Sign in to follow this  
SrboPeuljanac

Jos uvijek ona ista budala - Price...

Recommended Posts

DRAGA MOJA NESLOGO....

Ehhhhh...kako mi se ote teški uzdah iz grudi. A za džaba se otima, ni ja ni bilo ko prije mene ni poslije mene nije i neće uspijeti...ama baš niko, a nije da se ljudi nisu trudili i ne trude.

Kako samo jedni drugima znamo zagorčati život, ma kome trebaju neprijatelji, kome trebaju ratovi, ma jok...davno sam ja rekao...¨ dok dva Srbina sjede za stolom, i nekako može proći, možemo se dogovoriti...ali je li treći došao...e moj brale, 15 minuta i dvije pive je dovoljno...ode cijela kafana u klinac od svađe i tuče...¨

Kako ono mi volimo reći

¨Pomaže Bog braćo ¨, i to mislimo baš u tom trenutku dok to izgovaramo, ali poslije...eeeeee...ima li kraju nabrajanju šta se sve desi ?

Kakve mi sve svađe i psovke nemamo, pa to svijet vidio nije...

¨ Ma neka komšiji crkne krava, a meni kako bude...¨ i sve u tom stilu.

¨ Ne diraj moju među...kako si to sa njim dobar a sa mnom nisi...njemu pozajmio a meni ne možeš...ma odakle tebi pare da to i to kupiš, mora da si negdje ukrao...¨ i u nedogled.

A tek od ovog prošlog rata pa na ovamo, ma da se ne priča.

Ko je bio komunista, ko četnik, ko partizan, ko pljačkaš, ko dezerter, ko pukovnik, ko pokojnik, ko komandant a ko obična ¨uš ¨...maaaaaaa...

A tek podjele između nas samih... te Srbijanci, te bosanski Srbi, te krajiški Srbi, te hercegovački Srbi, te crnogorski Srbi, pa opet...četnici, komunisti, Jugosloveni, partizani...Drina, preko Drine i oko nje...prečice i prolazi da se stigne do kakve svađe...

Sve se kod nas može objasniti poslovicama...

¨Dobar i lud su braća ¨

¨ Oće ljeba preko pogače ¨

¨ Ti mu daš prst, on oće ruku ¨

Dragi moji ljudi, kada i kuda to zalutašmo ? Nikada kao jedan da stanemo svi zajedno, čak ni sada, kada se eto ne mora više ratovati, bar na bojnom polju gdje puške trešte, već ovako, sada, kada treba ići naprijed i u budućnost ?

Kao da nas ima koliko Kineza pa se ne moramo brinuti, ajd, biće nas i ovako i onako, ma pobišmo mi sami sebe između sebe...i to najprije riječom, pa onda i dijelima.

Rasprave oko toga šta je bilo ili jeste važnije, Krajina ili Kosovo, Vojvodina ili Raška...a niko se ne pita šta li treba Otadžbini.

A čovjek...obični čovjek se gubi u svemu tome, onaj čovjek kojem su sva braća i sestre isti, bez obzira odakle dolazili i gdje im je kuća, da li je na selu, da li je u gradu, da li na brdu gdje nema prilaza ili na plaži mora...gubi snove, identitet, bježi što dalje može ali pobjeći izgleda nemoguće, gubi ljudstvo u koje je vjerovao i pretvara se u svadljivu zmiju koja oprostiti i voljeti više ne zna.

Šta se desilo od riječi i obraza, od čojstva i junaštva, od roda i poroda...obični covjek više ne zna.

Sveti Savo, Vasilije Ostroški, Nikolaje Žički...gdje nestadošte ?

Komšija, brate, prijatelju...kojim si ti to poslom toliko zauzet da se više ne okrećeš kada te zovem ?

Volio bih da u meni toliko Ljubavi imam da mogu pisati ovako za sve narode, ali nema, a brine me ovaj moj rod i porod te za nas pišem...

Ko li je ono, nažalost, u vjetar izgovorio čuvene riječi

¨Samo Sloga Srbina Spašava ¨?

Da te pitam nešto, Sveti Care Lazare – jesi li nas stvarno urekao onda na Kosovu Polju tako jako da se više nikada ne nađosmo zajedno ?

Nije li dovoljno dugo trajala kletva ?

A vas da pitam – do kada ovako ?

Ili ja po običaju samo sanjam i ništa od ovoga nije istina...

Share this post


Link to post

Hvala ti brate Srbo na ovim recima tako su me dirnule tako se pitam godinama vec sta je sa nama

dali smo ukleti dali svi istim ocima ne vidimo oko sebe nekada pomislim kao da je u neke ljude davo uso pa

smo tako razliciti ....Drago mi je sto vidim da nisam sama nisam sama i to sam ovde shvatila koja tako misli

jer obicni neko kada tako razmislja i to vidi zapita se dali je lud dali svi drugi ljudi su postali toliki egoisti da svako

gleda samo sebe da ne mogu voljeti sve da ne mogu gldati sve onaki kaki su bez obzira ko je odakle ko koliko ima,

gde nam je ono u nama da prilazimo sirotinji ako smo postali bogati da ne uzdizemo glavu i okrecemo je od brace svoje ,da smo svi isti

samo svako na svoj nacin svoje boli izrazava,gde nam je to da ne gledamo ko je koga zvanja da ne djelimo ljude na siromasne ,bogate,da ne povredujemo

ljude oko sebe ,da ne lazemo,da nemamo pakosti...

da prilazimo svima isto bez predrasuda vec da prihvatamo ljude i gledamo u njihovu dusu a ne u njihov dep i u njihovo odelo...

Danas je najteze izgleda ostati iskren i posten covek ko to uspije to je umijece i ko j eto treba da bude ponosan na sebe da je tu vrijednost

uspio zadrzati kroz ova sva zla sto smo prosli i sva iskusenja na putu koja smo uspeli proci i sve prepreke posteno i iskreno peskociti

da bi zadrzali i ostali ono sto jesmo jer taki su samo tada srecni kada zadrze to svoje i ne dozvole da budu kao drugi da se bore

da osete taku ljubav i vide sto drugi ne mogu da vide,pitam se mozda je nekima podareno da tako mogu vidjeti iz nekog drugog ugla na ljude na svet

da mogu osetiti toliko radosti u malim stvarima a opet u sebi nose toliko bola i tuge ali pronadu sami nacin na koji ce je potisnuti

i opet nositi osmeh na licu a tugu u ocima ali ce pronaci u necemu tu srecu jer oni su srecni rodeni da ljudima sire osmehe da im dadu dobritu a

ne zlo i da nekoga povreduju oni ne mogu lagati i osjecaju druge kada pate kada su srecni,kada vole oni osecaju da je ljubav nesto najljepse sto im se moze dogoditi osecaju da imaju toliko dati u ljubavi toliko daju svima oko sebe iako se oni u sebi osecaju tako sami i prazni kao da nose neko tesko

breme zivota ovog takog na ledima svojima ali njih cini srecnima kada vide da su druge usrecili da su neko dobro svom prijatelju ucinili da su cenjeni za to

sto su taki od ljudi jer oni za sve sto cine ne traze nista za zauzvrat samo osmeh i da osete da su nekome pomogli nekoga usrecili

i tako su sretni kada vide da su drugi ljudi srecni da jos ima osmjeha na licima da jos taj narod zna zapjevati da jos ima medu njima tih takih dusa koje prepoznaje i to nas ohrabljuje da nismo sami da se ne pitamo dali sam ja drugaciji od svim dali samo ja tako osecam i razmisljam

prepozajuci te druge duse take osecam se danas puno bogatijom i srecnijom da nisam sama taka i da jos postoji ljudi koji se tako osecaju..

Srbo hvala ti na tvojim pjesmama toliko mi pomazu da shvatim ko sam i da nisam sama na ovom svetu koja se tako oseca i tako razmislja

puno mi pomaze procitati ih da bi neke stvari shvatila sto sam se ceo zivot pitala..hvala ti puno i tako mi je drago sto si dosao ovde

i sto mozemo da te citamo ovde..Posebno mi je ljepo i drago vidjeti i tebe i Vukasina koliko ste ponosni i srecni osobama koje vas kroz zivot prate i usrecile su vas i sa koliko ponosa pricate o njima i da ste shvatili koliko je ljepo imati nekoga sa kim ste tako srecni....

Share this post


Link to post

Bobi Fišer

Nespretno je pogledao u nju…jutro mu još uvijek nije obrisalo ostatke sna s očiju…

Spavala je mirno, baš onako kako je htio.

Uspio je ustajući da je ne probudi…valja svjetlo upaliti, kavu skuvati, nako na kratko se nakašljati ujutro, da ona ne čuje, ispod daha…pa ideš dalje…

Posmatrao je nju kao da je neko čudo vidio..gleda je već tako par dana, iako je sa njim već, eto, par godina …udahnu, izdahnu…promeškolji se po krevetu…grlila je nesvjesno toplinu koja je do maloprije grijala ovu stranu kreveta…

Mačka je skakala oko njegovih nogu

¨ Đe si krenuo, sem da mene nahraniš ? Ajde, ajde, cijelu noć te čekam, gladna sam…¨ - pričalo je mače….

Baš prije neki dan je čuo vijesti koje su mu svijet potresle….a u klinac više i vijesti i svijet..vijesti je bilo dosta…ali ovaj svijet je izgleda volio…

I te vijesti koje su stizali sa njim…

Lijepe.

U magonovenju je živio svih tih dana…doznao je nemoguće…

Jel moguće ? Ma kakvi…

Al’ jeste…i nemoguće se dešava…

¨Kakvo tiho jutro sa tako puno događaja¨¨- mrsio je sam sebi u obraze dok je tiho upalio TV i brzo ga stišavao da je ne bi probudio...

Bio je pospan. Zbunjen. Srećan. Lud. Čudan sam sebi…ovakvog sebe nije poznavao, a nije ni čudo, ovakav nikada nije ni bio…a tek kakav će morati da postane u narednom periodu…toj listi nije bilo kraja…

Duboko je udahnuo vazduh i dalje se čudeći dok je spikerka čitala vijesti koje su mu tek djelimično ulazile u svijest…

Sve dok nije čuo ime koje ga istog trenutka baci u daleku, daleku prošlost…

¨Danas je umro slavni američki šahista Bobi Fišer …¨

~ ~ ~

¨ Vide čuda ¨ izgovorio je sa nevjericom na licu njegov otac gledajući u šahovsku tablu.

Tek prije neku nedelju je naučio sina da igra šah, i pošto je neimjerno volio tu drevnu igru, kada god je imao ma i najmanje vremena, čim je stizao sa posla u tom nekom inostranstvu u kojem su živili tada, baš kao što on živi sada, brzo se kupao, na brzinu bi poljubio ženu, nešto jeo i odmah postavljao šahovsku tablu da zaigra sa sinom koju partiju.

Bio je ponosan i srećan, evo ga, sinčina, već napunio šest godina, sada je već pravi mali čovjek, zna i već ponešto zrelo i reći, možda i prezrelo za tako malo dijete, ali nema veze..a sada, sada zna i šah igrati...

S osmjehom je gledao male ručice kako pomalo nespretno pomjeraju šahovske figure po tabli...

I to jutro, sjedeći sa njim na krevetu, tiho se smijuči i igrajući pored usnule majke, prvi put je izgubio od sina...a sada, da li ga je pustio da pobjedi, pa da može sa još većom srećom gledati u sina koji ponosno diže rukicu u vazduh glasno se smijući i uzvikujući

¨Tata, tata, pobjedio sam te ¨

ili ga je sin stvarno pobjedio, to je već manje važno...

¨ Vide moga malog Fišera ¨rekao je otac i pomilovao ga po obrazu zarumjenjelog od sreće i ushićenja...

¨Tata, ko je to ? ¨

¨E, moj sine, to je najveći šahista na planeti, to je neko ko je pametan skoro kao naš Tesla, valjda se sjećaš ko je Tesla, neki dan sam ti pričao ? ¨

¨ Sjećam se, tata, sjećam se našeg Nikole, ih, kako da se ne sjećam, pa zar ti misliš da sam ja neka budala ? ¨odgovarao je sinčić.

¨Sinčino moja...ma kakva budala, pametniji si ti meni od njih obadvojice zajedno...¨

~ ~ ~

Godine su prolazile i godinama je otac postavljao šahovske figure na tablu kada god bi se moglo...budio je sina u sred snježnih Krajiških noći kada su zabjeljele planine ličile na neka živa bića iz davno ispričanih bajki... kada je vjetar, igrajući se sa ogromnim pahuljicama izazivao u stomaku odmah neku tajnu, radosnu slutnju kao da se nešto veoma važno dešava baš sada...igrali su uz svjetlost svijeća, kada bi nestalo struje u tom njihoviom malom gradiću, sjedeći zamišljenih lica po kojima je šarala svjetlost svijeća, udubljeni u položaje figurica na tabli...zadirkivajuči jedan drugog kada bi se partija završila, zavisi ko koga i ko je pobijedio...istovremeno odmah postavljajući figure u red za novu partiju...

Sve dok majka ne bi naišla i korila ih da će im više oči poispadati od buljenja u tu tablu...

Igrali su se ¨rata ¨ sa tim svojim malim vojskama sastavljenima od drvenih figurica, mjenjali položaje i taktiku, gubili ¨pješadiju ¨ i ¨tobdžije ¨, pa čak ponekad i kraljicu koja je ljubomorno i do smrti štitila svog kralja...dok se po onim planinama koji su ih opkruživali, neki nisu uopšte igrali...nego je bilo i pravog rata...

I svaki put kada bi se jedan od njih dvojice vraćao iz stvarnog svijeta živ i zdrav, nepovrijeđen i sačuvan od neke stvarne vojske...sa osmjehom i radošću su postavljali šahovsku tablu na sto...

Kada god bi ga sin pobijedio, otac mu je još uvijek stiskao ruku i onako ga kao malo, nehajno, pomilovao po obrazu, baš kao nekada na onom krevetu i govorio mu

¨Još malo pa ćeš biti baš kao Fišer ¨

na šta mu je sin uvijek, kao naizgled se ljuteći, odgovarao

¨Šta još malo ? Vidiš da sam već bolji...bar od tebe...¨...nakon čega bi se uvijek smijali iz srca..onako, kako samo otac i sin, kada su zajedno, znaju da se smiju...

~ ~ ~

Ima već poneka zima, stari moj, da tebe više nema...nema šahovskih tabli, nema figurica, nema svijeća pod kojima smo ljute bitke vodili, nema tvog osmjeha, nema više ni tih bijelih planina...

A evo, od prije nekog dana nema više ni Bobija Fišera kojeg si mi toliko puta spomenuo u životu i zbog kojeg sam mnoge, mnoge noći dane proveo s tobom za tom šahovskom tablom učeći se bitkama na njoj a kroz to i bitkama u pravom životu...

Ali...samo da znaš da nisam više tužan...i mada mi je ta vijest o Bobijevom odlasku teško pala i vratila mi na tren sve te drage uspomene...ipak sam se s osmjehom vratio u krevet do moje drage, koja me je gledala uzbuđenih i radosnih očiju, nježno sam je poljubio u obraz i skoro stidljivo dodirnuo stomak...

Jer, uskoro ću i ja biti tata...i postavljati šahovsku tablu onako kako si je ti postavljao nama...i ponavljaću tvoje riječi, s ponosom i srećom u srcu baš kao ti nekada...

¨ Ma kakav Nikola i Bobi, ko su oni naspram tebe...milo moje čedo...¨

*******

( napisana u Januaru 2008 -me kada sam saznao da postajem roditelj )

Share this post


Link to post

Danas sam postao čovjek

Muškarci.

Uvijek je vladao taj neki mit o nama da bi lakše iscijedio kap vode iz kamena nego iz nas suzu. Tu jednu malu, malu suzu koja se najprije zasvijetli u oku, onda se polako kotrlja niz obraz i na kraju ti nestane ispod kragne košulje kao da je nikada nije ni bilo.

Ako plačeš, jednostavno ti kažu da si šonja, da nisi muškarčina, da si beskičmenjak...neki ti se čak izruguju pravo u lice, drago im nekako da te ponize, pa makar i na taj način, koji u stvari nema nikakve veze sa životom.

Plačemo mi, i to kao rodne godine, ali plačemo onda kada niko ne vidi..eto, da nam nebi mogli reći da smo šonje.

A tvrda je ta muška suza, izlazi negdje iz nekih dubina duše kojih nisi ni svjestan, ne znaš da to postoji u tebi, sve dok ne zaplačeš, a onda se sam sebi čudiš odakle sad ovo malo slano čudo naiđe, otkuda se to pojavi u tvom oku i kako se to uopšte tebi može desiti. Iznenadiš se baš kao da ti je neko lupio šamar. I brže bolje trčiš da to sakriješ, a ne, ne može se to tebi desiti.

I tako i ja, što bih to ja bio mimo svijeta. Jeste, plakao sam ja, gorko i pregorko za mnogim stvarima i događajima, ali sam plakao baš tako kao što opisah...u potaji, kradom, da ne vide, da ne bi ko šta slučajno rekao.

I normalno glumio frajera kad god sam mogao. Prava muškarčina, bar po onim našim standardima, šta, molim, ko, mi Srbi da budemo kao i sav ostali svijet, e neće moći druškane...ništa nama niko ne može i nismo mi takvi...mi znamo svoje, kultura, tradicija, običaji, ma nemojte molim vas, kolega, ma idi bre, mi znamo sve i svja.

Potući se dok si okom trepnuo, popiti i zagalamiti, zapjevati što glasnije i biti glavni u kafani i pred ljudima, a ženu, sestru, majku...ma to onako spomeneš u prolazu, ako uopšte i spomeneš, jer ne, ne pričaju pravi muškarci o tome. O ocu i se i kaze koja, on je baraba k`o i mi. Ne pokazuju osjećaje, nemamo mi to, mi smo od kamena, ma ne, kamen i polomiš, mi smo od čelika i nema dalje.

Biti nježan, napisati stih, priznati da je voliš zbog nje, zbog onoga što jeste a ne zato što ti se sviđa samo fizički i što bi ti trebala služiti sa upražnjavanje tvojih iskonskih, možda i životinjskih nagona – ma nema te sile da mi to radimo.

A tek da je zaista slušamo kada ti nešto govori, a ti kao fol klimaš glavom i Boga moliš da se pomjeri malo u stranu da bi ti što bolje vidio ekran i utakmicu koja traje, aha draga, da draga, ma jes draga, tako je draga...ma daj draga, molim te, imao sam naporan dan na poslu, može li o tome nekom drugom prilikom ? Dosta mi je bilo šefa slušati cijeli dan, jel važi ?

