Sign in to follow this  
Bepo

Re: PEROJ - srpsko selo u Istri

Recommended Posts

Kad sam u istri, ja sam jedan srećni vegeterijanac. Društvo me uvijek čeka sa spremnim tartufima i samo na tome živim dok sam gore.

Share this post


Link to post

Glas Istre, 06.06.2008....

PREDSTAVLJENO KULTURNO LJETO GRADA VODNJANA

Vatre sv. Ivana za početak

Ove godine više je pažnje usmjereno potrebama mlađih generacija • Prvi festival lavande u Istri održat će se od 1. do 3. kolovoza • Za program je izdvojeno 1,3 milijuna kuna

VODNJAN -

Vodnjansko kulturno ljeto počinje 21. lipnja i traje do 29. kolovoza, a kroz to će se razdoblje održati čak 84 manifestacije u Vodnjanu, Galižani i Peroju. Službeno otvorenje programa na rasporedu je 23. lipnja tradicionalnim vatrama sv. Ivana na Narodnom trgu u Vodnjanu i koncertom Psihomodo Popa. Program, koji će gradsku kasu opteretiti s 1,3 milijuna kuna, što je približno isti iznos kao i lani, predstavili su jučer stručna suradnica Grada Vodnjana Nensi Giachin Marsetič i gradonačelnik Klaudio Vitasović.

- Vodnjansko je ljeto postalo prepoznatljivo po svojim manifestacijama, a težimo da opet postane kulturni centar kakav je bio u prošlosti. Ove smo godine više pažnje usmjerili na potrebe mlađih generacija pa će tako biti i više predstava i manifestacija za djecu, rekao je Vitasović.

Među njima je i cjelodnevna manifestacija za djecu pod nazivom Maštograd u Vodnjanu na Rotondi 18. srpnja, zatim dječja predstava »L'antica tradizione di Pulcinella« u Galižani 12. kolovoza te predstava »Lolo« i nastup mađioničara Stefana u Peroju 14. kolovoza.

Prava kulturna poslastica bit će pak kultna predstava »Stilske vježbe« koju će Lela Margitić i Pero Kvrgić odigrati u Vodnjanu iza zvonika 27. lipnja, ali i 8. međunarodni festival folklora Leron od 22. do 23. kolovoza. Od zabavnih programa izdvojimo Bumbarsku feštu gdje će nastupiti Colonia 9. kolovoza, Dan Grada s Gustafima i Kočani orkestrom 10. kolovoza, Galižansku noć s Danijelom Martinović 26. srpnja, Feštu od puži u Galižani 15. kolovoza, Perojsku feštu na kojoj nastupa Jelena Rozga 19. srpnja te feštu na plaži Martulina 25. srpnja.

Novost je prvi festival lavande u Istri koji će se održati od 1. do 3. kolovoza. Kroz vodnjansko će se ljeto odigrati sedam predstava, održat će se sedam večeri klasične glazbe, osam plesnih i dvije literarne večeri te pet izložbi.

U koordinaciji, ali i organizaciji pojedinih manifestacija ističu se Zajednice Talijana Vodnjana i Galižane, DPC Peroj 1657, Društvo naša djeca, Vijeće romske manjine, KUD Bosna, udruge Cvitak, Studio 52215 i Agroturist, ronilački klub Loligo, Sportski savez Vodnjana, udruženje obrtnika i Hrvatski katolički zbor MI.

Z. STRAHINJA

Share this post


Link to post

Glas Istre....

PEROJSKO GROBLJE – SPECIFIČNOSTI ISTARSKE PRAVOSLAVNE OAZE

Ćirilica živi na perojskom groblju

Na upravitelju je groblja, a to je Vlastiti pogon Grada Vodnjana, da razmotri što se po pitanju zaštite može učiniti. Čuli smo već da ako ga se proglasi spomenikom kulture, na njemu više neće biti pokopa. Zato treba sagledati sve mogućnosti, da nam se ne dogodi da tražimo jedno, a dobijemo nešto drugo, što nismo htjeli, kaže Vaso Popović, predsjednik perojskog MO-a

Piše Zvjezdan STRAHINJA

Snimio Danilo MEMEDOVIĆ

Želiš li nešto saznati o mjestu, odi na tamošnje groblje. S tom izrekom krećemo u obilazak starog perojskog groblja iza crkve Sv. Spiridona u pratnji Nikole Škoka. No, to groblje, kaže ovaj zaljubljenik u lokalnu povijest, sve manje govori o starom selu. Mijenjaju se vremena, pa i groblje, a sve se manje pažnje poklanja običajima pokapanja na perojski način.

Ćirilica duboko u korijenu sela

Tako i stari spomenici ispisani ćirilicom ustupaju mjesto novim kićenim mramornim pločama. Na starom groblju – kažemo staro jer je nedavno otvoreno i novo koje još nije u upotrebi – traži se mjesto više. Nije rijetkost ni da se nakon novovjekih sprovoda zamjenjuju nadgrobne ploče s kojih se izostavljaju prethodnici čije kosti odavno leže pod perojskom zemljom.

Neki su to od razloga inicijative koju su pokrenuli starosjedioci Peroja kako bi zaštitili groblje na kojem je, prema riječima naših sugovornika, sve manje karakteristika crnogorske pravoslavne oaze u Istri. Zaštita u ovom slučaju podrazumijeva i očuvanje groblja u sadašnjem obliku, te zaustavljanje daljnjeg skrnavljenja seoskog identiteta. Da ne bude zabune, zatiranje identiteta i nije rezultat nacionalnih ili religijskih previranja, već se tu uglavnom radi o zaboravu novih generacija i nebrizi kojom istiskuju seosku kulturu, pismo i običaje.

Na to nas je upozorio Škoko pokazujući nam dječji grob iz davne 1917. godine, čiji su spomenik rođaci iz Italije tijekom vremena zamijenili novim s latiničnim natpisom. Treba imati i na umu da se ćirilično pismo ne vezuje isključivo za vjeroispovijest pokojnika, već je ono duboko u korijenima ovog sela. Tako ćemo takve natpise naći i na epitafima označenih crvenom zvijezdom. Ključno je pitanje inicijatora: kako zaštititi groblje, a da ono i dalje bude u funkciji.

