Sign in to follow this  
Knindza Krajisnik

Zločin nad kolonom JNA na Brčanskoj Malti u Tuzli

Recommended Posts

MASAKAR VOJNIKA U TUZLI, 14 GODINA BEZ KAZNE

IZGINULI PO NAREÐENJU

Više od 200 regruta iz kasarne "Husinska buna " muèki ubijeno prilikom povlaèenja u Srbiju • Rodbina još traga za njihovim kostima

- Ko od vojnika opali metak lièno æu ga streljati - naredio je svojim vojnicima, 15. maja 1992. godine, tada potpukovnik Mile Dubajiæ, komadant tuzlanske kasarne "Husinska buna". Gotovo treæina ih je izginula poštujuæi nareðenje komandanta i verujuæi obeæanjima gradonaèelnika Tuzle Selima Bešlagiæa i komandanta Teritorijalne odbrane Envera Delibegoviæa da æe vojnicima JNA biti obezbeðen siguran izlazak i povlaèenje ka Majevici-Ugljeviku-Bijeljini-Srbiji.

Dok porodice 200 muèki ubijenih vojnika i danas tragaju za njihovim kostima, vera i nada u pravdu lagano blede.

Napad iz bolnice

Putem kojim je trebalo da proðu pripadnici JNA postavljana su mitraljeska gnezda, "beretke" su se pripremale za krvavi pir, a jedan od najznaèajnijih položaja bila je bolnica "Gradina". S prozora bolnice pucano je na vojsku koja je napuštala kasarnu. Pored ove bolnice, udaljenje stotinak metara od kasarne "Husinska buna", "zelene beretke" su, takoðe, bile stacionirane i u bolnici za pluæne bolesti "Slavinoviæi". Prema svedoèenju medicinskog osoblja srpske nacionalnosti, "beretke" su ispraznile treæi sprat bolnice "Slavinoviæi" i iz nje dejstvovali tokom dobro isplaniranog i pripremljenog masakra nad regrutima JNA.

- U živici pored groblja Trnovac u Tuzli, pre 7 godina, eshumirani su ostaci nagorelih kostiju za koje je DNK analizom utvrðeno da su mogle pripadati više od 30 osoba. Meðu njima su pronaðeni i ostaci butne kosti mog brata Cvijetina Vujanoviæa. Eto, to sam sahranio od njega u zajednièkoj Spomen-kosturnici na groblju Puèile u Bijeljini - prièa Miodrag Vujanoviæ, predstavnik porodica ubijenih u tuzlanskoj koloni. Cvijetin Vujanoviæ izgoreo je u "pincgaueru" sa jasnim oznakama Crvenog krsta, a zajedno sa njim poginuo je i vozaè Miroslav Lopatko, golobradi vojnik rodom iz Srbije, koji je bio na redovnom služenju vojnog roka.

- Gostujuæi, pre petnaestak dana, na bijeljinskoj TV BN Selim Bešlagiæ je tvrdio da je broj poginulih 46 i da su svi dostojanstveno sahranjeni na tuzlanskom groblju. Besramno laže, dabogda i njega onako sahranili! Postoje oèevici, svedoci koji su videli kako su izgorela tela kupili lopatama, a onda konjskim kolima prebacivali na smetlište. Samo manji broj ubijenih zakopan je u jami koja je iskopana bagerom pored groblja Trnovac. Tako se ni životinje ne sahranjuju! - ogorèen je Vujanoviæ.

Porodice poginulih saèinile su spisak od 95 stradalih, koji nije konaèan jer su neke od porodica stradalih emigrirale i nisu prijavile njihov nestanak, neki od stradalih su bili samci, a deo porodica s Ozrena i iz Zenice u potpunosti je likvidiran.

Taèan broj vojnika koji je 15. maja 1992. godine trebalo da napusti kasarnu "Husinska buna" u Tuzli nemoguæe je utvrditi, a prema slobodnoj proceni preživelih bilo ih je oko 680.

Grob do groba

Na pravoslavnom groblju u selu Crno Blato, desetak kilometara od Tuzle, sahranjeni su èetvorica Ðuriæa stradalih u tuzlanskoj koloni. Do Marka Ðuriæa (1936), poèivaju njegovi sinovi Zoran (1961) i Milenko (1963) , i bratanac Živko (1968).

- Rok za povlaèenje JNA iz BiH bio je 19. maj, pa se vojska povlaèila prema kasarnama najbližim granici sa Srbijom. Svaku noæ su pristizali novi vojnici iz svih krajeva, da ih je prosto bilo nemoguæe evidentirati - objašnjava Slavko Novakoviæ, koji je radio na obezbeðenju tuzlanske kasarne.

Iako su danima posmatrali ukopavanje "zelenih beretki" oko kasarne nadali su se da æe biti ispoštovan dogovor komandanta Mileta Dubajiæa sa gradonaèelnikom Tuzle Selimom Bešlagiæem, komandantom Teritorijalne odbrane Enverom Delibegoviæem, bivšim naèelnikom DB Tuzle Mehmedom Bajriæem i radnikom Ministarstva odbrane Muhamedom Žiliæem (poslanik SDA u parlamentu BiH), i da æe JNA napustiti kasarnu 15. maja u 14.00 èasova, evakuišuæi se u pravcu Skojevska ulica-Brèanska malta-Požarnica-Ugljevik-Bijeljina-SR Jugoslavija.

Radojica Iliæ, vojnik po ugovoru, jedan je od onih koji je uspeo da preživi masakr kao invalid druge kategorije.

- Pet dana pre evakuacije poèele su ekscesne situacije oko kasarne. "Beretke" su se ukopavale iznad kasarne, pucale su i provocirale. Gledali smo ih kako koriste bolnicu "Gradina" u blizini naše kasarne. Nekoliko dana pred izlazak razgovarali smo sa komandantom i njegovim zamenikom, Miletom Dubajiæem i Veljkom Brajiæem, koji su nas uveravali da imamo garancije za bezbedan izlazak. I tog dana Bešlagiæ je Dubajiæu garantovao bezbednu evakuaciju, mada nam nije dozvoljen izlazak u željenom pravcu ka Ozrenu i Doboju - svedoèi Iliæ.

Kolona od približno 150 vozila natovarenih materijalno-tehnièkim sredstvima i oko 680 vojnika u dogovoreno vreme bila je spremna za polazak. Iliæ se nalazio na èelu kolone, u treæoj pragi, pokvarenoj i prekrivenoj. Kilometar od kasarne, na raskrsnici Skojevske ulice (današnja Ulica Armije BiH) i Brèanske malte doèekala su ih dvojica pripadnika "zelenih beretki" sa puškomitraljezima naredivši im da se vrate nazad.

- Nisu bili spremni za napad, trebalo im je još vremena da se organizuju, pa su nas vratili - jednoglasni su preživeli iz tuzlanske kolone.

- U povratku smo sreli komandanta kasarne Dubajiæa koji nam je zakazao sastanak u 18.00 èasova, na kojem æemo dobiti instrukcije. Veæ je nastao haos. Poèeli su pucati s brda po vojsci i kasarni. Od povratka u kasarnu, pa sve do 18.00 èasova, gledali smo autobuse pune pripadnika "zelenih beretki" kako dolaze iz pravca sela Crno Blato i idu ka Brèanskoj malti. Bili smo svesni šta nas èeka - svedoèi Slavko Novakoviæ koji je nekoliko sati kasnije tog istog dana ostao bez desnog oka, leve noge i izrešetanih bubrega.

TV PRENOS ZLOÈINA

• Na nenaoružane vojnike pucali iz podruma solitera, stanova, specijalno uraðenih vozila, šume, a sve to prenosila televizija "FS-3"

Nakon što je kolona JNA sa Brèanske malte vraæena u kasarnu "Husinska buna", paravojska SDA - "zelene beretke" i muslimanska policija ubrzano su nastavili pripremu masakra. U 18 èasova u kasarni je održan novi sastanak komande tuzlanske brigade i komandanta Teritorijalne odbrane Envera Delibegoviæa.O detaljima dogovora prièa tadašnji bezbednjak Slavko Novakoviæ:

- Prisustvovao sam sastanku komandanta Dubajiæa sa tadašnjim naèelnikom tuzlanske TO Enverom Delibegoviæem gde je dogovoreno naše povlaèenje u pravcu Brèanska malta - Požarnica - Ugljevik - Bijeljina - SR Jugoslavija. S obzirom na to da smo videli šta se sprema izrazili smo bojazan i sumnju u bezbedno napuštanje kasarne, na šta je Delibegoviæ energièno reagovao i rekao da æe on iæi na èelu kolone zajedno sa komandantom Miletom Dubajiæem. Tražio sam da njih dvojica idu u sredini kolone kako bi mi bili koliko- toliko zaštiæeni, ali je usledilo Dubajiæevo nareðenje: "Mali i ostali, od vozila do vozila, obavestite da je kretanje u 18.50 èasova u napred navedenom pravcu. Mi nièim ne smemo izazvati policiju i teritorijalce, a na èelu kolone nalaziæemo se ja i Delibegoviæ".

Osloboðen naredbodavac

U momentu dok je 200 vojnika JNA gorelo kao buktinja, prvih 7-8 vozila, na èelu sa komandantom kasarne "Husinska buna" Miletom Dubajiæem i komandantom TO Enverom Delibegoviæem, stiglo je u Požarnicu. Odatle je Dubajiæev vozaè vratio Delibegoviæa u Tuzlu.

Kada su prva vojna vozila na Brèanskoj malti skrenula levo ka Požarnici, prema svedoèenju preživelih vojnika, po koloni je otvorena vatra sa svih strana i iz svih vrsta oružja.

- Pucali su iz podruma solitera, iz stanova, sa punktova koje su postavili, iz specijalno uraðenih vozila, iz šume. Kolona je bukvalno gorela. Vozili smo zapaljivi materijal, mine, granate, pa su se kamioni pretvarali u buktinje u kojima su goreli vojnici - priseæa se Novakoviæ, koji se posle 61 dana probudio na VMA u Beogradu, bez oka i noge, teško ošteæenih bubrega.