Usisati, oplegati, suđe oprati, smeće iznijeti...halooooo, jesi li ti bre muško ili kakva smlata, jesi li ti čovjek, sunce li ti žareno ? Đe ćeš jadan to raditi...

Ali danas...eeeeeeee...sad nailazi onaj teži dio priče. Kako ovo staviti u riječi ?

Prije malo jače od mjesec i po saznao sam da postajem otac. Reče mi draga to skoro stidljivo, kao da se bojala moje reakcije, ma nije ona to prva ni rekla, ja sam osjetio, ležao sam poluzatvorenih očiju i kao nešto kunjao kada je ona ušla na vrata i...promjeni se čitava atmosfera u kući. Jednostavno sam znao i samo upitah

- Koji mjesec ? - zagrlih je i počeh se smijati od neke dragosti kao što se možda nikada nisam smijao u životu do tada.

Od sreće.

Međutim, teško to čovjeku uđe u glavu odjednom. Nakon početnog uzbuđenja, nakon stotina zagledavanja u ogledalo da provjeriš jesi li ti još uvijek onaj isti ti od juče ili prošle godine, ti koji sada postaješ otac, prođe par dana, posmatraš dragu pomalo čudno, da vidiš jeli i ona ona ista koja je bila sve do prošle nedelje, ponekad joj opipaš pažljivo stomak da vidiš mjenja li se tu šta ili je to neošto samo onako, kao prolazno...ali ipak...pomalo se vraćaš, ono, kao samom sebi.

Ali to ipak nisi ti više, bar ne onaj stari ti, nekako si drugačiji, nekako ispunjeniji, nekako...neopisiv i nepoznat samom sebi, mada se na tebi to nešto i ne vidi. Ili vidi, drugi vide, ali ti ne vidiš. Samo osjećaš.

Sve do danas. Sve do onog trenutka kada sam ušao u bolničku sobu, draga leži na krevetu, neka medicinska sestra sa veoma lijepim i toplim glasom kaže da se ne bojiš, nego da uđeš i slobodno pogledaš...a govoreći to prelazi nekom čudnom spravom preko njenog stomaka, i podigneš pogled prema nekom monitoru – i vidiš svoje dijete!

Halo...tvoje dijete! Staneš kao ukopan, ne možeš ništa reći, ne možeš ništa ni pomisliti, hipnotisan si u trenutku, zakopan si tu na tih par centimetara bolničkih pločica, zaboraviš da dišeš, da si gladan, žedan, da napolju pada snijeg kojeg toliko voliš, zaboraviš da postojiš...

Svejedno što ti je neko pričao da to jeste tako, da se taj osjećaj ne može opisati, da moraš sam osjetiti, svejedno što si gledao to na TV-u ili vidio neke druge ljude koji tako ošamućenog pogleda dođu kod tebe nakon toga, lagani i srećni kao da su na oblacima...kada staneš ispred tog monitora, kada i sam prepoznaš, mada sestra ionako objašnjava, ali neobjašnjivom magijom u trenu vidiš gdje je glava, gdje je trbuščić, da su tu već i nogice i čini ti se da je pomjerilo ruku, i čoječe dragi...vidiš mu SRCE!...zaboraviš sve što ti je iko ikada rekao, što si ikada čuo, vidio, pročitao.

Zaboraviš na SVE...sem na to malo stvorenje u koje gledaš na tom nekom čudnom monitoru.

I na njeno lice koje ti se osmjehuje sa tog kreveta sa takvim sjajem i takvom toplinom koje nikada do tada nisi vidio kod nje, ni u najstrasnijem ljubavnom zanosu, ni kada se rastapala u tvojim rukama, kada si joj kupovao cvijeće ili pjevao ko zna kakve balade i pisao pjesme...nikada ti se tako nije osmjehnula. Nikada, sve do tog trena.

Bolnička sestra mi dade sliku u ruku i reče da mi čestita, to je eto, prva slika našeg djeteta.

I zaplakao sam tada...zaplakao kao što nikada nisam u životu. Nije me bilo briga vidi li to neko drugi, nisam brisao suze, nisam se nigdje krio..plakao sam ponosno i od sreće. Mislio sam da znam šta je to biti srećan, ali eh, čovječe koji živiš u neznanju, kako ne znaš ništa.

Danas sam saznao šta je sreća. Danas sam zaplakao suze koje nikada nisam isplakao. Danas sam se smijao kao što nikada nisam. I ako sam do sada mislio draga, a i ti, da sam zaljubljen u tebe, da te volim...danas, tek danas znam šta je to Ljubav i koliko te volim i šta mi značiš u životu.

Jer danas, tek danas, nakon svih ovih godina življenja na ovoj pozornici...danas sam postao čovjek...danas...

(mart 2008 )

Share this post


Link to post

Svaka čast Srbo! Svi ljudi imaju fizičko srce ali ovakvo, umetničko, nadahnuto i sanjalačko ... malo vas je takvih ... hvala ti za ove divne priče. Verujem, da ne postoji neko ko ih je pročitao a ostao ravnodušan ... da mu nije zasijala suza ili u oku, ona vidljiva ili u duši, sakrivena ali ipak, suza ...

Share this post


Link to post

" ...Jer ne znaju šta rade..."

Magla i neka sitna kišica.

Čudno neko vrijeme za sedmi januar. Toplo napolju, prošao sam maloprije pored riječice koja protiče kroz ovaj grad i, gle čuda, patke plivaju po njemu.

Svašta...zar ste zakasnili otići sa svojom braćom i sestrama ka jugu i toplijim krajevima ili ste se prerano vratili misleći da je već proljeće zakucalo na vrata ?

A ja k'o ja, čim ugledah tu riječicu, prisjetih se naših Krajiških rijeka...i svega onoga što smo tada na tim rijekama doživljavali...i počeh im se prisjećati i imena, i zavijutaka koji vodu nose prema većim prostranstvima negdje dalje prema bijelom svijetu...i baš k'o i juče na Badnji Dan...opet mi suza pođe niz obraz...

Sramota!

Na Božiji rođendan ja sažaljavam sebe i sudbu kletu...umjesto da mislim na Njega, i Njegovo rođenje slavim...ja mislim na sebe.

Šta su mi oduzeli, ovi ili oni, koji li su, to je već manje važno.

Čiji li grobovi snijegom leže prekriveni po nepoznatim livadama, neposjećeni, sami...poneki ima Krst i ime, poneki nema ništa...nisu ga ljudi ni našli ni sahranili, za to se Bog pobrinuo, da svoje čeljade udomi...

Na majku staru, što sama sjedi u kući a Božićni ručak na stolu...dok nek ledeni vjetar Krajinom prolazi...i mislim o čemu li ona misli...

O meni, jadnome i prejadnome, u nekoj tuđinji, kako mi je teško što sam eto tu gdje jesam, i kako bih volio kući biti da mi nisu...da mi nisu...

Sav se jadan skupio ko miš i tugujem.

Sramota!

Umjesto da svojim primjerom dokažem i pokažem da smo još uvijek tu, da nas još uvijek ima, da svojim veselim osmjehom, širokim zagrljajem i prostim srcem pozovemo i putnika nenamjerinika u svoj dom...da stojim ispred Ikone i cjelivam je moleći se za sve nas...ja plačem nad sobom.

Sramota!

Da pogledam u tebe, draga, i da shvatim šta mi je Gospod dao...nema tog poklona kojim bih ja njemu mogao uzvratiti tebe...da se sjetim opet moje stare majke i da pomislim s radošću ovaj put da sam srećan što te još uvijek imam, mila moja...na sestre koje sa svojom djecom dočekuju i vesele se Rođenju Božijem u mnogo težim uslovima nego ja...da se sjetim da oni koji su prešli u Božija naselja u stvari gledaju na mene i žale me što ja njih žalim...kada se Gospod već za njih tako divno pobrinuo i vratio svoju djecu istinskom Domu Svome...

Ma kakvi...ja plačem jer sam slab.

Jer Te ne znam, Gospode, ma koliko vikao da znam.

Jer ne vjerujem, koliko god ja vikao da vjerujem

Jer ni tamjan koji maloprije užarih i pronesoh kroz kuću i okadih sobe, ni njegov miomiris ne donese mira mojoj ražalošćenoj duši...

Jer ni sinoć, u Crkvi na večernjoj službi, tebi Bože, ne izdržah a da ne osudim, da ne pomislim kako neko može da žvaće žvaku u Tvom Domu ili drži ruke u džepovima, a Tvoj Dom...smo mi...

Jer ne oprostih bratu koji je stajao ispred mene u redu za Badnjak, pomislih na zlo koje mi učini i uzdignuh se ja iznad njega, misleći da sam bolji od njega...

Bolje bi mi bilo da sam i ja stavio ruke u džepove, eto, baš u Tvojoj kući, da mi oprostiš, Oče Blagi, nego što sam to pomislio...

I što sam pomislio sve to, što sam eto po slabosti Vjere svoje pomislio...

E, moj Srbine...kada ćeš naučiti ? Hoće li biti vjekova dovoljno da spoznaš šta je pravo a šta nije, šta je Bogu drago a šta odbacuje iz riznice svoje ?

Prođi mi Gospode rukom kroz kosu i nauči me...

Vjerujem Gospode, molim te pomozi mi u nevjerju mome...

Jer ja...zaista ne znam šta radim....

( pisano na Božić )

Share this post


Link to post

I DA NAM SE VRATIS...JEDNOM...

Osjetio je kako mu se vraćala snaga.

Polako ali sigurno je ponovo postajao onaj čovjek kojeg je nekada poznavao, čovjek koji mu se u zadnje vrijeme negdje izgubio, i mada je u##o tragao za njim nije ga uspjevao pronaći...

Bože, kako mu je ovo nedostajalo...

Uzdahnuo je duboko slušajući neke uzbuđene ljude kako su nešto žučno objašnjavali jedni drugima na nekom nepoznatom jeziku. Pogledao ih je u očekivanju da će vidjeti ljutita lica, ali je vidio samo prijateljske osmjehe na licima ljudi koji su, kao i on, držali prepune torbe i spremali se na putovanje...

Gužva i graja oko njega su mu i samom tjerali osmjeh na lice, mada on nije imao nekoga pored sebe da dijeli ove trenutke uzbuđenja.

A nije mu niko ni trebao.

Danima, nedeljama je bio nervozan, slabo je jeo i još slabije spavao, smirenje je nekoliko puta pokušavao da pronađe u nekoj dobroj kapljici, ali mu to nije uspjevalo. Isuviše toga ga je mučilo, isuviše toga mu se nagomilalo na duši za sve te godine traganja da bi sve to moglo tek tako tako da se zaboravi i odbaci.

Ne, jedan trzaj rukom i pokušaj da se misli usmjere na nešto drugo ovaj put mu nije uspjevao. Bio je ubjeđen da neće imati snage da ovo još jednom uradi, da je isuviše slab, da je izgubio snagu prepustivši se vrtlozima života.

Čak i to jutro, kada je sa prijateljem otišao u Crkvu da zapali svijeću i pokuša makar uz miris tamjana i molitvom Gospodu da povrati bar dio duševne snage, osjećao je da mu molitva nije dolazila iz čistog srca i da nije dopirala do Svevišnjeg...

Ali sada, sada je već bilo drugačije...

“ Srećan put stariša, čuvaj mi se tamo i obavezno mi se javi kada se vratiš “ rekao mu je prijatelj prijateljski mu stvaljajući ruku na rame.

“ Nemoj još da ideš...- “ zaustio je da kaže, dok je gledao u leđa prijatelja koji se već polako udaljavao i nestajao u nepreglednoj gomili ljudi koji su žurili da stignu život.

Ali nije rekao ništa, jer je nenadano osjetio promjenu u sebi, neki priliv energije koji nije osjetio već nekoliko godina, kao da to nije bio on kroz čitavo to vrijeme, ali sada, sada kada je ponovo stajao sam na aerodromskom terminalu, sa torbom na leđima, sa ničim drugim nego sopstvenom snagom i mislima, sada kada je opet bio samo jedan običan stranac u gomili običnih stranaca, koji su žurili jedno mimo drugih kao mravi, ne gledajući jedne druge i mareći samo za sopstvene krsteve koje su nosili na leđima, sada je osjetio da je ponovo živ.

Vječiti putnik, vječita lutalica se probudila i ponovo mu darovala život koji mu je tako nedostajao. Osmjehnuo se ponovo popravljajući kragnu na crnoj košulji. Ubacio je novčić u telefonski aparat.

“ Halo “ – javio mu se taj tako dragi, brižni glas, ta tako dobro poznata luka mira.

“ Ja sam. “

“ Kako si, jesi li bar malo bolje ? “ upita ona sa skoro nezemaljskom ljubavlju.

Pogledao je odsjaj svog lica u staklu govornice.

“ Nikad bolje. I ne brini, sve je u redu. Čuvaj se i čujemo se uskoro.”

Dok je sunce zalazilo i gubilo se iz njegovog vidokruga, jedan čovjek bez zemlje se ponovo osmjehnuo i krenuo prema aerodromskoj kapiji da se nakon sedam godina stretne sa svojom prošlošću.

Znao je da sada konačno ima snage da se sretne sa Srbijom i Bosnom , sa Krajinom i svojim davno ostavljenim stazama koje su nekada poznavale njegove korake...

“ May I see your ticket, please…”

~ ~ ~

Čudno.

Ni nakon toliko godina u inostranstvu još uvijek nije bio siguran da je taj život ono što je zaista i u dubini svoje duše želio.

Nije mu bilo jasno kako je tako nešto moguće, a zato se često i prisjećao priča ljudi koji su isto tako dugo i predugo živjeli u tuđinskim gradovima, na stranim mjestima, mučili se sa kulturama koje nisu razmujevali, učili jezike koje su rijetko izučavali do kraja, pričali bi neku čudnu mješavinu nekog jezika kojeg su mogli razumjeti samo oni i niko drugi…

Pričali su protiv zemlje u kojoj su se trenutno nalazili, nije im se sviđalo ništa u njoj, počevši od uopštenog načina života pa preko ukusa hrane sve do kompletnog društvenog uređenja.

Pljuvali su i ponižavali i ono što im je u stvari donosilo dobro, ali ne bi to naš čovjek priznao pa sve i da mu je goli život u pitanju.

Nekako, izgledalo je da čim počneš da hvališ zemlju u kojoj eto nekom mukom trenutno živiš, kao da si prodao svoju rođenu zemlju, svoju otadžbinu i nije pravilo nikakvu razliku što ti u toj tvojoj otadžbini nisi živio već godinama, pa možda i decenijama, a možda je već isto toliko dugo nisi ni posjetio. To se nije računalo, to se prećutkivalo, tabu tema koja se nije spominjala.

A i kada bi se to, ne daj Bože, spomenulo, kada bi eto neko slučajno izgubio kontrolu nad jezikom i to u toku neobaveznog razgovora izustio, brzo bi se ili mjenjala tema ili bi se pronalazilo stotine opravdanja zašto se put u “ toliko voljenu otadžbinu “ odlaže. Te daljina, te cijene, te zauzetost poslom, te djeca koja sue to baš sada u nekom prelaznom dobu kada moraju biti tu gdje jesu, a oni koji su imali neke dublje razloge, možda mračnije, možda su imali prošlost koji nisu smjeli niti su htjeli oživljavati više, oni ionako nisu govorili ništa, ćutke bi okretali glavu i naprasno prestajali sudjelovati u razgovoru…

Ali da su nastavljali pričati “ o starom kraju “, i o “ povratku zauvijek, eto samo još koja godina samo još djecu da izvedu na pravi put, samo jos poneki dolar da uštede “, to jesu, nikada nisu ni prestajali…

Priče iz kraja su se plele od jutra do mraka, pri svakom novom susretu su se ponavljale, dodavao se po neki novi detalj koji se do tada nije spomenuo ili naprosto zato što je sjećanje ustvari blijedilo pa je mašta sve više zauzimala mjesta stvarnim događajima. Ili bi jednostavno dosadilo da priču pričaš uvijek istim riječima, pa kada bi naišao neko kome je priča još neispričana ili mu je makar davno ispričana, detalji bi se mjenjali, jedan po jedan, i sa svakom ispričanom pričom dati događaj je postajao drugačiji i drugačiji...

Bilo kako bilo, mržnja prema zemlji u kojoj su se nalazili nije jenjavala, priče su se pričale ali se u##o ostajalo tu gdje jesi a posjete su postajale sve kraće i rjeđe...

A za to vrijeme majke u Krajini i u tim, eto našim krajevima, su starile čeznući da vide svoje sinove i kćerke, da vide unuke kojima bi čule glas preko telefona ili bi ih gledale preko slika ili ovih najnovijih elektronskih čuda kojih je bilo svakim danom sve više i koje su nicale kao pečurke. Mučile su se jadne oko svega toga, ali šta je to na svijetu što ti može zamjeniti glas ili sliku tvog rođenog, tvoje krvi...pa jedino da se ta tvoja krv pojavi živa i zdrava ispred tebe...

Očevi su starili možda i brže od majki, česće su umirali prisjećajući se kako su svoju djecu nekada učili hodati. Nekako su teže podnosili taj teret od svojih žena, taj osjećaj da su izgubili sve sve ono za šta su cijeli svoj život radili, da su sami, napušteni, izdati...kako od života tako ponekad i od rođene djece. Lakše su potezali za čašicom da bi tako odagnali muke a poneki i za puškom pa su i na taj način znali da se oslobode stega...

Kuće su zarastale u korov, ako je koja i preostala od ratnih razaranja, livade su ostajale nepokošene, njive neobrađene...

A oni su pričali...

Nije vjerovao da je takav, ali ipak nije mogao sebi objasniti zašto je ostajao nedorečen, ćutljiv, nekako...prazan...

Svijetla zapada ga nisu ko zna kako privlačila, ali onda nisu ga baš ni odbijala...

Baš onakav kakav je uvijek bio – čovjek između jave i sna, čovjek kojeg kada pitaju kako je i šta radi najčešće odgovarao sa:

“ Čekam. Čekam da prođe. “

“ Šta da prođe ? “

Slijegao je ramenima i pogledom uperenim u nešto samo njemu vidljivom prolazio pored njih…

~ ~ ~

Polijetanje aviona je kasnilo više od dva sata. Neki tehnički problem, šta li, i eto, dok su popravili ili našli drugi avion, nije tačno znao šta od ovo dvoje je u pitanju, morao je jos malo pričekati na dugo odlagani ali odjednom tako željeni polazak.

Šetao je aerodromom, razgledavao lica ljudi, osjećao se kao kap vode koja je godinama padala i padala i konačno pala u svoje more...

