Sign in to follow this  
Lipik

Nocna izbjeglicka sanjarenja

Recommended Posts

Tiho je, noc. Pobijedila sam san, prevaranta starog.

Cigarete, pice i muzika iz nekih davnih vremena.

Iz nekog drugog zivota.

I vasa slova, prijatelji moji, po svijetu razbacani.

Volim kada dim cigarete obavije vasa slova dok ih citam.

Kao kada sjedis sa dobrim drugarima i sa svakim izdahom njihova lica nestaju u magli.

Nikotinskoj, ali necemo biti sitnjicavi.

Nocas, grad u kojem zivim udise zrak, tezak i vlazan od kise.

Kako je lijep ovaj grad i kako je lijep zivot u njemu.

Nocas, opet je... poseban. Miran i usnuo.

Dobro, ne bas potpuno. Komsije, prekoputa, lociram ih negdje u okolini Pozarevca, ocito se pakuju i krecu za Srbiju. Za vikend u otadzbini. Deru se i dovikuju na relaciji "prozor od stana – auto na ulici" vec dva sata. Neka ih, bar imaju gdje da idu.

Hm. Sad mi je zao sto nisam kod onog drugara koji zivi nesto nize u mojoj ulici, jer... U njegovoj zgradi mozes se popeti na krov, sjesti na ogradu, ispod tebe crep a ispred tebe svi oni kic-motivi sa razglednica, turisticki mamci. Ali, sto je najbolje: ako sacekas zoru, a upravo svice, ispred tebe izlazi sunce. Pravi pravcati izlazak sunca. Iznad krovova, iza brda sto okruzuju ovaj lijepi grad...

Sta se cudite?

Izlazak sunca meni je dozivljaj. Znate li koliko cesto to vidim? Rijetko... veoma rijetko.

Kazu, u ovoj zemlji zivi neki sulud narod, hladan i stran.

I prica stranim jezikom, ima neke cudne obicaje.

U ovoj zemlji vreme tece brze od zivota, gazi neodlucne a sanjare jos vise.

U zemlji koja je udomila hiljade probisvjeta, nadjoh i ja ... Mnogo toga.

Cudno, jos nisam razumjela sta je u tom narodu ovdje tako suludo?

Mislim, ok, ima toga, al' kada ih uporedim sa nama... E onda pitam: sta je ovdje tako suludo?

A ni jezik mi nije stran. Ponekad se preplasim, zaboravim moju rijec, srpsku, i samo mi ona strana padne na pamet... Heh, "strani jezik je kao sport, moras ga trenirati svaki dan" govorila je moja nastavnica Engleskog (tada jos zvana "drugar'ca") u OS Ivo Lola Ribar Lipik.

A hladan narod? Pa ne znam...

Znam samo da je upravo taj drugar, sa tim velicanstvenim krovom i jos boljim pogledom, inace stranac i tudjin, citavu jednu zimsku noc kuvao rakiju (dobro, to sam ga prvo morala nauciti) i donosio mi ju na moj "vidikovac", na doticnom krovu, jer sam ja htjela promatrati zvjedano nebo, zvjezde koje ISTOVREMENO gledaju na mene i na moju Krajinu. I kuvao je jadan tu rakiju, pa naravno i probao pomalo, ko nebi kad rakija zamirisi i oblio se k'o taraba... Eto, nit' mu je bilo tesko, nit' se cudio mojoj neobicnoj zelji da blejim u nebo... A kazu: hladan narod.

Nego, ja se sada cudim necemu... Zima je nocas u ovom lijepom gradu, heh, u ovoj zemlji ljeto uvjek pomalo kasni, zima je, mozda nekih 8 stepeni. Sigurno je pola grada nocas opet popalilo grijanje. A ja sjedim za ovim cudom od masine i citam slova mojih ljudi... I bukvalno drhtim od hladnoce. Jer prozor mi je otvoren. Prozor je otvoren jer nocas nista ne smije stati izmedju mene i moje zemlje. Zamisljam kako moje misli putuju, kako ce ako dovoljno dugo zatvorim oci i stvarno pozelim, sve moje zelje i svi moji snovi stici do onih oranica, narusenih zidova i crnih krovova, do proplanaka koji okruzuju taj daleki, jedini MOJ grad.

