Sign in to follow this  
Bepo

Egzil/Esilio

Recommended Posts

Tema je posvećena egzodusu Istrijana, Fiumana i Dalmata - esulima iz Julijske Krajine, ali i egzilu, životu u izbjeglištvu kao svevremenskim, univerzalnim društvenim pojavama.

Share this post


Link to post

Nakon slovenske blokade pristupnih pregovora za ulazak u EU, Hrvatska kuca na talijanska vrata.

Talijanska podrška u ovoj situaciji ključna je za Hrvatsku.

Naravno, ovo je prilika za Italiju da uslugu honorira ustupcima u esulskim pitanjima, prije svega povratu makar i simboličnog dijela izgubljene imovine.

U ZAGREB DOLAZI TALIJANSKI ŠEF DIPLOMACIJE

Frattini i o odšteti optantima

Diplomatski izvori navode da bi Hrvatska bila najzadovoljnija kada bi joj Italija dala račun na koji bi uplatila oko 35 milijuna dolara duga optantima

ZAGREB -

Dolazak talijanskog ministra vanjskih poslova Franca Frattinija u Zagreb 12. siječnja prvi je bilateralni posjet na toj razini od 2004. godine, a u hrvatskoj se diplomaciji nadaju da će proći u razgovorima o budućnosti, iako su svjesni da se niti teme iz prošlosti, koje često opterećuju hrvatsko-talijanske odnose, neće moći izbjeći. Kako se neslužbeno doznaje, na obje strane prevladava mišljenje da se teme razgovora trebaju ticati buduće suradnje dviju država. No, sigurno je da će se netko dotaknuti i pitanja iz prošlosti, poput obeštećenja optanata, pogotovo nakon nedavne polemike Mesić-Frattini u tršćanskom listu Il Piccolo.

Stav hrvatske strane u tim pitanjima je i dalje isti: potpisane ugovore - Rimski i Osimski - treba poštivati. Diplomatski izvori navode da bi po pitanju rješavanja hrvatskog duga optantima, koji iznosi oko 35 milijuna dolara, Hrvatska bila najzadovoljnija kada bi joj Italija dala račun na koji bi uplatila taj iznos. Slovenski način rješavanja tog problema - otvaranjem zasebnog računa, mimo pristanka Rima - u Zagrebu ne smatraju pravim rješenjem jer Italija u slučaju Slovenije uplaćeni novac nikad nije povukla pa je za talijansku stranu to pitanje i dalje otvoreno.

Jedna od tema razgovora bit će i pravo talijanskih državljana da sudjeluju u procesu povrata denacionalizirane imovine u Hrvatskoj. Radi se o ljudima koji nisu pokriveni međudržavnim sporazumima, a očekuje se da bi ih moglo biti do dvije i pol tisuće. Među temama će se naći i slovenska blokada hrvatskih pregovora s Europskom unijom te reorganizacija Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija.

Tijekom Frattinijeva posjeta bit će potpisan i memorandum o suradnji dviju vlada koji otvara mogućnost suradnje na različitim područjima, kroz zajednički odbor na ministarskoj razini koji bi vodili ministri vanjskih poslova, a sastajao bi se jednom godišnje. Takav dokument Italija je dosad potpisala sa Slovenijom, Španjolskom, Njemačkom i Francuskom.

Frattini će posjetiti i Pulu gdje će se susresti s predstavnicima talijanske manjine.

I. FRLAN

Share this post


Link to post

HRVATSKI PREDSJEDNIK U POMIRLJIVOM INTERVJUU ZA TRŠĆANSKI LIST IL PICCOLO SMIRUJE TENZIJE

Susret pomirenja treba brižljivo pripremitiNaša namjera je odati počast nevinim žrtvama pod uvjetom da se na istu razinu ne stave fašizam i oni koji su se borili protiv njega, poručio je Stjepan Mesić za Il Piccolo

Kotač povijesti se neizbježno okreće, jao, si ga žrtvama i njihovim bližnjima koji su patili ili pate zbog posljedica davnih gaženja! Tako je i s pričom o fojbama, zločinima koje su počinili komunisti krajem i po završetku Drugog svjetskog rata u Istri i Rijeci nad Talijanima te drugima koji su bili ili su mogli biti opozicija novoj vlasti. Fojbe u Istri simboliziraju kraške jame u koje su bacane žrtve, a talijanska agencija ANSA spominje 15.000 žrtava, što je bio razlog za talijansko-hrvatske polemike na najvišoj razini. Sada je Stjepan Mesić, predsjednik Republike Hrvatske, dao pomirljiv intervju za jučerašnji broj tršćanskog lista Il Piccolo, što su novine, sudeći po naslovu, shvatile kao predsjednikovo promicanje pomirenja s Italijom i Slovenijom.

Zatvaranje ratnih rana

List u uvodu teme podsjeća na talijansko-njemački susret Silvio Berlusconi-Angela Merkel u studenom, ukazujući na činjenicu da su ministri vanjskih poslova domaćina i gostiju, Franco Frattini i Walter Steinmeier, bili u zloglasnoj Rižarni San Sabba da bi odali počast žrtvama jedinog nacističkog logora u Italiji. U opremi intervjua s hrvatskim predsjednikom nalazi se upravo fotografija ministarskog posjeta logoru. Na valu ovih pomirenja, zatvaranja ratnih rana, spominje se hrvatsko-talijansko-slovensko pomirenje, i to jednim službenim činom. Mesić to smatra posljednjom šansom, događajem koji treba pomno pripremiti, ali upozorava da se u pomirbi ne mogu na istu razinu staviti fašisti i antifašisti. Gesta pomirenja se priprema još od doba predsjednikovanja Italijom Carla Azeglija Ciampija.Novi predsjednik Giorgio Napolitano je prije nepune dvije godine 10. veljače 2007., na Dan sjećanja, spomenuo »tisuće talijanskih žrtava«, definirajući ih kao »sredstvo etničkog čišćenja« i »slavenskog aneksionizma«. Mesić je te fraze nazvao »rasističkim i revanšističkim«. Diplomacije su kasnije ugasile nastali požar, ali je između država nastao muk.

Moguća dva ishoda

List spominje susret predsjednika Italije, Hrvatske i Slovenije, na kojem bi se odala zajednička počast žrtvama. Osim Rižarne, spominje se fojba u Bazovici, ali i spomenik slovenskim žrtvama fašizma iz Bazovice, logor na Rabu te se zaključujuje da su te inicijative blokirane.- Moguća su dva ishoda. Organizirati događaj kako treba, dokazujući da nam je namjera odati počast nevinim žrtvama, bez da na istu razinu stavimo fašizam i one koji su se borili protiv fašizma. Na taj način bismo svi, bez iznimke, priznali što je bilo pogrešno učinjeno s raznih strana. U suprotnom bit ćemo prisiljeni popustiti onima koji šest desetljeća nakon završetka Drugog svjetskog rata žele povijesni revizionizam, gubeći tako povijesnu šansu, rekao je Mesić.Hrvatski predsjednik smatra da drugu opciju ne treba uzimati u obzir, stoga inzistira na dobroj pripremi susreta kao i na bilateralnim susretima državnih vrhova ovih nacija. Napomenuo je da je Hrvatska dala pristanak na ovakvu vrstu susreta, ali iz Rima nije dobila odgovor. Mesić je napomenuo i promjene u regiji, dodavši da bi u ovu inicijativu trebalo uvrstiti i Crnu Goru.

Esuli riješeni u Osimu

Talijani su neminovno povukli i pitanje esula, njihove imovine, podsjećajući da će od 1. veljače ove godine stranci, znači i talijanski državljani, moći kupovati nekretnine u Hrvatskoj bez traženja dozvole hrvatskog Ministarstva pravosuđa. Esuli pak traže, gdje je to moguće, povrat napuštenih nekretnina. Mesić o tome nema dilema.- Pitanje odštete esulima, koje mi u Hrvatskoj nazivamo optantima, riješeno je Osimskim sporazumom između Italije i bivše Jugoslavije. Hrvatska je jedna od država sljedbenica tog sporazuma, ali njegova revizija ne može biti razmatrana. U odnosima između država vrijedi i načelo »pacta sunt servanda«, odnosno što je dogovoreno, biva štovano.Spomenuto je da bi Hrvatska kao čin dobre volje mogla Italiji darovati jedno cijelo nenaseljeno istarsko selo, o čemu se raspravljalo još uoči tadašnjeg Ciampijeva posjeta Zagrebu. Mesić je spomenuo tadašnju Hrvatsku otvorenost prema toj mogućnosti, ali nakon posjeta od toga nažalost nije bilo ništa, iako bi čin dobrodošao i Hrvatskoj i Italiji.Il Piccolo najavljuje da 12. siječnja u Zagreb dolazi Franco Frattini, talijanski ministar vanjskih poslova. Planiran je njegov susret s hrvatskim premijerom Ivom Sanaderom, ministrom vanjskih poslova Gordanom Jandrokovićem i sa Stjepanom Mesićem, kao i njegov posjet Puli, prvi jednog talijanskog ministra vanjskih poslova Istri.

Pripremio Igor DUVNJAK

O problemu s Ljubljanom trebao bi se brinuti i EU

Hrvatski predsjednik se morao odrediti i o slovenskom vetu na hrvatske pregovore s EU-om, kao i o eventualnoj talijanskoj pomoći u tom problemu.- Politika Ljubljane, iako nam stvara teškoće, nije samo naš problem, to je pitanje o kojem bi se trebao brinuti EU. Ne vjerujem da nam u situaciji stvorenoj zbog neprihvatljivih slovenskih zahtjeva može, kao posrednik, pomoći neka treća nacija, poručio je Stjepan Mesić.

Share this post


Link to post
Frattini Mesiću: I antifašisti su činili zločine

Zagreb, 04.01.2009., 23:43 | D.Š.

Odgovarajući na intervju hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića, talijanski ministar vanjskih poslova Franco Frattini rekao je za tršćanski Il Piccolo da su fašizam i nacizam bezuvjetno zlo, ali je dodao da su i antifašisti činili zločine, prenosi talijanska novinska agencija Ansa.

Frattini je u intervjuu Il Piccolu rekao kako Mesić ističe samo jednu stranu problema (Arhivska fotografija)

'Fašizam i nacizam su bezuvjetno zlo, no očigledno je da, kada se radi o ubijanju - a pri tom mislim na tragediju fojbi - žrtve nisu politički obojane', ustvrdio je Frattini u intervjuu koji će biti objavljen u tršćanskom dnevnom listu.

Frattini je to rekao odgovarajući na Mesićevu izjavu za Il Piccolo u kojoj se hrvatski predsjednik zauzeo za službeni čin pomirbe između Italije, Hrvatske i Slovenije u vezi sa strahotama počinjenima u Istri u Drugome svjetskom ratu. Mesić je naglasio da odobrava čin koji bi 'odao počast nedužnim žrtvama na svim stranama, pod uvjetom da se na istu razinu ne stave fašizam i oni koji su se protiv njega borili'.

Frattini je u intervjuu Il Piccolu rekao kako Mesić ističe samo jednu stranu problema, te je naglasio kako su i fašisti i antifašisti počinili mnoga djela usmjerena protiv čovječnosti. 'Titove komunističke snage počinile su mnoga strašna djela', naglasio je Frattini, prenosi Ansa. Talijanski ministar vanjskih poslova također je kazao da 'jedan tako bogat narod poput tršćanskoga zna kako okrenuti novu stranicu'.

'Ne smijemo zaboraviti esule. Moramo govoriti o ljudskom i političkom pomirenju, no ne smijemo zaboraviti na njihovo pravo na odštetu. Zatražit ćemo ekonomska i financijska sredstva. No, moralno je pitanje najvažnije', rekao je Frattini za Il Piccolo, prenosi Ansa.

Share this post


Link to post
TRI KUNFINA

Rijeka-Fiume

Čujem neki dan da se organiziralo desetak Slovenaca u Austriji, u Koruškoj, gdje bi se trebale nalaziti dvojezične ploče, a nema ih. Namjerno bi, po nekoliko puta, vozili kroz mjesto 70 kilometara na sat, a ograničenje je 60, dok im policija ne bi poslala kazne. Tada bi ovi u prekršaju poslali tužbu ustavnom sudu, jer da tamo ne piše naziv na slovenskome pa oni ne razumiju da voze kroz naseljeno mjesto

Piše Milan Rakovac

No, dobro, fešte su prošle i sad se možemo vratiti u normalu. Za to su mi ovog puta dale papa-in-bocca neke poruke koje su poslali znamenitome milanskom dnevniku Corriere della sera s dvije elektroničke adrese. Luca Malaman, lukediver66@yahoo.it, te Giuseppe Gianetti, indiana@dastwebnet.it. A to La Voce posve ispravno donosi u cijelosti, uz odgovor autoritativnoga Sergia Romana glavom i bradom; posrijedi je Rijeka-Fiume i nedavno plivačko prvenstvo Europe.

Veli Malaman: »…L'Italia ha paura del suo passato andando a scrivere che il record e stato ottenuto durante i campionati europei di Rijeka. Rijeka ha un nome italiano: Fiume. Non riesco a capire perche non si possa usarlo?«. – »Italija se boji svoje prošlosti, budući da piše da je rekord postavljen za Europskog prvenstva u Rijeci. Rijeka ima i talijansko ime: Fiume. Ne shvaćam zašto se ono ne bi moglo upotrijebiti?«.

