Sign in to follow this  
dj-zombi

Bez dobrog naslova

Recommended Posts

Ovo je prica koje nije prica.

Postoje ljubavi ne tako srecne i ne tako savrsene kao sto se to obicno pise. A opet i ako se pise o ne tako sretnim vezama, uvjek se pise u stilu "voljeli se dvoje i neko ih treci zezne", nije uvjek bas tako, slabo ko pise o vrsti ljubavi o kojoj cu ja sad pokusati pisati.

Jeste li ikad culi ili pak vi sami voljeli nekog, tako jako i tako snazno, da ste tako savrseno "kliknuli" s njom/njim, da vam se cinilo da vas niko i nista na ovome svijetu nemoze rastaviti, jeste li voljeli toliko da ste se jutrom budili s njenim/njegovim imenom na usnama i sa osmjehom na licu pocinjali dan znajuci da postoji osoba koja se isto tako kao i vi budi s vasim imenom na usnama. Pocinjali ste dane takos to ste oboje uvjek iznova smisljali kako da na kraju dana, kad se vidite ili cujete, uljepsate ili sto ugodnije iznenadite onog drugog i na koji sve nacin mu/joj kazete koliko je/ga volite.

Kovali ste planove, mastali, sanjali ... ljubav - prava ljubav.

Onda jednog dana imate sudar sa realnoscu, surovo i grubo shvativsi da iz ovog ili onog razloga (financijskog, nacionalnog, geografskog, religijskog, neslaganja porodice, imate karijeru ..... ma bilo kojeg razloga, ima ih na hiljade) nemozete biti s tom voljenom osobom.

Jednostavno nije vam sudjeno. Uhvati vas ocaj.

Znate da je bolje sto prije prekinuti vezu dok niste jos jace i dublje zaglibili s tom osobom, da se sto manje povredi a znate takodje da ako tek tako jednostavno prekinete vezu da ce ona/on svisnuti, dokrajcice je/ga to.

Mozgate u svom svojem bolu ipak kako da olaksate toj osobi i sine vam ideja! Natjeracu je/ga da me mrzi, da joj/mu se zgadim tako bar on/ona nece toliko patiti kao ja, lakse ce preboljeti.

Pocnete biti odvratnim, svadjate se, cangrizate, zvocate, provocirate i od move pravite slona, totalno se promjenite, jednostavno prestanete normalno komunicirati s tom osobom a boli vas ..... strasno, dok bezglasno vristite "ne mislim ja to, izvini - volim te".

I pukne veza, osoba ako vas nije zamrzila ono bar vas ne zeli vidjeti vise, postigli ste cilj - ipak nece umirati za vama, nece patiti, nece vas sanjati, nece se nocima buditi na suzama nakvasenom jastuku.

A kako je vama, to samo vi znate jer to sto ste vi uradili je mozda najveca glupost a mozda je nesto najplemenitije sto ste mogli i smislili da uradite za tu osobu, mozda je to ljubav veca od svih drugih.

Ostali ste sami sa svojim demonima, sa svojom patnjom, sa patnjom voljene osobe, sa osjecajem krivice, sa njenim imenom u svakom sapatu vjetra, trazeci ju/ga u svakoj drugoj zeni/muskarcu. Ostali ste sa neodgovorenim pitanjem - dali ste ispravno postupili?

Prolaze dani, sedmice, mjeseci a vi polako shvatate da vreme ipak ne ljeci sve onako kako su vam to govorili.

Svaki put kad je/ga se sjetite obuzme vas prvo toplina i ceznja pa vam se onda iz grudi otme duboki i teski uzdah s kojim svaki puta pokusavate skinuti taj strasni teret sa srca, ali ne ide.Uzdahnete a suzne oci vam sjetno pogledaju negdje u daljinu prema njoj/njemu i kroz glavu vam proleti "E moj ...."/"E moja ...".

Dzaba.

Niko vas ne cuje a vi venete polako jer svaki novi uzdah umjesto da vam olaksa on vam ubrizga novu dozu krivice, gorcine i tuge u vec ionako kao grumen veliko srce.

