mali mrki vuk

Members
  • Content Count

    313
  • Joined

About mali mrki vuk

  • Rank
    Dzomba
  1. Živ bio kuvaru! Trebao si sa carinikom zapjevati staru dubrovačku pjesmu, onda bi se smirio: “Podiglo se malo četovanje“, a posebno stih Mala četa, al´ je ognjevita Među sobom četa govorila Čemu nama naše četovanje Kad nemamo pred nama vojvode Pred družinom da nam nosi barjak ... https://www.youtube.com/watch?v=SExe81_pXuo Nije to ni s ta lično protiv tebe, stvar je izgubljena, crno nam se piše svima: „Sinoć su u Dubrovniku pretučeni sezonci iz Slavonije. Njihov kolega nam je ispričao mučne detalje napada Zaskočili su ih bez ikakvog povoda, prijetili su da će ih zaklati i pobiti … napadači su bili drogirani” “ 01.08. Petorica pozitivni na zabranjene tvari - kokain i metabolite brutalno pretukli 40-godišnjaka u Zadru 31.07. Usred Splita turistu odgrizao uho: Policija ga i dalje traži 29. 07. KRVAVI OBRAČUN NA BAČVICAMA U SPLITU: Nožem izbo četiri osobe, policija ubrzo uhitila napadača 19.07. Francuski turist izboden nožem na plaži u Splitu, bori se za život 22.07.
  2. Nevjerojatna priča o ženi koja je ostala bez tri kuće zbog ugovora koji je njen suprug 'potpisao' godinu dana nakon smrti: 'Danas nemam ništa osim tuge, jada i ovrhe na mirovinu' Cijeli život smo naporno radili, imali smo sređen i osiguran život, nikom ništa loše nismo učinili, a onda smo zbog dva krivotvorena kupoprodajna ugovora ostali bez igdje ičega. Suprug mi je ubrzo umro, moja djeca i ja smo do danas raseljeni beskućnici, othranila sam ih na pomoći mojih prijatelja, ali nemamo svoj dom, živim kod sestara i rodbine, ogorčena sam nepravdom, poniženjima i mukama kroz koje prolazimo po hrvatskim sudovima. Ne znam do kada ću ovo moći izdržati, dokle ću imati snage čekati pravdu, zakon, pravnu državu ili kako se već to zove... U te tri rečenice stane dvadesetak zadnjih godina života 71-godišnje Seke Javor. – Jedne je noći u jesen 1991. godine na naš dom bačena bomba, grupa od 15-ak meni nepoznatih ljudi upala je u našu kuću, pretukli su moga teško bolesnog supruga Nikolu koji se tada liječio od karcinoma grla. Prebili su ga pred mojim i očima moje dvoje tada maloljetne djece, opljačkali su nas, odnijeli novac i odvezli se našim autom. Tko su oni bili, nije utvrđeno do danas. Nikoli se pogoršalo stanje, morali smo u Zagreb, a kada smo se vratili, naš je dom u potpunosti bio opljačkan i devastiran, nije se tu više moglo živjeti. Tako smo od imućne obitelji postali beskućnici, otišli smo kod Nikolinih roditelja u Zemunik Gornji. Onda je 18. travnja 1992. Nikola umro, godinu dana poslije naša je kuća minirana, a ja sam s djecom otišla u Beograd kod rodbine. Tamo sam 1996. doznala da netko rasprodaje našu imovinu i 1997. sam se vratila u Zadar – iznosi Seka Javor početak svoje pravne bitke za vlastitu imovinu. Kada se obratila zadarskoj policiji, tamo je doznala da već "imaju podeblji dosje" o slučaju obitelji Javor. Prvi tračak nade pojavio se u listopadu 1999. godine, kada je tadašnji sudac Općinskog suda u Zadru Boris Babić u razmaku od 20 dana donio dvije pravomoćne presude, jednu protiv Orijane Koloper Botunac, a drugu protiv Mije Barešića. Oboje su osuđeni na šest mjeseci zatvora, uvjetno na dvije godine, oboje su počinili prijevaru, oboje su krivotvorili potpis Nikole Javora, što je sudac Babić nedvosmisleno utvrdio. Nezakonite (g)radnje Svaki od ta dva krivotvorena kupoprodajna ugovora odnosio se na dio zemljišta na kojemu je obitelj Javor imala veliku kuću s apartmanima, a u dvorištu je radio "bloketarski obrt". Drugi ugovor je Nikola Javor "potpisao" 18. travnja 1993., gotovo punih godinu dana nakon što je umro. Oba su krivotvorena ugovora uredno uvedena u zemljišne knjige Općinskog suda u Zadru. – Nije on potpisao ni prvi, jer je bio u bolnici, teško bolestan. Kada su došle te pravomoćne presude, pomislila sam da će sve biti riješeno, da su sud i država utvrdili kako nam je imovina oteta i opljačkana i kako će nam biti vraćena. Ali, prevarila sam se! – nastavlja Seka Javor, koja tada nije ni slutila što je još čeka. Iz Babićevih presuda jasno je da su na temelju krivotvorenih ugovora dogovarane i realizirane daljnje prodaje imovine obitelji Javor. Orijana Koloper Botunac je zemljište prodala Vinku Galešiću za 90.000 maraka, dok je Mijo Barešić "svoj dio" za 40.000 maraka prodao poduzeću za promet nekretninama "Diadora". – Policija je Galešiću, koji je tada živio u Njemačkoj, rekla da je sudionik kupoprodaje na temelju lažiranog ugovora, te da se pod prijetnjom međunarodne tjeralice javi sudu u Zadru. Učinio je to – nakon sedam godina! On u međuvremenu prodaje zemljište zagrebačkoj tvrtki "Termokomerc", kojoj sud tek 2002. izdaje privremenu mjeru i zabranjuje im raspolaganje i korištenje naše nekretnine. I tada sam se ponadala, pomislila da nam je imovina zaštićena, ali "Termokomerc" u listopadu gradi svoj prodajni centar iako postoji privremena mjera i sudski postupak nije okončan! Odlazim na policiju, koja to nakratko zaustavlja. Predsjednik Županijskog suda mi potvrđuje da se radi o nezakonitoj gradnji na mojoj nekretnini, ali, eto, "Termokomercova" zgrada je i sada tamo, izgrađena je. Upozoravala sam sve institucije o tome što se događa, pisala sam pisma predsjedniku RH, premijeru, DORH-u, Ministarstvu pravosuđa. Naivno sam očekivala pomoć, a dobivala sam odgovore da vjerujem sudskim postupcima, koji godinama traju i jasno je kako ih se i u kojem smjeru vodi. Neke moje zahtjeve sud je ignorirao po deset godina ili ih je odbijao, a u međuvremenu je "Termokomerc" otišao u stečaj i zemljište opet preprodano nekoj drugoj tvrtki – kaže Seka Javor, koja je upozorila sve te instancije da su joj uskraćena sva zakonska prava na pravično suđenje. Zbog nacionalnosti i vjeroispovijesti ostali smo bez tri kuće, desetak tisuća kvadrata skupocjenog zemljišta i danas nemamo ništa osim tuge, jada i dugova za sudske troškove koji se naplaćuju ovrhama na moju mirovinu od 1800 kuna. Imovina nam je oteta na barbarski način, a kasnije i perfidnim pravnim zavrzlamama koje još više povećavaju osjećaj nemoći žrtve i dubokog razočaranja. Ja drugog grada osim Zadra nemam, nemam ni drugu domovinu, a u ovoj sam obespravljena, opljačkana i moralno silovana. Imam osjećaj kao da se čeka da i ja umrem, što bi za mene, vjerujte mi, bilo olakšanje, ali ostala bi moja djeca. Zbog njih ne posustajem. Samo zbog njih – zaključuje Seka Javor. Trakavica bez kraja Sudskim postupcima oko imovine obitelji Javor ne nazire se kraj: neki od njih su stizali do Vrhovnog i Ustavnog suda, ali i Strasbourga, u nekima još traju žalbeni rokovi, mnoge dokaze sudovi nisu prihvaćali jer naknadni kupci "nisu mogli znati čija je to imovina", a jedan poznati zadarski odvjetnik, koji je u vrijeme "kuhanja" ove priče bio sudac, tvrdi da slučaj obitelji Javor svakako nije usamljen. – Takvih je primjera bilo puno više nego što se zna. Sud se rukovodio takozvanom "pretpostavkom vlasništva" i "načelom povjerenja u zemljišne knjige", pa je obitelj Javor upućivao da u parničnim postupcima