miro10

Members
  • Content Count

    19
  • Joined

  • Last visited

About miro10

  • Rank
    Novi clan

Profile Information

  • Gender
    Not Telling

Recent Profile Visitors

392 profile views
  1. Youtube Pad krajine ( ceo film) Filip Švarm
  2. VIJESTIPročitajte pismo hrvatske Srpkinje o ćirilici u Hrvatskoj: 'Dok je Milorad bio Pročitajte pismo hrvatske Srpkinje o ćirilici u Hrvatskoj: 'Dok je Milorad bio kondukter...''ne znam za ostale Srbe, ali oni u mojoj obitelji i ja, ne trebamo ćirilicu. Trebamo ljudska prava, trebamo sigurnost...isto to trebaju i Hrvati ovdje.' Jedan status sa Facebooka privukao je pažnju našeg čitatelja; autorica se u njemu osvrće na ulogu političkih predstavnika hrvatskih Srba u cijeloj priči oko uvođenja dvojezičnosti. Njezin vam status prenosimo u integralnom obliku: ovo je najkraće što sam mogla... možda bi stvarno bilo zgodno da pupovac i ostatak ekipe pitaju srbe u hrvatskoj što misle o ćirilici i trebaju im li te table uopće? pupovac je naš vođa, proglašen od strane F.T. on je naša jedina stvarnost, i predstavlja se kao vođa jednog naroda?! dok je milorad bio kondukter u ZET-u, ja sam radila kao tajnica u EU komisiji za rekonstrukciju i razvoj u vukovaru i ostalim područjima od posebne državne skrbi. nisam ratovala, ali su me natjerali da "učestvujem" u ratu. tko? po meni svi...mene već 23g nitko ne pita, radmila s kim bi ti htjela živjeti? ja govorim hrvatski od kad sam se rodila i pišem latinicom. ćirilicu sam učila u 3-em osnovne, drago mi je da ju znam jer mi to omogućava da pročitam nešto u nekoj drugoj zemlji. doduše i u toj zemlji gdje to pismo jedino mogu koristiti također imaju pola natpisa na latinici. ne smatram nužnim ćirilicu za opstanak srba u hrvatskoj. razlog više mi je trenutačno ponašanje srbijanske vlade koja je vezano za zadnje događaje u vukovaru - suzdržana! konačno me ne spašavaju s " "vekovnih ognjišta"...ono po čemu pamtim početak rata, je odlazak moje mame na posao u MUP RH...moja mama je bila jedan od 2 srbina u petrinjskoj postaji koji su potpisali lojalnost RH... zato su mi srbi čim je petrinja pala, pokušali dignuti kuću u zrak. i to po naređenju kapetana tarbuka. taj kapetan je poslije dobio kredit od RH od 200 000E i nije jedini koji su vojevali, a danas ubiru vrhnje s ostalom bagrom. kad su nas izbacili iz kuće u moju kuću je došao živjeti "luka strava" dobrovoljac iz bg-a koji je za početak ubio mog psa kog je tamo zatekao...pokrao me skupa sa srbima s kojima sam živjela i odrastala. selili su me gdje je tko htio...radila sam za UN i imala kakvu takvu zaštitu. srbi su me za vrijeme rata zatvorili bar 20 puta zbog raznih stvari...uglavnom zbog mog djelovanja na okupiranom području. svakom tko je imao nekog s "druge strane" sam donosila mobitel preko kog su razgovarali, vozila sam ljude u gepeku sa jordancima i crncima, srbe - srbima, hrvate - hrvatima...