Sign in to follow this  
Bepo

Istra - mjesto za ljude dobre volje

Recommended Posts

Glas Istre, 05.09.2008.

ZAVIČAJ MORE: TAMNIJA STRANA ISTARSKE POVIJESTI, TVRĐAVA PULA SPREMNA ZA RAT (5/10)

Na Muzilu mrtva straža zamrla

Piše Elio VELAN

Snimio Eduard STRENJA

Krajem kolovoza 1984. godine bio sam na Muzilu na tromjesečnoj mornaričkoj obuci prije skoka do splitske Lore na odsluženje ostatka vojne obveze. U slobodno vrijeme dolazio bih s prijateljima na vrh tvrđave da bismo uživali u pogledu na morsko prostranstvo. Slijedili smo smjer jedrilica koje su prolazile pokraj Muzila na putu prema Kvarneru i Dalmaciji i čeznuli za slobodom i životom u civilu.

Sjećam se mladog Vojvođanina s kojim sam jednom dijelio ljepotu morskog prizora. »Strašno, pa to je kao moja Vojvodina: jednako prostrano, jednako ravno, osim što se tu sve ljulja«, promrmljao je panonski mornar zadivljen valovima. Na Muzilu neko su nas vrijeme podučavali za stražu pa smo noću čuvali skladišta municije. Hodao sam gore-dolje s puškom o ramenu i gazio po kamenim pločama na kojima su vojnici bajonetama isklesali imena, ponekad i prezimena, datume rođenja i pokoju kratku poruku: bilo je tu i kratkih svjedočenja mladića rođenih 1898. godine, generacija osamnaestogodišnjaka koji su isprobali sav apsurd i strahotu Prvog svjetskog rata.

Tko sad čuva stražu?

Nakon 23 godine jedrim pokraj Muzila pramcem prema rtu Kamenjaku i promatram zadivljen kako priroda postupno prisvaja ono što joj je ljudska glupost oduzela tijekom zadnja dva stoljeća. Povijest nestaje bez slave, bez fanfara, bez vijorenja zastava, tiho i neprimjetno. Jednog se jutra čovjek probudi i sve što je do jučer bilo važno, obvezno, sveto postaje bezvrijedno. Tko sad čuva stražu na Muzilu, tko promatra horizont ne bi li uočio neprijateljski brod, jedro, dimnjak željeznog razarača? Na jednom dijelu Muzila čistina, širine pedesetak metara, proteže se od vrha pa sve do obale, male plaže sa sitnim kamenčićima. U doba jugovojske mladi regruti bili su prisiljeni trčati po toj uzbrdici pod punom ratnom opremom, od plaže pa sve do vrha, ne bi li ojačali pripremajući se za potencijalne bitke.

Na Muzilu je bilo mnogo krava, vojničkih krava koje su klali i time hranili vojsku, mornare koji su stizali iz svih krajeva bivše Jugoslavije. Nadam se da su se u tom raju sad udomaćili zečevi i fazani, a možda i pokoja srna.

Između raslinja opazih zidine vojarne gdje se svaki dan čistilo, glancalo, gdje se povremeno svirala uzbuna, gdje su hodnicima defilirali desetari, vodnici, zastavnici, kapetani i pukovnici bojnog broda i sve ostalo što se kretalo oko i ukrug tadašnje države. Ispred vojarne veliki plato gdje se vojska postrojavala, gdje se kolektivno izgovarala zakletva.

Vojarna na Muzilu nosila je ime slovenskog poručnika bojnog broda Sergeja Mašere, mladog časnika vojne mornarice Kraljevine Jugoslavije, čija je sudbina amblem vojničkog svjetonazora koji je nekoć vladao Muzilom i dobrim dijelom Pule. Sergeju (rođen u Gorici 1912.) bilo je tek 29 godina kada je u travnju 1941. dočekao kapitulaciju jugoslavenske vojske na razaraču »Zagreb«, usidrenom u uvali Sv. Trojstvo kod Tivta u Boki kotorskoj. Da ne bi razarač pao u ruke talijanske vojske, Sergej Mašera i njegov kolega Milan Spasić digli su brod u zrak i s njim potonuli.

Države poput kula od karata

Zanimljivo je kako je na našem pitomom poluotoku ugrađeno toliko vojno-pomorske povijesti, krvi i časti u ime naroda, cara, kralja, sustava, ideologije… Sve se dakako koncentrira u Puli, gradu na jugu poluotoka koji je tadašnja austrougarska velesila pretvorila u glavnu vojno-pomorsku bazu, u njemu 1856. počela izgradnju arsenala…

Godine 1910. Pula je brojila 59.041 stanovnika, od kojih su čak 16.993 bila u vojnoj službi. U grad se slila radna snaga iz cijele Istre i dakako iz svih dijelova Austro-Ugarske Monarhije. Pula je postala kozmopolitski grad, ali u prvom redu bit će to grad vojnika, časnika, velika vojarna u službi moćne državne mašinerije. Muzil poput Pule sav je prekopan, nema trunke prostora ispod kojega nema kanala, tajnog prolaza, kilometarskih podzemnih galerija. Duž obale vidljivi su znaci čovjekove vojničke neumornosti: poput crva bušio je čvrsti kameni bedem Muzila da bi u njegovoj utrobi smjestio i čuvao topove, mitraljeze, desantne brodove, podmornice.

Države poput kula od karata dižu se i nestaju a da čovjek ne uspijeva dokučiti smisao: ostaje praznina, tišina, a u njoj nijemi svjedoci prolaznosti, tornjevi, bunkeri, otvori za topove... Svaki narod čuva vlastite heroje, u knjigama nacionalne povijesti događaji poprimaju različita obilježja, sporno postaje važno, ono što je kod jednih sudbinski, kod drugih rezultat je slučaja…

Memento ljudske ludosti i povijesnog apsurda

U Puli je 1918. godine potopljen admiralski brod carske vojne mornarice »Viribus Unitis« koji je 1911. porinut iz brodogradilišta u Trstu. Akciju su obavila dva talijanska diverzanta tek što je car Karlo I. predao dekretom cijelu ratnu i trgovačku flotu, sa svim lukama, arsenalima i obalnim utvrđenjima, Narodnom vijeću SHS-a osnovanom u listopadu te godine u Zagrebu. Zapovijedanje nad flotom tada je preuzeo dotadašnji zapovjednik »Viribus Unitisa« kapetan bojnog broda Janko Vuković pl. Potkapelski, podrijetlom iz Jezerana u Lici. Diverzantskim napadom Talijana brod se s 300 članova posade, admiralom Vukovićem i hrvatskom zastavom na jarbolu prevrnuo i potonuo.