dokazuje da su preprodaje bile nezakonite i tako vrati svoju imovinu. U većini tih sporova bilo je niz povreda zakona i sudskih postupaka, to sliči na iscrpljivanje oštećene stranke. Pa u Hrvatskoj je još i danas iluzorno govoriti o "povjerenju u zemljišne knjige", a kamoli u ratnim i poratnim vremenima devedesetih. Nažalost, hrvatsko pravosuđe često funkcionira po onoj "brigo moja prijeđi na drugoga". Pravda? O tome ne bih govorio, jer sam pod dojmom, blago kazano, vidljivog traga "niske razine stručnosti" kod nekih sudaca i lokalnih pravosudnih institucija – kaže naš sugovornik, smatrajući da u ovom slučaju "sustav ni izbliza nije riješio ogromnu nepravdu". Pravosudna kalvarija Seke Javor se nastavlja: 11. svibnja će u Benkovcu biti održano, očekuje se, završno ročište spora u kojemu Seka Javor traži, kolokvijalno rečeno, odštetu za duševne boli članova obitelji čija je kuća minirana i pred kojima je Nikola Javor pretučen, a njegova obitelj opljačkana. Predmet je vraćen s Vrhovnog suda, a pokrenut je još 2006. godine. – Motiv za borbu nalazim u svojoj djeci, sada već i u njihovoj djeci, iako sam ja na izmaku životne snage i bitno narušenog zdravlja – zatvara svoju priču Seka Javor. Dvije parcele nam je oteo – policajac Kupili smo dvije parcele na Viru, 50-60 metara od mora, na predjelu Torovi. Imam kupoprodajni ugovor, ali ih nismo uspjeli upisati u zemljišne knjige jer tamo 1988. nije bilo urbanističkih planova. Te je parcele prodao policajac koji je s partnericom imao agenciju za nekretnine! Kada sam došla do njega, znao je što je uradio, jer mi je, umjesto povrata zemljišta ili novčane protuvrijednosti, ponudio – svoj auto! "Nemam novca, uzmi Alfu", rekao mi je. Dobila sam jednu presudu za te parcele od 600 i 580 kvadrata, ali je onda poništena, a moja je žalba čekala četiri i pol godine – navodi Seka Javor drugi slučaj u kojemu je njezinoj obitelji oteta imovina. Postoji i treći: bliski rođak njezina pokojnog supruga Nikole krivotvorio je njezin potpis i zajedno sa svojom za 100.000 maraka prodao drugu kuću obitelji Javor, u Jadranskoj ulici u Zadru. Kada sam ga srela, ponudio mi je 2000 maraka. "Nisam došla po milostinju, nego po svoju imovinu", rekla sam mu – sjeća se Seka i tog slučaja, koji se također godinama vuče po sudovima. Klima podesna za otimačinu Kad su ugovori proglašeni nevaljanima, krivotvorinama, akterima je presuđeno. Znao je to i sud, znao je to i Zemljišnik, ali umjesto povrata imovine, ona je preprodavana nekoliko puta. Sve je to unaprijed isplanirano, postojali su razni privatni interesi, uključujući pravosuđe koje to nije sankcioniralo. Bila je to otimačina u političkoj klimi podesnoj za takve rabote – kaže Marko Marinović, zadarski odvjetnik koji je 10 prvih godina zastupao obitelj Javor. Beskućnici s rješenjima za obnovu kuća Moja djeca i ja smo beskućnici, ali smo valjda jedini beskućnici koji imaju rješenje o obnovi za čak dvije kuće! Podnijeli smo zahtjeve i država nam ih je odobrila. Rekli su mi: "Gospođo, samo nađite zemljište na kojem ćemo vam izgraditi kuću!" A ta ista država vrlo dobro zna da zemljišta nemamo, a zna i za način na koji smo ostali i bez zemljišta i bez svega ostaloga – kaže Seka Javor. Predrag Opačić Slobodna Dalmacija 5.05. 2018
  3. Traži se eskadrila U MORH-u otvorene ponude za borbene avione, evo tko se javio i kad je odluka Autor: HINA Objavljeno: Novi list 3. 10. 2017 Postupak će se voditi transparentno, sustavno će se ispitati svaki segment kako bi krajnji izbor bio najbolji za Hrvatsku, naglašava se u priopćenju MORH-a U Ministarstvu obrane (MORH) u utorak su otvorene pristigle ponude za nabavu višenamjenskih borbenih zrakoplova, koji bi trebali zamijeniti postojeće letjelice tipa MiG 21 koji su u sastavu Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane još od Domovinskog rata. Ponude su predstavili predstavnici Grčke, Izraela, Švedske i Sjedinjenih Američkih Država, i to abecednim redoslijedom, u jednakom vremenskom roku za svaku od njih, priopćeno je iz MORH-a. Nakon otvaranja ponuda slijedi detaljan proces njihove evaluacije i validacije koji će voditi stručni tim, što treba završiti u roku od oko dva mjeseca. Ključni parametri u odabiru, osim karakteristika i sposobnosti aviona, bit će tri segmenta - međudržavni ugovor, cijena i paket poslovno-gospodarske suradnje, ističe MORH. Otvaranju ponuda prisustvovali su predstavnici Ministarstva obrane i Oružanih snaga RH, Ureda predsjednice Republike, Vlade, Državnog odvjetništva i Stručnog tima za provedbu pripremnih radnji oko nabave višenamjenskog borbenog aviona, dodaje MORH. Postupak će se voditi transparentno, sustavno će se ispitati svaki segment kako bi krajnji izbor bio najbolji za Hrvatsku, naglašava se u priopćenju u kojem se ne navode pojedinosti o ponudama. Riječ je o američkim zrakoplovima tipa F-16 u raznim inačicama, koje Hrvatskoj nude predstavnici Grčke, Izraela i SAD-a, koji su u sastavu zračnih snaga tih zemalja, te i borbenim zrakoplovima tipa JAS 39 Grippen, koje proizvodi švedski koncern SAAB. Hrvatska bi trebala kupiti jednu eskadrilu tih aviona.
  4. IZA KULISA IMAMO LI JOŠ SVOJE BORBENO ZRAKOPLOVSTVO, GDJE SU NESTALI MiG-ovi? Ako je dosad bilo nedoumica, u nedjelju su one nestale i definitivni je odgovor NE! Ima li Hrvatska svoje borbeno zrakoplovstvo? Ako je do sada bilo imalo nedoumica, u nedjelju su i one nestale i definitivni je odgovor NE! Na zagrebačkom Jarunu u nedjelju u popodnevnim satima hrvatsko borbeno zrakoplovstvo definitivno je umrlo. Na Dan Oružanih snaga zapovjedništvo HRZ-a nije bilo u mogućnosti dignuti barem dva MiG-a 21 u čast svih onih koji su u proteklih 26 godina bili u sastavu Hrvatske vojske, onih koji su pobijedili u ratu. Ratno zrakoplovstvo tako se svelo na akrobatsko letenje pripadnika Krila Oluje i na posljednji let jedinog preostalog transportnog helikoptera Mi 171Sh prije spuštanja zbog isteka resursa. Drugi pokazuju što imaju, a mi? Sve vojske svijeta na svoj dan građanima, stranim vojnim izaslanicima, špijunima svake vrste nastoje pokazati čime raspolažu i koje su im sposobnosti. A u nedjelju je HRZ pokazao da nema borbenu komponentu. MiG-ova nije bilo, a ni novih letjelica u Oružanim snagama - helikoptera Kiowa. Njih su znatiželjnici jedino mogli vidjeti na plakatu kojim je Ministarstvo obrane zainteresiranima prezentiralo trodnevna događanja u Zagrebu. Nažalost, nije ovo prvi put da je Ratno zrakoplovstvo pokazalo svoju borbenu nemoć. Prije dva mjeseca u Zadru je obilježena 25. godišnjica 93. zrakoplovne baze Zemunik. Borbene pilote u zraku predstavljali su letači Krila Oluje i njihovi gosti iz talijanskog ratnog zrakoplovstva, akrobatska grupa Frecce Tricolori. I gdje smo sad? Uzalud načelnik Glavnog stožera general Mirko Šundov tvrdi da "imamo dovoljno osposobljenih MiG-ova, onoliko koliko je dovoljno da možemo izvršavati svoju temeljnu zadaću zbog koje oni i postoje". Dok ih ne vidimo da lete, ne vjerujemo. I tako su 26 godina od osnivanja Oružane snage spale na akrobatsko letenje. Cinici bi rekli - vratili smo se u devedesete.