Već se osjećao kao da je došao kući, mada je do kuće ostalo ko zna koliko sati putovanja.

Bio je srećan...

Bez imalo uzbuđenja je čekao da se riješi pitanje oko aviona, što se za ostale saputnike baš i nije moglo reći, često su pripitkivali osoblje kada će polijeteti i slična pitanja na koje ljudi jednostavno nisu imali odgovore, ali im je posao da se između ostalog i osmjehuju, bilo im do toga ili ne.

Neka ga je žena stalno pogledavala, starija neka gospođa, nije moglo da prođe ni pet minuta a da ga ne pogleda upitnim pogledom.

Znao je zašto ga gleda ali joj nije imao šta reći. I on je tako prepoznavao svoje zemljake u ovom ljudskom metežu, prepoznavao ih je tako jednostavno kao što je disao vazduh, i tako je i ona njega poznala, baš kao i on njih...

Čuo je kako sa strepnjom u glasu govori nekom čovjeku kako će se sin sigurno brinuti, kako će je uzaludno čekati u zakazano vrijeme u Beogradu i gubiti dragocjene sate na poslu zbog nje, a ona nema priliku da ga obavjesti o čemu se radi. Po naglasku je znao da je njegova, baš iz njegovih krajeva i nije se prevario, kada joj je prišao i pitao da li može pomoći, rekla mu je da je iz Knina.

Nešto ga je štrecnulo u predjelu srca. Eto, još nije ni ušao u avion a Krajina je već došla njemu.

“ Nema problema majko, daj mi broj svoga sina. “

Nazvao je onaj divni, brižni glas, objasnio šta je i šta da uradi , i spuštajući slušalicu gledao je u lice jedne Krajiške majke kojoj je zabrinutost nestajala sa lica...

Ponovo je stao u red, a ispred njega je neki Italijan na lošem engleskom zadirkivao neke dvije curice koje ga uopšte nisu razumjele. Preko ramena im je pogledao na pasoše koje su pomalo grčevito držale u rukama i ustanovio da su hrvatski...

Nasmijao se. Neka baka koja je stajala sa njima reče

“ Evo i ovaj iza nas se smije. “

“Ja se gospođo smijem zato što razumijem i njega i vas “ -reče on.

I mada ovo nisu bili njegovi, osjećao je da se Krajina bliži sve brže i brže...

Konačno su uspjeli ući u avion.

Zavalio se u sjedište i dok ga je san polako odlvlačio u svoj zagrljaj primjetio je da neka izuzetno lijepa djevojka sjeda pored njega...

Nije mario i prepustio se snu da bi mu tih sedam i po sati do Minhena prošlo što brže.

Dok je sklapao oči kao iz neke velike daljine po ko zna koji put u životu je čuo riječi iz omiljenog mu filma :

“ I da nam se vratiš...jednom...”

Share this post


Link to post

BEOGRADSKIM ASFALTOM...

Sanjivo je otvorio oči.

“ Da li sam stigao “, pitao je sam sebe pogledavajući oko sebe...

Avion je propadao u neki ambis ali je njegova duša rasla do nebeskih visina.

Još malo, još malo...djevojka pored njega je spavala dubokim snom, možda razočarana što joj taj drski deran pored nje nije pokazao ama baš nimalo pažnje, što stvarno i nije bilo baš džentlemenski.

Boli njega...a i boljelo ga je, boljelo ga je što je ovako dugo čekao da proživi sve ono za čim je u stvarnosti žudio...

Vrućina na Minhenskom aeordromu je bila neizdrživa, znoj im se svima slivao niz vratove, možda i od sreće što su sletjeli bezbjedno, ko će to znati.

Stjuradesa je požurivala putnike da uđu u aerodromsku zgradu, već su ionako isuviše kasnili i dok su ostali lomili noge oko njega da stignu što prije do slijedećeg aviona, njemu trka nije bila potrebna.

Naprosto je lebdio tim hodnicima.

“ Požuri bre čoveče, pobeći će nam avion, što si tako usporio ? “

“ Ne brini lafe, neće ovo meni nigdje uteći, bježalo je dovoljno dugo, ovaj će da me čeka – “ pomislio je u sebi, ali nije ništa odgovorio tipu koji je kao sumanut projurio pored njega.

" E moj care, samo ti trči, ali vidjećes da ću ja stići prije tebe, moje srce je ostalo tamo, a kako čovjek može živjeti bez srca ? Ma i ti znaš da si ovu trku već izgubio. "

Izišao je poslednji iz zgrade prema avionu koji vodi u Srbiju i bez imalo žurbe zapalio cigaretu ravno ispred stepenica koje vode u avion.

" Pa jebo ga ti, našo si đe ćeš pušiti, kazniće te Švabe jebem te luda, gasi to- " prodera se neki tip u žutoj uniformi na njega, aerodromski radnik koji je umirao od vrućine tako lijepo upakovan u taj njegov kombinezon.

Nije mogao a da se opet ne nasmije, vide Bosanca što se upinje na poslu u nekoj nedođiji zvanoj Minhen.

" Ma kaznili su oni mene davno jarane "- odgovori mu kroz osmjeh.

" Ne filozofiraj nego ulazi, otiće bez tebe "- reče jaran i sam se smijući sada...eh, šta su ti naši...

Let je prošao čudesno brzo, kao u nekom magnovenju je posmatrao stjuradese kako u ovom JAT-ovom drndalu zvanim avion crkavaju od vrućine poslužujući goste vodom bez leda.

" E moja Srbijo, vaskrsni već jednom, vrijeme ti je "- mislio je, sa nekim prizvukom sjete. " Kako nas satrašte majku vam fašističku, i onda mi neko priča o kažnjavanju, da nismo ovakvi kakvi smo, ne bi ni ovoga bilo šta ste sve radili od nas..."

Konačno, nakon toliko godina spustio je usne na tlo zemlje Srbije na aeorodromu Nikola Tesla. Nije krio suze, baš ga je bilo briga da li ga neko gleda ili ne, ma da, muškarci ne plaču...ko li je izrekao tu glupost čudio se u sebi, on, koji je bio ubjeđen da čak i životinje znaju plakati...

Dugo je čekao da mu se putnička torba pojavi na traci sa prtljagom ostalih putnika, ali je nije bilo.

" Pa majku li vam banditsku, baš kao da ste se urotili protiv mene, ali neće moći, nebraćo moja, ništa me ovdje više neće zaustaviti. "

Službenik mu reče da će torba stići slijedećim letom koji stiže za dva sata, došlo je do nekog zastoja i da bi ipak sve trebalo biti u redu.

" Znam ja te vaše zastoje, ali neka vam bude..."

Izišao je u halu zgrade dok mu je srce lupalo u grlu.

Da li su tu ?

Neko ga je potapšao po ramenu...

" Jebote koliki si čovječe. Čime to tebe hrane tamo, a ? A sve kukaš te ovo te ono, ne valja pa u krug a vidi grdosije od čovjeka " –reče mu dobro poznati glas iz davnih studentskih dana kada su još uvijek zajedno sanjali mladalačke snove i kako će jednom biti bolje, istovremeno ga grleći snažno.

" Je li bre mutantu jedan, ti se pojavljuješ baš kao i plata ovde, svake sedme godine, a ? " – reče jedan drugi glas koji se pojavljivao iz izmaglice duvanskog dima.

Još jedan glas iz tih istih ludih dana, još jedan nerazdvojni prijatelj, još jedan koji ga ipak nije zaboravio i za koga vrijeme nije igralo nikakvu ulogu, sad ili onda...

Nakon sedam godina tri prijatelja su stajali zagrljeni na Beogradskom aerodromu i smijali se naglas...

Malo smijeha, malo priče i konačno stiže i taj drugi let a sa njim i njegova torba, doduše sva raskupusana, valjda od carinske kontrole.

" A jes` vam onaj beduin Miladin ućerao strah u kosti, grebli se vi, vidi šta mi napravište od onako lijepo upakovanih poklona..."

" Ma jebli te pokloni više, grabi tu torbu i ajmo kući na pivu, ubi ova vrućina buraz "- zavikaše ova dvojica u glas i uz glasan smijeh za tili čas su bili u automobilu koji je jurio prema Batajnici...

~ ~ ~

Tri dana je lutao prestonicom Srba za koju mnogi nisu bili sigurni da li su je uopšte voljeli, ali to njemu nije bilo ni najmanje važno. On je znao da on jeste, da taj Beli Grad nikada nije izčezao iz njegovog srca, u kojem je zauvijek ostavio pečat mladosti, studentskih ludorija, zaljubljivanja, vrijeme kada je bio ubjeđen da život nikada neće uzeti drugačije tokove i da njega i njegove drugare nikada ništa neće razdvojiti, pa čak ni nešto tako nepoznato i strašno što su ljudi zvali ratom...

Kako se samo prevario, ali hej, koja je to mlada glava ikada bila mudra ?

Ludovali su gradom kao da im je to poslednje u životu, obilazili mjesta na kojima su nekada zajedno provodili dane i dijelili sirotinjske, studentske sendviče, šetali se Knezom, Kalemegdanom, žega koja je pržila Beogradskim ulicama im nije nimalo smetala u tome, neka ga je žena usput istjerala iz Saborne Crkve jer se zapadnjački prostak usudio ući u šorcu u nju, jednostavno je bio presrećan da bi se sjetio da griješi kada ulazi u Crkvu tako nepristojno obučen, izdera se na njega kao da su mu đavoli za petama pa ih uvodi u Crkvu, ali on se smijao jer je znao da se njegov Dobri Drugar neće naljutiti na jednu takvu nepažnju...

Sreo je i svog kuma kojeg je nekada davno krstio u jednoj maloj Crkvici podno Dinarskih obronaka, kojeg nije vidio 15 godina ali eto, taj njegov Dobri Drugar i njega nanese sasvim nenadano Knez Mihajlovom da se stari kumovi vide i izljube...

~ ~ ~

Svijet je pomalo poprimao normalne obrise, konačno je shvatio da je još uvijek živ, da je neki teški kamen pao sa njegovih leđa i da će moći nastaviti ploviti nemirnim morima ove zemaljske pučine...

Srce mu je raslo sve više i više i treći dan je osjetio da je vrijeme da ga sada upotpuni do kraja, da popuni sve one šupljine koje su se tu pojavile tokom svih tih godina, da je vrijeme da ode svojoj stvarnoj kući, svojoj đedovini i prađedovini gdje su mu grobovi predaka koja je bila na jednoj Plavoj Planini koju je sanjao i otvorenih i zatvorenih očiju...

Nazvao je čovjeka koji ga je trebao odvesti baš tamo i kojeg je znao od malih nogu, ali iz nekog nepoznatog razloga nikako nije mogao da se sjeti kako izgleda. Magla daljine i godina mu je zamutila um i ni uz najbolju volju nije mogao prizvati lik prijatelja njegovog oca kojeg je tako dobro znao...

" Alo Vuče Bijeli, ja sam, ima li još uvijek mjesta ze večeras kod tebe ? "

" Đe si legendo, ma kakvo je to pitanje, ma na glavi ću te kući odnijeti ako treba, za tebe uvijek ima mjesta. "

Premještao se s noge na nogu...

" Đe ću te naći ? "

" Ma dolje na željeznickoj stanici, kod one stare lokomotive, budi tamo neđe oko devet večeras.."

" Jebi ga Vuče, ja se stvarno izvinjavam, ali ja se nikako ne mogu sjetiti kako ti izgledaš " - rekao je propadajući u zemlju.

" Ajde me jebi, kako bi ja izgledao, vaje isto " - reče Vuk i spusti mu slušalicu.

Knez Mihajlova se orila od njegovog smijeha dok je žurio prema drugarima da im kaže da je prijevoz obezbjeđen, da odlazi ali da će se uskoro ponovo vidjeti...

Još iste večeri je sjedio u žutom mercedesu njegovog Bijelog Vuka kojeg je bez problema prepoznao čim ga je ugledao sa trideset metara udaljenosti, vrati mu se sjećanje brzinom svjetlosti, jer " jebo njega, on je vaje isti " tako da su pod odsjajem mjeseca jurili kao metak prema slavnoj granici zvana Rača i znaku na kojem piše

" Dobrodošli u Republiku Srpsku..."

Share this post


Link to post

SA VUKOM PREKO MANJAČE…

Još deset sati putovanja do stizanja na konačno odredište, do stizanja do staza koje je tako davno napustio…

Sve do trenutka sjedanja u Vukov mercedes se osjećao jak i siguran u sebe, ali sada…e, sada je uzbuđenje još jednom uzelo veliki zamah i srce mu je još jednom počelo kucati u grlu…

Ko li ga se poželio, kako li izgledaju, hoće li im ovaj stranac koji sjedi ovdje izgledati nepoznato kao što je i on sam sebi izgledao nepoznato svih ovih godina kada se pogleda u ogledalo ? Pitanja nemira su počela da se javljaju sve više i nervozno je palio cigaretu za cigaretom…

Neki stariji bračni par je putovao sa njima na zadnjem sjedištu i ćutali su kao zaliveni, iz nekog razloga nisu ništa govorili. Bili su mu poznati, ali je i njih i njihove likove nekako vrijeme uspjelo progutati…

Ko to zna, možda su bili nervozni kao i on pa su ćutali i gledali kroz prozor u noć…

Iz nekog razloga, Bijeli Vuk se samo smješkao i s vremena na vrijeme pogledavao u njega. I stvarno se nije promjenio, kao da vrijeme nije imalo nikakvog uticaja na njega, kao da sve ovo što se izdešavalo nije imalo ništa s njim i posmatrao je svijet sa strane, pamtio i prepričavao događaje ali kao da nije učestvovao u njima…nije klinac, ali eto, tako se držao…

Kilometri su se pleli jedan za drugim, i Rača je bila sve bliža i bliža i nakon sat i po vožnje konačno se ukaza… a on nikako nije mogao vjerovati da se nalazi tu, na tom istorijskom mjestu o kojem su pjesme pjevane, koje se prepričavalo i spominjalo non stop i u onim beskonačnim pričama o starom kraju…

Odjednom kao da je postajalo još toplije u autu…

„ `Ajde ljudi spremite dokumenta, sad će kontrola ” – reče Vučina stara.

Ruke su mu drhtale kao nikada u životu, umalo nije potrgao rajsveršlus na torbici iz koje je vadio pasoš…dolazio je kući, polako ali sigurno…

Očekivao je da će se desiti ko zna šta na granici, da će ga ko zna šta pitati i pripitkivati, ali…nije se desilo ama baš ništa. Carinik je pomalo lijeno pregledavao dokumenta, udario pečate i zaželio im prijatan nastavak puta…

„ Pridržde mali ova dokumenta, ovo je bila srbijanska strana, sad ima još jedna kontrola `vamo na našoj…”

Uf, a mislio je da je već sve gotovo…

„ Ko je tamo na toj granici, naši ili…? ”

„ Ma naši, nji`ovi, svejedno…pajkan je pajkan jebo im ja mater” – odgovori Vuk mrtav ozbiljan, ali je nekako sa tom rečenicom uspio bar malo da mu popravi raspoloženje…

Kao i na srbijanskoj strani, ni ovdje se nije desilo ništa. Kolona automobila je bila malo duža, pregledavali su neka vozila pa je bio omanji zastoj…

Posmatrao je nekog malog džukca kako s vremena na vrijeme, kada bi neko auto krenulo naprijed šprintao za njim kao lud i lajao na auto kao sumanut, a kada bi mu automobile umakao iz vidokruga, vraćao bi se na svoje mjesto, sjedio i čekao da krene drugi i onda bi opet tako za njim…i tako ukrug…

Bila mu je neopisivo smješna ta igra između psa i automobila…

Prođoše i drugu kontrolu bez ikakvih problema ili suvišnih pitanja, Vučina im vrati dokumenta i konačno se nađoše u Republici Srpskoj…

Dok su odmicali od granice čuo je kako mali džukac laje za njima…ko zna, možda im je poželio dobrodošlicu…

~ ~ ~

Iz nepoznatog razloga, odjednom je atmosfera u autu postala nekako prijatnija, kao da su neke uzde popustile i čuo je samog sebe a i onaj par iza njega kako glasno i sa olakšanjem uzdahuju…nekako su svi bili stisnuti do tog trenutka, ali sada, sada je već sve to izgledalo drugačije…

„ Pa šta je mali, ublijedio si ko kreč, ja sam mislio da si ti svjetski putnik, a ti se uplašio ko grlica od ovako male granice…” odmah Vuk poče da ga zadirkuje.

„ Lako je tebi, ti ovo radiš svaki drugi dan, a ja svake sedme godine, šta se sada foliraš tu…a I ti si mi se nešto bio ućutao sve dok nismo prešli vamo, a ? ”

„ Vidi, vidi, pa nisi ti ni tako glup kao što izgledaš ” – odgovori Vuk uz gromoglasan smijeh …„ ma goni ih u klinac, ovi pajkani me proganjaju cijeli život, ne volim ih očima viditi, ne bude ni meni svejedno kada moram s njima nešto…”

„ Pa šta mene zezaš onda…” reče on uz ništa tiši smijeh…

„ Neg reci ti meni Vučino, ja otkad tebe znam, ti stalno vozis po noći, jel to tebi ikada zasmeta ? ”

„ E dobro si me podsjetio, slušaj sada ovo ” – odjednom se Vuku razveza jezik.

Bio je vozač čitav svoj život, što autobusa, što ovako privatnim automobilom, ma stara lija koja je znala sve i svašta i ako je ko znao pričati nešto iz naroda, to je bio on. Imao je više priča o ljudima nego Ćopić i Andrić zajedno, s toga kad mu reče da sluša, obradovao se kao malo dijete i sav se pretvorio u uho.

„ Vozio ja tako jednom po noći od Grahova do Beograda autobus koji je bio dupke pun, to taman neđe bilo poslije proboja koridora. I tako, dosadno jebi ga, svira neka muzika ali ja to ni ne čujem, niko ništa ne priča, i ja šta ću, ćutim i ja.

Kad nakon jedno 2 sata, priđe naprijed neka gospođa do mene, dobro se još uvijek držala, sunce li joj kalajisano, i meni bi drago, ih, ko da mi neko dade ‘iljadu dolara.

Drvarčanka neka naša. Izvolte, šta treba gospođo, da nije prevruće u autobusu ?

Ma nije, nije, nego dosadno brate Vuče, pa ja onako zera, da prekratimo vrijeme pa velim da popričamo zera. Ma da, da popriča, sviđam se ja njoj, moj mali, ali neće ona to naravno da prizna…

Ma dobro, nema problema gospođo, samo vi kažite šta ima, i meni je pomalo dosadno pa je to baš lijep gest od vas.