- Mislili smo da se groblje može registrirati kao spomenik kulture, ali onda bismo doveli u pitanje mogućnost daljnjeg pokapanja. To ne želimo jer mnogi će se ovdje još morati pokopati. Kako nam slovo zakona ne nudi rješenje, trebali bismo ga potražiti na lokalnoj razini. Za sada ga vidimo u pravilniku o grobljima Grada Vodnjana koji bi to regulirao po pojedinačnim grobljima, kaže Škoko.

Kao da ih nikada nije ni bilo

Grupa je mještana, njih devetero, na sastanku prije dvije godine na papir stavila zaključke prema kojima bi se trebao načiniti pravilnik o groblju, zaštititi ga tako da se ne uklanjaju stari spomenici, ali i od plaćanja korištenja grobnih mjesta osloboditi stare obitelji. Grobna se mjesta, iako ona ne postoje ni u kakvoj evidenciji, prenose običajnim pravom na nasljednike. Hoće li pak novi vlasnici grobnih mjesta poštivati stare uzuse mjesta, za sada je samo njihova dobra volja.

- Od kada je i službeno osnovan Mjesni odbor bavimo se tom inicijativom. Ipak, na upravitelju je groblja, a to je Vlastiti pogon Grada Vodnjana, da razmotri što se po pitanju zaštite može učiniti. Čuli smo već da ako se proglasi spomenikom kulture, na njemu više neće biti pokopa. Zato treba sagledati sve mogućnosti, da nam se ne dogodi da mi tražimo jedno, a dobijemo nešto drugo što nismo htjeli, rekao nam je Vaso Popović, predsjednik perojskog MO-a i jedan od sudionika spomenutog sastanka.

Kakve mogućnosti ostavlja zakon? Ukoliko bi se groblje proglasilo spomenikom kulture, izgleda da bi stare perojske obitelji izgubile pravo na pokapanje iza Sv. Spiridona. Od Ivane Krušec iz Ministarstva kulture - dok čekamo opširnije odgovore - saznajemo da groblja koja su spomenici kulture podliježu istim pravilima kao i ostali kompleksi tog statusa. A to znači da za svaki zahvat, pa i ukop, treba tražiti dozvole nadležnog Konzervatorskog zavoda. Dakle, nije nužna zabrana ukopa, ali sigurno bitno komplicira korištenje groblja.

Na obližnjem trgu ispred crkve zatječemo starije mještane od kojih čujemo za više slučajeva mijenjanja spomenika, zatiranja imena pokojnika, pa i nepoštivanja običajnog prava po pitanju nasljeđivanja grobova. Radi »mira u selu« boje se imenom i prezimenom izaći u novinama, pa ni mi nećemo imenovati pojedine slučajeve.

Navode da je stari identitet groblja bitno narušen u posljednjih 30-ak godina. Spominju slučajeve kada su prekapani grobovi i rušeni spomenici kako bi ustupili mjesto drugim pokojnicima. Svjedoče nam mještani o slučaju kada je u grob gdje su se već nalazili ostaci dvoje pokojnika obavljen novi ukop. Potom je izrađena i nova ploča s koje su izostala prethodna imena, mada se njihove kosti još uvijek tamo nalaze. »Kao da ih nikada nije ni bilo«, kažu nam sugovornici.

Staro groblje pretrpano, novo prazno

Prema priči mještana, na groblju jesu donekle uređeni odnosi, mada ponekad izgleda kao da reda i nema. Izrazito je male površine, a brojku od stotinu grobova odavno je prešlo. Zato često dolazi i do razmirica u vezi s pravom vlasništva nad njima. Apsurdno, s obzirom na to da se preko zida nalazi novo veliko počivalište. Na njemu, iako je otvoreno prošlog ljeta, još nitko nije pokopan. A vrijeme neće stati zato što na starom groblju nema mjesta.

- Mislili smo da će se ovakve stvari završiti izgradnjom novog groblja, ali nisu. Činjenica je da ljudi ne žele na novo groblje jer im je to skupo, a uvijek se nađe način da se pokojnici pokapaju na starom, zaključuje Škoko.

Vodnjanski gradonačelnik Klaudio Vitasović slaže se s potrebom da se groblje u Peroju zaštiti. Međutim, ne vjeruje u to da su se micali stari spomenici.

- Trebalo bi vidjeti može li se u pravilnik o grobljima ugraditi nešto o njegovoj zaštiti, a da to ne bude protuustavno ili protivno zakonu. Nisam, pak, u zakonu našao da na groblju sa statusom spomenika kulture nema ukopa. Velik je problem i što nema evidencije o vlasništvu nad grobnim mjestima. Stoga ćemo osnovati komisiju koju će činiti predstavnici Grada i mještana i popisati grobna mjesta. Također treba utvrditi kakve su želje mještana u vezi zaštite i očuvanja groblja, kaže Vitasović.

Pitali smo ga zašto na novom, dugo očekivanom groblju nije obavljen niti jedan ukop. Odgovara da postoje problemi s visinom terena, a da će se ta »greška« ispraviti za mjesec dana. Greška u nivelaciji pak nije onemogućila gradonačelnika da ga svečano otvori u srpnju prošle godine u društvu rado viđenih uzvanika. Pokapanja na novom groblju, prema Vitasoviću, trebala bi početi ovoga ljeta, a kaže da postoji već 20 zahtjeva za kupnju grobnih mjesta.

Počivalište velikodostojnika, svećenika, seljaka i boema

Perojskim grobljem dominira grobnica obitelji pulskog velikodostojnika Petra Matijaševića, sazidana 1896., a zadnji je ukop u njoj obavljen 1916. godine. Obitelj nije zavedena u perojske crkvene knjige, a tu su pokopani jer su vjerojatno kao »starovirci« tražili groblje uz pravoslavnu crkvu.

Na takvu praksu upućuje i spomenik u obliku sarkofaga Kristine Konstantinović, rođene u Kotoru, a umrle u Rovinju 1880., za koju Perojci kažu da je imala velike posjede u Barbarigi. Žalosno je da je prije nekoliko mjeseci s njena spomenika ispisanog talijanskim jezikom ukraden i njen portret.

