Sign in to follow this  
dj-zombi

Sudjenje hrvatskim generalima (citaj zlocincima) u Hagu

Recommended Posts

Priznajem da se nisam htio zalijetati sa odgovorom, rekoh da se malo slegne situacija, pa da razumno odgovorim na ovu presudu Anti Gotovini. Što se mene tiče, samo mogu ponoviti isto ono što sam rekao prije nekoliko mjeseci. Na stranu sad ovaj smiješni sud u kojem zapadni mentori sude svojim poslušnicima(preko kojih su putem rata uveli zapadnu demokratiju i ostvarili ekonomsku i političku kontrolu nad ovim prostorima) kako bi sa sebe skrenuli pažnju i oprali ruke od odgovornosti. Amerikanci i Zapad su uvijek bili takvi, takvi su i ostaće takvi dok god neko njihovoj agresivnoj spoljnoj politici ne stane na rep, ako ne bezglavi Kinezi i Rusi, ono barem Latinoamerikanci svojim natalitetom ili arapski svijet globalnim džihadom. O njima i o sudu u kojem sude svojim pionima preko kojih su i izazivali ratove, zaista nemam namjeru pričati. Ponoviću u malo drugačijoj formi ono što sam rekao par mjeseci prije, jer vidim da mnoge na ovoj temi ovaj događaj baca u euforiju, kao što je i mene na početku, dok nisam promislio hladne glave i shvatio bit svega.

Ako me pitate što mislim o ovoj presudi, reći ću da je presuda sama po sebi PRAVEDNA! Ali samo ako gledamo u kontekstu te jedne presude i Ante Gotovine kao pojedinačnog učesnika ratnih zbivanja. Ante Gotovina je i sam zašao u pedesete, 24 godine je njemu ravno doživotnoj robiji, ako ikad izađe, izaći će kao iznemogli starac. Ova dvojica su ionako bili u njegovoj sjenci, o njima je glupo trošiti riječi. Međutim, opet ću ponoviti u par paragrafa i detaljno ono što sam davno izložio:

1. Nama nije potrebno da se sudi izvršitelju, nego nalogodavcu nedjela. To nam ne donosi nikakvu satisfakciju, niti nam je smije donijeti. Gotovina je izvršilac krivičnog djela-ratnog zločina, ali u svakom normalnom pravosudnom sistemu, glavni i odgovorni krivac za zločin je uvijek nalogodavac! Izvršilac je samo živo oružje koje nikad ne bi ubilo čovjeka da nije potplaćeno. Osuditi plaćenog ubicu, a ne osuditi njegovog mentora ili onog ko mu je zapovijedio da izvrši zločin, analogno je imaginarnoj suludoj situaciji u kojoj bi za zločin bila optužena mrtva stvar-pištolj, a ne onaj ko je pucao iz njega. Za Oluju je odgovoran hrvatski državni vrh, tj. hrvatska državna administracija i oružane snage pod kontrolom iste. To je nalogodavac. Doduše, to je išlo hijerarhijski, jer je i sami hrvatski državni vrh bio zapadni pion, ali pošto je NATO premoćan da bi mu se sudilo, moramo se zadovoljiti time da barem slabiji i pristupačniji nalogodavac na hijerarhiji bude izveden pred lice pravde, kad je već njihov mentor izvan zakona. Treba suditi dakle onome ko je organizovao Oluju i dao potrebnu logistiku vojnim odredima koji su tu akciju proveli u djelo.

2. Sama akcija Oluja nije osuđena, a to je odmah gubitak u startu! Mi želimo da sama akcija Oluja bude osuđena kao zločinačka akcija koja je imala za cilj protjerivanje srpskog stanovništva sa teritorije na kojoj su Srbi bili relativna ili apsolutna većina. Hrvatski državni vrh je u dogovoru sa svojim zapadnim gazdama odlučio istaći Gotovinu kao žrtvenog jarca kako bi Srbi upali u euforiju i slavili Gotovinin poraz kao vlastitu pobjedu, jer se mora priznati koliki emotivni naboj kod svakog čestitog Srbina izaziva ova vijest da je ubica i ratni zločinac završio svoju karijeru. To ja vidim i na ovoj temi. Gotovina je postavljen kao žrtveni jarac, sva krivica je prebačena isključivo na njega, dok je hrvatska vrhuška kao Pilat oprala ruke i oslobođena je svake odgovornosti, a o zapadnim mentorima se ni ne govori. Želimo da se sudi nedjelu i nalogodavcima nedjela, a što se tiče samih izvršilaca, njih mogu istog dana pustiti na slobodu, jer zločinac uvijek nađe nekog ko će taj zločin izvršiti, da nije bio Gotovina, bio bi to neko drugi. Na mene sigurno nikakav utisak neće ostaviti presuda protiv samozvanih generala koji su mjesec dana prije tog vojnog unapređenja i odlikovanja bili vozači autobusa, konobari i uhapšeni napasnici. Želim da se posthumno osudi Franjo Tuđman, želim presudu protiv hrvatske državne vrhuške! Ništa manje od toga ne smijemo očekivati ako mislimo da istina ikad izađe na vidjelo.

Share this post


Link to post

Каккарот, овом пресудом Олуја јесте осуђена као удружени злочиначки подухват!

Злочинце такође треба казнити. И налогодавце. Па био то државни врх Хрватске, или некизападни ментори, или нека државица од 44 хектара.

Share this post


Link to post
Каккарот, овом пресудом Олуја јесте осуђена као удружени злочиначки подухват!

Злочинце такође треба казнити. И налогодавце. Па био то државни врх Хрватске, или некизападни ментори, или нека државица од 44 хектара.

Знам, али налогодавац је приоритет и ако морамо бирати између налогодавца и извршиоца, увијек бирам првог да буде осуђен. Ја бих волио да је тако као што ти кажеш, али јеси ли сигуран да је овом пресудом експлитицитно осуђена Олуја као акција или само они који су је провели у дјело? Прије бих рекао да је пресуда била за индивидуалну одговорност и да се је туђмановска банда опет извукла наизглед чистих руку.

Share this post


Link to post
Знам, али налогодавац је приоритет и ако морамо бирати између налогодавца и извршиоца, увијек бирам првог да буде осуђен. Ја бих волио да је тако као што ти кажеш, али јеси ли сигуран да је овом пресудом експлитицитно осуђена Олуја као акција или само они који су је провели у дјело? Прије бих рекао да је пресуда била за индивидуалну одговорност и да се је туђмановска банда опет извукла наизглед чистих руку.

Па ко нас пита шта би ми пре.

Да нас је неко нешто питао, рата не би ни било. Слажем се да треба гањати налогодавце, али знамо да њих неће хватати и судитити им.

Олуја јесте осуђена, и по здравој логици требало би сада покренути нове оптужбе како не би Готовина и Маркач били жртвени јарци. Нове оптужбе у Хагу, и у Хрватској.

Share this post


Link to post

Kakkarot !

Druže moj sve ja tebe razumijem...međutim,jasno je kao dan da se nalogodavci nikada neće kazniti,a neće se ni "pronaći" iako svi mi znamo da je to sve urađeno zahvaljujući amerima,švabama i vatikanu.U istoriji se veoma rijetko događalo da se nalogodavci nađu,pogledaj to npr na da ih tako nazovem "manjim" krivičnim delima,kao što su ubistvo Đinđića ili Kenedija...direktne ubice su se našle (ako su se našle) ali nalogodavci nisu niti će ikad...jer dokazati tako nešto je svakom sudu veoma teško,tako i kad sudovi imaju neke indicije neće da se bakću sa tim stvarima jer dokazati tako nešto je skoro nemoguće.

A za ovo da oluja kao oluja nije osuđena ni sa tim se ne bi složio jer pravno gledano,vreme otpočinjanja udruženog zločinačkog poduhvata počinje od onda od kada je donešena takva odluka a to su u ovom slučaju Brioni.A sad floskula koju hrvati prosipaju da je oluja i dalje legitimna akcija ali kvalifikuje se kao udruženi zločinački poduhvat,odnosno oluja je samo produkt udruženog zločinačkog poduhvata (ili kako bi se pravno reklo "sredstvo izvršenja")...sam Savo Štrbac je kao pravnik to jako dobro objasnio...Pozdrav...

Share this post


Link to post
19. 04. 2011. | Srna

Mesić tajni svedok protiv Gotovine

Splitska organizacija "Hvidra" zatražila je od hrvatskog državnog tužioca Mladena Bajića da pokrene istragu protiv bivšeg predsednika Hrvatske Stjepana Mesića, jer je nelegalno dostavio Haškom tribunalu brionske transkripte.

35658_022006s5_f.jpg?ver=1303238438

Optužuju ga da je dostavio Brionske transkripte Hagu: Stjepan Mesić

Predsednik "Hvidre" Mario Tomasović uveren je da je Mesić prekršio zakon i Ustav kada je dostavio Hagu brionske transkripte, prenose hrvatski mediji. "Nije slučajno da se Mesić već danima nalazi u Kini", kaže Tomasović.