  5. Optužnica u Hrvatskoj: Mito za remont MiG-ova Hrvatska Kancelarija za suzbijanje korupcije i organizovanog kriminala, Uskok, podigla je optužnicu protiv dvojice hrvatskih državljana zbog primanja i davanja mita prilikom remonta hrvatskih aviona MiG-21, prenose hrvatski mediji. Kako navodi "Večernji list", reč je o J.Č (1957), koji se sumnjiči da je tražio mitu za dodelu poslova remonta, i I.J (1960) koji je osumnjičen da je prihvatio isplatu mita. Hina ističe, pozivajući se na neslužbene podatke, da su u pitanju načelnik Odeljenja održavanja i remota Vazduhoplovno-tehničkog zavoda, Komade za logistiku hrvatskog Ministarstva odbrane (MORH) Josip Čović i predstavnik ukrajinske remontske firme Ivica Josipović. Čovića terete da je od 12. decembra 2011. do kraja februara 2016. godine u toku postupka koji je prethodio donošenju odluka MORH-a o javnoj nabavki i potencijalnim izvršiteljima koji će biti pozvani da dostave svoje ponude, od zastupnika dva inostrana društva zatražio novčanu nagradu. Novac je tražio kako bi, za uzvrat, kao član komisije MORH-a, bez obzira na stvarnu tehničku sposobnost potencijalnih izvršitelja, osigurao pozitivno mišljenje i prednost u obavljanju remonta i nabavke dodatnih aviona MiG-21. Zastupnici jednog od društava nisu prihvatili Čovićev zahtev da mu za posredovanje isplate 50.000 evra, dok je optuženi zastupnik druge firme taj zahtev prihvatio i prvookrivljenom obećao isplatu zatraženog iznosa. Nakon ugovaranja i realizacije posla, prvookrivljeni je od zastupnika firme u dva navrata tokom januara i februara 2016. preuzeo najmanje 10.000 evra, objavio je Uskok. Uskok je u martu potvrdio da sprovodi kriminalističko istraživanje remonta i nabavke borbenih aviona MiG-21. Istovremeno, mediji su tvrdili da su, nakon što je Hrvatskim vazduhoplovnim snagama u julu 2015. godine iz Ukrajine predato 12 remontiranih MiG-ova, samo tri borbena aviona u funkciji, dok ih je pet povučeno iz upotrebe. Pisali su i da su na avionima, koje je Hrvatska primila od Ukrajine "prekucani" serijski brojevi, koji ne odgovaraju dokumentaciji aviona ni brojevima koji su navedeni u ugovoru o remontu, kao i da ugrađeni delovi aviona ne odgovaraju pratećoj dokumentaciji, podseća Hina. Vesti 30.12. 2016
  6. Avion zločinac Ljubiša Buha, zvani Čume, višekratno osuđivani nasilnik i lupež, šef surčinskoga klana i zaštićeni svjedok u suđenju za ubojstvo Zorana Đinđića, došao je jedne svibanjske nedjelje prije devet godina u Sinj da sa svojim rasnim arapskim grlom sudjeluje u konjičkoj utrci Memorijal Franje Tuđmana. Čumetova titula Cijenjeni srpski gangster i njegovo poštovano grlo uživali su tada gostoprimstvo uglednoga lokalnog hadezeovca i viđenog člana hrvatske obavještajne zajednice. I nije taj posjet, istina, prošao bez skandala. U gluhi noćni sat nepoznati je počinitelj pucao u usku, visoku prikolicu zakačenu za stražnji kraj Čumetova terenca, no životinja je prošla bez ozljeda. Mislim, naravno, na konja, ne na Čumeta. Plemenita je beštija na koncu trčala na sinjskom hipodromu, pa i osvojila prestižno odličje nazvano po osnivaču moderne hrvatske države, a o kojemu svaki konj sanja. Domaćim ljudima nije to možda bilo pravo, ali nisu mrskom neprijatelju branili natjecanje niti mu osporavali pobjedu. Pa i zašto bi? Nije konj kriv za svinjarije između Srba i Hrvata. Nije kljuse čitalo Iliju Garašanina i Dobricu Ćosića, klicalo Slobodanu Miloševiću ili slijedilo Vojislava Šešelja. Stavite ovaj neobični slučaj iz 2007. kraj slučaja otprije nekoliko dana, kad je na sinjskom aeromitingu zabranjeno letenje srpskom avionu "galeb" s objašnjenjem da se iz toga modela jednom davno granatirao njihov grad. Okolnosti su, složit ćemo se, vrlo slične. Dvije bezazlene, politički i ideološki neutralne sportske manifestacije u jednoj dalmatinskoj varoši, stavljene jedna do druge, zastrašujuće nam otkrivaju kako smo izgubili razum, kakvi smo jadni blesani i kukavice u zadnjih devet godina postali, koliko je naše društvo moralno i intelektualno propalo. Zašto vjeverica nije čovjek Premda im je rat u uspomeni bio mnogo svježiji nego danas, Sinjani su 2007. nekako shvaćali da konj ne može biti odgovoran za grijehe svoga gazde, čak ni ako mu je gazda lupež, nasilnik... Braniteljima je bilo jasno da se stvarnost ponešto razlikuje od Disneyjeva filma jer u stvarnosti golubovi, psi, slonovi, vjeverice ili, u ovom konkretnom slučaju, konji nemaju ljudske osobine. Sa stvarima od metala, drva, tkanine ili plastike to je još i očitije. Disney Company, doduše, zna napraviti da se zidne ure smiju, mlinci za kavu pjevaju, a automobili zaljubljuju, ali izvan ekrana to baš i nećete vidjeti. Nikada i nigdje nitko nije jedan avion, jedan beživotni uređaj od aluminija, čelika i pleksiglasa, optužio za ratni zločin. Sve do prije neki dan u Sinju. Kad se prošli tjedan sinjska Koordinacija braniteljskih udruga u velikoj žurbi i panici sastala da jedan avion proglasi dušmaninom hrvatskog naroda i hrvatske države, bilo je to zapravo vrlo blizu bolesnom stanju. A bolnice su pune nesretnika koji čuju glasove iz kaputa i lubenica ili vjeruju da im njihov usisivač želi zlo. Ljudi poslušno piju antipsihotike da im užasna priviđenja prestanu. Živimo u zatrovanom svijetu u kojemu se svakodnevno izmišljaju stalno novi politički neprijatelji. Nedužni, pristojni, dobronamjerni, po svemu uzorni građani bez pardona se proglašavaju četnicima, orjunašima, udbašima, ali sve do prije neki dan bili su to ipak samo ljudi. U trenutku kad su motori s unutrašnjim sagorijevanjem dobili nacionalnost i politička uvjerenja, pojava je definitivno otišla predaleko. Ugasimo svjetlo Fenomen se više ne da objasniti političkom znanošću, a činjenica da je na sinjskom aeromitingu zaista zabranjen nastup srpskog pilota u "galebu", da su vlasti ozbiljno uzele upozorenja Koordinacije braniteljskih udruga, upućuje da se ne radi o usamljenim pojedincima, već je stvar zahvatila cijelo društvo. Možemo samo naslućivati kako će se to dalje razvijati. Koordinaciju udruga samozatajno bih upozorio da jedan Srbin, dakle četnik, po imenu Nikola Tesla ima stanovitih zasluga za žarulje koje svijetle nad njihovim učenim tikvama. Ako je u Sinju ostalo ikoga tko hrvatski misli, trebao bi gradu hitno isključiti struju. Fizički mrak koji bi tada zavladao prikladno bi odražavao metaforički mrak u ljudskim glavama. Ante Tomić Slobodna Dalmacija 24.08. 2016