Cudim se sama sebi jer koliko suluda ta pomisao bila, nocas mi se cini da mojim snovima nista nemoze stati na put, da ih nista ne moze spreciti da stignu do zemlje o kojoj godinama sanjamo... Cak mi se cini da bi nocas sa onog velicanstvenog krova, u daljini mogla razaznati granicu gdje prestaje ovo a pocinje nase nebo....

Share this post


Link to post

Uhhhhh....polako sa takvim razmisljanjima...

Ko ti govori... :kolutaj:

Jako lijepo napisano...i bas, bas u ovom trenutku mi Tifa svira " Kise Jesenje "...

Pisi cesce mila, i lijepo i drago srcu je...

Share this post


Link to post

ovaj dio podforuma treba preimenovati u "tuzni kutak" ..... svaki put se hocu ukokati kad dodjem ovamo i citam tekstove ....

Lipik ... klap klap

Share this post


Link to post

dragi moji, hvala vam na lijepim rjecima... sta bi ja da mi nije vas...

snovi i price, tu su, kriju se negdje... ali noci su prekratke... bar da ih mogu pretvoriti u dan, da zagospodarim mjesecom i razbacam se zvjezdama, pa da jednom, jedan jedini put, kazem sve sto je na srcu i odsanjam do kraja...

Share this post


Link to post

Hm... Jel imate "vasu" pjesmu?

Ne, ne mislim na vasu upravo omiljenu, momentalno najradije slusanu...

Mislim na pjesmu koja vas prati... Kroz zivot, godine, desavanja, osjecaje... Vasu pjesmu.

Onu koja... Ufff, pa znate vec: pjesma koja u vama otvori sve ventile, sva zarista srece i boli, probudi bivse i zasjeni sadasnje ljubavi, zbog koje se nevidljiva krv razlije u utrobu a nozevi proslosti... Odrade svoje.

Pjesmu koja vam na vrhuncu normalnog zivota polomi noge i podsjeti vas: "Osvjesti se! Jos uvjek si drug'ciji od drugih. Ciganine svjetski, zar si mislio da je to to?".

"Moju" sam pjesmu sinoc, nakon mnogo, mnogo godina opet cula. Na jednom glupom tulumu. Iliti zurci. Svejedno.

A uopste vise ne slusam "tu" muziku... Nit' slusam a jos manje volim... Daleko im...

Al' ipak... Nekako s proljeca... Ostaje i jos uvjek traje.

Devedeset prva, kasno proljece.

Dragana (moja najbolja drugarica) i ja.

Bile zajedno u vrticu, predskolskoj, skoli...

Sat "tehnickog".

Vise i ne znam kako se nastavnik zaista zvao. Zvali smo ga samo "profan". Bio je jako "opasan". I strog. (Usput: hvala za prvi komad u zivotu... To se zove celicenje... Al' ni dan danas ne znam znacenje prometnih znakova. I svejedno prolazim... Kroz zivot. Nezgazeno.).

Vokmen (Walkman) i nova od Jabuke... Dragana i ja, sjedimo na casu, po jednu slusalicu u uhu, slusamo "Nekako s proljeca" i piskaramo tekst. Vracamo kasetu unatrag, ne propustamo ni rijec...

nekako s proljeca ja se sjetim starih drugova, probude se u meni svi derneci pijani, tad nosim stare cipele, one znaju moje ulice, to je boja crnoponoæna, moji koraci baš su teški najdraža...

Gotove smo sa zapisivanjem teksta. Crvena jabuka. Nekako s proljeca.

Gledam kroz prozor razreda. Avion, neka jedrilica, cesna, sta vec, nisam strucnjak za to, baca letke. Ljudi na ulici ih kupe.

Hadezeovski. To vidim kasnije. Kada izadjemo iz skole.

Hadezeovski.

Opet.

Idemo u grupi kuci. Mali je grad. Svi se znamo, zivimo u komsiluku. Odrasli smo zajedno. Jos uvjek odrastamo...

Ispred nas par starijih drugara, razred iznad nas. Jedan od njih dize letak sa zemlje. Znam ga, njegovi i moji roditelji su prijatelji. Cita letak kratko i opet ga baca na zemlju. Zastane...

I pljune na njega.

Ustase!

Kaze...

Nikada to necu zaboraviti...

