• Announcements

    • dj-zombi

      Nove knjige   07/18/2016

      U sekciji foruma "Krajina u knjigama" postavljeno dosta novih knjiga, obavezno pogledati:    6. Licka divizija - ratni put
       Kordun i Lika u NOB
       Kotar Slunj i kotar Veljun u NOR i socijalističkoj izgradnji
       SJENIČAK KRONIKA KORDUNAŠKOG SELA   Ove knjige kao i jos stotine drugih mozete takodje naci i u sekciji sajta "Dokumenti" http://www.krajinaforce.com/dokumenti/index.html          
Sign in to follow this  
Followers 0
SrboPeuljanac

Jos uvijek ona ista budala - Price...

153 posts in this topic

Do neke slijedeće prilike..

Svi Dinarski grobovi, što nepokopani i neopojani zemljom razasuti ležite...
Na krvi, iz koje vaša krv izrasta...
Mile uspomene...za vas...koji nam ih dajete...

Za one koje ne vjeruju...onima koji ne mogu...
Za Acu, Dušana, Miška, Danila, Dragana...i sve naše bolove...

Devedeseta.

Prva, druga, treća i one koje nisu prestale...

Kažu...svašta...

Pjevaju slikama.

Boje pričaju a riječi slikaju.

A nijedan sluha nema.
Pjevaju ljepše nego što ja mogu sanjati...

Ljetna žega i izgubljeni prvi pucanj...za drugi su tukli...za treći ubijali...

Sveti Mihajlo i džukele koje nas dokusuriše...maramica na stihu.
Il je bilo obrnuto?
Stihovi u džepu, duša na rukavu...a smrt kod tebe.

Prilika će uvijek biti...

Ugažena li je prtina opancima brojem kojeg nema više ?

Da se noga...
Ne slomi.

Jer nema tog puta koji nije...
tvrd put...

Do neke slijedeće prilike...pred Bogom.

A ja...odgovor nemam...

Share this post


Link to post

Tri...

A sada ostaju samo Vjera, Nada i Ljubav...ali je Ljuabv najveća od svih...

( pjesma nad pjesmama...)

Slika jedan – VJERA

Ljudi.

U prostim kožunima. Opancima. Zobnicama. Sjedih brkova i poštenih očiju.

Mladež njihova, u odijelima i kravatama koji njih ne prate sa mladežima svojim koje prate sve ono što im ne daju.

Smijeh. Radost. Svađe, one komšijske...prođu...i ostanu zabilježene po smijehu poslije...

Ko kad je Radan pojio truleks namazan paštetom misleći da je truleks kruv...mrtav pjan...šta ćeš. Mislio žena ostavila večeru...

Nikada ga komšiluk nije prestajao zezati...

Zelenilo se Krajinom...mirisalo na sunce i kišu ...koja slijedi...

Jer jedino u Krajini je dolazila kiša poslije sunca...

Ali su Vjerovali...kao i obično...

Slika dva – NADA

Ruka na ramenu.

Nevjerica pogleda u program na televiziji.

Nasilje se počelo pojavljivati.

Ma ne vjerujemo sada...ne u ovo...

Ma ovo se kod ne može desiti. «Ma pusti ih, pjani..par dana i proćiće»... – govorili su mlađi.

«Pa neće valjda ponovo...nema ni četreş` godina...ajme « – vikali su stariji...

Ma neće...nadali su se i jedni i drugi paleći svijeće...

Nada...to je sve što smo imali...

Slika tri – LJUBAV

Rekli su da praštamo ali ne zaboravljamo.

Rekao je da ne sudimo da nam se ne bi sudilo.

Ma nećemo.

Nema problema.

Rekao je da Volimo.

Slika treća...negdje daleko.

Od prvih slika.

A ipak neraskidivo povezanih sa njima.

Slika tri – nas troje nasmijani i vedri ispred nađe kuće u Krajini a Sveto Trojstvo iznad nas i u nama...

Slika tri se nikada neće desiti sem u Veri i Nadi da će se ipak..kad tad...ko zna...

Možda jednom...

Zato se i zove Ljubav – a na slici jedna beba, jedna žena i jedan čovjek...

Koji se Nadaju, Vjeruju i... Vole...

Ma u šta i ma šta to bilo...

Share this post


Link to post

Krajina postoji i pod tuđim nebesima...

Jesen.

« Još malo pa ću biti tata '»

pomislio je na nekoj prostranoj livadi, nepreglednog prostora, u podnožju legendarnih Rocky Mountains'a.

Lijepo ljeto..možda najljepše u njegovom životu...sjećao se nekih ljeta iz nekih čudnih vremena koje Krajinom zvaše...

Tu su nekada živjeli dobri ljudi...mirni...dušom prosti ljudi...i košulju sa leđa dati...ili proletiti onako u žurbi do pekare da uhvate prvi svježi hljeb pa da lete raditi na kombinat...i `jope imaju vremena da ti mahnu rukom...

«Đje si? «..

« Žuuuriiim...»

i zamakne za okuku..i ostane mu samo vrh kape da viri iza planinskog obronka da te podjseti da je stvarno bio tu...

Ala je to davno bilo...

Umire li ikad ?

More biti.

Il se mogu nadati...

A on je ipak prije nekih mjesec dana saznao da ne umire.

Pjesma..mada tugaljiva...ili se tako čini ljudima koji ne razumiju svece...je zaorila kroz njegovu kuću.

Nikada nije čuo nešto tugaljivo...u svom tom vikanju...

Čuo je...u tim čudnim trenucima kada je razumjevao dječiji jezik...da mu dijete govori...

«Tata...stvorio si me, odgojio, vaspitao..a ipak...pričaćeš tuđim jezikom meni...

Reći ćeš , kad ja budem ulazila na vrata spuštajući školsku torbu...»?

«Đe si mila?»

A ja ću reći

«Hi daddy»

«Ajme»-...odskočio je od kreveta kao pas obuzet bijesnilom...kako ružan san...

~ ~ ~

I sjeti se još ružnijeg...da se desilo...to što se desilo...

~ ~ ~

Uf...

Rudila je zora...

Sjedio je na panju i posmatrao kako mu djeca trčkaraju Grlima...stvarno je neko otklonio preostale bombe odatle..možda Sveti Ilija...kojeg toliko volimo ili nam je ostao ta slava...ta zadnja slava u avgustu...ili Sveti Georgije...proljećna slava okupana majskom Ljubavlju...