  7. Dolazak aviona iz Srbije uzburkao duhove u Sinju: Iz 'galeba' su nam ubijali suborce! Ove će se subote na sportskom aerodromu u Sinju održati drugi aeromiting nazvan "Sinj Air Show 2016.", koji će početi u 10 sati. Prošlogodišnji prvi miting u sinjskoj sportskoj zračnoj luci imao je veliki odjek u javnosti i privukao je veliki broj posjetitelja s područja Dalmacije i šire. Ovogodišnji bi po sadržajima koji su najavljeni trebao biti još zanimljiviji. S tim da je prije samog početka "začinjen" prijeporima zbog toga što na mitingu sudjeluje i "galeb", zrakoplov kakav je u svojim borbenim eskadrilama koristila nekadašnja JNA. Uzbunio se dio braniteljske populacije pa je u petak održan i sastanak Koordinacije braniteljskih udruga i organizatora. Na subotnjem mitingu sudjelovat će 30-ak aviona i helikoptera iz Hrvatske, Srbije, Njemačke i Mađarske, naši padobranci, brojne jedrilice, a novost je simulator MiG-a u kojemu će moći "letjeti" i posjetitelji. – Posjetitelji će moći razgledati helikoptere HRZ i MUP-a, nastupit će akrobatski avioni "extra 300" i "zlin 142", a kao šećer na kraju bit će nastup akrobatske grupe HRZ "Krila Oluje". Naglašavam da je za sve posjetitelje ulaz besplatan, kao i parkiralište – kaže Tonći Panza iz Organizacijskog odbora. Upitali smo Panzu što će biti s nastupom "galeba" s obzirom na otvoreno nezadovoljstvo dijela braniteljske populacije. – Taj zrakoplov, koji je već sletio na sinjski aerodrom, u privatnom je vlasništvu čovjeka iz Novog Sada. Do sada je u Hrvatskoj bio pet-šest puta i nitko nije postavljao nikakvo pitanje. Koliko je nama poznato, taj zrakoplov nije sudjelovao u napadima na Hrvatsku. Sve smo to predsjednik Organizacijskog odbora Natko Kulić i ja objasnili članovima Koordinacije braniteljskih udruga. Oni su sve pravilno shvatili i obećali nam da nikakvih organiziranih prosvjeda s njihove strane neće biti – kaže Tonći Panza. Predsjednik Aerokluba "Sinj" Zvonimir Kovačević, jedini preživjeli u zrakoplovnoj nesreći koja se 26. siječnja 1992. godine dogodila kod sinjskog zaseoka Šimci u kojoj je poginulo pet zrakoplovaca, pionira HRZ-a, zadovoljan je što neće biti izgreda, ali nije zadovoljan što će na mitingu nastupiti "galeb". – Još prije dva mjeseca na prvu najavu, a onda ponovno 11. kolovoza, kada je konačno potvrđen dolazak "galeba", ja sam rekao da na to ne gledam sa simpatijama jer meni i mnogima budi bolne uspomene. Tijekom rata srpski su agresori intenzivno koristili "galebe" da nas bombardiraju gdje god stignu. Zbog toga sam izišao iz organizacije i rekao da u svemu neću sudjelovati. Bio sam na sastanku s braniteljima. Oni su kazali da podržavaju miting u svim točkama, osim nastupa "galeba", ali su dali jamstvo da izgreda i organiziranih prosvjeda s njihove strane neće biti. Koliko do mene dopiru informacije, zbog nastupa "galeba" iz nekih aeroklubova otkazali su nastup na mitingu – kaže Zvonko Kovačević. Koordinacija branitelja: Suzdržite se od prosvjeda O svemu se u petak poslijepodne oglasila i Koordinacija braniteljskih udruga grada Sinja i Cetinske krajine. U priopćenju branitelji navode: "Na sastanku naše koordinacije predstavnici organizatora su nam rekli da ako ne leti 'galeb', nema ni mitinga na aerodromu Sinj. Kako smo dovedeni pred svršen čin, 'galeb' i njegov pilot iz Novog Sada, bez obzira na naše protivljenje, letjet će nebom iznad grada Sinja. Koordinacija udruga podržava Air show, ali ne podržavamo i protivimo se dolasku 'galeba' i njegova pilota Dragana Amidžića. Ne razumijemo zbog čega, bez obzira na sve, organizatori inzistiraju na njegovu sudjelovanju, bez kojega navodno ne bi bilo ni mitinga. Unatoč svemu, molimo sve hrvatske branitelje da se suzdrže od bilo kakvih provokacija na ovu provokaciju prema nama hrvatskim braniteljima Domovinskog rata, građanima Sinja i Cetinskog kraja. Moramo naglasiti, ti isti 'galebovi' su u vrijeme stvaranja hrvatske države u Domovinskom ratu bili u borbenom zrakoplovstvu Jugoslavenske narodne armije te su ostavili neizbrisiv trag u stradanju našega naroda, hrvatskih branitelja, kao i u razaranju hrvatske domovine." Slobodna Dalmacija 19.08.2016
  8. „Za dom spremni“: Ovo je kratka istorija ustaškog pozdrava maskiranog u patriotizam „Istorijska teza“ najčešće se poziva na operu „Nikola Šubić Zrinski“, ali prava istina je, objašnjava za DW istoričar dr Hrvoje Klasić, da je „ZDS“ kao pozdrav uveden tek nakon osnivanja fašističke ustaške Nezavisne države Hrvatske Ustaški pozdrav „za dom spremni“ u Hrvatskoj gotovo da je izašao iz ilegale. Njegove pobornike ne brine teret koje nose te tri reči, a sebe često smatraju pokretom otpora aktuelnoj, levoj vlasti. I dok je incident koji je izazvao fudbaler Josip Džo Šimunić skoro zaboravljen, novi vetar u leđa revizorima istorije u hrvatskoj dao je političar i poslednji komandant odbrane Vukovara Branko Borković. On kaže da bi izraz „za dom spremni“ trebalo uvesti u zvaničnu vojnu upotrebu, uprkos „vrištanju“ onih čiji su „preci, a i oni sami, tamanili Hrvate“. Deo javnosti uzvraća da je reč o „nedomoljubnoj inicijativi koja može samo da šteti naciji i državi“. Ipak teško je ne uočiti da je akronimska varijanta tog ozloglašenog pozdrava „ZDS“, sveprisutna na internetu, pa čak i u komentarima posetilaca Fejsbuk-stranica najviših državnih institucija i predstavnika vlasti. Oni koji ga koriste tvrde da je reč o istorijskom hrvatskom pozdravu. Svoje teze potkrepljuju „bujanjem četništva u Srbiji, Šešeljevim divljanjem i pokušajem rehabilitovanja Draže Mihajlovića“, ne shvatajući da je na taj način Hrvatska propala još jedan krug dublje u spirali skoro pa komplementarnih nacionalizama raspirenih na području bivše Jugoslavije. Izokrenuta stvarnost, zanemarene činjenice „Istorijska teza“ najčešće se poziva na operu „Nikola Šubić Zrinski“, ideološki i mitološki važnoj tački hrvatske kulturne baštine, a koju je krajem 19. veka komponovao Ivan Zajc. Ali prava istina je, objašnjava za DW istoričar dr Hrvoje Klasić, da je „ZDS“ kao pozdrav uveden tek nakon osnivanja fašističke ustaške Nezavisne države Hrvatske i da je reč o ekvivalentu nemačkog „zig hajl“ (Sieg Heil – živela pobeda). „Pozivao sam sve one koji šire laži da pokažu jedan jedini dokaz. To je lako proveriti. Libreto je svima dostupan. 'ZDS' u toj operi ne postoji, kao što nigde nije ni zabeleženo da je neko pre na taj način pozdravljao“, kaže Klasić i dodaje da građani retko razmišljaju šta im se po tom pitanju servira. Uz to, on navodi još jedan poklič, često korišćen na tribinama fudbalskih stadiona u Hrvatskoj: „U boj, u boj, za narod svoj!