Skoci na Sadrzaj


Slika

Dokumentarni film "Vapaj Tisine"


  • Please log in to reply
6 odgovora na ovu temu

#1 dj-zombi

dj-zombi

    Administrator

  • Administrators
  • 3585 postova

Postirano 27 October 2008 - 09:05 PM

Vapaj tisine

Postirana slika

gosti: Ruzica Spasic, predsednik udruzenja porodica nestalih i nasilno odvedenih lica u Vukovaru
voditelj: Jasna Jankovic


B92: Kada se obeleze godisnjice poslednjih patriotskih bitaka, osvajanja, padova, pobeda, poraza, uvek ostaju nedorecene price zrtava. Zato se o kvotama nasih poslednjih uzasa objavljuju knjige i snimaju filmovi. Poslednji takav predstavljen je u Beogradu prosle nedelje i zove se "Vapaj tisine".

Svi ti vapaji tisine, krikovi iz grobova postoje da se ne zaboravi, ali mnogima i obelodani ono sto nisu zeleli da znaju. Za primenu one Havelove "oprostiti ali ne i zaboraviti" ovde je jos izgleda prerano.

"Vapaj tisine" je film o nestalim Srbima u Hrvatskoj u produkciji udruzenja porodica nestalih i nasilno odvedenih lica u Vukovaru, jedinog takvog srpskog udruzenja koje radi u Hrvatskoj. Ruzica Spasic je predsednik ovog udruzenja, jedan od autora i ucesnika filma. Imala je licnu motivaciju da ga snimi.

Spasic: Vise nego kod kuce, ovde mi se bude strasne emocije jer na ovim prostorima gubi se trag mom sinu koji je tada imao samo 22 godine. Ovde negde u ovim brdima, mozda deset do petnaest kilometara, bio je na polozaju. Drugog dana akcije "Oluja" prilikom napada povlacili su se negde iza ovih brda preko sela Kozjana da bi se spustili kroz selo Bunic da bi dalje nasli put prema Vukovaru. Medjutim, on i njegova dva druga Sasa Maletic i Fatmir Gegic jednostavno su se izgubili ili ih je mozda neko namerno ostavio u ovim brdima ili mozda cak i na nekom drugom putu. Medjutim, sve sto imam u ovih sest godina jeste neizvjesnost. Ja se treci put vracam na ovo mesto verujuci nekom instinktu da cu mozda tu nesto stvarno pronaci, da ce mi mozda neko od domacih nesto reci, da ce ga neko prepoznati po fotografiji, da cu mozda osetiti neko mesto pod zemljom koje je njegovo. Medjutim, jednostavno cini mi se da nije zavrsio svoj zivot ovde.

B92: U Ljubovo se ulazi na putu od Korenice prema Gospicu. Ljubovo je mesto jednog od najzescih okrsaja tokom "Oluje". Za Ljubovo, Kozjan i ostala sela u okolnim brdima vezane su brojne sudbine nestalih Srba.

Spasic: Mozda neki trag nadjem usput, mozda neku krpicu, mozda neku kost, mozda neki deo obuce. Jednostavno, to je zelja koja me sest godina potice i koja me grize. Mislim da to dugujem njemu a i sebi zarad svoga mira, da prodjem taj put za koji su mi rekli da je mozda bio njemu poslednji.

Onaj put koji smo videli tamo isao bi negde iza ovih brda i dosao bi s ove strane. Drazenovi drugovi koji su poslednji po njihovim pricama bili s njim negde oko 3 sata 5. avgusta 1995. godine, popodne, kazu da su ga poslednji put videli ovim putem cetiri do pet kilometara u dubinu, kod jedne lovacke kuce, da je tu ostao s drugovima da ispusi jos jednu cigaretu. Otada pa do danas cesto sam pokusavala da resim taj za mene Gordijev cvor ali nisam uspela.

B92: Drazen Spasic je pre rata ziveo zivot uobicajen i normalan, prosecnog jugoslovenskog tinejdzera.

Spasic: Drazen je zavrsio srednju, bio je poljoprivredni mehanicar, skoro deset godina, od malih nogu bavio se kosarkom, ucestvovao je na raznim takmicenjima i u Hrvatskoj pre rata i vani u Madjarskoj i u jos nekim zemljama, evo i sada za Krajine bili su famozni republicki prvaci, ako to nesto znaci, ali onda je to bila nekakva nasa republika.

B92: Od '91. do '95, od Vukovara do "Oluje", u Hrvatskoj je nestalo oko 3.000 lica srpske nacionalnosti.

Spasic: Po mojim saznanjima, boravkom ove godine na terenu ovaj broj od 3.000 sigurno je veci. Nase udruzenje postoji u vrlo specificnim uslovima u Republici Hrvatskoj, mi tamo jednostavno ignorirani i od vlasti i od nevladinih organizacija. Sva nasa komunikacija sa nevladinim organizacijama i vladinim predstavnicima u Hrvatskoj jeste kada se za ovakva udruzenja organiziraju svojevrsne konferencije ili seminari. Svu materijalnu pomoc nasem radu do sada pruza jedino ICMP, to jest Medjunarodna komisija za nestala lica sa sedistem u Sarajevu i malim delom u proslom projektu u izdavanju knjige pomagale su nam lokalne srpske organizacije. Aktivnosti naseg udruzenja svode se uglavnom na to da prikupimo sto vise podataka na terenu, da saznamo sto vise ljudskih sudbina. Za ove cetiri, evo skoro pet godina naseg postojanja samo su tri osobe koje su bile na nasem spisku identificirane a koje su ekshumirane '98. godine u zajednickoj grobnici u Vukovaru. Za cetiri i po godine vrlo mali rezultat pronalaska nestalih Srba u Hrvatskoj. Vrlo dobro znate da je ekshumirana samo jedna grobnica koju je u stvari radio Haski tribunal u Kninu i koja ima otprilike oko 300 zrtava i iz koje sledi identifikacija.