Pa zar se može sanjati a ne biti u stvarnosti ?

Il...ko zna..možda biti u snovima a misliti da je ovo stvarnost...

A kada je poljubio tjeme svog djeteta..i pogledao u te oči...oči koje gledaju povjerenjem u njegove...

Znao je da je to jedini pravi san...

Postoji Krajina i u čudnim predjelima...

Dokle je god ima u takvim očima...

Nevinim...

Krajiškim!

Share this post


Link to post

SVE SE MJENJA...SEM NEPRAVDE...

Bila jednom jedna 1988- ma godina, za kojom mnogi ljudi i danas uzdišu govoreći da ljepših godina nije nikada bilo, niti će biti. Kao, eto, cvjetale su ljubičice, i to bijele tada, nikada mirnije, nikada toplije. Jutra više nisu ista kao što nekada bejahu, popodneva su tmurnija i maglovijtija sada, makar nam i sunce sijalo, a o večerima da se ne govori...ispunjena teškim uzdasima, nemirnim pogledima i tjeskobom koja se zavuče sa tobom pod jorgan i nikako da te pusti da na miru spavaš...

Razumljivo, razumljivo, ne vole ljudi da se sjećaju ružnih stvari, vole da preuveličavaju, pa i iz gorkih uspomena izvuku i zapamte samo ono što sjećanje može da ti pretvori u neki osmjeh pomalo sjetne tuge na umornom licu...ili da jednostavno zaborave, ko to voli živiti sa ukusom pelina u ustima ?

Niko, pa eto ni ja...ali pojave se tu i tamo, u skrivenim i dobro zaključanim ladicama sjećanja, odbljesci i one prave, drugačije istine, one koje se eto ne želimo sjetiti, one koje se bojimo, one istine koja bi nam mogla možda još više pokvariti ionako loše i mrzovoljne dane...

A ta istina je izgledala ovako – bilo je te a i ranijih godina stvarno nezaboravnih dana, za kojim i vrijedi žaliti i pričati o njima da se ne bi zaboravile, ali...bila je jednom i jedna mala, zapuštena Crkva na jednoj maloj uzbrdici, oronula, sama, sa koje se ljuštila boja a krov propadao, jedna Crkva koja je zvala ljude da uđu, da se raduju, da se druže, vole i praštaju, Crkva u kojoj su dvije jedine, stare preostale Ikone same plakale na zidovima, Crkva u koju ljudska noga nije godinama kročila, skoro dvije decenije, Crkva kojoj je i brava zahrđala a možda i ključ zagubio...

Sve i da su htjeli, a malo ih je htjelo, sem po koje pognute bake, još i tada zavijene u crno, ili nekog zamišljenog đeda čiji pogled je još uvijek dopirao daleko iza lažnog sjaja tadašnjeg srećnog vremena sjećajući se kada je narod s veseljem ulazio u tu istu Crkvu...sve i da su htjeli, nisu smjeli da uđu.

A nije im tada tuđin branio, tuđina nije ni bilo tije dana, nego im branio rod rođeni, koji se kleo u jedno drugo ime, u ime koje je bilo eto, najveće ikada rođeno na onim prostorima a ne u Gospodnje...ma ne samo branilo, to je i tuklo kada spomeneš da bi ušao u Crkvu, to je galamilo i s podozrenjem gledalo kada se čak i nesvjesno prekrstiš onako u priči, kada neko zlo čuješ, to je prijavljivalo da si nepodoban i ko zna kakav špijun jer nisi skidao kapu s glave kada prođeš ispod slike tog najvećeg junaka...

Bio je jednom i jedan dječak kojem su se stalno čudili zašto se baš tako zove i kako uopšte javno smije tako da se predstavi, dječak kojeg su izbacivali iz škole jer nije htio da uči marksizam, koji je na tim časovima umjesto tih njihovih knjiga vadio Jevanđelje na sto i nije obraćao pažnju na galamu profesora, jedan dječak koji nije stajao mirno i ukopano u mjestu u tri i pet popodne tamo nekog dana u maju nego je nastavljao da šutira na koš, pa je ponekad polomljen zbog toga odlazio sa stadiona...dječak koji nikada nikoga nije mrzio, ali je volio svoje, i zbog te Ljubavi tučen i proganjan bio...pa mu se u neko doba, nekoliko godina kasnije izvinjavali i vikali da se ne ljuti na njih..a ljutio se nije svejedno, uvijek mu samo žao bilo zbog tog neznanja...

Bila je i jedna 1990-ta, kada si još uvijek morao ići služiti pod zastavom i slikom tog najvećeg, i kada su primjetili da mu se usne ne pomjeraju na zakletvi i da je gledao negdje u stranu i nije obraćao pažnju na neku novu galamu nekih novih učitelja, samo što ovi nisu nosali knjige uza se nego zvijezde na čelima i uniforme na leđima, čak su ga i te godine tukli, u pritvore stavljali, izbacivali mu robu kroz prozor i tjerali da puze kroz blato po pola kilometra jer je pitao kapetana čete da ga nedeljom ujutro vanredno pusti u Crkvu...i opet tu nije bilo tuđina, opet je to bio njegov rod i porod...

Bilo je i nekih godina osvješćenja, uz momentalno prisjećanje ponekih kako su im slavni preci bili ti i ti, rođeni i bitkovali na tim i tim mjestima, eh da, nisu oni nikada zaboravili i uvijek to u srcu nosili ( ali na čelu zvijezde ), ali im eto, nisu dali, branili im, tukli ih...a dječak se pitao zar to nisu oni isti ljudi koji su njega juče tukli..ali eto, nema veze, neka su, valjda im je jednom i ta njihova batina prikrajčila...ali avaj, kratko to trajaše, brzo narod shvati da su ga opet lagali, da su mu opet prazna obećanja davali, da su im se opet lažno smješkali...i opet nekim čudom bješe tu njihovog roda i poroda koji se nešto puno dogovarao i rukovao sa tuđinom ...

Dođe tako i jedna 1995 – ta, kada se sva ta obećanja i zanos pretvoriše u prah i pepeo, isto kao i kuće i vjekovna ognjišta, kada su se opet spremali na put, ovaj put prema Majci, ali nije baš da svaka majka voli svako svoje dijete...neka djeca su joj draža od druge, nekako ih više voli pa na ovu ostalu slabije gleda i slabije ih i hrani i poji...

