Sign in to follow this  
Bepo

Re: PEROJ - srpsko selo u Istri

Recommended Posts

Mišljenja sam da bi na forumu Krajinaforce-a, podforumu Istra, red prvom definiranom topicu trebao pripasti najzapadnijem srpskom pravoslavnom mjestu, našem Peroju.

Uvodna riječ - iguman Danilo Ljubotina....

PUBLIKACIJA: PEROJ srpsko selo u Istri

Share this post


Link to post
NEŠTO O PROŠLOSTI PEROJA

Najprije da nešto rečem o prošlosti zemlje Istre kao cjeline. O prehistorijskom žiteljstvu Istre, malo nam je što poznato. Nema sumnje, da je to prehistorijsko žiteljstvo postojalo, ali se u rimsko doba romanizovalo. Rimljani osvojiše Istru, podjarmiše narode, koji su tu živjeli, a po svojim kolonijama, odnarodiše te narode. Ponavlja se stara pripovijest. Kao što su u svoje vrijeme Rimljani romanizirali tuđe narode, tako su kasnije Mleci, kao i današnja Italija, potalijančivali tuđe narode, a pogotovo Hrvate i Slovence, koji su živjeli unutar granica njihovih država. Vidimo i današnju Italiju, što sve čini, da odnarođuje 650.000 Hrvata i Slovenaca.

Oduzela im je škole, potalijančila njihova starinska prezimena, brani im njihov materinski jezik na svakom koraku, da, čak i u samoj crkvi brani im njihov jezik, ne smiju ni Boga slaviti, ni moliti ga u svojem hrvatskom i slovenskom jeziku.

Seoba naroda u srednjem vijeku i kolonizacije u novom vijeku dva puta promijeniše etnografsku sliku cijele Istre.

Pražitelji Istre bili su: Liguri, Histri i Liburni. Oko sjevernog dijela Jadranskog mora stanovahu Veneti, a na sjevero-istoku Istre Karni i Japidi. Onda dodoše u Istru Kelti.

Kada su Istru zauzeli Rimljani, našli su tu Kelto-Venete i Kelto-Ilire. Rimljani su kolonizirali najviše primorske krajeve, manje unutrašnjost Istre. Seoba naroda prisilila je Rimljane, da uzmaknu u primorske krajeve Koliko ih je ostalo u unutrašnjosti, ti se izgubiše među Slavenima koji su došli u Istru svršetkom šestoga vijeka. Prve vijesti o Slavenima u Istri sačuvane su nam od godine 599., 600., 602., 611., 641., 642., 670., itd.

Godine 807. održala se u Rižanu kod Kopra skupština, na kojoj se prosvjedovalo, što je vojvoda Ivan u Istru doselio Slavene. O Hrvatima oko rijeke Raše imamo pouzdanih vijesti iz godina 799., 820., 839., itd. Na Labinštini i Buzeštini spominju se Slaveni oko godine 1000.

Godine 1030. cesta Poreč-Pazin zove se »via sclava«. U spomenicima od godine 1102. sačuvana su čisto hrvatska imena u Istri: Gologorica, Cernogradus i Belogradus. U mletačkom arhivu leže dva ugovora dvaju slavenskih župana iz Barbana i Gračišća s puljskim vojvodom: a) 10. II. 1199. »Pribisclavus Zupanus, Zupanus Drasicha de Galegnana et Jurcogna et Basegna de Barbana«, ;) 4. III. 1199. »Pribisclaus Gastaldus Barbanae, Mirosclaus et Pridisius«.

Koncem srednjega i početkom novoga vijeka pao je jako romanski živalj u istarskim gradovima. Stanovništvo uništiše nevolje: ratovi, kužne bolesti, gospodarske krize itd. Pula je pala na samih 300, a Poreč na 100 žitelja. Istra bi bila opustjela i propala, da nije doseobom i kolonizacijom novih žitelja, osobito Hrvata, bila spasena. [1]

Što smo općenito rekli za Istru, to vrijedi i za Peroj. I tu se već u VII. vijeku naseliše Slaveni.

Godine 1527.-1631. uništila je kuga stanovništvo Pule i njegove okolice, a prema tome i Peroja. Ovamo se ponovo naseliše Slaveni, poslije ovih na vrlo kratko vrijeme Grci (1580., 1585.), pa zatim ponovo Slaveni i napokon 1657. godine njegovi današnji stanovnici.

Dr. Schiavuzzi veli, da je blizu današnjeg Peroja postojalo godine 1197. mjesto, koje se zvalo Petroro, Petroriolum.[2] Camillo De Franceschi navodi staro ime Pedroli.[3] Prema tome je i današnje selo Peroj dobilo svoje ime.

Godine 1540. morali su Mlečani napustiti Moreju (današnji Peloponez). Zauzeli su je Turci. S Mlečanima odoše iz Moreje i mnogi grčki žitelji. Te godine doseljeno je u Pulu 70 porodica iz Malvasije i Napolija (Nauplia). To su bili prvi grčki bjegunci, koji su došli u Istru, ali se oni malo kasnije vratiše natrag u svoju domovinu.[4] No odlukom od 5. jula 1573., mletačka vlada dozvoli, da se na Puljštinu dosele neki bjegunci iz Nauplie, a drugi iz Cipra. Godine 1578. došlo je 80 porodica. Godine 1580. dođoše bjegunci sa Cipra, Krete i Moreje i to 50 obitelji. Ciprani se naseliše u gradu Puli, gdje osnovaše pravoslavnu crkvu.[5] Nauplijanci se neki naseliše u gradu Puli, drugi u zapuštenom selu Pedrolu,[6] a neki u okolini Pule.[7] Puljski providur Malipiero (1580.-1583.) odredio je perojskim doseljenicima 400 njiva.[8] Premda su tu imali vrlo dobra zemljišta, oni godine 1585. odoše iz Peroja i uopće iz Istre.[9]

Godine 1644. imao je Peroj samo tri osobe. Napuštenu zemlju prisvojiše tada Vodnjaci; no mletačka vlast taj postupak Vodnjanaca zabrani. Ona je htjela Peroj ponovo naseliti, a to je i učinila.[10]

Već i prije nego što su Grci počeli dolaziti u Istru, bilo je u Puli i okolini Hrvata i Srba,[11] makar da nas talijanski pisci ne vole zvati tim našim imenima, nego nas zovu »Morlacchi«. Taj naziv voli upotrebljavati i mletačka vlast. Ti Morlaki ili Maurovlahi bili su rumunjsko pleme (»stirpe rumena«), ali poslavenjeni. Bježali su ispred Turaka u mletačke i austrijske zemlje[12]. Tako su neki Slaveni naselili i Peroj. Domaći stanovnici bijahu im protivni, te oni ubiše njihovoga vodu Nazića; zato se ti Slaveni povratiše natrag u Dalmaciju[13].

No 27. oktobra 1645. mletačka vlada primi iz Crne Gore molbu 15 obitelji. U toj se molbi kaže, da će doći u Istru 100 osoba, koje će sa sobom dovesti oko 300 glava stoke. (Zanimljivo je, da je godine 1647. došlo na Puljštinu 3450 Hrvata sa 66.500 glava sitne i velike stoke[14]. Bježali su u Istru, da se otmu progonstvima Turaka. Oni u molbi navedoše, da ne će doći svi najednom. Kapetan sa sjedištem u Rašporu mora providjeti za zemljišta i kuće, gdje će se smjestiti onako, kako je propisano[15].

