• Announcements

    • dj-zombi

      Nove knjige   07/18/2016

      U sekciji foruma "Krajina u knjigama" postavljeno dosta novih knjiga, obavezno pogledati:    6. Licka divizija - ratni put
       Kordun i Lika u NOB
       Kotar Slunj i kotar Veljun u NOR i socijalističkoj izgradnji
       SJENIČAK KRONIKA KORDUNAŠKOG SELA   Ove knjige kao i jos stotine drugih mozete takodje naci i u sekciji sajta "Dokumenti" http://www.krajinaforce.com/dokumenti/index.html          
Sign in to follow this  
Followers 0
SrboPeuljanac

Jos uvijek ona ista budala - Price...

153 posts in this topic

ZASADI DRVO DA RASTE TAMO ĐE SAM NEKADA RASTAO JA....

" Ne mogu ti ja Krajinu donijeti ovamo, kako to da uradim? " - reče mu žena posmatrajući kišicu kroz zatvorena balkonska vrata.
Kao proljeće došlo, ali još se nije zahuktalo punom parom, tek kreće, pa pokoja kap ili pahuljica još uvijek zna da šmugne iz oblaka prema zemlji...
" Šta kažeš?" upita je on okreću se na kompjuterskoj stolici da joj... vidi lice. " Ne shvatam."
" Pa žao mi je koliko te ta slika Grahova rastužila, ta što si sad okačio...zamrači ti se lice i prekri ga neka sjena..."
Počeša se on po bradi.
" Ma nisam ja jedini, pišu i pjevaju naši i dalje o Krajini bez prestanka, nema dana kad ne pročitam ili ne vidim nešto o nama, ljudi stalno misle na Krajinu..."
" Koliko?"
" Šta koliko?"
" Koliko od tvojih prijatelja misli na Krajinu, koliko ih nije zaboravilo, koliko njih se tako namrači samo kad joj se ime spomene? Ko pati toliko kao ti?"
" Bogme ženo, nisam brojao. Dovoljno, što se mene tiče. Bolje i tri iskrene suze nego šest hiljada lažnih...kakva su ti to pitanja?"
" Pa...tebi je i dalje draže ono tamo negdo ovdje, iako je toliko prošlo godina..."
" A tebi nije? Pa i ti si naša, od nas, zar nije i kod tebe isto?"
" Nije. Mene su izdali, nas su izdali, boli i oprostiti ne mogu, da nema tebe, mnogo ređe bih mislila na sve ono tamo...a još kad odviješ Krajiške da grme, ne znam đe bih se sklonila."
"Pa šta se imaš sklanjati, slušaj i uživaj..."
" Uživaj?! UŽIVAJ?! U čemu? U suzama koje mi izazivaju, u boli koju pokreću? Ti i slični tebi koji to slušate...što volite mučiti sebe? "
" Ma đavo muči ikoga...slušamo što volimo, što ne daju da se zaboravi, što nisu pali skroz pod uticaj pustog turskog...pa pjevaju o nama i kako je bilo....i kako će, Bože zdravlja, opet biti."
" E moj ti...toliko ti prija da ti cijeli dan i noć ne prestaju suze liti, da mi se osmjehuješ najtužnijim osmjehom koji imaš, da me pogledaš tako ranjenim očima kao da je sad, baš sad neko najmiliji umro? Toliko ti prija? Idi kući češće i ostaj duže, možda će ti to stvarno prijati..."
" I da ostavim tebe i naša malo zlato po par mjeseci same? Ma ne dolazi u obzir...koliko god da je teško ne biti tamo...teže je biti tamo bez vas...a pošto vi tamo niste...moram biti ovdje..."
" Voljela bih, stvarno bih voljela, da se više smiješ, da ne budeš tako tužan..."
" Pa nisi se ti u mene tužnog zaljubila, nisam uvijek tužan..."
" Ti nisi uvijek tužan? Nisi, priznajem....da ti pokažem kad nisi tužan?"
" Normalno. Reci mi! "
" Ti nisi tužan ovdje, na ovoj slici. Ti tamo pripadaš, ti tek tamo možeš živjeti, ovakav osmjeh ti ovdje vidim samo kada pogledaš naše dijete...a inače je sve namješteno i gluma. "
" Koja slika, majku mu? A i nije tako..."
Pokaza mu sliku, on ponosno na Dinari stoji.
" I nije, jel' dragi moj, nisam u pravu?"

Jesi u pravu...i nek posade drvo da raste gdje sam rastao nekad ja...
Drvo duže traje, ljepše voli i ne mrda odatle đe je posađeno.
Kaži im mila, da posade jedno drvo za mene, jedno sasvim malo...
Al kad naraste prekrivaće cijelu Krajinu moju krošnjom duše, i plodovi koji će se sa njega brati...zvaće se imenima naših koji poginuše za tu istu Ljubav....