I tako ti mi pričamo te ovo te ono, rat, vako nako, kad će ti ona mene u jednom trenutku pitati baš to što i ti sada, jel Vuče, uvijek voziš po noći, pa prispe li se tebi ikada vozeći tako ? Ma rekoh gospođo, prispe, kako mi se ne bi prispalo, pa eto, ja kad naiđem na neki ravniji dio puta, ja zatvorim jedno oko, da ga odmorim malo, pa onda nakon nekog vremena otvorim ovo pa zaškiljim na drugo i eto tako, čini mi se kao da i uspijem odspavati po nešto, zezam ja nju pomalo. Kakav ja i spavanje, pa ovo mi je posao cijeli život, ja ‘vako mogu dva dana zaredom bez prestanka, ali bi mi dosadno i ćedoh vidjeti šta li će ona reći na to.

Kako ja to reče, moj burazeru, kad čujem iza mene stariji ženski glas, kako uzviknu : Šta to veliš majstore ? Spavaš dok voziš ? Ja se okrenu, kad ono neka baba od jedno najmanje 90 godina ustala i stoji iza mene s nekim štapom u ruci. Ova mlađa nije uspjela ništa ni reći, njoj kao bi malo nezgodno što se ova `vako dere pa se ućuta. Ma ne, majko, to se ja malo šalim, čisto onako govorim, još nisam uspio ni izgovoriti do kraja, kad me je ona moj pobratime opizdila onim štapom preko leđa, ma ja zamalo izgubih kontrolu nad volanom, zera ševrludanja po cesti ali ostašmo čitavi…

Ama za Boga majko, šalio sam se. Ma nemoj ti meni da se šališ, nijesam ja sjela s tobom u autobus da bih poginula, meni se još živi. Jes` vidio ti moj prika kako se stari ljudi boje umrijeti, jadna majko, njoj jedna noga u grobu ali joj se eto, kao još živi.

I čitavu noć otada je prestajala pored mene, sve me pomalo bockajući onim štapom po slabinama da ja eto kao ne bih zaspao i ne daj Bože njoj skratio ionako kratki život…”

I on, i Vuk i ono dvoje iza njih se pokidaše od smijanja Vukovoj priči, nije ni sumnjao da će biti neka u ovakvom stilu, ma to samo dobri, stari dribler zna tako da te opusti i oraspoloži kada ti je nešto teško oko srca…

„ Šta to veliš, majstore...”

~ ~ ~

Kako Vuk tako završi svoju priču, odjednom se i ovaj čiča iza njih nađe pozvanim da nešto kaže, ali on je imao sasvim drugačije priče na repertoaru.

Vid mu je bio oštećen jedno 80 % te je čovjek maltene bio slijep, ali je zato sačuvao odlično sjećanje, unutarnje oko mu je savršeno funkcionisalo...

„ Ma ja se tek sade sjeti, ti si onaj mali što je ranije nosio cvike i nako neke kao pjesme pisao i recitovao, a ? ”

„ Aha, taj sam, samo eto, nešto sam sada malo ostario pa me baš i nije lako poznati. ”

„ Ma sad se ja sjetih po tvom glasu, slušao sam ja tebe na nekim školskim priredbama još davno prije rata. ”

„ Ma da, ja to malo 'nako bezveze, čisto iz razonode.”

Upita ga čiča gdje sada živi i šta radi, koliko je već tamo u tom „ jinostranstvu ” i tako ta uobičajena pitanja, a onda, kada je ovaj završio sa odgovaranjem, poče čiča svoju priču...

O ratu.

Pričao je satima bez prestanka o Poljanicama, Livanskom polju, o grobovima, o bitkama, o izdajama, o Čaprazlijama, Čelebiću, Peuljima i Crnom Lugu, o Bihaću, Kupresu, Glamoču, Kninu i Medačkom Džepu o majkama zavijenim u crno, o generalima, kapetanima, predsjednicima, pleo je priču od koje ti se lako dizala kosa na glavi...

Slušao je čiču bez ijedne riječi, usputno pogledavajući kroz prozor, i ponekad, kroz noćne obrise bi se pojavljivala pokoja razorena kuća kao da su nijemi svijedoci čičine priče...i opet mu postade teško u duši...

Sati su prolazili, a čiča je izgleda bio blagonaklon što je pronašao nekoga ko će sve to strpljivo slušati a možda i zapamtiti, za razliku od nekih, kako bi rekao konjina kojima to više ništa nije značilo...

„ E moj čiča, ti baš kao da ja nikada ne mislim o tome...”- pomislio je u sebi, ali ga nije prekidao. Neka se isprazni...

Zalazili su sve dublje u mrak i u Bosnu, samo poneko auto su susretali na ovom njihovom usamljeničkom putu.

„ Jel Vuče, kuda idemo, jel' preko Prijedora i Sanskog Mosta ? ” – upita.

„ Ma jok, idemo ravno preko Manjače. ”

Kako Vuk to reče, njemu ispade cigareta iz ruke na patos automobila i jedva je nekako ponovo nađe.

Manjača.

Još jedno istorijsko mjesto, sa mnogo dužom istorijom nego Rača, mjesto gdje se izdešavalo toliko toga da generacije i generacije ljudi to prepričava bez prestanka i još uvijek ne prestaju...ponovo nije vjerovao da će se naći tu...

„ Evo, nema još 2 kilometra pa smo tu ” reče Vuk.

Vozili su se po Manjači a istorija njegovog naroda mu je kucala u grudima, prožimala cijelo njegove biće...jedva je disao od nekog strahopoštovanja, od prevelike uzbuđenosti, od neke tihe jeze i neke blagosti koje su mu se istovremeno prožimale dušom.

„ De stande na koji minut Vuče, samo malo ”

„ Samo ti reci, nema frke. ”

Izišao je iz autombila i udaljio se od njega jedno tridesetak metara. Šetao je Manjačom, a u mrklom mraku se vidio samo odsjaj njegove cigarete i udaljeni farovi Vukovog auta. Učinilo mu se kao da čuje razgovore koji su ovdje vodili o slobodi, kao da se u mračnim šumama koji su bili oko njega još uvijek vojnici spremaju da pođu u boj, kao da čuje pokliče i odjek čizama po kaldrmama...

Prenuo ga je zvuk Vukove sirene i vratio se prema autu.

„ Jes` se nagledao ? ”

„ Kako znaš ? ”

Samo se nasmijao...

„ Ajmo sad, dosta je bilo zezanja, vrijeme bi bilo i da stignemo jednom...”

Poslednjih nekoliko sati vožnje je prošlo u nekom tihom i neobaveznom razgovoru, svi su nekako osjećali prisustvo Krajine i svega onoga što se ovdje izdešavalo u zadnjih deceniju i po...

Zora je počinjala da rudi dok su prelazili zadnjih par mjesta prije konačnog odredišta, preko Oštrelja, Petrovca i Drvara brzo se se primicali svome domu.

Držao je brojanicu u ruci dok je posmatrao krajeve koji su još uvijek bili razrušeni i nepopravljeni, ali gdje su se ljudi još jedan put usudili vratiti i pokušavali da još jednom počnu živjeti tu i graditi neku novu, možda i ljepšu istoriju, ako im dozvole...u šta je on lično sumnjao, ali je znao da je ovaj narod nepokoriv i da se nikada neće ni smiriti ni predati...

Nakon deset sati putovanja je auto konačno stalo ispred njegove kuće i dok je Vuk vadio njegovu torbu iz gepeka usput ga zezajući „ šta si ti stavio u ovu torbu, pa to nije roba, to je neki nakovanj kako je teško ” on se nije smio okrenuti...

Stisnuo mu je ruku i Vuk sjede u auto i krenu.

Dok se udaljavao pritiskajući sirenu, u jedno zlatno praskozorje jedan davno izgubljeni sin se na klecavim koljenima i blistavim osmjehom na licu okrenuo da zagrli staru majku i sestru...na obroncima Dinare, u njegovoj Krajini...

~ ~ ~

Share this post


Link to post

KUĆO MOJA IZ PEPELA VAZDIGNUTA...

Stajale su ispred njega obasjani ranim jutarnjim suncem podno malog asfaltiranog putića kojeg su on i njegov pokojni otac davno još nekad napravili, u ona neka srećna vremena...

Nije mogao progovoriti, suze i smijeh su se mješale na njegovim obrazima a Krajiški vjetar mu je lagano dodirivao kosu...

Tolike godine...

" Kako si mi lijep sine...kako si mi lijep " – reče mati i sruši mu se u zagrljaj – dočekah da te vidim milo dijete moje...'

Grlio je svom snagom koju je imao u sebi, milovao joj obraze, ljubio te stare bore koje su ga tako željno iščekivale...

Sestra njegova mila, njegov plavi anđeo se nekako ugura tu između njih...

" Stani stara, da ga i ja vidim..."

Nevino djevojče koju je zadnji put vidio tako davno u onoj jadnoj izbjegličkoj kući negdje oko Banja Luke poslije pada njegovog rodnog grada, sada je bila žena, prava žena, udata i srećna a i ona je u međuvremenu postala majka što joj se jasno pokazivalo u očima, jer takav pogled samo majke imaju...

Kako su tek one njemu lijepe bile...njemu se nisu promjenile, samo su postale još ljepše nego što ih je on pamtio. Kad im ni slike nije tako dugo vidio, nije ni mogao znati u koju ljepoticu mu je sestra izrasla, a stara majka, taj divni heroj koji mu je život darivao je još uvijek stajala uspravno i postojano ispred njega i još jednom se uvjerio da nju ama baš ništa ne može promjeniti...

Krajina se mogla njenim imenom ponositi.

Još uvijek nije mogao progovoriti, zanijemio je pred svojom krvlju, pred svojom kućom u njegovoj Krajini, ama baš ni jedna riječ mu nije mogla napustiti grlo...

Polako je klekao na taj putić i po drugi put otkada je stigao u svoje krajeve poljubio zemlju koja je pripadala njemu, poljubio je zemlju po kojoj su se još uvijek, bar njemu, ocrtavali stope njega i njegovog oca dok su gradili ovaj puteljak...

Torba mu ispade iz ruku...klečao je na koljenima i podigao pogled prema svojoj kući dok se negdje iz visine čuo pisak svemoćnog krajiškog orla da pozdravi vječitu lutalicu...

~ ~ ~

Dok su se penjali putićem prema kući pogledao je prema terasi na kojoj je stajao jedan drugi mali, plavi anđeo, bunovan i trljajući okice...pogleda ga i uteče u kuću...

Došavši pred vrata, klekao je još jedared na kućnom pragu i poljubio ga...

" Bože, sada me možeš i uzeti, ne bih žalio ni zamjerio..."

Ali kada je ušao umalo nije jauknuo naglas...goli zidovi ga dočekaše, samo cigla ostala, malter pootpadao, na prozorskim okvirima nije bilo stakala nego nekakav najlon prevučen...tolike godine je obnavljao ovu kuću iz inostranstva, ali je u trenu shvatio da to nije ni izbliza bilo završeno, da su tolika sredstva koja je slao ovamo možda ipak poslužila za opstanak i goli život koji je ipak bio preči od nekakve građevine...

Kroz kakve li su muke njegovi prolazili nije mogao ni da pretpostavi, ali im je sada gledao pravo u lice...

" Gore sine, gore se penji, što si ovdje zastao, vidjećeš da je gore mnogo bolje..."

Mirisalo je na njegovu prošlost, mirisalo je sve oko njega na njegovo djetinjstvo, na bezbrižne dane kada je s veseljem ulazio i izlazio iz ove kuće...

Popevši se na drugi sprat, tuga mu je ipak polako napuštala srce. Vidio je da je bar taj sprat opravljen, i to potpuno, lijepi okrečeni zidovi i miris tople majčine kuhinje su ga uvjerile da to još uvijek ima života, da su ga uspjeli vaskrsnuti iz pepela, da se ovdje još uvijek živi, voli, rađa i...umire...

Sestra mu nije puštala ruku...

" Đe si ti, mađioničaru moj mili, vadi te golubove iz šešira, prazno je ovdje bez tebe i tvojih čarolija..."

Čvrsto je zagrlio i poljubio u obraz.

" Ulaz`te, ulaz`te, evo ja odmah kafu stavljam, vidim da si mi mrtav umoran "- povika majka.

Sjeo je na kauč i radoznalo pogledavao gdje li mu se onaj drugi mali anđeo sakrio...i konačno je ugledao jedne male plave okice kako su provirivale iza fotelje iza koje su se bile sakrile...samo se nasmiješio...

" Što to sine ne pričaš ništa, je li tebi dobro ? Kako si putovao, je li bilo sve u redu ? " upita majka brižno.

" Ehhhhh...khmmmmm...čekajde zera, sad ću ja razvezati pa će ti biti žao što si me tjerala da progovaram..."

Bilo mu je drago što čuje smijeh majke.

" Jeste, jeste, putovanje je bilo odlično, ma ko bi to sada sve opisao, bilo je nezaboravno, pričaću ti..."

Plave okice su i dalje samo provirivale iza fotelje...

~ ~ ~

Bio je umoran kao nikada u životu, nije ni znao koliko mu je emocionalne snage ovo putovanje oduzelo, ali je sjedio sa najširim mogućem osmjehom na tom kauču i nakon sveg tog vremena je konačno ponovo pio jutarnju kafu sa svojim najmilijima u rođenoj kući...ništa i niko mu ovo nije moglo zamjeniti ni platiti...zbog nade da će se ovo ipak kad tad opet dogoditi ostao je živ i normalan, zbog ovoga je grabio naprijed u životu i nije popuštao, ma koliko mu nekada izgledalo da nema više snage...

A i nema veće životinje od čovjeka, kako su nekada stari govorili...

Jedino je jedan glas ovdje nedostajao, jedan glas kojeg se najradije i najmilije sjećao, jedan topli glas koji mu je nekada bio, a i ostao oslonac u životu, mada ga već jako nije dugo čuo...

Ali zato su tu bile sada one plave okice iza fotelje...

Pričali su onako, pomalo nepovezano, sestra i majka su jedna drugoj ulijetali u riječ sa pitanjima, htjele su znati sve, sad i odmah, a on je polako odgovarao, tako da su neka pitanja ostala i neodgovrena, jer dok bi on završio odgovor na prvo, već su tu bila bar tri nova, pa je tako prelazio na odgovaranje novih...

U tome mu uđe i zet u kuću. Kakva momčina, nepromjenjena iako njega nije vidio još iz vremena kada je on bio klinac, a zet već tada momak koji je već važio kao laf u njegovom malom gradiću. Opazio je da su oči njegovog zeta i one okice iza fotelje posve jednaki...

" Đe si šura, đe si legendo, đe si care..."

" Evo zete, pojavi se i ja ođe zera...đe si ti brate moj dragi..." izgovoriše u zagrljaju...

" Ma đe mi je dijete, đe se to sakrila ? "

Stisnuo je zeta za mišicu i očima mu pokazao da ćuti a i gdje je mala...

Zet se osmjehnuo i sjeo na fotelju iza koje se krila jedna mala djevojčica koja se očigledno prepala što se glas s kojim je godinama pričala preko telefona odjednom pojavio tu ispred nje da ga može i vidjeti, a ne samo čuti...

Malo zatim uđe mu i starija sestra sa svojom kćerkom u kuću i još jednom nije bilo riječi od njega. Mala izrasla u pravu curu, mogao je samo da zamisli kako li zavrće momcima mozak, lijepa da ljepša nije mogla biti, a seja, malo joj je život učitao više bora po obrazima nego što se nadao, ali je ostala isti onaj stari veseljak koji ga pozdravi sa najveselijim smijehom koji je čuo tog jutra....

Samo onaj glas, da je još samo onaj glas tu...

~ ~ ~

Pustio ih je da pričaju i neprimjetno se iskrao iz sobe i pošao gore na poslednji sprat da vidi šta li je i da li je gore išta preostalo od njegovog sprata gdje se nekada zamomčivao i spremao se da odraste, pa da doživi eto, nešto bolje od ovoga što su svi oni doživili...

Bar je krov bio postavljen, ali i na njemu je trebalo da se izvrši još popravki, ali sve ostalo...bas kao i na ulazu, možda i gore...zamišljao je plamenove koje su lizali od ove njegove zidove odnoseći sa sobom u svoj vječni oganj sve njegove knjige, sve njegove postere, njegove stare rokovnike i zabilješke, slike njegovih drugara i cura koje je tako brižljivo čuvao i nije htio nositi na svoja putovanja...

Sve je nestalo, ostali su samo goli zidovi.

" Djetinjstvo moje, ko li me te zapali ? " pitao se gledajući u zid koji je napukao od granate koja je tu zviznula prije samo nekoliko godina.

" Kako im nije bilo žao ? " – pitao se, mada je odgovor ionako znao.

Gorko, gorko je plakao stajući na sred svoje zapaljene sobe...

I kada je silazio niz stepenice brišući suze da mu rodbina ne vidi, znao je da se neće više tako lako popeti na ovaj sprat...bolio je gore nego išta...

~ ~ ~

Ponovo je ušao u sobu odakle je dopirala vesela priča njegovih najrođenijih koji su bili kao u nekoj ekstazi...

Mali anđeo je bio izronio iza fotelje dok njega nije bilo u sobi, ali čim je opet ušao, opet je nestao iza fotelje...

" Sine, hoćeš da jedeš nešto ? "

" Neka majko, umoran sam da ti ne mogu opisati...samo jednu cigaretu da ispušim pa bih ja da legnem samo satak – dva, ja nisam spavao ima već više od dva dana " - odgovorio je slomljen i srećom i tugom, emocijama koje nikada nije doživio i koje su ozbiljno prijetile da ga odvedu u carstvo snova da se odmori bar malo, htio on to ili ne...

" Važi, važi, sine samo ti polako " – reče ona gledajući ga kao da ga nikada nije vidjela.

A i nije, bar ne ovog čovjeka koji je sada stajao ispred nje...

Izišavši na terasu posmatrao je svoju Krajinu koja mu je pucala ispred očiju...šume i livade, zapaljene kuće i one opravljene, njive od kojih su bile mnoge zapuštene i nikada više obrađivane, a i poneku malu, stidljivu njivicu koju je nečija brižna ruka ipak njegovala s vremena na vrijeme...

Vid mu se počinjao magliti...

" Majko, đe bih ja mogao malo prileći ? Izvinite rođeni moji, samo vi sjedite tu, brzo ću ja, samo me trenutno stvarno snaga izdaje, samo malo da se ispružim..."

Pošli su kroz hodnik prema spavaćoj sobi...