Tada je taj dječak smio reći slobodno i bez straha kako se zove, ali nije smio da kaže odakle je, nisu mu branili da nosi Jevanđelje uza se, ali su mu branili da govori svojim jezikom, jer to nije jezik kojim Majka govori...

Bila je i jedna 1999-ta kada su Tarabićeve gvozdene ptice nadlijetale iznad tih novih ognjišta, i opet rušile i palile nemilosrdno i to novo što se možda uz tešku muku i znoj izgradilo... a i opet je bilo tu njihovog roda i poroda kojem je to rukovanje s tuđinom prešlo u naviku, narod i ognjišta im propadali a njihovi novčanici se debljali, baš kao i obraz im, mada je čudo da je mogao još deblji biti nego što je i bio...

I jedna 2008 – ma, kada su narodu iščupali i zadnji djelić srca, i zadnju nadu, i zadnju pomisao na to da bi nekada moglo bolje biti, da bi se nekada možda ipak svi snovi mogli ostvariti, da bi se narod opet nasmijao i vedrih lica hodio kroz život...a rod i porod poručivao da se i ovaj put to mirno prihvati, jer tek sada treba da nastane rukovanje, grljenje i ljubljenje kojem neće biti kraja...

I jedan oronuli dječak koji je sve te svoje nade i želje zaključao i ključ bacio, baš kao nekada što su bacili ključ one stare Crkve, stavio u sanduk i pokopao teškom zemljom, a bilo bi mu drago da i sjećanje može ugasiti onako kao što mu je đed nekad gasio staru petrolejku pa da zauvijek zavlada mrak...jer goreg mraka od ovoga ionako nema...

Jer je konačno i shvatio i priznao da se sve mjenja, pa čak i kamenje...samo nepravda nikada ne...

Share this post


Link to post

Eeeee, kad bi ovakvu moć zapažanja i osećanja imali ljudi koji odlučuju o sudbini naroda ... bravo Strbo @->-

Share this post


Link to post

Pratim ja Srbo vec duze vreme sam citala tvoje pjesme i sto pises na drugim sajtovima i odusevilo me i tvoje pisanje i ko si kao covek

kako ponosno izrazavas se svoje osecaje i djelis sa nama svoju srecu svoje voljene i svoje cerkice i to me odusevilo da tako ponosno jedan covek pise

zato je i meni drago citati i da si dosao ovde da nam pises bit ce uzivanje citati te...

Share this post


Link to post

Bio sam ja Daco, sele, davno ođe...ali nevrijeme naišlo...

Ma prošlo, znamo mi sve prebroditi...čak i Oluje neke...ima ih živih i zdravih...mali broj, ali IMA

Hvala ti mnogo što si tako dušom blagoslovena...

Share this post


Link to post

ISPECI PA RECI ...

Ili “tri put mjeri, jednom sjeci”...kako god, ali ove naše stare narodne izreke su se, bar koliko se ja sjećam, oduvijek odnosile na ono što izgovaramo u datom trenutku...bolje rečeno, na ono što smo trebali izgovoriti nebi li kako ispali mudri ili pošteni, smjeli, prosti, nezlobivi a ipak ne ispasti kukavica, a najbolje bi bilo sve ove osobine nekako strpati u tih nekoliko riječi koje trebamo izgovoriti u nekom, možda i teškom i nezgodnom, momentu...

Ali, ali...ne bi mi bili mi kada bi to tako zaista i moglo, i mada se takođe kaže da lijepa riječ i gvozdena vrata otvara, isto se tako kaže da jezik sječe gore i gadnije od ijednog mača...

Tako da su se mnoge svađe izrodile iz samo nekoliko nepromišljeno izrečenih riječi, svađe do kojih nikada nije ni trebalo doći da su ljudi samo malo razmislili prije nego što su izgovorili te kobne riječi koje su dugogodišnja prijateljstva momentalno pretvarala u dugogodišnja neprijateljstva...ali su se ljudi i znali izvući iz škakljivih i opasnih situacija sa samo ponekom riječu, o kojoj eto opet nisu baš razmišljali, ali im je pala na pamet baš u tom pravom, odlučujućem trenutku, kada je bilo stani – pani, biti ili ne biti...

~ ~ ~

Naš narod je nevjerovatno vješt u baratanju riječima, jezik nam je jedan od najbogatijih na svijetu, možda se još samo ruski jezik može usporediti sa našim po ljepoti i bogatstvu izraza ...ali isto tako i psovki.

Jezik i način na koji se izražavamo nam je ipak, u neku ruku najače oružje, ma šta drugi govorili o raznoraznom oružju ili smrtonosnim hemikalijama, ipak nema gore muke nego kada ti neko onako na finjaka smjesti pa se ti, moj prijane, još dugo vremena poslije toga okrećeš po krevetu i smišljaš način kako da mu vratiš istom mjerom pred društvom, onako kao što je tebi dotični...ili kada ti se neko uvuče pod kožu sa nekom lijepom umiljatom riječju koja dušom klizi isto onako slatko i prijatno kao što niz grlo klizi najbolja rakija koju domaćin čuva samo za veoma važne prilike i veoma cijenjene goste...

Ali, kao što rekoh, nema nam ravna u baratanju tim riječima...sve od nekadašnjeg Vardara pa eto, do nekog možda budućeg Triglava...

~ ~ ~

Kao i svi Krajišnici, moj stari je bio čovjek na svom mjestu..ili eto, skoro na svom mjestu. Ko će nama znati pravo mjesto...

Vrijedan, čestit, oran i upregnuti kad se mora ali i zapjevati svim grlom, dati i pomoći i namjerniku i nenamjerniku, znao je i zasvirati a i za pas zadjenuti, nasmijati se i naljutiti se, popiti i veseliti se ali isto tako i potući se kada mu neko zera žulj prignječi...a visprenosti i brzine na jeziku mu naravno nije nimalo nedostajalo, pa je eto, ponekad bilo neviđene šale i smijeha, a ponekad bi se bome i pola kafane razbilo zbog izgovorenih riječi...