B92: Predstavljajuci dokumentarni film "Vapaj tisine" u Medija centru, Ruzica Spasic je rekla:

Spasic: Film je radjen u nasoj reziji i sa vrlo malo sredstava, sa amaterskom kamerom i s ljudima koji su od svega imali jedino dobru volju. Na terenu smo boravili oko cetrnaest dana. Pokusali smo na prostoru Like obici sve masovne grobnice, porazgovarati sa porodicama, zatim nam je bila zelja da u Kninu obidjemo grobnicu koja je tada bila u ekshumaciji, medjutim, nije nam bilo dozvoljeno i obisli smo prostor Banije i zapadne Slavonije. Cilj ovog naseg filma je da javnost animiramo i podsetimo na to da je problem od '91. godine, od Vukovara pa do "Bleska" i "Oluje", prisutan bar u onim porodicama koje traze svoje nestale. Znaci zelimo da se i javnost a narocito vlasti pokusaju podsetiti da nas ne zaborave, da se vrate u '91. godinu koja se cini da je bila tako daleko, ali za porodice je vrlo blizu jer je jos prisutna u svima nama.

B92: "Vapaj tisine" govori o sudbinama nestalih Srba u Hrvatskoj. Ono sto se u njemu vidi jesu brojni grobovi znanih i neznanih, preko 400 masovnih i pojedinacnih grobnica Srba stradalih, kako rekosmo, od Vukovara do "Oluje". Zato smo se odlucili da vam u audio-verziji predstavimo neke njegove delove, ukljucujuci i naratorski deo koji, cucete, nismo zeleli niti mogli da izbegnemo.

- Ja molim citav svijet, i dalje cu da otvaram vrata bez ikakvog ustezanja jer zelim da sahranim svoga muza. Svaki covjek treba da ima grob u ovoj zemlji i da se zna gdje se rodio i gdje je umro, a tako pripada i njemu.

Narator: Jos u startu grobnica u Donjem Lapcu ucinila nam se velikom nepoznanicom. Tokom narednih dana misterija je postajala sve slabija i slabija do konacnog razresenja. Jedino sto smo u Lapcu i Dnopolju saznali da ispod krsta s gotovo neprepoznatljivim prezimenom Brdar lezi Lapcanin poginuo prvog dana "Oluje". Na istom groblju je nekoliko uredjenih grobova ali bez ikakvih oznaka, kasnije se ispostavilo da se o nesrecnicima koji leze u svom miru i spokoju brine rodbina iz Rijeke. Nazalost, u Lapcu je bilo jos stradanja zajednickog nazivnika i krajnjeg epiloga "nepoznat i nestao". Jedna od svakako najpoznatijih jeste prica bake iz Dnopolja ali koja ni za zivu glavu ne zeli pred kameru. Ona je, naime, tvrdi nam, bila u grupi od dvanaestoro civila u kuci Dane Polovine u Lapcu. Prvu besanu noc su zanocili u mjesnoj kafani, sledecu u samoposluzi ovdasnjoj. Medjutim, te druge veceri cetvoro civila je izvedeno i vise se nikada nisu vratili. Ista takva prica opet od lica koja ne zele pred kameru da je kod bivseg hotela "Kamensko" ubijeno oko 18 vojnika. Zatim je tu na lapackom podrucju i stratiste ispod bazena, bunar u obliznjem selu Nevljusima.

Lapaci imaju jos jedno groblje, na izlazu prema Srbi. Nazalost, i to groblje ima nekoliko nepoznanica u kojima se zasigurno krije sudbina nekog ko je vec oplakan ali ne i isplakan. Prema pricama mjestana, u kapelici je spaljeno osamnaest leseva srpskih vojnika. Odmah do kapelice je i neobican grob, prema svojoj konstrukciji izgleda da krije vise tijela. Na jos vecu zalost grobnica sluzi za odlaganje smeca.

B92: Mirko Ilic u "Vapaju tisine" govori o sudbini svog nestalog oca Marka.

Ilic: Ja sam cuo da je ostao sa stricem i sa ovom trojicom tako da nisam ni navracao kuci, otisao sam sa porodicom za Srbiju i tamo bio, i  do dana danasnjeg nista - pokusavao sam i u policiji ovde, dolazili su ali do dana danasnjeg nista nisu pronasli.

Narator: Nestali Marko rodjen je 22. maja 1919. godine, nizeg je rasta i bez prednjih zuba. Sin kaze da ne zna sta je otac imao na sebi prethodnog dana jer ga nije video danima zbog svojih vojnickih obaveza ali veruje danije bilo nista sto bi odudaralo od uobicajene licke garderobe za starijeg covjeka. Nazalost, njegovu sliku nema. Prema pricama svog strica kog su vojnici hrvatske vojske zajedno s Markom poveli na stratiste, ali im je uspio umaci bez obzira na pucnje koji su ga sustizali, on je stradao zajedno s jos dvadesetak mjestana Orahovca i okolnih sela. Medjutim, dok Mirko i familija provode besane noci, mozda se tijelo oca krije kojih pedesetak metara dalje od kuce. Okom u sljiviku se vidi nesto posve neprirodno. Mjesto vise nalik na grobnicu, odnosno preciznije - cetiri takva mjesta od kojih su dva uzvisenija i dimenzijama sira, a dva ulegnutija i znatno uza.

Na istom groblju postoji mjesto na kojem je trava zelenija od okolne, u ovo doba godine uobicajeno je sprzena. Mjesto je vidljivo i izdignuto sto kod mjestana i kod nas radja sumnju o jos jednoj masovnoj grobnici ali ovaj put neobiljezenoj. A koliko li je samo takvih.