U Puli je 10. kolovoza 1916. nakon presude vojnog suda smaknut vješanjem Kopranin Nazario Sauro, simbol talijanskog iredentizma. Sauro je s podmornicom »Giacinto Pullino« namjeravao izvršiti desant na Rijeku, no zabio se u hrid Galijola usred Kvarnerskog zaljeva i potom je uhićen. Smrtna kazna je izvršena na temelju presude za veleizdaju jer je Sauro bio austrougarski državljanin koji je 1914. pobjegao u Veneciju i postao pobornik talijanskog vojnog intervencionizma.

Ove i slične ratne priče dan-danas krase knjige nacionalnih povijesti jadranskih naroda, koje se koriste kada se zastave vijore i kada se pune prsa nacionalnim ponosom… I to je dio istarske zavičajnosti, teret i memento; prostor u koji valja ulaziti oprezno i tiho da ne bismo iznova probudili zle duhove.

Muzil ostaje memento ljudske ludosti i povijesnog apsurda, kostur moćnog Levijatana, biblijskog čudovišta, utjelovljenja svemoći države. Vele da će tu niknuti hoteli i luksuzni turistički prateći objekti, dizat će se simboli ljudske taštine i vanjštine na ostacima morskog čudovišta.

Čemu sve to?

Nitko ne zna zašto je stari mornar strijelom usmrtio albatrosa koji je devet dana pokazivao put brodu spasivši ga od smrtnog zagrljaja ledenjaka na Južnom polu. U pjesmi engleskog pjesnika Samuela Taylora Coleridgea (1772.-1834.) starac jedini preživi bijes prirode zbog apsurdnog ubojstva nevine ptice dobročiniteljice, cijela posada umire i on je osuđen na vječno lutanje lukama svijeta s obvezom pričanja priče o suludom mornarskom činu ubojstva ptice, činu protiv prirode i protiv Boga.

Promatrajući znakove prošlih ratnih vihora i planova duž visokih stijena Muzila, sjetih se pjesme o posadi koja je digla ruku protiv prirode i pitome ravnoteže između mora i neba. Otočje Brijuni, Fažanski kanal, prelijepa pulska luka: sve je bilo podređeno Levijatanu, bolji dio Istre desetljećima bio je talac tzv. državnog interesa.

Share this post


Link to post
Mislim da je geneza naše nesnošljivosti, odnosno tvoje nesnošljivosti prema meni ipak ponešto dublja i vrlo osobno tvoja.

Sigurno je da smo se, svidjelo se to tebi ili ne, jedan drugog dojmili. Inače bi rasprave od prije više godina davno isparile, a ne bile ovako čvrsto usidrene u našim glavama.

Izvini, ali ovo je vec bulaznjenje i , ponovno, dirnuta ti tastina. Koji bi to po tvome

Share this post


Link to post

Glas Istre, 07.12.2007....

Mirko Kovač nakon 12 godina objavio novi roman »Grad u zrcalu«

Otkriće neke knjige ravno je otkriću novog kontinenta

Za mene Istra ima neko više značenje od krajolika, pejzaža, gradića... Za francusko izdanje glasovitog časopisa Geo pisao sam tekst pod naslovom »Povratak u Istru«. Meni se u jednom trenutku, s početka 90-ih godina kada sam ovamo došao, učinilo da se vraćam nekim vlastitim korijenima i pronalazim svoj stari dom u kojemu mi je sve poznato. Nije mi bilo potrebno nikakvo asimiliranje, nisam se nikome prilagođavao, niti bilo što mijenjao

Razgovarao Radenko VADANJEL

Mirko Kovač, jedan od najznačajnijih živućih pisaca na prostoru jugoistočne Europe, već punih sedamnaest godina živi u Istri, točnije u Rovinju, daleko od velikih kulturnih središta i književnih scena koje se tamo akumuliraju. Kovač je rođen 1938. u Petrovićima u Bosni i Hercegovini. Studirao je dramaturgiju na Akademiji za kazalište, film i televiziju u Beogradu, gdje živi sve do početka 90-ih godina prošlog stoljeća. Ne mireći se s miloševićevskim nacionalističkim režimom, šikaniran od neistomišljenika, tada seli iz Beograda u Rovinj, gdje se nastavlja profesionalno baviti književnošću.

Autor je više romana, zbirki pripovijedaka, eseja, TV drama i filmskih scenarija, od kojih posebno treba izdvojiti romane Vrata od utrobe, Gubilište i Ruganje s dušom. S Filipom Davidom 1998. objavljuje Knjigu pisama. Široj javnosti poznatiji je po scenarijima za kultne filmove Lordana Zafranovića Okupacija u 26 slika i Pad Italije. Dobitnik je mnogih uglednih književnih nagrada, među ostalima NIN-ove nagrade (1978. i 1986.), Andrićeve nagrade (1980.), Tucholsky Prizea švedskog PEN centra (1993.) te njemačke nagrade Herder Preise (1995.). Knjige su mu prevedene na sve važnije svjetske jezike.

U izdanju zagrebačke Frakture već nekoliko godina izlaze Kovačeva sabrana djela, a posljednji roman Grad u zrcalu osma je knjiga kompleta, koja će premijerno biti predstavljena na Sajmu knjige u Puli u četvrtak, 13. prosinca. U povodu izlaska novog romana, koji je čitalačka publika čekala punih dvanaest godina, razgovaramo s autorom o njegovom književnom radu, nacionalizmima u literaturi, najavi nove knjige o istarskim razbojnicima 16. i 17. stoljeća, o nepresušnoj temi zavičaja koja je okosnica i novog Kovačevog romana.