I onda napokon shvatite da vam nista nije prece i vaznije od te osobe pa cak ni ti "realni" razlozi zbog kojih ste to sve i uradili. Pozelite da potrcite ma da poletite preko gora, brda, dolina i voda da padnete na koljena ispred te osobe pruzajuci joj svoje srce na dlanu "Evo ti, sudi mu, radi snjim sta hoces", a onda opet jos tezi uzdah, najtezi, "Sta ako me popljuje, odbije ... pa to ce me ubiti do kraja".

I nista, dani prolaze a vasi uzdasi sve tezi, glasniji i tuzniji. Vapaj duse koji niko ne cuje. Ostaje nada, nada koja vas drzi, nada da ce mozda ta osoba shvatiti vase postupke, nada da ce shvatiti sta vas sad koci, nada da ce vam dati neki znak samo vama poznat, nada da ce ipak i vasa ljubav biti jedna od onih srecnih.

Uzdah i vapaj ....

Share this post


Link to post
Postoje ljubavi ne tako srecne i ne tako savrsene kao sto se to obicno pise. A opet i ako se pise o ne tako sretnim vezama, uvjek se pise u stilu "voljeli se dvoje i neko ih treci zezne", nije uvjek bas tako, slabo ko pise o vrsti ljubavi o kojoj cu ja sad pokusati pisati.

Jeste li ikad culi ili pak vi sami voljeli nekog, tako jako i tako snazno, da ste tako savrseno "kliknuli" s njom/njim, da vam se cinilo da vas niko i nista na ovome svijetu nemoze rastaviti, jeste li voljeli toliko da ste se jutrom budili s njenim/njegovim imenom na usnama i sa osmjehom na licu pocinjali dan znajuci da postoji osoba koja se isto tako kao i vi budi s vasim imenom na usnama. Pocinjali ste dane takos to ste oboje uvjek iznova smisljali kako da na kraju dana, kad se vidite ili cujete, uljepsate ili sto ugodnije iznenadite onog drugog i na koji sve nacin mu/joj kazete koliko je/ga volite.

Kovali ste planove, mastali, sanjali ... ljubav - prava ljubav.

Onda jednog dana imate sudar sa realnoscu, surovo i grubo shvativsi da iz ovog ili onog razloga (financijskog, nacionalnog, geografskog, religijskog, neslaganja porodice, imate karijeru ..... ma bilo kojeg razloga, ima ih na hiljade) nemozete biti s tom voljenom osobom.

Jednostavno nije vam sudjeno. Uhvati vas ocaj.

Znate da je bolje sto prije prekinuti vezu dok niste jos jace i dublje zaglibili s tom osobom, da se sto manje povredi a znate takodje da ako tek tako jednostavno prekinete vezu da ce ona/on svisnuti, dokrajcice je/ga to.

Mozgate u svom svojem bolu ipak kako da olaksate toj osobi i sine vam ideja! Natjeracu je/ga da me mrzi, da joj/mu se zgadim tako bar on/ona nece toliko patiti kao ja, lakse ce preboljeti.

Pocnete biti odvratnim, svadjate se, cangrizate, zvocate, provocirate i od move pravite slona, totalno se promjenite, jednostavno prestanete normalno komunicirati s tom osobom a boli vas ..... strasno, dok bezglasno vristite "ne mislim ja to, izvini - volim te".

I pukne veza, osoba ako vas nije zamrzila ono bar vas ne zeli vidjeti vise, postigli ste cilj - ipak nece umirati za vama, nece patiti, nece vas sanjati, nece se nocima buditi na suzama nakvasenom jastuku.

A kako je vama, to samo vi znate jer to sto ste vi uradili je mozda najveca glupost a mozda je nesto najplemenitije sto ste mogli i smislili da uradite za tu osobu, mozda je to ljubav veca od svih drugih.

Ostali ste sami sa svojim demonima, sa svojom patnjom, sa patnjom voljene osobe, sa osjecajem krivice, sa njenim imenom u svakom sapatu vjetra, trazeci ju/ga u svakoj drugoj zeni/muskarcu. Ostali ste sa neodgovorenim pitanjem - dali ste ispravno postupili?

Prolaze dani, sedmice, mjeseci a vi polako shvatate da vreme ipak ne ljeci sve onako kako su vam to govorili.