Dobri ljudi rekose nam za jos jedan grob za koji izgleda samo oni znaju. Grob pod tresnjom. I ovde je neko sahranjen ali sam bog zna ko, oni koji su ipak vodjeni minimumom hriscanstva, pokojnika ili pokojnike bez obzira na nacin njihovog stradavanja ipak koliko-toliko normalno i na uobicajen nacin su sahranili.

B92: Prvog dana "Oluje" na Kozjanu nestaje Jovo a svedoci njegova supruga Miljana.

Miljana: Treba biti iskren. Koliko god nas Hrvati ne vole, onog ko je nekog izgubio Srbi osudjuju kao da je on sam htio ratovati. Niko se ne pita kako i pod kojim okolnostima je neko umro, poginuo, kako je sahranjen i kako je transportiran do sahrane, do tog mjesta.

Narator: Miljana se, kako kaze, zaklela Bogu, jer drugog nikog nema, da ce kosti njenog Jove pocivati u miru bozjem posle ekshumacije. Kaze kako su je posle povratka u Liku iz ravne Baranje u kojoj je boravila nakon "Oluje" nagovarali da zatrazi razgovor kod pukovnika Ivana Grujica, sefa Kancelarije hrvatske vlade za nestala lica. Medjutim, to nije ucinila.

Miljana: Ako gospodin pukovnik Grujic zeli da pomogne svim ljudima, kako izjavljuje u novinama, onda ce valjda pomoci i meni, ali ne vidim bas mnogo pomaka i mnogo dobre volje kod gospodina Grujica da zeli da nam pomogne. U novinama sam citala da Hrvati govore - dokle god se i zadnja njihova grobnica ne otvori da se nasi nece moci sahraniti. Zasto? Sve su to ljudi koji nista nisu krivi.

B92: Posle lapackog, ekipa dokumentarnog filma "Vapaja tisine" posecuje groblje u Korenici. Dvadeset jedna humka zarasla u travu a krstace su polomljene i ispreturane.

Spasic: I danas gledajuci ovo, ove istrulile krstove, a broja se vise i ne zna ni gde je grob, ni gde je krst, vise se ne moze odrediti ni pod N.N., koji je broj na kome mestu, ako se neko po fotografiji iz protokola vladine komisije za nestale moze prepoznati, taj se broj ne vidi, vise se to grobno mesto ne moze odrediti. Jednostavno, ne mogu zamisliti da ljudi mogu biti okrutni, da toliko nemaju samilosti prema onima koji su medju nama bili do pre par godina, zar ti ljudi nisu zasluzili toliko da se njihovi grobovi ociste, da se njihova grobna mjesta obiljeze? Sta ce se desiti koju godinu kasnije kada drzava sada o Srbima stradalim za svih ovih deset godina ne vodi apsolutno nikakvu brigu, kada ce doci do ekshumacija i na koji nacin cemo pronaci ovakva grobna mesta koja su zapustena, koja ce do sledece godine verovatno biti potpuno unistena.

B92: Staro pravoslavno groblje u Gospicu na kojem su sahranjene zrtve "Medackog dzepa" i "Oluje". Mnogi grobovi su, medjutim, dislocirani. Tehnologija zatiranja tragova zlocina poznata je samo zlocincima i odlicno savladana u svim ovdasnjim ratovima.

Narator: Staro pravoslavno groblje u Smiljan Polju jedva smo pronasli a jos teze N.N. grobnice i taman kada smo mislili otici neobavljena posla, jer ko zna da li su groblja zlonamernici posjecivali i iza sebe ostavljali mine, zapesmo u Visokoj Bojadari za krst. Dakle, to je to. Ovdje ispod Bojadare leze zrtve "Medackog dzepa" i "Oluje", i to u cetrdeset cetiri registrovana groba.

B92: Okolna sela mesta su stradanja na desetine nestalih Srba.

Narator: Zahvaljujuci ljudima dobre volje, pronalazimo grobnicu koju ni svi sateliti ovog svijeta ne bi otkrili. Zasto? Pa dobro je maskirana. Prema kazivanju mjestana u grobnici se nalazi oko petnaestak tijela nabacanih na gomilu bez ikakvog reda i bez imalo hriscanskog pijeteta.

Pored same grobnice, u Golubicu je jos jedna misterija. Ravna cesta odjednom ima ogromnu izbocinu. Mjestani kazu kako se sa seoskog puta nije mogla sprati krv pa su kvazistrucnjaci minirali stijenu. Ko zna da li ispod novostvorene hrpe dalmatinskog kamena ima jos ponesto.

- Kad sam se vratila iz Beograda, isla sam u Plavno i pitala sam da li mi neko zna nesto reci za njega. Rekli su mi da je Jovo ostao, s njim sam bila i on je rekao da ih je vidio u subotu navece i dalje ne zna nista. Tako od Plavna dalje nista ne znam. Da li je ostao tu, da li je krenuo dalje, nista ne znam. Samo mi je ostalo da kukam i da tesko zivim. Tesko je.

B92: Kordun, Banija i zapadna Slavonija.

Narator: Na mjesnom groblju u Kavraninu, u Selistu pored Gline, opet krstovi i krstovi, dakako najveci broj sa oznakama N.N.

Zapravo, ovo je najbolji dokaz da se narodu koji dovoljno ne poznaje svoju istoriju ona neumitno ponavlja. Ovdje, na Svetog Iliju, 2. avgusta 1941. godine, u obliznjoj glinskoj crkvi pobijeno oko 2.000 Srba. Cetrdeset krstova na ovom groblju svedoci o novom pogromu Srba s Korduna i Banije. Malo dalje od Gline, u pravcu Karlovca, na dan naseg snimanja bila su dva groba, dakako posljednja pocivalista bar prije ekshumacije nepoznatih stradalnika "Oluje". Kazem bila, jer samo koji dan nakon naseg snimanja jedna krstaca je polomljena i grob tako dodatno oskrnavljen.

Cestom prema Dvoru na Uni milela je danima kolona izbjeglica "Oluje". Na cesti se radjalo i umiralo, borilo i bjezalo, nadalo i strahovalo.