Nekako s proljeca...

Letak...

Hadezeovski...

I pljune na njega.

Ustase.

Par mjeseci kasnije, vise ga nije bilo. Srokala mu se granata tacno u dvoriste.

Nisu na vreme otisli iz grada. Nisu se na vreme povukli u okolna srpska sela. Ostali svoji na svome. I vise ga nema.

Dragana i ja idemo iza njih. Gledam ju.

Pitam "Dje ces ti? Cija si? El' u ustase il' u cetnike?"

Zajebavam se.

Pitam a znam... Dragana me samo gleda... Krajickom oka.

Vise nas nema puno. Podjelili smo se vec prije par mjeseci. Svako svome.

Dragana i ja smo nase.

Nista ne kaze. Samo me uze za ruku.

Ne valja.

Ne valja ovo nikako.

Gledam druge, nekad drugare, iz istog razreda. Idu drugom stranom ulice. Imaju bedzeve na jaknama. Sahovnice. Jos smo skoro djeca. Al' svako svome. Oni su njihovi.

Nasi drugari nas prate do kuce.

Dosta smo batina vec dobili.

Sad se cuvamo i idemo u grupama.

Dragana me drzi za ruku. Gledam njene ruke. Kruzici, plikovi. Zacjelili al' jos se poznaju. Gasili joj cigarete po rukama. Vrsnjaci. Nesto stariji od nas. Al' vrsnjaci.

Njihovi.

Meni nisu gasili...Nisu znali cija sam. Dal' da gase il' da puste.

I pustili.

Al' osjecam slano kad pritisnem usnu.

Nisam znala da je krv slana.

Nadlaktica plava.

Boli kad disem... I kad se smijem.

Ni prije, ni poslije, niko me nije tako izbubao...

I sad idemo u grupama.

Al' nema vise batina.

Dragana i ja pjevusimo... sav sam ti od ludila, nekako s proljeca...

Dva, tri mjeseca kasnije dobile smo svjedodzbe.

Materinji jezik? Kod nje i kod mene: "Hrvatski ili Srpski".

Zadnji "ustupak" novonastale drzave.

Kod "njih" je pisalo samo "Hrvatski".

Dva, tri mjeseca kasnije izbio je rat.

Avgust, 1991.

Nikad se vise nismo vidjele.

Otac joj poginuo... Cula sam kasnije.

Slava mu! Srpskom vojniku i ocu moje najbolje drugarice.

Dal' se Dragana jos sjeca ludila, nekako s proljeca...?

Nevjerujem.

Nit' ja tu pjesmu ikad slusam. Nikada.

Al' nocas... Slusala je ona mene.

Posljednji put.

I nikad vise.

Share this post


Link to post
Hm... Jel imate "vasu" pjesmu?

Ne, ne mislim na vasu upravo omiljenu, momentalno najradije slusanu...

Mislim na pjesmu koja vas prati... Kroz zivot, godine, desavanja, osjecaje... Vasu pjesmu.

Onu koja... Ufff, pa znate vec: pjesma koja u vama otvori sve ventile, sva zarista srece i boli, probudi bivse i zasjeni sadasnje ljubavi, zbog koje se nevidljiva krv razlije u utrobu a nozevi proslosti... Odrade svoje.

Pjesmu koja vam na vrhuncu normalnog zivota polomi noge i podsjeti vas: "Osvjesti se! Jos uvjek si drug'ciji od drugih. Ciganine svjetski, zar si mislio da je to to?".

"Moju" sam pjesmu sinoc, nakon mnogo, mnogo godina opet cula. Na jednom glupom tulumu. Iliti zurci. Svejedno.

A uopste vise ne slusam "tu" muziku... Nit' slusam a jos manje volim... Daleko im...

Al' ipak... Nekako s proljeca... Ostaje i jos uvjek traje.

Devedeset prva, kasno proljece.

Dragana (moja najbolja drugarica) i ja.

Bile zajedno u vrticu, predskolskoj, skoli...

Sat "tehnickog".

Vise i ne znam kako se nastavnik zaista zvao. Zvali smo ga samo "profan". Bio je jako "opasan". I strog. (Usput: hvala za prvi komad u zivotu... To se zove celicenje... Al' ni dan danas ne znam znacenje prometnih znakova. I svejedno prolazim... Kroz zivot. Nezgazeno.).