Dodaje Gianetti: »Secondo tutta la stampa italiana, Corriere compreso, i campionati europei di nuoto si sono appena svolti a Rijeka, in Croazia… Rijeka in italiano si chiama Fiume, e che possibile chiamarla col nome italiano senza essere tacciati de 'danunnzianesimo' o, non sia mai, di fascismo…« - »Shodno svom talijanskome novinstvu, uključujući i Corriere, netom završeno Europsko prvenstvo u plivanju održano je u Rijeci, u Hrvatskoj… Rijeka se na talijanskom zove Fiume, i moguće je zvati ju talijanskim imenom, a da ne budete ušutkani zbog 'danuncijanstva' ili, ne daj bože, fašizma…«

Naravno da sam namjerno uvrstio i talijanski jezik, s obzirom na temu, i na naš ambijent, u kojem su u uporabi (što god propisivale države, sadašnje i bivše) nazivi poput Rijeka i Pula, Fiume i Pola, za razliku od onih mjesta gdje je to propisano i ne poštuje se. Primjerice, na širem tršćanskom području, na Krasu gdje sam prošao kroz prekrasne nove tunele i autoceste, i gdje bi morale biti dvojezične ploče, ali im nema traga. Kao za posve slovensko selo Zgonik, koje je dvojezično označeno tek na samom ulazu, ali ne na pristupnim cestama.

Čujem neki dan da se organiziralo desetak Slovenaca u Austriji, u Koruškoj, gdje bi se trebale nalaziti dvojezične ploče, a nema ih. Namjerno bi, po nekoliko puta vozili kroz mjesto 70 kilometara na sat, a ograničenje je 60, dok im policija ne bi poslala kazne. E, tu sam te ček'o - tada bi ovi u prekršaju poslali tužbu ustavnom sudu, jer da tamo ne piše naziv na slovenskome pa oni ne razumiju da voze kroz naseljeno mjesto.

Bizarne pričice, koje kanda uzajamno nisu povezane, zar ne? O, jesu, jesu, sve je ovdje između Alpi i Jadrana i te kako povezano. Jer, veli u odgovoru onoj dvojici Sergio Romano: »…Quando reclama una provincia irredenta e risece a impadronirsene, lo Stato nazionale europeo cerca di cancelare i segni della presenza straniera e impone i propri nomi. E quello che l'Italia ha fatto nella provincia di Bolzano ricorrendo a vecchi nomi latini o, addiritura, alla fantasia. E cio che la Jugoslavia ha fatto in Istria e Dalmazia… Non e facile continuare a chiamare Pole e Fiume due citta dove gli italiani sono ormai una piccola percentuale della popolazione… credo anch'io che i giornalisti italiani… dovrebbero ricordare, almeno tra parentesi, che la citta si chiamava Fiume. E un ommagio doveroso alla sua storia e a coloro che hanno dovuto abbandonarla«.

Sergio Romano, daleko je Milano, kao što čitamo, pada iz gaf u gaf: »Kada neku pokrajinu proglasi neizbavljenom i domogne je se, europska nacionalna država nastoji izbrisati znake strane prisutnosti i nametnuti svoje nazive. Tako je postupila Italija u provinciji Bolzano posežući za starim latinskim nazivima, ili čak za maštom. I to je napravila Jugoslavija po Istri i Dalmaciji… Nije lako nastavljati nazivati dva grada Pola i Fiume gdje Talijani čine sad već malen postotak… i ja vjerujem da bi talijanski novinari… trebali podsjećati, barem u zagradama, da se grad zvao Fiume. To je dužno uzdarje njegovoj povijesti i onima koji su ga morali napustiti«.

Italija je pribjegavala »starim rimskim nazivima, ili čak mašti« ne samo u južnom Tirolu, nego i u Istri i Dalmaciji, uvaženi kolega. Jugoslavija to nije morala, jer po Istri i Dalmaciji imala je oduvijek i svoje vlastite nazive, za vlastita mjesta, kao i za ona romanska. Kao i Italija. No, to i nije bitno. Ali je bitan gaf da u Rijeci i Puli Talijani čine mali postotak; u Rijeci, doduše, i čine, ali u istoj Rijeci postoje uzorne talijanske kulturne institucije, poput izdavačke kuće EDIT, Talijanske drame, talijanskih osnovnih i srednjih škola. A u Puli je oko deset posto Talijana, ne tako malo, i opet uz brojne etničke ustanove poput sveučilišne nastave na materinjem jeziku: i to bi bilo dužno poštovanje talijanskih novinara Talijanima koji ovdje žive, premda se treba sjećati i onih koji su otišli u egzodus, (nakon 1918.) Hrvata i Slovenaca, i (nakon 1945.) Talijana.

A što se mašte tiče, eto, isto to selo Zgonik, što znači naprosto zvonik, u Italiji današnjoj zove se Sgonico, dakle zvoniko. S pravom zvone na uzbunu čitatelji Corrierea, i naravno da novinari iz neznanja pišu Rijeka, a ne Fiume, a bliži se dan kad ćemo svi biti Europljani, i kada ćemo moći »zvoniti« kako je koga volja.

Share this post


Link to post

Glas Istre....

UZ POSJET MINISTRA FRANCA FRATTINIJA ZAGREBU: TALIJANSKI DUG ESULIMA VEĆI NEGO POTRAŽIVANJA OD HRVATSKE

Imovina 2.500 ljudi još »visi u zraku«

Italija je do 15. prosinca 2008. esulima za izgubljenu imovinu trebala platiti šest milijardi i 115 milijuna eura, a isplatila im je tek 150 milijuna eura • Hrvatski izvori spominju oko 2.500 bivših vlasnika imovine na našem prostoru čije vlasničko stanje nije obuhvaćeno međudržavnim sporazumima pa da bi ta imovina mogla postati predmetom povrata

TRST -

Danas, 12. siječnja, talijanski ministar vanjskih poslova Franco Frattini dolazi u službeni posjet Hrvatskoj. Kako već pišu naši i talijanski mediji, razgovarat će s čelnikom hrvatske diplomacije i o nekim pitanjima iz povijesnog nasljeđa. Stoga se Frattinijev posjet neće se moći koncentrirati samo na pozitivne strane talijansko-hrvatskih odnosa. Prije svega, tu je problem imovine esula, o kojem su svojevremeno Hrvatska i Italija postigle konsenzus i složile se da naslijeđene ugovore i sporazume valja poštivati, a tu se misli na sve ono što su svojedobno potpisale Italija i nekadašnja Jugoslavija.

Hrvatski izvori spominju oko 2.500 bivših vlasnika imovine na našem prostoru čije vlasničko stanje nije obuhvaćeno ovim ugovorima i sporazumima pa se zaključuje da bi ta imovina mogla postati predmetom povrata. Ostatak imovine esula ili optanata je obuhvaćen stečenim ugovorima i sporazumima koji su plod dogovora između tadašnjih talijanskih i hrvatskih vladara. To je bitno istaknuti jer neki i dalje misle da je jedna strana izigrana, a druga profitirala, iako se dobro zna da je, primjerice, Italija imovinom esula platila dobar dio ratnog duga bivšoj Jugoslaviji.

Čini se da je netko sigurno izigran, i to upravo esuli, odnosno Istrani, Riječani i dio Dalmatinaca koji su morali napustiti svoja ognjišta i koji su izgubili ono što su generacijama stjecali. Kad je Italija potpisala ugovore i sporazume s Jugoslavijom, s esulima je dogovorila način na koji će im isplatiti novčanu naknadu za izgubljenu imovinu. Prema cijenama iz 1938. godine, koje su usklađene s današnjima, Italija im je do 15. prosinca 2008. trebala isplatiti šest milijardi i 115 milijuna eura, a dosad im je isplatila tek 150 milijuna eura naknade, što je neznatno u odnosu na cjelokupni dug.

Predsjednik najbrojnije udruge istarskih esula, Unione degli Istriani, Massimiliano Lacota tvrdi da je to sramotno te da odražava pravi odnos Italije prema pitanju imovine esula. Udruge esula i dalje se bore da dobiju barem dio izračunate naknade, no financijska situacija u Italiji ne jamči da će se to dogoditi u dogledno vrijeme.

Hrvatska bi najradije isplatila Italiji iznos od 35 milijuna dolara kao naknadu za imovinu optanata u bivšoj Zoni B (prostor bivše općine Buje) prema sporazumu iz 1983., ali i u slučaju da Italija prihvati taj iznos, on bi predstavljao tek kap u moru dugovanja.

Italija dosad nije preuzela ni novac koji je prema istom naslijeđenom dogovoru iz 1983. uplatila Slovenija (oko 80 milijuna dolara) na račun jedne banke u Švicarskoj. Iza suzdržanosti Italije kriju se politički problemi, koji su više unutarnji i tiču se stranačkih odnosa unutar koalicije desnog centra.

Ne zna se do koje je granice Hrvatska spremna razgovarati o eventualnom povratu dijela imovine koji nije obuhvaćen naslijeđenim ugovorima i sporazumima, a isto tako niti hoće li i kako Italija podmiriti barem djelić duga prema esulima. Kad bi to učinila, pritisak bi se smanjio jer nitko realno ne razmišlja o povratku esula. Imovina koja nije obuhvaćena naslijeđenim sporazumima i ugovorima jednostavno visi u zraku jer njezini vlasnici ne mogu računati na eventualnu naknadu od Italije - ovise tek o činu dobre volje.

Frattini dolazi u Zagreb znajući vrlo dobro da pitanje esula nije samo pitanje Hrvatske, već i Italije, ali i Slovenije, koja i dalje čeka da Rim preuzme novac pohranjen u banci.

Spomenimo da je Kasacijski sud u Rimu jednom prilikom presudio u korist obitelji koja je od 1938. do 1945. bila vlasnik banke u Rijeci - Banco di cambio Fiumano. Obitelj je 1992. pokrenula sudski spor protiv Italije tražeći da joj se isplati naknada za izgubljenu imovinu u Rijeci. Nakon dugogodišnjeg spora sud je konačno presudio u korist te obitelji te Italija mora platiti 721.362 eura naknade za zgradu u kojoj se nalazila banka te 565.300 eura kamata. Presuda je postala pravomoćna, ali je Italija ipak pronašla način da je ne izvrši - pozvala se na zakon koji joj dozvoljava da dug isplati u razdoblju od 34 godine, uz obrazloženje da trenutne financijske i gospodarske prilike ne omogućavaju brzu isplatu.

- To je slika pravog stanja odnosa udruga esula i talijanske države, rekao nam je Massimiliano Lacota.

Elio VELAN

Share this post


Link to post
DR. FURIO RADIN, SABORSKI ZASTUPNIK TALIJANSKE NACIONALNE MANJINE

Problem esula je važan, ali neće spriječiti ulazak Hrvatske u EU

Postoji nekoliko dokumenata koji reguliraju položaj talijanske nacionalne manjine u Hrvatskoj. Najvažniji su ugovor Hrvatske i Italije o nacionalnim manjinama te sporazum koji sam potpisao s predsjednikom Vlade dr. Ivom Sanaderom. Mi smo direktno zainteresirani da se ostvari sve što ti sporazumi predviđaju. Naravno, o tome ćemo razgovarati s ministrom Frattinijem

Razgovarao Dubravko GRAKALIĆ

Posjet Franca Frattinija, talijanskog ministra vanjskih poslova, jedan je od najvažnijih događaja za hrvatsku diplomaciju u ovom trenutku. Osim o hrvatsko-talijanskim odnosima te eurointegracijama, ministar Frattini će sa svojim domaćinima, među kojima je i saborski zastupnik talijanske manjine dr. Furio Radin, razgovarati i o otvorenim manjinskim pitanjima te o problemima esula.

- U čemu je najveća važnost posjeta talijanskog ministra vanjskih poslova Franca Frattinija Zagrebu i Puli?

- Važnost je implicitna - to je prvi posjet talijanskog ministra vanjskih poslova nakon sedam godina. Nije došlo niti puno drugih ministara vlade Republike Italije. Posljednji posjet ministra vanjskih poslova Italije Zagrebu Renata Ruggera zbio se 11. rujna 2001. godine i trajao je, zbog poznatih događaja, manje od sat vremena!

- Sada se opet intenziviraju odnosi Italije i Hrvatske, što je u interesu i talijanske manjine u Hrvatskoj i svih hrvatskih građana. Hoće li Italija biti posrednik u sporu Hrvatske i Slovenije? Nosi li ministar Frattini prijedlog za rješavanje tog problema?

- Koliko je poznato, Slovenci su to odbili. Svaki prijedlog za rješenje krize, ipak, dobrodošao je i za očekivati je da će Frattini sa hrvatskim sugovornicima razgovarati o toj temi. Kao susjed Hrvatske i Slovenije Italija je zainteresirana da se problem što prije riješi. Interes Italije je velik, talijanska vlada želi Hrvatsku što prije u Europskoj uniji. Važno je da Hrvatska nije odbila talijansko posredovanje!

O esulima kao ljudima, a ne iritirajućem problemu

- Hoće li se razgovarati o naknadi za imovinu esula?

- Pitanje naknade esulima uvijek je na dnevnom redu između Hrvatske i Italije. I sada će se, pretpostavljam, razgovarati o tome. No, taj problem Italija neće staviti kao prepreku za ulazak Hrvatske u EU. U ovom trenutku važni su razgovori o budućnosti i brza integracija Hrvatske u EU.

- Je li talijanskoj strani prihvatljiv način na koji je Slovenija »riješila« problem imovine esula - stavljajući novac na račune u Švicarskoj?

- Italija taj novac nikada nije podigla. Taj čin govori sam za sebe. Jednostrana metoda nije prihvatljiva, treba se dogovoriti. Zato je dobro da Hrvatska nije na isti način deponirala novac. Dogovor može biti slojevit. On može sadržavati i simboličan čin vraćanja dijela duga u imovini koja nije privatna, odnosno - može biti prijateljski. To znači da su jednostrane odluke loše i da je potrebno prijateljski razgovarati i biti okrenut budućnosti.