Tuzlanska televizija "FS-3" direktno je prenosila ceo tok maskra vojnika, a reporter s lica mesta bio je Salih Brkiæ.

Dokazi

Centar Javne bezbednosti Bijeljina podneo je Tužilaštvu BiH, 18. jula 2005. godine, dopunu Izveštaja kriviènog predmeta "Tuzlanska kolona". Pored veæ osumnjièenih devet lica prijavljeno ih je još 27 od kojih za 7 lica postoji sumnja da su odgovorni za genocid, ratni zloèin protiv civilnog stanovništva, ratni zloèin protiv ranjenika i bolesnika i ratni zloèin protiv ratnih zarobljenika. Prijavljena su i tri lica zaposlena u bolnici 'Gradina' zbog sumnje da su kršila pravila meðunarodnog humanitarnog prava i pravila medicinske etike prema ranjenicima, ratnim zarobljenicima i bolesnicima - civilima srpske nacionalnosti.

Izvještaj je saèinjen na 67 stranica i 116 izjava svedoka. U predmetu je dostavljeno 1.079 stranica dokaznog materijala.

Nenaoružanim vojnicima nije bilo spasa. Poštovali su dogovor, pa u njihovim puškama nije bilo municije. Tela su im se pretvarala u buktinje.

- Teže su mi rane u duši od ovih fizièkih. Gazili smo po deci, vojnicima koji su došli iz Niša, Kragujevca, Pirota, Prištine da odsluže dug otadžbini. Padali su po ulici kao snoplje, a mi smo ih gazili. Svako ko je pokušao pomoæi nekom od njih i sam je stradao ili je ranjen. Pokušao sam pomoæi deèaku koji je ležao pored kamiona, ali sam pogoðen u stomak, obe ruke i nogu. Vojnik do mene povukao me nazad u kamion, a naša sreæa je bila što vozaè nije pogoðen - priseæa se Radojica Iliæ jednog od najstraviènijih zloèina u BiH.

Dugih 14 godina porodice nastradalih i preživelih iz tuzlanske kolone nadaju se bar poèetku suðenja za ovaj zloèin. Umesto oèekivane pravde, suoèeni su sa prebacivanjem predmeta od suda do suda, dok Tuzla praznuje 15. maj kao dan osloboðenja.

Predmet "Tuzlanska kolona" formiran je u Vojnom tužilaštvu u Beogradu. Skupljena je obimna dokumentacija i veliki broj izjava na osnovu kojih je, marta 1995. godine, podneta krivièna prijava i raspisana poternica protiv 59 naredbodavaca i izvršilaca masakra. Èetiri godine kasnije optužnica je predata Tribunalu u Hagu, odakle je nakon 6 godina vraæena Okružnom tužilaštvu u Bijeljini. Haški tribunal dao je saglasnost za podizanje optužnica protiv èetiri osobe bošnjaèke nacionalnosti, osumnjièene da su 15. maja 1992. godine poèinile ratni zloèin u Tuzli.

Predmetom se 2005.godine bavilo i Tužilaštvo za ratne zloèine u Beogradu.

- Rezultati istrage do sada pokazuju da se ono što zna javnost, doduše, u manjem obimu, zaista i dogodilo. Muèenje se svodilo na neèoveèno postupanje prema zarobljenicima. Sekli su im pojedine delove tela, ispaljivali maneverske metke u anuse, tako da su umirali u velikim mukama - saopšteno je tada iz Tužilaštva za ratne zloèine u Beogradu i potvrðeno da je u koloni je poginulo oko 200 starešina i vojnika, dok je 140 zarobljeno i na najsuroviji naèin muèeno. Samo mesec dana nakon ovog saopštenja beogradsko Tužilaštvo je najavilo da æe "predmet æe biti procesuiran u BiH, jer se rat tamo dogodio i tamo su eventualni poèinioci".

U bijeljinskom Okružnom tužilaštvu trebali su biti saslušani nekadašnji komandant tuzlanske TO Enver Delibegoviæ, njegov saradnik Faruk Prciæ, bivši policijski komandant Mehmed Bajriæ i komandant paravojne jedinice Muhamed Brkiæ, za koje je Haški tribunal dao zeleno svetlo za nastavak istrage i podizanje optužnice. Njihovo saslušanje je odloženo jer je zatraženo zvanièno mišljenje Tužilaštva BiH. Predmet je, 25. januara 2005. godine, iz Okružnog tužilaštva u Bijeljini prosleðen Tužilaštvu BiH, tužiocu Mirsadu Striki.

Porodice stradalih u Tuzlanskoj koloni veruju da ovaj predmet još uvek stoji u nekoj fioci Tužilaštva BiH, kao i mnogi drugi predmeti o zloèinima nad srpskim stanovništvom.

СРПСКА ДИЈАСПОРА

Share this post


Link to post

Za organizaciju i izvodjenje napada na tuzlansku vojnu kolonu osumnjiceni su sledeca lica:

1. Beslagic Selim, gradonacelnik Tuzle,

2. Hadzic Izet, predsjednik okruga Tuzla,

3. Delibegovi' Enver, komandant opstinskog staba Tuzla,

4. Bajric Mehmed zvani Meso, nacelnik centra bezbjednosti Tuzla,

5. Zzilic Mehmed zvani Zila,

6. Zaimovic Sher, rukovodilac "Patriotske lige" u Tuzli i organizator privatnih zarvora za Srbe,

7. Prcic Faruk, direktor Rudarskog instituta u Tuzli,

8. Rancic Hazim,nacelnik CSB Tuzla,

9. Knez Zeljko, bio potpukovnik u JNA,

10. Dervisevic Hamza iz Tuzle,

11. Pavlovic Ado rodjen 1970. u Tuzli, ulica Mahmuta Busatlije,

12. Pavlovic Jasmin iz Tuzle, ulica Mahmuta Busatlije,

13.Okanovic Suljo, bivsi vozac gradskog saobracajnog u Tuzli, iz Tuzle, ulica Dojccica Lukica,

14.Okanovic Ismet,

15. Dedic Muhamed iz Tuzle, komandir odjeljenja stanice milicije u Tuzli,

16. Hamzic Hamza, bivsi pripadnik drzavne bezbednosti u Tuzli,

17. Pjanic Mefrudin iz Tuzle,

18. Pjanic Mirsad iz Tuzle,

19. Bekic Cusa iz Tuzle,

20. Blagojevic Zoran iz Jasenica, sa prebivalistem u Tuzli,

21. Bassic Galib, aktivni milicioner u Tuzli,

22. Zlatanovic Jasmin, zamjenik nacelnika SUP-a Tuzla, sef kriminalisticke sluzbe,

23. Alilovic Cazim iz Tuzle, ulica Vjekoslava tanjica broj 62.,

24. Chehajic Musto iz Plana kod Tuzle,

25. Ssepic Kame iz Tuzle, vlasnik privatne prodavnice auto dijelova u selu slavinovici kod Cesme,

26. Brcvanovic Juro iz Krizana kod Tuzle,

27. Bukovic Jakub iz sela Slavinovica kod Tuzle,

28. Djug Kemal iz Tuzle,

29. Sehovic Mirha iz Tuzle, snaha od doktora Sehovica,

30. Fazlic Munivera iz Tuzle, supruga doktora Fazlica,

31. Bajic Osman, bivsi potpukovnik JNA saobracajne sluzbe,

32. Shadic Azim iz Tuzle,

33. Sharic Hamza, bivsi porucnik JNA,

34. Sharic salih, bivsi zastavnikJNA i upravnik pekare u Tuzli,

35. Shljivic Asim,

36. Delic Sead, bivsi major JNA,

37. Zulic salih, porucnik u rezervi,

38. Delibegovic Mirsad, stariji vodnik u rezervi,

39. Brkic Muhamed, clan kriznog staba SJB u Tuzli,

40. Nikolic Budimir, clan kriznog staba SJB u Tuzli,

41. Jurisic Ilija, clan kriznog staba SJB u Tuzli,

42. Badza Djordje, bivsi porucnik jNA, nacelnik tehnicke sluzbe u 2. korpusu A BiH,

43. Livadic Nihad, bivsi porucnik JNA, nacelnik bezbjednosti u Tuzli,

44. Vidic Mladen, bivsi porucnik JNA, komandir specijalne manevarske brigade MUP-a za napad na kolonu, pripadnik 115. brigade Hrvatskog vjeca odbrane- Zrinjski u Tuzli,

45. Pekaric Kadro, milicioner, komandir interventnog voda manevarske cete MUP-a za napad na kolonu,

46. Gligoric Sime Slavko, bivsi potpukovnik JNA, rodjen u Srpcu 1942., zamjenik komandanta logisticke baze u Tuzli,

47. Krasnici Halila Agim, bivsi kapetan 1. klase JNA, rodjen 1956. u Peci, sada u 2. Korpusu A Bih,

48. Gashi Alije Damir, bivsi stariji vodnik JNA rodjen 1956. u Srbici, komandanr minobacacke baterije u 2. korpusu armije BiH,

49. Zrimic Jakova Mato, rodjen 1963. u Djakovu, Hrvat, stariji vodnik u JNA,

50. Beganovic Mustafa, bivsi kapetan 1. klase JNA,

51. Bjedic Mahmut, kapetan 1. klase u rezervi,

52. Mot Neda, snajperista A BiH,

53. sin Jukic Mije, snajperista A BiH,

54. kci Jukic Mije, snajperista A BiH,

55. kci Zzaric Zivana, snajperista A BiH iz Pozarnice,

56. Bajrica Sadija, snajperista A BiH,

57. Salkovic Nedzad, pjevac,

58. Kolar Ivan, bivsi podoficir JNA,

Za gore navedene postoji osnovana sumnja da su pocinili krivicno djelo genocida iz clana 141. KZ SRJ, u sticaju sa krivicnim djelom ratnog zlocina protiv civilnog stanovnistva iz clana 142. KZ SRJ, ratnog zlocina protiv ranjenika i bolesnika iz clana 143. KZ SRJ i ratnog zlocina protiv ratnih zarobljenika iz clana 144. KZ SRJ u vezi sa clanom 145. stav 1. KZ SRJ i napad na vojno lice u vrsenju sluzbe iz clana 206. stav 4. u vezi stava 1. KZ SRJ.