činila sam onoliko koliko sam mogla kao civil...za sve, bez razlike. tako radim i danas... onda sam '96. do 2000.g otišla u vukovar...isto zbog posla... došla sam u grad koji je izgledao kao scena iz mad maxa, ispred busa su išli izgelerisani kombajni , sve je bilo na "točkice" od gelera, kao da se spustite na mars. tamo sam živjela 4g... nakon 1,5 su mi dokurčile sve međunarodne organizacije i svjetski lopovi...mogli su napraviti novi kristalni grad na stupovima iznad onog porušenog koliko su love maznuli i oprali preko političara i "poslova" koje su radili.tad je počela i tranzicija i htjela sam nekom svojom gestom pokazati da ima srba (kako me od milja zovete, iako sam porijeklom crnogorka) koji žele živjeti u hrvatskoj po hrvatskim zakonima i pravilima...zbog toga sam tada, 1997.g u jesen, kad je u gradu bilo ne više od 50-tak hrvata povratnika nacrtala PRVU ŠAHOVNICU POSLIJE RATA U VUKOVARU. tad su bili samo ćirilični natpisi, kao što su danas latinični... ja sam "lupila" na zid "šahovnicu" i dinamov grb na slaviji kod kiće. kićo mi i danas visi 100DM za taj moj rad... tad je bila frka oko dinama, hašk-a, croatije... sjećam se nekih ratnih profitera koji su se sprdali s mojim farbanjem... ali sjećam se i marka babića, pukovnika i heroja s trpinjske ceste (koji je umro od srca prije par g jer nije ovo srce izdržalo) kome su srbi ubili mamu i tatu i zapalili kuću. od marka NIKAD NISAM doživjela ružnu riječ. nismo bili ljubavnici, bio mi je prijatelj koji me je stavio pod svoje krilo u novoj hrvatskoj. da je moj prijatelj marko živ ne bi mene klošari koji rata nisu vidjeli palili po zg-u. ne bi sigurno! marko i vukovarci nisu voljeli takve, a ne vole ih ni danas...ne vole ih isto koliko ni ja ne volim huškače srbe. ja sam nakrivo nasađena...volim za sebe reći da sam hrbin, jer gledam hrvatske interese pošto živim ovdje. ćirilica me ne zanima, jer se s njom mogu služiti kao takvom samo u srbiji, a tamo ne planiram živjeti. voljela bih da svi hrbi govore i pišu kineski, da na srpskim selima po baniji i kordunu na ulazu stoje table na kineskom i hrvatskom....i da gledam nepregledna rižina polja. novi sečuan! sve je bolje od onog što srbi sad tamo imaju. od ćirilice neće imati koristi, samo probleme... a čemu? i za koga? meni je svejedno da li je kruh ili hleb ako nemam lovu za to da ga kupim... koliko je pupovac inače zainteresiran za rješavanje problema srba u hrvatskoj znam iz mog predmeta i "slučaja" ...kad sam mu se obratila, nakon što mi njegovi pravnici nisu ništa učinili 2 g, doduše bila sam malo ispižđena i nazvala ga profiterom, zaprijetio mi je tužbom. ti njegovi pravnici koje vi i ja plaćamo ne čine ništa, osim što se žale na svoj težak položaj. zato saša milošević koji bi se trebao baviti mojim problemima živi u gradskom stanu u preko 100m2, na zidu mu vise mersadi berberi, a ja jedem govna. živim kod hrvata, moj divni odvjetnik je zvonimir hodak - hrvat, sad sam popila kavu s hrvatima...i ne osjetim da me ti ljudi ičim šikaniraju zbog moje nacionalnosti. dapače! prošli tjedan sam se posvađala s 5 srba i 1 gejem...svima njima idem na živce sa svojom pričom...možda zato što ne tjeram nikog da paradira okolo samnom i urla da voli srbe. meni to nije potrebno... prijatelji hrvati su ostali tu...ne bježe kad plačem. zato su milorada pupovca javno zamoliti da ubuduće kad stavlja srbe u hrvatskoj u neugodan položaj, malo prije toga popriča sa njima... također ću ga podsjetiti da je grad glina i naš gradonačelnik bakšić htio kupiti sanitetsko vozilo isključivo za srbe koji žive raštrkani po čukama, ali je milorad odlučio da je ipak važnije napraviti muzej josifu runjaninu... toliko o njegovoj "osjetljivosti" prema potrebama srba u hrvatskoj. moje osobno mišljenje je da je ova ćirilica samo