- Problem imovine esula rješava se već desetljećima?

- Prije šest desetljeća, esulima je načinjena nepravda. Italija je s njihovom imovinom platila dio ratnih šteta Jugoslaviji i nije im, do kraja, nadoknadila izgubljeno. Osim toga, problem ima emotivni značaj jer je riječ o ljudima koji su izgubili zavičaj i zemlju u kojoj su im živjeli preci, zapravo su izgubili sve. Takvu nepravdu je nemoguće ispraviti! Ostaje, naravno, »siva zona«, nekoliko tisuća ljudi kojima je imovina bila nacionalizirana, što će se morati nekako riješiti. Ostaje i 35 milijuna dolara, što je sad zbog kamata naraslo na 45 milijuna, o čemu također treba razgovarati, a neki misle i dug reprogramirati. To je problem koji rješavaju dvije vlade. Moj je zahtjev da se o esulima govori kao o ljudima, a ne kao o problemu koji iritira. Nemojmo zaboraviti da se radi o našim ljudima, o Istrijanima, Fiumanima, Dalmatincima…

Ove godine dogovor o dodatnom pravu glasa

- Kako gledate na inicijativu predsjednika Stjepana Mesića o »pomirbenom« sastanku s predsjednicima Italije i Slovenije?

- To je plemenita inicijativa, kako god ju nazvali. Šteta što je Slovenija odbila susret. Za talijansku manjinu u Hrvatskoj važno je da se, u ovom trenutku, sastanu Mesić i Napolitano.

- Hoćete li kao predstavnik talijanske manjine zatražiti posredovanje ministra Frattinija u teškoćama koje možda imate?

- Postoji nekoliko dokumenata koji reguliraju položaj talijanske nacionalne manjine u Hrvatskoj. Najvažniji su ugovor Hrvatske i Italije o nacionalnim manjinama te sporazum koji sam potpisao s predsjednikom Vlade dr. Ivom Sanaderom. Mi smo direktno zainteresirani da se ostvari sve što ti sporazumi predviđaju. Naravno, o tome ćemo razgovarati s ministrom Frattinijem. Razgovarat ćemo i o potrebi da talijanska manjina ima očekivanu financijsku pomoć od Republike Italije, koja je ove godine nepotrebno smanjena, u okviru širokog programa restrikcija koji je zahvatio mnoge vitalne dijelove talijanskog društva. Koristim priliku i zahvaljujem regiji Furlaniji - Julijskoj Krajini, koja nam je ove godine nešto povećala sredstva i tako ublažila posljedice smanjenja novca iz talijanskog proračuna. Što se tiče problema, bitno je spomenuti dvojezičnost u pravosuđu i državnoj upravi. Druga važna tema je dvostruko pravo glasa. Ustav omogućuje da manjine glasaju i politički i etnički, ali nikako da se promijeni izborni zakon.

- Nisu li se razgovori s HDZ-om o dvostrukom pravu glasa trebali nastaviti u rujnu 2008.?

- Prema koalicijskom sporazumu, 2009. je godina u kojoj ćemo se dogovarati o dodatnom pravu glasa. U ovoj godini vidjet ćemo kakav će biti dogovor i hoćemo li i dalje podržavati Vladu. Zastupnici nacionalnih manjina, ili barem veći dio, imaju zajednički stav da se takav problem mora riješiti. Postavit ću pitanje dodatnog biračkog prava u prvom tromjesečju 2009. Poznato je da HDZ ima »rezervnu« većinu u parlamentu. Radi se o Glavaševim zastupnicima i Anti Đapiću. Ako im odgovara da oni zamijene podršku manjinskih zastupnika, neka tako bude. Ja ne mogu biti u koaliciji s Glavašem i Đapićem.

Istarski i riječki Talijani skloni regionalistima

- U talijanskom državnom proračunu, došlo je do smanjenja novca za vašu manjinu. Što je s hrvatskim proračunom?

- Došlo je do povećanja od pet posto. Tražili smo, naravno, više, ali u ovoj ekonomskoj situaciji dovoljno smo dobili.

- Jamči li to normalno funkcioniranje institucija talijanske nacionalne manjine, poput Edita i drugih?

- Jamči. Za Edit imamo i posebna sredstva, prema sporazumu s Vladom. Oni imaju i posebna sredstva u Italiji za svoje poslovanje. Mi ćemo ove godine smanjiti djelatnosti za oko 20 posto. Izleti, kolonije, seminari za profesore bit će par dana kraći. Neke djelatnosti, a imamo ih na desetine, održat će se svake dvije ili tri godine, neće više biti godišnje. Bit će smanjene neke naknade. Naravno, plaće zaposlenih, stipendije za studente, oprema i udžbenici za škole ostat će isti. Nastavit će se i kapitalna ulaganja. Sve osnovne djelatnosti će ostati, ali će se njihovo trajanje nešto reducirati. Ništa nećemo ugasiti i naša borba za povratak sredstava u sljedećem talijanskom proračunu počinje bukvalno od danas!

- U Saboru je došlo do podjela u Klubu zastupnika nacionalnih manjina, iz kojeg su isključeni Nazif Memedi i Deneš Šoja. Kako ćete dalje raditi?

- O tome se još nismo dogovorili, kao što se nismo niti vidjeli s tom dvojicom zastupnika. Zastupnik Šoja je bolestan, želim mu brzo ozdravljenje, a o zastupniku Memediju mogu reći da je to simpatičan čovjek pa ćemo se valjda dogovoriti. Razgovarat ćemo s njima, ali oni su sada »na ledu«. Moramo imati klub zastupnika koji funkcionira na osnovi solidarnosti, kao i ostali klubovi. Moramo imati jednu politiku, a ne više njih. Recimo, Zakon o poljoprivrednom zemljištu nije dirao moju manjinu, ali srpsku je, pa sam izašao iz sabornice s njima, a to su napravili i kolege Čohilj i Tanković. Tako su i Memedi i Šoja trebali pokazati solidarnost s drugima.

- Dijelite li kritičnost SDSS-a prema Vladi?

- Kritičan sam prema svakoj vlasti pa tako i prema ovoj. Bio sam kritičan prema Račanovoj Vladi pa i prema Sanaderovoj, ne vidim kako bi moglo biti drugačije. Ne glasam u Saboru za ono u što ne vjerujem i za što me argumentima ne uvjere. Dijelim kritičnost Srba prema vlasti i a priori sam solidaran s njima jer smo u istom Klubu.

- Kako će se talijanska manjina, uglavnom u Istri, opredijeliti na lokalnim izborima?

- U Istri i Rijeci Talijani su skloni regionalistima. U Rijeci se glasa i za stranke ljevice. Regionalizam je prioritetan u Istri. Imamo dosta ljudi koji su upisani u IDS i koju glasaju za tu stranku. Do sada je najveći postotak Talijana glasao za IDS i moramo to držati kao vrijednost, ali došlo je vrijeme da se svaki glas mora zaraditi. Osobno, poznato je da sam blizak IDS-u, ali ima i Talijana koji su promijenili mišljenje, ili koji su neodlučni, i to bi nas trebalo potaknuti na razmišljanje.

- Kako gledate na kandidaturu Plinija Cuccurina i projekt »Ladonja«?

- Svaka stvar koja diže politički adrenalin u Istri je dobrodošla, neovisno o mojem opredjeljenju.

Furio Radin

IDS-ov predsjednički kandidat i moj kandidat

- Hoćete li podržati predsjedničkog kandidata kojeg će podržati IDS? Možda zajedničkog kandidata SDP-a, IDS-a i HNS-a, ako se pojavi?

- Kandidat kojeg će podržati IDS mogao bi postati i moj kandidat. Osobno, mislim da bi se, u nekoj budućnosti, predsjednika države trebalo birati u parlamentu, uz sudjelovanje značajnog broja županijskih vijećnika, slično kao u Italiji. To bi bilo i mnogo jeftinije.

Share this post


Link to post
TRŠĆANSKA UNIJA ISTRANA UVJETUJE HRVATSKOJ ZA ULAZAK U EU

Propada li Rimski sporazum?

Istarski esuli traže da se 1.411 nekretnina vrati izvornim vlasnicima, a uvjet za to je proglašenje ništavnosti Rimskog sporazuma iz 1983. godine. Popis nekretnina proslijeđen talijanskom ministarstvu vanjskih poslova vrlo je detaljan: u njemu se nalaze imena bivših vlasnika te točna lokacija unutar prostora pojedinih općina u Istri

TRST -

Predsjednik najveće udruge istarskih esula Unione degli istriani (Unija Istrana) Massimiliano Lacota u ponedjeljak će boraviti u Rimu na poziv talijanskog ministarstva vanjskih poslova.

»Dobio sam poziv nakon što smo proslijedili popis 1.411 nekretnina u državnom ili općinskom vlasništvu koje se nalaze na hrvatskom dijelu teritorija bivše Zone B, točnije na području općina Buje, Umag, Novigrad, Grožnjan i Brtonigla. Uz njih, našem ministarstvu proslijedili smo i popis 540 nekretnina na slovenskom dijelu Zone B i to na području Kopra, Izole i Pirana«, rekao nam je Lacota u telefonskom razgovoru.

Popis je rezultat trogodišnje istrage, a zaključen je u listopadu 2008. godine. Lacota tvrdi da njegovi pravnici i suradnici u Hrvatskoj stalno kontroliraju stanje kako bi ustanovili namjeravaju li općine, odnosno država, nešto od toga prodati.

Kao što je poznato, udruga esula postavila je pitanje zakonitosti Rimskog sporazuma iz 1983., za koji smatraju da je ništavan budući da je došlo do povrede ključnih odredbi međunarodne konvencije iz Beča iz 1969. koja uređuje način sukcesije ugovora i sporazuma.

»Prema tom sporazumu tadašnja Jugoslavija obvezala se isplatiti Italiji dug od 110 milijuna dolara i to u trinaest godišnjih rata počevši od 1990. do 2002. godine. Jugoslavija je isplatila rate u 1990. i 1991. godini, a potom je isplata prestala zbog rata, no kontinuitet je narušen, što znači da su prekršene odredbe konvencije o sukcesiji. Slovenija i Hrvatska su se potom dogovorile da će svaka za sebe isplatiti dio duga, ali su to učinile bez konzultacija s Italijom, što je druga važna povreda konvencije. Treća, koja je označila drastičnu promjenu pravnog ustroja, tiče se samog čina nastanka dviju novih država Slovenije i Hrvatske, a konvencija točno određuje da se u tom slučaju sporazumi mogu iznova definirati i o njima pregovarati«, veli Lacota i zaključuje da traže da se te nekretnine vrate izvornim vlasnicima, a uvjet je proglašenje ništavnosti Rimskog sporazuma iz 1983. godine.

Inače, popis nekretnina koji je proslijeđen talijanskom ministarstvu vanjskih poslova vrlo je detaljan: u njemu se nalaze imena bivših vlasnika te točna lokacija unutar prostora pojedinih općina: - Buje, 487 nekretnina (Buje, Kaštel, Momjan, Kršete, Kućibreg, Merišće, Triban); - Novigrad, 115 nekretnina (Novigrad, Bužinija, Dajla i okolna naselja); - Grožnjan, 375 nekretnina (Grožnjan, Završje, Bijele Zemlje, Lozari, Kuberton, Kostanjica, Čepić, Šterna i okolna naselja);- Umag, 336 nekretnina (Umag, Petrovija, Vilanija, Lovrečica, Sv. Marija na Krasu, Zambratija, Savudrija); - Brtonigla, 98 nekretnina (Brtonigla, Karigador, Radini, Fiorini i Nova Vas).

Elio VELAN

Share this post


Link to post

Današnji dan, 10.02. obilježava se kao "Dan sjećanja na izbjegle Istiane, Fiumane i Dalmate".

Glas Istre.....

MORBIDAN UGOĐAJ NOVOOTVORENOG MUZEJA ISTARSKE, RIJEČKE I DALMATINSKE CIVILIZACIJE

U muzeju fojba duboka pet katova!

Uz etničku isključivost, u oči bode i sam termin civilizacije u nazivu muzeja • Prema izjavama osnivača, u muzeju će se izložiti ono što su esuli iz Istre, Rijeke i Dalmacije ponijeli sa sobom kada su napuštali svoja ognjišta •

TRST -

Stilizirana fojba - šesnaest metara dug ponor koji se s posljednjeg kata zgrade spušta sve do prizemlja - prati posjetitelje koji razgledavaju izložbene paviljone. Stravičan i pomalo morbidan ugođaj unutrašnjosti jedne fojbe u unutrašnjosti sjedišta novouređenog Muzeja istarske, riječke i dalmatinske civilizacije dočaran je i uz efikasnu rasvjetu.

Naime, nakon višegodišnjeg rada krajem prošlog tjedna prigodnom manifestacijom obilježen je završetak restauracije i adaptacije muzeja, a tek će se naknadno u nj smjestiti izložbeni materijal koji je, očito, posvećen svijetu kojeg više nema. Tijekom govora lider tršćanske desnice Roberto Menia izjavio je da je muzej »svjetionik latinske civilizacije koji svjetlost usmjerava na područja koja su nekad bila dio Italije«. Tim je riječima objasnio što podrazumijeva pod pojmom istarske, riječke i dalmatinske civilizacije. Uz etničku isključivost, u oči bode i sam termin civilizacije u nazivu muzeja jer, ruku na srce, malo tko u svijetu zna da su Istrani, Riječani i Dalmatinci stvorili prepoznatljivu civilizaciju poput rimske, egipatske, sumerske itd.