Share this post


Link to post

Kada se ili ako se bude sudilo tim balijama onda treba suditi i onome ko je ostavio vojnike bez municije. Nevidjeno, ostaviti vojsku bez municije i prava da se brane ako budu, kao sto i jesu, napadnuti.

Share this post


Link to post

Pa prijatelji sta da vam kazem.

Taj koji je ostavio vojnike bez municije Mile Dubajic, koliko sma cuo nije vise medju zivima -ali nisam 100 % siguran.

Ono sto znam o tom covjeku je da je nakon svih dogadjanja u Tuzli prekomandovan u II Krajiski korpus, bio je komandant Drvarske lake pjesadijeke brigade na Bihackom ratistu i svojim losim ljudskim i profesionalnim kvalitetima ucinio mnogo loseg Srbima iz Drvara.

Njegovom krivicom izginulo je masa ljudi na Grabezu, a nerjetko je najbolje borce koji bi mu se suprostavili kaznjavao tako sto je vojnoj policiji iz svog obezbedjenja naredjivao da ih vezuju zicama za drvece blizu linije fronta....

Tolika nedjela je taj covjek pocinio da mi je muka da o tome pricam i pisem.

Share this post


Link to post

Ето какав смо војни кадар имали.

Неспособни официри жртвују невине животе. За неког је књига а за неког мотика. За такве људе није ни једно ни друго.

Срамота.

Share this post


Link to post

Svjedoci

"Iako u svojoj izjavi otkriva imena osoba sa kojima je direktno pregovarao, Dubajic ne pominje detalje razgovora i ne opisuje garancije koje je dobijao. Da li su one bile toliko cvste da zbog toga nije zatrazio podrsku avijacije, koju je sutradan dobio "obicni" kapetan sa dijelom vojnika koji su se sklonili u skladistu "Sipad", da li je pravac koji navodi bio ultimativno odredjen kao jedini siguran "na kojem nece biti napada" iako je, kazu druge starjesine, prema planu povlacenja bilo predvidjeno da brigada ide u pravcu Ozrena – pitanja su na koja njegovo svjedocenje ne daje odgovore. Takodje ne govori nijedan detalj o telefonskim i drugim kontaktima koje je, prema rijecima oficira, imao sa Selimom Beslagicem.

Da li mu je i on davao garancije i koje?

Interesantno bi bilo rasvijetliti i ulogu aktuelnog Beslagicevog nasljednika na mjestu gradonacelnika Tuzle Jasmina Imamovica. Dubajic ga spominje kao aktera posljednjih pregovora u 16 casova, a sam Imamovic je u emisiji povodom "dana oslobodjenja Tuzle" prije godinu-dvije dana rekao da je bio jedan od garanata da kolona nece biti napada i da je "jedva spasio zivu glavu bjezeci iz kolone koritom Jale", dok mu se supruga nalazila u zgradi u kojoj je bila i televizija FS 3 (sugerisuci da je bila u TV-ekipi), koja je direktno prenosila napad. Ako tuzilastvo racuna da ce tesko biti "otkraviti" Dubajica, treba racunati i na vrijeme koje je proteklo od 1992. do danas, ali takodje i na vec uobicajeno izbjegavanje svjedoka da pricaju o dogadjajima povezanim sa zlocinima u kojima se imenuju krivci. Pitanje je i koliko ih je trenutno zivo i da li je moguce pronaci njihove adrese. Jedna od zanimljivih licnosti za utvrdjivanje istine je i pukovnik Ugo Nonkovic, specijalni izaslanik generala Save Jankovica, "ovlastenog" za "koordiniranje aktivnosti na prolasku jedinica kroz Tuzlu".

On je, kazu pojedini oficiri 92. mtbr., imao toliko dobre veze sa Beslagicem i ostalima da sumnjaju da je radio i za njih. I Nonkovic je, prema sopstvenoj izjavi, prisustvovao sastanku od 9 do 12 casova u Domu JNA 15. maja. Nakon toga je imao telefonske kontakte sa Beslagicem, od kojeg je trazio obustavu paljbe po kasarni oko 13 casova istog dana. On je i prvi oficir JNA koji je vec oko 20 ili 21 cas obisao kolonu u plamenu i tom prilikom u svom vidokrugu izbrojao oko 49 posmrtnih ostataka vojnika. Izvori iz Saveza logorasa RS za njegovo ime vezu i navodni video-snimak koji se, tvrde, nalazi u arhivi Vojske SCG u Nisu. Porodice poginulih u koloni, sa kojima je kontaktirao "Patriot" navode da su im se javljali radnici komunalnog preduzeca i gradske cistoce kojima je bilo naredjeno da sklone sa ulice tela ubijenih vojnika. Ubacivali su ih u smecarske kamione sa presama i odvozili na gradsko smetljiste. Oni su ih "u djecu kleli" da ne spominju njihova imena jer se plase za svoju bezbjednost u Tuzli!!!

Jedan od svjedoka (ime poznato redakciji lista "Patriot" ) navodi da su na sakupljanju posmrtnih ostataka radili i Rifko Pepic i izvjesni Hasib. Radnici na deponiji iz 1992. godine su mu pricali da su u noci 15. i 16. maja dovozena mrtva tijela i zatrpavana slojem smeca debljine pet metara. Kao tacnu lokaciju navodi udaljenost od 150 do 200 metara od mjesta gdje su 1992. bile parkirane masine.

Na bageru koji je ravnao smece radio je, kaze, Hajdur Husein.

Kao cuvar bio je izvjesni Hajdur iz Tojsica, a direktor Komunalnog preduzeca u to vrijeme bio je Dzevad Berdic.

U Bijeljini vec kruze price onih koji su boravili u Tuzli da je dijelu svjedoka vec "prijeceno". Navodi se i slucaj jednog Srbina koji je odustao od pokazivanja tacne lokacije na kojoj su sahranjeni ostaci vojnika nakon sto je "prijateljski upozoren", ali od strane Srba koji imaju "dobre veze sa Tuzlom".

Posao Tuzilastvu u Bijeljini u ovom slucaju znatno bi olaksalo uvodjenje instituta zasticenog svjedoka, koji, kako navode pravnici, trenutno ne postoji u Kaznenom zakonu."

Preuzeto sa:

http://www.torlak.net/2005/zlocini/1.html

Share this post


Link to post
Zloèin nad "tuzlanskom kolonom"

Ubice još na slobodi

Komandant kasarne Mile Dubajiæ u razgovorima koji traju od devet ujutro u Domu JNA dobija obeæanje od predsjednika Izvršnog odbora SO Tuzla Seada Avdiæa (i danas visoki funkcioner SDP-a), Refika Ahmedoviæa i Sime Šolaje da æe se kolona moæi mirno povuæi i da ih "zelene beretke" neæe napadati. Vojnici u koloni upozoravaju Dubajiæa na moguænost izdaje i prevare. Predlažu borbeni poredak i izvlaèenje prema Ozrenu ili na drugu stranu koja nije zaprijeèena i minirana, kao put prema Ugljeviku i Bijeljini. Dubajiæ ih uvjerava u suprotno. Za vrijeme napuštanja odreðeno je – 19 èasova, a za pravac – iskljuèivo Skojevska ulica, Brèanska malta, Bijeljina. U vozilo sa Dubajiæem sjeda "garant" Enver Delibegoviæ. Ostali garanti Jasmin Imamoviæ, Benjamin Fišekoviæ, Povikiæ, Brkiæ i ostali rasporeðeni su u sredinu i na kraj kolone

ПАТРИОТ ONLINE

Share this post


Link to post

Bitno je da je on smrad prezivio. Danas, ako je ziv, moze da prica sta hoce o svim tim balijama iz Tuzle.On je imao odgovornost za svoje vojnike. Trebao je on sjesti u sredinu kolone a ne naprijed, smrad. Izdao je svoje vojnike i ne zasluzuje da mu se ime pomene.

Share this post


Link to post
Ostali garanti Jasmin Imamoviæ, Benjamin Fišekoviæ, Povikiæ, Brkiæ i ostali rasporeðeni su u sredinu i na kraj kolone.

Е ово ми је мало нејасно. Шта је било с тим "гарантима" када су зелене беретке и ТО отворили ватру на колону? Како су могли пуцати а да су знали да се у колони налазе њихови? Има ли ко детаљнијих информација?

Читам помало друге форуме, између осталог и "њихове", па на једном пронађох једну другу верзију догађаја у Тузли 15. маја 1992.

Агресорска ЈНА је требала да напусти Тузлу без наоружања. Приликом кретања и проласка кроз град војници су из аутоматског оружја пуцали по оближњим зградама, провоцирајући становништво. Затим су формације ТО узвратиле ватру, тиме је дошло до више експлозија јер су камиони ЈНА били пуни муниције и експлозива а нису требали да буду. :ljutko:

Share this post


Link to post

Paklena zamisao

Period od 14.30 do 18.50 sati, kada kasarnu napušta prvo vozilo, "teritorijalci" i muslimanske paravojne formacije koriste da oèiste oružje razgrabljeno iz magacina Kozlovac (prevoz kamionima organizovao direktor Rudarskog instituta i bivši rezervni kapetan Faruk Prciæ) i da postave zasjede, kako su to zamislili bivši oficiri JNA potpukovnik Željko Knez i Slavko Gligoreviæ.

"Prema izjavama svjedoka, kasarnu prvi u "pragi" napušta potpukovnik Dubajiæ zajedno sa naèelnikom Štaba TO Tuzla Enverom Delibegoviæem. Iza njih, u automobilu tuzlanske milicije, bio je bivši naèelnik Centra bezbjednosti Tuzla Muhamed Brkiæ sa dva policajca. Zatim izlazi crvena "zastava 101", Dubajiæevo civilno vozilo, u kome se nalazi njegova supruga, a iza njih su dva "pincgauera" sa vojnom policijom. Slijedi "praga", šest kamiona i jedno oklopno vozilo (BOV) izviðaèke èete. Grupa je izašla na prijavnici i u startu je imala oko 300 metara prednosti u odnosu na ostatak kolone, koja izlazi na glavnoj kapiji kasarne. Dio vojnika i rodbine ubijenih kasnije je optužio Dubajiæa da je "na vrijeme pobjegao". Postojala je èak i sumnja da je imao "dil" sa muslimanskim snagama, ostavljajuæi im na milost i nemilost ostatak kolone."