" Mama, jel¸ovo soba sa onih slika, jeli ovo soba gdje je...? "

" Jeste sine, tu je tata zadnje ležao u sanduku prije nego što smo ga iznjeli na grob da ga sahranimo..."

" Majko, ne mogu ja tu spavati, ne mogu se ja tu odmoriti..."

Otvorila je vrata a unutra je sve izgledalo normalno, krevet, ormani i neke složene stvari...

" Vidiš da nema ništa, uđi sine i odmori..."

Ćutao je, nije htio da je sekira, ušao i zatvorio vrata...

Legao je u krevet obavijen mislima i duhom njegovog pokojnog oca koji je tu, baš na tom mjestu zadnji put ležao u svojoj kući...iz zatvorenih očiju su mu se opet kotrljale suze niz obraze....

Nije ni čuo kada su se vrata otvorila...

Osjetio je kako se neke male usnice prislanjaju uz njegov obraz i kako jedan mali, dječiji glasić govori :

" Ujko, stvarno si došao..."

Kada je uspio otvoriti oči samo je ugledao jedne male plave okice kako jure iz sobe i pažljivo zatvaraju vrata za sobom...

~ ~ ~

Share this post


Link to post

DREKAVAC…

¨ Sanjam, ja sigurno sanjam, ovo ne može biti istina...¨ - pomislio je otvarajući oči.

Sjedio je u krevetu i trljao oči ne vjerujući da se upravo probudio kod kuće, u Krajini a ne u ko zna kojoj zabiti koju su nazivali Zapadom gdje su mu buđenja uvijek bila teška, toliko puta nije ni htio da se probudi, htio je samo da spava, spava, spava...jer nije bilo ničeg radosnog što bi ga i pokrenulo na ustajanje...

Ustajao je iz moranja, a ne zato što ga je veselilo da ustane i ne zato što se baš nešto pretjerano radovao životu...

Ali sada...sada se probudio sa osmjehom, sa srećom u grudima, milovao je ćebe s kojim se bješe pokrio, čuo je glasove njegovih najrođenijih kako pričaju u dnevnoj sobi i čuo je glasić malog plavog anđela kako se igra...

Hitro je ustao i požurio da im se pridruži. Prekrstio se od sreće...

¨ I kažu nema Boga, a ? Ma kako ga nema, ako ovo nije Božija milost onda ja ne znam šta je...¨ pomislio je u sebi jos više se osmjehujući...

¨ Opa, evo me opet u kraju starom, pijem i pjevam sa istim žarom...¨ reče stihove Krajiške pjesme ulazeći u sobu...

Svi prasnuše u smijeh...

¨ Vide, vide ljenčuge jedne, koliko to spavaš, pa mi smo mislili da te je taj Zapad naučio da budeš vrijedan a on došao u Krajinu i prvo što je uradio je da je otišao u krevet...eh, baš si nas sada razočarao ¨ - reče mu sestra smijući se.

¨ A šta ćeš sele, ima se, može se, pa ta nisam došao vamo drva cijepati. ¨

¨ E bome ćeš ih cijepati, nisi ti ni vidio još koja te lijepa gomila čeka iza kuće, baš smo prekjuče dotjerali 15 metara specijalno za tebe, toliku momčinu, da nam pokažeš kako se to radi tamo, ionako vaje kukaš da samo radiš, radiš, radiš, pa eto ti prilika da se dokažeš...¨ - nastavljala je ona...

¨ Ma to ćemo zetu prepustiti, jači je on od mene...¨ - odgovori joj on mangupski namigujući.

Majka se davila u kuhinji od smijanja, bila je srećna što su joj djeca napokon zajedno, što se njihov zajednički smijeh konačno ponovo čuo u njihovoj staroj kući...

Izišao je na terasu i dok je na Krajinu polako počelo da pada jedno rumeno predvečerje počeo je da zavija kao vuk, kao jedan srećni vuk koji se napokon vratio u svoju goru...

~ ~ ~

Obilazio je oko kuće razgledajući i upijajući svaku moguću sitnicu. Šljive i jabuke su bile u punom cvatu, grane teške i povijale se prema zemlji, gledao je u pot##i zid kojeg su on i njegov pokojni otac davno izgradili i na čijem malteru se još uvijek vidjelo njegovo ime koje je tako davno na njemu napisao, jedno staro limeno bure koje je još uvijek stajalo tačno tamo gdje je i stajalo svih onih godina bilo je sada puno pijeska umjesto vode kako je nekada bilo, izazva mu blagu bol u grudima jer se prisjetio kako mu je pokojni otac u ovakva rumena predvečerja najradije sjedio na nekom panju baš pored tog bureta zamišljeno pušeći cigaru, obišao je kokošinjac i smijao se pijevcu koji se kao nešto ponosno šepurio tamo među kokoškama koje su već kretale na spavanje, razgledavao tih 15 metara drva i zabrinuo se malo što bi ga lako moglo zapasti da će on biti taj koji sve to mora iscjepati i onda se popeo do gornje kuće...

Bila je skoro neoštecena, sem što je po zidovima bilo rupa od gelera, a očigledno se neko onako usput još malo iživljavao nad njom jer je bilo jasnih tragova rafala koje je neko u prolazu sasuo na nju...e svašta, a on je mislio da se meci trebaju štedjeti a ne rasipati tek tako i gdje stigneš...

To im je nekad bila ¨sušara ¨, tu su sušili meso za predstojeću zimu kada se svinje pokolju tamo negdje krajem Novembra i skoro da je mogao osjetiti miris dimljenog mesa kako izlazi iz prozora, ali je naravno znao da je to samo plod njegove mašte.

Otvorio je vrata da vidi kako li sada izgleda unutra...i stao kao ukopan, kao da ga je grom pogodio.

Potpuno je bio zaboravio da su njegov zet i sestra otvorili pogrebno preduzeće i tu, u toj kući su držali mrtvačke sanduke, svijeće, nadgrobne krsteve i ostalo što je bilo potrebno pri sahranjivanju nekoga ko se predstavio Gospodu...

¨ Eh, tugo moja, zar u ovoj kući da se drže mrtvački sanduci, ovdje gdje smo nekada sa veseljem rakiju ispijali i pjevali uz veselu vatricu čiji je dim sušio meso...? ¨ - pomislio je žalosno.

Kakav posao, čekaš da neko umre da bi ti sebi zaradio koricu hljeba...da, da, smrt je jedini siguran posao...

Neveselo je sišao niz stepenice i opet se vratio u kuću po mraku koji je sada već potpuno prekrio Krajinu...

~ ~ ~

Ali u kući mu se raspoloženje odmah popravi. Čim je vidio svoje najmilije, srce mu opet brže zakuca i osjetio se nekako bezbjedan i uživao je u toplini koja mu se razlijevala bićem.

Mali plavi anđeo je sjedio na podu i igrao se sa nekakvom ogromnom lutkom, bebom, previjala je i spremala je za spavanje usput je grdeći što čitav dan ništa nije jela...

¨ Alo mala, jel' me se to još uvijek bojiš ? ¨ - pitao je.

¨ Zdravo ujko ¨ - reče ona stidljivo gledajući u pod prigrlivši bebu jače u naručje.

Pustio je da se igra, nije je htio previše gnjaviti, znao je da je stidljiva i pomalo i zbunjena što je on sada ovdje, ali je bio srećan što je došlo do nekog pozitivnog pomaka pa ga je bar pozdravila.

Šta ti je život...gledao je u sestru koja je pomagala majci da pripreme večeru. Sve što je bilo važno u njenom zivotu, on je propustio. Odrastanje, pubertet, izbjegličke dane tamo negdje oko Banja Luke, prva zaljubljivanja, udaju, svadbu, rođenje ovog malog anđela, pa krštenje...ma sve je propustio, nikada nije bio tu kada je sestri trebao brat, a brat je nekuda usamljenčki lutao po nekim zemljama na drugoj strani okeana...

¨ Tuđino prokleta ¨ - pomislio je, ali je bio i srećan što je ona bar sada, nakon svih pretrpljenih muka konačno srećna žena sa dobrim mužem i divnim djetetom...

¨ Ajde, uz Božiju pomoć, sjedajte da večeramo, umrijeće mi ovo dijete od gladi ¨ - reče pogledavajući u njega. Šta su ti majke. Čuj dijete, a on je bio sve samo više to ne. Možda u duši, ali ko na to obraća pažnju.

Jeli su uz smijeh i priču, mala se kao neprimjetno primakla do njega da večera pored svog ujaka, mada ga nije pogledavala, ali je zapazio da pokušava da drži kašiku na isti način na koji je on držao...

Bio je toliko srećan da je jedva uspio staviti par zalogaja u usta, sjedio je za stolom i posmatrao njih kako jedu, kako se smiju, odgovarao im na poneko pitanje koje bi mu postavili, a hrana, hrana je bila odlična, ne kažu ljudi za džabe da niko ne kuva kao stara majka kad ti pripremi jelo...

Veče je odmicalo u nekom srećnom raspoloženju i polako su se morali razilaziti, već je postajalo kasno, a imali su sutradan dosta obaveza da obave...kao na primjer trebao je otići pokojnom ocu na grob...

Starija sestra i njena kćerka se oprostiše i pođoše svojoj kući, zet se povukao u sobu na spavanje, seja je uspavljivala malu a majka prala posuđe pa se i ona pripremala na počinak.

On je još jedared izišao i sjedio na terasi osluškujući Krajiški vjetar kako se igra sa lišćem drveća u mrklom mraku...

~ ~ ~

¨ Eh, konačno je zaspala, svi su u krevetu i sada možemo ti i ja malo popričati ovako nasamo, da nam niko ne smeta, znaš kako sam se tog zaželjela brate moj dragi ¨ - reče sestra sjedajući pored njega.

¨ I ja sam, samo da znaš.

Moram ti nešto priznati sejo, ja nikako da se naviknem da su tu zet i mala, da si ti sada udata žena, nekako, dok su oni bili tu maloprije, ja sam nekako sve zamišljao kao da su oni tu slučajni neki gosti, da je to tuđe nečije dijete i sad, kada su otišli na spavanje i kada smo ostali nasamo ti i ja, sada se tek nekako osjećam normalno. Izvini ako ti ovo zvuči ludo i bezobrazno, ali morao sam ti reći. Možda je to samo prvih par dana ovako, dok se ne naviknem. ¨

¨ Ne moraš se ništa izvinjavati, sada kako si ti tu, i meni se to nekoliko puta učinilo u toku večeri, ništa ne brini. ¨

Pade mu kamen sa srca, bili su bliski kao rijetko ko koga je poznavao, pa nije u stvari ni bilo čudno što su isto i osjećali.

Brat i sestra na terasi svoje rođene kuće u Krajini su pričali i pričali a jedino ih je obasjavao mjesec i zvijezde sa Krajiškog neba koje su bile tako blizu da ti se činilo da ih možeš rukom dotaći...

Ustade on u jednom momentu da zapali cigaretu i u istom tom trenu je vidio obris nekakve ptice kako slijeće na bor i ispusti neki neobičan krik, nešto što on nikada ranije nije čuo.

Radoznalo je pogledavao prema drvetu, ali nije vidio ništa, vladao je skoro pa potpuni mrak oko njih.

¨ Drekavac ¨ - povika sestra uplašeno i stegnu mu čvrsto ruku privijajući se uz njega.

Glasno se nasmijao.

¨ O, pa to si ti, druže stari, pa đe si ti meni, nisam ni sumnjao da ćeš doći da me vidiš lopino jedna, `ajde navrati na rakiju ¨ - govorio je veselo prema drvetu da bi njoj rastjerao strah, jer je stvarno bila uzdrhtala kao jela na vjetru.

¨ Buraz, ne zezaj se, to je stvarno on, čula sam ovaj krik nekoliko puta u životu...¨ - reče sa strahom u glasu.

¨ Ma kako da ne, to je drekavac a ja sam Napoleon lično, `ajde ne zezaj ti, obična neka ptičurina, biće da je kos i lovi miševe po noći...¨

Dok je to izgovarao, grane na boru se zanjihaše i to nešto preleti na jabuku, s istim onako neobičnim krikom...

¨ Možda je bolje da uđemo u kuću, mene strah braco, pravi me strah neki uhvatio...¨

¨ Ma daj sejo, pusti se tih bapskih priča, drekavac uopšte ne postoji, ko ga je to ikada vidio i ulovio ? ¨

Mit o čudnoj životinji zvanoj drekavac ni do današnjih dana nije napuštao pomalo sujevjerne Srbe.

¨ Slušaj da ti ispričam ovo ¨ - reče ona.

¨ Sjećaš se da smo ti pisali da je stari radio kao ložač neko vrijeme tu dolje u prevozu? E, jednu veče on pođe dolje naložiti vatru i kaže meni, `ajde ćeri moja sa mnom, nekako mi je slobodnije, nije da se bojim nego ja volim kad si ti tu. Ma vidim ja da laže, nešto mu se lice bilo smračilo kao da je očekivao da će se nečto desiti. Stara je sišla do borića i gleda za nama kako odlazimo do prevoza. Čega nas je bilo strah, ni sama ne znam, jer je ovdje tada ipak još uvijek bilo koliko toliko sigurno. I dok smo prolazili pored kuće Dane Pekara naleti nekakva vjetruština da te Bog sačuva i starom odleti ona njegova slavna kapa sa glave. Ne bi to bilo ništa čudno, ali je taj nalet trajao samo nekoliko sekundi a veče je inače bilo mirno kao more. Ma ćero, šta ovo bi ? Ma nije ćale bilo ništa to samo vjetar naišao. Stari se smršti dok je dizao kapu sa puta. E nije ćeri ovo bio samo vjetar, ovo je on ovamo došao. I dok je to govorio začu se vrisak neke ludačke ptice koji prepade i neke mačke koje su tu bile pa i one čudno zamjaukaše. Eto vidiš ćeri da ovo nisu čista posla, ova me noć podsjeća na onu noć kada sam kao dječak ugledao onu crnu ženu u nagradi, reče stari. Ajde bolan stari ne plaši me, kažem mu ja i primaknem mu se. I otišli smo mi naložiti tu vatru i vratili se kući, ali nas onaj čudni strah nije napuštao, od čega eto ne znam ni do danas. Sami nas je Bog toliko puta opominjao, ali mi smo bili i slijepi i gluvi, drekavac je drečao a li ga mi nismo čuli.

Taj krik, i ovo što smo sada čuli je apsolutno isti bio, kontaš li ti to ? ¨ - završi ona svoju pomalo jezivu priču.

¨ Ma pusti sejo tu priču, ja to ništa ne vjerujem. Nego, 'ajmo i mi polako na spavanje, valja sutra rano ustati, a i ja sam još uvijek umoran. ¨

Uleti sestra u sobu kao topovsko đule i brzo zatvori vrata za sobom. Poljubio je na obraz i pošao da još jednom spava u krevetu njegovog pokojnog oca.

Sutra mu je trebalo ići na grob...

I svejedno što nije vjerovao, ili bar to nije htio priznati i pokazati pred sestrom, još dugo je ležao budan u krevetu prisjećajući se svih ratnih strahota i jauka, osluškujući neće li se onaj čudni krik razlijegati još koji put kroz noć...

~ ~ ~

Share this post


Link to post

POČIVAJTE U MIRU...

Dan je osvanuo tmuran i oblačan, nakon svih sunčanih dana koje su ga do tada pratile na putovanju, vrijeme kao da je čekalo da baš na ovaj dan promjeni ćud i pošalje neke valove sjete kroz krajiški vjetar...

Ne bi mu milo što je tako, obuze ga tužno raspoloženje kada je pomislio gdje sada treba da ide.

Prošlo je skoro dvije godine od tog nemilog događaja, a još uvijek se nije nazirao ni trag u njemu da bi ta tuga mogla proći i da prihvati surovu istinu da nekog od njegovih najmilijh nema. Naravno, bio je svjestan da nije on jedini, da je ko zna koliko žena, sinova, kćerki, braće i sestara ostalo u istom ovakvom bolu kao što se on sada nalazi, ali svejedno, boljelo je, boljelo je strašno...

Ionako je sve u kući podsjecalo na njega, na njegovog pokojnog oca koji je ovu kuću i izgradio pa izgubio i nekako je ponovo uspio podići iz pepela...svaka stopa, svaki zid, svaka slika okačena, svaka, pa i najmanja popravka na kući je nosila trag njegovih ruku...ruku koji su izgrađivale, radile i voljele, ruku koje su do sada nestale i kao i svim Rabovima Božijim samo kosti ostale...

Neveselo se oblačio ispred skromnog ormana u predsoblju koji je im je još uvijek služio iz onih izbjegličkih vremena.

Na njegovo iznenađenje, mali plavi anđeo se neprimjetno prikrao iza njega i posmatrala šta li on to radi, taj njen veliki, tajanstveni, daleki ujak...

Pomilovao je po kosi i za čudo, nije se branila ni bila uplašena, kao da je i ona, nekako na svoj djetinji, jednostavni način shvatala da se ovdje dešava nešto neobično..

¨ A što ti ujko oblačiš sve crno na sebe ? I košulja, i pantalone i čarape, sad i cipele...'ajde bar neku plavu košulju obuci, ujko. ¨

Čučnuo je pored nje dok se ona stidljivo kao češala po obrazu...

¨ Sjećaš li se ti đeda svoga, srećo ? ¨

Lice joj se pretvori u osmjeh.

¨ Sjećam ujko, sjećam mog deke miloga, on je rekao da će nas jednom posjetiti jedan džin koji će nas velikim koracima preko vode odnijeti tamo đe ti živiš...ali mi je mama rekla da je deko otišao na neko drugo putovanje i da ćeš to ti uraditi umjesto njega, ujko...Ja znam čak i đe deko sada leži i odmara se i priprema se za taj svoj veliki put...¨ reče dijete sa toliko nevinosti kako samo trogodišnja djeca mogu imati, djeca koja čvrsto vjeruju u ono što im stariji kažu...

Zamalo nije udario glavom od ogledalo iza njega, jer je od njenih riječi izgubio ravnotežu...

¨ Idi srećo vidi jesu li baka i ostali spremni, vrijeme je da pođemo...¨

Utrčala je sa smijehom u sobu da vidi šta ostali rade...

¨ Sine, 'oćes kafu i da doručkuješ ? ¨ - upita ga majka.

Odmahnuo je glavom.

¨ Đe je seja ? ¨

¨ Otišla u gornju kuću po svijeće...¨

Pozdravio je zeta koji se igrao sa kćerkicom i koji ga ništa nije pitao, jer mu se sve moglo pročitati na licu ionako...