Što će se u muzeju izložiti? Prema izjavama osnivača, u njemu će se naći ono što su esuli iz Istre, Rijeke i Dalmacije ponijeli sa sobom kada su napuštali svoja ognjišta. Ako je tako, bilo bi realnije govoriti o muzeju istarskog, riječkog i dalmatinskog egzodusa. Dodamo li tome nazočnost stilizirane fojbe, potonja je bit muzeja bliža istini.

Bilo kako bilo, ovaj muzej smješten je u Ulici Torina nadomak tršćanske rive, a proteže se na 2.500 četvornih metara. Zgrada koja ga ugošćuje potječe iz 1799. godine, a u njezinu restauraciju i adaptaciju utrošeno je oko pet milijuna eura - iz budžeta ministarstva za zaštitu spomenika kulture, regije Friuli-Venezia Giulia, grada Trsta i federacije esulskih udruga, a manji dio, 150.000 eura, iz godišnjeg budžeta Talijanske unije. Uz Meniju, gradonačelnika Trsta Roberta Dipiazzu i predsjednicu tršćanske pokrajine Mariju Teresu Bassa Poropat, na svečanosti zaključenja restauratorskih i adaptacijskih radova prisustvovao je i predsjednik Talijanske unije Furio Radin, kao predstavnik ustanove koja je sufinancirala restauraciju muzeja.

E. VELAN

Fotografije Il Piccolo

OSVRT

Muzej nepostojeće civilizacije

Istarska, riječka i dalmatinska civilizacija ne postoji jer Istrani nisu izmislili ni kompas, ni kotač, ni papir, nisu vodili osvajačke ratove, a ni kolonijalne pohode. Za Istrane sam siguran, a za Riječane i Dalmatince ostavljam tračak sumnje. Znam, danas su riječi izgubile važnost, koriste se bez valjanih razloga, reče mi prijatelj Triještin koji se ne slaže s inicijativom osnivanja muzeja. Amerikanci, primjerice, koriste pojam filozofije da bi okarakterizirali neki model automobila kao proizvod »određene filozofije«. U tom smislu i termin istarska civilizacija može proći kao neprimjereno korištenje pojma koji je u izvornom obliku i značaju dubok, sadržajan i podrazumijeva mnogo toga.

Fojba je dio istarske povijesti, kako talijanske tako i slovenske i hrvatske, na jednak način kao što je to nacistički ili fašistički streljački vod ili pak dimnjak krematorija konclogora u tršćanskoj Rižarni ili pak fašističkog logora na Rabu. Mi smo Istrani dio europske povijesti, a kao takvi pripadamo hrvatskoj, talijanskoj i slovenskoj kulturi naroda koji su svi zajedno pridonijeli razvoju zapadne civilizacije i koji su definitivno krajem prošlog stoljeća okončali proces nacionalne emancipacije osnivanjem nacionalnih država. Pitam se dokad će Istrani nastaviti glumiti ulogu vječitih žrtava izbjegavajući svaku pa i najmanju povijesnu odgovornost. Očito se to mnogima (istarskim političarima, zastupnicima, kulturnjacima) isplati.

Gospodin Roberto Menia ne dvoji da je istarska, riječka i dalmatinska povijest tek povijest talijanske kulture na tim prostorima i to je njegovo pravo jer je pripadnik stranke koja se donedavno pozivala na tradiciju fašizma i Mussolinija, a zna se da fašisti nisu priznavali nacionalni bitak istarskih Hrvata i Slovenaca.

U Trstu vlada koalicija desnog centra koja je bliska Menijinim vizijama i zato je fojba uzeta kao simbol muzeja jedne nepostojeće civilizacije, no postoji i neki drugi Trst koji se s tom vizijom ne slaže pa treba svu priču o muzeju sužavati na jednu (crnu) viziju isključivosti koju dobro poznajemo.

Na kraju nešto o sufinanciranju Talijanske unije - 150.000 eura nije mala stvar u doba velike krize, a radi se o iznosu koji nam je potvrdio i sam predsjednik Unije Furio Radin. To znači da ih Unija ima, a kako i ne bi kad ih dobiva direktno iz Italije da bi ih tamo opet vratila, što je pomalo zbunjujuća logika. No, zna se da Talijanska unija ima svoju skupštinu, svoje političare i ima pravo slobodno raspolagati novcem koji stiže iz Italije. Ipak, za sve Talijane koji čitaju i naš list nije naodmet kratko i glasno razmišljati da bi taj novac mogao biti pametnije korišten za neku školu ili zajednicu, za nekog živog pripadnika talijanske manjine, odnosno kulturu u Istri.

Elio VELAN

Share this post


Link to post

Glas Istre.....

U TRSTU I BAZOVICI OBILJEŽEN DAN SJEĆANJA NA ŽRTVE FOJBI I EGZODUS ISTRANA, RIJEČANA I DALMATINACA

Crna ideologija i službena politika na poklonu žrtvama

Trst je postao idealno mjesto za izjednačavanje partizana s najobičnijim razbojnicima uz istovremenu reciklažu fašista kao branitelja granice domovine pod prijetnjom komunizma. Tu se gradi novi svjetonazor koji postavlja znak jednakosti između komunizma i nacifašizma, piše Paolo Rumiz u jučerašnjem broju Il Piccola

Napisao Elio VELAN

Snimio Neven LAZAREVIĆ

BAZOVICA, TRST -

Pred spomenikom koji je izgrađen na otvoru fojbe u Bazovici na Tršćanskom krasu, tek malo odvojena od zastava istarskih općina u egzilu, stoji grupica starijih osoba. Lider tršćanske desnice Roberto Menia prolazi pokraj njih i sa svakom se rukuje. Bivši pripadnici fašističkih borbenih jedinica drže ponosno pred sobom znamenja nekadašnjih vojničkih odreda. U prvom je planu zastava postrojbe X. Mas »okićena« lubanjom: pripadnici tih jedinica borili su se na strani Nijemaca u vrijeme marionetske državice Repubblica sociale ili Repubblica di Salo' Benita Mussolinija i bili su strah i trepet u Istri. Menia ljubi zastavu i s njima nakratko razgovara prije no što će - uz gradonačelnika Trsta Roberta Dipiazzu, predsjednicu tršćanske pokrajine Mariju Teresu Bassa Poropat i ostale uzvanike - krenuti pratiti veliki vijenac koji će biti položen pred spomenikom na otvoru fojbe.

Crna ideologija i službena politika kreću se bok uz bok - 2009. je godina i povijest se u glavama pojedinaca vrtoglavo mijenja. Vrijeme je prohladno i kišovito. Dok pratim pokrete lidera tršćanske desnice na memorijalnom prostoru podignutom u čast sjećanja na nevine žrtve nasilja, razmišljam o članku Paola Rumiza objavljenom u listu Il Piccolo, posvećenom upravo 10. veljače, danu kada se u Italiji obnavlja sjećanje na žrtve fojbi i egzodus Istrana, Riječana i Dalmatinaca.

»Trst je postao idealno mjesto za izjednačavanje partizana s najobičnijim razbojnicima uz istovremenu reciklažu fašista kao branitelja granice domovine pod prijetnjom komunizma. Tu se gradi novi svjetonazor koji postavlja znak jednakosti između komunizma i nacifašizma«, piše Rumiz u jučerašnjem broju Il Piccola. Uvaženi kolega dodaje da Italija obilježava dva nacionalna datuma sjećanja: 27. siječnja, kao Dan sjećanja na holokaust, i 10. veljače, kao Dan sjećanja na fojbe. »Italija je jedina država na svijetu koja u oba slučaja koristi te datume ne da bi se nekome ispričala, nego da bi od nekoga tražila ispriku«, glasno razmišlja Rumiz.

U tim rečenicama sadržane su sve nedoumice o načinu na koji se u Italiji obnavlja sjećanje na fojbe nakon što je u ožujku 2004. talijanski parlament 10. veljače proglasio nacionalnim danom sjećanja na fojbe i egzodus Talijana iz Istre, Rijeke i Dalmacije.

Jučer je pred spomenikom održana sveta misa koju je predvodio tršćanski biskup Eugenio Ravignani, inače porijeklom Puljanin, koji je svima dao primjer kršćanskog načela opraštanja koje se, međutim, mora uskladiti »sa svetom obvezom sjećanja na poginule, na nedužne žrtve terora«.

Organizatori ovogodišnje manifestacije zadržali su se na misi i recitaciji prigodnih pjesama, govora nije bilo, a navečer je u kazalištu »Giuseppe Verdi« održan koncert poznatih opernih arija. Sve je prošlo bez ekscesa i neprimjerenih govora i, dakako, lopta se opet vraća na centar u iščekivanju nove prigode u sljedećoj godini. Dokad?

Dok sam iznova u Bazovici pogledom prelazio preko i iznad vijorećih zastava istarskih općina u egzilu, uvjerio sam se još jednom u to da istina nije u nekakvom već ispisanom scenariju gdje je nekima vječno dosuđeno, odnosno dopušteno da glume samo i isključivo ulogu žrtve. Tu mislim i na nas, na nasilje koje je zavladalo Istrom 1943. godine iza kojega je netko imenom i prezimenom ipak stajao. Ipak, uza sve to, u Bazovici, kao i u Muzeju istarske civilizacije, koji je dovršen u središtu Trsta, sasvim je razvidno da je politika još daleko od nekog konkretnog čina pomirenja, a ostat će takva sve dok se ne prestane s manipulacijom i prešućivanjem povijesnih datosti koje politički akteri poznaju vrlo dobro, no zbog političkih interesa i dalje ih prešućuju.

Di Piazza: Dan kada je pobijedila istina

Jučer kasno popodne u tršćanskoj opernoj kući odigrala se bolja strana manifestacije, koncert zbora i komornog orkestra, koji su izveli najpoznatije arije iz Verdijevih opera uz ovacije prilikom izvedbe poznate »Va pensiero« iz »Nabucca«. Nazočni su imali priliku uvjeriti se da je umjetnost jedina pozvana progovoriti o ljudskim patnjama i grijesima, naročito kada je pretrpljena bol sedimentirana ispod šezdeset i više godina prohujale povijesti.

Ipak, politika nije mogla bez kratkog upada u umjetničku atmosferu pa je gradonačelnik Trsta Roberto Dipiazza iznova ponudio političku viziju o fojbama kao činu etničkog čišćenja koji su provodili slavenski Titovi partizani. Dipiazza je rekao da se 10. veljače ne obilježava tek Dan sjećanja na egzodus i fojbe, nego dan kada je pobijedila istina.

Na koncertu su bili i najviši dužnosnici Talijanske unije Furio Radin, Roberto Battelli, Maurizio Tremul i Giovanni Radossi.

Share this post


Link to post
ISTARSKI POLITIČARI O TALIJANSKOM OBILJEŽAVANJU DANA SJEĆANJA NA ŽRTVE FOJBI

Talijanski desničari falsificiraju prošlost

Nitko nema pravo negirati teritorijalnu pripadnost Istre, kaže Damir Kajin • Dino Kozlevac smatra da je učešće Talijanske unije u izgradnji tršćanskog Muzeja istarske, riječke i dalmatinske civilizacije bilo nepotrebno • Svake godine ista priča, komentar je Lina Červara

Da, dogodile su se fojbe i svaka žrtva fojbi zaslužuje da bude dostojno pokopana i oplakana, ali nitko nema zbog toga pravo dovoditi u pitanje karakter Narodnooslobodilačke borbe, kao oslobodilačkog i legitimnog pokreta protiv fašizma, te teritorijalno integriranje Istre u Hrvatsku i Sloveniju, komentar je saborskog zastupnika IDS-a Damira Kajina na jučerašnje obilježavanje sjećanja na žrtve fojbi u Italiji. Po njemu, upravo to čini talijanska, pogotovo tršćanska desnica a da pritom ni riječju ne spominje da je Mussolinijev režim bio zlo za naše prostore, ali i za Italiju.

- Talijanska desnica ne govori da je taj režim pokrenuo Drugi svjetski rat, da je razarao i palio, da je u grob otjerao 17 tisuća ljudi iz Istre i da su se protiv fašizma ruku pod ruku borili Hrvati, Slovenci i Talijani. Istru i Dalmaciju ne može se gledati bez slavenskog izričaja, kao što to čine talijanski desničari. Riječ je o grubom falsifikatu koji je već donio toliko nesreće na ovim prostorima. Istru je s Rijekom i Zadrom na valovima egzodusa, prema službenim podacima MUP-a, napustilo 186 tisuća ljudi. O tome svakako treba govoriti i pisati da se ne bi nikada više ponovilo. Zato treba tolerirati različitosti. Treba preuzeti i dio odgovornosti, ali nitko nema pravo negirati teritorijalnu pripadnost Istre, kaže Kajin.

Na pitanje kako doživljava novootvoreni Muzej istarske, riječke i dalmatinske civilizacije u Trstu, Kajin nije želio konkretno odgovoriti, objasnivši da bi prvo trebao vidjeti njegov postav.

- Nemam ništa protiv toga da esuli imaju svoj muzej, ali će sve vrijednosti tog muzeja biti umanjene ako se bude inzistiralo na koketiranju s recidivima prošlosti, s najcrnjim fašizmom. To može dovesti u pitanje karakter muzeja, smatra Kajin. Po njemu, ne bi trebalo nužno biti sporno ni to što je izgradnju tršćanskog muzeja sa 150 tisuća eura sufinancirala Talijanska unija, koja je, kaže, to vjerojatno učinila u dobroj vjeri. Na pitanje bi li tako govorio da na čelu te unije nije Furio Radin, s kojim je IDS u dobrim odnosima, Kajin odgovara: »Vjerojatno. Talijanska unija ima pravo na svoj politički i kulturni izričaj i ne treba a priori sumnjati u njihove dobre namjere«.