On smatra da se Mesić skriva na Dalekom istoku zato što je bio tajni svedok haškog Tužilaštva i zato što im je nezakonito dao dokumente iz Tuđmanovog sefa. "Mesić je građanin Hrvatske kao i svaki drugi i zato tražimo da se protiv njega pokrene istraga", rekao je Tomasović i naglasio da je Mesić uvodio strane novinare i obaveštajce u prostoriju sa tajnim transkriptima.

Brionske transkripte pojedinci u Hrvatskoj smatraju glavnim dokazom Haškog suda u dokazivanju zločinačkog poduhvata protiv Srba iz Krajine. Ovi transkripti su razgovor hrvatskog državnog i vojnog vrha, na čelu sa Franjom Tuđmanom, uoči akcije "Oluja", 5. avgusta 1995. godine.

Predsednik Hrvatske Ivo Josipović, s druge strane, smatra da brionski transkripti nisu jedini dokaz na kojem je Haški sud utemeljio svoju presudu, kao što se u javnosti zadnjih dana percipira.

Haški sud 15. aprila hrvatske generale Antu Gotovinu i Mladena Markača proglasio je krivim i osudio na kazne zatvora od 24 i 18 godina zatvora za učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu, čiji je cilj tokom i nakon vojne akcije "Oluja" bio da se prisilno i trajno ukloni srpsko stanovništvo iz Hrvatske. Ivanu Čermaku izrečena je oslobođajuća presuda.

Share this post


Link to post
19. 04. 2011. | Vestionline

SAD: Mi smo uz Hrvate i Gotovinu

Američki ambasador u Hrvatskoj Džejms Foli izjavio je da haška presuda Anti Gotovini i Mladenu Markaču "nije osuda rata, ni osuda Hrvatske", dodavši da SAD stoje uz Hrvate u ovom slučaju, prenose beogradski mediji.

145750_dzejms-foli_f.jpg?ver=1303214210

Džejms Foli, ambasador SAD u Zagrebu

Kako izveštava Hrvatska televizija, Foli je na otvaranju konferencije o tržišnom takmičenju, u organizaciji Američke privredne komore u Hrvatskoj, izjavio da "potpuno razume duboku emocionalnu reakciju hrvatskog naroda na presudu u Hagu".

"Morate znati da su SAD uz vas", rekao je Foli, ističući da presuda nije osuda rata, ni osuda Hrvatske.

Američka ambasada u Zagrebu izdala je 15. aprila saopštenje povodom haških presuda Gotovini i Markaču u kome se navodi da odluke Haškog tribunala ne predstavljaju "generalne istorijske ocene pravednosti ili nepravednosti ratova u bivšoj Jugoslaviji".

"Presuda u ovom predmetu nije ocena hrvatskog Domovinskog rata. Hrvatska je imala legitimno pravo da odbrani svoju nezavisnost i teritorijalnu celovitost", kaže se u saopštenju i naglašava da sud u Hagu istražuje pojedinačne slučajeve.

Hrvatski general Gotovina osuđen je 15. aprila pred Haškim sudom na 24 godine zatvora zbog ratnih zločina protiv srpskog stanovništva počinjenog u operaciji "Oluja" u avgustu 1995, a nekadašnji pomoćnik hrvatskog ministra policije Markač osuđen je na 18 godina zatvora. General Ivan Čermak je oslobođen odgovornosti.

I Galbrajt da odgovara za zločinački poduhvat

87229_galbrajt1_kf.jpg?ver=1303220527

Piter Galbrajt

Bivši američki ambasador u Hrvatskoj Piter Galbrajt morao bi da snosi konsekvence zbog udruženog zločinačkog poduhvata za koji su osuđeni hrvatski generali Ante Gotovina i Mladen Markač, s obzirom da je podržavao takvu politiku, smatra predsednik Asocijacije izbegličkih udruženja Srba iz Hrvatske Milojko Budimir. Galbrajt je hrvatskim medijima rekao da je prvi hrvatski predsednik Franjo Tuđman dopustio da se 1995. godine dogodi zločin u "Oluji", ponovivši svoju tezu da u toj akciji nije počinjeno etničko čišćenje. Budimir je rekao da posle presude trojici hrvatskih generala nikakva Galbrajtova izjava ne može biti merodavnija od onoga što je Haški sud rekao u prvostepenoj presudi.

Nisam ni mislio da ce SAD raditi nesto konkretno protiv drzavnog i vojnog vrha u Zagrebu.

Naravno da stite tako sebe, jer su im Hrvati 1990ih lepo sluzili.

E sada, videcemo kakve ce konkretno posledice imati ta presuda, za udruzeni zlocinacki poduhvat.

Da li ce to samo biti jedna obicna recenica na papiru, ili ce Hrvatske po prvi put snositi sankcije.

Share this post


Link to post

Slažem se s tobom Kakkarot da mentori ( SAD i nato ) na žalost neće nikada odgovarati. Po tom pitanju da i njih osude najverovatnije neće biti ništa. Ali ipak je ova presuda od petka za nas krajišnike nešto. Do sada se o našem stradanju ništa nije govorilo niti se znalo za nas bar ne onako kako bi mi to želeli. Moje mišljenje je da moramo ući u veliku pravnu ofanzivu da inzistiramo da budu suđeni i radić, jarnjak, šeks, mate laušić, miroslav tuđman........ zatim moramo inzistirati na povratu ustava iz 1991 i naše konstitutivnosti i svih oduzetih naših prava kada to kažem mislim na mobilnost svih nas krajišnika zajedno sa Veriasom i koalicijom izbegličkih udruženja, ne smemo dozvoliti da ovo sad padne u zaborav i da ndh uđe u EU nekažnjeno i oprana od zločina i agresije na Republiku Srpsku Krajinu!

Share this post


Link to post

I Nemci su znali za ''Oluju''

Za plan hrvatskog predsednika Franje Tuđmana i njegovih saradnika u vezi sa "Olujom" znali su, osim SAD, i u Nemačkoj, o čemu svedoči pismo koje je 28. jula 1995. godine tadašnji član Bundestaga, kasnije visoki predstavnik u BiH Kristijan Švarc-Šiling uputio nemačkom kancelaru Helmutu Kolu o dogovoru postignutom u Splitu i kasnijim akcijama američkih kolega, navodi "Fokus".

"S obzirom na politički vrlo osetljivu situaciju Hrvatske, vojne akcije smeju jedino imati za cilj pomoć Bihaću, a ne, na primer, u Hrvatskoj vraćanje Krajine koju drže Srbi. Pod ovim smo uslovima ponudili da im pomognemo, da pridobijemo Hrvate za pomoć. Razgovarao sam više puta s Ministarstvom spoljnih poslova i s odgovornim u Stejt departmentu", napisao je Švarc-Šiling u pismu Kolu.

Bio je upućen u sve što se dešava: Helmut Kol

Udruženi zločinački poduhvat koji je iznedrio vojno-policijsku akciju "Oluja" osmišljen je uz puni blagoslov međunarodne zajednice, tako da bi odgovornost za zločine počinjene na teritoriji nekadašnje Republike Srpske Krajine i u zapadnokrajiškim opštinama na teritoriji Republike Srpske, odnosno BiH, podjednako trebalo da snose i

Francusko i američko (ne)prijateljstvo

Hrvatskoj vojsci (HV) u pripremi "Oluje" mnogo su pomogli francuski i američki vojni stručnjaci, izjavio je penzionisani pukovnik HV i poslanik Socijaldemokratske partije Ante Kotromanović.

vlade onih zemalja koje su dale prećutnu saglasnost hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu da "očisti" Hrvatsku i deo vojnih aktivnosti preusmeri na susednu BiH, prenosi list.

Švarc-Šiling je indirektno priznao da je podsticao Hrvatsku da vojno interveniše u BiH i da su Amerikanci odmah poslali demarš Tuđmanu, u kojem se naglašava da se u operaciji "Bihać" moraju suzdržati, ali da, istovremeno, SAD nezvanično šalju pozitivan signal na akciju.

Da je Amerika igrala dvostruku igru svedoči i izjava Švarc-Šilinga u pismu Kolu u kojoj on nakon američkog demarša konstatuje da je za njega gorko saznanje da u Vašingtonu imaju više razumevanja i pouzdanja u njega nego u Bonu.

Švarc-Šiling u pismu, obaveštava Kola da su Tuđman, predsedavajući Predsedništva BiH Alija Izetbegović, predsednik Vlade BiH Haris Silajdžić i predsednik FBiH Krešimir Zubak postigli dogovor o zajedničkoj vojnoj akciji na području Bihaća.

Hrvatski generali Ante Gotovina i Mladen Markač osuđeni su na 24, odnosno 18 godina robije zbog operacije ''Oluja'', dok je treći general Ivan Čermak oslobođen optužbi.

20. 04. 2011. Srna

Pa nisu džaba ustaše pevale "Danke Dojčland"!

Share this post


Link to post

Došao đavo po svoje

Svašta sam video i do pre neki dan živeo u ubeđenju da me ništa više ne može iznenaditi u sferi političkih i društvenih događanja na prostoru od Ohridskog pa do Bledskog jezera. A onda je sudija Ori, u Haškom tribunalu, u procesu koji se tamo vodi protiv hrvatskih generala, "Oluju" okvalifikovao kao "zajednički zločinački poduhvat", a generale Gotovinu i Markača poslao na višegodišnju robiju.

