da bude jedini model izražavanja i u neformalnom i formalnom izražavanju" rekla je Stevanović i navela da je u razvijanju jezičkih navika važna uloga škole, roditelja, podsetivši da nastavni planovi i programi za srednje škole nisu menjani od 1991. godine.

    Dragica Pavlović Babić iz Instituta za psihologiju Filozofskog fakulteta navela je u izjavi Tanjugu da je obrazovanje jedan od sigurnijih puteva da se izvučemo iz krize, kao pojedinci i kao društvo u celini.

    Ona je podsetila da je pojam pismenosti mnogo zahtevniji u odnosu na ono što podrazumevamo pod opismenjavanjem, na šta obično mislimo kad kažemo pismenost.

    "Decu u školskom sistemu, koja će danas-sutra biti na tržištu, ne možemo da pustimo iz sistema opismenjene samo u najužem smislu" rekla je ona.

    Moramo, kako kaže, da ih osposobimo da se dobro snalaze u zahtevima i profesionalnog i građanskog života, da pronalaze informacije, vrše selekciju, da kritički misle, razumeju prirodu podataka, da znaju koji su podaci verodostojini, koji su verovatni, da znaju da razlikuju činjenice.

    Ona je podsetila da su postignuća naših učenika na PISA testovima značajno niža od proseka.

    "Imali smo neke pomake u poslednjim merenjima, ali smo i dalje daleko ispod proseka" rekla je ona i navela da je škola najodgovornija i da moramo još mnogo da naučimo da bismo bili zadovoljni.

    Organizacija UN za obrazovanje, nauku i kulturu (UNESKO) proglasila je 8. septembar za Medjunarodni dan pismenosti 1967. godine, sa ciljem da se istakne važnost čitanja i pismenosti u životu pojedinca i društva u celini.


  4. Znak na putu ili Oluja kao strašni sud

    Pred nam je tek štampana knjiga, slog još miriše, Save Štrbca – HRONIKA PROGNANIH KRAJIŠNIKA, zapisi iz izgnaničkog doma od avgusta 2005. do juna 2010. Izdavač je Dokumentaciono-informacioni centar Veritas, recenzenti Zdravko Krstanović i Janko Velimirović a urednik Svetlana Šiljegović.

    Autor u podnaslovu s pravom ističe da se radi o zapisima a pogovarač potvrđuje da je ova HRONIKA jedna vrsta intimnog, mozaičkog, dnevnika u kome se istorijska istina testira pojedinačnom, i obrnuto, kao zavjetno pamćenje realnih podatka i surovih činjenica. Iz tih razloga ovu knjigu doživljavamo kao svojevrsni zapis pored puta ili, još preciznije, znak na putu OLUJE KAO STRAŠNOG SUDA u kome je – OD OGNJENE DO BLAGE MARIJE – pred najezdom hrvatskih i bjelosvjetskih bojovnika, prognano i progutano preko 250 000 krajiških Srba a njih 2000 mučki ubijeno. To je istorijska istina koju, ovaj autor, predano i pedantno svjedoči.

    Ono što nas zanima, i fascinira, jeste način na koji to čini, put koji je odabrao, a on je, prije svega dokumentarni, ponajmanje politikološki, i kao što je već istaknuto, osnovan na ličnim sudbinama i jasnim činjenicama. Od Nikole Tesle (Tesla u mraku), Ante Gotovine, Milana Babića, Miljana Janića, Stipe Mesića, kapetana Dragana, Ivice Vuletića, Milana Španovića, Dragana Davida Dabića, Žarka Puhovskog, Ive Sanadera, Rahima Ademija, Mirka Norca, Jadranke Kosor, Milana Pekića, Slobodana Kljajića, Mile Bosnića, i sve tako, redom… – do završne priredbe, takoreći Akademije, opečaćene u grotesknoj slici ZAVIČAJNE VEČERI BENKOVČANA u Šimanovcima, dvadesetog juna 2010 godine.