Andrić je umio lijepo reći: »Ako se ne utamničiš, nema knjige«

- Vaše Trebinje, odnosno zaleđe Dubrovnika, mjesto je radnje i novog romana. Dotičete li se iz rakursa prošlosti lakše sadašnjosti, koja se tako suptilnije i dublje promalja nego da se o njoj piše direktno, u prezentu?

- Roman Grad u zrcalu ili, kako stoji u podnaslovu, obiteljski nokturno, mislim da je pomalo sjetna knjiga kakvu sam u svom opusu želio imati. Pisana je jednostavno, u prvom licu, kao ispovijest. Nisam uopće želio doticati sadašnjost, možda sam, pišući ovakvu knjigu, upravo bježao od sadašnjosti. Knjiga je tek izašla, posljednju godinu živio sam u njoj kao u tamnici. Andrić je umio lijepo reći: »Ako se ne utamničiš, nema knjige«. Svaku sam svoju knjigu drukčije pisao i to me najviše potiče u pisanju, jer u biti pišem jednu te istu knjigu na različite načine.

- U romanu Vrata od utrobe ili knjizi Životopis Malvine Trifković kroz obiteljsku sagu glavnih junaka proteže se Vaša trajno opsesivna tema suživota različitih entiteta na ovim prostorima. U literaturi ste češće pesimist nego optimist. Kako je u realnom životu?

- Pomalo zazirem od tih krajnosti pesimist-optimist; u literaturi sam više sklon tamnoj strani stvari, u životu sam jedno i drugo. Ja sam prije neka vrst »književnog ljevičara«, pa ako hoćete i političkog, ali htio bih napomenuti da je sada lako biti i politički i književni ljevičar; u komunizmu to nije bilo nimalo ugodno, ljevica je sustavno proganjana, jer komunizam je bio konzervativan, otprilike kao što je danas Crkva. Stalno sam imao neka trvenja, tenzije su popustile tek negdje s početka 80-ih godina, ali nije dugo potrajalo, jer je na scenu stupila nacionalistička ideologija, savršeno odgojena u komunizmu i još gora od svog odgojitelja, tako da sam ponovno došao na udar, ovaj put s glavom u torbi. Te svoje traume o bijegu iz Beograda još nisam u stanju dovesti u neki literarni kontekst, jer to je dugačka priča koja se oko mene plela, a da nisam znao zašto je to tako, kao što i danas ne znam, jer ja nisam imao nikoga iza sebe, niti sam predstavljao bilo kakvu političku i za režim opasnu grupaciju. Ovo sve pričam da bih nekako vaše pitanje o mojim opsesivnim temama doveo u neki stvarni okvir, jer sve što pišem povezano je isključivo sa mnom, tako da u ovim godinama i nakon toliko iskustva još ne umijem napisati roman u kojemu bi moj pristup bio objektivan i profesionalan.

Stavljam pamet i moral iznad »miješanih krvnih zrnaca«

- Faktografska fikcija, erudicija i sudbine ljudi »miješanih krvnih zrnaca« neka su od polazišta velike literature i Danila Kiša, s kojim ste i drugovali. Je li taj svježi, početni impuls mladog pisca Mirka Kovača odredio Vaš stvaralački put, sve do danas?

- Mislim da jest, da su me ti »početni impulsi« odredili ne samo kao pisca, nego općenito i na drugim planovima, tako da vučem uza sebe i jednu ne baš pohvalnu stvar, a to je stanovita dosljednost, jer na mene se nekako ne lijepi ona glasovita »pohvala nedosljednosti«, o kojoj je Kolakowski pisao eseje. Zapravo, uvijek sam na istoj strani i uvijek u manjini. Vi biste očito htjeli da govorim o književnim postupcima, a ja sve više vučem na politiku, činim to stoga što je politika stavljala na kušnju naše karaktere. Sa mnom je nespojivo ono što je, primjerice, radio srpski pisac Milorad Pavić koji je Miloševića, kad se pojavio, nazvao »svetim Savom srpske politike«, da bi ga onda, kad je izgubio, nazivao satrapom i najvećim zlom svojega naroda. Mislim da smo svi mi, ta naša nekadašnja grupa, Danilo Kiš, Borislav Pekić, Filip David i ja, zauzeli neka stajališta koja se nisu bitno mijenjala, nismo baš bili pogodni za »pohvale nedosljednosti«, a bili smo jasno određeni prema nacionalizmu. Kao mladi pisci vrlo dobro smo znali da je banalnost usko povezana s nacionalizmom, te da ćemo se odupirati toj banalnosti. To sve nije išlo glatko, a »miješanje krvnih zrnaca«, kako vi kažete, nije uvijek jamac za odnos i stav prema banalnosti. U 90-ima u Beogradu su u eri Miloševića neki glasoviti Židovi bili srpski nacionalisti, poput Enrika Josifa. Imali smo i Hrvate kao bolesne srpske nacionaliste, poput glumca Branka Pleše, Bošnjake kao što je Omer Zametica koji se prekrstio u Jovana i dospio u Karadžićev štab, ili Emir Kusturica koji je na krštenju dobio ime Nemanja. Dakle, ja stavljam pamet i moral iznad »miješanih krvnih zrnaca«.

- U Vašoj knjizi Životopis Malvine Trifković glavna junakinja se suočava s dva nepremostiva životna problema. Lezbijka je i pravoslavka koja se zaljubljuje u ženu katoličke vjere. Kako bi Vaša junakinja danas, nakon stotinjak godina, egzistirala na ovim istim prostorima?