“ I to se pripisuje operi Ivana Zajca, ali toga u libretu nema. „Ono što je veoma interesantno jeste da takav stih postoji samo u pesmi srpskog autora Jovana Jovanovića Zmaja 'Bojna pesma'. To je pesma iz 19. stoljeća koja govori o oslobađanju Srba od Turaka. Ali na utakmicama se nakon „u boj, boj, za narod svoj“, izvikuje „ubij Srbina“, što pokazuje indiferentnost prema činjenicama, ali i na koji se deo istorije pozivaju oni koji viču 'ZDS'“, objašnjava naš sagovornik društvenu klimu u kojoj se činjenice koje ne idu u prilog željenoj tezi jednostavno zanemaruju. Estrada i emigracija Uzletu pokliča „za dom spremni“ možda je najviše doprineo estradni ljubimac desnice, pevač Marko Perković zvani Tompson, koji ga je ugradio u svoju pesmu „Bojna Čavoglave“, jednu od najizvođenijih ratnih pesama u Hrvatskoj. „'ZDS' je tada bio otpor onome što se događalo i iz čega je Hrvatska izlazila. On u sebi sumira antikomunizam i antisrpstvo, ako hoćete i antijugoslovenstvo. S obzirom na to da su se ustaše doživljavale kao borci protiv komunizma, srpstva ili velikosrpskih ideja, ustaštvo je na mala vrata ušlo kao simbol otpora, posebno u trenutku kada je Hrvatska izlazila iz jedne komunističke i socijalističke zajednice, napadnuta od velikosrpske ideje Slobodana Miloševića.“ Tome su, kaže Klasić, doprineli ustaška emigracija i njeni potomci koji su početkom devedesetih počeli da se vraćaju u Hrvatsku. Ustaštvo je, dodaje, počelo da se toleriše jer se ljudi najlakše povezuju s radikalnim varijantama. „U Hrvatskoj je 1991. godine bilo potrebno nešto veoma radikalno da bi se oduprlo onom drugom radikalnom što nas je snašlo: Miloševiću, Šešelju, Arkanu, 'balvan revoluciji'...“ Klasić kao anegdotu navodi kolegu studenta, povratnika iz Sidneja, koji sve do dolaska u Hrvatsku nije znao da Bosna i Hercegovina nije u njenom sastavu. „Odrastao je uz kartu 'Hrvatske do Drine'. Kada sam ga pitao da li je istina da su oni tamo svi za Pavelića, rekao mi je da je to laž i propaganda i da su njegovi bili za Maksa Luburića“, seća se Klasić. Vjekoslav Maks Luburić je, da podsetimo, ratni zločinac i komandant sistema koncentracionih logora u NDH među kojima je najveći bio onaj u Jasenovcu. U ovom trenutku teško da levo-liberalna vlada Hrvatske može da pošalje onakvu poruku kakvu zagovornici pozdrava „ZDS“ žele da čuju, pa je odgovornost na opozicionoj Hrvatskoj demokratskoj zajednici, HDZ-u, predsednici Kolindi Grabar Kitarović, ali i Crkvi. Ipak, Klasić tu ubraja i intelektualce, kao i istoričare koji svojim dvosmislenim izjavama koketiraju sa različitim političkim opcijama. „Predsednica čak ima savetnicu za holokaust pa mislim da bi pružila najbolji primjer i poslala najbolju poruku kada bi napustila svaku utakmicu i situaciju na kojoj se vikne 'za dom spremni0 i 'ubij, ubij, Srbina'. Crkva je učešćem u projektima oko relativizacije Jasenovca poslala pogrešnu poruku. Ne mislim na sve sveštenike, ali reč je o velikom broju njih.“ Provokacija bez svesti I ugledni zagrebački sociolog dr Renato Matić odbacuje tezu prema kojoj je „za dom spremni“ izraz pravog patriotizma odnosno domoljublja. On dodaje da sve glavne političke stranke u Hrvatskoj imaju stav da je reč o pozdravu nastalom u kvislinškoj, ustaškoj državi. „'ZDS' je zahvaljujući jednom drugom totalitarizmu bio proganjan. Potom je bez ikakvog zvaničnog objašnjenja u vreme agresije na Hrvatsku počeo da se koristi u pojedinim grupama. Danas ga najčešće koriste oni koji se u to vreme nisu ni rodili, a u školi o tom pozdravu nisu ništa učili. Oni vide da to nervira vlast pa ga koriste kao provokaciju bez svesti o tome što to jeste.“ Koren problema taj sociolog vidi u tome što se o njemu nije vodila skoro nikakva zvanična i stručna rasprava, pa o tom delu hrvatske istorije ne postoji usuglašena priča koja bi se predstavila mladima. „Neznanje ne opravdava, ali za njega su zaslužne političke elite kojima nije bio cilj da se dobar deo dubioza iz naše istorije raščisti, već da se one koriste za dnevno-političke i parcijalne ciljeve.“ Ostrašćeni „argument“ prema kome su „s tim pozdravom ginuli hrvatski vojnici u Domovinskom ratu“, Matić takođe odbacuje, jer on nije bio opšte raširen među braniteljima. Ali čak i kada bi postojala istorijska argumentacija, kaže sociolog, trebalo bi ga odbaciti, jer je „za dom spremni“ kontaminiran u Drugom svetskom ratu. „Pod njim su počinjeni strahoviti zločini i njemu nema mesta u savremenom društvu, bez ikakvog ograničavanja demokratskog izražavanja. To je ono što bi mladi trebalo da znaju.“ Matić dodaje da se, prema evropskom istraživanju „Demokratija i senke totalitarizma i populizma: evropsko iskustvo“, Hrvatska, s naglaskom na mlade, svrstava u evropsku sredinu, pa čak i malo niže. Strah od izbjeglica kao uvod u agresivni fašizam „Naravno da postoj grupe, pojedinci i stranke koje zastupaju fašističku kriminalnu ideologiju može govoriti – ima ih i oni su povezani na širim nivoima od Evropske unije, redovno se sastaju. Zanimljivo je da se grupa mladih neonacista iz Hrvatske voma dobro slaže sa mladim neonacistima iz Srbije. To je na tom simboličkom nivou nešto što govori o, uslovno rečeno, otporu sistemu, bez svesti o tome što se promoviše. Naravno, tu postoje ljudi koji su veoma svesni i sposobni su da izmanipulišu mlade ljude i dodatno ih gurnu na tamnu stranu.“ Ipak, fašizam koje se prepoznaje na tom simboličkom nivou je manje opasan jer je vidljiv i zakonom se može izolovati i kazniti. Zato sociolog Matić smatra da su najveći problemi društveni uzroci fašizma, a koji se nakon vojne pobede nad fašizmom u Drugom svetskom ratu nikada nisu do kraja iščistili. „Govorim o ekonomiji i politici. U njima se zakonitosti nisu promenile, a to je vidljivo čak i u Nemačkoj koja je nakon rata krenula drugim putem. Najveća je opasnost ta pritajena fašizacija evropskog društva podstaknuta spolja.“ Po tom pitanju je profesor vrlo konkretan i vrlo aktuelan: „Vidljiva je manipulacija strahom od dolaska neevropskih imigranata. Agresivni fašizam neće tako lako da zavede velike mase, ali one mogu da budu zavedene strahom. One popuštaju pred agresivnim fašizmom kada im se govori da je potrebno preduhitriti pretnju kojoj se godinama pripisuje ime, prezime i daje određeni lik.“ Evropska unija, smatra profesor, kroz programe obrazovanja i vaspitanja to još nije prepoznala i ne želi da se s time suoči. Baš kao ni Hrvatska. Zato socilog Matić zaključuje: „Opasno je zatvarati oči pred onim što uništava humanost, empatiju, solidarnost i iskonsku društvenost. To je pitanje budućnosti društva.“ NEWSWEEK 20.07.2016