¨ Sveštenik je rekao da ce biti u 11 sati na groblju, jel' tako ? ¨

¨ Da, bolje da požurimo. ¨

Sa teškim uzdahom su sjeli u zetov kombi u kojem je već nekoliko godina ionako prevozio mrtve ljude i pošli prema groblju...

~ ~ ~

Za ovo malo vremena što je proveo tu, za ovih nekoliko sati nije imao baš ni mnogo prilike da vidi kako mu sada izgleda rodni grad, pogotovo malo dalje od centra grada gdje su poneke kuće bile i opravljene i čak su i jedno dvije – tri nove zgrade bile podignute.

Ali sada, sada kada su izišli na cestu kojom je toliko puta prošao kao dijete i momak, na čistinu gdje se sve moglo vidjeti bez ikakvih prepreka, opet je zanijemio.

Najbliže selo do grada, koje je bilo udaljeno samo nekoliko kilometara bilo je još uvijek 80 posto u ruševinama, kuće su bile razorene tenkovskim udarcima ili jednostavno zapaljene, stajale su tu kao mrtvi spomenici ratnih strahota, golih zidina, bez krova su zjapile prema nebu kao majka kojoj su rasporili utrobu i izvadili nerođenu djecu...

A ipak, ipak, možda nekih 200 metara podalje od tih istih kuća, vidio se poneki usamljeni Krajiški čoban kako čuva svoje skromno stado ovaca...

Kao i uvijek, granica između smrti i života na ovim prostorima je bila veoma, veoma tanka, skoro kao da nije postojala...ma koliko smrti i razaranja da su vidjeli, ljudi su se nekako navikli na to, skoro kao da su se srodili sa smrću, kao da im je postala nešto jako blisko i razumljivo i ma koliko je nisu željeli ni prizivali, živjeli su pored nje kao u inat i jednostavno joj prkosili nekim novim životom koji su nanovo i nanovo vraćali na ova mjesta...

Pomišljao je na sve ljude koji su ostavili svoje živote na ovim livadama, na jednim od poslednjih uporišta odbrane od najezde nekih tuđih ljudi koji ovamo nisu nikada pripadali niti su imali šta da traže ovdje...pa ko je to još mogao i znao živjeti ovdje sem njih, tih nepokorivih Dinarskih Gorštaka koji su ovom prirodom vladali bolje nego što su možda vladali rođenom djecom ? Kome je trebao ovaj kraj zemlje nego njima, niko drugi tu ionako nije niti bi znao živjeti.

Prolazli su zaseok za zaseokom, što su više išli prema Livnu, slika je postajala sve gora i gora, prolazio je pored livada koje su bile njegove, njegova prađedovina, koje su lično baš njemu pripadale...nepokošene, skoro neprepoznatljive....

Sjećao se đeda svog kako je ležao u travi i klepćao kosu, sjećao se momaka koji su tu po vascjeli dan nekada kosili livade dok ih je Krajiško sunce nemilosrdno pržilo, djevojaka koje su im donosile vodu i hranu usputno ih sramežljivo gledajući a momci odmjeravali koja li je od njih vrijedna ženidbe i rađanja potomaka...

Svojih poginulih drugova kojima se ni grobovi nisu znali, a koji su možda baš ovuda negdje kosti ostavili a da im se ni trag više ne pozna...

Sve je vidio a ništa vidio nije sem zapaljenih tragova jedne nekada slavne i lijepe prošlosti...

Prošli su pored dva brežuljka koji su se nalazili na suprotnim stranama ulice i sjetio se kako je nekada, kao dječak, kada god bi ih ugledao zadovoljno uzviknuo ¨ eh, sada smo kući ¨...i onda, u dnu livade sa lijeve strane ulice, skoro ispod same Šator Planine je ugledao svoje rodno selo, svoju đedovinu i prađedovinu...

Zatvorio je oči...ne sada, sada nije mogao gledati u to...

Primicali su se groblju...

~ ~ ~

Iako je bilo oblačno, vrućina je bila neizdrživa. Sveštenik je već pristigao i čekao ih je ispred groblja.

Poljubio mu je ruku i dok su Sveštenik, njegova majka i sestre, zet i mali anđeo ulazili na groblje on je neodlučno zastao ispred tih jednostavnih, kamenih zidina...

¨ Ovdje počivaš, starino moja...¨

Tu, gdje je ustvari uvijek i želio biti sahranjen, na livadama na kojima se i rodio, učio hodati, čuvao blago i sanjao prve mladalačke snove...

Jedva je prekoračio preko zidića, Parastos nije mogao početi bez njega...

Maglilo se sve ispred njega, jedva je razaznavao spomenike prađedu kojeg su zaklali partizani negdje na Ražnjevića Glavici, prababi koja je umrla u dubokoj starosti slaveći Boga po vascjeli dan, đedu i babi koji su umrli jedno za drugim u roku od samo tri mjeseca, bližoj i daljoj rodbini koji su svi našli svoje počivalište tu, na svojoj rodnoj grudi.

Kao i njegov brat od strica, Milan, koji je sa samo 15 godina poginuo u vrijeme ratnih događanja i čiji je spomenik još uvijek izgledao nekako neprirodan, nekako kao da nije trebao biti tu...

¨Budi jak, budi jak, Gospodi pomiluj, budi jak...¨

Sveštenik je stajao u svojoj odori nad grobljem njegovog oca sa otvorenom knjigom psaltira i molitvi i upitno pogledao u njega.

Gledao je u nadgrobni krst svoga oca i nije vjerovao da tu piše očevo ime...mali anđeo je trčao okolo po groblju i brala neko cvijeće...ptice su pjevale...lišće na drvećima je tiho šuštalo dok je jedan sin klekao na grob svoga oca da poljubi Krst...dok su mu suze kapale po grobu onoga koji je njega rodio...

Sveštenik je pojio za Parastos i molio se Bogu za raba Njegova, da mu udostoji rajska naselja...a on i njegova porodica su stajali pognute glave nad grobom onoga kojeg su najviše voljeli...

Kroz oblak suza je posmatrao jato bijelih leptira kako se skuplja oko cvijeća koje su donijeli na grob...posmatrao je svijeće kako gore dostojanstveno i sporo...zelene livade oko groblja...mali anđeo je odnekud naišao i nevino položio cvijeće ubrano dječijom rukom ispod krsta, stala tu nekoliko trenutaka, ozbiljno se zamislila pa onda opet brzo otrčala na livadu ne okrećući se...šjliva koju je njegov pokojni otac zasadio baš tu prije ko zna koliko vremena je nemirno jecala...

Gospodi pomiluj, Gospodi pomiluj, Gospodi pomiluj...

Sveštenik je poškropio grob sa Svetim Mirom...a on je opet ljubio Krst...

¨ Pomiluj i oprosti. U Ime Oca i Sina i Svetoga Duha – Amin . ¨

Svršeno je...

¨ ' Ajmo malo prošetati po groblju, da vidimo održavaju li se grobovi...¨ reče njegova mila sestra shavtajući da njemu teba malo vremena i porodica mu se udalji od njega i od groba njegovog oca.

Prošao je do kraja groblja i povratio preko zidića, jedva stajući na nogama.

Vratio se i sjeo pokraj groba.

Ko zna šta je rekao ocu svome i o čemu su pričali...ili je bar on umišljao da pričaju. Milovao je bijeli pijesak kojim je grob bio prekriven...trajalo je, i trajalo.

Napokon je ustao...

¨ Spavaš li sada mirno, jesi li našao mir ? ¨

I kao za neko divno čudo, dok je izgovarao te riječi, oblaci se razmakoše na nekoliko trenutaka, i jedan zrak sunca je pao pravo na očev Krst i na njega...malo se zadržao pa se oblaci opet zatvoriše...

Sa nevjericom i strahom je pogledao u nebo i prekrstio se...

I iz nekog razloga se blago nasmiješio...

Rukom je pozvao porodicu da se vrate...zaista je bilo svršeno...

Popili su po jednu rakiju za pokoj duše i još jednom se pomolili, i odlazeći sa groblja ostavio je flašu rakije i kutiju cigareta blizu groba za umorne, rijetke posjetioce groblja po Krajini....

~ ~ ~

Pri povratku kući su svratili u njegovo rodno selo, da vidi i proživi i to...

Tamo je živio samo jedan njegov daljni stric, samo on i niko više, čuvao je nešto ovaca tamo, bez struje i vode, ali iz nekog razloga nije htio da se makne odatle...

¨Kako je strikane ? ¨

¨ Ma šuti sinovac, ja i tri mrka vuka, eto kako je. ¨

¨ Sejo, ' ajmo do naših kuća gore ¨ ' progovorio je konačno promuklim glasom.

¨ Ma ja tamo nisam bila 15 godina. ¨

Bez riječi je krenuo da obiđe đedovinu, tamo đe su se rodili i umrli skoro svi njegovi.

Prolazeći kroz selo jeza ga je tresla. Nijedna kuća nije ostala čitava, nijedan kamen, nijedan krov nije bio nedodirnut...

¨ Sjećaš se ovo je bunar u koji su mi nekad upale cvike, daj da vidim kako izgleda...¨ - reče on.

¨ Jesi ti lud, ne otvaraj to, ko zna šta tu sve ima, to još niko nije provjeravao...¨ uplašeno mu reče sestra.

Tužno je prošao pored bunara nad kojim se nekada tako veselo smijao...

Ugledao je inicijale svoga đeda davno ispisanih na štali koja je sada bila samo ruševina. Obilazio je kuću u kojoj se začela istorija njegove porodice davno i pradavno. Sve je bilo srušeno, pomišljao je da bi možda mogao stati na poneku zaostalu minu i bilo mu je svejedno.

Nije kleo, nije proklinjao dok je obilazio stari šljivik koji je bio sasušen, nijedne šljive tu bilo nije u vrijeme kada svuda rađaju...ćutio je kao nikada u životu...

Ljubio je svaki zid, svaku stopu, svaku travku...sve su srušili...i kuću, i štale i pojatu...

Na svojoj postojbini je stajao čovjek kojeg su vihori života odnijeli daleko od svega onoga što on zapravo jeste....

~ ~ ~

Dok su se ćuteći vraćali kući, kroz prozor rasklimanog kombija je ugledao istog onog čobana kako čuva svoje ovce, na granici... negdje između života i smrti...dok se nebo iznad Krajine odjednom počelo razvedravati....

~ ~ ~

Share this post


Link to post

U KOČIJI SVETOG ILIJE...NA POČETKU DUGA ŠARENIH...U SRCU OBIČNOG ČOVJEKA....

¨ Ima li vode, stara ? ¨

¨ Ma ima, ti ćeš se opet kupati, a ? ¨

¨ Čudo jedno da ima...znači to tako ide, svako jutro na po' tri sata pa vam isključe...ma da, naravno da ću se kupati... ¨

¨ Nemoj prati kosu, 'ladno je danas, a i ići ćeš gore...¨

¨ Dobro, dobro, važi...¨

Svejedno je oprao i kosu.

Pa ta nije svake godine Ilindan na pragu, pa ta ne ide svake godine na Šator planinu da uhvati onaj jednostavni, prosti, mili zvuk vjetra koji se provlačio kroz lišće drveća kradom, baš onako kako se on prokradao kroz život...tajno, kao sjena...mada su mislili da onako golemi orasi moraju na svaki vjetrić odgovoriti nekim snažnim otporom...

Spavao je na mjestu gdje mu je otac umro...u dnevnoj sobi, tamo gdje je pokojnik nekada nasmijan dočekivao goste, nekako mu je bilo lakše da tu zaspi, ako je uopšte spavao, tamo, gdje mu je Otac otišao u Carska Naselja, neg' tamo, o onoj nekakoj sobetini, 'oklen je odnešen na groblje, već mrtav, okupan i okađen...u toj sobi mira nije znao naći...ali u ovoj, đe mu je otac umro, tamo je nekako mogao i on sklopiti oči...bar na tren...zašto, to ni on nije znao...

I morao se okupati od svega...od mirisa groblja, svijeća i cvijeća, od kletvi dušmana koje su stizale i njega i njegove, od zla i mrskog mirisa koji se i dalje, i nakon tolikih godina širio kroz te njegove svete krajeve...

Slutio je s radošću u duši da sada ipak nailaze srećniji dani, da će sada napokon ponovo osjetiti sve one tajne, čarolije i radosti koje ovi prostori pružaju ljudima bez obzira šta im radili.

Koliko god se trudili, ma šta pokušali, nikada nisu i neće pokoriti ove krajeve i ove ljude, ne postoji to oružje koje može izbrisati Krajiške duše, dobroćudnost ljudi, gostoprimstvo, smijeh ispod starih oraha, noći pored kazana u kojima se pekla rakija i uz koje su se prepričavale životne dogodovštine, i one koje su se desile i one koje nisu, dušu ljudi koji su imali samo jedan jedini cilj u životu – da se rode, žive i polako se otisnu u Carstvo Nebesko na samo jednom mjestu – na svom kućnom pragu.

Ne postoji, makar se ono zvalo i atomska bomba...

Veselo je uletio u primaću sobu i u trku zgrabio malog plavog anđela i vrtio se sa njom u krug...da li postoji išta na svijetu što može zamjeniti ovu sreću ?

Majka je kuvala kafu na starinskom šporetu, podložila je zera vatru, jer je eto, kao ledeno, a u njimu je vladala toplota koju nije odavno, odavno osjetio. Seja je spokojno sjedila na kauču, slušala muziku i s blagim osmjehom posmatrala brata kako se veseli s njenom kćerkicom, a zet se spremao i lickao da pođu na veselje, pjesmu i radost na Šatoru.

¨ Oj, zete, 'oće li to već jednom, šta se ti toliko lickaš, koliko ja vidim ti već imaš ženu, neš ' se valjda dvaput ženiti majku mu ? I usput, kako ću ja se ja nekoj uspjeti udvarati pored tebe tako lijepog ? ¨ - zadirkivao ga je kroz smijeh.

¨ E moj šura, da ti samo znaš kako je ovo meni mrsko raditi, nisu brate za mene češljevi i parfemi, za me je sikira i šuma, ali eto, ' ajd da ne bi narod rekao kako nisam ljepši od tebe ¨ ' uzvrati mu ovaj istim tonom.

¨ Uh, jesmo zeznuti, zete...¨

¨ Spuštaj me ujko, vrti mi se u glavi... ¨ - reče mala koju je još uvijek u zanosu vrtio kroz dnevni boravak.

¨ Ajme meni, jesam bezobrazan, 'ajd me tuci...¨

Umjesto da ga udari, anđeo ga poljubi u obraz i samo ga malo ugrize za nos...

Pijevac je veselo kukurikao negdje u dnu dvorišta...

~ ~ ~

Vozili su se prema Šatoru u istom onom rasklimanom kombiju koji je brundao i napirao se da savlada uzbrdice, prijeteći da će se možda i zaustaviti, ali se on osjećao kao da sjedi u kočiji Svetog Ilije, koji je ionako baš tih dana hodao njihovim šarenim livadama i ubirao zlatno cvijeće a svoje gromove spremio negdje u zapećak za neke kasnije dane, nije htio da ljudima kvari veselje...duboko u sebi mu se zahvaljivao što je rastjerao oblake i dozvolio da im sunce grije duše, usput se pitajući što li stara podloži vatru...nije valjda da joj je i sada hladno oko duše...

Predjeli su promicali ispred njegovih očiju, predjeli koje nije tako dugo vidio...ali i opet je vidio tragove zla, razrušene kuće i pojate i po ko zna koji put se pitao šta li su ti nepoznati tuđi ljudi tražili tu, pa bar po ovim zabačenim Krajiškim selima nije bilo ničega vrijednog osvajanja, ali izgleda da im onaj čije ime ljudi ne vole spominjati nije dao mira, pa su u nekoj slijepoj mržnji pošli rušiti sve što se srušiti moglo...

Odagnao je crne misli i upustio se u dug razgovor sa zetom, slušao o životu koji su vodili na ovim prostorima, o poslijeratnim teškoćama, o borbi koja neprestano traje da obnove život ovdje, o tvrdoglavosti i nepokorivosti da se vrate i još jednom opstanu na ovim prostorima, o rođenju kćerkice i neopisivoj radosti koju mu je donijela, o hrabrosti življenja...

¨A ti šura, šta ti tamo radiš, šta ima kod tebe ? ¨

Slegnuo je ramenima.

¨ I ja se pitam. Čekam da prođe. ¨

¨ Šta da prođe ? ¨

¨ Čekanje. Čekanje na sve ovo, da sjednem na neki kamen i zajedno sa Urošom posmatram sve ovo, zauvijek...¨

Zet se samo nasmijao.

¨ Dobar si, šura, dobar si...¨

¨ Pa, za konjske trke i nisam tako loš...'ajd bolan vozi, ne merem više čekati da izađem iz auta i vidim ima li koga poznatog tamo gore kod jezera...¨

¨ Ih, ima li koga poznatog...došao si baš u špicu sezone, sada su svi tu, vidjećeš sve koje ti srce želi, preko ljeta svi dođu...¨

¨ Sem onih kojih više nema... ¨ - pomislio je u sebi, ali mu to nije rekao, već se radosno nasmiješio zetu...

~ ~ ~

Konačno su pristigli na vrh planine i kada je izišao iz kombija, dah mu je stao od ljepote i divljenja. Zadnji put je bio ovdje još prije nego što su počela ona krvava vremena, ali nikada nije zaboravio kako je ovo izgledalo i uvijek je dio ovog neba nosio u svojoj duši. Prošao je sve i svašta, svakavih se predjela nagledao i divio raznoraznim prirodnim ljepotama, ali se ništa nije moglo usporediti sa ovim. Ovakva planina, ovakvo jezero,ovakva šuma, ovakvo nebo je postojalo samo ovdje, na vrhu Dinare i nigdje više na vascijelom svijetu...

Muzika je treštala na sve strane, dva velika šatora su bila postavljena blizu jezera, u jednom su gostovala ¨ Krajiška braća ¨ koji su uglavnom pjevali pjesme Baje malog Knindže ili šta već narod naruči, a u drugom čuvene ¨ Preldžije ¨ koji su i njega ne mali broj puta i rastužili i obradovali u tom dalekom svijetu, u svijetu koji nije znao za ovakve radosti, ma koliko blještao svojim neonskim rasvjetama...

Naroda je bilo u ogromnom broju, nije se mogao načuditi koliko se ljudi uspelo na planinu, zastave su vijorile svukuda, ljudi su pjevali, pili, šetali se planinom, slikali se i slikali te ljepote za dugo sjećanje...a među njima su se ipak šetali nekakvi smrknuti likovi u uniformama, međunarodna policija koja je pazila na ne bi slučajno došlo do nekakvog izgreda, ali je među njima bilo i ovih drugih tuđih, tih koji su došli na njegove prostore i nikako da odu svojim kućama i puste ih da jednom žive na miru...

