pcelica

Members
  • Content Count

    7
  • Joined

  • Last visited

About pcelica

  • Rank
    Novi clan
  1. pcelica

    Kracun

    Izostavili ste Vladana Desnicu! Objavljeno u VECERNJEM LISTU... Potjeèe iz ugledne srpske obitelji Desnica koja je imala važnu ulogu u politièkom i kulturnom životu Dalmacije potkraj 19. i na poèetku 20. st.; majka mu je iz stare hrvatske bokeljske obitelji Lukoviæ. Pravo je studirao u Zagrebu i Parizu, radio najprije u oèevu odvjetnièkom uredu, potom u državnoj službi u Splitu pa nakon rata u Zagrebu, a od 1950. godine djeluje kao slobodni pisac... Lijepo je barem kada priznaju.Samo Bokelji su Bokelji i ima ih katolika i pravoslavaca ali ne i Hrvata :exclaim
  2. Naši dani Razvilo se crno vreme opadanja, Nabujao šljam i razvrat i poroci, Podigao se truli zadah propadanja, Razvilo se crno vreme opadanja. Progledale sve jazbine i kanali, Na visoko podigli se sutereni, Svi podmukli, svi prokleti i svi mali Postali su danas nasi suvereni, Progledale sve jazbine i kanali. Od pandura stvorili smo velikaše, Dostojanstva podeliše idioti, Lopovi nam izraðuju bogataše, Mraène duše nazvaše se patrioti, Od pandura stvorili smo velikaše. Svoju mudrost rastoèismo na izbore, Svoju hrabrost na podele i obede, Buduænosti zatvorismo sve izvore, A poraze proglasismo za pobede, Svoju mudrost rastoèismo na izbore. Mesto svetle istorije i grobova, Vaskrsli smo sve pigmeje i repove, Od nesreæe naše braæe, od robova Zatvorismo svoje oèi i džepove, Mesto svetle istorije i grobova. Pod sramotom živi naše pokolenje, Ne èuju se ni protesti ni jauci; Pod sramotom živi naše javno mnenje, Naraštaji koji sišu k'o pauci, Pod sramotom živi naše pokolenje. Pomraèina pritisnula naše dane, Ne vidi se jadna naša zemlja huda; Pomraèina pritisnula naše dane. Maso evo jos stihova .Poslednja pjesma je samo dokaz da se za 100 godina malo sta promijenilo ne samo na Balkanu vec i u svijetu. ...Dostojanstva podeliše idioti, Lopovi nam izraðuju bogataše, Mraène duše nazvaše se patrioti,... ..Mesto svetle istorije i grobova, Vaskrsli smo sve pigmeje i repove, Od nesreæe naše braæe, od robova Zatvorismo svoje oèi i džepove,... Zatvorila oci nisam,otvorila srce jesam .Pozdrav svim KRAJISNICIMA!!!
  3. Noæ ljubavi Jedne veèeri, kao posle grada, Mirisala je koža telo moje: Miran, bez sreæe i radosti koje, Bijah kao van tamnice jada. Video nisam sunce kako pada, Uzdah i cveæe oko sna mog što je Oèajem skrio njenih nada boje, Odveo dete u nesreæu sada. Draga moja, ja ne umem više Nositi suze što ti radost krije, Al' u noæ mesec kad siðe ubavi, Tišinom sreæe kad bol zamiriše, Odmori oko: nek se duša slije U pozni šapat velike ljubavi.