Ovo bi bila, čini se, prva vijest o današnjim stanovnicima Peroja.

Mletačka vlast obavijestila je 21. jula 1657. kapetana u Rašporu, što treba da uradi u pogledu 13 porodica, koje su poslane iz Crne Gore u Istru[16].

Share this post


Link to post
PEROJSKA POVELJA

Najvažnija je stvar isprava, kojom je bila Perojcima, današnjim stanovnicima, podijeljena zemlja u Peroju. Talijan iz Vodnjana, Giovanni Andrea Dalla Zonca, objelodanio je u listu »L'Istria« godine 1852., dakle prije 80 godina, članak pod natpisom: »Notizie riguardo a Peroj«. Tu je Dalla Zonca objavio »Perojsku povelju«. Da se danas takva isprava, nakon 80 godina, ponovo iznosi na javu, držim da je i potrebno. Dalla Zonca ju je našao kod seoskog župana u Peroju, ali ne original, već prijepis prvotnog originala i nazivlje iu »Atto d' investitura«. Ja je nisam doslovno preveo, zato i donosim talijanski original u cjelosti, kako ga je objavio Dalla Zonca. U samoj povelji označene su i neke tačkice, koje pokazuju, da tu nesto fali, ali tako ih označio i Dalla Zonca. On u uvodu svoga članka veli, da se Perojci nisu doselili ovamo 1650. godine, kako to iznose »Fasti istriani« na str. 40. i baš ta netačnost navela ga je na to, da ovu povelju objavi i dokaže, da su se oni ovdje naselili godine 1657. Evo prijevod ove povelje:[17]

»Smatram svojom dužnošću prepisati prijepis, koji je prepisan iz drugoga jednakog prijepisa, a koji se prijepis nalazi kod seoskog župana (glavara) u Peroju, a iz kojega se vidi, da je to investitura zemljišta onom naselju, a iz datuma proizlazi, da je 7 godina poslije 1650. godine ovo naselje bilo ovamo doseljeno.

»DNE 26. NOVEMBRA 1657.

»Presvijetli i preuzvišeni gospodin Jeronim Priuli u ime prejasne Republike Mletačke, kapetan Rašpora. Izvršujući naredbe koje ima od preuzvišenog Senata u Duždevu ukazu od 27. prošloga jula mjeseca, da nastani u Pokrajini u jednom položaju, koji bi Njegova Preuzvišenost našla zgodnim, glavara Mišu Brajkovića s 10 albanskih porodica i glavara popa Mihajla Lubosinu s pet porodica, u svemu sedamdeset i sedam duša, koje dođoše iz Crne Gore, turske zemlje, kao vjerni podanici odani Prejasnoj Republici. Ali budući je već imao tačnu obavijest, da će biti baš zgodan i udoban položaj i mjesto, koje je već od prije službeno poznato, zvano Peroj, pusto i nenaseljeno mnogo godina . . . . sa zapuštenim, neobrađenim, kamenitim, trnovitim, ostavljenim, zanemarenim zemljištem i bez nijednog vlasnika. Graniči sa područjem Fazane, Marane, Vodnjana i sv. Foške, sa pašnjacima i šumama sve do luke Marića. Zato Njegova Preuzvišenost sa vlašću koju ima i s ovlaštenjem (investiturom) dobivenim od Preuzvišenog Senata ovime investira (podjeljuje) spomenutim glavarima Miši Brajkoviću i popu Mihajlu Lubosini za gore naimenovanih četrnaest porodica, za njihove baštinike i nasljednike za sve vjekove u gore rečenom mjestu Peroju i na cijelom zemljištu, kako gori rečeno, neobrađenom, koje je među granicama gore imenovanim, ali unutra područja Peroja, ujedno sa jezerom zvanim Brusola, uz načine i uvjete, koji će niže biti navedeni, no pridržavajući si uvijek pravo, da može vlast naseliti i druge stanovnike s obzirom na veličinu podjeljenih posjeda i na broj investjranih porodica. Da rečena zemljišta tj. ona koja su podesna, moraju potpuno obraditi u roku od pet godina u smislu odredaba zakona, a neproduktivna zemljišta da se pridrže za upotrebu pašnjaka. Ova je zemljišta, kako gori rečeno podjeljena investiturom, po našem nalogu nacrtao gospodin Paskvalin Panteleo javni zemljomjer, i ovaj je nacrt bio predložen nama, da se sačuva u ovoj pisarni. Da se svi hrastovi, koji bi bili u rečenom predjelu dobri za arsenal, moraju uščuvati zdravi i netaknuti, prema odredbi vlasti i javnog interesa, a stanovnici mogu se služiti drugim drvima prema svojoj potrebi. Da ti novi stanovnici trudu dužni i obvezani posaditi najveći broj maslina kolikogod bude moguće uzevši u obzir položaj i vrsnoću zemljišta, njegujući već od prije zasađene masline, kalameći i oplemenjujući voćnjake i divljake u roku od dvije godine, također u duhu zakona.

»Da u roku od 10 godina moraju otplatiti državne potpore, koje su im bile date, kako proizlazi njihov dug iz javnih knjiga ove pisarne, ali s obzirom na njihovo siromaštvo, za prve tri godine ne smiju biti pozivani na otplatu.

»Izjavljujući Njegova Preuzvišenost, da dodavši radi investiture na lice mjesta i saslušavši razloge potraživalaca o proglašenju zajedno s uvidom u spise i pismene dokaze, on je riješio i odredio u prilog starim stanovnicima sva ona dobra, premda neka i nisu bila obrađivana i stajala su pusta, ali su to bili patronatski posjedi, a nalaze se u spomenutom području, i niže su navedena i registrirana, tako da bez ikakve prepirke u svako vrijeme svatko nesmetano i mirno uživa svoje.

»Omissis.

»Antonu Biasiol-u jednu ogradu dijelom pošumljenu dijelom oraću, podno sv. Fuške, koja mu je bila ostavljena oporučno od pok. Venier-a Biasiol-a.

»Omissis.

»Od gospodina Paskvina udovca ostavština pok. Filipa iz Tržiča, u području Peroja, vinograd od dvanaest dnevnica, blizu gospodina Gašpara Moscheni-ja, jednu ogradu blizu ceste, koja graniči sa Gregol Gregoricom i općinom Vodnjan.

»Ja Franjo Konsolić sadašnji pisar općine Peroja, prepisao sam ovo.

»Mi Melkior Balbi za Prejasnu Republiku Mletačku kapetan i providur Pule i njegove oblasti.

»Svakomu potvrdujemo i svjedočimo, da je gori označeni potpis napisan znakom gospodina Frana Konsolića, i da je on takav kako se potpisao.

»Za vjernost itd.

»L. S. S. M.«

»Pula, 25. marta 1787.

»Melkior Balbi itd. itd.

»Marko Anton Marinović kancelar pretora i providura«.

»Za ovom slijedi druga datirana 5. X. 1658. od Senata (in Pregadi) kapetanu Rašpora po pismu od 10. prošloga . . . . . . s molbom za opskrbu o stanovanju s obiteljima i o provedenju u kulturu doznačenih mjesta . . . . . . Čita se u njemu, da je pisano u Kopar, da mu pošalju lira 300 po 3 novčića po liri od daće na ulje, što bi se imalo upotrebiti za kupnju toliko volova i drugo, da se razdijeli svakoj porodici po jednoga . . . . . i na koncu:

»Upravi za žito, da pošalje kapetanu u Rašpor 50 mjerova sijerka, a isto toliko kukuruza za potrebu novim stanovnicima. Istotako tvrđavama, da pošalju u Rašpor 300 letava, tri tisuće čavala za gradnju baraka novim stanovnicima i da se pribavi još 16 sjekira, osam radnika i 16 rankuna za obrađivanje njihovih zemljišta«.