Vuklo se neko lijeno popodne ulicama našeg grada baš kao neka matora džukela kojoj je više sve svejedno pa se više i ne obazire na buve koje ga s vremena na vrijeme ujedaju, narod je nekako bio sav monoton i bezličan, stajali su ljudi na ulicama i ponovo prežvakavali davno ispričane priče, jer se bome već poodavno ništa novoga nije desilo...

Stari i ja smo stajali naslonjeni na haubu auta ispred naše kafane Zvijezde i dangubili baš kao i svi ostali, vatajući tako zjale ne uhvativši naravno nijednu...

Ne znam o čemu je on razmišljao u tom momentu, ali sam ja zato mislio na jednu predivnu našu djevojku s kojom sam upravo tih dana kao nešta ašikovao, ali nije to još ni izdaleko bilo onako kao što sam ja htio da bude..ili se bar meni tako činilo.

A ona je bila ćerka našeg profesora koji me, iz ko zna kog razloga, nije podnosio nikako, ma kako ja spremio lekciju i odgovarao, uvijek je nalazio neku manu a i pitanje na koje ja baš i ne bih znao odgovor...i nikako mi nije bilo prijatno pomisliti na ono što li bi se desilo kada bi on kojim slučajem saznao da se baš ja nešto kao udvaram njegovoj miljenici...

- Klapac -, munu me ćaća laktom u rebra prenuvši me tako iz misli, - ajmo ući u kafanu i popiti nešta, nema ni od ovog blejanja ođe ništa...-

Ajde de, ko to još nije ćaću poslušao...

Sjedimo tako za stolom i nešta pijuckamo, on neki vinjak koliko se ja sjećam a ja neko pivo, pričali ko zna više o čemu, vjerovatno me nešto grdio što nisam ko zna sad šta uradio kako treba oko kuće i na imanju, kad, na moje teško i neugodno iznenađenje uđe baš taj profesor na vrata kafane, kratko je pretraži pogledom i kada nas ugleda, strogim i brzim korakom se uputi prema našem stolu...

Da sam kako mogao u zemlju propasti u tom trenu, ja bih rado...ali nema, sjedi đe si i nadaj se da je pošao ka nama iz nekog drugog razloga, sasvim različitog od onoga na koji sam ja pomišljao...

- Đe si, Bude, kojim dobrom ideš, šta si ubrzo toliko, ajd sjedi ... - reče moj stari prijateljskim glasom. E moj stari...vidio sam ja Budi u očima kojim dobrom ide...

- Slušaj, Peuljanac – reče ovaj bez ikakvog otpozdrava – čujem da se ona tvoja bitanga mota oko moje ćerke, dede da gledaš da se to odmah prekine, taj probisvjet da se više nije primakao njoj ni na dvjesta metara...- izgovori Bude sve u jednom dahu, ljut i crven u licu kao paprika...i sve to dok je ta ista bitanga i probisvjet sjedio tu za tim istim stolom i sve to slušao, ali džaba, isto kao da me nije bilo...

Stari se onako malo počeša po obrazu, pa pogleda đe li je konobar i onako, skoro pa nehajno pogleda u ovoga i reče:

- A ? Šta veliš ti ? Moja bitanga...hmmmm...dobro ajd sjedi, nije kraj svijeta... -

- Ma nemoj ti meni sjedi i ovo ono, nego jesi li ti čuo šta sam ti rekao ? - zavika Bude još jače...

- Tako veliš... to se oni kao nešto muvaju, - kaza stari sad već malo ozbiljnijim glasom, a od tog odgovora se Bude još više zacrveni...

- Ama šta muvaju, majku mu j...., ja ti govorim a ti meni... - ali ne stiže on završiti rečenicu, prekide ga ćaća...trznu onaj vinjak pa ustajući reče:

- Ma šta se uzbuđuješ, pusti nek se j... djeca... -

Tog popodneva su ljudi konačno imali opet nešto pričati a poneki se i smijali do besvjesti o nekom novom događaju koji se desio u gradu i kako se još dugo u Zvijezdu nije moglo ući od srče i polomljenih stolica...

Ali, nije to bio jedini biser moga staroga...

~ ~ ~

Prevreo je dan bio za ikakve veće aktivnosti, lijeno sam se izležavao na terasi kod kuće a stari je sjedio pored mene i čitao novine...vrućina je bila zaista neizdrživa, tako da za promjenu se mami nije dalo ništa teško kuvati, o nekom mesu nije bilo ni govora i ona odluči da nam spremi za ručak samo neke lagane salate, čega je ćaća bio žestoki protivnik, bez mesa nema ni jela, kako je on govorio, ali je i njemu bilo prevruće da se sad raspravlja sa ženom, pa je pustio da radi šta joj je volja...

Tako da je mater sišla u baštu koja je odmah bila ispod kuće da nabere nekakvog paradajza valjda i ko zna šta još da pripremi jelo...

I kako je ona tako brala po bašti, baš u tom trenu odnekud izbasa komšija Markan, pjan ko letva, jedva ga je zemlja držala na sebi a cesta se suzdržavala da se ne digne i odvali ga po čelu, ugleda on moju staru u bašti, nasloni se na ogradu, zagleda li zagleda pa onako promuklim glasom i zadebljanog jezika reče :

- Ajme, ajme, ala si dobra, komšinice moja, ih što bi ja... -

Mater se trže ko oparena, taman da mu odgovori, ali bijaše stari brži...

Markan nije ni pogledao nako pijan prema terasi, tako da nije ni vidio ni ćaću ni mene pa je on to eto tako, bećarski, kao pravi lola se udvarao komšinici, bez straha ikakvog jer nikoga i nema okolo...

A stari spusti novine, zera se nakašlja, pa viknu što je jače mogao:

- O Markane delijo... -

A Markan stade kao ukopan, preblijedi kao kreč preko cijelog lica, prepade se jadan čovjek ko nikad u životu, poznavajući mog ćaću ko zna šta je pomislio, da mu je sada svanuo sudnji dan, da će stari po pušku otići...ma ko zna, samo se čovjek naprasno otrijezni...

- Ajme meni jađenome, nisam ja ništa mislio, komšija... -

A ćaća se samo nako mangupski nasmija, pogleda ga i reče...

- Dobro je kad tako misliš...ja vala tvoju Nevenku ne bih ni štapom dirao -...podiže novine i nastavi čitati...