Svaki put kad je/ga se sjetite obuzme vas prvo toplina i ceznja pa vam se onda iz grudi otme duboki i teski uzdah s kojim svaki puta pokusavate skinuti taj strasni teret sa srca, ali ne ide.Uzdahnete a suzne oci vam sjetno pogledaju negdje u daljinu prema njoj/njemu i kroz glavu vam proleti "E moj ...."/"E moja ...".

Dzaba.

Niko vas ne cuje a vi venete polako jer svaki novi uzdah umjesto da vam olaksa on vam ubrizga novu dozu krivice, gorcine i tuge u vec ionako kao grumen veliko srce.

I onda napokon shvatite da vam nista nije prece i vaznije od te osobe pa cak ni ti "realni" razlozi zbog kojih ste to sve i uradili. Pozelite da potrcite ma da poletite preko gora, brda, dolina i voda da padnete na koljena ispred te osobe pruzajuci joj svoje srce na dlanu "Evo ti, sudi mu, radi snjim sta hoces", a onda opet jos tezi uzdah, najtezi, "Sta ako me popljuje, odbije ... pa to ce me ubiti do kraja".

I nista, dani prolaze a vasi uzdasi sve tezi, glasniji i tuzniji. Vapaj duse koji niko ne cuje. Ostaje nada, nada koja vas drzi, nada da ce mozda ta osoba shvatiti vase postupke, nada da ce shvatiti sta vas sad koci, nada da ce vam dati neki znak samo vama poznat, nada da ce ipak i vasa ljubav biti jedna od onih srecnih.

Uzdah i vapaj ....

:kolutaj: :kolutaj: :kolutaj: :kolutaj: :kolutaj:

Share this post


Link to post

Lijepo napisano svaka cast!

Neznam ja kad nekog volim ja se borim bez obzira na sve.

Ipak nebih mogla da zivim s tako necim.

Ali mozda smo mi zenske drugacije.

Share this post


Link to post
Lijepo napisano svaka cast!

Neznam ja kad nekog volim ja se borim bez obzira na sve.

Ipak nebih mogla da zivim s tako necim.

Ali mozda smo mi zenske drugacije.

ljubavne borbe najvise traga ostavljaju na coveka!!!u ljubavi kao i u zivotu moras da znas proceniti "protivnika".fatalna greska je kad se neko potcijeni,ili cak preceni.sljedi razocarenje.ali covjek da bi se razocarao,mora najpre da bude opcaran.pitanje je koliko mi volimo da opcaramo ili zelimo da budemo opcarani sa suprotnom stranom...

zena je zaista velika nepoznanica,muskarac je prirodno naivan,mi muskarci nemamo onaj nos sto ga imaju zene.samim tim smo iza njih,priznali mi to ili ne.

tajana,za zenu se ne bori,ona mora sama da klekne,mora da padne ko kruska bez neke narocite borbe.uostalom svi muskarci imaju svoj recept,neki valja,neki ne,a mnogo zavisi i od zene.u svakom slucaju PROCENA!!!!!!!

bez toga je sve nula,prazno i osudjeno na propast.kasnije samo bol i patnja :kolutaj:

Share this post


Link to post

Cuj za zenu se ne bori!

Dok budi malo realan :wink:

Ajde sebe stavi u zombijevu situaciju.

Zar bi i ti postupio kao on(ili ta osoba iz price)?

Share this post


Link to post
Cuj za zenu se ne bori!

Dok budi malo realan :wink:

Ajde sebe stavi u zombijevu situaciju.

Zar bi i ti postupio kao on(ili ta osoba iz price)?

da Tajo!za zenu se nikad ne bori,nikad...u ljubavi,pravoj i istinskoj nema borbe,samo je problem doci do nje.postoje mnogi putevi da se nekom dodje do srca,jedan od najlaksih je,:prirodnost,spontanost,nikad zenu nesmijes lagati,nesmijes da pijes...uostalom,ja sam to zavrsio pre vise od 20 godina,ali u moje vreme se je drugacije udvaralo.muskarci su morali da budu dzentlmeni,svaki minut su morali da poklanjaju paznju damama.ja mislim da i danas mnoge zene znaju da procene pravu vrednost i da njima upravo nedostaje paznja u svakom momentu.nije dovoljno biti musko pa da one odmah budu prave....mislim ono starinsko musko dok je radila sikira i batine (sacuvaj Boze).

ja nemogu Tajana da budem ni na cijem mestu iz prostog razloga sto imam neki filozofski odnos prema zenama,citav svoj zivot sam im posvetio.nisam od onih koji pate i kukaju,najbolji lek protiv prosle zene je SLEDECA ZENA!!!!