- Godine 1995, 7. avgusta, ova cesta iza mene bila je prepuna nesrecnih i napacenih, unezvjerenih i uplasenih, frustriranih ljudi, zena i djece. Bila je prepuna automobila, traktora, kombajna, i svega drugoga sto se moglo kretati. Ova cesta je tada nazivana "cestom spasa" prema Dvoru na Uni, cesta kojom su se povlacile kolone, hiljade i hiljade srpskih izbjeglica iz bivse Krajine uglavnom sa podrucja Korduna i dijela Like. Medjutim, ova cesta i lokalitet na kojem upravo stojimo, mjesto Zirovac je i cesta smrti, cesta krvi i cesta placa. Upravo na ovom mjestu bilo je jedno od najznacajnijih presjecanja izbjeglicke kolone iz pravca Suve Medje, negdje na ovom prostoru odakle su nadirale jedinice Petog muslimanskog korpusa armije Bosne i Hercegovine. Mnogi su zauvijek ovde na Zirovcu, po ovim vrtacama, po ovim gudurama ostavili svoje zivote. Za njihove grobove se ne zna, isto tako se ne zna ni za njihove tragicne sudbine.

Narator: Iako povrsinski najvece od svih grobalja koje smo obisli, petrinsko je barem uredjeno kako dolikuje covjeku i civilizaciji, iako je i na njemu najveci broj krstaca s oznakama N.N., slika je ipak ugodnija i za srce i za dusu. U stvari, dobro se dobrim vraca jer je i za vrijeme Krajine katolicko grbolje u sastavu gradskog groblja takodje jednako uredjivano i cisceno kao i pravoslavno.

Mozda bas na ovim banijskim grobljima koja smo vidjeli leze i nesrecnici cije je sudbine u novinama "Identitet" od juna ove godine opisao neimenovani oficir hrvatske vojske. On je ratujuci tokom "Oluje" na Baniji tvrdio kako je njegova jedinica u mjestu Januzi kod Gline ubila najmanje pet stotina srpskih civila, ukljucujuci zene i djecu. "Ti ljudi su preplaseno posli prema nama a onda su uletjeli u unakrsnu vatru moje i susjednih satnija", govori ovaj oficir. "Sutradan je zapovjednik moje satnije Josip Jancic govorio kako su to nasi hrvatski civili pobijeni." Ono sto je posebno zabrinulo ovog covjeka koji je odlucio progovoriti o zvjerstvima jeste i cinjenica da dva dana nakon ubistva leseva vise nije bilo. Oficir se tada prisjetio scene kada su kretali iz kasarne, za njima krenulo i oko cetrdesetak velikih hladnjaca. On pretpostavlja da su lesevi civila potrpani u hladnjace i odvezeni u nepoznatom pravcu.

B92: Maj 1995. "Bljesak" i svedocenje Anke Vujic i Milivoja Kovacevica.

Narator: Anka Vujic, ozaloscena majka, ostala je bez sina Borislava. Zna gdje mu je grob ali ko zna da bas u tom grobu lezi njoj najmilije tijelo. S obzirom na to da ime njenog Borislava stoji napisano na krstaci, ona grob zaliva suzama i zasipa cvijecem. Nazalost, pojedinacna ekshumacija nije moguca jer kako je majka saznala, u grobu je vise tijela nabacanih na gomilu i daskama odijeljenih od ostalih djelova velike jame. Ekshumacijom samo jednog tijela, bez obzira na to koliko bili sigurni da je bas to neko vas, izazvali biste tektonske poremecaje kod ostalih.

Na zajednickom groblju Vrbovljanin Covic pokopano je pedeset dvoje stradalnika od cega je sesnaest poznato a ostali su neidentifikovani. Medjutim, kako nam kaze mjestanka majka Zora, brojke su ipak posve drugacije.

Zora: Pa jeste bilo vise, kako da nije. Tu su ponisteni grobovi kada je koseno i paljeno i zato ih nema. Mnogo vise ih ima nego sto je oznaceno. To je tako. U Okucanima... sve cete to vidjeti. Kada bi iskopavali, bilo bi ih vise.

- Maloprije ste rekli da je jedna zena, vasa poznanica...

Zora: Je, je. Ali je umrla, evo bas je tu. Ona je tuda prolazila i oni kazu: "Sta gledas, baba, oces da i tebe metnemo zivu dolje prvu". Tako su joj rekli. "Pa", kaze, "gledam da nije ko moj ". Ali tu nije bio njezin niko, nije poginuo njezin niko i tako je ona otisla dalje. Hranila je stoku u Vrbovljane i morala je prolaziti kraj njih, to je bio kanal iskopan duboko da je mogla kuca stati.

Narator: Put "Bljeska" vodi nas do sume Prasnik. Ogromna suma, iako se s ceste ne bi tako zakljucilo, u svojoj utrobi krije mnoge zrtve. S obzirom na to da je teren miniran, do njihovih tijela ce se tesko ako se ikada bude moglo doci.

Prema procjenama mjestana, u utrobi sume krije se preko osam stotina tijela, uglavnom civila, ukljucujuci starce i nejac.

Prezivjeli ocevici kazu kako se cesta nije mogla oprati od krvi pa su dan nakon "Bljeska" presvlacili novi sloj asfalta uz opravdanje kako se, eto, odmah uredjuje i popravlja cestovna infrastruktura, pri cemu su asfaltnim slojem prekriveni brojni lesevi.