isprika za ovo što se dešava u pozadini dok mi razbijamo glavu s glupostima... reforma zdravstva,prodaja croatia osiguranja, banke... sve pada u drugi plan jer se ovdje nešto "važno" dešava. ne znam za ostale srbe, ali oni u mojoj obitelji i ja, ne trebamo ćirilicu. trebamo ljudska prava, trebamo sigurnost...isto to trebaju i hrvati ovdje. od onih koji nemaju ni vjeru ni naciju kao oliver čokara koji je najveći zločinac, fašist i četnik kog sam upoznala.na kraju krajeva taj je uz mene bez krova nad glavom ostavio i 5 hrvatica...što znači da je više naudio hrvatima, da ne nabrajam sve druge hrvate koje je zapalio... milorade, uozbilji se malo...tvoje fore slabo prolaze i kod srba. mogu proći jedino kod onih kojima si obnovio kuće, a oni ih prodali i žive u šapcu ili nišu...pa ih dovedeš kao što je slobo uvezao 300 000 kineza da glasaju za tebe. uvezi i ti nama kineze koji će pomoći onim srbima koji žive bez struje, vode, bez kruha i drva... da im malo pomognu oko učenja kineskog...bit će nam korisnije. meni tvoje fore štete! meni nisi ništa dao. a tražila sam te i hrvatska ti je dala lovu za mene. nisi me ni pitao što ja želim?! zato, ako ti ne paše...ti bar imaš gdje i s čim.
  3. +MILANOVIĆ u novogodišnjem interviju: O zahtjevu Amnesty Internationala da se istraži Vladimira Šeksa zbog navodnih ratnih zločina: Na ovakvu vrstu impulsa neću reagirati. Niti je na Vladi da istražuje niti da daje naloge za istrage. To je posao pravosuđa.
  4. Čičak ne možće ni o sebi voditi računa. Međutim čitam sa parastosa Štrbčeve izjave pa mi se čini logičnim da političari koji zastupaju određeni dio građana i želi im pomoći, a i drugi koji se predstavljaju kao vođe u koliko su zainteresirani da se pokrenu postupci oko ekshumacije da bi trebali biti zahvalni ako im netko ukaže na mjesto gdje postoje sahranjene osobe nastradale u oluji. A i vi gospodine ako mislite na one koji su izgubili najmilije ne bi me upućivali na Čička nego bi ako imate ikakav utjecaj, utjecali na one koji vas "predstavljaju" i zahtjevali da pokrenu postupak kod hrvatskih institucija koje se bave pronalsaskom nestalih i ekshumacijama posmrtnih ostataka nastradalih da se poznata mjesta sa posmrtnim ostacima uzmu u rad. Ako nastavite sa ovakvom indolentnošću, nezainteresiranošću i politikanstvom, članovi nastradalih će do kraja života potraživati najmilije i neće ih zbog politikanata nikada dostojno sahraniti i na grobu upaliti svijeću te im se pokloniti. Oni koji pričaju i pišu uzimaju za to novce kao i u ratu, a sirotinja neka trpi, pati i nada se jer su politikanti rječiti.
  5. Već sam nekoliko puta napisao da postoje dva groba sa posmrtnim ostacima vojnika nastradalih u Oluji 1995. godine. Označena su sa križevima koji su vjerojatni već i dotrajali. Grobovi se nalaze sa lijeve strane Državne ceste(D6). Kada se ide iz Topuskog prema Gvozdu u Čemernici, sa desne strane je automahanička radionica, a sa lijeve strane javne ceste D6 u pravcu Gvozda su dva groba. Obzirom da se zna za te grobove trebalo bi potencirati da se posmrtni ostaci poginulih vojnika ekshumiraju, obavi identifikacija i dostojno pokopaju i smire još dvije obitelji koje vjerojatno potražuju svoje najmilije. - Hajde predstavnici obavite i ovaj dio posla dogovorite i izvršite ekshumiranje na navedenom mjestu. Hajde Savo da vidimo akciju.