- Ta priča nije jednodimenzionalna, niti su njezine relacije samo vjersko ili spolno određene, nego je višeznačna, vezana za obitelj iz koje Malvina potječe, za odgoj u pravoslavnom internatu, za bijeg iz te škole, udaju za trgovca konjima, razočaranje u domu u kojem nije prihvaćena tko zna iz kojih razloga, premda su istaknuti vjerski razlozi, a spas i utjehu od te nesnošljive obitelji njezina supruga pronalazi u ljubavi sa svojom zaovom Katarinom. Slijedi njihov zajednički bijeg u osamu, ali je očito da je i ta ljubav bila samo iluzija; dolazi do tragičnog raspleta, Malvina se zaređuje i odlazi u pravoslavni manastir. Mislim da bi se po istom modelu ta sudbina i danas mogla ponoviti. Mržnja je ozračje kao i onda, samo je možda još više narasla.

Biografije dvadesetak istarskih razbojnika

- U intervjuu za sarajevske Dane 2002. govorite o prikupljanju materijala za novu knjigu biografija dvadesetak istarskih razbojnika 17. i 18. stoljeća. Knjiga povjesničara Miroslava Bertoše Zlikovci i prognanici inspirirala Vas je za ovu temu. Što je s tom knjigom?

- Davno sam najavio tu knjigu, prikupio građu, ali da bih počeo pisati još nisam samome sebi odgovorio zašto baš ja pišem tu knjigu, koja je to emocija koja me vuče da biografije dvadesetak razbojnika donesem na svijet. Na ideju sam došao kada sam čitao knjigu Miroslava Bertoše Mletačka Istra u 16. i 17. stoljeću, u kojoj sam našao da je u Istri boravio Bajo Pivljanin, mitski crnogorski junak, ako je to ista osoba, da je u Premanturi otimao ribarima njihov dnevni ulov i živio od razbojstava. Zapravo me ponukalo to da demistificiram ta opjevana junaštva kao razbojstva i zločinstva, bez obzira na sve ono u ime čega su činjena. Sada smo svjedoci da je nacionalni junak Ratko Mladić, o kojemu se uz gusle pjevaju pjesme i na majicama nose njegovi likovi, zapravo okorjeli zločinac. Možda je junaštvo samo jedna strana zločina? Možda uopće nema junaka i junaštva, nego samo mitovi.

- Koja mjesta, pejzaži, detalji istarske mimikrije na Vas ostavljaju poseban dojam?

- Za mene Istra ima neko više značenje od krajolika, pejzaža, gradića, mjesta boravka, neke crkve, neke konobe, premda mi je i to bitno. Za francusko izdanje glasovitog časopisa Geo pisao sam tekst pod naslovom Povratak u Istru. U jednom mi se trenutku, s početka 90-ih godina kada sam ovamo došao, učinilo da se vraćam nekim vlastitim korijenima i pronalazim svoj stari dom u kojemu mi je sve poznato. Nije mi bilo potrebno nikakvo asimiliranje, nisam se nikome prilagođavao, niti bilo što mijenjao. Uza sve to, Istra mi je tih godina dala jedan nevjerojatan alibi; to ću ilustrirati anegdotom kada sam se, nekoliko mjeseci nakon dolaska u Istru, sreo s prijateljicom u Mainzu, filozofkinjom i prevoditeljicom Brigitte Kleidt koja mi je predbacila što sam prešao »iz jednog fašizma u drugi«. »Ali ja sam došao u Istru«, odgovorio sam. Bila je zatečena, a nakon što je godinu dana kasnije prvi put posjetila Istru, uvjerila se da sam bio u pravu. Takvo što ne bih mogao reći ni za jednu pokrajinu u Hrvatskoj.

Volio bih da sam još više usamljen

- Stvarnosna proza u novijoj hrvatskoj književnoj produkciji s jedne strane i snažan utjecaj Milorada Pavića na noviju srpsku književnu produkciju s druge, grubo rečeno, dvije su najzastupljenije poetike dvaju književnih prostora. Osjećate li se ponekad zapostavljeno i usamljeno kao pisac s izrazito samosvojnim, originalnim stilom koji ne podilazi trenutnim književnim trendovima?

- Slabo pratim i jednu i drugu književnu produkciju, od mlađih hrvatskih pisaca blizak mi je Igor Štiks. U Zagrebu, na promociji, govorio sam o njemu i njegovoj knjizi Elijahova stolica. Također sam čitao zbirku pripovijedaka U što se zaljubljujemo mladog hrvatskog pisca Romana Simića, proza je apsolutno sjajna. Od mlađih srpskih pisaca znam jedino Sašu Ilića, na njega nema nikakva utjecaja Milorad Pavić, bolji je od Pavića. Što se moje pozicije tiče, gotovo je blizu onoga što sam htio; volio bih da sam još više usamljen i još više zapostavljen, jer to je najbolji način da netko jednom nabasa na vas i pronađe za sebe ono što nije znao da postoji. Otkriće neke knjige za mene je uvijek bilo ravno otkriću kontinenta.

Ignoriram pripadnost i ostavljam da se time drugi bakću

- Cjelokupna Vaša književna produkcija još uvijek se u Gradskoj knjižnici u Puli vode pod signaturom »južnoslavenska književnost«. Gdje biste Vi sebe kao pisca smjestili?

- Pisac može izabrati književnost kojoj pripada, ali ako ima bilo što dvojbeno oko njegova imena, uvijek će se naći oni koji će to razvrstavati prema nekim svojim mjerilima, u nekim novim okolnostima, tako da je oko toga najbolje suzdržati se. Vladan Desnica inzistirao je na tome da je hrvatski pisac, ali svejedno, još 80-ih godina u Beogradu je uvršten u ediciju Srpska književnost. Iskreno, ne vjerujem da će se baš nešto otimati oko mene, bit će prije da neće znati što sa mnom. Divno je rekao David Albahari, »da je pozicija nevidljivog ili slabo vidljivog stvaraoca - nešto najbolje što se piscu može dogoditi«.