»Izvađeno iz Reg. Mar. No. 116 C. te 260«.

Prije negoli pređemo na pretres te povelje, treba još spomenuti, da je 29. juna 1658. godine rašporski kapetan javio u Mletke, da je 13 crnogorskih porodica dobro smješteno u Peroj. Što se tiče pravoslavne crkve, budući se radi o malom broju duša, mogli bi oni vršiti svoje vjerske dužnosti u crkvama bližnjih sela[18],

Camillo De Franceschi[19] veli također, da se 1658. godine naselilo u Peroj 13 srpskih porodica, pravoslavne vjeroispovijesti, koje su došle iz Crne Gore. Drugih 8 obitelji naselilo se u Vintijan. Godine 1660. trideset crnogorskih obitelji naselilo se u Kavran, a 1671. godine naselilo se iz Perasta u Pulu 600 »hajduka«, od kojih su se neki preselili u Senj, a neki »valjda« u Peroj[20].

Zanimljivo je kako to iznosi dr. Schiavuzzi:

Važno seljenje Slavena bilo je ono, što je dozvoljeno u julu 1657. godine. Odnosi se na 13 obitelji pravoslavne vjeroispovijesti, porijetlom iz Crnice (Cernizza) u Crnoj Gori, istočno izmedu Budve i Bara; došli su u Istru i dobili su 26. novembra 1657. godine u Peroju kuće i zemlju. Deset obitelji vodio je njihov voda Mišo Brajković, a druge tri (ili pet) vođa Mihajlo Ljubotina, tako da su ukupno brojile 77 osoba. Misli se, da je ova kolonija bila prvotno određena za Savudriju, ali da su oni to odbili[21].

Dne 5. oktobra 1658. godine, naređuje mletačka vlast, da se u Peroju u pogledupravoslavne crkve ne uvode nikakve novotarije, pa neka se novi stanovnici služe sa crkvom sv. Nikole, koja nije od Peroja udaljena više od 9 milja[22].

Dne 12. marta 1659. godine određuju Mleci, neka kapetan iz Pule izvijesti, nalazi li se u Peroju samo jedan prijašnji stanovnik[23].

Dne 18. septembra 1677. godine mletački Senat bio je obavješten o neprilikama što ih novim stanovnicima u Peroju čini župnik Carboncin radi njihove duhovne pastve, koja spada pod dušobrižnika pra-voslavne crkve sv. Nikole u Puli, kako je to odredeno dekretom od 5. oktobra 1658. i nalaže kapetanu u Rašporu, neka svagdje izvršuje sve, što je u tom dekretu navedeno[24].

Dne 18. augusta 1687. godine podijelio je Senat za restauraciju pravoslavne crkve sv. Nikole u Puli 1.400 lira[25].

Dne 6. jula 1701. godine nalažu Mleci, da općina Peroj uplati u blagajnu u Rašpor 167 dukata, što ih duguje za primljeno žito[26].

U martu 1705. godine saopćeno je mletačkoj vladi, da neki Crnogorci žele prijeći u mletacke zemlje, pa vlada nalaže providuru u Puli, neka saopći njihovim rođacima (valjda Perojcima), da će se ih vrlo rado primiti. Ipak se odatle ne vidi, da bi ovi bili došli u Istru[27].

Dne 4. februara 1772. godine javljaju Mleci, neka se nagradi prema propisu kancelar iz Rašpora, koji je vodio raspravu i potjerao iz Peroja svećenika Servijana Bazilija Seražića[28].

Tako evo navedoh sve poznate nam podatke, pa sada možemo preći na sam pretres.

Od navedenih je ličnosti svakako najzanimljiviji Dalla Zonca. On je našao ispravu, kojom se Perojcima daju zemljišta u Peroju. Ja sam je nazvao Perojska povelja. Klaić ju nazivlje Mletačka povelja. Tko pročita Nikolićev članak uvjerit će se, da ju je i on čitao, ali ne veli, gdje, kako što to ne veli ni Klaić. Zašto sam ju nazvao Perojska, a neMletačka kao Klaić? Istina je, da ju je napisao rašporski kapetan u ime mletačke republike, ali je razvidno iz nje, da je on došao na lice mjesta u Peroj, prema tome je ova povelja i sastavljena i napisana u Peroju, i odnosi se na Peroj i Perojce, zato mislim, da joj i pripada ime Perojska povelja.

Dalla Zonca naglasuje, da nisu današnji Perojci došli ovamo 1650. godine, kako to neki tvrde, na pr. »Fasti istriani« str. 40., nego 1657. godine. On citira i pismo rašporskog kapetana s datumom u Buzetu 26. marta 1677. godine, gdje se spominju stanovnici Peroja, koji su tamo došli prije 19 godina a to ne daje godinu 1650., nego 1657. godinu. On prigovara i Gravisi-ju, koji piše u »Popolano dell' Istria« br. 23., da je Peroj starinom grčka naseobina.

Ostali se pisci slažu, da je mletačka vlada dozvolila Perojcima, da se ovamo nasele, svojom odlukom od 21. jula 1657., i da je povelja napisana 26. novembra 1657. godine. Prema tome su se i Perojci doselili ovamo 1657. godine.

Svi se pisci slažu i u tome, da su bjegunci imali dvije vođe. Povelja donosi njihova imena: »Micho Braicovich« i »Prete Michiel Lubosina«. Dr. Schiavuzzi ih piše ovako: Mišo Brajković i Michele Ljubotina.

Kako da čitamo imena »Micho« i »Michiel«? Da li »Miho« ili »Miko« i »Mihiel« ili »Mikiel«? Kada bi to čitali po talijanskom pravopisu, onda bi morali čitati »Miko« i »Mikiel«. Ali čemu je onda u talijanskom napisano »Micho«, kada bi se to i bez onog »h« moralo čitati »Miko«. Pa makar da mi dr. Schiavuzzi i pise našim pravopisom Miso, ja držim, da je treba u oba slučaja ono ch čitati kao naše h, dakle Miho i Mihiel, a ovo posljednje moralo bi biti Mihail ili Mihajlo.

Prvo prezime piše u povelji »Braicovich«, a dr. Schiavuzz; piše ga kao i Klaić »Brajković«.

Drugo prezime prepisao je Dalla Zonca »Lubosina«, a isto tako navodi i Nikolić, dok svi drugi pisci pišu to ime »Lubotina«, a dr. Schiavuzzi i Klaić pišu »Ljubotina«, a imaju svakako i pravo, jer to prezime postoji i danas u Peroju.

Moguće je da je Dalla Zonca to ime slabo prepisao. To se može suditi i po samim njegovim navodima u istom članku. On na drugom mjestu ima i ime »Jure Baucovich« (čitaj Baukovich) iz Peroja, (»koji bi mogao biti i naprijed navedeni Roscovicchio, lošije ili bolje napisano ili po meni čitano«). Dakle ni on sam ne zna, je li to »Baukovich« ili »Roscovicchio«. A ja bih ovome dodao, da to nije tačno ni jedno ni drugo, već da bi to moralo biti »Banković«, jer tih prezimena ima i danas u Istri; u poreznoj općini Smoljani, mjesna općina Svetvinčenat, ima i selo Bankovići.