  9. Tuđman se igrao s Udbom, a ne ona s njim! „Ideja o dolasku nove političke snage okupljene oko Franje Tuđmana bila je ideja Mike Špiljka, ali i Steve Krajačića i Ivice Račana. Danas se može mnogo špekulirati o Špiljkovim motivima jer neki događaji bacaju na njih sjenu, no mislim da je Špiljak bio prije svega zainteresiran kao „američki čovjek“ osigurati tranziciju u kojoj će svi segmenti komunističke države biti sačuvani. Komunistička partija promijenit će naziv, članovi Partije ući će u nove stranke i tamo djelovati, represivni aparat nastavit će funkcionirati, nacionalno biće će se homogenizirati, emigracija i vlast pomiriti, itd. Rekli bismo – jednim udarcem puno muha.“ Ovim je riječima Josip Manolić u svojim memoarima sažeo svu dramu hrvatske demokratske tranzicije koju i danas još ispaštamo. Možda malo preplošno od njega, posebice da se ne shvati doslovce kako su Špiljak, Krajačić i Račan držali Tuđmana na uzici, ali je bit posve točna. Stara komunistička nomenklatura tražila je način kako da preživi i nastavi živjeti i djelovati nakon pada komunizma i jednostranačkog režima te ulaska u demokratsko višestranačje. I očito su u Tuđmanu prepoznali snagu koja će izvesti tu tranziciju, i to prvenstveno zbog njegove politike pomirbe koju je on iskreno zagovarao i provodio, dok je stara garda imala debelo fige u džepu, što se vidjelo nakon Tuđmanove smrti i početka detuđmanizacije koju je pokušao provesti Stjepan Mesić, a onda s njime i Ivo Sanader. Bez Tuđmanove politike pomirbe ne bi bilo ni pobjede u Domovinskom ratu ni današnje Hrvatske! Ta je tema još s puno enigmi, ima tu još posla za istraživanje… Ali se u Hrvatskoj opet događa naopaki proces. Prvo nas politika godinama šopa s ustašama i partizanima, s Drugim svjetskim ratom koji nikako da završi, pa onda i bacanjem blata na Domovinski rat, a onda pred skore izvanredne izbore javnost je zatrpana povijesno-politikantskim smećem oko osnivanja HDZ-a, Tuđmanove uloge, osnivanja države, uloge zloglasne Udbe… I sve dakako za korist dnevnopolitičkih obračuna, a nikako u korist neke objektivne istine, da se stvar prepusti povjesničarima. Sve je to kulminiralo njemačkom presudom Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču te podsjećanjem kako su ih u Hrvatskoj od neizručivanja Njemačkoj štitili Ivo Josipović i Zoran Milanović. Kako bi okrenuo ploču, i zaboravio „Lex Perković“, Milanović je bacio kost HDZ-u te im spočitnuo da je njihovu stranku osnovala Udba. I time otvorio novu Pandorinu kutiju nabacivanja smeća koje baš i nema veze s povijesnom istinom. A što bi bila objektivna istina? Ako bi išli nekim logičnim redom, onda bi trebali uzeti u obzir da je Udba, ili od 60-ih službeno Služba državne sigurnosti, kao i svaka druga sigurnosna služba, radila analize i budućih događaja, posebice političkih. Sjetimo se samo kako je američka CIA radila analize budućnosti Jugoslavije nakon što će Tito umrijeti, i kako su predvidjeli njezin raspad. Tako je i SDS imao slične elaborate. Ta su se njihova predviđanja dakako nalazila i u rukama njihovih političkih šefova u Partiji. No SDS je imao još nešto što CIA u demokratskom društvu nije imala. SDS je ipak bio dio režimskog represivnog aparata bivše države koji se uvukao u sve pore društva, imao doušnike na svim razinama, ali ne samo doma, nego i među hrvatskom emigracijom, ako sad govorimo o Hrvatima. Sustav koji je gledao sve kontrolirati, ali i usmjeravati procese, koji je organizirao ubojstva, koji je uhićivao, ucjenjivao, regrutirao… Koji je radio sve što se radi u režimskim sustavima! Ali je imao i jednu boljku, a ona se zvala Jugoslavija. Jer je SDS kao i svaki drugi sustav bio dio jugoslavenskog aparata, i tako organiziran, usustavljen. Sudbina Jugoslavije bila je i njegova sudbina. No procesi u Jugoslaviji, posebice nakon Titove smrti, krenuli su u neželjenom pravcu, osobito za Hrvatsku. Manolić tako opisuje atmosferu 1987., kad se u Zagrebu održavala Univerzijada, i kad je Zagreb doživio ogroman procvat: „Posebno su iz redova srbijanskog rukovodstva opaske bile vrlo nepovoljne, zlonamjerne, pakosne, a i opterećene poznatim ideološkim etiketiranjima, jednako kako je činjeno Veci Holjevcu dvadesetak godina prije. Organizatori te smotre u medijskim su linčevima i na pojedinim partijskim forumima izjednačavani s „povampirenim“ proljećarima, što je mnogima u Hrvatskoj otvorilo oči. Čini se da su tek tada počeli shvaćati da se iza fraza o „hrvatskom nacionalizmu“, „buđenju ustaštva“ i „razbijanju bratsva i jedinstva“ zapravo kriju prepoznatljivi politički i gospodarski interesi koji Hrvatsku žele ostaviti u podređenu položaju. Događaji oko Univerzijade bili su zapravo katalizator, ali i okidač za brojne pojedince da je sazrelo vrijeme novog organiziranja protiv takve politike Beograda“. Znači, stara je garda gledala kako dalje. No da Tuđman nije bio na Špiljkovoj uzici, dovoljno govori njegov citat iz osobnog dnevnika, od 28. prosinca 1986. godine. Tuđman bilježi: „Razgovor s Mikom Špiljkom. Od 10 do 13.30. Bio je to naš drugi susret u njegovu stanu: prvi put pred dvadesetak godina u Gregorijančevoj ulici, gdje je stanovao prije odlaska u Beograd i sada na Radićevu šetalištu 33. Tada me je zvao da bi me nagovorio da poradimo na tome da se Koncertnoj dvorani ne da ime „Lisinski“ nego nekog revolucionara (Markovca)!!. Dakako, nisam se složio… Drugo, moja pitanja: 1. skidanje zabrane; 2. omogućavanje tiskanja; 3. vraćanje putnice (morah reći „pasoša“, jer ne znam bili me razumio), i 4. zahtjev da mi se odobri na Mirogoju grobnica da bih mogao prenijeti posmrtne ostatke oca, brata i majke… Za sve to još nisu sazreli uvjeti, ali na putu smo… Što je vrijedno zapamtiti iz razgovora?... Veoma nepovoljno mišljenje o Bakariću, Savki i Tripalu, koji su ga progonili kao „unitaristu“ i htjeli njega uzeti kao glavnog na 10. sjednici, pa se nisu usudili te je ceh platio Žanko!! Za Tripala i Savku, kaže da sve što su radili nisu činili zbog nacionalnog osjećaja nego zbog osobnog karijerizma… Smatrao se progonjenim i prognanim u Beograd. Trpio je, kaže, i on i njegova djeca 15 godina. Pripomenuh tek: što bih ja i moja obitelj mogli reći! O Hebrangu gaji sumnje; da je on već u ratu imao primjedbe na njegova stanovišta. (Dakako, sa svojih skojevskih vidokruga, dok je Hebrang već politički bio zreo čovjek. U tome je bila i njegova zla kob što nije imao sugovornika…). Prisilio me da mu potanje izložim dokaze da ne podcjenjujem jasenovačke žrtve. Možda će nešto i ostati…“ Iz ovoga je jasno da Tuđman nije nikakvo Špiljkovo mezimče, i da Tuđman o Špiljku ima jako loše mišljenje. Ali treba pročitati cijeli Tuđmanov dnevnik, pa shvatiti da je Tuđman vizionar, i da je spreman na razgovor sa svima, jer je krajnji cilj imati samostalnu državu. Tuđman ima cilj, i za taj cilj koristi svaku situaciju, svakog čovjeka koji se može uklopiti u njega, kojega može iskoristiti. Posebice postaje sve vidljivije da razlaz s Beogradom neće biti moguć bez prolijevanja krvi, a Hrvatima u takvim trenucima najmanje treba građanski rat. U tome treba tražiti razloge i zašto je Tuđman dozvolio da se SKH transformira u SDP, a ne da se SKH totalno zabrani. Ponovna su prepucavanja oko toga zašto je Tuđman 1987. dobio putovnicu, a neki drugi disidenti nisu. Sve samo da se Tuđmana opet sukobljava s Gotovcem i drugima. Iako se s uma uvijek smetne činjenica da režim tada daje putovnice i nekim drugim disidentima, recimo