  6. Već sam nekoliko puta napisao da postoje dva groba sa posmrtnim ostacima vojnika nastradalih u Oluji 1995. godine. Označena su sa križevima koji su vjerojatni već i dotrajali. Grobovi se nalaze sa lijeve strane Državne ceste(D6). Kada se ide iz Topuskog prema Gvozdu mislim da je Čemernica, sa desne strane je automahanička radionica, a sa lijeve strane D6 u pravcu Gvozda su dva groba. Obzirom da se zna za te grobove trebalo bi potencirati da se posmrtni ostaci poginulih vojnika ekshumiraju, obavi identifikacija i dostojno pokopaju i smire još dvije obitelji koje vjerojatno potražuju svoje najmilije.
  7. Prošli su tjedan u Hrvatskom državnom arhivu predstavljene nove knjige dokumenata koje kontinuirano izdaje Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata. Jedan od predstavljača bio je hrvatski sociolog prof. dr. Ozren Žunec s Odsjeka za sociologiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Njegova dvosveščana knjiga „Goli život. Socijetalne dimenzije pobune Srba u Hrvatskoj“, izašla 2006. i 2007. godine, jedna je od ključnih za razumijevanje agresije i pobune. Cilj je studije opisati socijalnu konstrukciju zbilje pobunjenih Srba koja je dovela do sukoba, kao i utvrditi dimenzije i posljedice sukoba. Žunec se koristio raznovrsnim izvorima: od transkripata s haških suđenja, sjećanja protagonista, intervjua do dokumentarnih, pa i igranih filmova. Znatan dio knjige posvetio je stvaranju projekta srpskih elita “Svi Srbi u jednoj državi”, a čiji je izvoz utjecao i na pobunu Srba u nekim hrvatskim regijama sa znatnijim udjelom srpskog stanovništva. Na spomenutom predstavljanju Žunec je progovorio upravo o problematici Srba u Hrvatskoj. Kako je njegovo izlaganje ostalo posve nezapaženo, ovdje ga prenosim u cijelosti: „Raduje me i počašćen sam da ponovno mogu biti sudionikom još jednog predstavljanja rezultata rada Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata. Svake se godine u ovo doba sastajemo na ovom mjestu kako bismo prezentirali i ocijenili prinos ove institucije i sa zadovoljstvom mogu ustvrditi da iz godine u godinu svjedočimo predanom, upornom i iznad svega sustavnom radu i važnim uradcima. Premda može izgledati da je izdavanje dokumenata jedan manje ili više rutinski, pače mehanički i uglavnom neautorski posao, izdavanje dokumenata koji neposredno svjedoče o tome što se u Domovinskom ratu događalo nastaje na planu jedne šire koncepcije shvaćanja odgovornosti historiografije u sadašnjem i budućem političkom životu nacije. Izdavanje dokumenata, a to osobito važi za one koji su nastali na srpskoj strani u pripremi i tijekom rata, predstavlja metodologijski najpogodniji način da se pokuša razumjeti i objasniti što se zapravo i u cjelini dogodilo. Naime, razumijevanje onoga što se dogodilo neophodno uključuje i ulaženje u mentalni sklop i način mišljenja i jedne i druge strane, pri čemu je upravo shvaćanje onoga Drugoga najteže i najzahtjevnije. Za to smo uglavnom nepripremljeni te vrlo često o Drugome mislimo isključivo temeljem vlastitih predstava i već pretpostavljenih stavova, pri čemu nam ne samo izmiče razumijevanje logičkog sklopa pozicije Drugoga, nego nam neshvatljivim ostaju i njegovi motivi. Kad bi se bez razumijevanja Drugoga danas govorilo o uzrocima, okolnostima i tijeku oružane pobune dijela srpskog stanovništva u Hrvatskoj, onda bismo ostali nijemi pred očitom apsurdnošću i destruktivnošću tog pokreta i poduhvata koji je strašne i