  4. Orgije Pijemo nas nekoliko propalih ljudi I polusvet: Bez svega, i bez radosti; mada nam grudi Èeznu za cvet. Zvuci violina, vino, jak dodir žena Daju nam pir, Al' svuda se kreæu senke mrtvih vremena, Umrli mir. Muzika s pesmom pruža nam stare jauke, Opela trag; Zgrljaj, za navek skrštene ruke I život nag. U samoæi nam stanuje, k'o u æutanje, Veliki strah; Bez leka smo. S nama tu je, noæu i danju, Ledeni dah. U igri, u pupoljcima tražimo besno Izraza, sna; Plaèemo mrtviam što je u paklu tesno, Kad nema dna. Jer svaki živi u grobu svom, samo što neæe Da vidi grob, Ni svoje dane, što gore k'o mrtvom sveæe, Ni svoju kob. Pijemo s usta i èaša. Maštom ludila Stvaramo zrak; Sve nas je dovela tajna što nas ubila, Otkala mrak. Pijemo nas nekoliko propalih ljudi I polusvest; I znamo, radost ne može da se probudi, Opao cvet.
  5. Uteha Misao se gubi, nestaje i tone u dolini plaèa, gde se nada kupa, gde stradanja žive, gde se suze rone i gde toèak patnji klopara i lupa. I dok miso spava, klonula, u miru, izvija se ljubav na krilima noæi, i sa sobom nosi razlupanu liru, i kreæe se, èebdi po mojoj samoæi. Kao eho sreæe, bez šuma i glasa, preko tajnih snova visinama stremi, kao zora nebom zraèno se talasa, kao veèe u noæ gubi se i nemi. I trag joj ostaje, i slika se stvara: Nebo plavo, vedro, kao njeno oko, pogled koji prièa, teši, razgovara, pojima i voli i gleda duboko. Ja oseæam dušu i svoju i njenu: Obe, veène, stoje na jednom osmehu, na jednom prostoru, u dalekom vremenu, koje katkad stupa i šapæe utehu
  6. Bijela raskošna laða "Italija" sa tri palube mirno je sjekla talase Tarantskog zaliva. Podigla je sidro u Galipolju i hitala prema Krfu. Pred zoru 17. maja 1917. meðu rijetkim koji su na palubama išèekivali novi dan, bio je i vitak èovjek sa naoèarima, razbarušene kose i rastresenih brkova. Najveæi dio puta je i inaèe provodio na palubi, æutljiv i zamišljen, zagledan u puèinu pred sobom. Tišinu praskozorja, koju nije narušavalo ni ujednaèeno brujanje motora, iznenada je presjekao jauk brodske sirene za uzbunu. Jedan, drugi, treæi. Posada je primijetila periskop njemaèke podmornice kako se izokola, vrebajuæi najbolji položaj, približava laði. I prije nego što je torpedo stigao svoj cilj, mornari su, u nemoænom išèekivanju, posmatrali njegov bijeli trag ispod same površine vode kako se približava putnièkom brodu. Udarac je bio strahovit. Laða je poskoèila poput ranjenog ždrijepca. U njenoj utrobi nastao je haos. Bunovni putnici su istrèavali iz svojih kabina uz paniènu vrisku i jurnjavu. Mornari su dobacivali pojaseve za spasavanje i pokušavali da spuste èamce u more. Tamne siluete periskopa njemaèke podmornice više nije bilo. Jedini èovjek koji je u tom haosu ostao pribran, potvrdiæe kasnije neki od malobrojnih preživjelih, mirno je skinuo naoèare i stavio ih u džep. Onda je pomagao mornarima da u èamce prvo strpaju djecu i žene. Laða je munjevito tonula. Ušao je meðu posljednjima u posljednji èamac, prepun kao i prethodni. Bilo je, meðutim, kasno. Strašan vrtlog koji je parobrod stvorio u trenutku kada je potonuo, povukao je sa sobom i èamac. Bio je to kraj za pjesnika Vladislava Petkoviæa Disa, autora "Utopljenih duša", jedne od najljepših i najznaèajnijih knjiga poezije na srpskom jeziku. NIRVANA Noæas su me pohodili mrtvi. Nova groblja i