"Dubajiæ je povišenim tonom od Bešlagiæa ultimativno zahtijevao i dobio obustavu napada na kasarnu", sjeæa se taj oficir. Dubajiæ ce nakon tih razgovora svoje oficire upoznati i sa "sadržajem dogovora koji je sa Bešlagiæem postigao u vezi sa izvlaèenjem snaga i sredstava iz kasarne". Bešlagiæ, kao garanciju za mirno povlaèenje vojnika JNA, šalje svoje èelne ljude iz Kriznog štaba da u tri vozila budu u vojnoj koloni - na njenom èelu, u sredini i na zaèelju. Oni, meðutim, ne ulaze u vojna vozila i kamione, nego ostaju ili u policijskim, ili u civilnim automobilima, koje u toku napada niko ne gaða. Nakon što su pregovori okonèani, potpukovnik Dubajiæ nareðuje majoru Ranku Belojici, pomoæniku komandanta za pozadinu 92. motorizovane brigade, da dalje prenese naredbu o pokretu kolone ka Majevici i Požarnici, pošto tuzlanske vlasti nisu dozvolile kretanje nijednim drugim pravcem. Vojnici su najstrože upozoreni da nièim, gestovima ili pjesmom, ne provociraju bilo koga. Zbog obeæanja da æe vojna kolona mirno napustiti Tuzlu vojnici se ne pripremaju za odbranu. Vojnicima je nareðeno da pušèane cijevi okrenu nadolje i da podignu cerade na kamionima. U 18.20 èasova komanda o pokretu prenijeta je dalje. Vojska napušta zaklone i ulazi u kamione."

Ovo je samo jedan dio teksta.

Preuzeto sa:

http://www.balvanderi.rs.ba/_sgt/mi_1.htm

Share this post


Link to post

Evo idem redom, ali cu malo preskociti uvod zbog duzine teksta. Prebacivacu u nastavcima.

I

Otkrivanje zloèina(ca)

"Prema podacima jugoslovenskog Dokumentacionog centra, zbog poèinjenih ratnih zlocina Vojnom tužilaštvu u Beogradu još 1995. podnijeta je krivièna prijava protiv 59 lica. Meðu njima je i Selim Bešlagiæ, koji je naredio formiranje Kriznog štaba i napad na kolonu. Jedan od uèesnika u pregovorima o mirnom izlasku jedinica JNA iz Tuzle i jedan od onih koji je dao, kasnije pogažene, garancije za bezbjednost vojnika bio je i Sead Avdiæ, zamjenik predsjedavajuæeg Predstavnièkog doma Parlamentarne skupštine BiH i visoki funkcioner Stranke za BiH. Komandu za napad izdao je Mehmed-Meša Bajriæ, tadašnji naèelnik Centra javne bezbjednosti u Tuzli i predsjednik Kriznog štaba Stanice javne bezbjednosti u Tuzli. U Štabu su se nalazili još i Ilija Jurišiæ, Budimir Nikoliæ, Muhamed Brkiæ i drugi. Precizan plan napada na kolonu izradili su bivši potpukovnici JNA Željko Knez (operativac u 17. korpusu JNA) i Slavko Gligoreviæ, dok su cijelu operaciju finansirali Mirha Šehoviæ, snaha dr Šehoviæa, i Munivera Fazliæ, supruga dr Fazliæa.

Komandant Kriznog štaba TO Tuzla bio je Enver Delibegoviæ, dok su na èelu isturenih štabova bili pretežno ekstremisti, èlanovi SDA. Na èelo specijalne manevarske brigade za napade na vojne jedinice i kasarne JNA postavljen je bivši poruènik JNA Mladen Vidiæ. Faruk Prciæ, direktor Rudarskog instituta u Tuzli i do tada rezervni kapetan JNA, po naredbama Kneza i Gligoreviæa, blokirao je komunikacije ka Požarnici i Majevici i iskopao tranšeje pored puta od raskrsnice Brèanska Malta do sela Slavinoviæi.

Signal za napad dao je stariji vodnik Mato Zriniæ, ispalivši tri metka u vazduh u trenutku kada je zaèelje kolone izlazilo iz kasarne. Prve hice prema vojnicima, kojima su prethodno tuzlanski moænici garantovali bezbjedan izlazak, ispalio je Muhamed N. iz Tešnja. On je bio u posadi "prage" postavljene na raskršæu Skojevske ulice i Brèanske Malte. Usporavanje kretanja kolone (u kojoj se nalazilo 600 ljudi i oko 200 vozila) sa 30 na 10 km na sat i njeno presijecanje prethodno su izvršili bivši oficiri JNA - stariji vodnik Damir Gaši i rezervni kapetan Mahmut Bijediæ, ubacivši se svojim vozilima u putanju kretanja kolone. Poginuli vozaèi vojnih kamiona pogoðeni su, u glavu i grudi uglavnom snajperskim hicima, upuæenim sa okolnih položaja, odakle su djelovali snajperisti Neda Mot, Sadija Bajrica, sin i kæer Mije Jukiæa, kæerka Živana Zariæa...

Komandir Èetvrte manevarske èete za napad na kolonu Kadro Pekariæ, nakon što je od Mehmeda Bajriæa dobio nareðenje da otvori vatru po koloni, za poèetak napada je tražio i dobio potvrdu i od èlana Štaba SJB Tuzla Ilije Jurišiæa. Tada je otpoèeo masakr, èiji se tragovi i danas perfidno skrivaju, produžavajuæi patnje porodica, koje ni deset godina nakon poèinjenog zloèina ne znaju za grobove svojih najmilijih.

Sve je, direktno, sa kule "F" prenosio TV Front slobode 3, uz besprizorne komentare Zlatka Dukiæa i Marka Divkoviæa, koji je u jednom trenutku, kada je eksplodirao vojni kamion, rekao: "Kako je vruæe, dobro bi došla jedna hladna piva." Dobar dio osumnjièenih za pokolj vojnika JNA u Tuzli i danas obavlja vrlo visoke funkcije u toj opštini, kao i u zajednièkim organima BiH."

Share this post


Link to post

II

Hronologija monstruoznog plana

Do 14. maja u sastavu 92. motorizovane brigade u kasarni "Husinjska buna" bio je motorizovani bataljon iz Pirota sa oko 600 ljudi. On je u skladu sa dogovorom SRJ i vlasti u Sarajevu pratio i obezbjeðivao povlaèenje jedinica u Jugoslaviju, ali i obezbjeðivao širi prostor kasarne i skladišta oružja. Povlaèenjem tog bataljona, 14. maja, prema pretpostavkama svjedoka, stvoreni su povoljni uslovi za napad na preostale vojnike, koji æe se odigrati sutradan. U kasarni "Husinjska buna" ostao je dio vojnika na redovnom odsluženju vojnog roka i dio rezervnog sastava koji je veæ bio angažovan na poslovima dislokacije.

Sutradan, 15. maja, niko od vojnika i starješina nije ni slutio šta æe se dogoditi toga dana. Oficiri muslimani i Hrvati, koji ranije nisu dezertirali, pojavili su se na poslu. U kasarni se zadržavaju do 13 èasova, kada naglo nestaju u gužvi oko pakovanja kamiona i tovarenja tehnièkih sredstava. Upravo u to vrijeme "Zelene beretke", nakon pljaèke oružja iz magacina TO Tuzla na Kozlovcu, ubrzano zauzimaju položaje oko kasarne koje je napustio bataljon iz Pirota.

Komandant kasarne potpukovnik Mile Dubajiæ, kako navode svjedoci, postiže dogovor sa tadašnjim predsjednikom Izvršnog odbora SO Tuzla Seadom Avdiæem i predstavnicima SO Tuzla Refikom Ahmedinoviæem i Simom Šolajom da "Zelene beretke " neæe provocirati jedinice JNA u kasarni i da ce se mirno saèekati njihovo povlaèenje do 19. maja.

Negdje na sredini sastanka u salu u Domu JNA, gdje su voðeni pregovori, ušao je pukovnik Ugo Nonkoviæ, u to vrijeme zadužen za održavanje kontakata sa muslimanskom stranom i rekao: "Ne brinite, gospodo, kljuèevi od dvorca su vaši. Zar ne vidite da u kasarni nema više vojske." Dio oficira i vojnika kasnije æe posumnjati da je Nonkoviæ, osim što je sa muslimanskom stranom kontaktirao, za njih i radio. Potpukovnik Dubajiæ se nakon pregovora, oko 13 casova, vratio u kasarnu, a njegove kolege su primijetile da je "vidno nervozan i uznemiren".

O detaljima dogovora nije prièao ni najbližim saradnicima. Vojnici postaju ozbiljno zabrinuti za svoje živote. Tog dana, prema saznanjima oficira, bila je završena mobilizacija jedinica TO Tuzla, a svuda oko kasarne prolazile su kolone dobro naoružanih teritorijalaca. Oni su zauzimali dominantne taèke koje je dan ranije napustio pirotski bataljon. Na okolnim zgradama postavljeni su snajperisti, a sa brda oko kasarne vršena su stalna osmatranja. Nakon što je izviješten o novoj situaciji, Dubajiæ je naredio da se formira kolona za izlazak iz kasarne, a "on æe zvati predsjednika opštine Tuzla Selima Bešlagiæa da vidi o èemu se radi".

U 14.30, prema svjedoèenjima, "rulja" je ušla u veæ napušteno skladište oružja Kozlovac, iz koga je ranije izvuèeno naoružanje JNA, ali u kome je, prema dogovoru, ostalo oružje TO Tuzla. Civili zajedno sa èlanovima TO, "Zelenim beretkama" i drugim jedinica razvlaèili su moderno automatsko naoružanje i sanduke sa municijom.