Toga trena, bukvalno iste sekunde, Hrvatska je eksplodirala, skoro pa bukvalno; žene padaju ničice, ridaju i udaraju se po prsima, ljudi izlaze na ulice, pale automobilske gume i zaustavljaju saobraćaj, veterani dragovoljci plaču, predsednik Josipović u vanrednom obraćanju javnosti konstatuje samo jedno - da je šokiran.

Jadranka Kosor odbija da prihvati presudu, jedan čovek u ozbiljnim godinama, povređen činjenicom da u njegovom komšiluku niko nije plakao zbog presude, zaleteo se u izlog, razbio ga i komadima stakla sekao sebe po telu, od čela do pupka. Ovo se poniženje, vikao je, izdržati ne može.

Šta se dogodilo? Da li je Englez Ori doneo odluku koju niko nije očekivao? Kako se neko, a da nije Srbin, drznuo da dotakne najsvetije mesto novije hrvatske istorije - vojno-redarstvenu akciju "Oluja"? Da li se to obnavljaju stari savezi iz oba svetska rata, savezi u kojima Engleska opet maršira pod ruku sa Srbijom - kako to govore i pišu razni političari, novinari i analitičari u Zagrebu?

Ništa od toga. Hrvatska se samo prvi put za poslednjih 20 godina našla u poziciji koja je od početka ove balkanske drame rezervisana za Srbiju: poziciji zločinca. Sve do tog sunčanog 15. dana meseca aprila Hrvatska i Hrvati kao narod uživali su bezrezervnu podršku zapadnih zemalja, bili su miljenici onih koji kroje gaće i Evropi i Americi.

Onda je neko, svakako moćan i uticajan, rekao da bi bilo korisno da se pozicija Hrvatske malo promeni. Zbog balansa i bržeg ostvarenja interesa velikih i moćnih na Balkanu i u Istočnoj Evropi. I sugerisano je sudiji Oriju i Haškom tribunalu da u procesu protiv hrvatskih generala sude u skladu sa činjenicama.

Tako je Gotovina dobio ono što je i zaslužio, a Tuđman i Šušak posmrtno označeni kao idejni tvorci proterivanja Srba iz Krajine.

Hrvatska već 20 godina svira istu melodiju, o srpskoj agresiji na tu zemlju, a punih 16 godina kao testo za pitu razvlači priču o veličanstvenoj "Oluji". Nigde ni reči o posledicama "Oluje", o stotinama ubijenih Srba, hiljadu nestalih, o 22.000 spaljenih srpskih kuća i imanja, otetoj stoci, srpskoj imovini vrednoj nekoliko milijardi evra... Tu priču pričali su samo Srbi, ali i oni sve ređe i sve tiše jer niko van Srbije nije hteo da ih sluša.

Od petka naovamo hrvatska diplomatija ima samo jedan zadatak - da izmoli rušenje odluke sudije Orija. Razaslati su svatovi sa bogatim darovima širom Evrope, angažovana tri dodatna advokata koji će pisati žalbu na Orijevu presudu, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti danonoćno raspravlja kako ukinuti kvalifikaciju "zajednički zločinački poduhvat", ogromna većina hrvatskih medija upumpava svakoga sata nove količine nacionalnog adrenalina u već opuštene vene hrvatske ratne i poratne histerije. Prvi rezultati beleže se u naseljima gde ima Srba povratnika; napadaju ih, tuku, razbijaju im prozore, teraju da se isele iz Hrvatske.

Ne znam hoće li osnove presude Engleza Orija ostati i nakon hrvatske žalbe, ugledni stručnjaci kažu da hoće, a ako se to desi, Hrvatska će se naći u teškom i nezavidnom položaju. I u procesu koji se u Hagu vodi na osnovu protivtužbe države Srbije za genocid, ali i svakako izglednoj lavini tužbi koje će sudu u Strazburu podneti nekoliko stotina hiljada Srba proteranih iz Hrvatske.

A sve ovo je, kažu prijatelji Hrvatske, moglo da se izbegne još pre 15 godina, sa desetak sudskih procesa na najnižem nivou hrvatske vojske. Verovatno je tako, ali Hrvatska je do te mere bila samouverena i ohola da je i najsvirepije zločine protiv Srba pripisivala "pojedinačnim incidentima u žaru borbe".

Prećeralo, bolan, što bi rekli u Bosni. Došao đavo po svoje

Piše: Ratko Dmitrović

Vestionline 20. 04. 2011.

Share this post


Link to post

Došao đavo po svoje

Šta se dogodilo? Da li je Englez Ori doneo odluku koju niko nije očekivao? Kako se neko, a da nije Srbin, drznuo da dotakne najsvetije mesto novije hrvatske istorije - vojno-redarstvenu akciju "Oluja"? Da li se to obnavljaju stari savezi iz oba svetska rata, savezi u kojima Engleska opet maršira pod ruku sa Srbijom - kako to govore i pišu razni političari, novinari i analitičari u Zagrebu?

......

Ne znam hoće li osnove presude Engleza Orija ostati i nakon hrvatske žalbe, ugledni stručnjaci kažu da hoće, a ako se to desi, Hrvatska će se naći u teškom i nezavidnom položaju. I u procesu koji se u Hagu vodi na osnovu protivtužbe države Srbije za genocid, ali i svakako izglednoj lavini tužbi koje će sudu u Strazburu podneti nekoliko stotina hiljada Srba proteranih iz Hrvatske.

.......

Piše: Ratko Dmitrović

Vestionline 20. 04. 2011.

Čudi me da iskusan novinar kao što je Ratko Dmitrović nije dobro istražio temu koju obradjuje.

Naime, Alfons Ori NIJE ENGLEZ nego HOLADJANIN.

Share this post


Link to post
Moje mišljenje je da moramo ući u veliku pravnu ofanzivu da inzistiramo da budu suđeni i radić, jarnjak, šeks, mate laušić, miroslav tuđman........ zatim moramo inzistirati na povratu ustava iz 1991 i naše konstitutivnosti i svih oduzetih naših prava kada to kažem mislim na mobilnost svih nas krajišnika zajedno sa Veriasom i koalicijom izbegličkih udruženja, ne smemo dozvoliti da ovo sad padne u zaborav i da ndh uđe u EU nekažnjeno i oprana od zločina i agresije na Republiku Srpsku Krajinu!

Baš tako, najbitnije da nam se vrate prava, ako to ne uspemo to, malo će nam značiti ova presuda tj. malo ćemo imati od nje koristi. Pored konstutivnosti, obavezno se boriti i za formiranje entiteta Srpske Krajine (sa velikim stepenom samostalnosti) jer bez toga teško da ćemo se izboriti za prava koja nam pripadaju.

Share this post


Link to post

Baš tako, najbitnije da nam se vrate prava, ako to ne uspemo to, malo će nam značiti ova presuda tj. malo ćemo imati od nje koristi. Pored konstutivnosti, obavezno se boriti i za formiranje entiteta Srpske Krajine (sa velikim stepenom samostalnosti) jer bez toga teško da ćemo se izboriti za prava koja nam pripadaju.

Budimo realni; prije ćemo vratiti Kosovo, nego Krajinu. Malo nas je, a svakim danom još i manje.

Share this post


Link to post

Budimo realni; prije ćemo vratiti Kosovo, nego Krajinu. Malo nas je, a svakim danom još i manje.

и то није баш реално, сваки дан нас се више враћа @->-

у Главном граду смо већ опет скоро АБСОЛУТНА већина, једино у села се већином старци враћају али да би се фамилије враћале треба те се прво отворе школе крајишке.

ја се ове године исто враћам :]]

Share this post


Link to post

Budimo realni; prije ćemo vratiti Kosovo, nego Krajinu. Malo nas je, a svakim danom još i manje.

Mi bi trebali da se zalažemo za svoje, a sad nije do nas što to nije realno, pa nisam ja političar mogu da kažem šta mislim. Znam da trenutno nije realno, što se tiče Kosova- nikad ga nećemo vratiti u faktičkom smislu(da imamo vlast tamo) jer je naseljeno Albancima, jedino da njih mi proteramo ko nas Hrvati a to je nemoguće (da smo pametni bili podeli bi Kosovo ranije možda bi sada imali pola Kosova), a čak da ga i vratimo neće nikad naš narod biti u većini tamo, jedino zbog naše istorije i manastira . Po popisu 1991 Srbi na Kosovu činili su 11% stanovništva (najveći dio je živio na sjeveru pa sad ti vidi) A Krajina je pusta sem gradova malo ljudi je prodalo svoju imovinu na selu, Hrvati su se naselili u gradove ali nisu na naša sela ona su pusta dok na Kosovu Srbi su prodali svu imovinu Albancima tako da i nemaju gde da se vrate.

Share this post


Link to post

U Hrvatskoj kao da se brod malo nagnuo.... ;D

Interesantan je Mesić koji putuje Kinom, Pupovac, Stanimirović, Milošević šute.....

U Srbiji standard, presude totalno zasjenio Toma Nikolić svojim glupavim političkim performansom kojeg je započeo na dan izricanja presude (?!), vijest dva presuda/nagodba Ceci(!), pa tek treća vijest ove presude od tektonske važnosti za regiju....

Nego, čekam taj petak zbog Novosti......