Pa kao što je Dalla Zonca loše čitao Banković, isto je tako loše čitao Lubosina, mjesto Ljubotina.

Nikolić tvrdi, da je Mišo Brajković iz Perasta, dokazuje to time, što ima i danas u Perastu tih prezimena. Ima ih i u Peroju, ali ima Brajkovića po cijeloj Istri, tako na pr. u Bermu, a ima u Istri i dva sela Brajkovići, i to u Trvižu i Kanfanaru. Dakle mogli bi Brajkovići iz Perasta biti u Peroju, a mogli bi biti i u drugim selima Istre.

U samoj povelji veli se, da je Brajković iz Albanije, sa 10 porodica, a Ljubotina sa 5 porodica, u svemu 77 osoba, koje su dosle iz Crne Gore, turske zemlje, ali vjerni podanici mletačke republike. Ipak se ne kaže mjesto odakle dolaze. U broju porodica ima sama povelja kontradikciju. Broj je ispisan rječima »dieci famiglie«, »cinque famiglie«, dakle ukupno 15 porodica:

Međutim malo dalje čitamo u povelji, da Njegova Ekcelencija, Girolamo Priuli, s ovlaštenjem koje ima, uvodi u posjed Peroja vode Brajkovića i Ljubotinu »delle sudette quattordeci famiglie« (»od gore rečenih četrnaest porodica«), dakle najednom 14 porodica, a ne 15. Nije dakle ni sama povelja tačna: na jednom mjestu 15 porodica, a na drugom 14. Klaić uzima 15 porodica, koje dođoše na poziv mletačke vlade, a veli i to, da je Ljubotina bio pop. Schiavuzzi kaže, da je bilo 13 pravoslavnih porodica, ali u zagradama navodi, da je Ljubotina »doveo (5) obitelji«. Onda bi ih bilo 15.

Nikolić piše, da je bilo 15 porodica, i da je Mišo Brajković vodio katolike, a pop Mihajlo Ljubotina pravoslavne, pa su prema tome bili katolici u većini. Sama povelja ne spominje, koje su vjeroispovijesti ti doseljenici bili.

Rekli smo već, da Camillo De Franceschi piše, da se u Peroj doselilo 13 srpskih porodica.

Mletačka je vlada obavijestila 21. jula 1657. godine kapetana u Rašporu, da će iz Crne Gore doći 13 porodica, a ovaj je dne 29. juna 1658. godine javio u Mletke, da je 13 crnogorskih porodica dobro smješteno.

Nije dakle jasno, je li u Peroj došlo 13, 14 ili 15 porodica.

Ne znamo ni odakle su došle. Nikolić veli, da je Brajković došao iz Perasta. Istina, mletačka je vlada godine 1671. naselila u Pulu »hajduke« iz Perasta, a odavle u Peroj, ali Camillo De Franceschi to ne tvrdi odlučno nego »valjda«. Klaić piše, da su ti doseljenici bili Crnogorci, Camillo De Franceschi, da su to bile srpske porodice, pravoslavne vjeroispovijesti iz Crne Gore. Isto što i De Franceschi veli nam i Schiavuzzi, samo je on jasniji. On tvrdi, da su Perojci došli iz Crnice (Cernizza) u Crnoj Gori, istočno izmedu Budve i Bara. »Rečnik mesta Kraljevine Jugoslavije« nema mjesta Crnice. To je dr. Schiavuzzi pogrešno ispisao, ako je to gdje našao; nije to selo u Crnoj Gori, već je to kraj oko rijeke Crmnice, južno od Virpazara.

Dr. Schiavuzzija poznavao sam. Služili smo zajedno kod kotarske oblasti u Puli. Bio je Talijan, o tome nema sumnje; po njegovu se članku, koji toliko citiram, može to vrlo lako suditi. Mnogo sam ga puta gledao, gdje pravi svakojake bilješke, o čemu bi kasnije pisao. Bio je tačan čovjek. Moram reći, ma da je bio Talijan dušom i tijelom, ipak nije nikada činio neprilika kada se otvarala bilo javna ili zasebna hrvatska škola gdjegod bilo u puljskom kotaru. To rekoh zato, da dokažem, da, ako je on jedini napisao, da su današnji Perojci došli iz Crmnice, da je on jedini bio u tome i najsavjesniji i da je jamačno i najtočniji. Moguće je da je on našao u knjigama općine Peroja ili mu je to dao perojski paroh. On to sigurno nije iz prsta isisao. Na drugom mjestu[29] pozivlje se on na katoličkog župnika u Ližnjanu, Luku Kirca, što dokazuje,da je on svaku stvar najsavjesnije ispitivao.

Osim Nikolića još i Seidel [30], koji Peroj nazivlje »kotorska naseobina« (Bocche senansiedlung).

Zašto je za dr. Schiavuzzija »važno seljenje« Crnogoraca iz Crmnice, ne bih znao. Možda je mislio, da je to važno stoga, što su ti bjegunci bili pravoslavne vjere i da su to ostali i danas ?

U jednom se svi pisci slažu. Broj osoba, koje su se naselile u Peroj, bio je 77.

Jedino Nikolić tvrdi, da je većina doseljenih Perojaca koje je vodio Brajković, bila katolička, a manjina, da je bila pravoslavna, koju je vodio njihov pop Ljubotina. Ostali pisci tvrde, da su svi bili pravoslavne vjere, ali nisu mogli vršiti vjerske obrede u Peroju, nego su morali ići u crkvu sv. Nikole u Pulu.

Danas su u Istri dvije pravoslavne crkve, i to sv. Nikole u Puli i sv. Spiridiona u Peroju. O njima treba nešto reći.

Share this post


Link to post
Ratko Ličina:

Evo i od mene jedna pohvala za Bepa jer je Peroj nazvao srpskim, a ne crnogorski selom.

Napreduješ, Bepo, napreduješ!

Vi Ratko nikako da shvatite da nije čitav svijet 'Jarčević iz šešeljeve škole'.

Share this post


Link to post
ХВАЛА Бепо,од срца!!!

Ljiljo,

Hvala ti na podršci!

Urediti ću ovo još bolje, ovo je samo početak! ;)

Share this post


Link to post
PRAVOSLAVNA CRKVA SV. NIKOLE U PULI

Ova crkva nije nista izvanredno, dakako naspram onim lijepim rimskim spomenicima, što ih ima grad Pula, kao na pr. Arena. Nalazi se u ulici, koja vodi u Kaštel (»Via Castropola«). Rekli smo, da su se godine 1580. u Pulu doselili bjegunci s otoka Cipra, koji su bili pravoslavne vjere pa su tu osnovali pravoslavnu crkvu[31]. Ne zna se, je li ta crkvica bila sazidana bas u tu svrhu ili ne. Međutim nam anonimni pisac u listu »L' Istria«[32] piše, da se ta crkva otvorila 1589. Prvi svećenik bio je Teofan Xenaki. On je godine 1617. imenovan nadbiskupom (»arcivescovo«) Filadelfije sa sjedištem u Mlecima, t. j. nadbiskupom svih pravoslavnih. koji su se nalazili pod mletačkom republikom.

Kada su se godine 1657. doselili pravoslavni iz Crmnice u Peroj, bila je ova crkvica sv. Nikole u Puli određena i njima za njihove vjerske obrede, dok sami ne sazidaše crkvu u Peroju[33].