Sat kasnije, nakon zauzimanja položaja oko kasarne, poèinje snažan napad pješadijskim naoružanjem. Vojnici su iznenaðeni, jer im je ranije prenijeta vijest da je dogovoren miran izlazak iz kasarne. "Nije se znalo ko na koga puca", svjedoèe za Patriot preživjeli. Pošto u kasarni nije bio iskopanih rovova za odbranu, vojska zauzima ležeæe položaje oko kamiona u veæ formiranoj koloni, ili u zgradama, sa kojih razbijena stakla padaju po njima. Oficiri smatraju da se radi o "varka napadu", koji ima za cilj da se izvrši pritisak da vojska napusti kasarnu, jer su projektili ispaljivani relativno visoko i u objekte. Dubajiæ izdaje naredbu da se na napad ne odgovara, osim u sluèaju da veæ formirana kolona u kasarni bude direktno napadnuta. Napad traje do 16.00 casova, a još veæom silinom ponovljen je u 16.30. Ovaj put, sem pješadijskog naoružanja, upotrijebljene su i zolje. Jednom od njih pogoðena je benzinska stanica. Od rikošetiranih metaka nekoliko vojnika je ranjeno. Napad traje desetak minuta, do 16.40, kada na pregovore u kasarnu prvo dolazi prethodnica, a zatim i komandant Štaba TO Tuzla, bivši rezervni major JNA Enver Delibegoviæ, predstavnik opštinske vlasti Jasmin Imamoviæ, dok Mehmed-Meša Bajriæ, naèelnik MUP-a Tuzla, ostaje na prijavnici. Vojnici u kasarni se komješaju. Veliki dio, kako tvrde preživjeli, vidi "da se nešto veliko sprema, da neæe valjati" i da ne treba imati povjerenje u data obeæanja o nenapadanju. Dio zagovara da se ostane u kasarni i organizuje odbrana.

http://www.balvanderi.rs.ba/_sgt/mi_1.htm

Share this post


Link to post

III

Ponovljene laži

Meðutim, u novim pregovorma potpukovniku Dubajiæu su ponovljena obeæanja da æe vojska napustiti kasarnu bez borbe, i on se odluèuje da im povjeruje. Dogovoreno je da vojska napusti kasarnu u 19 casova, i to iskljuèivo pravcem Skojevska ulica - Brèanska Malta - Bijeljina. Kao garancija da kolona neæe biti napadnuta (gotovo isti scenario kao i u nekoliko dana kasnije izvršenom napadu u Dobrovoljaèkoj ulici u Sarajevu) dogovoreno je da sa pukovnikom Dubajiæem u istom vozilu bude Enver Delibegoviæ. U drugom vozilu MUP-a, oko sredine kolone, bio je bivši naèelnik centra bezbjednosti Tuzla Brkiæ N. (prema tvrdnjama Selima Bešlagiæa, tu su bili Jasmin Imamoviæ i Benjamin Fišekoviæ, a na kraju kolone Povikiæ). Da je masakr bio veæ planiran, prema izjavama svjedoka, govori i to što su "garanti za nenapadanje" uglavnom sjedili u civilnim vozilima. I bivši stariji vodnik Gaši Damir i bivši rezervni kapetan Mahmut Bijediæ, koji su usporili kolonu, bili su u civilnom automobilu, a nijedno civilno vozilo u koloni tokom napada niti je gaðano, niti je bilo pogoðeno. Brkiæ je tokom napada pobjegao iz kolone, a Delibegoviæ je kasnije razmijenjen za mrtve i ranjene iz kolone, zbog èega narod umalo nije linèovao potpukovnika Dubajiæa. Glas da je postignut sporazum pronio se u jedinicu oko 18.40 i kolona je oko 19 sati krenula.

Podmuklost pregovora

Postoji otvorena sumnja da su u prethodnim napadima na kasarnu, u kojoj je u popodnevnim èasovima vec bila formirana kolona, a zatim i ponovljenim pregovorima, predstavnici SO Tuzla, TO i MUP-a namjerno i smišljeno odugovlaèili povlaèenje vojnika iz kasarne da bi se izvršile sve pripreme neophodne za napad iz zasjede. Uz to, bilo je potrebno obezbijediti direktan TV-prenos da bi se pružio alibi za masakr, pod izgovorom da je vojna kolona pokušala da napadne grad. Neborbenoj koloni je za izlazak iskljuèivo odreden jedan pravac, prema Majevici, na kome je veæ priremljena zasjeda, iako se iz kasarne moglo izaæi i u pravcu prema Ozrenu, gdje su veæinom srpska naselja. Svi dogovori su, sumnja se, i voðeni bez ikakve namjere da se po njima postupi, sa jedinim ciljem da se obezbijedi mjesto i naèin napada da bi koloni JNA nanijeli što veæe gubitke, uz što manju opasnost po sopstvene formacije.

Dok je 15. maja u Bijeljini 30 limenih kovèega, u koje je pohranjeno tek po nekoliko kostiju nedogorjelih ljudskih skeleta, spuštano u zajednièku grobnicu, dotle su Bešlagiæ, Bajriæ, Avdiæ, Imamoviæ, Deliæ ... u programu TV Tuzlanskog kantona govorili o Danu pobjede.

Izrevoltiran rijeèima novinara Sinana Aliæa, koji se u "prazniènom programu TV TK" jedini založio da se 15. maj 1992. što prije zaboravi i da se o njemu što manje prièa, Bešlagiæ je povišenim glasom rekao da æe on taj dan "slaviti za sebe".

Potpukovnik Mile Dubajiæ trenutno odbija bilo kakve kontakte sa medijima. Ranije je, kako se tvrdi, izjavio da je vojnicima i starješinama bilo izdato nareðenje kako da se ponašaju za vrijeme marša, kao i nareðenje o potrebnim mjerama bezbjednosti u sluèaju napada na kolonu. Ostale mjere obezbjeðenja, kako je tvrdio, nisu mogle biti preduzete "zbog objektivnih okolnosti". Nakon masakra Dubajiæ je, kažu - dok su oko njega stajali izrevoltirani preživjeli vojnici i èlanovi porodica onih za èiju sudbinu se nije znalo - sjedeæi, skrhan, ponavljao: "Prevariše me Bešlagiæ i Bajriæ."

Vojno tužilaštvo u Beogradu zatražilo je od Vojnog suda da pokrene istragu protiv Selima Bešlagiæa, bivšeg gradonaèelnika Tuzle, i nekoliko njegovih tadašnjih saradnika zbog masakra vojnika bivše JNA u Tuzli 15. maja 1992. godine. Vojno tužilaštvo traži da se istraga, osim protiv Bešlagiæa, pokrene i protiv Envera Delibegoviæa, bivšeg komandanta Teritorijalne odbrane Tuzla, Mehmeda Bajriæa zvanog Meša, bivšeg naèelnika Centra bezbjednosti Tuzla, kao i Muhameda Brkiæa, Budimira Nikoliæa i Ilije Jurišiæa, bivših èlanova Kriznog štaba Stanice javne bezbjednosti u Tuzli. Oni se terete da su 15. maja 1992. na neborbenu vojnu kolonu organizovali napad u kome je ubijeno više od 200, a zarobljeno 140 vojnika. Takoðe se terete da su prekršili odredbe meðunarodnog ratnog prava i Ženevsku konvenciju, kao i prethodni dogovor SR Jugoslavije i vlasti u Sarajevu o mirnom povlaèenju jedinica JNA iz BiH do 19. maja 1992. Uz sve to, lica protiv kojih je zatraženo pokretanje istrage prekršila su i dogovor o mirnom povlaèenju, koji su sama postigla sa komandantom kasarne "Husinjska buna" u Tuzli.

http://www.balvanderi.rs.ba/_sgt/mi_1.htm

Share this post


Link to post

IV

Crne slutnje

Nakon što je oko 14 èasova vojna kolona vraæena u kasarnu "Husinjska buna", koju je prethodno pokušala napustiti, golobradi vojnici i rezervisti postaju uznemireni i nervozni. Muèila ih je opravdana sumnja da se nešto "krupno sprema i da nece valjati". Njihovo ubjeðenje da æe stvari krenuti po zlu podgrijavaju napadi na kasaranu iz pješadijskog oružja, koje pripadnici Teritorijalne obrane Tuzle, MUP-a i paravojnih, stranaèkih oružanih formacija "Zelenih beretki" i "Patriotske lige" izvode od 15 do 15.30, a potom i sat kasnije. Gradonaèelnik Tuzle Selim Bešlagiæ znao je sve što se desilo tog 15. maja i imao je neposredni uticaj na lanac komandovanja i odluèivanja, što potvrðuju i rijeèi jednog majora JNA, koji je, kako kaže, slušao telefonske razgovore komandanta kasarne potpukovnika Dubajiæa i Bešlagiæa.

"Dubajiæ je povišenim tonom od Bešlagiæa ultimativno zahtijevao i dobio obustavu napada na kasarnu", sjeæa se taj oficir. Dubajiæ ce nakon tih razgovora svoje oficire upoznati i sa "sadržajem dogovora koji je sa Bešlagiæem postigao u vezi sa izvlaèenjem snaga i sredstava iz kasarne". Bešlagiæ, kao garanciju za mirno povlaèenje vojnika JNA, šalje svoje èelne ljude iz Kriznog štaba da u tri vozila budu u vojnoj koloni - na njenom èelu, u sredini i na zaèelju. Oni, meðutim, ne ulaze u vojna vozila i kamione, nego ostaju ili u policijskim, ili u civilnim automobilima, koje u toku napada niko ne gaða. Nakon što su pregovori okonèani, potpukovnik Dubajiæ nareðuje majoru Ranku Belojici, pomoæniku komandanta za pozadinu 92. motorizovane brigade, da dalje prenese naredbu o pokretu kolone ka Majevici i Požarnici, pošto tuzlanske vlasti nisu dozvolile kretanje nijednim drugim pravcem. Vojnici su najstrože upozoreni da nièim, gestovima ili pjesmom, ne provociraju bilo koga. Zbog obeæanja da æe vojna kolona mirno napustiti Tuzlu vojnici se ne pripremaju za odbranu. Vojnicima je nareðeno da pušèane cijevi okrenu nadolje i da podignu cerade na kamionima. U 18.20 èasova komanda o pokretu prenijeta je dalje. Vojska napušta zaklone i ulazi u kamione.