Share this post


Link to post

Vijest o početku bombardovanja Srbije me zatekla jedući burek u kafani jednog Jugoslovena.
Porijeklom Hrvat, ali on to nije šljivio 2 %. Rođen u Kanadi, vaspitavan od roditelja Jugoslovena kojima je Tito bio sve i svja, i bratstvo i jedinstvo i sve ono što uz to ide.
Partner u poslu mu je bio neki lik sa Romanije, musliman, koji nije bio baš kao Z, ali nije nikada ni pričao o ratu ni nacionalnostima, njegova nacionalnost i vjera se zvala dolar. Što ih je više bilo, Ćevap je bio sve srećniji. A pravio je bureke i ćevape prvoligaški, zato mu se taj nadimak i prikači brzinom munje.
Došao sam tu direktno s posla, s građevine, sav uljepljen i prljav, cementa po licu i kosi koliko te volja, noge mi klecale od umora, a kafana bila blizu mog stana, ma ni 50 metara udaljenosti...
Nešto sam se bio posvađao sa šefom taj dan, zamalo da izgubim posao ali nekako je uvidio da je greška u pitanju pa smo na jedvite jade to ispravili.
U to vrjieme sam se motao s nekom Kanađankom, ali to baš i nije bila neka veza, bila je lijepa ko san, glupa ko noć i mogla je popiti tri put više nego ja. Nije tu sreće bilo, ali sam se svejedno razočarao kad sam je zvao idući s posla a ona nije odgovorila na poziv.
I tako već uveliko sjeban, sjedim sam za stolom, muljam po onom bureku, nisam imao neki apetit, kad čujem kako Z pojačava ton na televizoru i opsova iz sve snage " Jebem li vam majku, jel moralo do ovoga doći? Sad će opet samo nevin narod da gine. "
Zbunih se, nemam pojma šta izazva takav izlijev bijesa, ali onda pogledah na TV i sve mi postade jasno...ili se pomrači, kako se već uzme.
Za šankom su stajali Ćevap i jedan naš Srbin, u stvari zemljak moj iz Grahova i buljeći onako u TV i gledajući šta se dešava, obojica kao po nekom neizgovorenom dogovoru eksiraše pive i automatski otvoriše druge. Po kafani su se vukla neka 2-3 kanadska probisvjeta, uvijek su bili tu u nadi da se ogrebu za pivu, ljudi sa Balkana su široke duše i velikog srca, uvijek bi im neko od nas platio kriglu ili bokal piva.
Pogledah kroz prozor, kiša je počinjala, auti su prolazili nekako isuviše sporo, kao da sam gledao usporeni snimak...kao i pješaci, činilo mi se da jedva vuku noge. Z je galamio na sva zvona, jebući majku Americi, Kanadi, Njemačkoj, ma mislim da je i budiste zakačio u tom naletu, ali su mi njegove riječi dopirale do ušiju kao da ih čujem kroz vodu...
A na TV prizor koji sam gledao već dva put, samo par kilometara dalje odatle gdje su sad padale bombe, u nekoj zemlji koja je nekad bila Bosna.
Ćevap i N su udarali po pivi ko da im je zadnje, pričali nisu, samo gledali TV.
Sumrak je padao, sve više ljudi se vraćalo sa posla, dolaziše u kafanu da i oni pojedu koji burek ili ćevap. Svih nacionalnosti je bilo iz one bivše YU, Z je bio Z, kod njega nije bilo sranja nit ih je moglo biti, ko bi počeo nešto da kenja o nacionalizmu izbacivao bi ga iz kafane naglavačke.
Sjedio sam tu kao začaran, kao da je vrijeme stalo, nisam mogao odlijepiti oči sa ekrana.
A kafana tiša nego ikad, Z ugasio muziku, ljudi su buljili u ekran i mogao si jasno da čuješ kako negdje u kafani se utrkuju muve.

Postade mi mučno sjediti tu, osjećao sam se kao vanzemaljac, te odoh kući, istuširah se i presvukoh se i odem u našu kafanu, naravno da se zvala Skadarlija, kako drugo?
Dupke puna, ma ni šibica nije imala gdje pasti. Uključen TV i tu, ali smanjen ton, ROKALA je s zvučnika neka pevaljka za sve pare, lako se moglo ogluviti.
Ljudi su se svađali. Za šankom, za svim stolovima, ispred kafane, na parkingu. Jebali su i oni majku istim onima kojima je i Z pominjao rodno stablo, ali su jebali majku i Miloševiću, i Đinđiću, i Šešelju...i nekako, tu nije bila Srba.
Bilo je Beograđana, Krajišnika, Hercegovaca, Šumadinaca, Sarajlija, Sandžaklija...ma koga hoćeš, i svi su tako vikali " Ja sam Šumadinac, neće ovo od moje zemlje raditi, jebaćemo im majku...", odnekud bi se čula rečenica na ijekavici " Neka, neka, sad znaju kako je nama bilo dok su nas tukli.." i sve u tom stilu....ali Srba tu ne bješe.
Nekoliko ljudi se i potuklo, i to podobro, razbijenih noseva i arkada na svakom trećem licu.
Čuli su se povici da se treba organizovati protest, da trebamo zapaliti kanadsku zastavu, da im trebamo razoriti grad, da im pokažemo ko smo mi, majku mu, pa ne ide to tako s nama! Naravno, sve to ovdje u Kanadi. Niko ne spomenu da će dati otkaz i odletiti braniti Srbiju, bar ne tu noć. Ali da im jebemo majku, i zastavu i popišani dolar...e, to je već moglo.
Izađoh iz kafane nazad na kišu koja je u međuvremenu jače padala, čak tako jako da mi smokri prvu cigaru, tek drugu uspjedoh zapaliti.
I dalje su auta prolazili nestvarno sporom brzinom, a meni se činilo da čujem svaku kap kiše koja je udarala od asvalt, svaki prozor koji su ljudi zatvarali od nevremena, svaki otkucaj srca slučajnih prolaznika koji su sa mnom dijelili kišu.
Prođoh opet pored Z-ove kafane, bacih pogled kroz prozor, ali je bio mrak, nikoga unutra, Z zatvorio kafanu za tu veče.
Odvukoh se do stana, i penjući se uza stepenice onako mokar i prozebao, samo mi je jedna misao prolazila kroz glavu..." E moj Bože, nikad ja neću doživiti da se Srbi slože..."

Share this post


Link to post

Create an account or sign in to comment

You need to be a member in order to leave a comment

Create an account

Sign up for a new account in our community. It's easy!


Register a new account

Sign in

Already have an account? Sign in here.


Sign In Now
Sign in to follow this  
Followers 0