Godine 1695. je ovu crkvu u Puli oštetila munja i mletačka je vlast dala 1.400 lira, da se restaurira.

S početka su crkvom upravljala dva kaluđera, a zatim jedan svećenik, koji je kasnije nosio naslov arhimandrita. Godine 1668. je crkvom upravljao Onofrij Sagredo, 1740. Petar Giaffuni, od 1742.-1763. Nikola Balassi, a poslije njega Jovan Moscanà[34]. Danas upravlja pravoslavnom crkvom u Puli paroh iz Peroja.

Share this post


Link to post
PRAVOSLAVNA CRKVA SV. SPIRIDIONA U PEROJU

Sadašnja crkva postoji od godine 1788. Poznato je, da su u Peroju živjeli katolici, koji su imali dvije crkve: župnu crkvu sv. Stjepana i drugu sv. Jeronima. Poznato je, da Hrvati u Istri i u Dalmaciji mnogo časte sv. Jeronima. To bi bio znak, da su katolici u Peroju svakako bili Hrvati. Novo naseljeni Perojci, kako već prije spomenusmo, bili su podređeni pravoslavnoj crkvi u Puli. U svih prvih 130 godina oni se nisu mogli dostati do svoje posebne crkve u Peroju, jer se tome protivila mletačka vlast. Tako su u ovo 130 godina te katoličke crkve bile opustjele, ali su jos uvijek imale svoga župnika kako dokazuje Dalla Zonca.

Kada je crkvi sv. Stjepana pao krov onda, početkom godine 1788., stadoše Perojci popravljati tu crkvu; pokriše je, preurediše je za vjerske obrede, i u martu 1788. crkva bijaše gotova. I Dalla Zonca i Nikolić tvrde da su Perojci tu crkvu sebi naprosto prisvojili i preko noći je pokrili, a kasnije si prisvojiše i crkvu sv. Jeronima pa i nju pretvoriše u pravoslavnu.

Klaić pak navodi, da su Perojci 1788 godine kupili porušenu katoličku kapelu sv. Jeronima - (Nikolić i Dalla Zonca vele, da su sebi prisvojili crkvu sv. Stjepana) - za 150 libara, pa preinačivši je po obliku istočne crkve, učinili su ju svojom župnom crkvom sv. Spiridiona.

Prvi pravoslavni svećenik u Peroju bio je Samuel Jova, grčki svećenik, koji je do tada služio kao drugi svećenik kod crkve sv. Nikole u Puli, a u Peroju bio je paroh[35]. Svi nam pisci kažu, da je jedan od vođa Perojaca bio pop Mihajlo Ljubotina, ali nam nitko ne veli o njemu, je li on i vršio svećeničku službu i gdje?

Ovoliko znamo o današnjim dvjema pravoslavnim crkvama u Istri. Postojala je u Istri još jedna pravoslavna kapela i to u kaznioni u Kopru za pravoslavne kažnjenike za koje je bio namješten i posebni pravoslavni svećenik. Ove danas više nema.

Prema svemu tome razvidno je, da mletačka vlast nije voljela pravoslavne vjernike. Eno i kapetan rašporski, Priuli, javlja u Mletke, da mogu Perojci vršiti svoje vjerske dužnosti u crkvama bližnjih sela[36]. A koje su to bližnje crkve? Pravoslavne? Držim, da ne. A je li u puljskoj okolici bilo pravoslavnih crkava? Ne. No pravoslavnih vjernika jamačno je bilo.

Župnik Petar Studenac, koji je umro kao 90 godišnji starac koncem prošloga vijeka, prema tradiciji, primio je u svojoj župi u Kanfanaru u katoličku crkvu posljednje obitelji pravoslavnih Hrvata[37].

Polovicom 19. vijeka imao je - prema tradiciji - pravoslavni paroh iz Peroja parnicu s katoličkim župnikom u Medulinu radi crkvice sv. Petra tvrdeći, da je to pravoslavna crkva. Sigurno je, da je među bjeguncima u Istru došlo i pravoslavnih, ali su posvuda bili u vrlo neznatnom broju, oni su prelazili na katoličku vjeru, isto tako kao što su oni građani Kandije, koji su godine 1669. došli u Istru, kasnije prešli na katoličku vjeru[38]. Još dne 5. oktobra 1658. godine naređuju Mleci, da se u Peroju ne smiju uvoditi nikakve novotarije i neka se novi stanovnici služe pravoslavnom crkvom u Puli, koja nije udaljena od Peroja vise od 9 milja[39].

A sada ponovno se vratimo na perojsku povelju.

U njoj stoji, da je Peroj bio pust i nenapučen mnogo godina . . . . . zemljište neobrađeno, napušteno i bez gospodara. Zato se i novim stanovnicima i podjeljuju ova zemljišta. Vidjeli smo, da je Peroj godine 1644. imao samo tri osobe. Vodnjanci su bili sebi prisvojili zemljišta, jer nisu imala gospodara. Vlast im je tada to zabranila[40]. Godine 1659. pitaju Mleci kapetana u Puli, je li istina, da se u Peroju nalazi samo jedan od starih stanovnika[41]. No Dalla Zonca, unatoč gornjim službenim podacima, veli, da se riječi »Peroi deserta e disabitata« ne smiju naprosto uzeti kao takove. On upozorava na svršetak povelje, gdje se veli, da se starim stanovnicima prepuštaju njihova zemljišta, koja neka svatko mirno uživa, a spominje Antuna Biasiola; stari su stanovnici to svoje pravo dokazali spisima u ruci. No ja na to pitam: Jesu li baš ovi stanovali u samom selu Peroju? Možda i nisu. Mogli su to biti i Vodnjanci, koji su imali svoja zemljišta u Peroju.

U samoj povelji naglasuje se, da vlast sebi pridržaje pravo naseliti u Peroj i druge stanovnike i to s obzirom na zemljišta, koja budu još slobodna. Novi stanovnici moraju zemlju pretvoriti u plodno tlo u roku od pet godina, a ono zemljište, koje se ne može obraditi, ostat će za pašu. Naglasuje se, da novi stanovnici ne smiju sjeći hrastove. U roku od dvije godine moraju se obnoviti svi maslinici.

U drugoj alineji same povelje rečeno je, da će Perojci u roku od 10 godina svakako vratiti pomoć, što im je dana, ali prve tri godine nisu dužni vraćati ništa. Što su dobili, toga nam povelja ne kaže. Ali nas Dalla Zonca upozoruje na ispravu od 5. oktobra 1658. godine, po kojoj su Perojci dobili po svakoj porodici jednoga vola i potrebno sjemenje. Za kupnju tih volova traži rašporski kapetan 300 lira. Ako je dakle u Peroju bilo 15 porodica, onda je kupljeno i 15 volova, prema tome možemo i računati, da je u ono vrijeme svaki vol vrijedio 20 lira. Čini se, da Perojci nisu tako brzo taj svoj dug isplatili, jer eno 6. jula 1701. godine nalažu Mleci, da mora općina Peroj platiti blagajni u Rašporu 167 dukata, što ih duguje za primljeno žito. Osim toga bilo je Perojcima dano 50 mjerova sijerka i toliko kukuruza, 300 letava (panjeva-dasaka), 3.000 čavala, da se novim stanovnicima sagrade barake, onda 16 sjekira, 8 ljudi ili težaka, koji će tu stvar urediti, napokon 16 rankuna (vrst kosijera na dugom štapu), da mogu obrađivati svoja zemljišta, koja oni prema povelji moraju prevesti na kulturno tlo za vrijeme od pet godina.