Na groblju je 1872. godine pokopan i sin carsko-kraljevskog potpukovnika Vasilija Sekulića. Dječji je grob i Bogdana Macure iz 1885. godine, čiji su roditelji vjerojatno bili na proputovanju kada ih je zadesila tragedija.

Zapazit ćete da nekoliko grobova ima epitafe i križeve na suprotnoj stranu od ostalih – na zapadu, a ne na istoku, odnosno iznad glava, a ne nogu pokojnika. Tu je praksu, kao ispravan način pokapanja, uveo arhimandrit Mihajlo Popović. Tako je on i pokopan 1970., a prakticiralo se to još samo nekoliko puta. Nakon toga sve se vratilo na staro.

Na groblju, uz mnogobrojne mještane, počiva i više mjesnih svećenika. Među njima su i čuveni Maričevići - Petar, sin Jovan i unuk Petar. Stariji Petar u knjigama se spominje davne 1814. godine, a mada mu se ime ne nalazi na spomeniku, zna se da je tu pokopan.

Na mjesnom groblju počiva i Perojac Petar Demir, poznati pulski umjetnik, boem i najodaniji slikar Arene.

Share this post


Link to post

Glas Istre, 08.08.2008.

Episkopi razgledali relikvije u Sv. Blažu

VODNJAN -

Tri pravoslavna episkopa - gornjokarlovački Gerasim, šibensko-dalmatinski Fotije i Hritoston iz manastira Žiča kod Kraljeva u Srbiji - posjetili su prekjučer vodnjansku crkvu sv. Blaža i razgledali znamenite relikvije koje se u njoj čuvaju, doznajemo od njihovog domaćina župnika Marijana Jelenića. S episkopima je bio i vladika manastira Krke German te perojsko-pulski paroh Goran Petković.

- Taj je pohod bio malo incognito, kako su rekli sami gosti, ali s velikom su pažnjom razgledali crkvu te se zanimali za stanovnike Vodnjana i okolice i ovdašnji vjerski život. Zahvalni su što je ikonostas perojske parohijske crkve obnovio Hrvatski restauratorski zavod iz Zagreba u prostorijama radionice u Juršićima i Vodnjana, prenio nam je Jelenić koji se gostima zahvalio za posjet kao ekumenski i dobrosusjedski znak pažnje.

G. I.

Share this post


Link to post
Zbirka sakralne umjetnosti

Vodnjan

Župna crkva sv. Blaža

T. +385 (0)52 511420

Radno vrijeme:

Srpanj – kolovoz: 9.00 - 19.00, nedjeljom 14.00 – 19.00

Rujan - lipanj: uz prethodnu najavu

Cijena ulaznica:

- odrasli 35 kn

- djeca 30 kn

Izložena je riznica crkve sa zbirkama slika, drvenih skulptura, 234 relikvijara iz 16. do 19. st., crkvenog posuđa i opreme te crkvenog ruha. Posebnost zbirke su svakako mumificirana tijela pokojnika.

Vodnjanska čuda

Jedna od najimpozantnijih građevina u Vodnjanu, ali i cijeloj Istri je svakako župna crkva sv. Blaža koju posjećuju hodočasnici iz cijelog svijeta. Na mjestu današanje župne crkve nalazila se bazilika, najvjerojatnije iz 11. stoljeća, koja je porušena 1760. godine. Nova je crkva građena prema modelu crkve sv. Petra u Veneciji, a projekt je bio vrijedan 13.000 zlatnih dukata. Crkvu je Vodnjanu poklonio narod i gradila se od 1760. do 1800. godine. U to vrijeme građani su odvajali 10 posto svih proizvoda za gradnju crkve, a daljnih deset godina izdvajali su deset posto vina i maslinovog ulja. Danas je ova crkva najveća i jedna od najznačajnijih u Istri.

Osim relikvija sv. Blaža u vodnjanskoj se Župnoj crkvi čuva još 370 relikvija 250 različitih svetaca. Uz trn s Isusove krune, komadić vela Bogorodice, česticu Kristova križa i mnoge druge, posebnu pozornost privlače neraspadnuta, posve očuvana tijela ili djelovi tijela sv. Sebastiana, sv. Barbare, sv. Marije Egipatske, sv. Leona Bemba, sv. Ivana Olinija i sv. Nikoloze Bursa. Dijelovi i čitava tijela u Župnoj crkvi sv. Blaža leže stoljećima, a nisu balzamirani niti hermetički zatvoreni što predstavlja pravu zagonetku za znanstvenike. No to nije jedina zagonetka. Prema narodnoj predaji, neraspadnuta tijela svetaca imaju čudesnu moć ozdravljenja.

A relikvije su u Vodnjan stigle 1818. godine iz Venecije jer se zbog Francuske revolucije uništavalo sve što je sakralno. Veliki slikar i član Carsko kraljevske akademije likovnih umjetnosti Gaetano Grezler iz Venecije preuzeo je relikvije i pohranio ih kod sebe. U potrazi za umjetnikom koji bi dekorirao tek izgrađenu župnu crkvu, uprava vodnjanske crkve izabrala je Gretzlera. On dolazi sa svojim jedrenjakom te sa sobom nosi i relikvije.

Zbirka sakralne umjetnosti u župnoj crkvi sv. Blaža najznačajnija je na tlu Hrvatske. Zbirka broji 730 eksponata koji potječu iz razdoblja od 400. godine pa sve do 19. stoljeća. U zbirci su sadržani reljefi u kamenu, petnaest slika na platnu i drvu, petnaest skulptura, stotinu dragocjenih relikvijara, mnoštvo knjiga i rukopisa, nakit, svećenićke halje i drugo, te pruža jedinstveni pogled na Srednji vijek. Iako nije službeno proglašena hodočasničkom destinacijom crkvu sv. Blaža godišnje posjeti 15.000 vjernika.

U vrijeme lanjskog boravka u Peroju, zbirku u susjednom Vodnjanu posjetio je i vladika crnogorsko-primorski Amfilohije.

Pošto se radi o vrijednim ranokršćanskim relikvijama iz Svete zemlje, Jordana, Sirije, Egipta, Grčke...Vodnjan je hodočasničko mjesto katolika i pravoslavaca.