Sređujući svoju dokumentaciju, ovih dana sam našao neke podatke da su me negdje u prvoj polovini 70-ih godina tjerali iz srpske književnosti, bili su mi dali jednu nagradu, pa su je uzeli, knjigu su izbacili iz knjižnica, nisam više bio član Društva pisaca, pa sam sljedeće knjige objavio u izdavačkoj kući Naprijed u Zagrebu. S početka 90-ih godina ponovno kreću napadi, Ekspres politika donosi naslov da sam »hrvatski kadar na privremenom radu u Beogradu«, tako da sve više stječem dojam da me oni tamo neće, a ovi ne prihvaćaju, barem kad je riječ o tzv. službenim programima. Naravno, moji prijatelji, mnogi čitatelji, ovdje kod nas, u Hrvatskoj, doživljavaju me kao svog, kao prijatelja, to mi je dovoljno, član sam HDP-a, pišem na hrvatskom, moje knjige dobivaju potporu Ministarstva kulture.

Potpuno razumijem tu potrebu da se nečija pripadnost odredi, unatoč tome što ignoriram pripadnost i ostavljam je da se time drugi bakću. Meni uopće ne smeta kad ne znaju kamo sa mnom, jer znam što sam i tko sam. Što se mene tiče, uvijek sam imao isti recept, pa ako hoćete i nacionalni status, a to je da pripadam onima s kojima dijelim sudbinu, a kako ćete me vi zvati, Srbinom, Hrvatom, Crnogorcem, bojim se da više nije moj problem. Nacije su i tako mit, a o meni je Predrag Matvejević pisao davnih godina da sam »oskvrnitelj mitova«.

Share this post


Link to post
Pa, mislim da je i tebe rat skosao u onim nekim bitnim godinama, mislim da su nam afiniteti s fakultetskog područja bliski i mislim da si pun gorčine, zbog čega ti sve to ne liježe baš najbolje.

Naravno, mislim da si krući i strožiji tip od mene (zbog toga ništa bolji, niti lošiji, jednostavno drugačiji), a što se tvojih istarskih prijatelja tiče nedovoljno iskren.

Uprkos tome sto sam ti napisao da te se moj odnos sa mojim prijateljima ne tice jer nema nikakve veze sa onim sto se ovdje pise ti opet drsko i bezobrazno u nedostatku argumenata raspravu skreces na licni nivo. Mene licno ne zanima niti me se tice koji su tvoji motivi da ovdje iznosis ono sa cime se ja ne slazem, da li je to zato sto ti se djed ili neko drugi cetrdest i neke smrzavao u dubokom lickom snjegu, ili ti je prijatelj ili rodjak patio od proljeva dok ga je autobus vozikao na licki front ili zato sto volis tulume po spaljeneim lickim zabitima poput Bruvna. Naprosto to je tvoj licni odabir, a moje je da li da se sa tim slozim, da li da naprosto ignorisem ili da iznesem svoje, drugacije vidjenje bez uvodjenja licnog u raspravu. Tvoje nije da procjenjujes i dajes sudove moga vrlo licnog odnosa sa mojim prijateljima, poznanicima, pa i neprijateljima. A, sto se tice rata,samo ovoliko: uprkos oziljcima ja sam od one sorte Krajisnika kojoj je generacijski namijenjeno da gradi sve iz pepela, a nedace ih cine snaznijima i uspjesnijim. Za razliku od tvoje PTSP pobjednicke ekipe mentalno sam potpuno zdrav, a procjene mi nisu zamucene. Svijet je danas postao globalno selo ma koliko to zvucalo otrcano i ne samo da je putem suvremenih sredstava komunikacije lako razmjenjivati informacije vec je i fizicka komunikacija postala izuzetno laka. Postoje na ovom forumu i ljudi koji na odredjenim prostorima borave duze ili krace, ali u kontinuitetu dovoljnom da o tom prostoru donesu odredjeni sud, ma koliko se tebi to ne svidjalo.

Lokalni Romi iz Rijeke najpovoljnija su (novcem) varijanta za svadbe po Istri.

Mislim da bi to trebalo biti logično.

Diljem Rvacke trešti turbo-folk, ali ne i trubači. To ne.

Gdje to "Kočani orkestar" u Hrvatskoj, osim Istre, Rijeke i Zagreba može uopće nastupiti, a kamoli u sklopu službenog programa općinske ili gradske proslave?

Ajde ponovo: Kocani orkestar" (makedonski) i lokalni Romi iz Rijeke, te lose kopije srpskih turbo folkera su trend po cijeloj Rvackoj i nastupaju za vasu publiku, a ne dokaz da Srbi imaju siroka ljudska prava.

Ne rece mi sta bi sa onim srpskim zastavama na ulicama u svadbenim povorkama sa trubacima? Bice da su od zime zaboravljene u INK..

E, vala....da, ali je tako. Glupost je univerzalna, o ovoj sve strane iz svojih pragmatičnih razloga šute, ponavljaju istu laž, a ja imam pravo na ovoj virtualnoj brbljaonici reći da je to - glupost.

Ajde sad polako. Moje pitanje je bilo zasto ljudi cije sam citate naveo, a nisu desnicari i Tudjmanovi promidzbenjaci tvrde da je u Istri bio najveci odaziv na mobilizaciju. Odgovor broj 1:

Jedni zato što im odgovara to da u Istri postoje 'pošteni Hrvati', a drugi kako bi dokazali da time što su Istrijani, nisu izdajnici, crne ovce....

Nakon sto ja napisem ovo:Ljudi koji su se svjesno u ratno vrijeme dovodili u situaciju da im egzistencija bude ugrozena jer za svoje hrvatstvo kako ga shvaca poludjela rulja i kvazintelektualni sovinisticki sljam nisu davali ni pet para/lipa nasli sada skoro 15 godina nakon rata dokazivati svoje hrvatstvo uzimajuci u usta nesto sto je za tebe izmisljotina Ivana Tolja i Susak/Tudjmanove promidzbene kuhinje... E, vala...

Odgovor broj 2:

E, vala....da, ali je tako. Glupost je univerzalna, o ovoj sve strane iz svojih pragmatičnih razloga šute, ponavljaju istu laž, a ja imam pravo na ovoj virtualnoj brbljaonici reći da je to - glupost.

;D ;D ;D Znaci ljudi koji nisu tudjmanoidi, koji mogu biti sve samo ne zavodljivi

Share this post


Link to post
Diljem Rvacke trešti turbo-folk, ali ne i trubači. To ne.