Dalla Zonca dokazuje, da Perojci u novoj postojbini već prvih godina nisu imali mira. Svjedoči to pismom rašporskog kapetana, koji javlja iz Buzeta u Mletke 26. marta 1677. godine, da Martin Carboncino, sadašnji župnik onoga malog

Share this post


Link to post
STATISTIKA PEROJA

Imam pri ruci vrlo malo starih statističkih podataka, ali i one što ih imam, daju nam ipak nešto, da stvorimo neku sliku o Peroju.

Poznato nam je, da je godine 1657. došlo u Peroj 13, 14 ili 15 obitelji, ukupno 77 osoba. Jesu li se i godine 1671. naselili u Peroj i doseljenici »hajduci« iz Perasta, to nije stalno. Prema navedenom broju porodica i osoba možemo reći, da je svaka porodica poprijeko brojila 6 članova obitelji, a to je u našem narodu općenita stvar. Istina je, da ima obitelji i s većim brojem članova, ali poprečno se taj broj penje izmedu 5-6 članova po porodici.

Načelnik i kapetan u Kopru, Pavao Condulmier, naložio je godine 1741., da se u Istri provede popis pučanstva. U gradu Puli i Peroju nabrojena su tada 172 stanovnika pravoslavne vjeroispovijesti[46]. Šteta, što nisu tu nabrojeni pravoslavci posebice za grad Pulu, a posebice za Peroj. Nu kada toga nemamo, moramo se zadovoljiti gornjim podacima. Držim, da većina gornjeg broja otpada na Peroj. Prema tome bi broj stanovnika u Peroju od njihova dolaska znatno porastao.

Godine 1818. provela je popis pučanstva u Istri Austrija. U poreznoj općini Peroj nabrojena su 243 stanovnika, ali nije onznačen broj vjeroispovijesti[47]. Po tome otpadala su u poreznoj općini Peroju samo 22 stanovnika na km2[48].

Godine 1852. imala je porezna općina Peroj 288 stanovnika, ali ni tu nemamo podataka o vjeroispovijesti[49].

Nu, ako uporedimo broj perojskih stanovnika od godine 1818. (243 stanovnika) i godine 1852. (228 stanovnika) vidimo, da je broj stanovništva pao za 25 osoba; čino se to nevjerojatno, ali tu su brojke. No uporedimo li te brojke s brojem osoba, koje su se u prvi mah naselle u Peroju vidimo, da se broj stanovništva potrostručio.

Tačnije podatke imamo za kasnije vrijeme i to od godine 1880., 1890., 1900. i 1910[50].

Prema tim službenim podacima imao je Peroj godine:

Share this post


Link to post
KAKO JE DANAS U PEROJU?

»Narodne škole« nema više. Mjesto nje ima u selu talijanska škola, uza sve to, što je ondje toliko godina postojala »Narodna škola« i što je tu zakonito osnovana javna škola. A perojski paroh? On ne smije u talijansku školu, jer ga je iz nje uklonila talijanska učiteljica. Svećenik podučava u crkvi djecu vjeronauk materinskim jezikom i uči ih čitati ćirilicu radi vjeronauka i svojega katehizma. Tako vidimo, da je ono, što je namjeravala učiniti Austrija, koja je propala, sada učinila Italija, koja ju je naslijedila.

Perojci su sa sobom u Istru donijeli jezik, vjeru, običaje i narodnu nošnju svojih otaca, i to su oni i danas uščuvali. Kada je negdje god. 1920. u Puli bila priređena izložba ručnih radova, bilo je tu izloženo i naše narodno vezivo iz Peroja. Uprava izložbe, da prikrije ime srpsko, hrvatsko, crnogorsko, kotorsko ili narodno - kako vam drago - nije taj narodni vez nazvala tim imenom, nego »Punto di Peroj« (Perojski vez). To bijaše za »opsjeniti prostotu«, ali evo, gospodo Talijani, barem taj »perojski vez« nije vaš, nego naš, pa mu dajte i naše ime, koje mu pripada! Čemu krijete istinu, kada se istina još nikada i nigdje nije mogla sakriti?

Italija radi punom parom, da odnarodi naš narod, koliko ga je ostalo u njezinim državnim granicama. Radi i na tome, da odnarodi i Perojce. Perojska škola dijeli sudbinu svih naših hrvatskih i slovenskih škola. . . . . . Nema ih više.

19. jula 1931. umrlo je u Barkovlju kod Trsta dijete Andeo Čekelin. Pregazio ga automobil. U pogrebnoj povorci bilo je mnogo svijeta. Dijete je bilo pravoslavne vjeroispovijesti, i pokopao ga je pravoslavni svećenik. U povorci bio je dug red Balilla, koji su ga otpratili do pravoslavnog groblja[63].

Da ovo ni sam iz prsta issao, evo prevod dopisa iz Trsta u listu: »Il Gazzettino«, Venezia, domenica 19. luglio 1931.

»Pogreb maloga Čekelina (»Cecchelin«). Veliko mnoštvo naroda - ponajviše žena, jer njih se, budući i same majke, jače konsula tragična smrt maloga Anđela Čekelina - okupilo u 14 časova u ulici Gatteri da učestvuje pogrebu žrtve automobilske nesreće u Barkovljama.

Leš, obasut cvijećem i vijencima, a pred njime jedan svećenik srpsko-pravoslavne crkve, kojoj je pripadao i dječak, i duga povorka Balilla, krene iz ulice Della Pieta prema srpsko-pravoslavnom groblju[64].

Što moramo izvesti iz navedenoga dopisa? Evo ovo: Ne samo slovenske i hrvatske katoličke svećenike, ne samo hrvatsku i slovensku djecu, već i pravoslavne svećenike i srpsku djecu prate na groblje »crne košulje». Ne prijeti raznarođenje samo hrvatskoj i slovenskoj djeci, koja se nalaze u granicama Italije. Nisu samo hrvatske i slovenske škole u Italiji zatvorene, ne odnarođuju se samo hrvatska i slovenska djeca; italijanske su oblasti zatvorile i srpsku školu u Peroju, zabranile pravoslavnom svećeniku pristup u školu. Odnarođivanje prijeti svima.

Hoće li se naš narod moći oprijeti silnom i u povijesti prave civilizacije ne zabilježenom pritsku, koji se na nj okomio, da ga odnarodi, to će našim potomcima reći naša povijest. A poznato je, da je svaki narod sam pisac svoje povijesti. I naš narod u Italiji piše svoju povijest . . . . . krvlju, koja se ne da izbrisati.

Hoće li naš narod u Peroju i u drugim krajevima Istre, Trsta i Gorice opet imati svoju »Narodnu školu«?