Upamti Tajo,samo 3 stvari nikad ne izlaze iz mode:

1.bela kosulja

2.crne cipele

3.tvrd k----

ovo je preduslov za odnose muskarac-zena!!! :razz :redface :redface

Share this post


Link to post

Stvarno lijepo napisano, svaka cast... I veoma tuzno.

Jebiga, zivot nije romantican kao sto to cesto ni sama ljubav nije. I zivot kao i ljubav su samo beskrajni i naizmjenicni redosljed pobjeda i poraza, od samog pocetka do samoga kraja. Izmedju je uvjek borba za srecu, za ono sto mislimo da nas cini srecnima. Cudno je samo koliko su ljudi cesce spremni zustrije i srcanije boriti se za posao, karijeru, materijalno blagostanje i druge nevazne stvari, a manje za ljubav, za osobu koju volimo. A na kraju nam u stvari samo to ostaje. Na kraju dana, na kraju zivota, bilo da je to sutra ako nas snadje neka velika nesreca, bolest, ili kada izmogli i stari budemo lezali na samrtnoj postelji, uz nas ce biti samo osobe koje volimo, a sve ostalo bice tako beznacajno. Sta mislite, hoce li nam onda biti zao svih napora koje smo izdrzali, svih prepreka koje smo pobjedili, svih poteskoca koje smo prebrodili za voljenu osobu?

Alternativa je zivjeti zivot kao u Balasevicevim pjesmama:

Voleo je lepu al' sirotu, uz'o bi je, samo da je znao:

voleš jednom u životu, sad bogatu il' sirotu,

to ne bira pamet nego srce...

Džaba bilo konja vranih, po livadi razigranih,

džaba bilo sata i salaša...

Džaba bilo njiva plodnih, vinograda blagorodnih,

džaba bilo karuca, èilaša...

Kad ja nisam s onom koju volem,

E, kad nisam s onom koju volem.

Zvuci pateticno, al´i zivot je na neku ruku patetican. Dzaba je i para, sta su par hiljade kilometara, sta znaci porodica i prijatelji koji zive svoje zivote, itd. Sta je to sve ako je covjek nesretan?

Pozelite da potrcite ma da poletite preko gora, brda, dolina i voda da padnete na koljena ispred te osobe pruzajuci joj svoje srce na dlanu "Evo ti, sudi mu, radi snjim sta hoces", a onda opet jos tezi uzdah, najtezi, "Sta ako me popljuje, odbije ... pa to ce me ubiti do kraja".
Eee, ljubav je za hrabre.

Share this post


Link to post

Pozelite da potrcite ma da poletite preko gora, brda, dolina i voda da padnete na koljena ispred te osobe pruzajuci joj svoje srce na dlanu "Evo ti, sudi mu, radi snjim sta hoces", a onda opet jos tezi uzdah, najtezi, "Sta ako me popljuje, odbije ... pa to ce me ubiti do kraja....

I nista, dani prolaze a vasi uzdasi sve tezi, glasniji i tuzniji. Vapaj duse koji niko ne cuje. Ostaje nada, nada koja vas drzi, nada da ce mozda ta osoba shvatiti vase postupke, nada da ce shvatiti sta vas sad koci, nada da ce vam dati neki znak samo vama poznat, nada da ce ipak i vasa ljubav biti jedna od onih srecnih.

***********************************************************

Bas ovo trebas uraditi. Bas ovo i nista drugo.

Popljuj svoj ponos, pogazi svoju gordost i bas ovo uradi.

Jer nista nije vrijednije od Ljubavi.

Od tvojih uzdaha i vapaja nema nista.

Djela, prijatelju, djela.

Share this post


Link to post

Moram dodati da se za pravu ljubav treba boriti.Ako odustanes pokleknes ili na ma koji drugi nacin pokusas da pobjegnes od svoje ljubavu to je znak tvoje slabosti ,problem u ljubavi nije tvoj ili njen vec zajednicki.Ako pobjegnes od ljubavi bjezaces od nje citavog zivota ,mislices na nju i muciti se.Trazices je, mozda ces je naci udatu ili ozenjenog.Iz licnog iskustva kazem ZA LJUBAV SE TREBA SVIM SRCEM BORITI!!!