Share this post


Link to post

U noći sa subote na nedelju ( 16/17 avgust ), nepoznati počinioci su ispisali na zidu porte crkve Sv. Spiridona u Peroju ( Istra ), grafit neprimjerene sadržine, upućene na ime Srpskog naroda. Podsjećamo da ovo nije prvi puta da se tako nešto događa, da se šaraju pravoslavni hramovi, jer se prije otprilike pola godine slično desilo u Puli, kada su vandali ispisali grafitima cijelu jednu stranu crkve Sv. Nikole koja datira iz VI vijeka. Kao i u predhodnim slučajevima, o svemu je obaviještena policija, koja je napravila uviđaj. Obavještene su i vlasti Grada Vodnjana, te je grafit poslije uviđaja policije uklonjen od strane komunalne službe iz Vodnjana.

* 17. 08. 2008 god.

Izvor: Eparhija gornjokarlovacka

Share this post


Link to post

Неко Бепо да ниси погрешио са том црквом да није можда из 16, века ? Ако се не варам најстарија православна црква (српска) је у Расу и датира из 10. века а посвећена је Цветом Петру.

Share this post


Link to post

Koliko mi je poznato, starokršćanska bizantska crkva sv. Nikole u Puli iz VI. vijeka, je najstarija srpska pravoslavna crkva.

Razloge zašto je ta činjenica nedovoljno poznata, odnosno uglavnom prešućivana, vjerojatno treba tražiti u tome što se izvorno ne radi o srpskoj pravoslavnoj crkvi, već o grčkoj pravoslavnoj crkvi, koja je preknjižena tek 1948 godine, nakon ulaska jugoslavenskih vlasti u grad.

Šteta, jer se radi o kulturnom objektu, koji zaslužuje puno višu valorizaciju.

Share this post


Link to post

Па то би имало смилса јер ни Срби а ни Хрвати нису били ту у шестом веку

Share this post


Link to post

......

Sjećam se tog proljetnog jutra 1992.

Ubrzanim hodom žurim na autobus, slušalice na ušima, radio Pula, 5:30 ujutro.

Pripiti Žižović u eteru; "Umro je Demir, posljednji pulski boem."

Petar Demir, pulski dobri duh

Piše: Nikola Biliškov

Ostao je upamćen po bezbrojnim Arenama, koje danas krase zidove brojnih pulskih stanova i krčmi, ali i stanova na šest kontinenata. 22. kolovoza 1910. – 10. lipnja 1992. Lijepo je prošetati se splitskom rivom dok puše burin, kad je nebo bistro, a more blago valovito. Palme, poredane duž rive, njišu svoje grane, a ti gledaš Brač i Šoltu tamo preko mora. Sjediš na klupici i uživaš u toj ljepoti i miru. I taj užitak s tobom dijele i slikari, koji rastežu svoje štafelaje, razapinju platna i miješaju uljane boje. Šetaš se tako i voajerski zaviruješ u intimu odnosa slikara s njegovim platnom. I onda… zastaješ kod jednog od tih slikara i… nešto nije u redu! Na stranu sad to što primjećuješ da nosi naočale bez stakala. Na stranu i ta njegova toliko očita nervoza s kojom komunicira s platnom. Nego, što to on slika, ovdje usred Splita? Nije li to Arena, ona pulska? S nevjericom gledaš tamo nekamo i pogledom tražiš nisi li slučajno nešto propustio. Nije li ipak negdje na Braču ili Šolti skriven neki amfiteatar? Ali ne, nije… I onda odmahuješ rukom i ideš dalje svojim putem, ne želeći više gubiti vrijeme s tim ridikuloznim bezobraznikom što je potegao čak iz Pule kako bi unio nemir u idilu splitskog popodneva. Što taj uopće želi? Zašto slika tamo neku Arenu, i to pulsku. Usred Splita, na rivi?! Tamo gdje svi slikaju ponistre s kojih se vidi Šolta?

ŽIVOTNI PUT

Petar Demir je tako hodao svijetom i slikao… inspirirao se dalekim krajevima i posvuda vidio isto. Kroz svoje naočale bez stakala kao da je vidio svijet nešto jasnije od većine ljudi. Kroz te čarobne naočale gledao je Alpe, kroz prozor vlaka promatrao neznane krajeve, a vidio je uvijek jednu te istu Arenu, sveprisutnu i stamenu. Putovao je u nadi da će konačno naći neki kutak svijeta što nije u sjeni tog prokletog amfiteatra, ali nije ga nalazio. Svuda ga je progonila slika tog antičkog zdanja. I tako, čitav njegov svijet zapravo je bio jedan veliki amfiteatar, poprište permanentnih spletki, podmetanja, stalnih sukoba, krvavih i onih manje krvavih, ali uvijek okrutnih. U tom svijetu ljudi su poprimali gladijatorsko obličje. U tom svijetu vlastodršci su zauzimali počasne lože amfiteatarskog kozmosa i pokretom svog palca hladnokrvno odlučivali o sudbini svojih vjernih podanika. Često je Demir o tome raspravljao s velikim Tinom Ujevićem, koji ga je potpuno shvaćao u onom svom jednako somnambulnom stanju. Tin je pjesme zapisivao, Demir ih je slikao.

PROFESIONALNI STVARALAC

Bio je član društva likovnih umjetnika, a u iskaznici mu je pisalo: profesionalni stvaralac. No, Puležani ga se ne sjećaju po ovim suhoparnim podacima, koji bi mogli biti važni jedino nekakvom bljedunjavom arhivskom štakoru. Kako je sam Demir rekao: «Boem mora najprije znati raditi i biti popularan kao što sam ja. Nije svatko tko se napije boem! A neki tako misle. Zašto boemi piju? Od razočarenja. Dobri su za druge, a za sebe nisu.» Ljudi se ovog posljednjeg boema sjećaju kao postarijeg mršavog, vječno veselog i raspjevanog gospodina poduže sijede brade. Sjeća ga se i stari brijač Mustić iz bivše Marianijeve ulice, u čiju je radnju ulazio svakog 31. prosinca, točno u 19 sati, glasno čestitajući Novu godinu. Sjećaju ga se i svi oni koji su se te daleke 1953. godine, kad se Demir vratio u Pulu, zatekli u ondašnjem Narodnom restoranu, gdje je razdraganom pjesmom pozdravio svoj grad. «Došao sam u Pulu 1953. godine. Iz Zagreba. Ovdje me nitko više nije poznavao. Lutao sam gore-dolje. U Prvomajskoj, ušao sam u restoran, Narodni… ne znam kako se onda zvao. Gledam, ljudi piju, a i ja bih nešto popio. Bez novca, bez ičega; ni stana nisam imao. Što ću? Počeo sam pjevati. Pjevao sam ovako:

Kad bi namjestooo kiše,

svud padale bankeee –

na glavu bih korpu meeto,

pa bih š njome šetooo!