Kad smo vec kod trubaca nije bas ni to sasvim tacno, eto utjerao vam ga je Brega preko Severine na finjaka pa treste trube i cisti srpski melos sirom hrvatske ...

Share this post


Link to post
Ne rece mi sta bi sa onim srpskim zastavama na ulicama u svadbenim povorkama sa trubacima? Bice da su od zime zaboravljene u INK..

Haha, vidiš ja izbjegavam osvrt na tu jednu iznesenu tvrdnju, dok ti izbjegavaš osvrt na otprilike polovicu mojih pitanja iz prethodnog posta.

Trubači i srpska trobojka u svadbenoj povorci, nešto je što sam vidjeo.

Moja riječ protiv tvoje. Što tu imam osim vlastitih oči i kako da argumentiram?

ili zato sto volis tulume po spaljeneim lickim zabitima poput Bruvna.

Što ti nećeš proglasiti tulumom?

U zloći si fleksibilan i maštovit. Mora se priznati.

http://www.udruga-kameleon.hr/tekst/770/.....

Inače, nisam neki pobornik takvog načina života. Festival sam usput posjetio te 2001. godine. Došao sam na nagovor prijatelja, koji su mjesto te godine centralnog evropskog rainbow festivala, izabrali, organizirali. Uglavnom se radi o (tada) dečkima, koji žive u Puli, Istri, a uz taj kraj ih vežu korjeni, uspomene iz djetinjstva.

U životu se nisu odlučili za suvremene, aktualne, djelotvorne, che-guevarovske metode, nego za harlekinstvo.

ja sam od one sorte Krajisnika kojoj je generacijski namijenjeno da gradi sve iz pepela, a nedace ih cine snaznijima i uspjesnijim. Za razliku od tvoje PTSP pobjednicke ekipe mentalno sam potpuno zdrav, a procjene mi nisu zamucene.

Joj, ovo je tako nepretenciozno i skromno. Neka vide, pa se posrame svi oni egomanijaci, konvertiti i fikusi.

Za razliku od tebe, niti u teoriji, neznam što su stodvadesetice, pa neznam što bih radio u PTSP ekipama?

Znaci ljudi koji nisu tudjmanoidi, koji mogu biti sve samo ne zavodljivi

Share this post


Link to post
Trubači i srpska trobojka u svadbenoj povorci, nešto je što sam vidjeo.

Moja riječ protiv tvoje. Što tu imam osim vlastitih oči i kako da argumentiram?

Ne mozes nikako argumentirati kao i sve ostalo sto nisi mogao. Pokusao jesi, ali si

Share this post


Link to post

Glas Istre....

Sretno....

RIJEČ GLAVNOG UREDNIKA U POVODU 65. GODIŠNJICE IZLASKA PRVOG BROJA GLASA ISTRE

Glas Istre ostaje nezavisan i svoj

U kolovozu 1943. godine, dakako ratne i krvave, na brdima ponad Crikvenice rođeno je antifašističko glasilo naroda Istre - novina koju i danas, 65 godina kasnije, držite u ruci i čitate.

I dok neki vjeruju da su zrele godine Glasa Istre dovoljan razlog da ga se ovakvog kakav jest - baš kao i univerzalnu poruku antifašizma, okosnicu njegova djelovanja daleke 1943. jednako kao i 2008. godine - pošalje u mirovinu ili pretvori u nešto što on po svojoj prirodi nikako ne može biti, sada i ovdje poručujem: Neće ići! Glas Istre je mlađi, življi, žilaviji i više svoj nego ikada ranije, a istarski antifašizam nije samo prazna fraza koju ćemo, poput službenih garnitura na svim razinama, prigodničarski, više deklarativno nego principijelno, izvlačiti iz ormara samo da bismo se dodvorili antifašističkim borcima, koji su se na život i smrt borili da bismo mi danas i pokoljenja sutra imali slobodnu Istru, slobodnu Hrvatsku.

Otkud ovakva retorika uz 65. obljetnicu Glasa Istre? Otud, poštovani čitatelji, što fašizam u Hrvatskoj, kao uostalom i u svijetu, nije umro, samo se danas manifestira na drugačiji način, u drugim oblicima, ali ipak kontinuirano, gotovo svakodnevno. Ne želim uspoređivati krvavu borbu naših nonića u Drugom svjetskom ratu s aktualnim manifestacijama fašizma u Istri i Hrvatskoj, među ostalim ustoličenim i u brutalnom hibridu estradnog kiča i zastrašujućih nacionalističkih i ustaških poruka, koji si je »umjetničko« ime nadjenuo po stroju za ubijanje. Ali i radi samih naših djedova, koji su se borili i dali živote za slobodu, valja osuditi fašizam u hrvatskom društvu, pa makar on negdje i samo tinjao, jer je prilika za njegovo rasplamsavanje mnogo, a onih koji će ga jasno i glasno osuditi, ne samo riječima nego i kaznenim prijavama, malo.

Antifašizam je, dakle, bio i ostao temelj Glasa Istre, ali Glas Istre je i puno više od antifašizma. Boljka hrvatskog društva danas nije samo fašizam, već su to i korupcija, nepotizam, nikad provedena revizija pretvorbe, rasprodaja zemlje i poduzeća stranom kapitalu, visoki troškovi života i male plaće, obespravljenost radnika i umirovljenika, da spomenem samo neke, na što će Glas Istre i dalje ukazivati. Jer, da se poslužim parafrazom prerano preminulog kolege Dražena Vrdoljaka, dubina brazde koju je za sobom ostavio i ostavlja svakodnevno u svakom istarskom kutku daje Glasu Istre reputaciju institucije duboko ukorijenjene u tkivo Istre - svojevrsnog conditia sine qua nona Istre - koja ponosno, pod svaku cijenu pronosi istinu.