S njim se, međutim, ne slaže predsjednik istarskog SDP-a Dino Kozlevac, koji smatra da je učešće Talijanske unije u izgradnji muzeja bilo nepotrebno. Naglašava pritom da je Talijanska unija dala nemjerljiv doprinos u razvoju odnosa između dvaju naroda i unapređenju suživota.

Što se tiče jučerašnjeg obilježavanja Dana sjećanja na žrtve fojbi, Kozlevac kaže da u svakom ratu postoje nevine žrtve koje moraju imati ime i prezime, kao što se mora znati i identitet zločinaca. No, ističe da je nedopustivo vezivati žrtve uz jedan narod, što se posljednjih godina, kaže, u Italiji stalno događa.

- Sve ono što se događalo u i nakon Drugog svjetskog rata svakako treba povijesno istražiti. Smatram da je sve ružno što se događalo u novijoj povijesti na istarskom prostoru vezano uz ideologiju fašizma, odnosno zla. To su vremena koja nisu donijela ništa dobro ljudima s ovih prostora, bez obzira na nacionalnost, jer je fašizam kažnjavao svakoga tko je drugačije razmišljao, kaže Kozlevac.

Za njega je neprihvatljivo što su jučer u Bazovici zajedno položili vijenac lider tršćanske desnice te gradonačelnik Trsta i predsjednica tršćanske pokrajine.

- Ne želim vjerovati da je to službena talijanska politika, ali ovakvi događaji su nedopustivi, pogotovo u današnjoj Europi i Istri. To ne doprinosi našoj suradnji i suživotu naroda na ovim prostorima, zaključuje Kozlevac.

Predsjednik istarskog HDZ-a Lino Červar kratko nam je rekao da se svake godine ponavlja ista priča i da nikome ne služi na čast što je ona ideološki obojana.

- Nema potrebe to činiti u 21. stoljeću, uz sve krize koje nas opterećuju. Bolje bi bilo da se svi skupa okrenemo budućnosti i da se držimo onoga što smatramo istinom. Rekao sam već što mislim o fašizmu. Antifašizam je ugrađen u temelje hrvatske države. Bez njega ne bismo imali ovo što danas imamo i ne bismo uživali blagodati hrvatske slobode, istaknuo je Červar.

Upitali smo ga i za mišljenje o potezu Talijanske unije koja je sufinancirala tršćanski muzej koji podsjeća na fojbu, na što nam je kazao da bismo odgovor trebali potražiti kod predsjednika Unije Furija Radina. Pokušali smo, ali mu je tijekom jučerašnjeg dana mobitel bio isključen.

B. ŽIŽOVIĆ

Share this post


Link to post
DESNIČARSKI GRADONAČELNIK RIMA S EKSKURZIJOM U POSJETU PULI

Radin: Alemanno dolazi u obilazak antičkih spomenika

U subotu će u pulskoj Zajednici Talijana od 13 sati boraviti gradonačelnik Rima Gianni Alemanno zajedno s dvjesto učenika rimskih srednjih škola. U jednom je dnevnom listu najavljeno da je taj posjet organiziran da bi se talijanski učenici upoznali s dijelom povijesti koji je u posljednje vrijeme vrlo aktualan, odnosno da je povezan s Danom sjećanja.

- Alemanno je vrlo važna osoba i prati djecu u posjet Istri i Rijeci zajedno s njihovim pročelnikom za školstvo. To je studijsko putovanje, a u Puli se sigurno neće upoznati s dijelom povijesti vezanim za fojbe, već će razgledavati antičke kulturne spomenike, kamo ćemo ih povesti nakon ručka, kazao je predsjednik pulske Zajednice Talijana Fabrizio Radin, koji je istaknuo da je upravo to razlog posjeta, a ne Dan sjećanja.

V. B.

Alemanno: Putovanje u istarsko-dalmatinsku civilizaciju

Iz dalekog Rima Danu egzodusa se pridružio i gradonačelnik Vječnog grada Gianni Alemanno, član Finijeve stranke Alleanza Nazionale, koji je glavni pokrovitelj studijskog putovanja učenika rimskih škola u Istru, gdje bi trebali produbiti znanja o fojbama i egzodusu. Alemanno je to studijsko putovanje, u koje je uključeno 196 učenika i 49 nastavnika iz 25 rimskih škola, nazvao putovanjem u istarsko-dalmatinsku civilizaciju. (E. V.)

Share this post


Link to post

Glas Istre, 15.02.2009....

Amnestija amnezije historije u sve tri zemlje

Što predlažem? Smisliti i domisliti artikuliranu politiku, izreći jasnu i bezuvjetnu ispriku za nanijeta zlodjela, zatražiti ispriku za fašistička zlodjela - JAVNU, JASNU, POLITIČKU - pozvati »esule« na povratak, posve osloboditi tržište nekretnina, dopustiti dvojno državljanstvo…

Piše Milan RAKOVAC

Jur san štuf samega sebe, pišući vajk jiene stvari, pero druge mi ni; naši lokalni ljudi u Edinosti imali su već feelinga za historiju i narod nego cile današnje hrvacke i slovienske nomenklature. Italija pak, brižna Italija, koja ne zna ni ča bi sama sa sobon, altroke kako će regulati stvari z nami, suojin susedon.

Očito je da »esulska« decenijska nastojanja da oni reguliraju talijansku vanjsku politiku konačno uspijevaju, i još evidentnija je potpuna nespremnost hrvatske i slovenske vanjske politike da se ozbiljno suoče s takvim perspektivama; odnosno sa sve učestalijim »diktatom« Italije, do kojeg i dolazi zbog svekolikog šlamperaja s ove strane Jadrana. Što predlažem? Smisliti i domisliti artikuliranu politiku, izreći jasnu i bezuvjetnu ispriku za nanijeta zlodjela, zatražiti ispriku za fašistička zlodjela - JAVNU, JASNU, POLITIČKU - pozvati »esule« na povratak, posve osloboditi tržište nekretnina, dopustiti dvojno državljanstvo… OK, nekretnine su na slobodnom tržištu…

Fašizam vs. antifašizam

Aldo Moro i Miloš Minić postavili su temelje jadranskog pomirenja 1975. godine, ali od 1990. ti se temelji, kamen po kamen, pažljivo, planski, politički, protokolarno i ceremonijalno razgrađuju. I u tome sudjeluju i Hrvatska i Slovenija, a ne samo Italija. Ovdje je zapravo riječ o paralelnoj amneziji i reviziji historije, koja se posljednjih godina odvija na Jadranu. Dihotomična paradigma fašizam vs. antifašizam (iredentisti vs. narodnjaci ili fašisti vs. partizani) naprosto je održavanje pograničnih nacionalizama, povijesnih i teritorijalnih aspiracija i pretenzija na tom našem blaženom Jadranu.

A okvir i danas sve ljepše postavlja europski kripto-liberalizam, onaj politički, ideološki (a ne ekonomski), koji kao da slijedi svoje atavizme iz vremena kad je potajno trljajući ruke zajedno s demokršćanima strovalio Europu u fašizam i nacizam - u strahu od komunizma, naravno.

Ćo moj, inutile je sad apostolski predikati pacifizam i pomirenje, kad Italija (a Prešidiente Republike JEST ITALIJA) GOVORI PRIČIŽO KAKO I REPUBBLICHINI. A istina je ova: Slaveni Julijske krajine bili su prvi Židovi Europe - ŽIDOVI KOJI NISU SMJELI BITI ŽIDOVI, NEGO SU MORALI BITI ARIJCI! Fascismo giuliano, ossia fascismo di frontiera; eklatantno je rasistički pokret, od prvih dana studenoga 1918. kada vojni povjerenik Sam Benelli u Puli smjesta zatvara sve hrvatske škole, biblioteke, društva i novine, preko kraljevskih dekreta o promjeni slavenskih imena, prezimena i toponima; Gentillijeve reforme kojima se ukidaju hrvatske i slovenske škole…

Gdje sve kleknuti…

Rižarna je bila tri godine poslije Raba, Molata i Gonarsa; petnaest godina poslije Lipara i još pedesetak talijanskih logora za »inorodne« (alogeni); dvadeset godina prije egzodusa iz Jugoslavije bio je »zaboravljeni« egzodus iz Italije; a ta Memoria izbrisana je iz kolektivne memorije: i zato Mesić, Napolitano i Türk nikada neće staviti onaj cvijet i kleknuti pred Narodni dom i fojbu Bazovica; jer se neće moći sporazumjeti gdje sve treba kleknuti.

Svatko ima pravo na svoju memoriju, pa i na amneziju, i svatko moralan dužan je kleknuti na stratišta, a pisac (i ovih redaka) dužan je i pisati Oprost, Kajanje, Priznanje. Samo što sada imaginarna neka »slobodarska« (liberistička) ruka dirigira lošom orkestracijom, na koju je Giacomo Scotti jasno ukazao neki dan u Glasu Istre; jedna strana laže, druga šuti!

I na ovim stranicama napisao sam konkretan prijedlog, da se 13. srpnja 1920., dan kad su squadristi zapalili Narodni dom u Trstu i onaj u Puli, proglasi za dan sjećanja na palikuće i ubojice. Jer zajedničko sjećanje očito više ne postoji, budući da ga svatko interpretira na svoj način.

Dežurna politički korektna parola Rima, Ljubljane i Zagreba, nakon nacionalističkih ispada na samom vrhu, nevjerojatna je; prepustimo historiju znanosti, okrenimo se budućnosti. Usto, štropot kostura po ormarima prošlosti sve je glasniji, znanost se zanemaruje ili je pristrana, a politika i mediji politiziraju i znanost i sjećanja. U svemu tome ima i nešto dobra; možda jednoga dana počne JADRANSKI DIJALOG, romansko-slavenski dijalog.

Kad je propala Lista per Trieste, njen povijesni vođa Gianfranco Gambassini reći će: »Fine abbastanza ingloriosa«… Da, sa sjetom se sjećam Liste i njenog »prijaznog rasizma«; najprije zato što je Lista ipak bila labuđi pjev one »sacra triestinita de NO SE POL«, s kojom smo mogli barem razgovarati. I Lista je propala jer u tom svome »tržaštvu« nije bila dovoljno »tržaška«. E Trieste-de-no-se-pol la ga abandonada, 'tacando se co'i piu forti - forzisti, postfascisti, nordisti. Nalipija se je desni Trst kako muha na rigidni i perfidni novi »post«-fašizam. Povijesni paradoks propasti Liste za Trst leži najprije u tome što je uskrsnula iz mrtvih nacional-lokalizam i ujedno pokopala demokršćane, anticipirajući za dva decenija njihovu propast.

Postoji i drugi Trst

Isto tako, može se reći da je Lista rodoslovnik talijanskog i europskog populizma. Ono pak što budi tugu, jest činjenica da je historijska regresija većinskog tršćanskog ambijenta odbacila Listu, jer ova nije bila dovoljno regresivna. Tršćanski apendicitis Lista je, doduše, i izumila kao Cavallo di bataglia, i ekonomski unazadila Trst, ali nova tršćanska desnica odbacila je Listu, a njenu klaustrofiliju »razvila« u suicidalnu formulu. Eto, zato sentimentalno lamentiram nad dragim pokojnikom, jer - LISTA JE BILA BOLJA…

Giorgio Napolitano i Stipe Mesić otisnuli su se bili od Jadrana na kraj Mitteleurope, i u Brnu ustanovili da ne samo što je sve opet u redu na Jadranu, nego da o novijoj povijesti (prošlosti?) imaju posve istovjetne (!) poglede. Gle molim te! I tako nam se ta naša »bolja prošlost« opetovano vraća, čas kao prijetnja, čas kao zalog bolje budućnosti - ali onaj simbolični cvijet na logor&fojbu još tri predsjednika nisu postavila. Zato što Hrvati, Slovenci i Talijani još nisu psihološki pripravni? Ili zato što su tri nacionalne politike vječne zatočenice vlastitih povijesnih istina? Ili zato što je na djelu »amnestija amnezije« historije u sve tri zemlje?

Mislim da je posrijedi potvrdan dogovor na potonje pitanje; da, i Italija i Hrvatska i Slovenija, i njihove nacionalne desnice i nacionalne »ljevice« posve su revidirale i redigirale historiju. Pogranični pak antifašizam ipak je dominantno stanje kolektivnih svijesti, većinsko stanje duha, a fanfaronade poput MUZEJA ISTARSKE (itd.) CIVILIZACIJE samo su potonji poj pasatističkih sirena…

Nije Trst fašistoidan, postoji i drugi Trst, jednako glasan i moralan; Paolo Rumiz napisao je u Piccolu cijeli traktat na temelju ovog Dana sjećanja; ne može Italija s Rižarnom i fojbama postići ravnotežu, političku i historijsku (kao ni Hrvatska s Bleiburg vs. Jasenovac, op. M. R.), veli Rumiz, jer Rižarna je nacistička, a postoji dvadeset godina fašizma i antislavenstva.

Tako moramo agirati! Obraćati se uvijek iznova, strpljivo i dosljedno, ovom DRUGOM TRSTU…

(Kraj)

Isti problemi više od 40 godina

U ovaj feljton uvrstio sam dijelove vlastitih zapisa, objavljenih u potonjih desetak godina u Glasu Istre, La Voceu, Primorskem dnevniku iz Trsta, Primorskim novicama iz Kopra, Vjesniku, ljubljanskom Dnevniku, Feralu; posve istovjetni bili su ovi problemi otkad se bavim pisanjem, više od četrdeset godina. Pišem ovu opasku, jer, vidite i sami, tekst kao da je pisan ove, 2009. godine, a riječ je o tridesetak tekstova iz pol tuceta novina objavljenih tamo još od početka devedesetih do danas; time sam samo htio naglasiti da je krajnji čas da se Jadransko pitanje počne ozbiljnije tretirati

Share this post


Link to post

Glas Istre, 19.02.2009....