Odvuče se Markan praćen našim gromoglasnim smijehom pognuto i tačno žalobitno ga bilo i pogledati, baš kao da ga je stari stvarno isprebijao na mrtvo ime...mada mu gore batine od ovih riječi nisu trebale...

~ ~ ~

- Šta imaš ti prvi čas ? - upita me stari vozeći me u sedam ujutro u školu, već sam eto i maturant bio pa sam se baš i zamomčio i ko zna kakve sve marifetluke izvodio, pa je znao da mi se možda baš i ne ide u školu...

- Istoriju -, rekoh ja...

- Ma kakav je to predmet, ionako to sve pišu pobjednici, čista laž...a drugi ? -

- Geografiju. -

- Ništa bolji predmet, koga zanima koliko je velika Argentina...ajmo mi u kafanu na po jedno, ja ću te opravdati... -

- Ma daj stari, jesi ti lud, ma moram u školu, evo sad će i kraj godine, a znaš kakva je i mater s tim pićem i to...

- Daj mali muči, šta se ti brineš uz svog ćaću - ...nasmija se grohotom.

I tako mi ranom zorom u kafanu...jedna tura je stizala drugu, stari i ja pametovali sve u 16...ali bome, nisam ja bio u formi kao on, tako da sam već negdje oko 10 sati zavezao...ma ko mumija, nisam mogao više ništa ni reći...

I šta će stari, uprti me na rame, ubaci u auto i odveze kući...

Unese me poluživog u kuću i baci me na kauč. Mater izleti iz kuhinje i poče galamiti koliko je grlo nosi, psuje sve po spisku, nema šta ne opsova u roku od 30 sekundi a ćaća izlazeći prema vratima, onako kao otužno vrteći glavom, ali smješkajući se sebi u brk samo reče

- Eeeeee jadna majko...kakvu si ti, ženo moja draga, bitangu rodila...pa to nije za povjerovati šta dočekah... -

Laganim i veselim korakom se vraćao putićem prema autu i zdimi nazad u grad...ostavljajući mene na milost i nemilost materinog uragana...

~ ~ ~

;D

Ima te li vi da meni ispričate koji ovako događaj kada riječi nadjačaju djela...ili ih prevaziđu pa se više priča o onome šta se reklo nego o onome što se dogodilo ?

Pozdrav i svako vam dobro...

Share this post


Link to post

Nesto cu vam napisati ovdje... podstaknuta onom Srbinom tvrdnjom... -"Sve mi znamo prebroditi."

Bijah proslog vikenda na Baniji. Majka mi moja isprica, kako cesto sretne mog razrednika i nastavnika iz hrvatskog ili srpskog jezika iz osnovne skole i kako me se on rado sjeca. Rece mi majka da on sada zivi u jednom selu kod onog naseg gradica... i ja sjedoh u auto i krenuh... obici covjeka, od kojeg naucih gramaticka pravila, nacin izrazavanja, pjesnicke figure, stilske figure, knjizevne vrste... i sta sve ne... sto ponesoh i nosim kroz zivot, kao zivo sjecanje na njega...

Ulazim u selo... Hladno je i vjetrovito... Nema ljudi u dvoristima... Zastajem kod jedne kuce, pa kucam na vrata... Izvinjavam se... pitam... Ne znaju. Kod druge kuce... nema nikoga... Gledam iz kojeg se dimnjaka izvija dim... pa stajem tu... Otvara starica, ja joj objasnjavam sta trebam... Zamisli se... Prisjeca... Kaze... zna samo jednog covjeka i zenu, koji su nekada radili u skoli... Eto, mozda su to oni... Upucuje me... da se vratim... na pocetak sela... Stajem pred kucom, koju mi je opisala... Otvaraju se vrata... i poznat lik me promatra, pokusavajuci mi uhvatiti pogled. Njegov stari nacin da dozna sta je to sakriveno u dusi mojoj.

Ulazimo u kucu i pricamo... Kaze, nisu ga vise primili da radi. Ne moze on predavati jezik njihovoj djeci. Ali, priznali su mu radni staz. Neke druge kolege i sa tim jos uvijek imaju problema. Naravno, svaki se rat slomi na prosvjetnim radnicima... I... prica mi on ovako...

-"Eto, sad sam tu, u selu. Ja sam regularno prijavljeni poljoprivredni proizvodjac. Imam nesto pcela, ispecem nesto rakije i dobro. Placam radni staz od toga i zivim. Pa, i to je posao, zar ne? I tu je potrebna metodika i ljubav da bi se doslo do rezultata."

Gledam ga. Prica tako, ali ja vidim da on zaista i misli tako. Nema ogorcenja. Nema tuge. Pogled mu bistar i jasan. Ramena uspravna i ponosna. Sve takvi ljudi mogu prebroditi. I to bez jeda, gorcine i patetike... I... moju dusu zaista taknu ta velicina njegovog srca i snage. Takve ljude vrijedi vidjeti, sresti, popricati s njima. Oni naprosto u tvoje srce preliju optimizam i snagu zivota i stvaranja.

Share this post


Link to post

ŽENO...

Trudim se da nađem neki ljepši, patetičniji naziv za tebe.

A baš ne treba...riječ Žena je više od riječi.

I Bog sami je tako govorio.

Žena.

Postoji li način da te opišem ?

Svašta sam vidio u životu, i smrt, i rađanje, bolesti pa i divne sreće...

Gledam u našu bebu.

Čeznem za njenim glasom svaki minut mog života i možda bi to trebali biti najsrećniji trenuci ovog kratkotrajnog života...

Razapni me sada, ali nisu.

Za malu, skoro neprimjetnu nijansu, ali je ipak tu...

Najsrećniji sam kada vidim tebe.

Svaki put.

Zaboraviće čovjek na mater svoju, i na oca svoga, i na sva blaga ovog svijeta...i otiće ka ženi...i biće dvoje jedno...

Uvijek, cijeli život moj sam vjerovao u te Božije riječi...mada ljudi ne vjeruju, čak i sada me ponekad ubjeđuju da to nije tako...hiljade i hiljade teorija mi govore zašto nije ...i gdje grešim...

I baš me briga.

Ja znam da jeste...jer sam našao tebe...ili ti mene, nije važno...

Moja duša živi u tebi.

Moj otac je govorio da mu je život predugačak...a meni je stvarno prekratak.

Za tebe nijedno vrijeme nije dovoljno...