vjerojatno nenadoknadive gubitke i štete nanio upravo samoj srpskoj nacionalnoj zajednici u Hrvatskoj. Kako razumjeti činjenicu da se dio srpskog stanovništva koji u Hrvatskoj živi generacijama okrenuo protiv svojih sugrađana i odazvao se zovu nacionalističkog projekta iz Beograda, središta moći za koje je bilo jasno da Srbe u Hrvatskoj smatra pijunima i topovskim mesom i za koje, što se na kraju i praktično potvrdilo, neće učiniti ništa nego će ih prepustiti sudbini koju je srbijanska politika pokrenula i zakuhala? Kako razumjeti to što su Srbi u Hrvatskoj, premda su imali primjera da je suradnja hrvatskih Srba i Hrvata davala obostrano korisne rezultate – dovoljno je spomenuti Hrvatsko-srpsku i Seljačko demokratsku koaliciju, Zagrebačke punktacije i Narodnooslobodilačku borbu – ipak odabrali konfrontacijske predstave te su 1990. godine u odnosima s Hrvatima kao referencijalni okvir odabrali prvenstveno iskustva iz vremena Nezavisne Države Hrvatske te ih generalizirali u stav o perenijalnom ratu Hrvata protiv Srba, pri čemu je rat devedesetih bio samo jedna od njegovih instancija? Kako razumjeti da je srbijanska politika koju su predstavljali daleki, strani i spram stvarnih problema prečanskih Srba uglavnom ravnodušni političari bili prihvatljiviji od susjeda Hrvata s kojima se živjelo decenijama i dijelilo zajedničku sudbinu? Kako je srbijanskoj politici uspjelo pridobiti i mobilizirati stotine tisuća hrvatskih Srba na liniji politike konfrontacije s Hrvatima kad se, s obzirom na okolnosti, mogla predvidjeti, a i predviđalo se, da će to završiti samo katastrofom srpske nacionalne zajednice u Hrvatskoj i njenom alijenacijom od većinskog stanovništva? Odgovori na ovakva ključna pitanja neophodni su za razumijevanje sukoba Srba i Hrvata koji je naša generacija morala proživjeti, a u tom kontekstu je izdavanje dokumenata srpske strane, koji barem djelomično mogu pomoći u rasvjetljavanju naravi sukoba, jedna od najvažnijih zadaća koju imaju historiografi i istraživači ovih događaja. Međutim, rad na razumijevanju Drugoga ima još jednu ključnu dimenziju koja se ne sastoji u nastojanju da se objasni ono što se dogodilo, nego u tome da se otkrivanjem obrazaca mišljenja i mentalnih sklopova koji su doveli do sukoba, gubitaka i trajnih negativnih posljedica, pokuša izbjeći sličan ishod u budućnosti. Nalazi društvenih znanosti, dobiveni analizom stotina i stotina etničkih sukoba, pokazuju da je vjerojatnost da do nekog konflikta dođe veća ukoliko je sukob imao neku raniju instanciju i pri tome završio neuspjehom; u našem slučaju to znači da pobuna devedesetih, barem u ovom pogledu, ima čak i povećane šanse da jednom bude reprizirana. Imajući u vidu nesklapnost i destruktivnost političkog projekta koji ju je pokretao, jedna od strategija prevencije bila bi da se ova ranija pobuna jasno pokaže u svojoj apsurdnosti i pogrešnim premisama, kao što je ona o vječnom ratu i po naravi srbožderskim Hrvatima. Dakako, to više i nije stvar razumijevanja Drugoga, nego ponajprije vlastitog samorazumijevanja i napuštanja obrazaca mišljenja koji vode u sukobe. Uzmu li se u obzir neki pokazatelji, može se reći da to samorazumijevanje još uvijek nije na najboljem putu da otkrije zablude i krive procjene. Kao jedan od primjera za to može poslužiti činjenica da se i ove godine na komemoraciji jasenovačkim žrtvama u Donjoj Gradini, dakle na desnoj obali Save, odnosno u Republici Srpskoj, od strane političkog vodstva