Share this post


Link to post
Ako pobjegnes od ljubavi bjezaces od nje citavog zivota ,mislices na nju i muciti se.Trazices je, mozda ces je naci udatu ili ozenjenog.Iz licnog iskustva kazem ZA LJUBAV SE TREBA SVIM SRCEM BORITI!!!

Potpisujem!

Mnogo toga sto smatramo vaznim, kad se oduzme i sabere ljudski vijek, u stvari je potpuno nevazno, mnogo toga sto smatramo sigurnim, sutra moze nestati, ljudski zivoti danas su na prodaju (povoljno), otadzbine se gube, ideali nas izdaju, itd., itd.,... Ljudi kao sto smo mi, to bi najbolje trebali znati. Sta nam u svemu tome zaista ostaje a na sta mozemo utjecati? Ljubav. Dobar osjecaj kada se probudimo pored voljene osobe, dobar osjecaj kada se zajedno nasmijemo, dobar osjecaj kada se poslije svadje pomirimo... Za ljubav i glavom kroz zid, i preko brda i dolina, i preko laznog ponosa.

nada da ce shvatiti sta vas sad koci, nada da ce vam dati neki znak samo vama poznat, nada da ce ipak i vasa ljubav biti jedna od onih srecnih.

Ne cekati na to, na znakove. Mozda ih salje a ti ih ne shvacas, mozda i ona zeli isto ali se ne usudjuje,... Svaki momenat mora se shvacati kao trenutak koji bi mogao biti proveden zajedno a posto se ne zna sta ce biti sutra: ne traciti vrijeme.

Share this post


Link to post

Sta ces, sve prave su ljubavi, tuzne... sta rece neko treci.

Cudna igra osjecaja u najpogresnije vrijeme donosi nepotrebnu konfuziju. Zivot je jednostavan, ne bi se trebale zbrajati jabuke i kruske, babe i zabe.

Ljubav, dj, to ti je izmisljena bajka za romanticne zeljne necega na brzinu stecenog (slave, bogatstva, para, sigurnosti) u neko zlo vrijeme. Muskarci danas nisu nista drugaciji nego jucer. Cilj jos uvjek opravdava sredstvo.

Prije ste vi momci to lakse odradjivali, dodjete kod roditelja ugovorite mladu i to je to, hoce nece mora... Medjutim, danas mlade zene su emancipirano samosvjesne, drsko bezobrazne, nepodmitljive, pa stoga tu i nastaje problem kod vas muskaraca.

Umjesto da prodivanite ljudski, birate nova sredstva udvaranja od telepatije, bioritmova poslovnih puteva, ukrstenih medija, subliminacijom poruka i vrucih igara gluvih telefona, (wow, i to sve to samo zbog ljubavi) ipak, ... ni jednom od navedenih opcija ne moze se do srca il' cilja.

Mozda ce ti se uciniti da pricam cudnu pricu, ali... svako svoju prica ima. Zavrsicu ovu filozofsku raspravicu na temu ljubavi, prepravljenim stihovima Srbinog zemljaka:

Kad sam bila mala, znala sam svoj pravac

Oni bili pxxxxxxxi, a ja pravoslavac. :serb:

Pozdravlja vas

masha

Share this post


Link to post

 

Ovu ispovijest posvecujem jednoj clanici ovog foruma.....prepoznace se vec sama po nekim detaljima....

