Michan

OBILJEŽAVANJE GODIŠNJICE ZLOČINA U MILJEVAČKOM PLATOU

Recommended Posts

Dvadesetprvog juna 1992. godine hrvatska armija je napala položaje srpske teritorijalne odbrane na Miljevačkom platou u blizini Drniša, u zaštićenoj zoni Ujedinjenih Nacija, južno od sektora Jug.

Tužan epilog tog mučkog napada, koji se odigrao pred očima UNPROFOR-a, je 40 ubijenih srpskih teritorijalaca, od kojih su većina masakrirani nakon predaje...

...za zločin na Miljevačkom platou još niko nije optužen ni pred Haškim ni pred nacionalnim sudovima.

Veritas

Neka počivaju u miru, braća naša!

Nikad zaboraviti, nikad oprostiti ovakve zločine.

Share this post


Link to post

SAOPŠTENJE povodom godišnjice likvidacije pripadnika TO RSK

na „Miljevačkom platou“ 21.06.1992. godine

Dvadesetprvog juna 1992. godine hrvatska armija je napala položaje srpske teritorijalne odbrane na Miljevačkom platou u blizini Drniša, u ružičastoj zoni, južno od sektora Jug.

Tužan epilog tog mučkog napada, koji se odigrao pred očima UNPROFOR-a, je 40 ubijenih srpskih teritorijalaca, od kojih su većina masakrirani nakon predaje. Po završetku “vojničke” akcije hrvatski vojnici nastavljaju krvavi pir nad srpskim teritorijalcima i živima i mrtvima. Malobrojnim i bespomoćnim zarobljenicima sudi se na licu mjesta i po sopstvenom izboru. Presude su jasne, kome vješanje o vojnički pojas, kome nož pod grlo, a kome metak u potiljak. I umjesto da tijela poginulih vrate porodicama, oni naređuju srpskim zarobljenicima, pod prijetnjom smrću, da ih bacaju u krašku jamu u predjelu Ljut u blizini zaseoka Bačić.

Preživjeli srpski borci svjedoče o stravičnom ritmu zločina i muklom odzvanjanju ljudskih tijela koja su se gubila u jamskoj bezdani. A jame bezdanke su simbol zatiranja čovjeka u najbestijalnijem smislu, koje u srpskom narodu oživljavaju najbolnije uspomene iz vremena Drugog svjetskog rata.

Dva mjeseca nakon događaja, hrvatske vlasti su, uz prisustvo međunarodnih posmatrača, i uz pomoć speleologa, iz jame u djelovima izvadili izmasakrirana tijela srpskih vojnika. Identifikacija je potrajala još dva mjeseca, a i pored najsavršenijih metoda, dvanaest tijela ostalo je do danas neidentifikovano.

Sedamnaest preživjelih zarobljenika su, nakon tortura u zatvorima „Kuline“ u Šibeniku, „Lora“ u Splitu i „Kerestinac“ u Zagrebu, razmjenjeni u Nemetinu 14. avgusta 1992. godine.

Zločin na Miljevačkom platou zabilježen je i na videokaseti od onih koji su ga i počinili, koja se neposredno poslije događaja, kao svojevrsni horor film, iznajmljivala po video klubovima širom Evrope.

Bez obzira na postojanje obilja validnih dokaza, koji su dostavljeni svim relevantnim domaćim i međunarodnim organizacijama i institucijama koje se bave zaštitom ljudskih prava, za zločin na Miljevačkom platou niko nije procesuiran pred Haškim tribunalom.

A nakon dugogodišnje istrage, Županijsko državno odvjetništo u Šibeniku je, prošloga juna, podiglo optužnicu protiv dvojice pripadnika Vojne policije Šibenik i to Ante Babca, komadira desetine (1965) i Maria Jakovljevića (1971), pripadnika te desetine, da su 23. juna 1992. godine u Nos Kaliku, dok su vodili i osiguravali grupu ratnih zarobljenika sa Miljevačkog platoa koji su trebali izvršiti asanaciju terena tj. pokupiti prethodno pobijene saborce, iz vatrenog oružja ubili ratnog zarobljenika Miroslava Subotića (1935) iz Ervenika.