vekovi stari; Prilazili k meni kao žrtvi, Kao boji prolaznosti stvari. Noæas su me pohodila mora, Sva usahla, bez vala i pene, Mrtav vetar duvao je s gora, Trudio se svemir da pokrene. Noæas me je pohodila sreæa Mrtvih duša, i san mrtve ruže, Noæas bila sva mrtva proleæa: I mirisi mrtvi svuda kruže. Noæas ljubav dolazila k meni, Mrtva ljubav iz sviju vremena, Zaljubljeni, smræu zagrljeni, Pod poljupcem mrtvih uspomena. I sve što je postojalo ikad, Svoju senku sve što imaðaše, Sve što više javiti se nikad, Nikad neæe - k meni dohoðaše. Tu su bili umrli oblaci, Mrtvo vreme s istorijom dana, Tu su bili poginuli zraci: Svu selenu pritisnu nirvana. I nirvana imala je tada Pogled koji nema ljudsko oko: Bez oblika, bez sreæe, bez jada, Pogled mrtav i prazan duboko. I taj pogled, k'o kam da je neki, Padao je na mene i snove, Na buduænost, na prostor daleki, Na ideje, i sve misli nove. Noæas su me pohodili mrtvi, Nova groblja i vekovi stari; Prilazili k meni kao žrtvi, Kao boji prolaznosti stvari. Pjesnikov sin je nestao bez traga, negdje 1944, kao pripadnik jedinica Draže Mihajloviæa. Pisac je predvidio i sinovljevu smrt: "I sve je tako. Dolazi on, Dolazi u snu moj sinèiæ mali. Onako mio, al' nešto bon: Odnekud ga nose uzburkani vali. Kad mu videh lice, ja osetih suze: Pružih njemu ruke, dubina ga uze." i Disova kæi Gordana umrla je nesreænim sluèajem od opekotina, 1919. godine. O njoj je, mnogo ranije, pjevao njen otac, pjesnik zagrobnih snoviðenja: "Ja opet sanjam, došla mi kæi I dan veliki: sunce greje Ali s njom mati. Sreæni smo svi Nju igra odne. Al' se slatko smeje. Više moje glave klikæe èudno jato Beše tako sreæna, umrla je zato" NAZALOST STIHOVE OVOG PJESNIKA SAM PRONASLA NA JEDNOM OD FORUMA KOJI U SVOM NAZIVU IMA I KRATICU .hr SAMO SU ETO ZABORAVILI I AUTORA STIHOVA PATNJE.ETO I TAKVOG PJESNIKA SRBI IMAJU .ZAR NE ZASLUZUJE DA SE NADJE NA OVOM FORUMU? Vladislav Petkoviæ Dis se rodio u Zablaæu kod Èaèka 27. februara po starom, ili 10. marta 1880. godine po novom kalendaru (kao što se vidi iz faksimila protokola krštenih). Bio je deveto dijete Marije i Dimitrija Petkoviæa, mehandžije u Zablaæu, prebjeglice iz Kumanova. Dimitrije Petkovic dao je 12 dukata æesarskih priloga za obnovu druge zablaæke skole, koja danas nosi ime njegovog sina Vladislava. Vladislav je od malena pobolijevao, bio je slabunjav, blijed, æutljiv i gotovo uvijek zamišljen. Rastao je sa dvanaestoro braæe i sestara, od kojih je osmoro umrlo prije nego što su se zaputili u školu. Ta jeziva brojanica smrti ostaviæe veliki trag i na život i djelo pjesnika.
  7. Moram dodati da se za pravu ljubav treba boriti.Ako odustanes pokleknes ili na ma koji drugi nacin pokusas da pobjegnes od svoje ljubavu to je znak tvoje slabosti ,problem u ljubavi nije tvoj ili njen vec zajednicki.Ako pobjegnes od ljubavi bjezaces od nje citavog zivota ,mislices na nju i muciti se.Trazices je, mozda ces je naci udatu ili ozenjenog.Iz licnog iskustva kazem ZA LJUBAV SE TREBA SVIM SRCEM BORITI!!!