Cilj pothvata – protjerivanje Srba

Haški je tribunal utvrdio da je u slučaju hrvatskih generala cilj udruženog zločinačkog pothvata bio protjerivanje Srba, a ne i zločini počinjeni nakon "Oluje". No, oni su morali biti svjesni da će se takvi zločini dogoditi kao predvidiva posljedica izvršenja njihovog pothvata

Suština prvostupanjske presude Haškog tribunala hrvatskim generalima, čiju analizu "Novosti" donose u ovom tekstu, mogla bi se sažeti u nekoliko rečenica. Pripadnici hrvatskog političkog i vojnog vrha odlučili su trajno protjerati većinu krajiških Srba. Plan je izvršen granatiranjem civilnih meta tijekom operacije "Oluja", čime je stanovništvo gradova zastrašivanjem natjerano u bijeg. Predvidive posljedice protjerivanja bile su palež, pljačka, ubojstva i maltretiranje preostalih Srba u tjednima nakon "Oluje", što su odgovorni poticali nekažnjavanjem počinitelja. Istovremeno su doneseni diskriminirajući propisi koji priječe povratak Srba, a Hrvatima omogućuju da zaposjednu njihove kuće. General Ivan Čermak nije u tome sudjelovao, dok su generali Ante Gotovina i Mladen Markač krivi jer su sudjelovali u pripremi takve vojne operacije, u granatiranju civilnih ciljeva, a zatim u nesprječavanju, a Markač i u prikrivanju zločina.

Centralno mjesto u presudi zauzima tvrdnja da su Gotovina i Markač bili članovi udruženog zločinačkog pothvata (UZP), kojem je na čelu bio predsjednik države i vrhovni vojni zapovjednik Franjo Tuđman, a čiji je cilj bilo trajno protjerivanje krajiških Srba. Logika presude funkcionira tako da se postojanje plana za protjerivanje izvodi iz Brijunskog sastanka, održanog četiri dana prije "Oluje". Zatim se neselektivno granatiranje uzima kao način izvršenja pothvata, dok je usvajanje diskriminirajućih propisa dokaz da je protjerivanje trebalo biti trajno. Sami zločini počinjeni nakon "Oluje" nisu kvalificirani kao cilj UZP-a, već kao "prirodna i predvidljiva posljedica" njegova izvršenja. Budući da su članovi UZP-a bili svjesni da će protjerivanje većine civila dovesti do uništavanja imovine i zločina nad preostalim civilima, kaže logika presude, snose odgovornost i za te događaje.

Detaljna analiza dokaza

To je, ukratko, priča čiju istinitost presuda Sudskog vijeća, koje su činili suci Alphons Orie, Elizabeth Gwaunza i Uldis Kinis, utvrđuje na gotovo 1.400 stranica. Približno 1.000 stranica bavi se činjenicama o zločinima, od čega oko 500 obrađuje ubojstva, uništavanje i pljačku imovine, nehumana djela i okrutna postupanja u ukupno 14 općina, a nekih 300 stranica posvećeno je granatiranju Knina, Benkovca, Gračaca, Obrovca, Donjeg Lapca i Strmice, te deportacijama i prisilnom premještanju stanovništva.

Tekst presude ostavlja snažan dojam detaljne analize predočenih dokaza, u kojoj su sva svjedočenja i dokumenti oprezno odvagani prije nego što će biti uvaženi kao činjenice, dok su situacije o kojima nije bilo dovoljno informacija isključivane iz daljnjeg razmatranja. Primjerice, Sud je nakon detaljne analize granatiranja Donjeg Lapca i Strmice oba slučaja zanemario, jer se nije izvan svake sumnje moglo zaključiti da je granatiranje bilo usmjereno na civile. No dokazano neselektivno granatiranje preostala četiri grada, pokazat će se u drugom dijelu presude, imat će ključno mjesto u osudi Gotovine i Markača.

Posljednjih 400 stranica presude razmatra odgovornost optuženih za utvrđene zločine, a počinje ispitivanjem teze Tužiteljstva o UZP-u s ciljem trajnog uklanjanja Srba. Dokazi za postojanje UZP-a također su oprezno vagani, počevši od Brijunskih transkripata, preko različitih izjava Tuđmana i drugih dužnosnika, do politika prema Srbima nakon "Oluje". UZP se, potvrdilo je Vijeće, provodio najkasnije od srpnja do kraja rujna 1995. godine, a plan da se Srbi trajno i prisilno odstrane kristalizirao se na Brijunskom sastanku 31. srpnja, da bi u kolovozu i rujnu ušao u punu primjenu.

Sudskom je vijeću prilikom detaljne analize Brijunskog sastanka bilo jasno da su njegovi sudionici – Tuđman i njegov sin Miroslav, ministar obrane Gojko Šušak, generali Zvonimir Červenko, Ante Gotovina, Mladen Markač, Davor Domazet, Mirko Norac i drugi članovi vojnog vrha – najvećim dijelom razgovarali o vojnim aspektima predstojeće operacije, pa je trebalo razlučiti koje se od brojnih referenci na Srbe odnose na vojsku, a koje na civilno stanovništvo.

Brijunski sastanak

Iz transkripata je vidljivo da operacija nije do Brijuna bila do kraja definirana i da će baš tada, uz najveći doprinos Tuđmana, dobiti konačan oblik. Primjerice, prilikom razmatranja vojne situacije, Domazet je isprva predložio da se neprijatelja zaokruži. Na to je Tuđman odgovorio da njegov plan ne ostavlja Srbima mogućnost izlaska već ih prisiljava na borbu, što će rezultirati i većim gubicima za Hrvatsku. Po njemu, Srbi su već bili demoralizirani i djelomično su se povlačili iz Knina, pa je trebalo razmotriti mogućnost da im se ostavi izlaz. Nadalje, ustvrdio je da će opća ofenziva uzrokovati porast panike u Kninu, pa dodao da bi određene snage trebalo usmjeriti direktno na Knin, podsjetivši koliko je mnogo hrvatskih sela i gradova razoreno, a da to još uvijek nije situacija u Kninu.

Rekao je da bi protunapad iz Knina dao Hrvatskoj opravdanje za artiljerijski napad, za potpunu demoralizaciju. Na to mu je Gotovina odgovorio da HV potpuno kontrolira Knin te da ga, u slučaju zapovijedi, može kompletno srušiti za nekoliko sati. Tuđman je još jednom naglasio važnost ostavljanja izlaza za civile jer će, kada krenu njihove kolone, krenuti i vojska, pa će psihološki djelovati jedni na druge. Gotovina je dodao da već postoji veliko iseljavanje civila iz Knina, pa će, nastavi li se hrvatski pritisak, ostati samo oni koji ne mogu otići. Ostavljanje otvorenog puta spomenuto je i nakon što je Norac predložio brzo zatvaranje pravca prema Lapcu, na što ga je Miroslav Tuđman upozorio da Srbima treba dati vremena za povlačenje. Kada se govorilo o potrebi uštede municije, Franjo Tuđman kazao je da bi, kada bi je imali dovoljno, i on bio za to da najprije sve unište granatiranjem, pa da onda krenu. Na jednom mjestu kasnije spomenuo je i da Gotovina, kada vidi kakva je situacija u Kninu, pomogne u razaranju jednog dijela i po mogućnosti uđe.

U nastavku sastanka Miroslav Tuđman predložio je emitiranje radio-poruka s pravcima koji su otvoreni za izvlačenje, a Franjo Tuđman preformulaciju po kojoj se civili povlače tim i tim putovima. Kada je Šušak predložio bacanje letaka s pravcima za izvlačenje kako bi se izazvala "duplo veća" pomutnja, Tuđman je rekao da ih treba formulirati tako da se Srbi već povlače, a da ih Hrvatska poziva da se ne trebaju povlačiti. Dodao je da im se na taj način daje put, a jamče tobože građanska prava.

Pritisak na civile

Na suđenju je Tuđmanov ministar vanjskih poslova Mate Granić svjedočio kako mu je Tuđman na dan Brijunskog sastanka telefonski rekao da će učiniti sve da poštuje civile i da će to prenijeti Šušku i vojnicima. Doista, 2. kolovoza visoki vojni dužnosnici, među kojima su bili Gotovina i Markač, sastali su se sa Šuškom, koji im je kazao da vojna policija mora biti energičnija u sprječavanju svih prijestupa, a da zapovjednici moraju zabraniti svako nekontrolirano ponašanje, kao što su palež i pljačka, te da treba spriječiti da se heroje Domovinskog rata odvede na sud. Postojanje ovakvih upozorenja navest će Sudsko vijeće da utvrdi kako takvi zločini nisu bili dio cilja UZP-a, no ono će ipak zaključiti da su članovi UZP-a morali biti svjesni da će njihov plan do toga prirodno dovesti.

Na Brijunima je Tuđman rekao i da treba nanijeti takve udarce da "Srbi praktično nestanu", što su mnogi hrvatski mediji nakon izricanja presude citirali kao jednu od njegovih najspornijih izjava. No zanimljivo je da je Sudsko vijeće utvrdilo da se ta izjava nije odnosila na civile, već na vojne snage. Ipak, za niz drugih gore spomenutih izjava Vijeće je utvrdilo da su se odnosile primarno na civile i da su sudionici sastanka, uključujući i Gotovinu, razgovarali o tome kako da im otvore putove i natjeraju ih na odlazak.