I gledam, ljudi se oraspoložili, pitaju me: ‘Što ćeš popiti?’. ‘Daj mi jednu rakiju.’, rekao sam.»

DEMIROVE ARENE

Sjećaju ga se kao slikara tisuću i jedne Arene. Svi se sjećaju Demira, ali Demir se nije sjećao ni oca ni majke, samo none Ane Ljubotine, koja ga je odgojila. Ostao je upamćen po bezbrojnim Arenama, koje danas krase zidove brojnih pulskih stanova i krčmi, ali i stanova na šest kontinenata. No, ipak bi trebali znati da je Demir slikao i neke druge motive, uglavnom vezane uz more, ali bilo je i aktova i pejzaža.

Za svog života Demir je putovao i živio diljem bivše Jugoslavije. Pula – Beograd – Split – Sarajevo – Zagreb – Pula. Bio je dio boeme svih tih gradova, pronoseći svoj vedri duh svuda. Međutim, uvijek ga je privlačila jedino Pula, jer jedino u tom gradu postoji «ona» Arena, koju on želi slikati. Na sreću, ostala su zapisana neka njegova sjećanja iz tih vremena. Studirao je pravo u Beogradu, ali studij je uskoro prekinuo jer je, prema njegovim vlastitim riječima, «došla neka politika». Pojavio se u Firenzi, kod profesora Enrica Pozzija, koji ga je dvije godine učio slikarskim tehnikama. «Svuda sam poznavao umjetnike i najviše se s njima družio. Bilo je veselih i tužnih dana. Slikao sam i pjevao, razmišljao o svemu.», prisjećao se Demir.

Među Demirovim prijateljima svakako je najpoznatiji bio Tin Ujević, kojega je upozao u Splitu. Demir se prisjeća tih dana: «Tada sam lutao Splitom, a nisam imao gdje spavati. Lutam, ne jedem, a rado bih radio neku sliku. I gledam, na trgu pjeva Marin - zvali su ga Karuzo - a ljudi se okupljaju, slušaju kako lijepo pjeva, i ostavljaju novac. A zašto ne bih i ja propjevao?! No, najprije se trebam najesti; ne možeš, je li, gladan pjevati. Krenuo sam u javnu kuhinju. Ulazim, naklonim se: ‘Hvaljen Isus, časne sestre!’ ‘Hvaljen Isus!’, odgovore one. ‘Imate li blok?’, pitaju me. ‘Nemam, nažalost’, kažem. ‘Dobro, dobro’, one meni i svejedno su me dobro nahranile. Svaka im hvala i čast. I ,eto me tako na trgu. Zauzeo sam poziciju i počeo pjevati. Na španjolskom. I dok sam pjevao, gledam: prilaze prolaznici i bacaju novce. Velike novce! Odnekud se tu stvorila i gitara… Koncert! Tako sam kupio boje i kistove i naslikao sliku "Firule". To je tamo kod Bačvica. Sliku je kupio zubar Rajić. Stopedeset dinara. Kao danas milijarda.» Svuda, gdje god bi se pojavio, Demir bi pjevao i pjesma ga je hranila, pjevajući je dolazio do novca, do hrane, do odjeće. Unosio je veselje u svakodnevicu ovog izmučenog dijela svijeta. «Lijepo smo se odmorili, ali za put nije bilo para. Odlučio sam prodati dvije moje slike. Rekao sam Tinu: napiši mi govor, a ja ću direktno u Zemaljsku banku! Ujeviću nije bilo jasno. Ja sam bio siguran da ću uspjeti jer sam poznavao Perkovića koji je tamo radio. No, njega nije bilo. Dočekao me Poljanić. Ja, kao iz groma: ‘Vaša mecenatska reputacija koju uživate u umjetničkim krugovima, a moje nevoljne prilike čine da Vam se obratim, jer sam slikar di Belle Arti, dela skuola di Makijaveli, di makaroni, malo vi malo oni!!!’ Čovjek se zbunio, a onda prasnuo u smijeh! Čestitao mi je na lijepom govoru i krenuo zvati radnike iz banke da me dođu pogledati. Svijet se skupio: otkupili su slike. Znaš za koliko? 4.000 dinara! Para k’o kiše!»

ŽIVOT U ZAGREBU

Prije konačnog povratka u Pulu, Demir je neko vrijeme proveo i u Zagrebu. I tu je živio svojim boemskim životom, od danas do sutra, zarađujući pjevajući i slikajući. «U Masarykovoj ulici, tamo gdje je bilo kino "Balkan", bio je buffet nekog Grgičevića. Tu su se prije rata okupljali boemi. Dolazio je i Tin. Boemi najčešće nisu imali za rakiju, pa su odlazili piti rasol, ono što ostaje ispod kupusa, tamo negdje kod Katedrale. Preko puta buffeta bio je trubač; on je, znate, zapravo pravio trube. Kad bi zatrebalo, posudio bi mi jednu trubu, a ja bih tako krenuo na svoje koncerte. Obično bih izabrao neki veći haustor i tu bih počeo trubiti i pjevati:

Blijedi mi se Mjesec šetaaaa po krooovu,

a ja sam zapeval popevkicu nooovu..!

... iz jednog peharčeka vino smo pili!