¨ ' Ajmo na piće, šura, šta si se zakopao u mjestu...¨

¨ Samo ti sjedi, sad ću se ja vratiti, samo da odem dolje do jezera da se barem jednom umijem onom vodom...¨

Šetao je oko jezera, prolazio tuda kuda ga je nekada pokojni otac vodio za ručicu kao malo dijete, došao je i do izvora sa kojeg je izvirala najhladnija voda na svijetu bez obzira koliko toplo bilo, umivao se vodom iz jezera i zažalio što nije ponio kupaće da odmah skoči u to, za njega, sveto jezero...uspomene su ga preplavile po ko zna koji put...

Obišao je tako cijelo jezero, srećući i pozdravljajući svoje zemljake koje nije vidio i po desetak i više godina, zastajao, ljubio se s njima i rukovao, mnogi ga nisu prepoznali, vele da se izmjenio, da je postao drugačiji, nekako ćutljiviji, čudniji...

¨ Kao da mogu još čudniji biti...¨

I taman kada je pošao da se popne nazad do šatora, do zeta da popiju piće, sa uzbrdice se pomolila grupa momaka koje je još iz daljine čuo kako se smiju i vesele, ali je bio pomislio da se oni tako smiju samo u njegovim sjećanjima koje su mu strujale bićem i da to čuje negdje duboko u sebi, i kada ih je vidio da idu prema njemu, mislio je da stvarno sanja...

Sa njima je išao u školu, sa njima je sanjao prve dječačke snove, sa njima je dijelio i dobro i loše...nekada, ovdje na obroncima Dinare...

~ ~ ~

Dok je sunce polako zalazilo nad Šatorom, sjedio je ponovo sa svojom braćom pored jezera, ispijao pivo, obnavljali su uspomene iz mlađih dana, zgode i nezgode iz školskih klupa, gajbu su bili potopili u jezero da se brže ohladi a njegov najbolji drugar je svako malo uskakao u isto da pronađe gajbu i donese im još po koje piće, izigravao je ¨ podvodnog konobara ¨, sve uz njihov gromoglasan smijeh...

Šetali su se planinom, ubrali po jedan runolist, prirodno čudo koje je raslo samo tu i još na Julijskim Alpama i nigdje više na svijetu, ugledali su i čovječiju ribicu za koju se do prije nekoliko godina vjerovalo da postoji samo u Postojinskoj Jami, kad ono, ne lezi vraže, ona se sasvim čovječije osjećala i ovdje na Dinari...

¨ E moja braćo, da ću i ovo dočekati, mislio sam da se nikada više u životu neću ovako osjećati, da ću se sa vama veseliti i smijati, da ću vas opet nekada zagrliti...osjećam se kao da sam u nekoj Zoni Sumraka...¨

¨ Da, da, ali zato smo mi, kao što vole reći ovi naši stari za našu družinu, sumrak ove zone...vaje mi mimo svijeta¨ odgovori mu veselo njegov najbolji drugar, gospodin podvodni konobar...

¨ E nećemo ovaj put, ' ajmo sad na pečenje i na muziku...¨ - odgovori mu zagrlivši ga.

Uz neopisivo veselje i smijeh su sjedili u šatoru, nastavljali priče i druženje, slikali se nebrojeno puta, kao nekada u stara vremena, dok su im Preldžije pjevale ¨ To je ona žuta slika iz staroga novčanika, to je slika moje braće Krajišnika...¨

Često je pogledavao prema jezeru i izvoru na kojem ga je otac umivao...i sve se bojao da će se probuditi u svom krevetu u toj nekoj tuđini i da je sve ovo samo san...

Ali je znao da se može sanjati i otvorenih očiju...

Ponoć prođe i nastupi Ilindan, a njemu se učinilo da je Svemoćni raširio ruke iznad Krajine i sve ih zagrlio svojom toplom rukom...

Još koji sat pa će svanuti a onda će se spustiti sa planine u Crni Lug na sajam Svetog Ilije, da nastave ovu bajku...

Gledao je u veliki žuti mjesec iznad Šator planine i u more zviezda koje se mogu vidjeti ovako čisto samo sa ovog mjesta...i eto, bar jednom im nije zavidio što su slobodne i nesputane i osjećao je kako njihov srebrni sjaj prostrujava i kroz njega i mnogo puta te večeri je pomislio da su i on i svi njegovi ljudi oko njega iste te zvijezde, da blistaju punom snagom i da se njihov sjaj može nadaleko vidjeti, bez obzira na kojem kraju ove velike pozornice se čovjek nalazio...

~ ~ ~

Share this post


Link to post

NE ZABORAVI SINE...DA SMO JEDNO...

Sunce se iskradalo kao lopov iz okrilja noći, lagano i na prstima, da ga ne vidi i ne uhvati...

Anđeli su se igrali sa oblacima iznad Krajine posuđujući im svjetlost svojih bijelih krila, šuma je budila svoje usnule stanovnike tihim šuštanjem grana dok joj je Vjetar pomagao u poslu veselo zviždućući tako da se i poneka lisica mogla vidjeti kako sanjivo pretrčava put kojim su se spuštali sa Planine Radosti...

Krajina im je pucala pred očima, u svoj svojoj raskoši i sjaju, nepregledna poljana radosti, Ljubavi...i patnje...

¨ Šta misliš ti burazeru moj dragi, zašto li je nas sačuvao ? ¨ - pitao je svog drugara tihim glasom bojeći se da ne poremeti nešto u ovom veličanstvenom jutru...

¨ Ko ? ¨

Pokazao je prstom prema nebu.

¨ Ko će to znati, brate. I da li je ? ¨ - odgovori mu prijatelj zamišljeno gledajući u porušene kuće pored kojih su prolazili.

Tačno. Ko zna da li je...

¨ Ma ne brini, sve to ima svoje, ne bi ti bio ti kada ne bi postavljao takva pitanja ¨ - nastavi prijatelj kroz osmjeh. ¨ Opusti se i uživaj, mora neko ovo i obnoviti, neka On radi svoj posao a mi ćemo svoj...drž' zapal'de ovu jednu našu krdžu, tačno mi smrde te tvoje stranjske...¨

Silazili su na Ilindanski sajam u Crnom Lugu.

Otkada je znao za sebe, kada god je razmišljao o Krajini, o svojoj porodici, o prijateljima, o nekim srećnijim danima, nekako bi mu uvijek ispred očiju iskrsavala slika naroda koji se skupljao na taj dan u tom istovremeno malom i velikom selu da proslavi Svetog Iliju, da sjednu, da popričaju, da se provesele a i izjadaju jedni drugima, da pričaju o imanju, protekloj kosidbi i žetvi i da li su se dovoljno dobro pripremili za zimu...

Posebno se volio sjećati jednog ovako sličnog ljeta kada je njegova porodica došla na odmor iz još jedne strane države, kada je njegov otac trčao ulicom u nekoj bijeloj košulji svaki čas se vraćajući da ga pomiluje po kosi i usput zadirkuje majku kako nikada nije bila ljepša, pa čak ni na dan kada je prvi put vidio...govorio joj je da Krajiško sunce radi čuda sa njenim licem...

Stričevi bi ga gledali čudno, nije to baš običaj da se ženama tako govori naglas pred ostalima, ali nije stari mario za to, njegovoj sreći nije bilo kraja...

Baš kao ni njegovom sinu sada...koji je možda iz nekog istog razloga baš sada obukao bijelu košulju...

Pomislio bi na tim putovanjima svojim sjećanjima i na srednju školu svoju, ali sada nije htio da pomisli o još jednoj ruševini koja je usamljeno stajala na jednoj još uvijek veseloj uzbrdici...

Kada su napokon stigli do Crnog Luga, sunce je već bilo podobro ugrijalo, svijet se već skupio, opet je bilo šatora i štandova na sve strane, ljudi su prodavali sve i svašta, kako to već bude na našim sajmovima...

Dok su mu drugari otišli da sjednu pod jedan od šatora da se osvježe i popiju po koje piće, on je odlučio da prošeta selom, usput čekajući porodicu koja je trebala svaki čas stići...

Tek je ovdje bilo razaranja, tek je ovdje bilo gelera i porušenih kuća na sve strane, ovdje je još uvijek svom snagom mirisalo na rat, džaba što su protekle već tolike godine...ovaj dio jednostavno ili nisu mogli ili nisu htjeli popraviti, možda da stoji kao neka vrsta uspomene da se ovako nešto više nikada ne dogodi...

Do neke slijedeće prilike...

¨ I tako ti veliš, prijane moj, treba neko ovo i obnoviti...¨ - pomislio je.

Zamišljeno je ušao u Crkvu da zapali svijeću svima koji su ovdje poslednji put pomislili na svoje najrođenije...

~ ~ ~

Sjedio je ispod šatora sa svojim prijateljima slušajući priče iz njihovog života koje nije uspio podijeliti sa njima, sem u mislima, usput uzmijaći po neki komad lubenice, nekako je to bio običaj da se jede lubenica na taj dan, pa makar malo kada mu se konačno pojavila porodica.

¨ Tačno sam znala da nećeš doći kući noćas, ti baš voliš da me brineš ¨ - reče mu stara usput mu stiskajući ruku.

¨ Ma šta ti je, ti bez neke brige ne znaš ni živiti, šta mi se ovdje može desiti ? ¨

Majke. Šta bi čo'jek od njih...

¨ Da te neka naša ljepotica ukrade, pa te onda ni đavo ne bi našao ¨ - upade zet u razgovor.

¨ E, da, to je već neka opasnost, vide ovih naših ljepotica...đe ovo još ima ? ¨- veselo mu odgovori.

¨ Kod tebe tamo sigurno nema, zato i jesi zinuo k'o tele u šarena vrata ¨.

¨ Ima jedna, a pošto je i ona sa ovih prostora, onda znaš da mi i nije loše...¨

¨Jakog bećara...¨

¨ Mogo' bi ti dragi moj dobiti jednu uz uši...¨ ubaci njegova sestra kao ljutito ga gledajući.

¨ Šta je zete, proguta li to jezik ? ¨ - reče uzimajući plavog anđela u naručje i dade se u trk niz ulicu...

Dan je proticao u tolikoj sreći i veselju da su se i on i njegovi osjećali kao da su ukrali jedan komadić vremena od Gospoda i prisvojili ga sebi, zagrili i ne puštaju...

Trudili su se svim silama da traje što duže, da možda nikada ne prestane, da baš bude ¨ hiljadu godina kao jedan dan ¨ mada su znali da neće moći tako ostati...sem u sjećanjima..i na slikama...

Hodao je iza njih i ponosno ih posmatrao kada mu se sestra odjednom okrenula i uslikala ga tako u hodu kako ide prema njoj...

¨ Eto..uhvatila sam te kako ideš prema nama, u bijeloj košulji baš na Ilindan...znaš da ima jedna fotografija starog ista ovakva ? ¨

¨ Znam...jedna od rijetkih koja je ostala...¨ - rekao je ogledavajući svoje misli u njenim očima.

Dok su se sove polako počele javljati iz šume odlazili su kući, izlazivši iz bajke u koju su bili zakoračili...

~ ~ ~

Dani su se redali jedan za drugim isuviše brzo, kao da namjerno žele da mu uskrate sreću koju nije odavno osjetio. Molio ih je u sebi da se zaustave, da bar malo uspore, kuda li im se toliko žuri pa ima ih na pretek, bar toga neće nestati, ali džabe, sve je letjelo brzinom svjetlosti...

Šetao je kroz svoj grad, trčao krajiškom kišom utrkujuči se sa vjetrom, slikao je što se slikati moglo, ništa nije prepuštao slučaju, i školu, i porušeni Dom Gavrila Principa, i nekadašnji hotel koji je zjapio kao crna rupa u sred grada, dragu kafanu Zvijezdu ispred koje je njegov otac nekada čekao na mušterije da ih odveze nekim njihovim putevima šeretski nakrivljujući kapu, otišao još jednom do Šatora po jednom izuzetno hladnom i kišovitom danu da sa svojim prijateljima ispeku još jednog ¨ mrkančića ¨, skočio je i u jezero ma koliko ledeno bilo, nije mario, želio je svim srcem da se okupa u toj vodi pa makar ga sutra ne bilo...

Popravljali su kuću, cijepali drva, ljudi su nailazili da se pozdrave i popiju po kafu i rakiju, da vide jesu li svi živi i zdravi, ležao je sa svojom sejom i plavim anđelom na travi i udisao miris cvijeća kao da mu je to zadnje što će ikada uraditi u životu, hodao je Krajinom i po mrklom mraku rijetko kada spavajući, sve se bojao da će nešto propustiti...

Ali...ma koliko se trudio..vrijeme ništa ne može zaustaviti...

Još jednom je došao dan kada je morao sjesti u autombil Bijelog Vuka koji ga je odvodio prema Beogradu pa još dalje, ostavljajući za sobom majku, sestre, plavog anđela, miris Krajine i života...i jedan grob pod šljivom na usamljenom groblju, negdje...na livadama Krajine...

~ ~ ~

Još dva dana je šetao Beogradom, posjećivao svetinje, obišao Hram Svetog Save, Crkvu Svetog Marka, išao naprijed nazad od Kalemegdana do Slavije slušajući i gledajući ljude koje nije poznavao ali su ipak bili njegovi i stalno su mu kroz glavu prolazili stihovi koje je recitovao jedan drugi usamljeni putnik a on ih nekada slušao u onom Domu Mladosti koji su mu onako krvnicki oduzeli...

¨Znam da će još biti mladoti,ali ne više ovakve...ja neću imati skim ostati mlad,ako svi ostarite,i ta će mi mladost teško pasti,a bit će ipak da ste vi u pravu jer sam sam na ovoj obali koju ste napustili i predali bezvoljno. A ponovo počinje kiša,kao što već

kišni listopad...na otocima more od olova

i nebo od borova,udaljeni glasovi koji se mješaju glas majke, prijatelja, kćeri , ljubavnice, roda, brata ...

Na brzinu pokupljeno rublje pred kišu

i nestale svjetlastom bjelinom , još malo šetnje uz more i… gotovo…¨

~ ~ ~

Sjedajući u avion koji ga još jednom odovodi na vječite puteve lutalica, preturao je po torbi da izvadi svesku da zapiše prije nego što zaboravi…i nenadano nađe neki rokovnik koji nije pripadao njemu…

Otvorivši korice pročitao je sejine riječi …

¨ Ovo ti je, buraz, moj dnevnik, oprosti što sam ti ga krijući stavila u torbu…sva ona neposlata pisma da te prate i da te podsjećaju da negdje, na nekim dragim prostorima postoji neko ko te voli…¨

I dok je sa suzama u očima počinjao da čita, prisjeti se stare majke kako mu je stiskajući ruku dok je ulazio u automobil rekla…

¨ Ne zaboravi sine… nikad…da smo jedno…¨

~ ~ ~

Srbo Peuljanac

Ljeta Gospodnjeg 2006

HPIM0392.jpg

Share this post


Link to post

Eh ti nasi odlasci nakon mnogo godina de nam je srce ostalo su tako posebni a osceji su tako neopisivi da samo oni koji su

tako poslje puno godina opet se kuci otisli mogu to osetiti ....srecu i tugu ,suze i smeh u istom trenu...

Pokusat cu i ja jednu pricu napisati prem pisac nisam ali me Srbo tvoje price postaknu da ih napisem ovde nadam se da cu uspeti je napisati

ne tako ljepo kao ti sto ih pises ali pokusat cu..

Doso je dan u moj dom kada se rodio i najmladi nas brat velika sreca i radost ,svi smo se tako obradovali

a najvise najstariji brat jer je medu njima postala neka posebna ljubav valjda je to ljubav izmedu najstarijeg brata i najmladeg

jos kada tako je puno godina razlike pa ga je nazvao da je on njegov mali Doni a on veliki.

Beba ta je rasla njegov veliki Doni je pratio njegov rast i odlucio od malena da mu on bude njegov ucitelj,

ucitelj borilackih vjestina znao je puno puta reci ja nisam imao tu sansu brate moj mali jer sam kasno poceo

a ipak sam postao prvak ove zemlje ali od tebe cu napraviti prvaka Svijeta tako je on sanjario i od prvog njegovog koraka ga poceo uciti.

Tolika se ljubav izmedu njih stvorila mali Doni kada je malo narastao vec je mogao spagu da napravi u svako doba ,cekao sa radosti svoga ucitelja

kada ce doci kuci da bi zajedno trenirali da bi ga svim borilackim vjestinama ucio i jako je brzo napredovao u svom prvom razredu vec je bio dasa koji

je znao sto druga djeca nisu i divili mu se kako sve to moze a on je tako bio ponosan sto je imao svog veliko Donija svog ucitelja takoga .

Odvodio bi on njega i u svoj grad gde je zivio mnogi bi ga pitali dali ti je to sin a on bi u sali pred devojkama rekao da jeste i samo se smesio.

Vodio ga je i tamo trenirao sa svim svojim dacima koje je trenirao ..

Mali Doni je tako ponosan bio a i Veliki jer su se radovali obadvojica sto imaju jedan drugoga a Veliki Doni je sve sigurniji bio

kako je vidio da napreduje i da od njega od malih nogu ce napraviti ono sto on nije imao sanse ..

Nije dugo proslo i dolazi nam rat mali Doni nista ne shvaca jos je bio mali da bi shvatio da mu je rat odnio njegovog Velikog Donija ceka ga

na putu i pita kada ce doci sto ga nema tako dugo ...

cekao je dugo ,dugo i godinu dana dok nije shvatio da mu Veliki njegov Doni vise doci nece nikada i tuga ga je obavila ostao je bez svog ucitelja sve

njegove nade su pale i sve sto je naucio ostalo je samo da sam nastavi a sam bez njega bilo je tesko nastaviti....

Prosle su i mnoige godine ali on jos ne moze shvatiti i preboljeti taj bol za njim za svojim Veliki Donijem u kome je video i svoga ucitelja

i svoga brata koga je ne samo voljeo nego u njemu sve video bez njega on je ostao sam i ide ulicom jos nadajuci se da ce ga sresti da ce mu

doci i veliku radost donjeti ....godine prolaze ali bol za njim ne prestaje..

Share this post


Link to post

Draga Daco...

Tesko je bilo sta reci na ovu tvoju pricu a da je nekako..ne pokvarim..suvisnim i nepotrebnim rijecima...

Sto rece nasa draga Lasta jednom..." Krajisnici se znaju i kad cute "...