Granić je u svojem svjedočenju govorio kako je Hrvatska koridorima za izvlačenje htjela izbjeći civilne žrtve, no Sud mu nije povjerovao, jer je zaključio da na Brijunima uopće nije bilo govora o provođenju operacije tako da se izbjegne ili minimalizira utjecaj na civile. Upravo suprotno, govorilo se o upotrebi topništva za demoralizaciju, o održavanju pritiska na njih, o ukazivanju na putove povlačenja dok ih se tobože poziva na ostanak. Vijeće je utvrdilo da je spominjanje civila bilo u smislu istjerivanja i da je iz sastanka jasno da su akteri bili svjesni teške situacije krajiških Srba, koje s malo truda mogu prisiliti na odlazak.

Razgovor s Radićem

Kao što će se vidjeti u nastavku presude, granatiranje gradova, za što je Sudsko vijeće utvrdilo da je bilo usmjereno i na civilne ciljeve, bit će drugi ključan moment za osudu Gotovine i Markača, jer je ono bilo način na koji su članovi UZP-a civile natjerali na bijeg. No osim ovoga, Sud je razmatrao i druge dokaze o postojanju UZP-a, a koji govore o tome da je protjerivanje trebalo biti trajnog karaktera. Oni se odnose na politiku prema povratku Srba, na zakone o njihovoj imovini i na politiku istraživanja zločina.

O Tuđmanovoj politici prema povratku svjedočio je bivši američki ambasador Peter Galbraith, koji se s njime i njegovim dužnosnicima svakodnevno sastajao. Sudu je kazao da je Tuđman odobravao transfere stanovništva, pa je po Galbraithu poziv Srbima da ostanu bio usmjeren Zapadu, a prava namjera bila je etničko čišćenje. Osim toga, Galbraithu i jednom američkom kongresmenu Tuđman je nakon "Oluje" kazao da se Srbi ne mogu vratiti, a američkom dužnosniku Richardu Holbrookeu rekao je da će biti zadovoljan ako ih se vrati deset posto.

Vijeće je ispitivalo i Tuđmanove javne izjave, kada je govorio da ne treba rušiti srpske kuće, jer su one sada hrvatsko vlasništvo, tvrdio da će one biti korištene za prihvat hrvatskih prognanika te izjavljivao da su Srbi otišli u par dana kao da ih nikada nije ni bilo i da se njihov povratak ne može dopustiti. Citirani su dijelovi razgovora između Tuđmana i tadašnjeg ministra obnove Jure Radića, gdje oni govore o tome kako je paljenje kuća loše, jer u njih treba naseliti Hrvate iz drugih dijelova zemlje, BiH i dijaspore, i to tako da Srba bude manje od deset posto na tim područjima. U to je trebala biti uključena i vojska, pa je Radić kao prvi korak ka repopulaciji ovih područja predložio preseljenje članova HV-a s obiteljima u napuštene stanove JNA, a taj je plan predstavljen na sastanku na kojem je bio prisutan i Gotovina. Paleži su se Tuđman i ostali jasno protivili, ali uvijek u kontekstu ideje da se u objekte nasele Hrvati.

Tuđman ključni član

Potom je Vijeće razmotrilo zakone o oduzimanju imovine. Tuđman je na sastanku vrha HDZ-a u kolovozu 1995. predložio da se imovina može oduzeti svakome tko je otišao u "Oluji" ukoliko se u roku od mjesec dana ne vrati u Hrvatsku, nakon čega je Vlada usvojila Uredbu o privremenom oduzimanju određene imovine, koju je Radić tom prilikom opisao kao "historijski dokument koji odlučuje o demografskoj budućnosti oslobođenih područja". Oduzeta imovina mogla se dodijeliti hrvatskim prognanicima, invalidima rata i obiteljima poginulih branitelja, o čemu su odlučivale lokalne komisije pod Radićevim nadzorom. Kada je u rujnu uredba pretočena u zakon, rok je sa 30 ipak produžen na 90 dana, a početkom 1996. i potpuno uklonjen. Galbraith je svjedočio da je do toga došlo tek nakon snažnog međunarodnog pritiska, pa čak i američke prijetnje sankcijama. No Tuđmanove vlasti donijele su i zakonsku odredbu koja je naseljenicima omogućavala da nakon deset godina korištenja mogu steći vlasništvo nad srpskim objektima, što je ukinula tek SDP-ova vlada 2000. godine. Vijeće je stoga je zaključilo da je motivacija ovih propisa bila otežavanje povratka i da je deportacija Srba, provedena u "Oluji", trebala imati trajan karakter.

Ispitujući, pak, istrage koje je hrvatsko pravosuđe poduzimalo o zločinima nakon "Oluje", Vijeće je utvrdilo da ih je bilo, a da se njihova manjkavost dijelom može pripisati kadrovskim i tehničkim okolnostima. Iako su dokazani i slučajevi kočenja istraga i preblagih kazni, Vijeće nije izvelo zaključak da su vlasti provodile i politiku neistraživanja zločina nad Srbima.

Kao što smo naveli na početku, logika presude kretala se od brijunskog plana o protjerivanju Srba, preko neselektivnog granatiranja kojim su civili natjerani u bijeg, do politika i zakona iz kojih je vidljivo da je protjerivanje trebalo biti trajno. Zanimljivo je da je Gotovinina obrana u određenim fazama postupka čak pokušavala uvjeriti Sud da Srbi koji su napustili Krajinu nisu bili hrvatski građani, već građani neprijateljske Republike Srpske Krajine, pa je, pozivajući se na etiopski slučaj, tvrdila da je njihovo protjerivanje bilo dopušteno međunarodnim pravom. No Sud je takav argument odbacio.

Vijeće je utvrdilo da je ključni član UZP-a bio Franjo Tuđman, koji je angažirao dijelove hrvatskog političkog i vojnog aparata radi realizacije svojih ideja. Okupio je grupu ljudi – između ostalih Šuška, Červenka i Radića – koji su s njime radili na postizanju cilja UZP-a.

Uloga Gotovine i Markača

Pri kraju presude, Vijeće je utvrđivalo odgovornost Gotovine, Čermaka i Markača. Budući da su Gotovina i Markač bili na Brijunskom sastanku, a nakon toga izdali naredbe o nezakonitom granatiranju koje je obuhvatilo i civilne ciljeve, smatra ih se članovima UZP-a.

Vijeće nije utvrdilo da su njih dvojica, kako je stajalo u optužnici, doprinijeli i kreiranju politika na kojima su se temeljile akcije protiv Srba. No utvrdilo je da je Gotovina značajno pridonio provođenju UZP-a naredivši nezakonito granatiranje Benkovca, Knina i Obrovca, a Markač naredivši nezakonito granatiranje Gračaca. Utvrdilo je da je Gotovina bio svjestan raširenog i sistematičnog napada na civile na terenu, što je dokazano iz svjedočenja stranih promatrača koji su ga na to upozoravali, iz izvještaja podređenih koje je dobivao, kao i iz njegovih vlastitih naredbi za discipliniranje vojske. Unatoč tim naredbama, Vijeće je zaključilo da njegov napor da se počinioci izoliraju i kazne nije bio adekvatan, čime je propustio spriječiti daljnja počinjenja.

Markačeva uloga tu je bila još izravnija jer je utvrđeno da je osobno bio u Gračacu i Donjem Lapcu, gdje je njegova Specijalna policija počinila zločine, te da je sudjelovao u prikrivanju zločina u Gruborima i Ramljanima, čime je stvarao atmosferu nekažnjavanja koja je ohrabrivala počinitelje.

Ne ulazeći u ovom prikazu u kvalifikaciju djela i odmjeravanje visine kazni, kao pravni laici možemo reći da smo stekli dojam da se protjerivanje Srba kao cilj UZP-a teško može osporiti. Neselektivno granatiranje dokazano je i bez famoznih "topničkih dnevnika", pa je upitno može li obrana ikakvim novim dokazima u žalbenom postupku oboriti ove ključne elemente prvostupanjske presude.

Nikola Bajto

Share this post


Link to post
Mešetarenje Gotovinom

Iako je cijela Hrvatska uvrijeđeno vrisnula zbog presude dvojici generala, zapravo je u njoj a ne u Haagu napravljeno sve da bude tako, a među onima što sada protestiraju su i oni koji zapravo likuju zbog ovako visokih kazni

Hrvatska je u šoku dočekala presudu generalima Gotovini i Markaču. To je obavezna rečenica koja je proteklih dana preplavila naslove hrvatskih medija, pa osim što su se i oni sami udarnički trudili da doprinesu tom ozračju, zapravo nisu pretjerali. Svi koji nešto znače u političkom i javnom životu izjavljuju baš to, da su "šokirani", uključujući i predsjednika Ivu Josipovića, navodno vrhunskog pravnika koji je, nakon što je na suđenju hrvatskim generalima sto puta ponovljena kvalifikacija "udruženog zločinačkog pothvata", silno zatečen što je ona ušla i u tekst presude.