Okupio bi se narod, ljudi su pljeskali, počeo je kapati novac. Pokupio bih novčanice, vratio se kod Grgičevića i rekao boemima: ‘Danas ja plaćam!’ Tin je samo ovako, gledajte, premetao prstima, što je značilo da je zadovoljan.»

PROLAZNIK KROZ ŽIVOT

Čitav je svijet Demir promatrao odnekud izvana, malo sa strane, iz prikrajka, bojeći se, strepeći da ga taj isti svijet ne upije i samelje. Bojao se da i on ne postane samo još jedan gladijator. I u vječnom nemiru, stalno je nekako užurbano promicao ulicama Pule, grada u sjeni znamenitog Vespazijanovog amfiteatra, uvijek sa štafelajem pod miškom, uvijek s istim pogledom punim nemira, tjeskobe, straha, a opet – s neizostavnom dozom optimizma. Pod njegovim neumornim kistom rađale su se Arene i Arene, sve iste, sve jednako tjeskobne, ali iznad svake Arene pojavio bi se i neki tić, uvijek drukčiji, uvijek raširenih krila, uvijek ispuštajući svoj krik slobode. Nezamjetan, ali bitan detalj. I uvijek su isti ljudi promicali uz Demira dok je to slikao, uvijek s istim podsmjehom, došaptavajući se: «Vidi ludog Demira!» A onda bi zastao, negdje, na nekom trgu, usred Prvomajske ili uz neku fontanu… opet bi rastegnuo platno i slikao, slikao, slikao. «Evo ga na… Još jedna Arena!», komentirali bi ljudi samilosno klimajući svojim glavama punim ozbiljnih misli. Oko njega su se okupljala djeca, koju bi onda mame užurbano odvlačile, brinući se da taj ludi Demir svojom uljanom poezijom amfiteatra ne izvrši razoran utjecaj na psihu njihovih slatkih mališana.

UMJETNOST U OŠTARIJI

A Demir je slikao. I slikao. I slikao i poklanjao ili za male novce prodavao svoje vječne Arene poznanicima, prolaznicima, vlasnicima kafića. Pa i danas, uđemo li u neku od starijih pulskih krčmi, u neku od onih koje su ostale nepromijenjene još iz «mračnih vremena jednoumlja», pogledajmo malo… Sve su te krčme opremljene istim konobaricama u borosanama i s trajnim frizurama, sredovječnim ženama s onim tipičnim dobroćudnim izrazima lica, koja kao da sama za sebe govore: «Da, da, razumijem ja tebe, gospodine za šankom...» I onda promatraš njihovo automatizirano lijevanje pićenca u bićerin, nakon čega slijedi opet automatizirano pranje čaša. S radija pjeva Elio ili neki slični vječni Istrijan, a atmosfera u krčmuljku prelazi u neko kondenzirano agregatno stanje, toliko gusto da od njega možeš isplesti čarape. Ti gledaš tu čašu i čvrsto se držiš za nju i gledaš u nju, pa u konobaricu, pa još jedan trenutak oklijevaš, pa naginješ čašu kako bi ulio oštru sadržinu u usta i onda vidiš… iznad konobarice i sve te kondenzirane zvukovno-mirisno-vizualne atmosferčine - Demirov potpis zajedno s nezaobilaznom Arenom bdije nad svime time. I užurbano ispijaš svoje piće, ostavljaš na šanku pare: «U redu je...» i izlaziš na ulicu, prepun tog vječnog Demira, te Pule, tog sveprisutnog amfiteatra. I prepun si toga, onoga nečega što bi kultivirani snobovi nazvali spleenom, onoga što se u Puli ne zove nikako određeno, ali svi to ipak osjećaju. Legenda kaže da je Demir svojevremeno bio zaljubljen u jednu od tih besmrtnih konobarica. U onu koja mu je uvijek, prepuna razumijevanja, davala još jednu čašu više, kad bi ostao bez dinara u džepu. Ona je strpljivo slušala Demirove vesele pjesme, divila se pričama s njegovih putovanja. Ona je bila ta koja je osjećala Demirovu bol, koja je također, promatrajući svijet, vidjela samo Arenu. Konobarica je, naravno, bila udana, a Demir je, kako bi joj se odužio, rasporedio svoje Arene po svim pulskim krčmama u kojima radi uvijek baš ta, jedna te ista konobarica, uvijek suosjećajna i puna razumijevanja. Rastrgan, s Arenom svuda oko sebe i stihovima njegovog dobrog starog Tina Ujevića u glavi, okružen gladijatorima, hodao je ulicama Pule, kao njen dobri duh. Jer Demir je bio neizostavan dio pulskih ulica, kako glavnih, tako i sporednih. I jedan od njihovih dobrih duhova.

Iako je, kao svojevrstan sinonim Pule, ostao urezan u memoriju grada, malo tko danas govori o Demiru. Dugotrajna izloženost instant-kulturi, beskrupuloznoj pretvorbi, kojima su put utabale konzerve s čistim hrvatskim zrakom, učinila je svoje. Kad ju je napustio, «il famoso» Demir kao da je sa sobom odnio i svu onu negdašnju famoznost pulskih ulica. Iza njega ostala je golema praznina. Međutim, i danas ga možemo vidjeti, kako negdje, tamo gdje ne zalaze ljetni slikari portreta, i dalje slika svoju Arenu. Na spomen Demira malo koji Puležan će ostati ravnodušan, jer svi se sjećaju njegovog beskrajnog optimizma pomiješanog s dozom sjete. Demir je tu negdje, među nama. Kad čujemo neki užurbani korak, kad na svojim leđima osjetimo onaj unezvjereni pogled, onaj tjeskobni nemir Pule i cijelog svijeta, znajmo da je to Demir, koji baš sad žuri da naslika još jednu od svojih bezbrojnih Arena. I tad znamo da je dobro, da su neke stvari još uvijek na svom mjestu. 1992. godina: «Želio bih skupiti mnogo slika i sve izložiti, neka ljudi vide. A tko želi: neka kupi. I sve će biti originali! Naravno, ovdje u Puli.» No, ta mu je želja ostala neispunjena. Jednog lijepog lipanjskog dana 1992. Demir se zadnji put prošetao ulicama Pule, sa svojim naočalama bez stakala, sa štafelajem pod miškom. Zastao je još jednom, prvo na Zlatnim stijenama, onda i pred Arenom. A zatim je, odmahnuvši rukom, ostavio sve to za sobom i tiho pjevušeći nestao iz grada. Nakratko se zadržao na internom odjelu Medicinskog centra, gdje je kratko saopćio: «Umirem lagano.» Nakon čega se laganim korakom 82-godišnjaka zaputio prema svom rodnom Peroju.