    Strašan je ovo koloplet, stravična dramaturgija života, drama bez presedana, u kojoj realno postaje irealno – irealno normalno, a sve skupa, u lebdenju činjenica, u faktografiji nemoći – magijski realistično. Zahvaljujući, ponajviše, sposobnosti autora, da uoči i probere detalj koji se, kao takav, gotovo redovno, neumitno, ironijski zaokreće i pogađa “sridu”. U pravu je, dakle, bio Aristotel kada kaže da je autorska istina istinitija od same istine.

    A ta istina u našem slučaju, u posrnućima Srpske Krajine, predstavlja događaj bez premca i po dimenzijama i po sadržaju, nesumljivo najveću nacionalnu nesreću. Ona je bezobalna, nesaglediva, pred njom danas blijedi i ona davna i strašna Čarnojevićeva seoba. Što je najgore u svemu, to je tragedija bez katarze, gluva žrtva; ničemu iskupljenje i zalog nizašta. U nju su stale stotine godina života i političko-državotvorne borbe, a to je još uvijek tragedija bez bilansa, čak i onom najdoslovnijem obliku. A kako čitava stvar stoji u širem kontekstu, i kakve su šanse da se bar nešto spasi i popravi, čuli smo već toliko puta od velikih mešetara nesreće. Između ostalih i od Pitera Galbrajta, američkog ambasadora u Hrvatskoj za vrijeme izgona Srbalja. On je, za razliku od stradalnika, veoma egzaktan kad kao svjedok Haškog suda tvrdi da u strogo pravnom smislu izgona nije ni bilo, jer su Srbi u ogromnoj većini već bili napustili ognjišta, rastureni potom ognjem i mačem hrvatskog bljeska i oluje.

    Znano je da katarze nema bez krivice. A krivica je, i ovaj put, po ustaljenom receptu paganskih bogova (čitaj: međunarodne zajednice) isporučena Srbiji. Eto Vas, a eto vam i Srbije, krvnik je među vama – on vam je ovo i donio, koljite se međusobno. Glavu na panju sijecite, nije vam prvina, to je vaše jedino pravo i vjekovna obaveza. Poručuju Galbrajti i ini… perući svoje prljave ruke. Dodajući da je na njima, poput grčkih mnogobožaca kad je Edip u pitanju – da nam otkriju istinu koju su oni projektovali, a da mi potom, iglom oči izbušimo (opet po mjeri Edipa) kako bi progledali. I to je ta katarza, i smiraj – za kojom glasno vapite.

    Neće moći, kaže Savo Štrbac, ovom knjigom. Nema katarze bez povratka u zavičaj, bez vraćene imovine, bez elementarne potvrde i osjećanja da si svoj na svome. I bez detaljnog i jasnog utvrđivanja krivice, dokaza o sprovedenom genocidu i to: od čovjeka do čovjeka, od slučaja do slučaja. Na osob! A sve u okviru hrvatskog državnog sistema građenog i stasalog na razvalinama endehazijevskog i austrougarskog poretka. Otud njegovo uporno i nezamjenjivo skupljanje dokaza, podataka, dokumenata, svjedočenja – od daleke Australije do Haškog tribunala. Pod “budnim okom” hrvatskog i haškog pravosuđa, vezući sitnim vezom – takoreći na maramici. Uporno i ubjedljivo, ponekad mimikrijski, toliko i tako dosljedno da su ga hrvatski istjerivači istine proglasili nepodobnim. I da su mu, kao takvom – “nakačili” pet krivičnih prijava.

    O tom upravo govori i jedan od njegovih zapisa u ovoj knjizi naslovljen kao PRIJAVA. A to se, u skromnoj interpretaciji ovog čitaoca, može imenovati i kao duhovni trijumf prognanika.