Share this post


Link to post
DODATAK

Kada je ova radnja bila već doštampana i nije mi bilo moguće ništa mijenjati ni ispravljati, bio sam upozoren na tri knjige, gdje ću nesto o Peroju naći, što moram svakako pročitati. Pa kako ja nisam ni jednu od ovih knjiga kod pisanja moje radnje imao pri ruci, ja sam ih potražio i dvije našao, pa zato se moram i na ove obazreti. Nisam ja nikada mislio, da je ova moja radnja savršena, pa ju zato vrlo rado popunjavam. Meni je nadalje i do toga, da se ta stvar još proučava i obradi, zato moram da upozorim druge, da ima još stvari, koje zaslužuju pažnju. Te tri knjige na koje sam bio upozoren su ove:

1. Danica koledar za prostu godinu 1925. I. godište. Izdalo Društvo sv. Mohora za Istru, Trst 1924. Na strani 74-77 donosi Danica članak o Peroju. Na početku članka nalazi se vrlo lijepa slika parohijalne crkve sv. Spiridiona, koja je na naslovnom listu ove radnje. Tu se navađa da ima Peroj 62 kuće, 270 pravoslavnih i oko 80 katoličkih stanovnika. Katolici su najviše doseljenici iz Žminja i Barbana.

Dok sam ja svagdje navađao,da je Peroj udaljen od Pule 9 milja, ovdje se navađa ova udaljenost 13 km, od Fazane pola sata, a od mora četvrt sata. Perojci izvažaju drva iz svojih šuma u Mletke. Glavni seljački proizvod je ulje. I ovdje se navodi da su Perojci došli iz Crnice (ne Crmnice). Do svršetka XVIII. vijeka potpadali su parohiji grčke narodnosti u Puli, a kad su jedni Grci izumrli, a drugi se potalijančili, onda su Perojci dobili svoju parohiju.

Prvi srpski svećenik bio je u Peroju arhimandrit Josip Knežević, Dalmatinac, a pri njemu je bio kapelan Samuilo Ljubotina, 1774.-1810, Perojac, koji je kasnije bio paroh u Peroju, gdje je 2. V. 1810. godine i umro. I prije su se neki Perojci posvećivali svećeničkom zvanju, tako Danilo Ljubotina, koji je bio od god. 1740. do 1780. svećenik u Lici, kasnije episkop gornjo-karlovački sa sijelom u Plaškom, sahranjen je u manastiru Gomirje. Još je Perojac Gerasim Ljubotina, koji je bio svećenik od 1695. do 1696., pa ponovo 1715. u Šibeniku u Dalmaciji.

Krsnu slavu sv. Dimitrija slave još i danas u Peroju ove obitelji: Braići, Vučerići, Drakovići i Radulovići, a sv. Nikole obitelji: Vučetići, Popovići, Maričevići i Ljubotine.

Narodne običaje u Peroju opisao je pok. Hristifor Mušić, bivsi protopresbiter i paroh u Peroju, rodom iz Boke Kotorske, u »Srpsko-dalmatinskom magazinu«, koji je izlazio u Dubrovniku od 1835. do 1869.

Za vrijeme paroha Petra Maričevića, kojega i Dalla Zonca spominje, a koji je pradjed današnjeg paroha Petra Maričevića, službovao je u Peroju kao kapelan od god. 1848.-1850., pjesnik Jovan Sundečić i pod velikim kostjelom[65] pred crkvom, koja i sada postoji, počeo pjevati svoje najprve pjesme »Niza dragocjenog Bisera«.

U drugom dijelu ovog članka u Danici iznosi se životopis Sv. Spiridiona, zaštitnika Peroja.

Ovo je kratki sadržaj članka, pa koga stvar zanima, on će tu knjigu potražiti.

2. Boško Strika: Dalmatinski Manastiri, Zagreb, 1930. Na strani 89-94. donosi podatke o Peroju. Glavni sadržaj je ovaj: Pisac navađa, da pod dalmatinsko-istrijsku eparhiju pripadaju i dvije parohije u kraljevini Italiji: Zadar i Peroj. Pisac je ispustio jos dvije pravoslavne parohije i to: Trst i Rijeku.[66] Jedino kod Strike navedeno je, da su Perojci došli iz Crmnice u Crnoj Gori. Pisac navađa, da su bili predvođeni poglavicom Milom Brankovićem. Tu se Strika razilazi - ili je tiskarska pogreška? - od svih drugih pisaca, koji tvrde, da se taj vođa zvao Miho (Mišo) Brajković. Protopop Mihajlo Ljubotina, bio je, navodi Strika, iz sela Ljubotine u Hercegovini.

Godine 1676. dobili su Perojci od mletačkog dužda posebne privilegije, među ostalim i slobodu vjeroispovijedanja. Ni jedan muškarac se nije smio ženiti, ako nije prije posadio 50 maslina i 250 vinovih loza. Svaka je djevojka morala prije udaje pokazati svjedodžbu, da poznaje glavna načela pravoslavne crkve. Ti su privilegiji vrijedili do pada mletačke republike.

Perojci su morali davati »prvinu« i katoličkom svećeniku. Pravoslavni svećenici dolazili su iz Pule u Peroj i potajno držali službu po privatnim kućama, jer to javno nisu smjeli.

Na tužbu katoličkog svećenika - veli Strika - potjerala je mletačka vlast iz Peroja svećenika Vasilija Perazića, kojega je 1771. poslao u Peroj crnogorski vladika. Ja sam po talijanskim izvorima naveo ime Seražić - možda je to tiskarska pogreška, - a Strika navađa Perazić. U njegovoj su knjizi navedena još dva arh. Perazića, dakle bi Strika imao pravo. Ja sam upozoren, da se taj pravoslavni svećenik - koji je inače bio kaluđer - zvao Perašić. Odluka mletačke vlade, kojom se Perazić udaljuje iz Peroja, prema podacima, nosi datum 1771: 5. X. bre in Pregadi, a vidjeli smo, da je rašporski kancelar odlukom od 4. februara 1772. dobio zato nagradu. U odluci mletačke vlade od 1772: 28. 9. bre in Pregadi navađa se prezime Perasich, (što se po talijanskom pravopisu mora čitati Perazić), ne dozvoljava se pravoslavnima, da bi se Peroj odijelio od Pule, ali se dozvoljava, da se imenuje drugi kapelan (officiatore) za Peroj, koji će se dodijeliti parohiji u Puli, i ne smije stanovati u Peroju.

Strika navađa da su Perojci godine 1777. dobili stalnoga pravoslavnoga svećenika. Ovdje mora biti tiskarska pogreška, jer odluka mletačke vlade u toj stvari nosi datum od 18. augusta 1787. Prvi perojski svećenik - iznosi Strika - bio je sabrat manastira Krke, Josif Knežević.

Prema mojim podacima, Perojci su 31. marta 1787., dozvolom nadležne vlaisti, izabrali za prvog oficijatora kod sv. Nikole u Puli, monaha Josipa Kneževića i on je dobio dozvolu boravka u Peroju.

Godine 1790. držali su Perojci zbor, na kojem su zaključili, da ne će više nikome plaćati nikakvih crkvenih poreza, osim svome svećeniku, pa kako je propala mletačka republika, oni su taj svoj zaključak i ostvarili.

Rekao sam da su Perojci 1788. popravili katoličku crkvu sv. Stjepana, a Klaić veli, da je to bila crkva sv. Jeronima, a isto veli i Strika. Nu, ova je kapela sv. Jeronima, sada sv. Spiridiona, bila tako malena, da je u njoj stalo jedva 20 duša, pa su ju Perojci godine 1834. proširili onako, kako je danas. Godine 1860. podigli su uz crkvu i zvonik.

Za doba francuske vladavine ustupe Francuzi srpskoj crkvi u Peroju opustjelu grčku crkvu sv. Nikole u Puli sa cijelim njezinim imetkom i svim zgradama. Godine 1800. su Perojci ovu crkvu popravili i njezin imetak spojili s imetkom perojske crkvene općine.