Koračam ovim putevima uspravan, srećan i ponosan...

Jer znam tebe.

Ženo.

Share this post


Link to post

;) Vidjela sam svasta u ovom kratkom zivotu ,svoje sam prijatelje sahranjivala

gledala njihova opustena lica njihovu mladost koja je kratko trajala a ja znam kaki su bili,

ja sam ih poznavala kaki su bili nikada ih zaboraviti necu jer su tako bili dobri ljudi zeljni zivota ljubavi

a u jednom danu je ta njihova zelja za zivotom ljubavi ,svi snovi sve nade su se prekinule tom smrcu prokletom.

Naucili su me utom kratkom roku sto sam ih poznavala me puno sta je u zivotu najvaznije,

samo mnogi to ne shvacaju mnogi to osetili nisu mnogi lutaju zivotom i ne znaju sta traze

ponudenu srecu kvare sve oko sebe gaze i unistavaju da se pitam ima li jos ljudskoti i malo u ljudima

ima li onih koji ne daju svoju srecu nikome i uzivaju u njoj i sebicno je cuvaju i ponosni su sa njom

tako mi je drago Srbo da ima i takih ljudi kao sto si ti da su tako ponosni sa svojom zenom da osetis taj ponos

kada smo najsrecniji kada se osecamo kraj te osobe ponosni sto je bas ona ta koja je kraj tebe i mozes se ponositi sa njom

u ljubavi pravoj je najvazniji taj ponos kada se mozes sa svojim muskarcem ponositi kada se zena ponosi sa tim covekom taj osecaj je

predivan osecaj koji dusu ispunjava ....taka ljubav donosi coveku srecu da mu je zivot ljep da mu je ta ljubav od Boga data ..

Hvala ti Srbo sto delis ove predivne pjesme i reci sa nama dajes nam veru da jos postoji takih ljudi koji znaju da vole i da budu srecni

i znaju sta imaju da znaju da vole a ne samo da misle da je sreca u drugim nebitnim stvarima koje su samo stvar danas imas sutra nemas

i zivot im se zato cini tako dugackim tako praznim,tako usmaljenim...

Share this post


Link to post

ZLATNO SRCE

Vrijeme.

Jedina stvar na ovom svijetu sa kojom ne možeš upravljati.

Kako god počeo sa njim, lijepo, ružno, prijeteći, umilno i dragim riječima, ili sa potpunom raznodušnošću praveći se da ga ne primjećuješ a sve škiljio prema njemu neće li se nekako umilostiviti...džaba je, ono tjera po svome.

Ništa te ne pita, nisi važan uopšte za njegove tokove, otrese te od neki slučajni trotoar kao što ti otreseš komarca u prolazu...

Ma jok, komarac te ponekad i ubode pa malo krvi ispije, a ti vremenu ne možeš baš ništa, ma ni to malo da mu naudiš. Da možda za promjenu ono malo natekne od tvoje žaoke, a ne obrnuto...uvijek ti natekneš od njegove...

Jednostavno, ti se upravljaš po njegovoj volji, baćo, i nemoj se ni truditi da bude drugačije...ama baš ništa mu ne možeš.

Sad, druga je stvar što ti uopšte ni ne znaš šta je to.

Stvarno, šta je to vrijeme ? Evo, ova sekunda sada što mi je za tren bila u rukama je već postala prošlost, ona riječ koju izgovaram u sadašnjosti već pripada tamnim vilajtima zaborava a neka topla misao ili zagrljaj što očekujem, ko zna hoće li i stići...to vrijeme odlučuje hoću li dočekati ili ne...

A šta će čovjek...svašta i sa tim vremenom...sve misliš da je tvoje, a u stvari...ti si njegovo...

Šetam juče s tobom, svo vrijeme svijeta je moje, ne dam ga i ne dam, zaustavio sam ga svojim čarobnim moćima, ma sada mi ne može ništa, neka se trudi koliko god hoće, ovaj put sam ja jači.

Ti mi daješ takvu snagu.

Ti, ti u cjelosti, ne mogu ništa izdvojiti od tvog bića pa da kažem baš to mi daje najveću moć, znanje i čarolije pred kojima bi se i stari Merlin zamislio...ne mogu reći da je to tvoj osmjeh...ni ruke...ili taj neki čudni pogled s kojim ti zaustavljaš vrijeme bar na tren, za razliku od mene koji mogu još tri puta tako pogledati ali meni ne staju čak ni prijatelji da ih malo duže zadržim u životu kraj sebe, žure za nekim svojim vremenom, a kamoli da zaustavim vrijeme bar malo kao ti...blizina tvoja ili toplota zbog koje se ponekad ljudi okrenu za tobom na ulici...

Ma ne, ne mogu ništa posebno tvoje izdvojiti što me je učinilo da povjerujem u nemoguće, jer sve si ti...sve, svaka čestica i svaka nota udaljenih melodija...

I dok sam ja tako u svom neznanju i sreći zaustavljao vrijeme...puče mi narukvica sa sata...pade i rasu se po ulici...

Satovi...oni računaju vrijeme, oni ga broje, u prah pretvaraju i iz praha uzdižu, prezirem ih iz dna duše jer mi se ponekad čini da su oni prave đavolije sluge tog vremena pa te samo podsjećaju kada jadni čovjek pogleda na te kazaljke koliko je već vremena promaklo...

Stadoh pomalo i uplašen i tužan...stade li to vrijeme...što me prekide u ovakvoj nasmijanoj sreći ?

¨ E majku mu, vidi ovo...pa nisam ga kupio, nema par dana...e jes mi sat, ne zna se...¨

Sat...a šta ćeš, ustaješ po njemu, ideš na posao po njemu, liježeš u krevet po njemu...sve radiš po njemu...po tom predstavniku vremena...samo jedno ne radiš po njemu...

Voliš po sebi...jel vječno ili nije, za trenutak ili dok se ne ugasi sva svjetlost...to je tvoje...Ljubav ne pripada čak ni satovima i svemoćnom vremenu...

¨ Ma šta se odmah sekiraš, nema veze, evo taman smo blizu prodavnica, ajd pogledaćemo za neki drugi...šta si se tako zamislio, kao da svijet stade ? ¨- kažeš ti...

Ma ok, valjda nije. A baš mi nije bilo da idem tragati za nekim novim vremenom kada sam u ovome baš tako lijepo uživao...