    Na tragu i način kako je to, svojevremeno, u jednom svom eseju učinio pokojni Nikola Koljević vagajući Kočićevog Davida Štrbca. Savinog daljeg rođaka. David u vreći nosi Jazavca a Savo Narod. Ni manje ni više od onoga kako je to vidio i opisao najveći “tragičar našeg doba”, dramski pisac Dušan Kovačević u telegramu upućenom Narodnom pozorištu Republike Srpske, u jesen 2005, povodom premijere Jazavca pred sudom i stote godišnjice od prvog izvođenja. I gle čuda, to sad uviđamo, i jednog desetljeća i po od krajiške Oluje.

    Dušan kaže: … Danas kad se malo odmaknemo i pogledamo sami sebe, onako, sa strane, i ako smo čista oka i poštena srca, moramo reći – priznati, da ceo srpski narod podseća na onog nesretnog jazavca u vreći Davida Štrpca. Virimo iz vreće, očekujući da vidimo gde će nam, ko će nam, i zašto će nam sve suditi?! Stanovnici zemlje Petra Kočića morali bi da podignu veliki spomenik čoveku koji nosi vreću i u vreći-nas.

    A mi mu evo danas, pet godina nakon telegrama, ovdje i sada, sa ovog mjesta, došaptavamo: i Savu, i Savu! Savo sve to sluša i kao da ga čujem kako kočićevski, sabrano i bez zazora, odgovara: znam ja kako ću sa Hrvatima ama ne znam šta ću sa svojima. Njega, realno, više brine njegov Čedo Prodanović nego li naprimjer, Piter Galbrajt sa svom svojom, i hrvatskom svitom.

    Zato nije na odmet, da tim povodom, citiramo njegove riječi iz već pomenutog zapisa-Prijave: I branilac optuženog Ademija, advokat Čedo Prodanović (inače Srbin, koji je kao saradnik HHO i sam učestvovao u prikupljanju dokaza o zločinima nad Srbima), suprostavio se čitanju dokumenata srpske udruge Veritasa, koju vodi Savo Štrbac, uz obrazloženje da je surađivao s haškim tužiteljstvom, dostaljao im dokumentaciju, a u nekoliko slučajeva bile su jasne njegove manipulacije… I na kraju, ne mogu da ne upitam kolegu Čedu Prodanovića (poznajemo se iz studentskih dana kada smo se zajedno borili protiv hrvatskog maspoka): zašto ne bih trebao da budem neprijateljski naklonjen (ovakvim) hrvatskim vlastima i od kada je to neprijateljska deklarisanost uslov za svjedočku podobnost i vjerodostojnost dokumenata? Prezime, ponekad, zaista, odražava moral i karakter čovjeka koji ga nosi. Toliko od Davida-Save Štrbca o Prodanu i Prodanovićima. O nama samima.

    Ako je prezime, a jeste, stvar Predanja – onda je ime, zasigurno, pitanje Poslanja. Savo je onda od Save, i svi smo od njega, samo što je naš Savo (Štrbac) od rođenja nabilježen. Moglo bi se reći: i Predanjem i Poslanjem. Da je više Sava, da je više ovakvih knjiga, vjerujem da bi i više Gotovina, Noraca, Čermaka i ostalih glavaša bilo tamo gdje im je, danas, mjesto. Sve dok se oni ne skuće u Hagu a mi u Zavičaju ovaj svijet neće biti ono što je bio. Neće ga biti tamo gdje jedino pripada – u liku Hristovu. I to je kraj. Vidim da sam zabrazdio. Umjesto u Osvrt zagazih u Zapis. Nije mi žao. Ako ne koristi – barem ne smeta. A možda je, bar trunu, i on dio današnjeg dana i praznika.

    Banja Luka 05. avgusta 2010

    Dr Rade Simović, teatrolog

    preuzeto sa sajta: veritas.org.rs


  5. У ораганизацији Динарског четничког покрета одржаће се тринаестогодишњи ПАРАСТОС команданту Динарске четничке дивизије војводи Момчилу Ђујићу.

    Парастос ће се служити у храму Светога апостола и јеванђелисте Марка у Београду у НЕДЈЕЉУ 09. септембра 2012. г. са почетком у 11. сати.

    Централна Управа

    Динарског четничког покрета

    "Војвода Момчило Ђујић"