Godine 1784. podigao je parohijski dom u Peroju paroh Samuilo Ljubotina, posljednji svećenik ove porodice, iz koje potiče i plaški vladika Danilo (1713. do 1739.). Opažam, da se ove godine za vladiku Danila ne slažu sa onima, što prije navedoh iz Danice. Vladika Danilo sazidao je u Peroju dvor, koji postoji i danas.

Vrlo je važan podatak, što ga iznosi Strika o perojskoj narodnoj školi za koju veli, da su ju Perojci osnovali godine 1845., što bi se slagalo sa podacima, koji su navedeni u zapisniku za osnivanje škole u Peroju.

Strika naglasuje, da do danas nije još nijedan Perojac odstupio od svoje vjere. U koliko su se Perojci mladići i djevojke ženili ili udavale za Hrvate ili Hrvatice iz Istre, ovi su prelazili na pravoslavnu vjeru.

Strika lijepo opisuje neke crkvene knjige i ruho, sto ga posjeduje perojska crkva, a zatim veli, da ima sada u Peroju 62 srpska doma sa 301 dušom, a Hrvata katolika ima osam domova sa 70 duša. Od prvih 15 porodica, koje su se doselile u Peroj, postoje neke i danas, a neke su izumrle. Strika navada, da je perojska škola bila zatvorena 1915., što treba popuniti, da su tada bile zatvorene uopće sve škole u puljskom kotaru, radi evakuacije.

Tko se hoće baviti perojskom poviješću, treba svakako, da uzme u ruke i knjigu g. Strike.

U knjizi je 5 starih slika, koji se nalaze i u ovoj mojoj radnji, a g. Strika bio je tako ljubezan pa mi dozvolio, da ih mogu objelodaniti, na čemu mu ovim putem izričem najiskreniju zahvalu.

3. Dr. Alois Hudal: Die serbisch-orthodoxe Nationalkirche. (Graz u. Leipzig 1922.). Ovu knjigu nisam našao, i ne znam, što tu pise o Peroju. Prama podacima, što ih imam, na str. 49 autor veli: Nemamo napisane dobre povijesti pravoslavne crkve u Dalmaciji. Zato bi trebalo proučavati arhiv rimske Propagande i državni arhiv u Mlecima. Manjkavo je djelo Milašovo: Pravoslavna Dalmacija, Novisad 1901. Isto tako nedostatna su njegova »Documenta Spectantia historiam orthodoxae dioeceseos Dalmatiae et Istriae a 15 usque ad 19 saec., I. Vol., Zara 1899. Arhivalskog materijala donosi Smičiklas Kostrenčić: Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, Zagreb 1904 ff. Imade vijesti i u »Bullettino di archeologia e storia dalmata« (Spalato 1878 ff.), Srpsko dalm. magazin, Karlovac(?) 1836 ff. i Bessarione, Roma 1914 ff.

Na str. 50. navodi pisac:

U Dalmaciji se pravoslavna crkva počela razvijati jedva početkom 19. vijeka. Ni dubrovačka ni mletačka republika nisu dozvoljavale drugog javnog Bogoslužja osim katoličkog. (Vidi: Milaš u Srpskom svešteniku, 2., Sarajevo 1913., 293 ff.; Pisani P. Les chretiens de rite orientale à Venise et dans les possessions Venetiennes, Revue d' historie et de literature religieuse l., 1896, 201-224.

Ovo sam naveo samo radi literature koju autor navađa.

Share this post


Link to post

Бепо или Ти Веро,

свака част мајкане. Види се да су Истријани добри људи и да немају предрасуда.

Прочитајте ове текстове о Пероју занимљиви су.

Share this post


Link to post

Peroj živi i danas.

Peroj fascinira i simbolizira.

Utemeljila ga je šačica turskih prebjega iz tada daleke Crne Gore i Hercegovine. Prognani, prezreni, bez ikakvih materijalnih sredstava, ne samo da su opstali, već su kroz stoljeća upornošću i mudrošću sačuvali svoju pravoslavnu vjeru, običaje, svijest o porijeklu, gotovo konzervirani ijekavski štokavski govor, žensku nošnju...

Više su se puta formalno odricali pravoslavne vjere, zauzvrat uzimali zemlju u posjed i nastavljali po starom.

Kroz 150 godina podnosili su vlastima molbe za dozvolu izgradnje pravoslavne crkve u mjestu, redovno odlazili pješice u pulsku grčku pravoslavnu crkvu u kojoj nije bilo narodnih sveštenika i narodnog jezika.

Crna Gora i srpski narod pod turskom vlašću stoljećima su im bili udaljeniji, od recimo Novog Zelanda danas.

Ostavljeni i zaboravljeni, ne samo da su opstali, nego nema perojskog roda koji nije Srpskoj pravoslavnoj crkvi dao brojne sveštenike, episkope...

U vremenu oslobađanja o Turaka, nastanka moderne srpske nacije, u Peroju borave i službuju mnogi znameniti Srbi - Vuk Karadžić, Jovan Sundečić....

Kada pomislim na Peroj, na činjenicu koliko jedna mala zajednica može energije usmjeriti prema očuvanju vlastitog identiteta, oprezan sam prema konstrukcijama o olakom konvertitstvu, pokrštavanju čitavih regija i naroda.

Kada se piše i govori o Peroju, treba uzimati u obzir i činjenicu, da bez obzira na očuvanost korijena, identiteta Perojaca, njihova etnogeneza počinje doseljavanjem u novu postojbinu i traje do danas.

Perojci su to što jesu samo u kontekstu Peroja i Istre.

Van njega ne postoje.

Oni su i Srbi i Crnogorci i Istrijani istovremeno.

I danas u Peroju žive potomci starih perojskih rodova; Braići, Drakovići, Ljubotine, Vučetići, Vučerići, Popovići, Radulovići i Škoke.

Kroz stoljeća naseljavale su se i pravoslavne obitelji iz Like i Dalmacije (pr. Maričević, Bilić).

U patrijarhalnim društvenim zajednicama, ukoliko je druge vjere, žena prilikom udaje obično prelazi na vjeru suprugove obitelji.

To je kroz stoljeća bio slučaj i sa katolkinjama prilikom udaje u Peroj.

Međutim, kako bi opstali «u katoličkom moru», Perojci su strogo prakticirali i jedno dodatno pravilo.

Katolici koji bi se priženili u kuće bez muških nasljednika, morali su (poput djevojaka) prije ženidbe prijeći na pravoslavnu vjeru.

Na taj su način perojski glavari stoljećima sprječavali širenje katoličkih obitelji u mjestu.

Tim su putem u perojsku etnogenezu uključivana nova prezimena, pa danas u Peroju ima pravoslavnih obitelji sa tipičnim istarskim hrvatskim prezimenima (Štokovac, Dragozet), odnosno talijanskim (Lanča).

Od izgradnje pulskog arsenala i glavne ratne luke Austro-ugarske mornarice, 1850-ih, pa nakon oslobođenja 1945., u Peroj se doseljavaju i žene pravoslavni Srbi od Like, Dalmacije, do centralne Srbije.

Naposlijetku, posljednih decenija razvoja turizma, pogotovo nakon izgradnje turističkog naselja Barbariga, u Peroju grade kuće i doseljavaju se ljudi iz svih djelova ex Yu, Evrope, koje bi bilo teško uopće nabrojiti.

Share this post


Link to post

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

Loading...
Sign in to follow this