Jedna prodavnica za drugom, razgledavamo glasnogovornike vremena, ma koji li je bolji, koji je tačniji, skuplji, jeftinij, bijedniji, odvratniji, duši mrzak...čini mi se da sam pošao u kupovinu sata sa namjerom da nađem onaj koji neću kupiti, a ne da nađem onaj koji hoću....a moja sjenka je hodila za mnom...tiha i radosna kao i uvijek, rekoh li već da mi čarobne moći daje....

Ili sam ja njena sjenka...možda je i to...susret dana i noći tačno kroz raširene ruke sumraka...sastanak tame i svjetla kroz jarke sunčeve zrake...udarac vjetra u krošnje pa se drveće njiše u zagrljaju kao u nekom prisnom plesu...sjenka koju sjenku prati, prepliće se sa njom i kroz igru sjenki postaju samo jedna sjenka....

I u toj potražnji za tom djecom vremena, kako smo ulazili u po koju prodavnicu...između ostalih sjajnih stvari i dragulja zapazih jedan privjesak za lančic...

Jedno srce od zlata, puno, pomalo debeljuškasto, kao da se smješka...prodavnica se polako počela pretvarati u neki drugi dvorac u kojem sam nekada živio, u neko drugo vrijeme kada sam baš takvo srce gledao obješeno na lančiću oko vrata čovjeka kojeg sam volio najviše na svijetu a imao ga je i u grudima...čovjeka kojem su oteli oba srca...i to oko vrata i ono u njemu...

Lagano me dodirnula po ramenu...

¨ U šta gledaš ? Šta je, dragi ? ¨

¨ U ovo srce ovdje...isto ovakvo je tata nosio cijeli život oko vrata...¨

Ne znam koliko dugo ništa nije rekla...možda sat a možda samo tren...

¨ Šta je bilo sa tim privjeskom? ¨

¨ Morao ga je prodati nekome...onda u ratu...da ima kruva kupiti...tako mi bar reče...dok je još živ bio...¨ progovorio sam s mukom....

¨Ehhhh...¨ rekla je skoro nečujno...¨ ajd da nađemo sat pa da idemo...¨

¨ Slušaj...samo ti šetaj po prodavnici...sat ako nađeš, nađeš, ne trudi se puno..satova bar ima a i znaš kakve volim, one što ne rade, može i na neviđeno da mi kupiš...ja moram izaći malo napolje, pa ću te pričekati...znaš mene, samo da zapalim jednu...nisam odavno...a vi ženske ionako uživati u kupovinama...¨' pokušao sam da kao fol šeretski kažem kroz neki slabi osmjeh...

¨Važi, važi, ma sad ću ja to...¨

Izišao sam ispred te ogromne prodavnice i sjeo na trotoar...sunce je još uvijek nemilosrdno pržilo...iz tog tržnog centra je izlazila kolona ljudi, porodica...očevi, majke, djeca...smijući se, u zagrljaju a i vikajući jedni na druge, noseći prepune torbe a neki samo sa jednom skromnom kesom u ruci...ispred očiju su mi promicali predjeli...događaji...dodiri...riječi...vremena...i jedno zlatno srce...koje se smješka...

Izašla je iz prodavnice taman kada je autobus kretao...uskočili smo u njega brzo, ljubazan neki vožač, eto, ponekad neko ima vremena i da pričeka...

Pružila mi je neki sat koji je kupila...i reče...

¨ Za nas dvoje vrijeme neće stati nikada...ne brini...nadam se da ti se sviđa...¨

I dok je neka luda žena u pozadini autobusa pjevala neku pjesmu samo njoj znanoj, pomislio sam da se nikada nemam za ništa brinuti...

Sve dok je tvoje zlatno srce okačeno o moju dušu...nema tog vremena koje neće stati i pokleknuti pred nama...

Tama je počela zamjenjivati svjetlost ali je tvoje srce zlatilo puteve kroz galaksije...kamoli neće kroz ovako skromnu, zemaljsku noć.....

Share this post


Link to post

Daco draga, uvijek sam govorio da postoji samo jedna zajednicka Krajiska dusa koja obitava u svima nama...zato se tako i razumijemo, zato smo tako bliski, nasi i svoji.

Hvala Bogu dragome da imam o kome ovako pisati...i hvala dragom Bogu da se nadje poneko ko to i procita i odvoji malo vremena za to...

Svako dobro...

Share this post


Link to post

* *

VRIJEME

Vrijeme.. protice.. curi.. kapa.. a ponekad se cini.. da stoji...

Kad' god sam zelio da ga zaustavim.. ono je proticalo veoma

brzo.. a kada sam zelio da ga pozurim.. ono se vuklo.. vuklo...

Sijecam se svoga dijetinjstva.. zelio sam da budem veliki..

kao oni odrasli momci.. i cinilo mi se.. to nikako da docekam..

kada sam konacno odrastao.. i postao momak.. to je proslo

tako brzo.. da mi se sada cini.. kao treptaj oka...

..

.. a da ne govorim.. o cekanju u kakvom dosadnom redu.. u

kojem svaki cas pogledavam na sat.. a ono izgleda.. kao da

se kazaljke.. jedva vuku...

..

.. eh.. sta da tek kazem.. kada sretnem meni dragu osobu..

i taj susret iscekujem dugo.. dugo.. a kada on konacno dodje..

kazaljke sata podivljaju.. i jure.. jure.. i sve to onda prodje..

u jednom trenu.. ili se to meni.. samo tako cini...

Share this post


Link to post

Đe si ti Srbane, pobro moj!

Upravo onako, kako samo ti umiješ...

...živ ti nama i zdrav bio!

Share this post


Link to post

Lijepi stihovi, Nebeski brate, hvala na tom doprinosu.

Evo me Vukasine, pobratime...nek se pise, samo da se ne zaboravi, a bome si ti tu jedan od velikih.

Svako dobro...

Share this post


Link to post

ČUVAJ SVOJE ČUDO...

Postojalo je vrijeme kada sam bio slomljenog duha, kada mi više niko i ništa nije značilo ama baš ništa.

Izbjegavao sam da ljudima gledam u oči, posebno djevojkama, bojeći se da će možda prošaputati svoje ime, da će mi se to ime svidjeti, da će mi se svidjeti način na koji ga je rekla, da će mi se svidjeti kako se usne pomjeraju...i nisam htio da se to dogodi.