tog entiteta i u nazočnosti predsjednika Republike Srbije, koji se smatra predstavnikom najmodernije i najeuropskije opcije u današnjoj srpskoj politici, moglo čuti da je u Jasenovcu pobijeno sedam stotina tisuća ljudi. Nije sada toliko bitno što su i najsavjesnija istraživanja različitih znanstvenika, uključujući i one koji pripadaju narodima koji su imali najveće i najtragičnije gubitke u tom logoru smrti, pokazala da se radi o manjem broju – uostalom, kad su ovakve stvari u pitanju brojevi nisu odlučni jer je i jedna smrt strašan zločin – nego u tome da se ne odustaje od iz poznatih pragmatičnih razloga svojedobno proizvoljno postavljene brojke a koja je s vremenom poslužila za stvaranje mita ne samo o Jasenovcu, nego i o genocidnoj naravi Hrvata. Ne odustajati od te brojke znači ne odustajati od mita koji je bio jedna od najpogrešnijih premisa pobune te na taj način stvarati subjektivne pretpostavke i motivacijske temelje budućeg sukoba. Drugi primjer su neke od argumentacija u recentnim dokumentima koje Republika Srbija pripravlja za međunarodnopravne postupke, a gdje se, primjerice, tvrdi da je područje Republike Srpske Krajine, dakle područje zahvaćeno pobunom, bilo „središte“ i „ishodište“ sveukupnog života Srba u Hrvatskoj. Područje na kojem su Srbi imali uglavnom relativni većinski udio u stanovništvu i to u krajevima koji su ionako općenito rijetko naseljeni, i gdje se, bez obzira na nacionalnu pripadnost, živjelo teško, siromaški i oskudno te u zaostalim prilikama, dakle područje na kojem je prisustvo Srba samo demografska ili biološka činjenica, sada se proglašava središtem života nacionalne zajednice, pa se onda utoliko i prisutnost Srba u Hrvatskoj svodi na puku demografsku činjenicu. Svakom tko poznaje i cijeni doprinos Srba modernizaciji i razvitku Hrvatske na svim područjima jasno je da se radi o falsifikatu i da su Srbi u Hrvatskoj daleko od toga da budu puka demografsko-biološka činjenica. Po strani od Tesle za čiji su talent i srpski i hrvatski, pa čak i austrougarski i europski okviri bili preuski, treba se podsjetiti samo nekoliko imena ljudi i žena koji su u bitnome pridonijeli ostvarenju hrvatskih političkih ciljeva i društvenih institucija: osim Svetozara Pribičevića i Srđana Budisavljevića u politici tu su Jelačićev ministar Mojsije Baltić, zatim borac za sjedinjenje hrvatskih pokrajina i ministar Maksimilijan Prica, ilirac i varaždinski župan Ognjeslav Utješenović Ostrožinski, inače i danas važan autor hrvatske etnografije; u vojnim stvarima tu je Svetozar Borojević, jedini austrougarski nenjemački feldmaršal i jedan od nadarenijih vojskovođa XX. stoljeća, a koji se, premda pravoslavac, izjašnjavao Hrvatom; u kulturi tu su dva čovjeka koji su Zagrebu dala dva kazališta, poduzetnik Hristofor Stanković koji je uredio kazalište na Markovu trgu te Branko Gavella koji je otac modernog hrvatskog glumišta; spomenimo tu i glumicu Milu Dimitrijević, književnika Vladana Desnicu, kompozitora Petra Konjovića, znamenitog knjižara Đorđa Ćelapa, slikara Nikolu Mašića, kipara Vojina Bakića; a na drugim područjima endokrinologa Vuka Vrhovca, ili Anastasa Petrovića, utemeljitelja, glavnog dioničara i predsjednika Prve hrvatske štedionice, zasigurno jedne od najvažnijih financijskih institucija na našem tlu, da nabrojimo samo neke koji odmah padaju na pamet. Svi oni sudjelovali su u stvaranju važnih hrvatskih nacionalnih institucija i političkih projekata i ugradili