Vokmen (Walkman) i nova od Jabuke... Dragana i ja, sjedimo na casu, po jednu slusalicu u uhu, slusamo "Nekako s proljeca" i piskaramo tekst. Vracamo kasetu unatrag, ne propustamo ni rijec...

nekako s proljeca ja se sjetim starih drugova, probude se u meni svi derneci pijani, tad nosim stare cipele, one znaju moje ulice, to je boja crnoponoæna, moji koraci baš su teški najdraža...

Gotove smo sa zapisivanjem teksta. Crvena jabuka. Nekako s proljeca.

Gledam kroz prozor razreda. Avion, neka jedrilica, cesna, sta vec, nisam strucnjak za to, baca letke. Ljudi na ulici ih kupe.

Hadezeovski. To vidim kasnije. Kada izadjemo iz skole.

Hadezeovski.

Opet.

Idemo u grupi kuci. Mali je grad. Svi se znamo, zivimo u komsiluku. Odrasli smo zajedno. Jos uvjek odrastamo...

Ispred nas par starijih drugara, razred iznad nas. Jedan od njih dize letak sa zemlje. Znam ga, njegovi i moji roditelji su prijatelji. Cita letak kratko i opet ga baca na zemlju. Zastane...

I pljune na njega.

Ustase!

Kaze...

Nikada to necu zaboraviti...

Nekako s proljeca...

Letak...

Hadezeovski...

I pljune na njega.

Ustase.

Par mjeseci kasnije, vise ga nije bilo. Srokala mu se granata tacno u dvoriste.

Nisu na vreme otisli iz grada. Nisu se na vreme povukli u okolna srpska sela. Ostali svoji na svome. I vise ga nema.

Dragana i ja idemo iza njih. Gledam ju.

Pitam "Dje ces ti? Cija si? El' u ustase il' u cetnike?"

Zajebavam se.

Pitam a znam... Dragana me samo gleda... Krajickom oka.

Vise nas nema puno. Podjelili smo se vec prije par mjeseci. Svako svome.

Dragana i ja smo nase.

Nista ne kaze. Samo me uze za ruku.

Ne valja.

Ne valja ovo nikako.

Gledam druge, nekad drugare, iz istog razreda. Idu drugom stranom ulice. Imaju bedzeve na jaknama. Sahovnice. Jos smo skoro djeca. Al' svako svome. Oni su njihovi.

Nasi drugari nas prate do kuce.

Dosta smo batina vec dobili.

Sad se cuvamo i idemo u grupama.

Dragana me drzi za ruku. Gledam njene ruke. Kruzici, plikovi. Zacjelili al' jos se poznaju. Gasili joj cigarete po rukama. Vrsnjaci. Nesto stariji od nas. Al' vrsnjaci.

Njihovi.

Meni nisu gasili...Nisu znali cija sam. Dal' da gase il' da puste.

I pustili.

Al' osjecam slano kad pritisnem usnu.

Nisam znala da je krv slana.

Nadlaktica plava.

Boli kad disem... I kad se smijem.

Ni prije, ni poslije, niko me nije tako izbubao...

I sad idemo u grupama.

Al' nema vise batina.

Dragana i ja pjevusimo... sav sam ti od ludila, nekako s proljeca...

Dva, tri mjeseca kasnije dobile smo svjedodzbe.

Materinji jezik? Kod nje i kod mene: "Hrvatski ili Srpski".

Zadnji "ustupak" novonastale drzave.

Kod "njih" je pisalo samo "Hrvatski".

Dva, tri mjeseca kasnije izbio je rat.

Avgust, 1991.

Nikad se vise nismo vidjele.

Otac joj poginuo... Cula sam kasnije.

Slava mu! Srpskom vojniku i ocu moje najbolje drugarice.

Dal' se Dragana jos sjeca ludila, nekako s proljeca...?

Nevjerujem.

Nit' ja tu pjesmu ikad slusam. Nikada.

Al' nocas... Slusala je ona mene.

Posljednji put.

I nikad vise.

ovo je stvarno jako dobro opisano..hvala ti za to sto si sa nama podijelila..

nastavi dalje...

mirjana

Share this post


Link to post

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

Loading...
Sign in to follow this