TRI KUNFINA

Asimetrične memorije

Rimskim gimnazijalcima, koje je Istra srdačno primila, kao i njihovog gradonačelnika, na povratku u Trst podijeljene su knjižice »1945. – rađanje komunističke države Jugoslavije: logika terora«; javlja La Repubblica da je tim darom bila zgranuta profesorica maturanata Elisabetta Russo; na koricama knjige čovjek u mukama vezan za srp i čekić… Gradonačelnik Rima naložio je da se ta rasistička brošura pokupi od učenika i vrati »dilerima« fašistoidne mržnje

Piše Milan RAKOVAC

Zbilja je čovjeku puna pipa ovih jadranskih susreta. Sjećate se kako su Umažani natizali konop z unima iz Metkovića? Tako se i mi natižemo, Napolitano načini čine svako malo, se svadi z Mesićen, pak se pomire. Pak se je složija bija z Mesićen da će biti pomirenje, ma se ne slaže Türk. No problem at all! Jur su objavili Napolitano i Türk da se (de novo!) slažu deboto propio u sven, ma vidiš ti vraga na batu, kako je lipo kad se slože ljudi!

Ma ne virujte njanke beside, to su sve monade za jednokratnu upotrebu, do sljedećeg Dana sjećanja – kako čijeg, kako na što… I prestajem ovog trena; u jenoj šetimani napisa san van cile lancune uvih monad. Pak počinite ud mene, na van jenoga Triještina.

Paolo Rumiz postavlja Trst na mjesto koje mu pripada. Cijenjeni tršćanski novinar, reporter i putopisac (potražite sjajnu knjigu njegovih putopisa, od Venecije do Lepanta, u izdanju Ferala!) koji je ranije pisao za Piccolo, a sada za rimsku Repubblicu (oba su lista u progresivnoj medijskoj grupi L'Espresso).

Njegov veliki članak Piccolo donosi na cijeloj stranici kulture. I to je onaj drugi Trst, o kojem godinama pišem, antifašistički, radnički, intelektualni Trst, Trst convivenze, koji je ušutkavan i minoriziran decenijima; od agresivne, rasističke nomenklature što vlada gradom (osim Illyjevog desetljeća!) zapravo neprestano, tamo još od 1945., odnosno još od 1918. i još od 1848. godine.

I sasvim je svejedno da li je nositelj rasizma iredentist Ruggero Fauro Timeus, fašistički »Ras« Pino Rauti, ili ovaj sad »postfašistički« parlamentarac čije ime, naprosto, nikad više neću niti napisati! Njihova je batuda uvijek ista; fora i s'ciavi, Istria italianissima! Paolo Rumiz (kao prije nekoliko godina Claudio Magris, ili nekoliko godina prije njega Fulvio Tomizza) od onih je intelektualno-moralnih vertikala Trsta koje su znale održati na nogama taj drugi Trst. Čini to i sada.

»Znam da se mnogi neće složiti, ali po mom mišljenju lažna je simetrija između fojbi i tršćanskog Lagera. Pojašnjavam. Mi tražimo od naših susjeda da priznaju svoju krivicu, a zauzvrat nudimo žaljenje zbog krivde koja uopće nije naša. Rižarna je težak simbol. Ali ima jedan nedostatak: njome su upravljali Nijemci, a Trst je bio dio Trećeg Reicha. Teško da će to funkcionirati. To je kao kad biste dug plaćali tuđim novcem. Zašto se ne potraži nešto drugo? Čudno je da o tome ne promisli antifašistička Italija. Alternativnih mjesta ima napretek. Na primjer infamni i najtalijanskiji koncentracijski logor Gonars u Furlaniji, gdje su hrvatski i slovenski civili izgladnjivani do smrti; ili selo Podhum nad Rijekom sa stotinjak strijeljanih civila, paležom i deportacijom preživjelih«.

»Sve to stvara konkretni rizik: da se 10. veljače sudari s 27. siječnjem, odnosno čak da ga negira. Kriminalno izjednačavanje fojbi i tršćanskog logora čini se stvoreno da povuče za sobom političko izjednačavanje: nazifašizam = komunizam, oba dva apsolutna zla… U ovoj kozmetici Trst ima ključnu ulogu…

Idealno mjesto da se izjednače partizani s lopovima, a fašisti recikliraju kao branitelji granice ugrožene od komunizma. Ali ako je to konac, onda 10. veljače i 27. siječnja riskiraju da ostanu, oba datuma, bez smisla, i da se svedu na čin samoodrješenja. Pa onda čemu služi taj naš 10. veljače? Da se oplaču mrtvi i utješe izgnani, kako i dolikuje, ili da se iskupe oni isti squadristi koji su odobravali rasne zakone? Italija ignorira da su oni zakoni proklamirani prije sedamdeset godina upravo u Trstu, i da su imali tragični preludij u represiji protiv Slovenaca i Hrvata sve do 1920., osamnaest godina prije Kristalne noći…«

»Od 1945., tako, desnica dosljedno prečitava povijest. Sada je dobrim dijelom dosegla svoj cilj… Rezultat je da danas Italija prihvaća sjećati se fojbi, govoreći samo o slavenskom barbarstvu, i ignorirajući ona talijansko. Poštenje iziskuje da se u igri ukriženih isprika lažna simetrija zamijeni jednom autentičnom simetrijom, Samo tako poraće moći će se zaključiti na ovim granicama. Bez poštenja, sjećanja ostaju hroma, a Dan sjećanja može izazivati daljnje napetosti još dugo. Osim ako se ne želi baš to…«

Ovim rimskim gimnazijalcima, koje je Istra srdačno primila, kao i njihovog gradonačelnika, na povratku u Trst podijeljene su knjižice »1945. – rađanje komunističke države Jugoslavije: logika terora«; javlja La Repubblica da je tim darom bila zgranuta profesorica tih maturanata Elisabetta Russo; na koricama knjige čovjek u mukama vezan za srp i čekić…

Da li se želi baš to? Da, mislim da se baš to želi, na obje obale Jadrana ostaje osamljen ovdašnji antifašizam, kao neugodni kamenčić u cipeli. Građanska cipela, hrvatska i slovenska, a ne samo talijanska, za sada trpi taj vražji kamičak. A mi, taj kamičak, nemamo što, ostajemo u cipeli. Za sada. A to stanje duha u nama mora se poštovati; evo, gradonačelnik Rima naložio je da se ta rasistička brošura pokupi od učenika, i vrati »dilerima« fašistoidne mržnje među nama.

Ima razbora, ili barem obzira; jer na horizontu opet slutimo fašistička četiri jahača apokalipse…

Share this post


Link to post

Glas Istre, 22.02.2009....

GIANFRANCO FINI, PREDSJEDNIK TALIJANSKOG DONJEG DOMA PARLAMENTA, BORAVIO U TRSTU

Ne vraćamo se više sa zastavom, već kulturom

Za lidera talijanske desnice i predsjednika talijanskog zastupničkog doma čin pomirenja stavljen je na čekanje, te Fini vjeruje da sve ovisi o odumiranju nacionalizma, odnosno antitalijanstva u Sloveniji i Hrvatskoj

TRST -

Jučer je u Trstu boravio predsjednik talijanskog donjeg doma parlamenta Gianfranco Fini, lider desne stranke Alleanza Nazionale koja se iznjedrila iz bivše neofašističke stranke Movimento sociale. Fini je prvi put u Trstu u ulozi predsjednika zastupničkog doma parlamenta. Njegov je dolazak izuzetno važan jer obnaša treću po važnosti državničku dužnost u Italiji (nakon predsjednika države i predsjednika gornjeg doma parlamenta, senata). On je stigao u najistočniji grad Italije da bi prisustvovao svečanom činu otkrivanja spomenika posvećenog mladoj Normi Cossetto, Istranki koja je 1944. godine bačena u fojbu nakon što je silovana i mučena. Spomenik je podignut u Ulici Capodistria u gradskoj četvrti koja je izgrađena početkom šezdesetih godina za potrebe istarskih i dalmatinskih esula koji su do tada živjeli u tršćanskim izbjegličkim logorima u predgrađu.

Dolazak Finija i otkrivanje spomenika posljednji je čin u nizu manifestacija kojima je u Italiji obilježen dan sjećanja na fojbe, odnosno istarski, riječki i dalmatinski egzodus. Uz njega bili su tršćanski gradonačelnik Roberto Dipiazza i zastupnik Finijeve stranke Roberto Menia.

Fini je započeo govor ističući da u posljednjih deset godina u Italiji djeluje »pozitivni revizionizam« koji ima zadatak promovirati činjenice i povijesne događaje o kojima se desetljećima nije smjelo ili nije željelo govoriti.

- Do danas je dosta toga učinjeno, javnost je upoznata pa tek male izolirane grupice i politički gubitnici i dalje ustraju u obrani teza koje negiraju postojanje žrtava fojbi te barbarskog nasilja koje je sprovedeno u Istri i Dalmaciji, rekao je Fini.

Osvrćući se na položaj istarskih, riječkih i dalmatinskih izbjeglica, ustvrdio je da je njihovo moralno pravo boriti se za povratak u zavičaj, ali je dodao da taj povratak mora biti kulturnog karaktera.

- Talijanski kulturni identitet Istre i Dalmacije treba očuvati i oživiti u europskom ozračju, nema više povratka zastavom, već samo i jedino kulturom, kazao je Fini i dodao da u Italiji treba razviti svijest da su »Istra i Dalmacija naslijeđe talijanskog nacionalnog identiteta. To možemo danas govoriti u okviru zajedničke Europske unije koja odbacuje nacionalizme i sve oblike diskriminacije«. Sigurno će u Hrvatskoj i Sloveniji biti reakcija na Finijeve kulturološke definicije Istre i Dalmacije budući da govori o talijanstvu, ali nigdje ne spominje hrvatsku i slovensku dimenziju istarskog multietničkog bića.

Fini se osvrnuo i na pitanje isplate naknade esulima za izgubljenu imovinu od strane talijanske države, ali tu, kao i uvijek, predstavnik talijanske države držao se poprilično rezervirano i neodređeno. Predsjednik zastupničkog doma talijanskog parlamenta rekao je da je isplata ovisna o današnjoj krizi, što znači da će esuli i dalje čekati, kao što čekaju već više od pedeset godina. Fini nije ništa rekao o odnosima sa susjednom Slovenijom i Hrvatskom o stanju imovine esula, ali se osvrnuo na prijedloge o nekom činu pomirenja koji bi se trebao dogoditi uz nazočnost predsjednika Italije, Slovenije i Hrvatske. Naime, takav prijedlog se s vremena na vrijeme oživljava čas s jedne, čas s druge strane, a Fini je u Trstu rekao da još nismo spremni jer je za takvo što »potrebno istinsko i iskreno priznanje vlastitih grijeha svih sudionika tog čina«.

Fini je dan prije dolaska u Trst razgovarao s novinarom lista Il Piccolo i tom prigodom rekao da je na prostoru bivše Jugoslavije gotovo sve promijenjeno, ali da se ipak i dalje podgrijavaju nacionalizmi. Dakle, za lidera talijanske desnice i predsjednika talijanskog zastupničkog doma čin pomirenja stavljen je na čekanje, a Fini vjeruje da sve ovisi o odumiranju nacionalizma, odnosno antitalijanstva u Sloveniji i Hrvatskoj.

Ovih smo dana u Trstu bili svjedoci inicijativa i govora koji nemaju baš pretjerane veze s europeizmom i dijalogom između različitih kultura, jezika i povijesnih nasljeđa. Fini je u Trstu govorio o novoj Europi, što nije neka novost za grad poput Trsta gdje se europeizam nužno mora graditi i izgraditi na međunacionalnom razumijevanju i poštivanju. Iskreno, Finijeva stranka Alleanza nazionale, a naročito njezin tršćanski ogranak, nisu najpozvaniji za taj zadatak.

E. VELAN

Share this post


Link to post

Glas Istre, 05.04.2009....

Tečaj talijanskog jezika za srpske zidare

TRST -

U regiji Friuli-Venezia Giulia 15.800 radnika zaposlenih u građevinarstvu porijeklom je iz država izvan granica EU-a, a među njima je čak 8.000 srpskih državljana. Srpski radnici su poznati kao vrsni zidari, a najviše ih radi u Trstu pa je tršćanska srednja škola za građevinske radnike EdilMaster u suradnji s regionalnom vladom osmislila za njih tečaj talijanskog jezika u trajanju od 120 sati, koji vode stručnjaci sa sveučilišta u Perugi. Tečaj se održava u Kragujevcu u jednoj tamošnjoj tehničkoj školi pa radnici koji u Trst dolaze trbuhom za kruhom nakon ovog tečaja i ispita raspolažu početnim znanjem talijanskog jezika i lakše se mogu uključiti u proizvodni proces.

E. V.

Share this post


Link to post

Glas Istre, 21.06.2009....

ESULI OD ITALIJE TRAŽE PET MILIJARDI EURA NAKNADE

Za Berlusconija Istra i Dalmacija preskupe!