 
Imala je lice anđela, tijelo boginje, hrabro i plemenito srce.....
Znam, znam....kasno je za sve nade i snove, al´ igrom sudbine nađoh se tu, da joj napisem koliko sam volio nju.....djevojku iz grada, nase gore list...
U to vrijeme pronio se glas da je u nas kraj dosla djevojka neobicne ljepote. Kako su prolazili dani u meni se budila sve veca radoznalost. U blizini kuce njene rodbine zivio je i moj đed s´ materine strane. Moram priznati da nisam bas cesto obilazio đeda, povremeno sam mu pomagao kad mu je nesto trebalo odraditi i tad mi se đed nasao kao dobar izgovor da se priblizim i izvidim da li su tacne glasine o toj djevojci. Nisam je nasao u kuci njenih rođaka, rekli su mi da cuva goveda na obliznjem pasnjaku. To me je iznenadilo, jer gradske djevojke su uveliko zaobilazile stale, goveda, ovce.....Šarao sam pogledom po gmajni, ali nisam nikoga vidio....Taman kad sam htio odustati, ugledao sam u daljini neku siluetu.
Zurno sam krenuo u njenom pravcu....pun samopouzdanja i u uvjerenju, kako cu i nju ako mi se bude svidjela, brzo osvojiti kao i ostale cure....Pomislio sam kako ne moze biti ljepsa od onih prelijepih cura koje su bile dio mog momackog zivota....Kako sam joj se priblizavao, tako je moj hod bio sve usporeniji i nesigurniji....nisam znao razlog zbog cega sam odjednom postao nesiguran...valjda da je bolje osmotrim.
 