U POKOJ…

Uz stihove napjeva «Sa svjatimi upokoj» i «Vječnaja pamjat» prekrila ga je mrka zemlja. I sad, među anđelima, Demir i dalje gleda svoju Zemlju, negdje iz nesagledivih nebesa, preko ramena nekog nametljivog anđela što zajedno s ostalima u zboru pjeva svoju pjesmu u slavu sklada kristalnih sfera. I slika on, slika, slika… slika uvijek istu stvar. Gleda Zemlju i ne vidi ništa osim goleme Arene. Taj njegov specifični merak za weltschmerz odnio je sa sobom i na nebo. I sad unosi nemir, onaj jedan neskladni drhtaj u skladnu pjesmu anđeoskog zbora. Demir je neskladna nota nebeskog nemira, što luta među zvijezdama, nervozno, uvijek s onim svojim magičnim naočalama na nosu i štafelajem pod miškom, a umjesto skladne pjesme anđela i dalje mu dušu razdiru teški Tinovi stihovi. Slika Demir Zemlju i pokazuje je anđelima i ostalim stanovnicima kristalnih sfera, govoreći: «Gledajte ovo: što vidite? Blistavu plavu kuglu? Ili hladnu amfiteatarsku stijenu?»

...U tekstu su korišteni fragmenti zadnjeg inervjua s Petrom Demirom, autora Danijela Načinovića…

Feljtoni Regional Expressa iz serije „Pula – Grad nekad“ i sad realizirani su pod pokroviteljstvom Odjela za kulturu Grada Pule

Moja Pula Sve što nas veseli i rastužuje u našem gradu

Demir - »Il Famoso«

Pula, 3.12.2005.

»Il Famoso« - izložba slika posvećena Petru Demiru (1910-1992), našem Demiru, posljednjem pulskom boemu, kako ga je nazvao Žižo u uvodnoj riječi, otvorena je večeras u pulskoj Luci (MMC Luka), u kojoj su nakon dugo vremena na jednom mjestu okupljene sve one Demirove brodice koje su upravo punim jedrima krenule na put prema nekim dalekim morima šaljući posljednji pozdrav Areni.

Ta druga i vjerojatno posljednja izložba ovog pulskog slikara, boema i osobenjaka kojega se mi “malo stariji” još uvijek prisjetimo s nostalgijom, valjda dozivajući u sjećanje vlastitu mladost, okupila je nas koji ga se još uvijek sjećamo i koji smo mu na ovaj način htjeli zahvaliti za uspomene koje nam je ostavio.

Prema usmenoj predaji perojaca Petar Demir rođen je 1910. godine u Peroju kao treće djete majke rodom perojke i oca negdje iz okolice Drniša, koji je tko zna kako početkom 20. stoljeća došao u Peroj.

Kao četvorogodišnjak ostaje bez oba roditelja i zajedno s bratom i sestrom završava u sirotištu na Sušaku, a potom i u Splitu. Život ga je nosio posvuda pa se tako zna da se školovao u Splitu, Beogradu, Zagrebu, živio u Parizu, drugovao s Tinom Ujevićem, da bi sa na kraju početkom pedesetih godina prošlog stoljeća trajno vratio u Peroj, a uskoro zatim preselio u Pulu, jer samim perojcima je bio neshvatljiv takav kakav je bio. Danas ipak kažu da je Demir Perojac koji je slikao u Puli.

Kako je naglasio Žižo u uvodnoj riječi, a koji je napravio nekoliko intervjua s Demirom, prvu i jedinu samostalnu izložbu Demiru je organizirao u njegovoj već poznoj dobi sami Žižo s prijateljima. Problem je kako kaže Žižo bio skupiti Demirove slike jer su znale “planuti” i prije nego im se osušila boja na platnu.

Tako je večeras zahvaljujući entuzjazmu g. Paulette i nekolicine “nostalgičara za danima kad su u Puli živjeli ljudi, a ne građani” skupljeno dvadesetak Demirovih slika koje su sami puležani i perojci posudili za ovu izložbu. Tih slika ima još poprilično, ali se neki od vlasnika nisu željeli odvajati od njih.

U ime svih nas koji se sjećamo Demira zahvaljujem se organizatorima ove izložbe i svima onima koji su doprinijeli da do nje uopće dođe.

Stric

03.12.2005.

Share this post


Link to post

Mijo (Miho) Mirković - Mate Balota (Rakalj 1898. - Zagreb 1963.)

Spomen uklesan u nadgrobni kamen;

"Ovode leži pored majke Mare i oca Tone Mijo Mirković - Mate Balota, sveučilišni profesor 28.IX.1898. - 17.II.1963., putnik zmež grada i svojega sela, ki je vajk piva kako naši stari 'rodila loza grozda dva', težak, ribar, mornar, akademik, pjesnik, prvi Rakljan ki je napisa pedeset knjig, pokopan uz zvuke dragih roženica".

U knjizi 'Tijesna zemlja' - Roman iz istarskog narodnog života, Balota odlično opisuje svakodnevicu, materijalnu i duhovnu tradicijsku baštinu istarskog sela, u prvoj polovici XX. stoljeća.

.....S kišom je zahladilo naglo. Vlaga, zima, nagle promjene donesoše selu nova zla. Došla bolest na djecu, zahvatila prvo onaj južni dio sela prema Krnici - govorilo se zato da je bolest i došla iz Krnice - pa se onda širila prema sredini sela. Prohtjelo se tako smrti da nakosi malo anđela, sigurno ih je bilo ponestalo u božjem pridvorju. Smrt je išla selom nemilosrdno i kosila svom snagom. A došla je za seljaka baš u najveće nevrijeme. Istrošeni, iscrpljeni, s malo hrane i mnogo briga, zaduženi, oni nisu mogli da dovedu liječnika. Liječnik je bio u Vodnjanu, morao bi doći u selo u kočiji, za posjetu je uzimao pet forinti, a to je bilo toliko koliko i četvrt jutra zemlje. Majke su nosile popu dječje haljine da ih blagoslovi, davale su za blagoslov pile, sve u nadi da će blagoslov otjerati bolest, koja je mogla doći i od zlog oka i odatle, što je dijete negdje "natrapalo", nagazilo na zlo.