Ni u ludilu. Dosta mi je bilo i njih a posebno mene, dosta mi je bilo praznih priča i buđenja sutrašnjih dana kada sam shvatao da su oni jučerašnji bili samo još jedna u nizu obmana...ko je koga obmanjivao, ne mogu sa sigurnošću reći...oni mene ili ja njih ili sve u svemu možda samo ja sebe...ko će to znati...a i nije važno...

Znam samo da je prašina prekrivala jedno po jedno ime, spomenari blijedili a slike žutile, ostajala su sjećanja i ukus memle i blata u ustima...

A o zemlji, rodnoj grudi i ljudima koji su hodili njome i još uvijek hode, ne puštajući da narod bar još jednom slobodno udahne...ma o tome ne volim ni razmišljati, a kamoli pisati...

Razmišljao sam o manastirima, da se sklonim od ljudi i propalih veza, ne zato što sam mislio da sam bolji od njih ili posebniji, eh, da je bar to slučaj, nego zato što jednostavno nisam više imao snage, bio sam slab, koljena su mi klecala pod bremenom na leđima koji je postajao sve teži i teži a ja sve blijeđi i ranjiviji i oči sve tužnije i sve su više posmatrale kako izgledaju razne ulice nego kako su izgledala lica ljudi...

Ali, po slabosti svojoj, vjerovatno i kukavičluku, ne odoh u manastir da se sklonim od ljudi, nego sam se polako počinjao sklanjati od sebe. Izabrao sam lakši put propadanja i samosažaljevanja, tako da sam radio sve više i više a trenutke koje nisam mogao provesti na radnom mjestu sam provodio po kafanama uz čašu.

A bilo je te čaše bome i kod kuće, sve teže i teže sam podnosio glasove ljudi u kafanama, pjesmu i razdragane ljude koji su se tako veselili životu, dok sam ja, ah da, kukavni ja, propadao i naricao kao kakva baba nad svojom gorkom sudbinom...

Ne želeći i ne mogući više vjerovati nikome, sebi ponamanje, prepustio sam se praznom bitisanju čitavim svojim bićem... a kada neko spomene Ljubav ili Poštenje...prezrivo sam se smijao i kezio se skoro neljudski, pasije na takve riječi...gorčina u meni je bila nevjerovatna. Kao i sopstvena slabost.

A onda...onda si naišla Ti.

Zašto i čime sam te zaslužio, ostaje misterija za mene i dalje. Ali, kao što bi Brane rekao ¨ naišla si kao lak oblačak, lagan leptir sa krilima zlatnim ¨ i ponovo me počela učiti životu, iz početka, kao što majke uče djecu da hodaju, jer ja više hodati kroz život nisam znao, puzanje mi je bila postala uža specijalnost. Izvela si me iz kiše koja je teško padala po meni, iz vjetrova koji su mi nemilosrdno šamarali obraze, iz tamnih dubina duha i najtežeg uninija...

Još veća misterija je ta kako sam te uopšte uspio viditi, pored onoliko slijepila kojeg sam tada imao na očima..ma ne, nisam ja tada imao ni oči, sem za sebe i svoj jad...samo sam u sebe gledao i moju ko zna kakvu muku, kao da je niko drugi na svijetu nije imao...

Jedino objašnjenje je da je Tvoja Ljubav, mila, bila jača od svega, strpljiva, bez granica, bez sile, bez ikakvih uslova...sem jednog...da Ti dozvolim da budeš s vremena na vrijeme kraj mene...

Znaš, često razmišljam o svjetskim čudima.

Ljudi još uvijek nisu pronikli u tajne građenja Egipatskih piramida...a ja još uvijek nisam pronikao u tajnu kako je Tebe Bog takvu stvorio...

Vjerujem da su viseći vrtovi Vavilona oduzimali dah ljudima...ali ne tako kao što ga Ti meni oduzimaš kada te samo vidim...

Ko zna koga je Da Vinči slikao kada je stvarao Mona Lisu i kome li je upućen onaj njen tajanstveni i neponovljivi osmjeh...samo znam da njen osmjeh nije ni blizu tako savršen kao Tvoj...

Kažu da je Kineski Zid dugačak preko deset hiljada kilometara...i šta je to u usporedbi sa Tvojom dušom koja je veća od beskonačnosti ?

Zar je onaj krivi toranj u Pizzi veće čudo nego kada se Ti blago nakriviš i nasloniš svoju glavu na moje rame ?

Zar takozvana sjeverna svjetla, ta Aurora borealis, može mističnije da obasjava te krajolike svojim čudnim svijetlima nego Ljubav kojom Ti obasjavaš mene svojim očima ?

I na Mount Everest da se popnem, zar bih disao čistiji vazduh nego onaj koji udišem kada u tami noći legnes pored mene da me ugriješ i zaštitš od svijeta ?

Čisto sumnjam...

Ti si moje Čudo, i kao što to već bude sa pravim čudima, nisam je Tebe pronašao nego Ti mene, čuda se otkrivaju samo onda kada žele biti otkrivena, a Ti si željela da te ja otkrijem...i mogu samo Bogu da zahvalim na tome.

I da mu se molim da će Tvoja Ljubav prema meni trajati vječno, baš kao što će moja prema Tebi trajati vječno, jer vidiš...sva ta čuda koja nabrojah, su propala i propadaju i niko i nšta ih obnoviti ne može, pa eto, sa vremena na vrijeme čak moraju glasati za neka nova... i Titanik su sagradili misleći da je nepotopiv, ali avaj, mnogi su brodovi od tada vladali morima...

I zato se samo mogu moliti iz dubine svoje duše da naša Ljubav ne nestane...mada znam da neće, jer Ti si jednostavno...veća od Života, od svakog čuda, nedodirljiva prašini i zaboravu...i kada se sjeverna svjetla davno budu ugasila...Ti ćeš i dalje obasjavati moju dušu...kroz vječnost i beskonačne predjele...

Čudo moje nad čudima...

Share this post


Link to post

Create an account or sign in to comment

You need to be a member in order to leave a comment

Create an account

Sign up for a new account in our community. It's easy!


Register a new account

Sign in

Already have an account? Sign in here.


Sign In Now
Sign in to follow this  
Followers 0