Ugledao sam bujnu i dugu kosu koja joj se spustala do struka poput Zaren slapa. Tijelo kao da je vajar vajao. Okrenula se i tiho, skoro necujno krenula ka meni. U tom gipkom specificnom hodu kao da je bilo nesto "opasno", a ja nisam znao sto bi to moglo biti. Imala je savrsene crte lica....Radoznalo su me posmatrala dva prelijepa plavo-zelena oka. Prosto me je zarobila pogledom i od tog pogleda osjetio sam slabost u koljenima. Jedno vrijeme me je posmatrala, a onda se njezno osmijehnula poput suncevog zraka koji se stidljivo promalja iza oblaka....Cijelo tijelo mi je bilo cudno uzdrmano da sam se pitao, sto se to sa mnom događa?!.....Kao mladog i stasitog momka nisu me mogle oboriti snazne muske pesnice, a od pogleda i osmijeha ove djevojke, umalo se ne stropostah na zemlju....Ocekivao sam uobrazenu i arogantnu gradsku namigusu, ali ona mi se njezno i toplo obratila kao da se znamo od rođenja. Dugo smo pricali, a ja kao da sam bio u nekom transu opcaran njenom ljepotom.
Usledile su neprospavane noci, nemirni dani ispunjeni mislima samo o njoj i ja se zaljubih kao nikad do tada.
I nisam bio jedini...svi muski odjednom pocese obletati oko nje. Utrkivali smo se ko ce bar za momenat privuci njenu paznju. U toj nasoj opsjednutosti, pravili smo ludosti koje inace ne bi cinili...Na sve to ona bi se slatko nasmijala, uputila pogled umiljatog janjeta i ponekad odmahnula rukom kao da ima posla sa nezrelom bracom, a mi nismo zeljeli da nas gleda kao bracu....Ona je bila drugacija, njen stav se razlikovao od drugih djevojaka i nisam imao smjelosti da joj se udvaram kako sam to inace radio. Toliko puta sam pozelio da joj otvorim srce i dusu, ali u meni se probudio nekakav strah da cu biti odbijen i da necu vise imati prilike biti u njenoj blizini....a njena blizina mi je bila sve...
Upijao sam njen zadivljen pogled uprt u nebo, kao da joj je jedino nebesko prostranstvo pruzalo slobodu kojoj se tako divila. Pozelio sam da i mene tako gleda.....I pogledala me je tako al´ samo na tren jedne tople ljetne veceri. Okupila se brojna mladez, zapaljena logorska vatra, neko je donio gitaru, neko harmoniku, pjevalo se, smijalo se i igralo...
Te veceri dosli su i oni sa druge strane, nije nam smjetalo njihovo prisustvo....sjedeli su kraj vatre i netremice gledali u djevojku anđeoskog lica. Među njima je bio jedan stasit momak, poznat kao veliki zenskaros i uporno je piljio u nju, ali ona je ignorisala te poglede. To mi je bilo posebno drago. Zaculi su se zvuci usne harmonike i gitare, iskoristio sam priliku, skupio hrabrost i uzeo u narucje djevojku u koju sam bio silno zaljubljen....Opio me miris ciste leprsave kose, sve na njoj odisalo je cistocom, mamile su me usne poput satena i tada me je po prvi put pogledala onako kako sam zelio. Srce samo sto mi nije iskocilo iz grudi, pozelio sam da zauvijek ostane kraj mene. Lagano sam se priblizavao njenim usnama i tada mi je neko veoma grubo istrgao iz narucja. Na tako nesto drznuo se jedan od pridoslica, onaj zenskaros....zelio je i on jedan ples sa njom. U meni je sva krv uzavrela i pre nego sto sam krenuo ka njemu, djevojka lica anđela, odreagovala je brzo i onako kako niko od nas nije ocekivao. Nestala je sva ona njena njeznost, leprsavost i umiljatost.
Gledala ga je ledeno i ostro k´o sibirska zima, tako da je drznik odmah ustuknuo pred njenim pogledom. Odbila ga je ali on to nije htio prihvatiti, culi smo njene rijeci koje su prosto mrvile njegovu sujetu.....Osjetio sam toplinu u grudima sto ga je odbila ali i zabrinutost za njenu bezbjednost zbog pogleda koji joj je uputio. Znao sam da je prgave naravi i osvetoljubiv, krenuo sam ka njemu, ali odmah se povukao. Zurno su otisli ali vesela atmosfera je bila narusena i ona je ubrzo napustila nase drustvo.
Danima nakon te veceri bio sam kao na iglama, uznemiren i zabrinut.....Sudbina, sto li je?
Napustio sam tog dana sve svoje poslove i presao kilometre da bi dosao do nje, neka zebnja mi nije dala mira. Rekli su mi da je sa maloljetnom rođakom otisla do rijeke. Stao sam nad stranom kanjona i cuo vrisak i plac djevojcice. Vidio sam je na obali rijeke.
Nedaleko od nje stajala je djevojka iz grada, bez glasa i nepomicna kao statua....Tu su bila dvojica od one veceri, opkolili su je kao krvolocni vukovi svaki sa jedne strane, spremni da je napastvuju. Svom brzinom sam se sjurio niz stranu lomeci grane i boravice...Trcao sam kao bez duse, samo da je spasim, jer ona je njezno zensko koje ne moze da se odbrani od jednog a kamoli dvojice. Boljela me je i sama pomisao da ce je povrijediti.
Dok sam trcao, cuo sam zvuk udaraca i pljusak vode, pomislio sam gotovo je bacili su je u vodu.
Zaurlao sam iz sveg glasa, psovao....kad sam napokon istrcao na obalu, docekao me prizor kome se nisam nadao.
Djevojka se borila kao lav, jedan od nasilnika je vec bio u vodi a drugi se ustremio na nju, ali ona je nevjerovatnom brzinom savladala i drugog, da nisam uspio ni vidjeti gdje udara a vec se i taj drugi nasao u vodi.