Pa da vidimo da li je stvarno bilo razloga za taj sveopći šok. Kada ostaneš samo na godinama zatvora dosuđenima Gotovini (24) i Markaču (18), o nekom šoku možda se, hajde, zbilja može govoriti. Kazna izgleda teško, možda čak i drakonski. Ali, kada se dođe do zločina za sudjelovanje u kojima su osuđena dvojica generala – preko 600 ubijenih srpskih civila, 200.000 protjeranih i iseljenih, 22.000 spaljenih i srušenih kuća – kazna izgleda zapravo vrlo niska, gotovo simbolična. Dakle, samo promijeni kut gledanja i stvari se hametice mijenjaju, kao da iz žablje perspektive pređeš u ptičju. Problem je, međutim, što se na prste jedne ruke mogu pobrojati oni koji su proteklih dana pokazali elementarnu građansku hrabrost, čak i volju, da promijene taj kut, a i to su mahom bili ljudi izvan vlasti i političkih stranaka.

Ovi drugi zbili su se u tako monolitan blok kakav možda nije postojao ni u vrijeme rata 1991-95, a odatle su se onda rezignacija i srdžba razlili, kao poslije pucanja brane, cijelom zemljom. Istinabog, u ovom sveopćem očajničkom kršenju prstiju, koje je na emotivnim prijelomima dovelo i do kolektivnih suza, nisu sudjelovali baš svi, ili ako i jesu, to su samo odglumili. Ti koji nisu sudjelovali najbolje otkrivaju koliko se iza svega ovoga kriju debele naslage mešetarenja Gotovinom. Dvije su grupe takvih. Na prvu je upozorio najbolji haški odvjetnik Anto Nobilo, rekavši da su ovakvu presudu dvojici generala jedva prikriveno priželjkivali radikalni vođe veteranskih udruga, a ja bih dodao i desni radikali u vladajućoj i drugim strankama. Njima su sada napuhana jedra da nastave kidisati na vlast i tražiti prekid svake suradnje s Haagom, bez obzira na to što je jasno da bi to u drugostupanjskom postupku definitivno pokopalo Gotovinu i Markača. Žalosno je što se takvima prikrpao i šef SDP-a Zoran Milanović, izjavljujući prije izricanja presude da ne prihvaća nikakvu presudu koja bi polazila od "udruženog zločinačkog pothvata" (iako je poslije, ruku na srce, bio jedan od rijetkih koji je rekao da ovakve presude ne bi bilo da su kažnjeni neposredni počinitelji ubojstava, paleži i progona). Drugu grupu nazdravljača presudi dvojici generala čine oni koji bi pred domaćim sudovima također morali odgovarati za ratne zločine. Njih sada sigurno grije nada da će hrvatsko pravosuđe koje je, pretpostavljam, također u "šoku", olabaviti prema njima i tako amortizirati "nepravednu" hašku presudu, i ne bih se kladio u ozbiljne pare da tako zbilja neće i biti. Naprosto, slučajevi čije se procesuiranje i dosad kilavilo, kilavit će se još više, a oni koji nisu procesuirani gurnut će se još dublje u istražiteljske ladice.

Kako gro branitelja na ulicama upravo to i traži, a svojim prosvjedima danomice podlokavaju i slabe ionako slabu vlast, na kraju bi se moglo reproducirati stanje vrlo nalik onome iz polovice devedesetih, koje je i dovelo do ovako visokih kazni Gotovini i Markaču. Tada su psi rata sistematično puštani da ubijaju i pale po Krajini, a onda se sistematično puštalo i da izbjegnu pravi sudski progon. Jednostavno, postojalo je prešutno pravilo, ako ne i više od toga, da se iz vrha vlasti blagoslovljenom općom šutnjom, državnom omertom, u to ne dira, i nije se diralo. Za Gotovinu i Markača, pak, bilo je fatalno što se ta omerta protegnula i na sudnicu u kojoj im je suđeno. Jer, odvjetnici koji su ih branili, ali koji su više istupali kao advokati vlasti u Zagrebu nego njihovi, nisu praktički ništa napravili (osim nešto u slučaju vojne i temeljne policije) da upru prstom u neposredne počinitelje zločina. Još su manje napravili da prokažu državni vrh, prije svega Franju Tuđmana i Gojka Šuška, kao glavne kolovođe zajedničkog zločinačkog pothvata koji je završio masovnim egzodusom krajinskih Srba. Umjesto, dakle, da kao Nobilo u slučaju Blaškića, pomognu sucu Alphonseu Orieu u otkrivanju i kažnjavanju krajnjih krivaca za progon Srba iz Hrvatske, Gotovina i Markač stavili su se na branik Svetih Nacionalnih Interesa. I naravno, Orie je to shvatio kao ometanje njegovog posla i ta dva autistična čunja, koji se tupo žrtvuju za Tuđmana i Šuška, pa čak i za spomenute pse rata, hladno srušio. Sada ga svi, od nesposobnih Gotovininih advokata do deplasirano grozničavih Josipovića i Jadranke Kosor, optužuju da se preko noći pretvorio od vrhunskog pravnika u prizemnog politikanta pod togom. Ali, čovjek je naprosto doživio Gotovinu i Markača kao prvorazredne naivce koji preuzimaju na sebe odgovornost gorih od sebe i, premda im tokom suđenja uopće nije bio nesklon, sve to zaračunao u završnoj riječi presude.

Da, ciknut će čak i umjerenije napaljeni hrvatski domoljubi, ali taj Orie je presudio da su Srbi napustili Hrvatsku u isplaniranoj akciji etničkog čišćenja. Naravno da jeste, jer je upravo tako i bilo, a što se to ne želi priznati, što se i danas niječe onih 600 pobijenih i 200.000 protjeranih, te što se palamudi da je ovom presudom "kažnjen cijeli hrvatski narod", nije valjda njegov problem. Kakav vražji "cijeli hrvatski narod"?! Pa čitava stvar je i odigrana tako što se u njegovo ime ubijalo, protjerivalo i palilo, zatim se sve to godinama guralo pod tepih, a sada kada su stigli računi na naplatu, vadi se iz rukava taj "narod" i konfabulira da je Orievom presudom i on proglašen sudionikom "zločinačkog pothvata". Krasna predstava, nema što.

Uostalom, ovo skrivanje iza naroda vrlo je tanke pameti i zbog još jednog svima poznatog razloga, a to je da je i taj narod, u dovoljno velikom broju da ga se može smatrati reprezentativnim, sudjelovao u pljačkaškom haranju Krajinom. Još je gluplje histerično optuživanje Mesića da je predajom brionskih transkripata Haagu osigurao ključni motiv Oriejeve presude. Pa nisu, ljudi božji, Gotovina i Markač osuđeni zbog sastanka na Brionima, nego zbog kasnijih ubojstava i paleži koji su se frapantno poklopili s onim što je dogovoreno na tom sastanku. Nije čudo da je kraj ovako golemih moralnih rupa u shvaćanju što se dogodilo u ljeto 1995, cijela zemlja danima čekala da se Mesić vrati iz Kine kako bi se čuo prvi disonantni ton u ovoj općoj kuknjavi nakon haške presude.

No, pitanje je koliko su ovakva očekivanja utemeljena. Očito je, naime, da cjelokupna galerija hrvatskih političara danas, uključujući i bivšeg predsjednika, mora iz temelja promijeniti stav prema "Oluji". Ona jeste legalno i legitimno vratila Krajinu u okvire zakona Republike Hrvatske, tu nema zbora, ali je onda te zakone sama Hrvatska počela toliko brutalno kršiti da je ostala neprisutna na tom prostoru isto onoliko koliko je i dotad bila. Promijenilo se samo to da je srpsku razbojničku vlast zamijenila hrvatska razbojnička vlast.

Zato se sa zadovoljstvom pozivam na nedavno saopćenje komisije Iustitia et pax, koja konstatira da se međunarodna pravda nejednako primjenjuje na velike i male. Točno, ali tome treba dodati da od malih uvijek postoje manji. U ovom slučaju to su Srbi u Hrvatskoj, prema kojima se hrvatska vlast polovicom devedesetih ponijela kao Amerikanci u Abu Graibu i Guantanamu, zapravo i gore, i dok se to ne shvati, skandal će biti ovakva Hrvatska, a ne ovakva presuda dvojici generala.

Marinko Čulić

Share this post


Link to post
Svjedočanstva strave

Jedan je pripadnik HV-a nakon "Oluje" brinuo o dvije starice u jednom od napuštenih sela Podinarja. "Jedno jutro idem, a one se ne pokazuju. Gdje su, mislim. Ja unutra, one mrtve. Poludio sam, znao sam tko je to napravio...", izjavio je HHO-u

Izvještaj "Vojna operacija 'Oluja' i poslije", koji je HHO objavio 2001. i iz kojeg su uzeti podaci koje ovdje navodimo, dokazuje da su se pokajali mnogi civili koji su poslušali Tuđmanov savjet da ostanu kod svojih kuća: u Sektoru jug ostao je 4.051 građanin, a ubijeno je 15 posto, dakle oko šest stotina, uglavnom staraca – poimence je navedeno više od 400 ljudi, a za mnoge i točne okolnosti stradanja. Nakon zarobljavanja, strijeljan je i neutvrđen broj zarobljenih vojnika.