Ni po ovoj optužnici, iako je od podizanja prošlo više od godinu dana, još nije zakazan glavni pretres.

U Beogradu, 21.06.2012.

P R E D S J E D N I K

Savo Štrbac

Veritas

Share this post


Link to post

G O D I Š NJ I C A

Ovih junskih dana mi krajiški Srbi obilježavali smo još jednu tužnu godišnjicu – dan na koji je prije dvadeset godina stradalo 40 pripadnika teritorijalne odbrane bivše Republike Srpske Krajine na Miljevačkom platou, području u sjevernoj Dalmaciji, omeđenom tokovima rijeka Čikole i Krke sa istočne, južne i zapadne, a prominskim krajem i gradićem Drnišom sa sjeverne strane.

Kao što je uobičajeno i ovu godišnjicu obilježili smo pomenom žrtvama zločina u crkvi sv. Marka u Beogradu, u organizaciji Udruženja porodica nestalih i poginulih iz Krajine, i Veritasovim “saopštenjem za javnost”. Kako godine odmiču, sve manje ljudi prisustvuje pomenima i sve manje medija preuzima podatke iz saopštenja i kod ovog kao i kod drugih događaja.

Trebaju li nam uopšte sjećanja i pomeni na tužne događaje iz prošlosti?

Jedni kažu da je toliko tužnih događaja u istoriji srpskog naroda da bi zafalilo dana u godini da se svaki od njih obilježi. A s druge strane život je jedan i jedini i ne treba ga proćerdati na pomene i sjećanja, već ga treba proživjeti u veselju i radosti.

Drugi, opet, kažu da nam se često istorija, ona tužnija i ružnija, upravo i ponavlja zbog toga što nedovoljno pažnje i pijeteta poklanjamo našim precima koji su stradali braneći vrijednosti kao što su sloboda, čojstvo i junaštvo i preko kojih znamo ko smo, šta smo i odakle smo i koji određuju našu svijest o pripadnosti nacionu i vjeri.

Treći se zalažu za srednje rješenje između predhodna dva. A šta to zapravo znači u praksi?

Kada je riječ o Miljevačkom platou, da li je potrebno i dovoljno ako na dan sjećanja kažemo da su ih pobili pripadnici hrvatske vojske i to baš u vrijeme kada su na to trusno područje došli pripadnici mirovnih snaga od kojih se očekivalo, barem na srpskoj strani, da donesu mir a ne nova i još veća stradanja. Treba li uopšte spomenuti da je toga dana u Šibeniku trebao početi Međunarodni festival djeteta, zbog čega je hrvatska strana zatražila od srpske suzdržavanje od bilo kakvih provokacija, a da bi sama to isto jutro napala srpske položaje.

Možda bi trebalo izostaviti podatak da je hrvatska strana angažovala strance da ovu akciju snimaju kamerom, od čega je ispao odličan horor film, koji je tih ratnih, devedesetih, godina bio veoma tražen i gledan širom “civilizovane” Evrope.

A možda bi trebalo izostaviti i podatak da su mnogi srpski teritorijalci ubijani nakon predaje i zarobljavanja, nožem, vješanjem ili metkom u potiljak, duž cijelog puta od mjesta zarobljavanja do zatvora “Kuline” u Šibeniku i natrag, kada su zarobljenici vraćeni da sakupljaju mrtve saborce i da ih baš oni bacaju u jamu. Možda nije lijepo spominjati ni jame bezdanke, jer su baš one simbol zatiranja čovjeka u najbestijalnijem smislu, koje u srpskom narodu oživljavaju najbolnije uspomene iz nekih predhodnih ratova.