- Ja sam izbjegla sa cerkom, on je ostao u tom okruzenju, tacnije osamnaest kilometara iznad Okucana. Ti decki su se na kraju povukli u Manovac iznad Pakraca, tacne informacije imamo od njegovih djecaka koji su poslije pusteni, koji su izasli zivi, svi su se zivi izvukli gore iznad Pakraca kada je potpisana predaja. Jedni su se predali, jedni su otisli u sume u nekakav proboj, ja nisam bila tamo i ne mogu tocno reci sto je bilo. Uglavnom, od tih sto su izasli imamo izjavu jednog decka koji je bio s njim prilikom predaje. Zatim ga je 10. maja vidio u Varazdinu, nakon toga on je prebacen u Bjelovar i on vise nista ne zna. On je tu izjavu dao Medjunarodnom komitetu Crvenog krsta. Do danas nama nije stigao nikakav odgovor od te sluzbe trazenja iz Zagreba, ni da je on mrtav ni da je ziv, vodi se jos uvek kao nestao.

B92: Supruga kovaca Dmitra Damjanovica.

Damjanovic: Svi su pokupljeni, nisu im dali mira.

Narator: Istog dana i u isto vrijeme gubi se i trag starine Jove Popovica. Taman kad je nahranila svinje i skuvala kavu, Jovina supruga nam prica, u avliju su nahrupili nepoznati ljudi.

- Ja sam skuvala i kazem: ajmo, djede, popit kavu a on je imao u salici same vojnike i puske, kakva se salica pokazala. Ja kazem - joj, djede, al' ti imas gadnu salicu. Same puske. I oko osam sati su dosli ljudi kod nas i jedan visoki covjek - sad da ga mogu videti, ja bih ga prepoznala. Visok, mrsav, imao je plavu bluzu i u dzepu mali novcanik. I kaze - vi ste Jova Popovic? Kaze - Jesam. Kaze - Vi morate s nama. - Pa hocete li mi dati da se makar obujem? Kaze - Hocu. I on se obuo, uzeo kaput i otis'o. A tamo gde je sada ovaj zid, tu su stajali svezani. Branko Stankovic, Petar Naukovic i Jovo Povovic. Moj gazda se obuo a ja placem. On kaze - Nemojte plakati, vratice se vas muz. A bilo je receno da su dosli traziti oruzje. Nitko kod mene nikakvog oruzja nije trazio. Nitko nije, ni u stalu nisu zavirili. Samo su sacekali da se on obuje i on je morao ici s njima. U trecem mjesecu su bili kod mene dva covjeka iz policije i pitaju me kako je bio obucen. Sve sam im rekla. Imao je cipele gojzerice one zute, imao je... rifle. Pitaju je l' imao prsten, kazem da nije. Pitaju je l' imao sat, kazem da jeste. Kakvi sat? Pa onaj s bijelom narukvicom. Pitaju je l' imao sve zube. Kazem da jeste. Mogao je lomiti orase, takve jake zube je imao.

Cula sam da su oterani u Marino Selo, ovi ljudi kada su na prolece bili pitali su me sta je narod pricao kada su oterani. Rekla sam da je narod pricao da su oterani u ribnjak i baceni u ribe, da su ih ribe pojele, tako je narod pricao, a ja ne znam, nisam nikud dalje isla od kuce i nista ne znam. Samo su oterani prema bagremima. To sam vidjela i drugo ne znam nista. I nasla sam cetkicu kod spomenika, ostala je tu kod skole, to mi je uspomena.

- To je bilo znaci '91. godine u dvanaestom mjesecu, povlacenje s terena od Kusonja do Grahovljana. Negdje 22. otisao sam s tog terena. Ostali su mi kod kuce mater i brat, i sve stvari, i s njima je ostao gotovo u svakoj drugoj kuci po jedan covjek. Povukla se vojska, to je bilo srpsko podrucje. S tog podrucja je otislo kada je usla hrvatska vojska i kada su pocela sela goriti, otisla su dva covjeka, caca i sin koji su bili s tom grupom ljudi, pozivali su ih da krenu svi, ali zima, snijeg je bio, tako da se nisu odlucili svi ici. I oni su se preko noci uputili prema Bosni i negde u Brusniku se sretnu sa tadasnjom JNA. Oni su se dotle drzali i oni su presli. Ti su ljudi tada ostali. Posle toga, u taj dio dolje okolo sela Branesci i Grahovljani, vec je ulazila vojska, palili su kuce, i ovi su se nekako izvukli a oni su ostali. Od tada vise traga od njih nema. Sa njima je jos ostao od tog cace i sina jos jedan mladi sin, deckic od petnaestak godina. On je ostao s Grahovljanima. I on je posle razmijenjen, jedini je on ostao ziv i razmjenjen je, u Pozegi je bio. Po njegovoj prici oni su svi odvezeni u Pozegu, vojska ih je pokupila i odvela kamionima u Pozegu. Posle Pozege im se gubi svaki trag.

- Posli su preko Garasnice i odvezli nas, i tamo su jednog covjeka pokupili u Garasnici i onda nas dovezli na ove garasnicke ribnjake, i tu su nas ostavili i dali cuvara kod nas i oni su otisli na nase ribnjake, njih sedam. Koga su odozgo pokupili uglavnom su isto odvezli, ja znam za sedam sto je odvezeno nasih sa ribnjaka. Kisica je padala, bili smo do pet sati navece tu, onda su odozdo dosli kamionom i onda su njega pozvali u jednu zgradu iza ribnjaka i rekli su da mora ici s njima. On je jadan izisao odatle i krenuo jaukati k meni, tri puta je k meni prilazio. Ja kazem da idem i ja ali ne da meni taj ni blizu kamiona, taj njihov, nikako mi ne da da idem s njime. I on dosao, jauce iz svega glasa, i rastaje se sa mnom i veli - sta ces mi ti, jadnice, sada. Otkud znam sta cu? Godinu dana nisam znala kako je prosao. Isla sam ja i kod policije u Garasnicu, isla sam u Poljanu ali mi niko nista nije htio kasti, vec u Kutinu, zapravo, bila sam kod policije. Ali niko mi nije hteo kasti je l' ziv ili nije. A odmah uvece su ga ubili, to sam cula nakon godinu dana... U kamionu kazu da su mu pocupali brkove i sve ga izubijali i u poljani je zavrsio.