Paklena zamisao

Period od 14.30 do 18.50 sati, kada kasarnu napušta prvo vozilo, "teritorijalci" i muslimanske paravojne formacije koriste da oèiste oružje razgrabljeno iz magacina Kozlovac (prevoz kamionima organizovao direktor Rudarskog instituta i bivši rezervni kapetan Faruk Prciæ) i da postave zasjede, kako su to zamislili bivši oficiri JNA potpukovnik Željko Knez i Slavko Gligoreviæ.

Prema izjavama svjedoka, kasarnu prvi u "pragi" napušta potpukovnik Dubajiæ zajedno sa naèelnikom Štaba TO Tuzla Enverom Delibegoviæem. Iza njih, u automobilu tuzlanske milicije, bio je bivši naèelnik Centra bezbjednosti Tuzla Muhamed Brkiæ sa dva policajca. Zatim izlazi crvena "zastava 101", Dubajiæevo civilno vozilo, u kome se nalazi njegova supruga, a iza njih su dva "pincgauera" sa vojnom policijom. Slijedi "praga", šest kamiona i jedno oklopno vozilo (BOV) izviðaèke èete. Grupa je izašla na prijavnici i u startu je imala oko 300 metara prednosti u odnosu na ostatak kolone, koja izlazi na glavnoj kapiji kasarne. Dio vojnika i rodbine ubijenih kasnije je optužio Dubajiæa da je "na vrijeme pobjegao". Postojala je èak i sumnja da je imao "dil" sa muslimanskim snagama, ostavljajuæi im na milost i nemilost ostatak kolone.

Napad je poèeo nakon što su ta vozila propuštena, mada su stradali i vojnici iz zadnja dva kamiona tog dijela kolone. Oni su ubijeni u zasjedi koja je postavljena u iskopanim tranšeiama kod benzinske pumpe u Slavinoviæima, na samom izlazu iz Tuzle. Prema rijeèima jednog od Dubajiæevih pratilaca, na prozorima stambene zgrade u Skojevskoj ulici, prije raskrsnice, vidjelo se "više stotina pušcanih cijevi" (oko 300 do 400), koje su virile kroz otvorene prozore, ali se "nije mogla vidjeti nijedna glava". Ista slika ponavlja se i na prozorima, balkonima i krovovima sa obje strane Brèanske Malte, koja je pod pravim uglom u odnosu na Skojevsku... U produžetku Malte, ali suprotno, prema gradu, naoružani ljudi su na "F" i "G" kulama... Pored puta, dijagonalno je postavljen oklopni kamion, raðen u TTU u Tuzli. Nakon što su dva vojna kamiona neuspješno pokušala izbjeæi silovitu vatru iz zasjede, isti kamion preprijeèen je i na putu ka Ozrenu (produžetak Skojevske). Svaka odstupnica time je bila blokirana i vojnici su bili u klopci. Na zelenim površinama, na uglovima raskrsnice, bile su vreæe s pijeskom i mitraljeska gnijezda okrenuta ka Malti i Skojevskoj. Vozac oklopnog transportera JNA svjedoèi da su na daske bile prièvršæene protivtenkovske mine, koje su kanapom, iz jarka, izvuèene na put u Skojevskoj. Sa jedne i sa druge strane ulice bilo je "na stotine" teritorijalaca. Mnogi od njih su, kažu svjedoci, prije napada u toku dana, pili ispred veæ zaposjednutog Doma JNA u blizini kasarne .

http://www.balvanderi.rs.ba/_sgt/mi_1.htm

Share this post


Link to post

V

Bezobzirni zlocin

Napad zapoèinje onog trenutka kada se dio "teritorijalaca", koji su stajali pored puta, iznenada razbježao u ulaze zgrada i zaklone. Naredbu izdaje Mehmed Bajriæ, a potvrðuje je Ilija Jurišiæ. Paklena paljba poèinje sa svih strana i traje trideset do èetrdeset minuta. Pucnjava razlièitog intenziteta trajala je do 23 sata. Na veæini vozila su odmah izrešetane gume, ona zaostaju i stvara se gužva. Na neka su, prema rijeèima svjedoka, bacane flaše sa zapaljivim materijalom. Vozaèi i suvozaèi su ubijani snajperskim hicima u glavu, a "ovjeravani" pogocima u grudi. U "fapu", koji se meðu prvima našao na meti napadaèa, snajperskim hicima ubijeni su vozaè i dva vojnika ispod cerade. Iza njega je sa solitera "Pecara" izrešetana cisterna sa gorivom, koja nastavlja pravolinijsko kretanje i dolazi do Simin Hana, iako je vozaè, pogoðen hicem u glavu, vec mrtav.

Do Simin Hana stigao je i kamion sa vozaèem kome je snajperski hitac u èelo otkinuo gornji dio glave. Na karoseriji su bila dva mrtva i jedan ranjeni vojnik. Suprotno ratnim konvencijama, izrešetano je i sanitetsko vozilo "pincgauer" i na raskrsnici su ubijeni vodnik Jovo Vasiæ i još osam vojnika. Kamioni, èiji su vozaèi muèki ubijeni, sudaraju se i sužavaju prolaz za ostala vozila. Na šest metara širokom bulevaru vojnici predstavljaju i suviše lake mete. Odbrana je nemoguæa, jer se napadaèi kriju iza zidova zgrada podignutih po "Žeželjevom sistemu", od gotovih betonskih elemenata.

U bespomoæne mete napadaèi ispaljuju "zolje" i "ose". Pogaðaju pojedina vozila. Na vojnike, koji se pokušavaju skloniti ispod kamiona, bacaju ruène bombe. Jedan od njih, pogoðen gelerima od bombe duž lijeve strane tijela, uspijeva utrèati u podrum zgrade. Tu zatièe civile, ali i prethodno pristigle vojnike. Jedan od njih, sa skoro otkinutom nogom, umire do kraja napada. Vojnik Blagojeviæ, sa prostrelnom ranom kroz grudni koš i ruku, sa bezbroj rikošetiranih metaka u tijelu, koje i danas nosi, iskaèe sa prikolice drugog kamiona tek kada su mu noge poèele gorjeti od vatre iz pogoðenog rezervoara. Uspijeva utrèati u frizerski salon. Zatièe druge izranjavane vojnike. Svi ostali koji su sa njim bili na kamionu nemilosrdno su poubijani u otvorenoj prikolici. Neki od vojnika imaju sreæe i utrèavaju u stanove penzionisanih oficira, koji ih sakrivaju.

Drugi ulijeæu u ruke teritorijalcima. Neki civili spasavaju vojnike, koji ranjeni iskaèu iz vozila, drugi ih zarobljavaju i odvode u privatne logore, gdje æe i po nekoliko godina provesti na prisilnom radu. Bilo je i onih koji su vojnike ubijali na licu mjesta. Vojnik Cvetkoviæ, rodom sa Kosova, viðen je kako sa lakšom ranom na ruci utrèava u ulaz jedne zgrade. Nakon nekoliko dana razmijenjeno je njegovo mrtvo tijelo. Rezervista Nenad Saviæ bio je pogoðen u koljeno. I on je kasnije razmijenjen mrtav. Ranjeni vojnici koji nisu mogli da iskoèe iz kamiona živi su spaljeni. Oni koji su "ležali" preko municije razneseni su. Rezervista Mièiæ, vozac kamiona, kaže da je u glavi imao samo jednu misao - ne skinuti nogu sa pedale gasa. Travnjakom je, sa desne strane, zaobišao pogodene kamione, koji su veæ bili u plamenu. Veæina hitaca pogaða njegove suvozaèe.

"Kako koji od metaka pogodi èovjeka do mene, tako ga baci uvis da zategne ceradu na kabini. Na staklima i svuda okolo krv. Iznenada je nešto eksplodiralo blizu kamiona i masa gelera me je zahvatila po tijelu. Kroz krv i znoj jedva sam nasluæivao kud vozim. Kako sam sve to prošao, ne znam", svjedoèi za Patriot. Kamion je na felnama dovezao do Simin Hana. Kaže da je sreæa što je motor tek tad "zaribao". Za treæeg suvozaèa, Novakoviæa, mislili su da je mrtav, jer mu je noga skoro bila otkinuta, a glava i tijelo izranjavani. Na svu sreæu, sva trojica su preživjeli.

Zaèelje kolone je, zbog broja vozila, ostalo na ulazu u kasarnu i izvan dometa zasjede. Oficiri koji su sutradan prilikom povlaèenja prolazili kroz raskrsnicu, svjedoèe o velikom broju ugljenisanih vojnika, koje je teško bilo razaznati od boje spaljenih kamiona. Iako je "cišæenje" bilo u toku, na licu mjesta su izbrojali preko 49 mrtvih. Ugljenisana tijela vojnika, koja su ležala po asfaltu, prema rijeèima oèevidaca, raspadala su se na dodir. Nerijetko je ostatke ljudskih tijela èinilo po nekoliko nagorjelih kostiju.

http://www.balvanderi.rs.ba/_sgt/mi_1.htm

Share this post


Link to post

VI

Ovjera zvjerstva

Nakon napada, dok vozila hitne pomoæi odvoze pojedine ranjene, pripadnici "teritorijalne odbrane" i paravojnih formacija, ali i civili u grupama, obilaze stratište i ubijene "ovjeravaju" hicima u glavu ili usta iz neposredne blizine. Jedan od vojnika koji je preživio pucanj u usta iz pištolja TT, kaže da se radilo o grupama i do 15 èlanova. Jedni su iz "tamiæa" silazili do ranjenih i ubijali ih, a ostali su ih bodrili. Taj vojnik je uspio da preživi jer je nakon prvog hica uspio da odglumi mrtvacke trzaje. Krvnik se spremao da mu ponovo puca u glavu. Spasila ga je hitna pomoæ, a kasnije je operisan. Ranjeni vojnici koji su dovezeni do bolnice Gradina svjedoèe da je oko bolmice i u bolnici bilo teritorijalaca i drugih naoružanih pripadnika muslimanskih formacija. Prislanjali su im cijevi pištolja na glavu, prijetili im ubistvom, šamarali ih, udarali rukama i nogama. Jednoga su ubili u hodniku bolnice udarajuæi ga kundacima puške. Pojedine medicinske sestre pridruživale su im se u tuèi. Dio doktora muslimana i Hrvata odbili su da pruže pomoæ. Drugi su, opet, bili profesionalni. Muslimani i Hrvati koji su kasnije, do juna 1992, ranjeni dovlaèeni u bolnicu prijetili su im ubistvima i maltretirali ih. Dvadesetog maja u Požarnicu je dovezeno 17 mrtvih vojnika iz kolone. Svi su puoubijani udarcima èekicem u èelo. Rane su bile velicine 3x3 cm.