Možda je pregrubo, nakon 20 godina, spominjati kako su upravo Hrvati uz prisustvo predstavnika međunarodnih organizacija, izvadili posmrtne ostatke srpskih teritorijalaca iz jame na Miljevcima i da su, iako je proteklo samo dva mjeseca, bili toliko izmasakrirani da dvanaestorica ni do danas nisu identifikovana.

Možda je preteška optužba da, uprkos mnoštvu validnih dokaza, Haški tribunal nije nikoga procesuirao za zločin na Miljevačkom platou, a da je hrvatsko pravosuđe, nakon svih ovih godina “intenzivne istrage”, tek prošle godine optužilo dvojicu pripadnika vojne policije za ubistvo samo jednog zarobljenog Srbina.

Zaista je teško naći mjeru kako obilježiti jednu našu srpsku tužnu godišnjicu a da to bude prihvatljivo nama samima. Sa drugima će mo lakše.

Beograd, 27.06.2012.

Savo Štrbac

Veritas

Share this post


Link to post

 

SAOPŠTENJE povodom godišnjice likvidacije pripadnika TO RSK

na „Miljevačkom platou“ 21.06.1992. godine

 

Dvadesetprvog juna 1992. godine Hrvatska vojska je napala položaje srpske teritorijalne odbrane na Miljevačkom platou u blizini Drniša, u ružičastoj zoni, južno od sektora Jug.

Tužan epilog tog mučkog napada, koji se odigrao pred očima UNPROFOR-a, je 40 ubijenih srpskih teritorijalaca, od kojih su većina masakrirani nakon predaje. Po završetku “vojničke” akcije hrvatski vojnici nastavljaju krvavi pir nad srpskim teritorijalcima i živima i mrtvima. Malobrojnim i bespomoćnim zarobljenicima sudi se na licu mjesta i po sopstvenom izboru. Presude su jasne: kome vješanje o vojnički pojas, kome nož pod grlo, a kome metak u potiljak. I umjesto da tijela poginulih vrate porodicama, oni naređuju srpskim zarobljenicima, pod prijetnjom smrću, da ih bacaju u krašku jamu u predjelu Ljut u blizini zaseoka Bačić.

Preživjeli srpski borci svjedoče o stravičnom ritmu zločina i muklom odzvanjanju ljudskih tijela koja su se gubila u jamskoj bezdani. A jame bezdanke su simbol zatiranja čovjeka u najbestijalnijem smislu, koje u srpskom narodu oživljavaju najbolnije uspomene iz vremena Drugog svjetskog rata.

Dva mjeseca nakon događaja, hrvatske vlasti su, uz prisustvo međunarodnih posmatrača i uz pomoć speleologa, iz jame izvadili izmasakrirana tijela srpskih vojnika. Identifikacija je potrajala još dva mjeseca, ali se dvanaest tijela klasičnim metodama nisu mogla identifikovati. Neidentifikovani su pokopani na Kninskom groblju, gdje se i danas nalaze pod oznakama NN, pošto poslije pada RSK, ni međunarodna zajednica ni hrvatska država nisu pokazali nikakav interes da se njihovi posmrtni ostaci ekshumiraju i pokušaju identifikovani savremenom DNK-a metodom.

Sedamnaest preživjelih zarobljenika su, nakon tortura u zatvorima „Kuline“ u Šibeniku, „Lora“ u Splitu i „Kerestinac“ u Zagrebu, razmjenjeni u Nemetinu 14. avgusta 1992. godine.

Zločin na Miljevačkom platou zabilježen je i na videokaseti od onih koji su ga i počinili, koja se neposredno poslije događaja, kao svojevrsni horor film, iznajmljivala po video klubovima širom Evrope.

Bez obzira na postojanje obilja validnih dokaza, koji su dostavljeni svim relevantnim domaćim i međunarodnim organizacijama i institucijama koje se bave zaštitom ljudskih prava, za zločin na Miljevačkom platou niko nije procesuiran pred Haškim tribunalom.