B92: I na kraju ili na pocetku bese Knin.

Narator: I konacno Knin. Nekadasnji centar srpske politicke i duhovne misli ali i centar srpske tvrdoglavosti i neshvatanja politike kao vjestine realnog i moguceg a ne zeljenog i ocekivanog. Knin i nekadasnji centar Zvonimirovog hrvatskog kraljevstva. Oko Knina se mnogo toga ispreplelo. Bas na sam dan naseg boravka u gradu istrazioci Haskog tribunala su zavrsavali svoj posao. Pristupa groblju bez posebnog odobrenja koje, pogadjate, nismo dobili, nije moglo biti. Na kninskom groblju, budimo iskreni i sami prema sebi, onaj ko ima nesagorljivu zelju da pronadje svog najrodjenijeg i ko se ne plasi da u vrtlogu zastrasivanja i pravnih zavrzlama, pogotovo ako dolazi iz Srbije, hrabro otvara i kuca na sva vrata, u ponekom slucaju moze se nadati da i pronadje tijelo pokojnika svojega ili barem dragocjenu informaciju.

- Pa ima dva mjeseca da smo isli u Knin, trazili smo po groblju, nije bilo natpisa, i bio je bas jedan zapusteni grob i onda su nam ljudi pomogli, donijeli su knjigu, po tom nacrtu pokazali - ispod svakog kriza bilo je ime i prezime. Lijepo su to zabiljezili, tako da smo pronasli taj grob. Zabiljezili su, prenijecemo ga cim se bude moglo, a peti-sesti mjesec nismo mogli otici tamo. I to se radilo sto se radilo u Kninu.

B92: U razgovoru za "Katarzu" Radija B92 Ruzica Spasic govori o svojim motivima da snimi film "Vapaj tisine" i povratku u Vukovar u februaru '92. godine, o svom radnom mestu u kombinatu "Borovo" gde je nekada radila.

Spasic: Kad imate licnu tragediju, licni problem, pokusavate na sve nacine svijet i javnost upoznate s tim problemom. Mozda na nekog naidjete da vam pomogne. To je jedan od osnovnih razloga - moja sopstvena tragedija, mog sina, mene je to potaklo prvo na rad u ovom udruzenju, zatim na izdavanje te knjige a onda na snimanje filma. Nista do sada na ovu temu nije snimljeno na prostorima Hrvatske. Zalosno je da niko nije nasao za shodno da isfinansira jedan takav projekat koji ce prikazati ovo sto smo mi pokusali uraditi. Nigdje nismo imali problema, uvijek su nam pomagali domaci ljudi, Srbi. U Gospicu smo cak imali pratnju policije koja je bila vrlo korektna jer je tamo prostor najveceg nacionalnog rizika, bezbijednost je u pitanju, i nismo se ni plasili, isli smo kao svoj po svome.

Ne dozvoljavam sama sebi da zivim zivotom covjeka drugog reda i covjeka manje bitnog u odnosu na druge, bez obzira na to sto se meni i mojoj porodici dogodila strasna tragedija, mi smo uprkos svemu ostali zivjeti u Republici Hrvatskoj. Zivimo u Vukovaru gdje smo zivjeli i prije rata, gdje su nasa djeca i odrasla, gde smo i mi radili. Mi smo danas nezaposleni. Sto se tice samog zivota tesko se zivi ali ne osjecam se uopste ugrzeno kao Srbin, jednostavno ne zelim to sebi dopustiti. Upravo zbog ovog sina koji nam je nestao, zbog toga smo donijeli odluku da ostanemo, mada smo mogli otici i u Kanadu ili u bilo koju drugu zemlju, podnosili smo takve zahtjeve i dobijali pozive da odemo, medjutim, nismo se odlucili, htjeli smo tu sudbinu i tu istinu dovesti do kraja. Ja sam osnovala ovo nase udruzenje i evo cetiri godine radim, duboko sam zagazila u tu problematiku iz koje sada vise jednostavno do konacne istine nema povratka jer jednom kada krenete u nesto, vrlo je tesko to ostaviti na pola, kao nedovrsen posao. Nada, kazu, poslednja umire. Sve covjek moze sebi da pretpostavi, svih ovih godina smo se nadali da mozda negdje ima zivih, medjutim, hodajuci po prostorima bivse Jugoslavije i srecuci razne ljude iz vladinih institucija u Hrvatskoj, stekla sam utisak da je vise pobijeno nego zatvoreno, da je nemoguce da jos ima zivih. Sada se uzdamo jedino u ekshumacije da vidimo da li nesto na tim lickim grobljima, gdje je i nestao nas sin, ima pod zemljom, ako ne - onda se stvarno moze dogoditi da se nikada istina ne sazna.

Godine '91. sa ratnim dogadjanjima unistena je i fabrika u kojoj smo mi radili, to je jedan od razloga. Medjutim, moj muz je poceo raditi '92. godine. Radio je do '97. i taj pogon u kome je on radio raspao se, zatvoren je, i on je od tada nezaposlen. Ja sam pocela raditi krajem '94. godine i radila sam samo do '95, dok mi nije nestao sin, posle sam se razboljela i zbog mnogih drugih okolnosti nisam mogla raditi, sada vise i nema posla, tesko ga je naci.

Tesko. Srbi bi mozda i htjeli zivjeti zajedno jer istorija pokazuje da mi vrlo brzo zaboravljamo, a cini mi se i prastamo, i zato nam se i ponavlja sve to u nekih dvadeset ili pedeset godina razmaka, medjutim, vrlo je tesko. U Vukovaru su razdvojene skole, u Vukovaru su razdvojeni kafici, u Vukovaru su razdvojena okupljalista mladih, tako da nema pretpostavki za neki normalan zivot u kratkom narednom periodu.