Prvi je pokusao da izadje iz vode, ali docekao ga je silovit udarac njene noge. Krvavih noseva i usta poceli su joj prijetiti, ali ona je na to odgovorila jos zesce i bez trunke straha. Sijevala je ocima i grmila kao da se u njoj otijelotvorio sami Gromovnik. Otjerao sam ih onako krvave i ponizene i malo je reci da sam bio sokiran novonastalom situacijom.
Kako je uspjela sve to da izvede?! Neko ju je dobro naucio, prenio znanje i vjestinu koja je rezervisana za nas muske,  jer zensko celjade nema tu fizicku snagu da se odupre dvojici snaznih momaka, a ona ih je savladala brze i bolje nego neki muskarac. Dok je umirivala djevojcicu sjetio sam se njenog specificnog skoro panterskog hoda i kako mi je u tom hodu nesto djelovalo opasno, nakon te borbe sve mi je postalo jasno. Osjetio sam olaksanje, jer nije bila ni malo ozlijeđena....U meni je poceo kljucati veliki bijes i krenuo sam da se konacno obracunam sa onom dvojicom ali ona me je brzo zaustavila, nije zeljela da bilo ko zbog nje strada....Mirnim tonom stisavala je moju ljutnju i nasmijesila mi se kao da se nista nije dogodilo......kakva transformacija! Kakva cura, zmaj od djevojke! Dok sam ih pratio do kuce, uporno mi je trazila da joj obecam da necu ulaziti u konflikt sa njima....nisam mogao da joj to obecam. Cim je otputovala u njen rodni grad, nasao sam ona dva bijednika, kukavice i siledzije i prevaspitao ih dobrim batinama da im ne padne na pamet da napastvuju bilo koju djevojku.
Ubrzo se zaratilo i nisam je vidio nekoliko godina. Cuo sam da je nekoliko puta dolazila da pomogne nasim ljudima, mahom starim i ugrozenim, a onda sam uspio da je vidim samo na kratko, razmijenili smo par recenica.....velika guzva i nestala je brzo kao sto se i pojavila.
U namjeri da je izbrisem iz svog srca i misli, nizale su se veze i avanture u mom zivotu, ali ubrzo sam shvatio da sam u svakoj djevojci trazio nju i nijedna nije uspjela da ispuni moje srce kao ona.....
Dosao je i taj dan progona, bio sam daleko od svog rodnog mjesta. Cuo sam da su sve spalili, prognali moje, ali da je ostao moj đed zarobljen i da mu je sudbina neizvjesna. Ludio sam bespomocan i ljut na moje sto nisu otisli po đeda, vec ga ostavili na milost i nemilost palikucama i ubicama. I dok je vecina bjezala pred terorom spasavajuci zivote, ona je cak iz Srbije prelazila kilometre i kilometre, probijajuci se pravo do vatrometine rizikujuci sopstveni zivot da bi spasila zarobljene starce. I uspjela je....sve ih je izbavila, među njima i mog đeda.....Blagosiljao je svakog dana i prozivio je jos dosta godina zahvaljujuci njenoj hrabrosti i plemenitosti. Imala je moje veliko postovanje.
Teska materijalna situacija odvela me daleko u bijeli svijet, morao sam zaraditi za pristojan zivot mojih najblizih....Naporno sam radio izdrzavajuci familiju i pravio planove za buducnost u kojoj ce biti mjesta samo za nju. Nisam mogao pred nju bez icega... kad god sam mogao raspitivao sam se o njoj i nekako sam se lazno uljuljkao u uvjerenju da cu jednog dana kad zaradim dovoljno za sve, osvojiti njeno srce i uciniti je svojom zivotnom saputnicom. To moje uvjerenje je bivalo sve cvrsce sa svakom vijescu da redovno odbija mnogobrojna udvaranja.
Prolazili su dani, mjeseci i godine...a onda me je kao grom pogodila vijest da se djevojka iz grada udaje. Kao da mi je neko iscupao srce iz grudi. Sam u tuđini, nocima sam plakao jecajuci kao malo dijete. Nisam je mogao kriviti, jer joj nikada nisam otvoreno pokazao svoja osjecanja, ni koliko mi znaci niti sam joj ikad rekao bilo sto o svojim planovima. Dugo....dugo sam patio....jednog dana sam se i ja ozenio, ali nju nikad nisam zaboravio niti prebolio, ostala je moja rak rana.
A onda opet sudbina....sto li je?!
Citam napisane redove na ovom forumu i procitah nesto tako poznato....nesto sto me je podsjecalo na nju.....da li je moguce da ona pise te redove?.....Morao sam provjeriti.....da, ona je! Mojoj sreci nema kraja....bude se uspomene....moram je vidjeti i zahvaliti na svemu ucinjenom....Blizi se dan naseg susreta nakon toliko godina. Hocu li je prepoznati? Sigurno se promjenila, ni ja vise nisam bio kao nekada, svi polako starimo. Dok sam se priblizavao mjestu naseg susreta, osjetio sam cudnu nervozu u stomaku....a onda sam ugledao dugu i bujnu kosu, tijelo kao izvajano, isti onaj hod i prelijepo lice....Na njemu nije bilo nijedne bore, za nju vrijeme kao da je stalo....kao da je i ono prigrlilo i zavoljelo. I dalje je bila magnet za muske poglede. Njezno me je zagrlila i miris leprsave kose vrati me u proslost....
Ugostila me u njenom toplom domu, upoznala sa svojom harmonicnom porodicom....
Dugo smo pricali o lijepim vremenima i uspomenama, smijali se razdragano....Pricali smo i o onim neugodnim i ruznim događajima....pustili i po koju suzu.....Nakon toliko godina blistala je svojom pojavom, njena spoljasnja ljepota bila je odraz one unutrasnje neprolazne ljepote srca i duse....I dok sam je tako posmatrao kao u transu, osjetio sam kako mi opet klecaju koljena kao nekada kad sam bio momak...

Share this post


Link to post

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

Loading...
Sign in to follow this