Trenutno nije poznato koliko je Italija spremna isplatiti esulima, no tijekom presice je, s popriličnom dozom gorčine,istaknuto da talijanska vlada u masi neriješenih problema s esulima preferira raspravljati i eventualno rješavati one za koje nije potrebno odriješiti kesu

TRST - Čelnici federacije esulskih udruga krajem tjedna u Trstu su upriličili susret s novinarima da bi upoznali javnost s rezultatima sastanka koji su održali u Rimu s glavnim tajnikom talijanske vlade i najbližim suradnikom Silvija Berlusconija Giannijem Lettom.

Tijekom susreta bilo je riječi o problemu koji se vuče već desetljećima - isplati naknade za izgubljenu imovinu esula u Istri, Rijeci i Dalmaciji. Prema kriterijima i koeficijentima izračunavanja vrijednosti napuštenih nekretnina, koji su svojedobno usuglašeni i ozakonjeni posebnim zakonom, talijanska bi država esulima i njihovim potomcima trebala isplatiti nevjerojatnih pet milijardi eura.

»Svjesni smo da je u ovim prilikama nerealno očekivati od Italije da isplati cijeli iznos te ćemo morati korigirati zakon i smanjiti koeficijente obračunavanja vrijednosti nekretnina«, rekao je Renzo Codarin, predsjednik federacije esula iz Istre, Rijeke i Dalmacije. Italija desetljećima kasni i odugovlači s isplatom naknade koja predstavlja glavno obećanje svake vlade koja se svake četiri godine izmjenjuje u Rimu. Berlusconijeva vlada obećavala je masne naknade za vrijeme izborne kampanje, a takva su obećanja o isplati milijuna eura redovito slana s izbornih skupova lidera desnice u Trstu. Sada je svima jasno da su Istra, Rijeka i Dalmacija i za desnicu preskupe. Trenutno nije poznato koliko je Italija spremna isplatiti esulima, no tijekom presice je, s popriličnom dozom gorčine, istaknuto da talijanska vlada u masi neriješenih problema s esulima preferira raspravljati i eventualno rješavati one za koje nije potrebno odriješiti kesu.

»U svakom slučaju, sadašnja nam je vlada obećala da će s Hrvatskom otvoriti novo poglavlje pregovora oko povrata dijela oduzete i nacionalizirane imovine esula. To nam je obećao sam Gianni Letta, najbliži Berlusconijev suradnik. Italija s tim novim pregovorima otvara novu jadransku politiku koja će započeti već u srpnju s novim susretima čelnika talijanske i hrvatske vlade«, rekao je meðu ostalim Renzo de Vidovich, koji predstavlja udrugu dalmatinskih esula koji se okupljaju oko udruge »Slobodna općina Zadar u egzilu«. Osim o bivšoj imovini, esuli su s predstavnicima talijanske vlade razgovarali i o povijesti, odnosno o tome da »istinu o egzodusu i dogaðajima na nekadašnjoj talijanskoj istočnoj granici« treba uključiti u školske programe talijanskih osnovnih i srednjih škola. Najavljeno je da će radi toga čelnici federacije esulskih udruga uskoro održati sastanak s talijanskom ministricom za obrazovanje koja je za to pokazala razumijevanje i interes.

Elio VELAN

Share this post


Link to post

Slobodna Dalmacija....

04.10.2008. | 11:27

Spektar NA 55. NACIONALNOM KONGRESU TALIJANSKIH ESULA

Dalmatinski leopardi osvojili su Bellariju

Dalmatinski esuli s plavim maramama oko vrata na kojima se ističu tri žuta leoparda, simbol Dalmacije, bili su glavni događaj prošloga vikenda u turističkoj Bellariji, koja im je posebno oblijepljenim plakatima izrazila dobrodošlicu

piše i snima šenol selimović

U studenome 1944., na mitingu u Zadru, gradu ruševini kojega su angloamerički bombarderi sravnili sa zemljom, Vladimir Nazor je izgovorio riječi kojih će se tisuće talijanskih izbjeglica (esula) desetljećima s gorčinom prisjećati: “Kamenje neprijateljske porušene kule pomest ćemo s našega tla i baciti u duboko more zaborava.”

Poslije 64 godine od ovog pobjedničkog usklika, točnije prošloga vikenda, u talijanskom gradiću Bellariji, nagradu “Niccolò Tommaseo” dalmatinski su esuli dodijelili uglednom talijanskom novinaru lista Corriere della Sera Dariju Fertiliju, čija je baka Olga bila rodica jugoslavenskog književnika i partizanskog uglednika Vladimira Nazora.

Jedan od najpoznatijih Dalmatinaca u svijetu, modni kreator Ottavio Missoni, kao simbolični počasni gradonačelnik “Slobodne općine Zadar u egzilu” uručio je ovome novinaru, koji podrijetlo vuče s otoka Brača, najviše priznanje “Saveza dalmatinskih Talijana u svijetu”.

Danas je na čelu ove asocijacije (u mandatu 2006.-2011.) Missonijev nasljednik Franco Luxardo, potomak poznate zadarske obitelji proizvođača maraschina, koja je u egzodusu 1943./44. napustila Zadar, a na njihovoj konfisciranoj imovini nastavljena je proizvodnja sokova i likera pod sadašnjim imenom Maraska.

Franco ne krije zadovoljstvo što je Dalmacija ove godine hit-tema u talijanskoj javnosti. O Dalmaciji se sve više govori i piše, tvrdi on vjerujući da je tome pridonio i dugogodišnji rad Saveza na čijem je čelu. Njegove riječi potvrdila je prošle subote i bogata serija knjiga izložena u Palači turizma u Bellariji, sa čak 59 novih naslova posvećenih Dalmaciji, nastalih u posljednjih godinu dana.

Među njima, posebnu je pažnju plijenio rad Luciana Monzalija “Antonio Tacconi i talijanska zajednica u Splitu”, koji svjedoči o talijanskom viđenju povijesti ovoga grada od vremena Habsburške monarhije do uspostave komunističke Jugoslavije, čija je vlast, kako reče autor knjige, Tacconija smatrala neprijateljem broj jedan.

Promjena okolnosti

Savez talijanskih Dalmatinaca, koji je organizirao ovogodišnji 55. poslijeratni kongres esula, osnovan je 1953., a zbog činjenice da je komunistički režim poslijeratne Jugoslavije bio uzrokom njihova egzodusa, organizacija je simbolično nazvana “Slobodna općina Zadar u egzilu”.

Ta “Općina” ima gradonačelnika, izvršno tijelo od dvanaest te skupštinu od 60 članova. Promjenom geopolitičkih okolnosti u Europi i sve snažnijim približavanjem Hrvatske Europskoj uniji, ovaj je naziv sve više u drugom planu, a na prvo mjesto dolazi “Associazione dei Dalmati Italiani nel mondo”.

Dalmatinski esuli s plavim maramama oko vrata na kojima se ističu tri žuta leoparda, simbol Dalmacije, bili su glavni događaj prošloga vikenda u turističkoj Bellariji koja im je posebno oblijepljenim plakatima izrazila dobrodošlicu.

Dalmatincima esulima iz raznih gradova Italije pridružili su se i predstavnici talijanskih zajednica iz Zadra, Splita i Kotora.

Novinari Dario Fertilio i Sergio Rotondo te Silvio Forza, direktor lista talijanske manjine “La voce del popolo”, raspravljali su u prepunoj dvorani Palače turizma o temi “Budućnost dalmatinske kulture na dvjema obalama Jadrana”, a bivši senator Lucio Toth, predsjednik Asocijacije Venezia-Giulia-Dalmazia, govorio je pred skupom o perspektivama Dalmacije, Italije i istočne Europe.

Tabu-tema

Sudbina talijanskih izbjeglica s prostora Istre, Rijeke, Kvarnera i Dalmacije bila je desetljećima tabu-tema jugoslavenske politike.

Taj egzodus, koji je po nekim procjenama obuhvatio od 250 do 300 tisuća ljudi, drastično je promijenio etničku sliku dijela istočne obale Jadrana, pa je logično da je službena jugoslavenska historiografija o tome šutjela.

Savez dalmatinskih Talijana u svijetu je nesumnjivo najzaslužnija organizacija koja je i nakon šest desetljeća od kraja rata uspjela otrgnuti od zaborava jednu od najtužnijih epizoda talijanske povijesti.

Danas u Italiji gotovo da nema političke snage koja ne priznaje postojanje egzodusa i fojbi – simbola partizanskog i komunističkog obračuna s talijanskim pučanstvom na jadranskim prostorima današnje Hrvatske i Slovenije.

Aktualni predsjednik Italije Giorgio Napolitano, koji se u Drugom svjetskom ratu borio na strani antifašista, svake godine u veljači odaje počast svojim sunarodnjacima, žrtvama partizanskih zločina. Usprkos teškoj i dramatičnoj prošlosti ovih krajeva, na skupu esula u Bellariji, mogle su se čuti poruke mira, tolerancije i zajedničkog života u budućoj europskoj obitelji kojoj će, nadaju se, što prije pristupiti i Hrvatska.

Na koncu, nije li ovogodišnja nagrada “Tommaseo” unuku Nazorove rodice, rječiti simbol pomirenja i razumijevanja koje treba nadići povijesne traume i sukobe?!

Share this post


Link to post

Glas Istre.....

Esuli i povijest pobjednika

Objavljeno: 26.06.2009 | 09:46

Zadnja izmjena: 26.06.2009 | 09:46

Piše: Elio VELAN

Esuli traže pet milijardi eura od talijanske države kako bi podmirila račun imovine koju su napustili u Istru, Rijeku i Dalmaciju. Radi se o popriličnom iznosu pred kojim se Berlusconi na tren predomislio da bi par sekundi kasnije zaključio kako je ipak to previše. Nakon šezdeset godina čekanja nije baš neki odgovor, esuli tvrde da su izigrani, da je Italija sa bivšom Jugoslavijom preko njih riješila pitanje ratne reparacije ili ratnog duga jer, sjetimo se Italija je izgubila rat, nije dočekala kraj velikog pokolja na strani pobjedničkih sila gdje je pak sjedila Jugoslavija koja je tadašnjoj svjetskoj javnosti predala pozamašni dug ratnih stradavanja odmah iza izmrcvarenog Sovjetskog Saveza.

Kažu da povijest pišu od reda pobjednici!? Tko bi drugo trebao pisati rezultat dvoboja? Poraženi? Jasno, bilo bi bolje kada bi povjesničari pisali objektivno pokušavajući slijediti tok događaja bez da se pri tome naslone na osobne emocije, na osobni svjetonazor, na osobna iskustva, na sve ono što je subjektivno a nije objektivno. Amerikanci vrše zanimljive pokuse kako bi istražili ponašanje pojedinca u zajednici, odnosno kako bi testirali moć zajednice u oblikovanju svjetonazora pojedinca. Postave jedinku u praznu sobu u dodiru sa konkretnim predmetom jednostavnog oblika i boje, recimo crnu kocku. Potom vrate pojedinca u zajednicu i počinje sustavno sučeljavanje pojedinčevog iskustva sa čvrstim i oprečnim stavom grupe kojoj dotični pripada. Nakon dužeg razdoblja sustavnog obrađivanja, jedinka koja je objektivno doživjela iskustvo dodira sa crnom kockom, pred čvrstim stavom zajednice da se ipak radilo o susretu sa bijelom kuglom, pokleknut će pred rastućom sumnjom koja se uvlači i razara ono što je do nedavno izgledala kao nepokolebljiva činjenica, datost.

Određeni kružoci esula koji djeluju u sklopu esulskih udruga toliko su se uživjeli u ulogu žrtve da bez toga jednostavno ne mogu disati. Poneki su postali veliki talijanski patrioti, s njima je teško razgovarati jer oni su najbliži zastavi domovine, uvijek u prvim borbenim redovima. Kad njih slušaš stječeš dojam da je svaki Istranin koji je napustio poluotok nakon Drugog svjetskog rata u najmanju ruku u zavičaj ostavio vilu na moru, nekoliko hektara obradive zemlje te još toliko hektara guste šume. Svi mi koji nismo te sreće slušamo bajke o bogatoj Istri i o bogatim esulima a istovremeno i o bogatim seljacima koji su nekad u mračnu socijalističku zadrugu ušli sa motikom i nakon kratko izašli sa zemljom i danas ugodno prate rast maslina. Između određenih kružoka onih koji su otišli i onih koji su ostali stvorila se neka tajna veza preko koje se dan danas povijest piše sa istim greškama i sa istim propustima. Veličina zemlje i kvadratnih metara koju su ostavili jednaka je veličini koju su drugi prisvojili i sad kome priložiti račun? Mislim da se tu radi prvenstveno o sistemu obnavljanja jedne moći, obnavljanja sistema kontrole javnosti i birača, obmanjivanja u službi vlasti koja je jednaka. Svi koji su imali sluha za to svojevremeno su kukali i svojevremeno nešto dobili, dakako sve u svoje vrijeme jer treba kukat i plakat kad e to isplati.

U Trstu sam poznavao starog čelnika jedne od esulskih udruga Istrana. Dotični je gospodin bio porijeklom iz Buzeta, stranački je pripadao socijalistima i za vrijeme fašizma redovno bio zatvaran u ćeliji buzetske stanice karabinjera. Dakle, gospodin je bio antifašist, kako prije tako i poslije egzodusa. Priznajem da me je iznenadio susret sa antifašistom koji je slijedio put egzodusa, napustio zemlju socijalizma s obzirom da su nas za vrijeme Juge učili da su svi esuli bili crni fašisti. Pitao sam se što će socijalist, neupitne antifašističke osobne povijesti među crne vragove? Ecce omo! Evo ljudske povijesti i ljudske gluposti! Vjerujem kako ovaj dio povijesti nitko više neće napisati jer nikomu ne služi pa zašto bi netko trošio vrijeme.