A nakon dugogodišnje istrage, Županijsko državno odvjetništo u Šibeniku je, u junu 2011. godine, podiglo optužnicu protiv dvojice pripadnika Vojne policije Šibenik i to Ante Babca (1965), komadira desetine i Miše Jakovljevića (1971), pripadnika te desetine, da su 23. juna 1992. godine u Nos Kaliku, dok su vodili i osiguravali grupu ratnih zarobljenika sa Miljevačkog platoa koji su obavljali asanaciju terena tj. kupili prethodno pobijene saborce, iz vatrenog oružja ubili ratnog zarobljenika Miroslava Subotića (1935) iz Ervenika.

U ovom predmetu je, počev od oktobra prošle godine, održano sedam ročišta za glavni pretres i saslušano sedamnaest svjedoka, a postupak je, u isčekivanju nalaza i mišljenja vještaka o uračunljivosti obojice optuženika u vrijeme izvršenja djela, još uvijek u fazi suđenja, sa (ne)izvjesnim ishodom.

U Beogradu, 20.06.2013.

P R E D S J E D N I K

Savo Štrbac

 

Veritas

Share this post


Link to post

 SLUŽEN PARASTOS SRBIMA UBIJENIM NA MILjEVAČKOM PLATOU

BEOGRAD, 21. JUNA /SRNA/ – U crkvi Svetog Marka danas je služen parastos za Srbe koje su hrvatske snage ubile na današnji dan 1992. godine na Miljevačkom platou kod Drniša, kada su za vrijeme primirja upale u tu zonu, koja je bila pod zaštitom UN.

Parastosu su prisustvovali članovi porodica žrtava, predstavnici izbjegličkih udruženja i brojni građani.

Predsjednik Udruženja porodica nestalih i poginulih lica “Suza” Dragana Đukić rekla je da je 21. juna 1992. godine izvršen stravičan zločin u kojem su Hrvati na mučki način ubili i masakrirali 40 teritorijalaca, iskoristivši primirje dogovoreno zbog hrvatskog dječijeg festivala u Šibeniku.

“Jedno celo selo uništeno je i spaljeno i zarobljeni stanovnici tog sela su bili prinuđeni da bacaju teritorijalce u jamu. To im nije bilo dovoljno pa su na njih bacili pse i mačke da dovrše zločin”, rekla je Đukićeva novinarima uoči parastosa.

Poslije dva mjeseca oni su izvađeni, ali, kako ističe Đukićeva, ostaci 12 tijela nisu mogli biti identifikovani klasičnim metodama i oni se i dan danas nalaze sahranjeni na Kninskom groblju kao NN lica.

“Porodice ni poslije 22 godine ne znaju na koji grob da zapale svijeću i to je za njih agonija koju žele da završe. Nadamo se da će hrvatska strana imati razumijevanja i da će te grobnice napokon biti ekshumirane a porodice saznati ko je gdje sahranjen”, rekla je Dragana Đukić.

Direktor Informaciono – dokumentacionog centra “Veritas” Savo Štrbac, ocijenio je da je sramota “i međunarodne zajednice i Hrvatske “, to što već 22 godine niko nema interesa da identifikuje te žrtve DNK metodom.

Ističući da porodice “strašno bole dvostruki standardi i kada je riječ o ekshumaciji i suđenjima, Štrbac je rekao da za ovaj zločin nije niko osuđen “iako je cijela akcija snimljena na video-kaseti, koja se svojevremeno prikazivala kao horor širom Evrope i sve se na njoj vidi – i ubijeni i ubice”.

“A kad sude Srbima onda su svi odgovorni – cijela jedinica koja je išla gdje se desio neki zločin i ne samo ta jedinica i onaj koji im je neposredno komandovao, nego su odgovorni svi njegovi šefovi sve do predsjednika države”, rekao je Štrbac.