B92: Na nase pitanje da li se obracala Tribunalu u Hagu, Ruzica Spasic odgovara:

Spasic: Ne. Jednostavno ne zelim raditi na pravnim stvarima, ja nisam pravni strucnjak. Zelim samo doci do istine, a kada jednom dobijete zivog ili mrtvog covjeka, i ako je to mrtva osoba, kada napravite patoloski nalaz i kada se sve to obradi, i ako se utvrdi da je zlocin pocinjen, znaci pravda postoji. Jeste spora ali je dostizna, te zlocince koji su eventualno skrivili da privede pravdi i da oni budu kaznjeni, to nije moj posao i ne zelim na tu temu komentarisati jer onda vas to odvede u nekom krivom smeru.

Vrlo je malo ljudi s Hrvatske strane koji zele s nama razgovarati, normalno razgovarati, pokusati biti normalni. Sjecam se puno majki koje su sa mnom radile u Borovu i koje gledaju kroz mene kao kroz staklo. Onako kako se neko ponasa prema meni, tako se i ja ponasam prema njemu. Znaci ko zeli sa mnom komunicirati, ja sam uvek spremna s ljudima dobre volje razgovarati, oni koji ne zele, ne zelim ulaziti u neke nove konfilikte, ignorisem ih i to je jedini recept za nekakav opstanak. U ovom ratu ste naucili, u proteklih deset godina a evo i sada, mozete to i iz iskustva vidjeti, da Srbi stalno dolaze u poziciju da se brane. Ja ne znam zasto. Stalno smo napadani i od Hrvata i od Muslimana, sada od Albanaca. Gdje god se pojavimo, sve su kritike upucene nama kao da smo mi neki narod koji nije s ove planete.

B92: Culi ste vec, Vukovar je danas, deset godina posle, podeljen grad. Izmedju Srba i Hrvata je, kazu sagorovnici emisije Tere nostre - zagrebacke "Stojedinice" - Berlinski zid. I sve se zna i sve se raspoznaje, i koje je nacionalnosti devojka koju volis, i zasto imas tablice kakve imas, i zasto sedis u kaficu u kojem sedis.

- Nema cigara. Imas Duty free shop izmedju Srbije i Hrvatske, to ti je pogranicna zona, i onda oni tamo odu uzmu pedset steka, daju onom tipu na carini dvjesto maraka i onda prodaju, svercaju. Ili ako je recimo zavrsio za stolara, onda jeftinije radi kod Srba kad postavljaju parket, plocice i tako rade neke poslove jeftinije nego inace.

- A i imaju sta da rade, grade kuce i tako.

- To je najjeftinija radna snaga.

- Imas hrvatske tablice LU, pa vecina Srba ima, recimo, LU 384 L, to je Srbin, ako ima, recimo, LU 392 U ili H, to je Hrvat.

- Insistira se na nekim stvarima. Jednostavno, oni ne mogu prihvatiti da neko kaze 'hleb'. To je kao da te opsovao. On ce te izvrijedjati, istjerati iz trgovine i reci - idi negdje preko, kupuj svoj hleb.

- Dodju frajeri, majmuni iz Vinkovaca, u hrvatskom lokalu sjede, srpski lokal je pedeset metara dolje, i oni mene pitaju kao - jesi ti Hrvat. Sta ti mali tu sjedis, neka dvojica nabildanih majmuna. Ja ih gledam, u mom gradu mene majmuni iz Vinkovaca to pitaju... Vecinom su oni pravili nerede tuda, dobro jesu i nasi, ali Vinkovcani su... Ili, recimo, ovi vikend-Hrvati naprave pizdariju, evo recimo '98. kada je bila najgora godina naprave pizdariju i odu za Zagreb a ja ostajem tu zivjeti. I sad moram misliti hoce li me neko negdje spucat necim u glavu i takve fore.

- Ja sebe ne smatram nacionalistom i uzasno me to nervira ali uhvatim se da mi kroz glavu prolece pitanje, ne zato sto ce se ona meni time manje svidjati ili na bilo koji nacin pasti u mojim ocima, nego sto je to u ovom gradu bitno. Tesko to ide to mijesanje, mada ima, desava se sada i to vec.

- Svaki dan jedno te isto. Vec znam napamet. Napisacu ti popis od sesnaest ljudi koji ce biti u 'Blondiju' u subotu, znam ko ce gdje stojati, sta ce ko piti. Preko ljeta su bili ti koncerti, bio je svaka dva tijedna koncert, recimo Jasna Zlokic, Boris Novkovic, 'Kolonija' je bila, bas je to ljepo vidjet u gradu kada hoda neko kroz centar. Ovako navece ako ides u pola devet, vidis tri-cetiri covjeka da prodju.

- Kada je parti, onda je krcato, ali kada se radi o nekom slobodnom vremenu za neke malo vise ciljeve - slabo. Jos uvek ljudi ne mogu skontati da sve ovisi o njima, koliko se oni ukljuce, koliko oni budu gradili svoju lokalnu zajednicu, koliko oni budu jedni drugima pomagali - toliko ce im biti bolje. Vise organizacija je pokusavalo dobiti prostor, neke gradjanske inicijative da se mogu tamo organizirati. Medjutim, boje se da ce mladi ljudi biti na jednom mjestu, da ce Srbi i Hrvati dolaziti redovito na jedno mjesto. Puni su predrasuda prema svemu i u principu sve te politicke stranke i poglavarstvo igraju na nacionalizam i mjesano im nista ne odgovara zato sto onda oni gube svoje poene. Droga je ovdje usla na velika vrata a svi izlaze na mala. Toga nije bilo prije godinu i po dana, dvije. Tu je Srbija, Novi Sad, imaju tvornicu teskih droga i covjek dodje i porazbija sve lokale bejzbol palicom da bi ga sutradan policija pustila i nikom nista. Covjek uleti u skolu, porazbija sve, djecju izlozbu, poskida slike, svima kaze - jebite se, i sta ste vi Srbi, idite preko Dunava - i nikome nista. Sada kad su bili lokalni izbori na skolama ne mozes naci neki plakat tipa - narkomanija je zlo, zaustavite sidu, nego nadjes HDZ i SDP na skoli. Klinci moraju razmisljati o SDP-u i HDZ-u. Definitivno se to moze promijeniti samo treba lokalnu vlast... Ne mozes drugacije. Ne samo lokalnu vlast. Imas crkvene institucije koje se ne bave nicim, hriscanstvo je OK ali ne mogu pozvati ljude da se pomire. Niko se nije sjetio organizirati javni skup, trebalo je reci - to je bilo prije deset godina, sad zivimo u istom gradu, ako cemo graditi dvije zajednice - gdje cemo zavrsiti. Imacemo ponovo konflikt za pet godina. 