I upravo zato Glas Istre ostaje potpuno nezavisan i samo svoj, u uređivačkom jednako kao i u vlasničkom smislu, jer, valja podsjetiti, ova se novina znala oduprijeti beskrupuloznim nasrtajima moćnih eksponenata vladajuće garniture 90-ih godina za preuzimanjem novine, a to čini i danas, kada pritisci stižu u rukavicama, no s vrlo jasnim ciljem - preuzimanja kontrole nad malom i regionalnom, ali iznimno utjecajnom lijevom novinom. Kao što rekoh, neće ići.

Dražen DOBRILA

Share this post


Link to post

Likovanje, pobjeda, nemoć neprijatelja....

To je ovaj tvoj tekst.

Onaj moj posljednji, jeste malkice konfuzan i neinspiriran, ali ne zato što sam se našao pobjeđen, u nedostatku argumenata, pred tvojom razumnom skromnošću, nego možda zato što sam si dao truda da odgovaram na poslu, u petnaest minuta.

Likovanje, pobjeda, nemoc neprijatelja?!? ::) ::(

Pa, ti shvatio ovo kao rat i zustru bitku.

Share this post


Link to post
Ako ti je sugovornik na tako niskom stupnju, odakle motiv da uporno odgovaraš?

Da smatram da si tako bjedan sugovornik, ja bih odustao.

Odustao bih ja odavno da se ovo pise negdje drugdje, nekom istrijanskom ili sajtu "prijatelja zemlje", ustvari ne bi se ni osvrnuo na to, ali ovdje na sajtu koji je izrazitog lokalnog, Krajiskog

Share this post


Link to post

Jako sam znatiseljan Bepo sta je to napisao RR pa ako ti nije tesko nesto od toga samo citirati. Hvala

Inace moracu te malo Bepo prizemljiti na zemlju jer kao je...i

Share this post


Link to post

Obasipaš me svim i svačim, nakon gluposti, zločinaštva, nemorala, bijede, sada sam i manipulator, uljez, koji tebe tvoje prijatelje i zemljake, uznemirava laudama o zlikovačkoj regiji.

Na ovom sam forumu dugo. Nastojim poštivati pravila.

Na otvaranje podforuma s istarskim temama, pozvan sam od strane vlasnika sajta.

Taj sam iskreni poziv, iskreno prihvatio. Srcem i dobrim namjerama upustio sam se u kreiranje jednog malog, kako god ti to doživljavao, nepretencioznog foruma.

Do ovog tvog obračuna samnom, na njemu nisam pisao opširnije komentare.

Prenosim vijesti.

Ali, ne bilo kakve istarske lokalne vijesti, nego uvijek nastojim prenositi samo one koje bi mogle, bez obzira radi li se o zabranama Thompsona, slijetanju JAT-ovog aviona na pulski aerodrom, ili koncertu Zdravka Čolića u Areni, zainteresirati ponekog Krajišnika, Srbina iz Hrvatske.

Moja je namjera kao moderatora, da ovaj novi podforum bude mjesto na kojem će se pisati o životu/suživotu Srba i Hrvata u Istri, ali i mjesto na kojem će se naći univerzalne teme vezane uz ovu regiju, a to su regionalizam, multikulturalizam, multietničnost, ekumenizam, egzil.

Među ostalim Istra nije tek nesto, što

sa Krajinom ima veze samo po tome sto su stanovnici toga necega ucestvovali u ratu protiv tih istih Krajisnika,
, već regija u Hrvatskoj, poput Slavonije, Dalmacije, Like, Gorskog Kotara, Podravine, Primorja....regija u kojoj ako ništa drugo, žive i nekakvi Srbi.
ali tvrditi da je svaki pedalj isti sluzi za jeftinu floskulu

Onom svojom rečenicom upravo sam želio ukazati na to, da Bruvno i Mazin nisu Ovčara i Potočari. Ta tvoja usporedba je blago rečeno neumjerena.

Uostalom, sto to niste drzali u Kresini ili ako vec volite Liku u Brusanima ili Pazaristu?

Zbog prirode, zadivljujuće prirode.

Lokaciju su izabrali ljudi iz Pule. Porijeklom iz Mazina, Mirkovaca, Pazina, Srba i okolice Knina.

Imas dodatnu olaksavajucu okolnost sto vojsku sluzio nisi, a vidim ne baratas bas dobro ni sa vojnom istorijom, ali za tvoju informaciju postoje jedinice, postrojbe borbene, dakle one koje idu u direktan okrsaj, a postoji i ono sto se zove logistika. Bez inzenjeraca, magacionera, kuvara i ostalih pozadinskih i logistickih jedinica jedna vojska ne vredi nista. Ili mislis da oni nisu vojnici i da se njihov angazman u tom nakaradnom zanatu ubijanja ne broji? Ti svjesno ili iz neznanja u ucesce u Oluji ubrajas samo dejstva jedne kopnene, pjesadijske brigade, a sada nakon sto sam ti podastro cinjenicu o postojanju jos jedne 154. brigade pokusavas da negiras bilo kakvo ucesce ostalih navedenih "postrojbi". O ucescu avijacije sa Pulskog aerodroma i ostalih nekopnenih borbenih jedinica mislim da je bespredmetno pisati, pogotovo tebi koji si zaista toliko zasljepljen da niti najcvrsci argument niti dokaz nezelis prihvatiti.

A kad smo vec kod pulskih vojarni i fortifikacija budi uvjeren da o njima znam

Share this post


Link to post
Obasipaš me svim i svačim, nakon gluposti, zločinaštva, nemorala, bijede, sada sam i manipulator, uljez, koji tebe tvoje prijatelje i zemljake, uznemirava laudama o zlikovačkoj regiji.

Regije iz koje su dolazili njeni stanovnici naoruzani u uniformama neprijateljske vojske sa ciljem da RATUJU protiv mene i gore spomenutih mi prijatelja, rodjaka i zemljaka. Ili su ustvari s puskama, minobacacima i tenkovima dolazili da nam nude "mir i dobro", ljubav prema planeti Zemlji, a sve u duhu "mjesta za ljude dobre volje".

Do ovog tvog obračuna samnom, na njemu nisam pisao opširnije komentare.