Jednom sam tog gospodina susreo u jednu poznatu tršćansku kavanu dok je razgovarao sa drugim gospodinom koji se predstavio kao esul iz Opatije. «Vidite, moj je prijatelj potomak jedne imućne opatijske obitelji koja je nekad bila vlasnik nekoliko opatijskih hotela. Danas on živi u Montecarlo i povremeno dolazi u Trst a kad se to dogodi obavezno me pozove na ručak i potom na kavu jer želi biti u toku događaja, želi znati iz prve ruke kako teku pregovori sa talijanskom vladom, kad će napokon dobiti naknadu za napuštenu imovinu» pričao mi je čelnik udruge esula.

Dok je on pričao drugi se smješkao i dobacivao zgodnim i simpatičnim zgodbama iz osobne povijesti, kako je kao mladić Opatijom jurio mercedesom, kako je bilo lijepo živjeti između mora i brda, kako je lijepa bila Rijeka i koliko li prilika za zabavu, kako je potom završio izbjegličke dane u Montecarlo gdje i danas živi.

«Jadan, smješkao se ironično moj poznanik, ako je njemu teško možete zamisliti kako je meni koji i dalje vodim politiku udruge esula a da nisam u Buzetu ostavio ni podrum. Možeš zamisliti, sve o obrani načela sve u službi pravednosti i istine!

Kad pomislim na sve što sam u Istri proživio kako socijalist mogao bi eventualno zatražiti dio vlasništva na onu sitnu zatvorsku ćeliju gdje su me fašisti redovno zatvarali» zaključi gospodin esul- antifašist.

Kad pomislim na njega i na slične sudbine pojedinaca komunista, socijalista, antifašista koji su zaboravljeni i izgnani iz kolektivne svijesti jedne zajednice zaključujem kako povijest ne pišu čak ni pobjednici, kako je istina tamo negdje iza svega, tamo negdje gdje ni sam Bog ne zalazi

Share this post


Link to post

GLAS ISTRE |

Tomizza i prevrtljive riječi

Objavljeno: 29.05.2009 | 05:30

Zadnja izmjena: 28.05.2009 | 20:34

Piše: Elio Velan

Fulvio Tomizza rođen je 26. siječnja 1935. godine u mjestu Giurizzani kod Materade, a umro je u Trstu 21. svibnja 1999. Od nekolicine mudrih intelektualaca koje sam imao čast upoznati do sada naučio sam da su datumi u biografiji jedne osobe izuzetno važni: svakako dan rođenja i, normalno, dan smrti ili prelaska u «bolji život», jer se daljnje mjerenje vremena koristi da bi se izračunala distanca između nas koji smo ostali i dragog ili cijenjenog pokojnika. On ne sudjeluje osobno u životu zajednice, ali sigurno je da su njegove misli ili ono što je on ostavio napisano na papiru dio te zajednice i mogu na nju utjecati na razne načine. Evo, primjera radi, Tomizze nema već deset godina, a ipak grupa prijatelja ili poštovatelja njegovog književnog opusa i duhovne ostavštine i dalje nastavlja svibanjska okupljanja da bi iznova govorila o temama koje su bile predmet književnog stvaralaštva uglednog Istranina iz Materade.

Dakle, vraćajući se Tomizzinoj biografiji, odnosno pričama iz doba kada je on bio među živima i djelovao u zajednici kojoj i mi pripadamo, bilo s ove ili s one strane granice (a granica u Istri ima posvud: na zemlji, nebu, u mozgu…), valja u prvom redu reći da je Fulvio imao deset godina kada je 1945. godine završio Drugi svjetski rat i da mu je bilo tek osam kada je 1943. pao fašizam, a u Pazinu vijećali narodni poslanici Istre.

Nadalje, Fulviju Tomizzi bilo je devetnaest godina kada je u Londonu 1954. godine potpisan memorandum kojim je Zona B Slobodnog Teritorija Trsta prešla na upravljanje Jugoslaviji. Te godine, odnosno godinu kasnije, Tomizza će napustiti svoj rodni kraj i definitivno se nastaniti u Trstu. Njegov je otac umro godinu dana prije potpisivanja memoranduma od posljedica tuberkuloze, koju je najvjerojatnije zaradio prilikom gostovanja u Titovim zatvorima jer je on bio vlasnik zemlje i trgovac, što nije odgovaralo moralno-političkoj podobnosti tadašnjeg režima. Tomizza je bio izuzetno mlad kada se dogodio masovni egzodus iz Zone B, kada su primjerice Kopar, Izola i Piran ostali praktički bez stanovnika. Ipak, istinska umjetnost voli mlade pa je Tomizza već 1959. napisao roman "Materada" koji je objavljen 1960. i prvi je put progovorio o poslijeratnom egzodusu. Učinio je to bez mržnje, bez vrijeđanja, pokušavajući shvatiti bit problema, naslage povijesti, patnje jednih i drugih, napisao je iskren roman koji je pokazao da je u Italiji rođen još jedan rasni pripovjedač i zato je Tomizza dobio potvrdu da može dalje u gradnju samostalnog puta književnika. Pitam se tko je u Jugoslaviji tada pisao o Istri i egzodusu a da nije pritom podlegao ideologiji i nacionalnoj konfrontaciji: slučaj "Tomizza" ostao je usamljen kako u Italiji tako i u Jugoslaviji. I samo njegovo remek-djelo "Bolji život" morat će prvo proći oštre kritike jugoslavenskih nacionalista i komunista da bi potom naišlo na pozitivan odjek i dobilo prijevod na hrvatski jezik. Bila je to 1977. i roman "Bolji život" dobio je prestižnu talijansku književnu nagradu Premio Strega.

Koliko je godina prošlo od tada, koliko je godina prošlo od 1960. kada je Tomizza objavio "Materadu" i morao trpjeti oštre kritike dijela istarskih esula koji nisu mogli podnijeti da se netko bavi tom problematikom ponesen ljubavlju, poštovanjem prema drugom?

Sjećam se da sam negdje 1963. s mamom prvi put bijelim brodom «Vladimir Nazor» iz Rovinja uplovio u tršćansku luku i prošetao ulicama grada punim promidžbenih panoa i svjetiljki: kakav prizor i kakva razlika u odnosu na mračne ulice istarske komunističke zbilje. No, mi smo gradili novo društvo i malo tko je mario za kapitalizam, čak smo ga javno prezirali.

Sve to pišem jer upravo ovih dana traje deseti Forum Tomizza i jer sam uz Tomizzu morao pratiti i žalosnu priču naših radnika koji gladni i žedni čekaju pred kapijom Fincantierija u Monfalconeu da im neki «novopečeni poduzetnik» isplati plaće za obavljeni rad. Krećući se autocestom između Kopra i Monfalconea primijetio sam na zidu neke slovenske kuće crvenom bojom ispisanu poruku: «Kapitalizam je bolest», jasnog ideološkog značenja i sadržaja. To me nekako osvijestilo pa sam se upitao što se to stvarno novoga događa kod nas, u našem društvu, u našim mislima, u našoj kolektivnoj svijesti? Sjetio sam se da je Tomizza davno umro, da je hladni rat davno iza nas, da je Zona B povijesni, geografski i geopolitički pojam koji pripada arheologiji. Pogledao sam oko sebe i shvatio još jednom da me gotovo ništa više ne veže za trivijalne i tribalne (plemenske) priče o nekakvom nacionalnom, etničkom odnosu između Hrvata i Talijana, između Slovenaca i Hrvata i, konačno, između Slovenaca i Talijana. Puna mi je kapa problema tipa mrze li se Slovenci i Hrvati ili ljube i je li napokon predsjednik talijanske vlade sačuvao, očuvao ili obranio nevinost mlade Noemi Letizia.

Ponesen tim mislima sjetio sam se krasnog predgovora Fulvija Tomizze knjizi novinara Paola Rumiza posvećenoj Istri s početka devedesetih godina prošlog stoljeća kada je rat harao Hrvatskom i Bosnom. Tomizza je na kraju izlaganja poprilično umorno zaključio da je Istra zemlja puna proturječnosti, da je dosadno zaokupljena samom sobom, da su riječi u njoj prevrtljive. «Pitam se ne bi li bilo najbolje da je prepustimo vlastitoj sudbini», zaključuje Tomizza. Vjerujem, danas više nego jučer, da ne postoji domovina koja može ublažiti glad i bol čovjeka kojemu su oduzeli pravo na rad, da su socijalni problemi čovječanstva preozbiljna stvar da bi se kamuflirali nekim novim-starim idolima poput granične crte ili nacionalnog duha i ponosa. Mi i Slovenci vrtimo priču oko granice, Talijani se pak bave ljubavnim vrtuljkom nesretnog Silvija, a svi zajedno srljamo u močvaru društva bez vrijednosti i identiteta.

Share this post


Link to post

Berlusconi primio Kosorku uoči 'Dana sjećanja'.

Esulske udruge su se proteklih šest mjeseci spremale za ovaj susret i djelovale prema Rimu.

Nije poznato jeli u razgovorima osim "šarma" bilo riječi i o pitanjima esulske imovine u Hrvatskoj?

index.hr

Milano, 08.02.2010....

"ITALIJA podupire i nastavit će podupirati ulazak Hrvatske u Europsku uniju. Svi pregovori su do sada išli u dobrom smjeru pa se nadamo da će do kraja godine biti donesena i formalna odluka o ulasku u Europsku uniju kako bi Hrvatska 2011. postala punopravna članica Unije", rekao je premijer Berlusconi novinarima nakon susreta s hrvatskom premijerkom Jadrankom Kosor u Vili Gernetto u Lesmu kraj Milana.

U osvrtu na današnji susret s Kosor Berlusconi je rekao da je dvoje premijera raspravljalo o gospodarskoj suradnji između Italije i Hrvatske, poglavito u turizmu, ali i o drugim inicijativama u bilateralnim odnosima.

Ipak, obraćanje novinarima nije moglo proći bez Berlusconijeva "šarma". Naime, talijanski premijer je u jednom trenutku našu premijerku nježno uhvatio za podlakticu nudeći joj svoju pomoć u reformi pravosuđa. Ovom upadicom Berlusconi je aludirao na sve sudske sporove koji se protiv njega vode u Italiji i njegove zahtjeve za promjenom zakona kako bi izbjegao suđenje.

Kontroverzni talijanski premijer je izrazio zadovoljstvo važnom ulogom Hrvatske na području Balkana s obzirom na to da ima "dobar i umjeren stav u pitanju normalizacije odnosa sa zemljama bivše Jugoslavije, a posebno Srbije".

Berlusconi ljubomoran na Kosor

Jadranka Kosor je u svome obraćanju novinarima zahvalila Italiji na potpori koju daje Hrvatskoj. "Ta potpora nam je posebno bila važna u razdoblju blokade hrvatskih pregovora i u tijeku rješavanja problema sa Slovenijom, koji su u konačnici riješeni", naglasila je Kosor.

Prema riječima premijerke, s Berlusconijem je raspravljala o reformi pravosuđa, borbi protiv korupcije te povratku izbjeglica iz Domovinskog rata.

Tijekom obraćanja javnosti, Berlusconi je izrazio i ljubomoru prema našoj premijerki naglašavajući da ona ima podršku 71 posto glasača u Hrvatskoj, a on samo 68 posto u svojoj zemlji.

"Talijanskog premijera pozvala sam da posjeti Hrvatsku, ako je moguće sredinom ove godine, na tragu dogovora o još jačoj gospodarskoj suradnji", zaključila je Kosor.

Share this post


Link to post

10. 02. - u Italiji "Dan sjećanja na egzodus Istrijana, Fijumana i Dalmata"

Glas Istre....

U ITALIJI DAN SJEĆANJA

Fojbe između povijesti i politike

Objavljeno: 10.02.2010 | 22:41

Unatoč snijegu i jakoj buri, nekoliko stotina Tršćana okupilo se u srijedu oko otvora fojbe u Bazovici na tršćanskom Krasu gdje je održana svečanost u povodu dana sjećanja na istarski egzodus i žrtve fojbi shodno zakonu koji je 2004. izglasao talijanski parlament.

Fojba u Bazovici postala je nacionalni simbol i proglašena je nacionalnim spomenikom dok se povijest i dalje brine o određivanju veličine, odnosno broja žrtava komunističkog terora koji se ovdje u Trstu, a sve više i u Italiji, izjednačava sa slavenskim etnocidnim nagonom.

Osim u Trstu, manje su svečanosti održane posvuda po regiji Friuli-Venezia Giulia te u ostalim talijanskim pokrajinama, dok se središnja manifestacija održala u Rimu uz nazočnost predsjednika Republike Giorgia Napolitana, koji je među ostalim rekao da je dužnost Italije održati i braniti sjećanje.

Djelić talijanske javnosti i dalje je suzdržan, pa je primjerice novinar i partizan Giorgio Bocca još jednom ustvrdio da je dan sjećanja dio politike koja nastoji izvršiti reviziju povijesti i prikazati partizane i antifašiste kao zločince te istodobno rehabilitirati fašiste.

Istaknuti tršćanski povjesničar Raoul Pupo rekao da su drugdje u Europi, recimo na granici između Poljske i Njemačke ili pak Njemačke i Češke, države institucionalnim koracima pomirenja prevladale teška naslijeđa, no da se ništa slično još nije dogodilo između Italije, Slovenije i Hrvatske.

Državna televizija RAI na prvom programu navečer je gledateljima ponudila reprizu lošeg i tendencioznog filma "Il cuore nel pozzo" ili "Srce u bunaru", koji nudi totalno iskrivljenu sliku povijesne zbilje. (Elio VELAN)

Share this post


Link to post

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

Loading...
Sign in to follow this