Poslije parastosa, koji je organizovalo Udruženje porodica nestalih i poginulih lica “Suza”, porodice žrtava i građani položili su cvijeće na spomen poču stradalim Srbima u Tašmajdanskom parku.

Prema podacima “Veritasa” hrvatski vojnici su 21. juna 1992. godine po završetku “vojničke” akcije malobrojne zarobljenike objesili, zaklali ili im pucali u potiljak.

Izmasakrirana tijela srpskih teritorijalaca bačena su u krašku jamu u blizini zaseoka Bačić, iz koje su izvađena dva mjeseca kasnije u prisustvu međunarodnih posmatrača, ali su tijela predata srpskoj strani u takvom stanju da ih nije bilo moguće identifikovati klasičnim metodama.

Sedamnaest preživjelih ljudi iz tog kraja su, nakon tortura u zloglasnim hrvatskim zatvorima “Kuline” u Šibeniku, “Lora” u Splitu i “Kerestinac” u Zagrebu, razmijenjeni u Nemetinu, 14. avgusta 1992. godine.

Share this post


Link to post

Parastos za ubijene Srbe na Miljevačkom platou

U crkvi Svetog Marka danas je služen parastos za Srbe koje su hrvatske snage ubile na današnji dan 1992. godine na Miljevačkom platou kod Drniša, kada su za vreme primirja upale u tu zonu, koja je bila pod zaštitom UN.

 

426148_parastos-ubijenim-srbima-na-milje

Ni posle 22 godine porodice nastradalih ne znaju na koji grob da zapale sveće

Parastosu su prisustvovali članovi porodica žrtava, predstavnici izbegličkih udruženja i brojni građani.

Predsednik Udruženja porodica nestalih i poginulih lica "Suza" Dragana Đukić rekla je da je 21. juna 1992. godine izvršen stravičan zločin u kojem su Hrvati na mučki način ubili i masakrirali 40 teritorijalaca, iskoristivši primirje dogovoreno zbog hrvatskog dečjeg festivala u Šibeniku.

"Jedno celo selo uništeno je i spaljeno i zarobljeni stanovnici tog sela su bili prinuđeni da bacaju teritorijalce u jamu. To im nije bilo dovoljno pa su na njih bacili pse i mačke da dovrše zločin", rekla je Đukićeva novinarima uoči parastosa.

Posle dva meseca oni su izvađeni, ali, kako ističe Đukićeva, ostaci 12 tela nisu mogli biti identifikovani klasičnim metodama i oni se i dan danas nalaze sahranjeni na Kninskom groblju kao NN lica.

"Porodice ni posle 22 godine ne znaju na koji grob da zapale sveću i to je za njih agonija koju žele da završe. Nadamo se da će hrvatska strana imati razumevanja i da će te grobnice napokon biti ekshumirane a porodice saznati ko je gde sahranjen", rekla je Dragana Đukić.

Direktor Informaciono - dokumentacionog centra "Veritas" Savo Štrbac, ocenio je da je sramota "i međunarodne zajednice i Hrvatske ", to što već 22 godine niko nema interesa da identifikuje te žrtve DNK metodom.

Ističući da porodice "strašno bole dvostruki standardi i kada je reč o ekshumaciji i suđenjima, Štrbac je rekao da za ovaj zločin nije niko osuđen "iako je cela akcija snimljena na video-kaseti, koja se svojevremeno prikazivala kao horor širom Evrope i sve se na njoj vidi - i ubijeni i ubice".

"A kad sude Srbima onda su svi odgovorni - cela jedinica koja je išla gde se desio neki zločin i ne samo ta jedinica i onaj koji im je neposredno komandovao, nego su odgovorni svi njegovi šefovi sve do predsednika države", rekao je Štrbac.

 

21. 06. 2014.Beta

Share this post


Link to post

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

Loading...