Milovanu Đilasu. Tuđman se čak čudi kako je dobio putovnicu, kad u dnevniku 18. srpnja 1987. bilježi: „Stiglo rješenje Okružnog suda Zagreb, od 30. lipnja 1987., kojim se odbija zahtjev za ukidanje zabrane javne djelatnosti!! Znači ostaje na snazi do 22.03.1988… U obrazloženju jedino izvještaj KPD Lepoglava! U njemu, među inim: „Krivično djelo priznaje, ali se ne smatra krivim, nastoji se prikazati intelektualnim predstavnikom hrvatskog naroda i borcem za istinu. Prema kazni je imao negativan stav, politički je negativan ekstremnim nacionalističkim stavovima“… Eto tako. Slučajno ili neslučajno. U istom mjesecu: iseljeni dio hrvatskog naroda u slobodnom svijetu dočekao me kao izraz svojih snova i težnji, kao svoju zajedničku savjest, od desnice do ljevice. I onda kad se ne slažu s mojim ocjenama i pogledima. Ovdje: ponovno neodstupni redarstveno-pogromaški odnos. Anacionalni, izmećarski poturice, mediokritetski birokratski karijeristi – dokazuju svoju principijelnost. Da, davno reče Starčević: Despocije se ne popravljaju, one trunu u propadaju! Ipak: valja se pozabaviti malo više sa svim ovim! Zašto putnica, a onda ovo i carina?!“ Da je sam u svojim snovima, viziji, i da nema nikoga tko će se uz njega pokrenuti, daje do znanja u dnevniku 2. veljače 1989. godine: „U Zagrebu održana skupština (osnivačka) „Udruženja za jugoslavensku demokratsku inicijativu“. Horvat, Matvejević, Puhovski, Vranicki: sve po izbor jugo-maglaši. Vjerojatno se nitko nije prisjetio da se takva bratija skupila u Zagrebu i Sarajevu 1919.-20.!! S istim ciljem i rezultatima kao i svi ričetaši. No, to me ponukalo da napišem: „Nacrt prijedloga za pokretanje Hrvatskog demokratskog zbora“. Moram opet sam. Ni znanja ni petlje. Samo pričanja. Nema ih čak ni po dogovoru.“ Hrvatski demokratski zbor je kasnije postala Hrvatska demokratska zajednica. Tuđman je svjestan situacije sustava, svjestan je da mu sustav otvara vrata, a on situaciju objeručke koristi. Jer da nije bio takav ne bi postigao sve što je kasnije postigao. Rekli bi, bio je pravi čovjek u pravom trenutku. SDS dakako da ne miruje. I događaju se zanimljivi procesi, koje bilježi Manolić o izvještajima SDS-a oko osnivanja HDZ-a: „Izvještaj o tim prvim danima oslikava atmosferu u kojoj smo nastojali ostvariti pretpostavke za demokratsku tranziciju, ali i pokazuje da u toj pripremi višestranačja Udba nije samo pasivni promatrač već svojevrsni „ideolog“ putem svojih suradnika, naših članova inicijativnog odbora. Pisana izvješća zapravo su već tih dana forma kojom se zapošljava obavještajni aparat, a stvarno izvješćivanje vrha Partije ide usmenom komunikacijom koju će započeti Špiljak smjenom Franje Vugrinca, jednog od najortodoksnijih „udbaša“, i dovođenjem svojih odanih ljudi u vrh hrvatske obavještajne službe – Kolje Družića i Josipa Perkovića – te slanjem Zdravka Mustaća u Beograd. Usmeno referiranje bez pismenih tragova poslije će prihvatiti i Ivica Račan. Udba u toj ranoj fazi ne bilježi spoznaju da Tuđman u razdoblju oblikovanja naše političke platforme i ostvarenja našeg vjekovnog sna kontaktira sa Slobodanom Miloševićem, tada predsjednikom CK Srbije, a da za te kontakte ne zna nitko u inicijativnom odboru. Udba ne registrira Tuđmanove kontakte (ne pismeno) i susrete u Kanadi i Americi pa i u Njemačkoj, već se bilježe relativno nevažna događanja. Da zapravo nešto nije u redu u tim našim nastojanjima oživotvorenja stranke, moglo se iščitati iz jedne nevažne činjenice, a to je da je dr. Tuđman uspijevao rješavati brojna pitanja pa tako i ona o mjestima okupljanja te nazoviopozicijske skupine. Naime, do prostora tada u vlasništvu državnih institucija dolazili smo bez naknada i bez nekih poteškoća.“ Zaključno, Tuđman je iskreno igrao na ideju nacionalne pomirbe. Također je koristio sve koji su mogli pomoći u obrani od agresije. I naravno da je znao, posebice kad je došao na vlast, i tko je Perković, znao je za tajne bivšeg sustava. Ali je prvi cilj bio obraniti se i osloboditi zemlju, izgraditi je. I svima koji su u tome sudjelovali oprostio je, smatrao je da su se dovoljno iskupili, pa tako i Perković. Otud i činjenica da je Perković bio nedirnut zbog zločina SDS-a u kojemu je on bio važna karika. Ali su procesi nakon osamostaljenja, a posebice nakon rata, otišli u neželjenom smjeru. SDS ili Udba nije nastavila živjeti kao ona stara, ali su njezini ostaci ispleli novu mrežu u koju su se ubacili i oni koji su joj ranije bili ljuti protivnici. Sve za isti interes – kontrola moći i sustava. No onda je došao ulazak u EU, pa Njemačka koja je na kraju osudila Perkovića i Mustača, i kotač se vratio na početak, opet do Špiljka. Kad Manolić pita, koji su sve Špiljkovi interesi bili da se preživi tranzicija, onda je jasno da je jedan od njih i neprocesuiranje, neotkrivanje crne strane sustava, one zločinačke. Jer je njemački sud kao glavnog političkog nalogodavca Perkovića i Mustača u ubojstvu Stjepana Đurekovića označio baš Špiljka. Tako suočavanje s prošlošću ide dalje! Ali bi trebalo biti što dalje od politike i političara. Dajte već jednom povijest prepustite struci, a vi narodu dajte toliko potrebnu bolju budućnost! Zvonimir Despot Večernji list 22.8.2016
  10. Za dovršenje posla spremni! Božidar Alić je upravo obznanio da je »sveti hrvatski pozdrav 'Za dom – spremni!' prvi put izgovoren u 7. stoljeću« kao zakletva Hrvata papi Agatonu. A u njegovim riječima se mogu pronaći i jasne upute za dovršavanje onog nedovršenog ratnog posla o kojemu je u Kninu govorio pukovnik Glavota… Usred ljeta moždane vijuge ljubitelja enigmatike u zemlji Hrvatskoj cvrče pod dvostrukom termičkom obradom. Kao da nije dovoljno što se moraju kuhati na plus trideset i nešto Celzijevih stupnjeva, dodatno ih grije i vatrica znatiželje na kojoj se prže dok pokušavaju odgonetnuti što to znači kad netko 2016. zaurla »Za dom – spremni!«. Tehnički ministar unutarnjih poslova Vlaho Orepić priznaje da do točnog odgovora ne može doći sam, pa u pomoć poziva predstavnike dviju struka: »Odgovor trebaju dati povjesničari koji se jasno trebaju odrediti prema pozdravu 'Za dom – spremni!', kao i pravosuđe. Hrvatska policija će, kao i do sada, postupati u skladu sa zakonom. Upravo zbog kontroverznih tumačenja, držim bitnim da se to jasno u zakonu pozicionira.« Predsjednica države Kolinda Grabar-Kitarović pak, za razliku od Orepića, pokušava uvjeriti pučanstvo kako to što »ZDS« doista znači za nju ne predstavlja nikakvu zagonetku. Štoviše, tvrdi da je ona osobno na to pitanje odgovorila »milijun puta«, pa odgovor ne bi ponavljala, čak i kad bi ga se mogla sjetiti. Neka ga izvoli ponuditi netko drugi. Netko za čijom pomoći vapi i Vlaho Orepić, a tko pritom ne pripada struci Jurčevićevoj, Karamarkovoj, Tepešovoj i Hasanbegovićevoj. Dakle: »Pravosudni organi, pravosudna tijela trebaju rješavati pitanje 'Za dom – spremni' i slično, a svi mi se moramo usredotočiti na to da stvorimo uvjete za bolji život za sve u Hrvatskoj.