Odvažniji muškarci, i Marko među njima, išli su i u Peroj. U razgovorima Peroj je bio tajanstveno mjesto i nikad se direktno nije izgovaralo. - "Poša je tamo", šaputale su žene, a to je značilo da je muški iz kuće sa crnom kokoši pod koretom, tajno da ga nitko ne vidi, otišao noću pravoslavnom popu u Peroj da blagoslovi bolesničke haljine. Jedina pravoslavna parohija u Istri imala je veliku privlačnu snagu. Pet, šest sati iz Poreštine i Tinjanštine i deset sati ljudi su pješačili, dolazili do popa, velikog, neobičnog, bradatog, starog, oženjenog, u vjeri da "starovirski" pop više može. Nosili su na blagoslov bolesničke haljine, pričešćivali su se u tajnosti u perojskoj pravoslavnoj crkvi - stariji ljudi iz mnogih krajeva srednje Istre odlazili su o Uskrsu i redovito na pričest u Peroj, voljeli su se pričešćivati vinom - i utješeni, umireni i puni nade vraćali se - obično stranputicom - doma.

Ako je bolesnik poslije takve posjete ozdravio, pričala se čuda o tome, što zna taj "starovirski" pop. Kako on pogodi, kako je bolesnik uvečer izašao, kako u susjedstvu ima žena sa zlim okom, kako mu je ta žena rekla to i to i kako je poslije toga bolesnik legao. Ako bi bolesnik ozdravio, izgledalo je to kao siguran uspjeh onoga što se sjetio i išao u Peroj i onda se o tome uspjehu govorilo. Ako ne bi bilo uspjeha, nije se o neuspjehu govorilo i tako su ostajali samo čudotvorni uspjesi moćnog starovirskog popa.

Kao oženjen čovjek i više seljak sa gospodarstvom, pravoslavni pop je više osjećao i brige i način mišljenja seljaka, govorio im je o djeci, o susjedima, o nenavisti iz vlastitoga iskustva a opet njihovim jezikom i riječnikom i vezivao tako daleke nepoznate seljake za sebe. Vjera u moć pravoslavnog popa bila je općenita. Svaki je u nuždi slao drugoga "tamo", prigovora nije bilo, domaći pop, ako bi i doznao, nije se iz neke opreznosti nikad u to miješao.

Ali u ovoj dječjoj bolesti, koja je sad harala selom, kao da ni pravoslavni pop nije bio specijalist.....

Share this post


Link to post

Nesto godina je proslo, ali secam se na RTS je bio prilog Peroj, intervju sa mestanima...lepo uredjeno mesto, pristojni neoptereceni ljudi...ali djavo nespava...na jednom sajtu naisao na *hoceli se u Puli zavioriti Slovenacka zastava...*, neznam *izvor* ideje i prvi put cujem tako nesto.

Share this post


Link to post

U samoj Puli tesko da ce se zavioriti Slovenacka zastava ali u Peroju ili jos bolje reci u Barbarigi se

vec odavno viori, tako reci ;]\/

To su podrucja gdje dominatno vladaju Slovenci, cek za vrijeme ljeta to je narocito izrazeno kada Slovenci

pobacaju svoje letke u kojima jasno uzrazavaju da je to Slovenija. ;):D

Bio bi zanimljiv taj prilog da se pogleda da vidim kako su prikazani mestena iz Peroja jer stvarnost ja malo drugacija,

a posebno je to bilo dominatno izrazeno 1991-1996 god.

Mozda se danas slika promjenila ali sumljam jer kad se spomene i danas Peroj, isplivaju ista misljenja kao i prije za vrijeme

rata ..... Mjesto koje nija na dobrom glasu i koje je trn u ocima Ustasama samo zato jer je to Srpsko "selo" - barem je nekad bilo :[|

Share this post


Link to post

Po secanju, po emisiji kako sam naveo na RTS...radi se o Crnogorcima...po novoj *nomenklaturi*...Srbima ili Crnogorcima sa teritorije Crne Gore....

Share this post


Link to post

Tacno je, radi se o Crnogorcima ali kad ovdje u Istri spomenes Peroj onda svi kazu "oni Srbi..."

Za njih nema razlike i iznimke, bio Crnogorac ili Srbin sve su to oni Srbi .......

A sada ti zamisli dalje Milane o kakvim to oni Srbima govore i kakav epitet nam sljedi :[|:[|

Share this post


Link to post

Svakako treba pratiti inicijativu pokreta *samostalna drzava Istra*...bar kako se pretstavljaju ni selo Peroj nece izgubiti svoje osobenosti, moguce cak i mnogobolji status.

Share this post


Link to post

Previse ti ocekujes i vjerujes Milane a stvarnost i realnost je daleko od toga.

Selo Peroj i mjestani kakve sam ja upoznao tamo `80 god. s mojim cacom je danas daleko od toga.

Share this post


Link to post

Pa posto stvarnost i realnost nije naklonjena Srbima, predlozio sa jedan mali kora, pokusaj iskoraka iz te lose stvarnosti i realnosti...RSK-RIJEKA-ISTRA...po kvadraturi i broju *otcepljenih*, u cilju sticanja nezavisnosti...nije bas za potcenjivanje, a necemo ziveti u istoj drzavi...... da smetamo jedni drugima. Prema tome...legnite na sajtove i...

Share this post


Link to post

Previse ocekujem ? Mozda, ali nije na odmet pomagati i mozda ostvariti *prijateljsko* okruzenje, RSK ima svoj cilj, SDR slican, SDI slican. Desavanja su na *istom terenu*..*protivnik je isti*...za pametnog coveka i komarac je muzika, izlaz na more..itd

Share this post


Link to post

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

Loading...
Sign in to follow this