"Službene hrvatske izjave koje pozivaju Srbe da ostanu ili da se vrate moraju se promatrati tako da su u potpunom nesuglasju sa stvarnošću. Čak ako ova djelovanja nisu nastala uslijed svjesne službene politike, nedostatak djelotvornosti koje su hrvatske vlasti pokazale u njihovom kontroliranju i obustavljanju kroz čitavih mjesec dana zasigurno stavlja veliku odgovornost na čitavu vlast (...)", piše u izvještaju Misije EU-a iz rujna 1995. godine.

Sistematski zločini

Rezolucijom Vijeća sigurnosti br. 1009 od 10. kolovoza 1995. od Hrvatske se traži zaštita civila, njihove imovine i kažnjavanje počinitelja zločina. Brojni izvještaji dokazuju da su se takvi zahtjevi ignorirali. "Postoje direktni dokazi o sistematskom paljenju civilnih kuća i društvenog vlasništva, uključujući i tvrtke, od strane HV-a, civilne policije i pripadnika specijalnih postrojbi policije (...)", izvijestila je komisija Međunarodne helsinške federacije OESS 25. kolovoza 1995.

"Poštivanje ljudskih prava od strane Vlade je i dalje slabo (...) Ubojstva, krađe i prijetnje se nastavljaju, iako u manjem broju nego prošle godine i Vlada se ne trudi dovoljno da pronađe, istraži i kazni one koji su odgovorni za takva kršenja (...)", navodi se u izvještaju State Departmenta za 1996. o stanju ljudskih prava u Hrvatskoj na područjima oslobođenima u "Oluji".

"Hrvatski policajci i pripadnici HV-a, koji su počinili skupna pogubljenja, nasilna odvođenja, mučenja i druga fizička zlostavljanja, palež, krađu i razaranja čitavih sela, uz rijetke izuzetke, ostali su potpuno nekažnjeni za svoje zločine...", izvijestio je Helsinki Watch 1996, a Amnesty International u svom izvještaju od 4. kolovoza 1998, uz ostalo, kaže: "Ako se ne poduzme brza akcija, velika većina počinitelja možda se nikada neće trebati suočiti sa zlodjelima koja su počinili, a žrtve možda nikada neće pribaviti pravdu za počinjena djela (...) Postoji ozbiljna opasnost da će hrvatske vlasti drugima pokazati da, ako se do kraja izdrže napadi i kritike, međunarodna zajednica će vremenom izgubiti interes i početi se baviti drugim pitanjima (...)".

Ubijani na kućnom pragu

S druge strane, Ante Gotovina, pod čijim su se zapovjedništvom zločini događali, 28. ožujka 1999. na Drugom izbornom saboru UHVIDR-e, prema pisanju "Večernjeg lista", kaže: "Odgovorno tvrdim da HV u tim operacijama ('Bljesak', 'Oluja') nije počinio nijedan ratni zločin (...) Za izgrede pojedinaca, odjenute u vojne odore, HV ne snosi nikakvu odgovornost."

U HHO-ovoj knjizi stoji kako su se pojedine postrojbe, tijekom napada u "Oluji", ponašale dijametralno suprotno Gotovininim tvrdnjama te da zarobljavanja uopće nisu planirana: "Rečeno je da takav način da, ako imaš zarobljenika, moraš se za njega brinuti, a ti u onom prvom udaru nisi imao ni vremena ni ljudstva za to (...), izjavio je toj organizaciji pripadnik HV-a M. N. 22. svibnja 1998.

Najstrašniji dio HHO-ovih izvještaja su svjedočanstva očevidaca koji su čudom preživjeli ovu vojnu akciju. Jovan Popović iz Mokrog Polja, rođen 1948, izgubio je 7. kolovoza 1995. majku Stanu i brata Mirka. Tog dana, nakon što su ga vojnici vodili po selu i zlostavljali, legao je spavati na prvi kat kuće. Probudilo ga je pucanje: "Zatim sam čuo vrisak majke (...) Kad sam čuo da pripadnik HV-a viče: 'Ubio sam jednoga, moramo ga spaliti dok ne dođu promatrači' (...) Sišao sam dolje i našao brata ubijenog, a majku da se guši od rane na vratu (...) Pokazivala je rukom da bježim i tražila vode. Uskoro je izdanula. Ocu je metak ušao kroz ušnu školjku i zabio se u ekran televizora (...)". Jovanov je otac ipak preživio.

Hrvatska vojska u selo Plavno pored Knina ulazi 6. kolovoza, a vojnici bez upozorenja pucaju u sve što se miče. Tako je ubijeno 13 staraca, a taj je zločin javnosti gotovo nepoznat. Prema izjavama preživjelih, čije su izjave prikupili aktivisti HHO-a, ubijeni su većinom vatrenim oružjem, no Dušan Savić (1908) nađen je isječen. Kuzmana Pajića (1900) ubili su na kućnom pragu, iako je jadni starac digao ruke u znak predaje. Savu Đurića (1942), invalida u kolicima, su zapalili. Bacili su ga živog u njegovu, prethodno zapaljenu kuću. Starica Vasilija Šimić molila je vojnike da poštede njenog mentalno retardiranog sina Branka (1949), no jedan mu je vojnik skinuo sat i rekao da ga "vodi na liječenje": Branko je kasnije pronađen mrtav.

Zvjerstva i masakri

Stotine stravičnih priča tek čeka da bude ispričano. U selu Ivoševcima ubijeno je najmanje 14 ljudi, nestalo je desetak. Mirko Štrbac (1910) bio je gluhonijem i slabo pokretan. Ubijen je i zapaljen u kući. Zapaljen je i Gojko Korolija, dok je Dušan Korolija (1949) bačen u bunar, a pronađen je 12. rujna 1995.

Jedan je pripadnik HV-a nakon "Oluje" brinuo o dvije starice u jednom od napuštenih sela Podinarja. "Jedno jutro idem, a one se ne pokazuju. Gdje su, mislim. Ja unutra, one mrtve. Poludio sam, znao sam tko je to napravio... Nakon nekoliko dana sretnem tu budalu, ide prema meni i ceri se... rekao sam mu... ...ako popizdim, prijavit ću ga ili ću ga sam ubiti... Ja sam među prvima ušao u Knin, e da ste tu vidjeli što se dešavalo..." (L. D., aktivistima HHO-a, 19. travnja 1998).

Tijela žrtava često su masakrirana. "Pronađeno je tijelo muškarca, civila, starog otprilike između 75 i 80 godina. Tijelo je bilo dekapitirano, a glava pronađena u svinjcu (...)", napisao je u rujnu 1995. Chris Guiness za Glas Amerike.

UN je u Žagroviću u kolovozu 1995. našao muška tijela i leš žene stare više od 70 godina. "Dva tijela su bila u jarku pored ceste... Oba su bila obučena samo u donje rublje... desna šaka jednog od njih bila je osakaćena, nekoliko prstiju je odsječeno (...)". Žena je bila vezana ribarskom mrežom, a oko vrata joj je stavljena automobilska guma, pa zapaljena, stoji u izvješću koje je prikupio HHO. "Nikola Panić (1935), invalid, ubijen je 6. kolovoza u Golubiću. Glava mu je nađena 50 metara dalje s kojom su vojnici, navodno, igrali nogomet", doznali su aktivisti HHO-a. U Gračacu je nađena 89-godišnja Marija Banjanin. Glava joj je bila odsječena, a oči iskopane.

"The Independent" 10. rujna 1995. piše o pronalasku mrtve žene i muškarca kraj Golubića. Muškarcu su odrezani nos i uši.

Saša Kosanović

Share this post


Link to post
Izvođač demografskih radova

Radić, za kojeg Haški sud nalazi da je također bio član udruženog zločinačkog pothvata, pokušao je u kolovozu te 1995. objasniti Tuđmanu kako se na opustjelim lokacijama ne bi smjelo dopustiti da tu "ikad ponovno bude više od deset posto Srba." Predsjednik mu je odgovorio: "Niti deset posto"

Ante Gotovina i Mladen Markač jesu bili terenski izvođači udruženog zločinačkog pot-hvata u ljeto 1995. godine, o kojemu je svoje mišljenje prošlog tjedna kazao Haški sud, no ujedno smo se podsjetili da još uvijek među nama živi nekolicina u tom smislu čak odgovornijih persona iz nekadašnjeg državnog vrha. Prije sviju drugih, naime, uz presudu trojici hrvatskih generala spominje se ime potpredsjednika Vlade te ministra obnove i ra-zvoja Jure Radića, koji je bio glavni čovjek Franje Tuđmana za opsežni etnički inže-njering na prostorima opustjelim nakon akcije "Oluja", u vidu sprječavanja povratka iz-bjeglih Srba i naseljavanja Hrvata prognanih iz Bosne i Hercegovine ili Srbije. Radić uto-liko nije bio sudionikom prozvane družine samo po mišljenju haškog tužiteljstva, kao što se ovih dana prenosi u medijima, nego i po mišljenju više instancije tribunala: "Sudsko vijeće nalazi da je Radić također član udruženog zločinačkog pothvata" (iz obrazloženja presude Gotovini, Markaču i Čermaku).