Policajci srpske nacionalnosti koji su kasnije izašli iz Tuzle svjedoèe da su u policijskim jedinicama, formacijama "teritorijalne odbrane" i paravojnim stranaèkim jedinicama bili uglavnom pripadnici muslimanskog naroda. Oni su donosili glavne odluke, dok su pripadnici ostalih naroda, posebno Srbi, držani po strani kao "kamuflaža". Medijskoj propagandi o pobjedi navodne multietnièke, jugoslovenske opcije u Tuzli u poèetku su povjerovali samo naivni. Kada su poèela maltretiranja, veæina tuzlanskih Srba shvatila je prevaru, pokušavajuæi potom na razne naèine preæi na srpsku teritoriju.

Pratioci potpukovnika Dubajiæa kažu da se oko 17 èasova na prijavnici kasarne pojavila žena obuèena u bordo komplet. Vikala je i psovala èetnièku majku. Nekoliko puta je ponovila: "Neæete vi živi izaæi. 'Ne znate šta vam se sprema'." Èlanovi porodica penzionisanih lica svjedoèe da su u skloništima vec bile pripremljene rezerve hrane.

Onemoguæavanje pomoæi

Èelo kolone, u kome se nalazila i veæina oficira, prvi put je za napad èulo nakon prelaska raskrsnice u Simin Hanu, blizu Kovaèevog Sela. Mještani Srbi su komandantu kasarne potpukovniku Dubajiæu tada saopštili da je u toku direktan TV-prenos napada na vojnu kolonu. Dubajiæ izdaje naredbu da se nastavi dalje, a po dolasku u Kovaèevo Selo i Požarnicu "izvršeno je rasporeðivanje vozila" i "organizacija odbrane". Major Belojica, koji je iz Tuzle izašao u civilnom automobilu, na raskrsnici u Simin Hanu nareðuje poruèniku Karadžinu da se sa posadom "prage" i jednim vozilom BOV vrati ka Brèanskoj Malti i da pokuša da se probije i pomogne u izvlaèenju preživjelih. Posade se, meðutim, ubrzo vraæaju i javljaju da je teškim vozilima, natovarenim kamenjem, zaprijeèen prolaz izmeðu benzinske pumpe i raskrsnice u Slavinoviæima. Iz Ugljevika svim starješinama i jedinicama stiže naredba da ne idu u Tuzlu. Manja grupa vojnih policajaca, èija su braæa i roðaci ostali u koloni, u Tuzlu kreæe svojevoljno, ali ni oni ne stižu dalje od Slavinoviæa, gdje vode pješadijsku borbu sa teritorijalcima.

Dubajiæ, prema rijeèima svjedoka, iz Kovaèevog Sela šalje policajca "garanta" Muhmeda Brkiæa da "preduzme mjere da se kolona izvuèe". Brkiæ to, meðutim, koristi i bježi u Tuzlu. Jasmin Imamoviæ, današnji gradonaèelnik Tuzle, takoðe je bio u koloni, kojoj je trebalo da garantuje bezbjedan izlazak iz grada. Kako je sam izjavljivao medijima, jedva je, bježeæi koritom Jale, izvukao živu glavu.

http://www.balvanderi.rs.ba/_sgt/mi_1.htm

Share this post


Link to post

VII

Nova obeæanja

Iz štaba u osnovnoj školi u Požarnici Dubajiæ u telefonskom razgovoru od tuzlanskih vlasti traži puštanje zarobljenih i predaju mrtvih. Oni sa druge strane minimiziraju broj poginulih, tvrdeæi da ih ima samo devet, i daju obeæanja da æe narednog dana zarobljeni biti pušteni. Stanovnici Požarnice, nasuprot ovim informacijama, uvjeravaju Dubajiæa i oficire da su u TV-prenosu vidjeli veliki broj ubijenih i izgorjelih. U telefonskim razgovorima sa poznanicima iz Skojevske ulice, Dubajiæ dobija potvrde o masakru.

Enveru Delibegoviæu, komandantu Štaba TO Tuzla, koji je bio u pratnji kolone, nakon saznanja da su vojnici napadnuti oduzeti su pištolj i bomba. U telefonskom razgovoru sa njim, kažu svjedoci, Bešlagiæ ga iznenaðeno pita: "Zar si ti živ? Šta tu radiš?" Sutradan, 16. maja, po nareðenju potpukovnika Dubajiæa, razmijenjen je za dio zarobljenih i poginulih vojnika.

Istoga dana Dubajiæ bezuspješno pokušava obezbijediti puštanje svih vojnika i transport mrtvih. Sa suprotne strane u pregovorima, osim bivšeg potpukovnika Željka Kneza, Hazima Kadiæa i Osmana Bajiæa, uèestvuje i Muhamed Žiliæ, doskorašnji ministar policije FBiH. U samom gradu, kako tvrde pojedinci, sa Kriznim štabom i MUP-om pregovara i pukovnik Ugo Nonkoviæ. Pregovori su bili teški, jer tuzlanske vlasti nisu željele da puste rezerviste.

Drugi dio kolone

Kada je poèeo napad na kolonu, zaèelje se, skoro identièno scenariju napada na kolonu JNA u Dobrovoljaèkoj ulici nekoliko nedjelja ranije, nalazilo na samom ulazu u kasarnu. Detonacije se prenose ka zaèelju kolone, a kapetan Ivkoviæ organizuje sklanjanje kamiona (više od 20), jer prijeti opasnost od eksplozije. Organizuje odbranu rasporedujuæi vojnike po ulazima zgrada i zaklonima. O ovim dešavanjima obaviješteni su i pretpostavljeni general Nedeljkoviæ u Ugljeviku i potpukovnik Dubajiæ.

Sutradan, 16. maja, oko èetiri èasa ujutro, preživjeli vojnici skupljaju se u salonu "Šipad". U šest sati na pregovore kod kapetana Ivkoviæa dolazi teritorijalac koji se predstavlja kao "Brka". On je vojnike, kako je rekao, posredstvom tuzlanskog radija i TV-a veæ pozivao da doðu u salon, navodeæi da je to naredio izvjesni potpukovnik Nonkoviæ. Zaèelje je, kažu svjedoci, bilo suviše jako da bi muslimanske snage mogle bilo šta da urade bez znatnih gubitaka. Ivkoviæ odbija ponudu, i od generala Nedeljkoviæa, pukovnika Denèiæa i potpukovnika Dubajiæa traži vazdušnu podršku da bi kolona sa ljudstvom i tehnikom bezbjedno mogla izaæi ka Požarnici. Dva sata kasnije, raskršæe Brèanske Malte nadlijeæu dva aviona. Ivkoviæ postrojava kolonu i nakon izviðanja pravaca kretanja dobija dozvolu od generala Nedeljkoviæa da može krenuti. Pri izlasku iz "salona" prvi put susreæe pukovnika Uga Nonkoviæa. Nakon predaje izvještaja o "saopštenju generala" i spremnosti kolone da krene, Nonkoviæ ga je, kažu svjedoci, mrko pogledao i "otjerao u p.... materinu", poruèujuæi mu da on nema šta da dogovara. Odmah potom Nonkoviæ u direktnom telefonskom razgovoru sa generalom Nedeljkoviæem govori da je "sredio da vojnici u autobusima napuste grad, sa liènim oružjem", a on ce se "pobrinuti za ranjene i poginule i izvesti kolonu, jer æe mu vozaèe dati civilna vlast". Vojnici sjedaju u gradske autobuse, a kapetan Ivkoviæ i tri vozaèa svojevoljno, sjedaju u kamione i prikljuèuju se koloni. U jednom od vozila nalaze se minobacaci od 120 mm, koji su dan ranije, pri povlaèenju, ostavljeni na milost i nemilost na isturenim položajima iznad grada.

Sa ovim dijelom kolone izlazi i dio zarobljenika koji su bili u Centralnom zatvoru u Tuzli. Dio zarobljenika ostaje u zatvoru, jer više nema povjerenja u oficire JNA.

Pukovnik Nonkoviæ i "ljiljani" prvo su namjeravali da kolonu prate samo do Slavinoviæa, ali su na traženje produžili do izlaza iz grada. Ugo se vratio u Tuzlu i "ostao još nekoliko dana", ali nikad nije izvukao ostatak kolone.

Dio oficira i civilnih lica kasnije je izrazio sumnju da je pukovnik Nonkoviæ, zbog "dobrih veza sa muslimanskom i hrvatskom stranom", sa njima tajno saraðivao i pomagao njihove planove i namjere. Nonkoviæ je nastavio vojnu karijeru u VJ, u kojoj je i penzionisan.

http://www.balvanderi.rs.ba/_sgt/mi_1.htm

Share this post


Link to post

VIII

Sakrivanje i tragovi zloèina

Do danas niko ne zna taèan broj žrtava tuzlanskog masakra. Na smotri održanoj 15. maja komandiri grupa koji su preživjeli utvrdili su da im nedostaje 140 ljudi i 30 motornih vozila. U pripremama za pokret iz kasarne niko nije ni pomišljao da saèini taèan spisak vojnika ili vozila, tako da se broj žrtava ni do danas ne zna sa sigurnošcu.

Prema vojnim podacima, od 600 vojnika, koliko je bilo u koloni, poginulo je 212. U noæi 15. maja sa mjesta masakra u Tuzli sakupljana su i odvožena mrtva tijela vojnika. Do 17. maja su sa stratišta odvezena i spaljena vozila. Ulice su oprane od ostataka ljudskih tijela i krvi, a rupe na asfaltu, nastale od eksplozija ili visoke temperature, popravljene.