Moga obracuna sa tobom? Moj prvi upis ovdje je bio konsenzus sa

Share this post


Link to post
Regije iz koje su dolazili njeni stanovnici naoruzani u uniformama neprijateljske vojske sa ciljem da RATUJU protiv mene i gore spomenutih mi prijatelja, rodjaka i zemljaka.

Iz te Vam regije nije dolazio nitko, do početka 1992., kada su poslani, naoružani, u uniformama, sa ciljem da ratuju protiv tebe i tvojih prijatelja.

Ili su ustvari s puskama, minobacacima i tenkovima dolazili da nam nude "mir i dobro", ljubav prema planeti Zemlji, a sve u duhu "mjesta za ljude dobre volje".

Slobodno kroji.

Moj prvi upis ovdje je bio konsenzus sa

Share this post


Link to post

Glas Istre, 15.09.2008.....

ZAVRŠILI »MIRAMIDANI«

Ratni veterani kao graditelji mira

GROŽNJAN -

Jučerašnjim rastankom više od 50 sudionika završili su prvi grožnjanski Miramidani, dani posvećeni izgradnji trajnog mira na prostoru bivše Jugoslavije, koji su okupili predstavnike niza nevladinih mirovnih organizacija te 15-ak ratnih veterana iz Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske.

Samo neke od tema brojnih radionica i okruglih stolova bile su veterani i mladi, što je danas mirovni rad i kako ga približiti građanima. Bilo je riječi i o nacionalnim i etničkim manjinama te mirovnom obrazovanju. Zanimljivu radionicu o ženama braniteljicama kao nevidljivim ratnicama vodile su veteranke Andreja Kraljević Mišić i Ljiljana Canjuga, aktivistice zagrebačke Inicijative izgradnje mira i suradnje (iZmiR). Prikazan je potresni dokumentarni film »Pticu ti ne čuješ« sarajevsko-beogradskog Centra za nenasilnu akciju, u kojem Bošnjaci i Hrvati govore o svom iskustvu rata i progonstva, o vlastitim strahovima i nadama, ali i otkrivaju kako danas žive s pripadnicima druge vjere i nacije. Službena premijera filma tek će uslijediti, a njegov autor je Nenad Vukosavljević.

Specifičnost ovog susreta je aktivno sudjelovanje ratnih veterana triju zaraćenih strana i isticanje njihove uloge u izgradnji i očuvanju mira, što je bio i moto prvih Miramidana. Naime, suvremeniji pristupi gradnji mira naglašavaju važnost veterana u tom procesu, budući da su oni najizravnije iskusili traume rata te mogu najintenzivnije na sprečavanju budućih sukoba. Jedan od ciljeva susreta bio je i poticanje dijaloga između ratnih veterana s jedne i mirovnih aktivista s druge strane jer su neka dosadašnja iskustva pokazala da dvije skupine jedna drugu često pogrešno percipiraju.

Domaćin četverodnevnog susreta bila je mirovna udruga Miramida sa sjedištem u Grožnjanu, predvođena Goranom Božičevićem i Anom Bitoljanu. Božičević je najavio Miramidane i iduće godine, uz planirano povećanje broja sudionika, napose ratnih veterana. Valja istaknuti i veliki doprinos skupine mladih Vukovaraca, inače sudionika raznih nevladinih programa protiv nasilja, kao i pakračke udruge Delfin.

M. D

Share this post


Link to post
Iz te Vam regije nije dolazio nitko, do početka 1992., kada su poslani, naoružani, u uniformama, sa ciljem da ratuju protiv tebe i tvojih prijatelja.

A sta bi sa onom bjezanijom preko granice kad su na sve nacine odbijali ici u rat? Pohvatalo ih dovoljno? Za 2 pjesadijske brigade na front u Liku i jos nesto pride za one u gornjem postu navedene "postrojbe".

Share this post


Link to post

Ne vjerujem da se radi o domaćim stanovnicima, jer istarski Hrvati su ipak u neku ruku više slični Italijanima nego balkanskom narodu.

Moguće je da jednog dana i Istru zahvati taj talas, ali to će biti samo zato što je HDZ planski doseljavao hercegovačku bagru, tj. samoprozvane "Hrvate", tačnije pokatoličene Srbe. Baš kao što je RR rekao, nema goreg od onoga koji nosi srpsko prezime, a hrvatsko ime.

Nije da sad ja nešto njih branim, ali dozvolite mi da vam ispričam nešto. Prije nekoliko mjeseci, upoznao sam jednu djevojku iz Istre. Vrlo čudnih shvatanja, mora se priznati. Mrzi hrišćanstvo, mrzi Crkvu, komunistički je orjentisana, a ponajviše mrzi Pavelića i ustaše. Međutim, ne voli ni Srbe, a smatra ih krivcima za ovaj rat i podržava nezavisno Kosovo(a inače mrzi Albance i Grke)

Pitam je gdje je rođena, ona kaže da je rođena u Istri. Međutim, primijetim ja da ona nije baš toliko "pitoma" za nekoga sa tog podneblja. Miriše mi nešto na Balkan i to puno. Pitam je odakle je, a ona mi odgovori kratko i odsječno-Iz Čapljine, Hercegovina.

Tu sam zaključio da je gen čudo i da je uzalud što je ona rođena tu. Ona nije naslijedila onaj hercegovački mentalitet pun mržnje jer nije rođena tamo, ali ipak je u njoj ostalo mržnje.

Tuđman je znao kakvi su Istrijani, znao je da su oni kulturno daleko bliži Italiji i znao je da oni češće za sebe kažu da su Istrijani nego da su Hrvati. E onda je odlučio da promijeni to i naselio je koga je naselio.

Nemojte vi misliti da vi možete pripitomiti pokatoličene Srbe iz Hercegovine i Dalmacije. Oni su ispunjeni mržnjom jer znaju da su Srbi, a istovremeno ih pravi Hrvati koriste dok im valjaju, pa ih odbace kao krpe. To je i uzrok tolike mržnje i zlobe kod njih.

Share this post


Link to post

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

Loading...
Sign in to follow this