Poznati odvjetnik s haškim iskustvom Anto Nobilo prokomentirao je spomen bivšeg Vla-dinog potpredsjednika riječima kako bi hrvatsko državno odvjetništvo moralo ozbiljno uzeti u obzir takve i slične navode, premda – kako je Nobilo dodao – od Mladena Bajića to baš i nije za očekivati. Ali, red je bar da se podsjetimo Radićevih dana slave, da ne bi njegove zasluge mimo sviju pale u zaborav.

"Hitno kolonizirati"

Ne, ovdje ne govorimo o njegovu legendarnom mostograditeljskom dostignuću na Masle-nici, no Jure Radić je upravo tamo, na svečanom otvorenju toga objekta početkom 1995. godine, izjavio: "Zašto i ovo ne reći javno – Knin neće dugo biti većinski srpski grad!" Rečeno-učinjeno, pa je odmah nakon "Oluje" i spaljivanja preko 20.000 napuštenih srp-skih kuća, ministar obrane i razvoja nastavio s marketingom: "Bilo je paleža i pljački, no na sreću ipak su to bili pojedinačni slučajevi. Ponavljam, to je bilo u manjem opsegu nego što se to čini u javnosti. Jer, kad vidite da gori jedna kuća onda mislite da gori čitavo selo" ("Vjesnik", rujan 1995). Također, valjalo je iskoristiti preostali neoštećeni stambeni pros-tor: "Više ne možemo prihvatiti izjave tipa 'Neće Hrvat u srpsku kuću', jer su sve te kuće i stanovi u Hrvatskoj" ("Slobodna Dalmacija", rujan '95).

Kako bi se Hrvate izbjegle iz Bosne i Hercegovine ili Srbije privoljelo da usvoje navede-nu etničko-vlasničku akrobaciju, ubrzo je poduzeta opsežna zakonodavna akcija usklađi-vanja pripadajuće regulative s ranije usvojenom političkom doktrinom kojoj ćemo ovdje, međutim, posvetiti još malo pažnje. Radi se o službenim susretima Tuđmana i Radića, ponekad i u širem društvu s drugim političkim i vojnim funkcionarima poput Gojka Šuška ili Zvonimira Červenka, te o njihovim dogovorima u smjeru konkretnog demografs-kog intervencionizma na etničkoj osnovi, a koje u vidu stenograma iz Predsjedničkog ureda spominje i na koje se poziva Haški sud u rečenoj najnovijoj presudi. Tako već 22. kolovoza 1995. Radić bez širih pravnih objašnjenja kazuje Tuđmanu da će doseljenim Hrvatima predmetna imovina jednostavno biti predana "na korištenje za deset godina, a nakon toga postali bi vlasnici".

Predsjednik Hrvatske i potpredsjednik Vlade nisu se tad otprve složili baš oko svega. Jure Radić pokušao je objasniti Tuđmanu kako bi strateške opustjele lokacije trebalo "hitno kolonizirati Hrvatima", dok se općenito ne bi smjelo dopustiti da tu "ikad ponovno bude više od deset posto Srba", a potonji mu je na to odgovorio: "Niti deset posto." Svjedočeći pred Haškim sudom o tome računu – pamtimo još taj spektakl – Radić je pokušao razjas-niti kako on i Tuđman u citiranom dijalogu pod "Hrvati" nisu imali na umu etnički krite-rij, nego je taj subjekt za njih dvojicu bio "svi hrvatski građani koji prihvaćaju hrvatsku državu". Dosljedno takvom obratu, "Srbi" iz toga razgovora su tek "manjina onih koji su se borili protiv hrvatske države". Ali, sudeći po konačnom nalazu sudskog vijeća, izgleda da Radić baš i nije uspio uvjeriti tribunal u svoje maštovito naknadno tumačenje.

Demografska budućnost

Transkripti iz Predsjedničkog ureda otkrivaju da se Jure Radić veoma zdušno bio posvetio osmišljavanju projekta, pa je Franju Tuđmana među ostalim uvjerio kako bi najdjelotvor-niji efekt ostvarili naseljavanjem hrvatskih vojnika i njihovih obitelji po naznačenim pod-ručjima. Dan kasnije, 23. kolovoza, Radić je službeno upoznao i vojni vrh s prioritetom takve politike u pograničnim općinama Knin i Donji Lapac, znanim po dotad malenom udjelu Hrvata u ukupnom broju stanovnika. Istoga dana usvojen je na zatvorenoj sjednici Vlade i prvi, zapravo temeljni pravni akt u službi opisane politike, ono što će odmah po-tom stupiti na snagu kao Zakon o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom. Njime je izbjeglim Srbima bio zadan rok od 30 dana da se vrate u Hrvatsku i zatraže natrag puno pravo na svoju imovinu, a nećemo posebno objašnjavati – više je ne-go poznato – zašto je to uglavnom bilo nemoguće ispoštovati.

Jure Radić, pak, prepoznao je na toj sjednici novi zakon kao "povijesni dokument koji određuje demografsku budućnost oslobođenih područja"; i bio je uvelike u pravu, doista im je to odredilo budućnost, onako kao što samo udruženi zločinački pothvat umije. Bez obzira na to što se Radić na onom svjedočenju u Haagu izmotavao kako je zakonski rok bio određen tako kratkim upravo na korist izbjeglih Srba, naime, radi što bržeg odaziva svih ljudi koji se žele vratiti na svoje. A ponegdje, doduše, stvarni projekt i nije donio očekivane rezultate, pa su Radić i Tuđman morali osmišljavati dodatne planove, kao u Predsjedničkim dvorima 31. ožujka 1999. godine, a povodom slabog povrata Hrvata u Vukovar.

"Cilj je priče malo promijeniti sliku", veli Radić svom vrhovniku, a mi prepisujemo iz transkripta koji će godinu dana kasnije dospjeti u javnost, "jer danas u Vukovaru imamo devet do 10.000 Srba, i manje od tisuće Hrvata". Tuđman mu na to odgovara da trebaju "15 do 20.000 Bosanaca naseliti", a Radić zaključuje da "u prvoj fazi možemo to postići, da bude 5.000 Srba, a 7-8.000 Hrvata". Nakon kraće, povlađujuće Tuđmanove upadice, Radić dodaje još da, kad bi se odjednom obnovilo tisuću stanova u Vukovaru, "u tih tisu-ću bi ušli Srbi", i zatim poentira: "Zato to sada obnavljam na kapaljku."

Eto, pa neka domaće i međunarodno pravosuđe još jednom vidi za kakve zanemarene ka-pitalce od projektanata, dakle, sušti izvođači radova moraju guliti višedesetljetne zatvor-ske kazne.

Igor Lasić

Share this post


Link to post
Dobro jutro, Srbijo!

Plaćanje Gotovinom!

I to se dogodilo! Doduše pred sam kraj svog rada, kad smo ga već oglasili kao najsrbomrzačkiju organizaciju posle NDH, Haški sud je doneo presudu, koja skoro iz temelja menja istinu o krvavom raspadu SFRJ.

„Oluja“ je bila zločinački poduhvat, a ne oslobodilačka operacija, a Tuđman i njegova klika bili su zločinci.

Tu se Svevišnji nije pokazao dovoljno pravednim, pa je Tuđmana, Šuška i Bobetka uhapsio pre Tribunala, i to je, nažalost, nepovratna istina. Oni koji su juče osuđeni, na čelu sa Gotovinom, bili su tek drugi ešalon, odnosno izvršioci na terenu Tuđmanove zamisli da se broj Srba u Hrvatskoj svede ispod pet odsto. S te strane, ovo je velika pravda za nedoklani narod, koji je na traktorskim prikolicama izbegao sa svog kućnog praga.

Ali, pogledajte reakcije u Zagrebu. Instant prijatelji Srbije, Josipović i Kosorova, šokirani su. Ne mogu da veruju da je u Hagu rečeno da je njihova država, koja se nalazi pred vratima EU, nastala na temelju zločina jedva malo manjeg od onog 1941. U nacionalnoj egzaltaciji, hrvatska vlada je, zamislite, juče odbacila presudu kao da je u pitanju mišljenje udruženja golubara, a ne suda osnovanog od strane UN-a.

Dok je presuda čitana, na ulicama diljem Hrvatske i Zapadne Hercegovine dešavala se prava domovinska sapunica. U Livnu je 1.100 dece trčalo kako bi dali podršku Gotovini i drugarima, a branitelji su se od golemog jada sekli staklom po ulicama. Hrvati su ipak bili toliko samosvesni da nisu rušili i lomili Zagreb kao Srbi Beograd kad su mislili da je svet prema njima bio malo nepravedan. I to nam nešto govori o njima i nama. Oni definitivno bolje znaju da cene svoje!

Ispada da je naglo otopljavanje odnosa Hrvatske sa Srbijom samo maskarada, pod prismotrom zapada. Sad kad su nas proterali i pobili, kažu nam da možemo u Dubrovniku nekažnjeno na škveru da pijemo kafu „frank“, uz čokoladice „zvečevo“, za samo pet evra. Neka, hvala im! Neka Krajišnicima pre toga vrate oteto, pa ćemo se onda družiti.

Vasilije Papović, ALO.

Subota - 16.04.2011

Share this post


Link to post

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

Loading...
Sign in to follow this