« Dok se čeka pravosudni odgovor, »ZDS« dobiva psihoteološko tumačenje. Sročio ga je pater Ivan Ike Mandurić u objavi na Facebooku: »Ako netko povikne Za Dom! – odgovor na pitanje je li to bio ustaški pozdrav, znaju samo on i dragi Bog! – ovisno o tome što pod tim pozdravljatelj misli.« A evo što o zadomspremnosti misli sam svećenik: »Siguran sam da je taj pozdrav uveden u Hrvatsku vojsku, bio bi prikladan. Jer po sebi je doista lijep. Pa bi, uz sve ostale, istovremeno bio i pozdrav HV-a.« Vlahi Orepiću je u međuvremenu ponuđeno i najosebujnije historiografsko tumačenje u povijesti povjesničarskih razglabanja o pozdravljanju Hrvata s pameću. Nije stiglo iz stručnih krugova na koje je ministar apelirao, nego iz diletantskog miljea, ali zvuči tako da bi ga bez premišljanja potpisali i neki gorespomenuti diplomirani povjesničari. A i neki nespomenuti. Nacionalni prvak u dramljenju domoljublja Božidar Alić je – najavljujući da će se njegova monodrama »Bez lustracije nema Kroacije« najesen igrati u koncertnoj dvorani »Vatroslav Lisinski« – objelodanio i povijesno otkriće na kakvom bi mu pozavidjeli i sami klasici hrvatske historicističke mitomanije: »Za razliku od zločinačke petokrake i njihova morbidnog, krvničkog pozdrava 'Smrt fašizmu, sloboda narodu', naš 'Za dom – spremni' je starinski hrvatski pozdrav, koji slavi život i slobodu. Napominjem kako je taj sveti hrvatski pozdrav prvi puta izgovoren u 7. stoljeću, kada smo mi Hrvati svojom voljom i željom primili kršćanstvo i Isusa kao jedino svjetlo, kao put, istinu i život. Tim pozdravom smo se zakleli papi Agatonu kako mi Hrvati nikada nećemo ratovati i posezati za tuđim zemljama, već ćemo samo braniti Dom svoj.« Neki će na sam spomen Božidara Alića odmah ignorantski odmahnuti rukom i znanome glumcu odreći pravo da kao diletant trtlja o ozbiljnim povijesnim temama. Čak i kada bi taj umni hrvožestvenik iznio relevantne i nepobitne dokaze tko je, kada i s koje adrese papu Agatona premijerno počastio hrvatskim pozdravom »Za dom – spremni«, garant bi se našao neki jalnuš koji bi sve to proglasio besmislicom, budalaštinom, tlapnjom ili – u najboljem slučaju – plodom histrionova histerionskog nadahnuća. Takvi su se, nažalost, spremni oglušiti i o neka pojašnjenja zagonetnih poruka naše suvremenosti što ih upravo Božidar Alić nudi krajnje otvoreno i bez fige u džepu. Stoga me baš zanima kako oni tumače riječi pukovnika Ivice Glavote izgovorene na kninskoj proslavi: »Najviše se ispričavam tebi, narode, jer nismo dovršili posao do kraja, pa sad moraš trpjeti ovakva sranja u vlastitoj domovini.« I što oni kažu – na kakav je to nedovršeni posao govornik u ime hrvatskih branitelja mislio? Da li na isti onaj posao na koji je aludirao i Tomislav vitez Merčep kada je još prije skoro dva desetljeća kazao: »S današnje točke gledišta, jednako mi ne odgovaraju ni partizani ni ustaše. Jedni su stvorili Jugoslaviju, a drugi nisu završili posao do kraja.«? Ili na nedovršeni posao o kojemu je lani zborio Đuro Glogoški: »Ono što smo započeli '91. mislili smo da smo završili '95. Nažalost, sada smo svjedoci da nismo. Ne žele nam nikako oprostiti što smo stvorili hrvatsku državu, i to je glavni problem u svemu tome. Ne samo da nam ne mogu oprostiti, već nas mrze. Mrze nas jer imamo svoju samostalnu i slobodnu Hrvatsku.«? Ili je tu poslovnu tajnu nedovršenoga Domovinskog rata otkrio logorejični Božidar Alić u svome kolumnističkom zapisu iz 2014. godine: »Oni su guba, lišaj, zlo, nametnici, posrbice i srbi, poturice i turci, sve u isti mah. Oni su nam prirodni neprijatelj! Neprijatelj su hrvatske državnosti, hrvatske samosvojnosti, hrvatskoga jezika i kulture, katoličanstva i tradicije, hrvatskih skromnih obitelji i sviju nas branitelja. Oni su, našom dobrohotnošću, pa i glupošću, preživjeli 1991. Oprosta više neće i ne može biti. Kada ih se budemo rješavali na ovaj, ili onaj način, mi Hrvati, mi hrvatski narod, morat ćemo biti kirurški precizni, bez ostataka.«? Pitanje za ljubitelje enigmatike glasi: ako Vlaho Orepić ikada shvati stvarno značenje urlajuće zadomspremnosti i puni smisao prijetnji militantnih nacionalista da će najzad dovršiti posao koji je u Domovinskom ratu ostao poluobavljen, hoće li se to dogoditi na ovaj ili na onaj način? I tko je prvi na kome će ti poduzetnici iskaliti svoje nerealizirane poslovne ambicije? Predrag Lucić Novi list 9. 08. 2016.
  11. NAKON ŽALBE DORH-a Josipu Šimuniću povisili kaznu zbog skandiranja 'Za dom' na maksimirskom stadionu Visoki prekršajni sud prihvatio je žalbu zagrebačkog Općinskog državnog odvjetništva te Josipu Šimuniću (37), bivšem stoperu hrvatske reprezentacije preinačio odnosno povisio kaznu na 15.000 kuna, a zbog neprimjerenog skandiranja s navijačima ‘Za dom spremni’ na stadionu prije dvije i pol godine. Iako je tužiteljstvo tražilo da se nogometaš sankcionira s 25.000 kuna radi kršenja članka 4. stavka 1. Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima, prema prvostupanjskoj presudi Šimunić je kažnjen tek s petinom predložene sankcije. Tužiteljstvo je u žalbi ukazalo da je Šimunićeva kazna preblaga jer je "ipak počinio prekršaj kao igrač hrvatske nogometne reprezentacije na posljednjoj i odlučujućj utakmici kvalifikacija za Svjetsko nogometno pvenstvo te da je itekako morao biti svjestan da će njegove izjave i geste doprijeti do šireg kruga osoba, a ne samo do posjetitelja na stadionu". Ni Šimuniću tih inicijalnih 5000 kuna kazne nije sjelo pa se putem svog odvjetnika žalio i on sam, ali zbog "bitnih povreda prekršajnog postupka, povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava te pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja". Podsjetimo, Šimunić je 19. studenog 2013. godine oko 22,15 sati na maksimirskom stadionu nakon službenog završetka utakmice nogometnih reprezentacija, a dok su se na stadionu još uvijek nalazili navijači, uzeo mikrofon i izašao na središnji dio travnjaka te je, okrenut prema gledateljima, tri puta uzviknuo: "Za dom". Gledatelji su mu tri puta i odzdravili sa “Spremni”. Riječ je o pokličima koji su simbol službenog pozdrava za vrijeme NDH što, smatra DORH, predstavlja manifestaciju rasističke ideologije, prijezir prema drugim ljudima zbog njihove vjerske i etničke pripadnosti te trivijaliziranje žrtava zločina protiv čovječnosti. Jutarnji list 14.05. 2016
  12. Коррупционный скандал: украинские умельцы оставили Хорватию без боевой авиации
  13. Коррупционный скандал: украинские умельцы оставили Хорватию без боевой авиации https://www.youtube.com/watch?v=H1CeIE37Wa8&app=desktop