su se trajno prvo u sve društvene strukture a onda i u hrvatsku povijest. U tom smislu „središte“ i „ishodište“ srpstva u Hrvatskoj nisu oni najslabije naseljeni i najmanje razvijeni krajevi koji su postali središtem i ishodištem jedne destruktivne politike, nego svi hrvatski prostori u kojima su spomenuti i mnogi drugi Srbi živjeli i djelovali, gradeći Hrvatsku i pridonoseći njenom civilizacijskom napretku. Kad se sada stvari opet okreću i središtem srpstva proglašava njena demografsko-biološka masa, ne možemo se osloboditi dojma da se ponovno, dakle kao i u vrijeme pobune, insistira na odjelitim životnim prostorima odnosno na nemogućnosti sudjelovanja u zajedničkim i obostrano korisnim projektima. To u određenoj mjeri povećava vjerojatnost da bi se, naravno u određenim okolnostima koje sada doduše ne naziremo, sukobi koje smo proživjeli mogli reprizirati i vjerojatno zauvijek uništiti svaku ideju mirnog i konstruktivnog zajedničkog života i ostvarivanja zajedničkih ili obostrano korisnih projekata. Upravo na tome području najveća je odgovornost historiografije, ali ne samo istraživača, nego i čitatelja o čijoj recepciji ovisi učinak istraživačkog rada, naime da djeluju preventivno, prosvjetiteljski i otrežnjavajuće na nacionalne samosvijesti te da ih, ako ih i ne mogu usmjeriti na pravi put, barem spriječe da ne lutaju besputicama na kojima su već premnogi talenti i životi tragično prokockani i uzaludno izgubljeni.“
  8. Možd znaš gdje je završio brat od Željka i Perke Banić iz Mekinjara, oni žive u Zagrebu, a bratu se izgubio svaki trag tokom Oluje.
  9. Portal javno Mesić: Tadić se nije bunio kada sam pomilovao Srbe Objavljeno: 15.01.2010 16:49h Hrvatski predsjednik Stjepan Mesić izjavio je u petak u Zagrebu da bi srbijanski predsjednik Boris Tadić, koji ne želi doći na inauguraciju novoizabranog hrvatskog predsjednika Ive Josipovića ukoliko bude pozvan i kosovski predsjednik Fatmir Sejdiu, trebao doći kao i svi drugi čelnici iz regije. - Mislim da bi trebao doći jer je to poziv novoizabranog predsjednika Hrvatske Ive Josipovića i mislim da je njegovo mjesto tu zajedno s liderima drugih zemalja, a posebno s liderima našeg okruženja" - rekao je Mesić novinarima na novogodišnjem primanju za diplomatski zbor. - Ne znam zašto je odustao. Ako je Kosovo u pitanju, mi smo priznali Kosovo jer je bilo konstitutivni element jugoslavenske federacije koje više nema - kazao je dodajući da je nakon neuspjeha pregovora između Srbije i Kosova nastala nova realnost koju je RH priznala. Plavšić u dočekana kao Ivana Orleanska - Od nas bi bilo licemjerno da priznamo Kosovo, a da ne pozovemo kosovskog predsjednika na inauguraciju - ustvrdio je. Tadić, nastavlja Mesić, ima osim Kosova i druge prigovore među kojima je ono o smanjenju kazne, a "ne pomilovanju do kraja" hrvatskom osuđeniku za ratni zločin. Mesić je pomilovao Sinišu Rimca, bivšeg pripadnika pričuvnog sastava MUP-a kojem je za jednu godinu umanjio osmogodišnju kaznu na koju je osuđen zbog ubojstva u slučaju "Pakračka poljana". - Međutim, nije Boris Tadić stavio nijedan prigovor kada sam pomilovao sedmero Srba također osuđenih za ratni zločin. Nije prigovorio svom prijatelju Miloradu Dodiku kada je uz sve počasti dočekao u Beogradu ratnu zločinku Biljanu Plavšić koja je odgovorna za tisuće smrti. Ona je u Beogradu dočekana kao Ivana Orleanska - rekao je Mesić.
  10. Ne znam koje su srpske jedinice bile tamo, radi se o srpskim vojnicima.