19.11.2001 B92





http://rapidshare.com/users/SOC2J

Lozinka za otpakivanje "rar" fajova: krajinaforce.com


Krajinaforce se zahvaljuje Udruzenju porodica nestalih i poginulih u Krajini i Hrvatskoj kao i nasem moderatoru Radi na nabavci ovog dokumentarca.



Ako ne zelite sacuvati film na vas kompjuter onda ga pogledajte direktno na nasem youtube sajtu:

OMLQf2ragoE


RpuCYaSY7bo


QFg1GOskozM


YyDdL6P0RSI


8XlBaZktbbM


KtNU2gb_ikk
Postirana slika

#2 dj-zombi

dj-zombi

    Administrator

  • Administrators
  • 3585 postova

Postirano 28 October 2008 - 01:27 PM

strasno je gledati majku mog skolskog druga koja jos nije sahranila svog muza a zna u kojoj je masovnoj grobnici zakopan (prevezen desetine kilometara od stvarnog mesta pogibije, ko zna zasto) ali hrvati ne dozvoljavaju iskapanje ..... nevjerojatno je sto sve ljudsko bice moze da izdrzi, Miro, Milane, Dragane i ostali - istrajte i nikad ne zaboravite



PS
da podsjetim da ova dva filma do sada nisu nikad bili objavljeni na internetu

nakon nepunih 24 sata od postavljanja filmova na sajt vec smo prvi u rezultatima svih pretrazivaca kad se ukucaju imena filmova
Postirana slika

#3 =zoki01banija=

=zoki01banija=

    Stalni clan

  • Members
  • ZnackicaZnackica
  • 46 postova

Postirano 29 October 2008 - 05:42 AM

Na potezu od Gline do Petrinje preko sela ka Kostajnici, svuda su masovne grobnice, isao je konvoj da.....

#4 daca

daca

    Dzomba

  • Members
  • ZnackicaZnackicaZnackica
  • 1071 postova

Postirano 29 October 2008 - 07:30 AM

E sve ove strahote divim se Ruzici kao zeni hrabroj koja se nije predala i uporno je trazila grob
svog sina a sada dok citam slika mi njegova ispred mene tog ljepog momka koga sam srela prije nego sto je otisao
i znala ko je i tuzno mi je i kada sam srela Ruzicu sa slikom u ruci pitajuci kasnije dali ga je ko video
a znam ko je znam tog momka ali izustiti to ne mogu samo kazem onome koga je pitala molim te pogledaj sliku
ovog momka i reci dali si ga negde video ali nije i tu majka odlazi dalje da pita za svoga sina u nadi da ga je neko video ziva ili bilo sta o njemu zna.. :'( :'( :'(
Nada je nesto sto gubimo najzadnje ali treba biti i ovako hrabra majka kao sto je ona .. :'(
Postirana slika

#5 trpinjac

trpinjac

    Dzomba

  • Members
  • ZnackicaZnackicaZnackica
  • 167 postova

Postirano 29 October 2008 - 11:29 AM

Spasice poznajem licno, strasna tragedija

#6 Trepčica

Trepčica

    Stalni clan

  • Members
  • ZnackicaZnackica
  • 36 postova

Postirano 08 November 2008 - 10:07 AM

Istina je negdje tamo... :(
Posted Image

#7 Zeljo

Zeljo

    Dzomba

  • Members
  • ZnackicaZnackicaZnackica
  • 1382 postova

Postirano 27 November 2008 - 09:23 PM

Neka im je vjecna slava i da se nikad ne zaboravi :-[ :-[ :-[

A nama zivima vijecita opomena i pouka, nikad vise zajedno >:P >:P >:P >:P
NEKA BUDE ONO STO BITI MORA; VJECITA BORBA


____________________________________________________________________________________________




Krajinaforce sadrzaj: O nama, Dokumenti, Filmovi, Spiskovi, Mediji o KF, Glavna, Kontakt


Vijesti iz medija:
RTS, Politika, Vecernje Novosti, Tanjug, Glas Javnosti, Glas Srpske, Feral Tribune, B92, Veritas




Krajinaforce ne podrzava nikakvo iznosenje nicijih licnih podataka kao niti vredjanje bilo koga od posjetitelja. Svaki post koji nije u skladu sa prethodno
navedenim bice obrisan. Krajinaforce zadrzava pravo da bez najave ili prethodnog obrazlozenja obrise ili edituje postove za koje urednici sajta
ustanove da nisu u skladu sa normama, ciljevima i razlozima postojanja naseg i vaseg sajta. Na diskusijama ne vodite "licne ratove".
Na sajtu nije dozvoljeno reklamirati druge forume i sajtove bez dozvole administracije.
Mole se posjetioci ako primjete da neki post nije u skladu sa ovim pravilima da skrenu paznju urednicima na isti.
Ako prenosite neku vijest iz drugih medija obavezno navedite ime medija iz kojeg ste preuzeli vijest i datum kad je objavljena.


Krajinaforce ­­© All rights reserved. Best viewed using 1024 x 768 or higher resolution.