Veæ u noæi izmeðu 15. i 16. maja na deponiju smeæa u Tuzli dopremljeni su izgorjeli ostaci ubijenih vojnika, preko kojih je nabacan sloj smeæa debljine pet metara, a zatim poravnan buldožerom. Dio tijela nalazi se i na bivšem vojnom strelištu Paša bunar i rejonu skladišta Kozlovac. Na Trnovcu je iskopana jama dimenzija 3x5 metara i u nju su sahranjena neka tijela. Muslimani po Tuzli prièali su da je u jednu jamu zakopano oko 150 tijela, koja su kasnije, jedno po jedno, vaðena i davana u razmjenu, iako su bila toliko izgorjela da nije bilo moguæe utvrditi identitet nastradalih.

Od zemnih ostataka iz masovne grobnice na groblju Trnovac do 19. oktobra 1999. ekshumirani su nagorjeli ostaci kostiju od oko 33 do 35 tijela, zakopanih u šesnaest najlon vreæa, na dubini od tri metra.

Selim Bešlagiæ, tadašnji predsjednik tuzlanske opštine i današnji guverner Kantona Tuzla, Sead Avdiæ, tadašnji predsjednik Izvršnog odbora SO Tuzla i aktuelni potpredsjednik Parlamentarne skupštine BiH, Mehmed Bajriæ, tada naèelnik SJB i dugogodišnji predsjednik SDA, kao najodgovorniji ljudi moraju znati gdje se nalaze tijela vojnika JNA koji su ubijeni 15. maja u Tuzli. Svi još uvijek æute ili minimalizuju broj žrtava tuzlanskog maskara. Spisak JNA i pojedinih èlanova porodica poginulih, imenom i prezimenom govori o 80 dosada identifikovanih lica.

Ranjenici koje je sanitet dovezao u tuzlansku gradsku bolnicu operisani su. Iako je veæina medicinskog osoblja imala profesionalan odnos, ima i onih koji su, poput anesteziologa dr Mirsade Praše, šamarali renjenike. Ortoped dr Luka Tunjic, po nacionalnosti Hrvat, odbio je da pruži pomoæ ranjenima. Svjedoci kažu da je Radovan Modrakoviæ iz Živinica u bolnici zadavljen èaršavom. Jednog vojnika na nosilima "teritorijalci" su kundacima pretukli na smrt. Oko bolnice i u bolnici psovali su, udarali i šutirali ranjenike, prijetili ubistvom prislanjajuæi im cijevi pištolja na glavu.

Nakon ukazane pomoæi, grupa vojnika istjerana je na klupe ispred bolnice u Gradini. Do tri sata ujutro, kada su prebaèeni u zatvor, tukli su ih šipkom od poluautomatske puške. Stojanoviæa, koji je bio ranjen u vrat, izvjesni "Aca" je podizao sa klupe zavlaèeæi mu šipku od PAP-a u ranu. Od udaraca šipkom zadobio je trajnu povredu lijevog oka. Miladina sa Ozrena tukli su šipkom "tako da su mu odbili brkove".

Ranjeni pripadnici razlièitih formacija iz Tuzle prijetili su vojnicima "klanjem" i ubistvima "kad im doðe posjeta". Pojedini vojnici su èak pomišljali da spas od fizièkih nasrtaja nadu skaèuæi kroz prozor, a neki su spavali i po hodnicima. Dio medicinskih sestara i ostalog osoblja takoðe se pridružio maltretiranju ranjenih vojnika JNA. Hirurg dr Ahmed Piriæ svjesno je izbjegavao da pruža pomoæ Srbima, internista dr Kasim Muminhodžiæ, predsjednik stranke SDA za Tuzlanski okrug, i prije rata nije želio da lijeèi Srbe. Dr Mirsad Baboviæ je kasnije, 1993, ranjenom srpskom oficiru izvadio "tubus" (cjevèicu za disanje), nakon èega je ovaj umro. Ginekolog dr Meliha Krajsmajer bila je èlan Meðunarodne komisije za "silovane muslimanke od strane Srba" na podruèju Podrinja. Prema rijeèima svjedoka, na osnovu lažnih izvještaja dobila je znatnu svotu novca. Iz Tuzle je 1994. sa porodicom pobjegla u Sloveniju. Dr Mirsada Fazliæ, prijeratni èlan SDA, sakupljala je pomoæ po Evropi i Bliskom istoku za potrebe Armije BiH.

Srpsko medicinsko osoblje nije imalo pristupa ranjenim vojnicima na odjeljenjima, sem u operacionim salama. Kako se koji od ranjenika oporavljao, tako je prebacivan u Centralni zatvor.

http://www.balvanderi.rs.ba/_sgt/mi_1.htm

Share this post


Link to post

IX

Nova zlostavljanja

Sem u centralni zatvor, vojnici su zatvarani i u prostorije na Kozlovcu i u Ekonomskoj školi, a prema informacijama jugoslovenskog

Dokumentacionog centra, u Stari rudnik odvedeno je oko 140 zarobljenika. U zatvoru se nastavljaju maltretiranja i iscrpljivanje. Tako su vojniku Živkoviæu ranu posipali naftom da teže zaraste. Vojnika Kulišiæa su stalno tukli jer mu je brat bio oficir u JNA. U poèetku su saslušavanja poèinjala obaveznim batinanjem. Jedan od vojnika ranjen u grudi nije doèekao razmjenu.

U tuci i iživljavanju prednjacio je Hrvat Ivan Kolar, bivši vojni policajac. Sa njim su bili i drugi stražari, meðu kojima i izvjesni Zijo, Minja, Meho, Zoran...

U zatvoru "Preporod" ukupno je bilo 29 vojnika. Za obrok je njih petnaest dobijalo 750 grama hljeba, ujutro kao glavno jelo èaj, po podne paradajz èorbu i uveèe malo riže. Hranu su im ponekad donosili samo jedanput u toku dana.

Po nalogu javnog tužioca, zbog uèešæa u neprijateljskoj vojsci saslušavao ih je istražni sudija Vehid Šehiæ, danas predsjednik nevladine organizacije Udruženje graðana Tuzle. Ispitivao ih je o koloni, o naoružanju, o tome da li su imali plan da zauzmu Tuzlu!? Pitanja su, sem Šehiæa, postavljali i zapisnièar i još tri lica. "Samo èuvar iz zatvora nije ništa pitao", kaže jedan od vojnika. Zapisnik im nikada nije proèitan, niti su ga ikada vidjeli. Sa saslušanja su ispraæani rijecima: "Plivaæete vi nama niz Drinu!"

Razmijenjeni su 15. jula 1992. u okolini Brèkog. Prije toga su ih èetiri puta vodili na razmjenu. (Jedanput duboko u svojoj teritoriji, kada ih je, uz komentare "ni njihovi ih neæe", snimala TV.)

Nepoznati zloèin "krvave svadbe"

U zatvoru je u isto vrijeme bilo i više stotina Srba civila iz okoline Banoviæa. Njihovo hapšenje je, pod optužbom da su imali skriveno oružje, naredio Nihad Livadiæ, bivši oficir za bezbjednost kasarne "Husinjska buna". Meðu zatvorenicima je bio i jedan imuæni Srbin iz Banoviæa, koji je uhvaæen kada je poslom došao u Tuzlu. Za njega su govorili da je imao namjeru da se ženi. Uhapšene srpske civile su, svjedoèe preživjeli vojnici, tukli svakodnevno, i danju i noæu su se neprestano èuli jauci i vriska. Kroz zatvorena vrata slušali su jauke silovanih žena.

Teritorijalci i zatvorski èuvari, predvoðeni Ivanom Kolarom, najviše su se iživljavali nad izvjesnom Snežanom iz Vlasenice. Mlada, plavokosa žena uhvaæena je na ulici u Tuzli. Imala je oko 20 godina. Svaki dan su je, dok je prala ploèice u zatvoru, tukli pendrecima ili šakama. Èešæe su je maltretirali i silovali nego druge djevojke i žene. Nerijetko su je silovali i drugi zatvorenici - muslimani i šiptari. Zbog povreda su je èesto vodili ljekaru, tjerajuæi je kroz Tuzlu bosu i polugolu i nazivajuæi je "èetnikušom" i špijunom. Na pregled je uvijek morala da èeka na hodniku, naslonjena na zid, raširenih nogu i raširenih ruku podignutih iznad glave. Tada nikoga nije smjela pogledati. Od silnog maltretiranja na kraju je poludjela. Razmijenjena je 21. jula 1992.

U zatvoru su se dešavali i drugi zloèini. Tako su jednog dana prvo u dvorištu, a zatim i u zatvoru, cijelu noæ tukli èovjeka obuèenog u bijelo sa zavijenom glavom. Ujutro su došla mrtvaèka kola. Potom su jednu omanju ženu, obuèenu u crveno, tukli i tražili da kaže svoje ime. Oko ruèka su je odveli u podrum i vojnici je više nikad nisu vidjeli.

("Patriot",broj 15,16 i 17 od 20 i 27. maja, te 3. juna 2002. godine)

http://www.balvanderi.rs.ba/_sgt/mi_1.htm

Share this post


Link to post

Ovom prilikom bih se u ime KF-a htio zahvaliti braci

Nikoli i Knindzi Krajisniku

za sav ovaj trud, zalaganje, cestitost i dusu kojom nam obogatise nas dragi KF forum.

Hvala vam i da nastavite sa ovakvim ucestvovanjem.

Drago nam je sto ste tu, sa nama u ovoj neprestanoj borbi.

Share this post


Link to post

У своје име а вјероватно ми Никола неће замјерити и његово,

велико хвала што нам је омогућено судјеловање на овом нашем дивном сајту и форуму са толико добрих драгих људи.

Велико хвала админу, модераторима и свим члановима сајта (и Срби Пеуљанцу што нас толико хвали и мотивише). :wink: :suncane:

Истрајаћемо у борби.

Krajinaforce forever

Share this post


Link to post

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

Loading...
Sign in to follow this