Bas tako.

Hvala ti Daco sto si podijelila ovo sa nama...

Share this post


Link to post

A KRAJ JE BIO POČETAK...

Jesenje lišće se igralo samo sa sobom u nekom mirnijem vihoru...vjeverice su gledale svoj posao, skupljajle za zimu, da gladne ne bi bile, drveća se pripremala da očvrsnu koru kako bi mogla odoljeti surovoj zimi, nebi li ponovo procvjetala u raskosi svojoj, nekad, u jednom novom i nadolazaćem proljeću...

Rale je stajao nijem i suvih očiju nad otvorenom rakom...

Teško je bilo povjerovati da tu stoji, ma zar...e da, jest, moguće je...

Suvih očiju.

Nema suza. Il bar on nije želio da ih neko drugi vidi.

A pred tim očima...pojavljivale su se slike iz nekog drugog vremena...kada je sve ovo što se završavalo u toj raki i sanduku kojeg su spuštali u nju...počinjalo...

~‚~‚~

„Jel je volis ?”

„Koga ?”

„Onu žuju”

„Ma jesi ti lud..”

A volio je...samo ...eto, to smeta svačemu i zauvijek...

~ ~ ~

Lišće je počelo nervirati.

Kao i zemlja po sanduku.

Zar to po njemu ?

Pomislio je potežući dim iz cigare...

A onda...onda se sjetio svega...prvih Ljubavi, prvih drugarstava, prvog života, mlad jelen sa mladim jelenom, sad smo život spoznavali...

I stajao je iznad njegove rake...sad, baš sad...

„Ti si bio sa mnom za sve...

Ti znaš koga sam volio..nekad u onoj dječačkoj zaljubljenosti...

S tobom sam prvi cigar zapalio...

Ti...ti znaš ko sam ja...i ja ko si ti...

Jel mi umrije...? ”

Nije mogao vjerovati.

Da ga nikad vise neće viditi...

Popravio mu je kragnu na bijeloj, samrtnoj kosulji...

Spuštali su ga u groblje...i baci i cigare i upaljač za njim u rupu crnu

„ Ti i ja smo počeli...s tobom se završava... ”

Žena ga je čudno pogledala...zaćutala zauvijek...

„Ne znaju oni..ali znamo sad...”

„Rale- đe ćeš ?”

„Da se sjetim... ”

„Počeo sam pušiti sa njim...počeo sam odrastati sa njim...počeo sam voljeti sa njim...

A sad..eto, umrije...

Ne moram više pušiti...moram voliti i želim...

A ovo sve vama...ma...hvala što ste došli... ”

Kutija cigara i upaljač padoše na sanduk...od sada više ne pušim...reče drug

„S tobom je počelo..s tobom se završava...

Ne može biti hladnije nego noćas...

Tvoj kraj mora biti novi početak...”

Drugar je stisnuo kraj zadnje cigare...i otišao. Park je disao čudno, skoro živo...

„Tebi...s tobom sam počeo, s tobom ću završiti...”

Niko ništa nije rekao...

U Krajini se čula samo samrtna tišina...

Share this post


Link to post

ČAK I TADA, DOK SMO JOŠ VJEROVALI...

Upeklo ljeto, ne da se nos promoliti iz hlada ljeski, pržilo je nemilosrdno.

Fudbalska lopta je stajala usamljena na poljani, ostavili je momci na suncu da se naduva ¨sama od sebe ¨, a Lazar i društvo polijegali ispod lijeskovih grana i lijeno pričali o školskoj godini koja je upravo bila prošla, davne 1988-me.

Dosta im je bilo grada i profesora, radoznalih ljudi koji su voljeli da znaju šta li to sada rade i kakvu li manglupariju smišljaju šesnaestogodišnji momci, a nije im bilo ni do cura trenutno koje izgleda u ovim godinama baš postanu onako malo umišljene, nestanu nekadašnje prijateljice iz školskih klupa s kojima se nekada moglo i normalno pričati, umjesto njih se pojaviše neke napuderisane klinceze koje su iz nekih neobjašnjivih razloga nešto počele ¨dizati nos ¨, sve češće marširati kroz grad kao da su na nekoj modnoj pisti a u nekom malom gradiću podno Dinare, kao da su odjednom postale važnije i bolje od svojih drugova iz školskih klupa...

Sve češće su zagledavale starije momke koji su već nogom kročili u svijet, fakultete upisali i sada preko ljeta dolazili na raspust u svoj rodni kraj da pričaju velike priče iz fakultetskih zgrada i velikih gradova, u kafićima nalazile položaje s kojeg su ih ti stariji ¨frajeri ¨mogli nesmetano zagledati a one se ipak kao pravile da to ne primjećuju, mada su sve na svijetu davale za samo jedan pogled Slavena, Ćićka ili još nekog dasu.

Lazar i društvo odjednom za njih postadoše ¨tamo neki balavci, čitav dan samo fudbal igraju i jos uvijek čačkaju noseve ¨.

Nije da su ih momci prestali zagledavati i voljeti, ipak se te prve Ljubavi ne daju tek tako lako zaboraviti i smetnuti s uma, ali brate, dozlogrdi i to stanje pa su baš u inat otišli par dana svi kod Lazara na selo da eto baš igraju fudbal i valjaju se po sijenu...nek se one puderišu, ta doći će vrijeme kada će i Lazar, Mišo, Ilija i ostali na fakultet jednom pa će im biti žao koje su drugare izgubili a i za njima će se jednom okretati neke nove djevojčice...

¨Jes' ti vidio moj Lazaruse koje su to pokondirene tikve postale ¨- reče Draško nesvjesno vadeći neku slamku iz kose.

¨ Daće tebi Lazarus po toj tikvi neopranoj, šta me zoveš tako, ta nisam umro pa vaskrsnuo iz tamo neke pećine...možda bi se i okrenule nekad za tobom kada bi nekad očistio te uši koje liče na kupusov list, vidi se iz aviona kako se crne...¨'odgovori Lazar ležeći potrbuške na travi i radoznalo razgledavajući kako kolona mrava hita svojoj kući marljivo noseći neke travke na leđima.

¨ Daj ne kenjajte vas dvojica, uvijek se oko tije ženetina preganjate...lako je meni za to, nego srušiće me ona budala na godinu kada izađem na jesen na popravni iz Biologije...¨ - teško uzdahnu Ićan, čupkajući brk koji je tek počinjao da raste.

¨E jebi ga, u kakve ste se vi misli bacili ¨ - upade Radovan u razgovor tjerajući neku pčelu sa ramena - ¨ ljeto je, škola je bar sad – zasad gotova, možemo valjda i o nečem drugom pričati, ne moramo ih sada zadugo gledati. ¨

¨ Javila se materina pametna glava ¨ - začu se sa drveta gromki Zoranov glas koji je još uvijek volio glumiti Tarzana, crtanog lika kojeg je najviše volio i po kojem i jeste dobio nadimak, pa je valjda zato i nako krakat se popeo na obližnju krušku i pametovao odozgo - ¨ a vi zaboravili da za tri dana idemo na ono ljetovanje sa školom dolje u one neke Pakoštane kod Biograda, a ? ¨

Ljetovanje.

Na tu riječ svi poskakše na noge, kako su na to mogli zaboraviti ?

Svašta. Centralni događaj o kojem se pričalo cijele školske godine im se nekako izgubio iz vida, nije im baš ni ovo vrelo ljetno sunce pomagalo da misle na to a ni likovi Mare, Nevenke, Dragane, Rade i još ponekih dragih djevojaka čiji su im se likovi motali po glavi mada to jedan drugom naravno nikada nebi priznali.

¨ Pa ja ni plivati ne znam ¨ - skoro zaplaka Mišo

¨ To i jeste cilj, bundevo šuplja, da se neplivači nauče plivati već jednom. Slušaš li ti ikada kada se nešto priča oko tebe ili ti samo muve zuje po tom ogromnom globusu na ramenima ?¨ - upita Lazar uz opšti smijeh ostale bande.

Bili su i uzbuđeni i radosni što će se za koji dan desiti kakva – takva promjena u njihovim ipak pomalo jednoličnim životima...bar su tada mislili da su jednolični, da su znali tada šta će ih poslije zadesiti u životu voljeli bi da se nikada nisu pomjerili sa te nevine livade...

¨ Dobro de, ima još tri dana do tada, ajmo još jednu baciti na male pa ćemo ići kućama u grad, dosadilo i ovo selo ¨ - reče Tarzan nehajno...jes, baš mu se zato išlo kući a ne da vidi gdje li mu je Dragana i sjedi li sad sa drugaricama ispred Doma...

~ ~ ~

S velikim uzbuđenjem su se skupili ispred Doma na zakazani datum, sva tri odjeljenja koja su upravo završili drugi razred srednje škole...galami i vriski nikad kraja, konačno idu na to toliko očekivano ljetovanje, da se odvoje malo i od roditelja, rodbine i ovog grada koji je baš dosadio i Bogu i narodu a kamoli neće 16-to godišnjim obješenjacima i veselim djevojčicama koje su s nestrpljenjem očekivale kada će se skloniti ispred budnog oka svojih očeva.

Jedino se Lazar nešto nije veselio, imao je neki čudan osjećaj u stomaku, nekako mu se nije išlo...stajao je naslonjen na zidić i zamišljeno gledao u svoje drugove kao da ih zadnji put gleda. Neka mu se slutnja nadvila nad dušu, ni sam nije znao zašto, ali eto, bila je tu kao neki dosadan komarac i nikako da ode. Bio je on često i ranije u tim krajevima, volio je fudbal više nego bilo šta na svijetu pa je često išao u Split da gleda utakmice između Zvezde i Hajduka, ili Željezničara i ¨ Bilih ¨ i često mu se činilo da nije došao na sportski dvoboj, već u neku gladijatorsku arenu punu krvoločnih lavova...nikako da mu ta slika isčili ispred očiju...ali ajde dobro, valjda to tako bude na sportskim utakmicama, mada je duboko u sebi znao da nije, ali eto, ko bi i smio povjerovati u nešto drugo...

Vožnja do Pakoštana je trajala četiri sata autobusom, svi su pjevali raznorazne pjesme, od Azre preko Brene i Čorbe do ko zna kakvih umotvorina naših pjesničkih prostora, vijorile su se majice kroz autobus, bilo je nesnosno vruće pa su se muškarci onako bezobrazno poskidali nebi li pokazali tim ¨ neopjevanim kokoškama ¨ da valjda i među njima ima kakav oroz pažnje vrijedan.

¨ Šta je Lazaruse, sunce mu kalajisano, pa ni bekno nisi otkad smo krenuli ¨ doviknu mu Draško zavaljujući se pored njega u sjedište sav crven u licu od mladalačkog uzbuđenja.

¨ Stvarno ću ti dati po toj baburi crvenoj, nemojde me sada gnjaviti, nešto me stomak boli ¨ - uzvrati mu Lazar glave naslonjene na prozor nekako bledunjavog lica kao da je stvarno bolestan.

¨ Ma bježi, vidim ja šta je, ne smiješ ni pogledati u Miru cijeli dan, a vide je kako se lijepo smješka, mada sam siguran da nije zbog tebe tako konjoglavog ¨ - odbrusi Draško na šta obojica prsnuše u gromoglasan smijeh.

Dobro je, ipak se ima i drugara, biće sve dobro.

Proleti vožnja kao u snu i za tili čas se nađoše u tim Pakoštanima nedaleko od Biograda ispred osnovne škole ¨ Frane Bačkov ¨.

Direktor škole i nekoliko profesora su stigli tu dva dana prije njih, da bi razapeli šatore, pripremili teren i izvršili zadnje razgovore sa upravom te osnovne škole tako da su se đaci odmah počeli raspoređivati po šatorima, muškarci i djevojke odvojeno naravno.

Lazara zapade ležaj skoro na samom kraju šatora, između Ićana i Miše.

¨ Odlično, ima deset dana da slušam kako ovaj konj jadikuje zbog biologije a ova mazga će noćima uzdisati zbog Nevenke ¨ sa smješkom i radošću pomisli Lazar.

Ubrzo su im pokazali gdje je trpezarija i ostali objekti koji se smiju koristiti i nakon toga je sviran prvi zbor. Direktor im je pročitao i objasnio kako će izgledati taj boravak tu, glavno je bilo da se neplivači nauče plivati i da se u isto vrijeme provede bar teoretska obuka iz ONO i DSZ. Nakon toga je uslijedilo razvrstavanje po vodovima kojih je ukupno bilo četiri i određivani komandiri istih.

Lazar je svrstan u prvi vod zajedno sa svojim društvom, ma znao je i Diša da njih nije lako razdvojiti, pa što onda praviti neke probleme odmah u početku kada nema za to potrebe, a komandir voda je bio profesor fizičkog Slobo Makić zvani Ćup. Otkud i zašto takav nadimak, niko nije znao, mada se potajno pričalo da je Slobo još kao mali jednom bio zaglavio ruku u nekakv ćup meda pa je nije mogao izvući sve dok mu ćaća nije došao sa kosidbe pa izvukao i usput ga nalemao kao vola u kupusu, ali kako je Slobo bio izuzetno ljut i strog, to mu nikada niko smio reći u lice ni potvrditi.

I konačno je uslijedio prvi odlazak na plažu poprilično udaljenoj od škole što je bila onako omanja nevolja po izmorene đake koji se još nisu bili ni odmorili ni naviknuli na suvu dalmatinsku klimu. A plaža se pokazala kao sve samo ne kao plaža – svuda je bilo nekakvog smeća što su raznorazni turisti ostavljali iza sebe a niko nije čistio, pa čak je bio i nekog neobjašnjivog katrana.

Kratka provjera ko zna plivati a ko ne, neplivače su odmah zadržali u vodi da još odmah počnu sa obukom, da se bar eto oslobode straha od vode, i, sem Miše koji eto stvarno nije znao plivati, ostatak Lazinog drustva je bio slobodan.

¨ Jaoj Raja, braćo moja ¨ - uzviknu Radovan koji nikada do tada nije bio na moru, ali je ipak naučio plivati neko ljeto dok je bio u posjeti tetki u Beogradu, - ¨ joj, ljudi moji, ljepote, pa ovo ni u knjigama nema. A kako je Sanja lijepa u onom kupaćem, pa ja nisam ni znao šta se tu sve krije...¨ smijao se skoro kao sumanut od neke sreće.

¨ Dede se Čita umiri ¨ - prekori ga Tarzan - ¨ ako u onom tvom selu samo krava za gledanje ima mi smo bar nekada žensko i vidili...¨

Smijehu nije bilo kraja...

Oko pola sedam naveče su krenuli polako nazad u logor, umorni i od puta i od uzbuđenja, da večeraju pa da malo srede utiske i ispričaju se prije povečerja onako kako se samo mladost može ispričati kada im se desi nešto što nama odraslima i matorima izgleda kao jedna sasvim obična i nevažna stvar, nešto na šta smo prestajali misliti kao što običan čovjek prestaje misliti na narod kada se dočepa vlasti i postane političar te se njegova počne slušati...

Nad dalmatinskim beskrajnim nebom se mrak već uveliko spustio kada su polijegali da se odmore, mada se još dugo moglo čuti kako se neko u mraku sašaptava, nije nedostajao ni poneki uzvik od nekog podmuklog štipanja a i malo žešća galama nije nedostajala kada bi neko sakriven u mraku glasno prdnuo...

~ ~ ~

Sljedećih dana je sve išlo gotovo po vojničkom rasporedu, rano ustajanje, čak u 6 ujutro što đacima baš i nije prijalo, ipak je bio raspust i nesnosno vrelo ljeto, ko da ustaje tako rano, ali što se moralo poslije toga još odmah ići na jutarnju gimnastiku je skoro pa prevršavalo svaku mjeru.

Ta nisu još ni oči pošteno otvorili a ono ih već Ćupov strogi glas tjerao da skaču gore – dole, razgibavaju se, trče u krug i još sto vragolija koje se nikako nisu trebalo izvoditi u satima kada još nije ni svanulo kako Bog zapovjeda niti je pijevac zakukurikao...

A ni tu muke nisu bile gotove...sa završenom gimnastikom slijedilo je spremanje i uređivanje šatora i čitavog logora, i to čitavih 45 minuta, svejedno što je po mišljenju družine sve bilo spremno u roku od 10 minuta, jedino još da vjeverice počnu hvatati po dvorištu...ako ih je i bilo.

¨ E moj Lazare, šta je ovo reći? – znao je čak i Tarzan, koji se nikada nije žalio, zabrundati - ¨ pa ovako me ni ćaća na livadi ne bi tjerao a da mi najprije ne da jesti...¨

¨ A ne znam, nisam ni ja pametan, a Ćup se primio na ulogu baš kao da i jesmo u vojsci...ajd bolje da ćutimo, ako nas čuje još ćemo dobiti i po koje nagradno trčanje oko ovog glupog igrališta ¨ - tmurno je odgovarao Lazar, jer njemu ništa nije bilo mrže nego kad mu neko naređuje i na neki način mu oduzima slobodu koja je mladom dječaku značila više nego išta na svijetu. Pa valjda se može i lijepo zamoliti, malo uz šalu i smijeh, a ne da ih tjeraju ovuda kao da su neki prestupnici, a ne djeca željna lijepe riječi...

Ta su ustajanja i gimanstiku trpjela najteže svih deset dana boravka u Pakoštanima, brate, dok se dočepaš doručka već si nekako i neveseo i umoran, mada, mladost kao mladost, čim bi ušli u trpezariju, ipak bi počinjala graja i dovikivanje, smijanje kako je ko podbuo od spavanja, ili bolje rečeno nespavanja, ko će ugrabiti što više hljeba, jer iz neobjašnjivih razloga kao da su bili gladniji ovdje u primorskoj klimi nego na čistom planinskom vazduhu odakle su i došli.

Jutra i popodneva su provodili što na plaži, što u logoru, neplivači su svakim danom sticali sve više hrabrosti i znanja, a plivači su ubijali vrijeme koje su ipak morali provesti na plaži, kako su znali i umjeli...nekada daveći jedan drugog u vodi, nekada samo lijeno ležeći i pržeći se na suncu, na čiju jačinu baš i nisu bili navikli, divili se ljepoti djevojaka koji su im se činile tek sada lijepe i poželjne, kao da ih nikada ranije nisu vidjele, sunčani, raspjevani dani, voda koja im se cijedila iz bujne kose i slijevala niz mlada tijela razbuđivale su im maštu do nevjerovatnih razmjera, tako da su se poneki znali zastiditi čak pred samim sobom i dugo, dugo ležati potrbuške u pijesku, da se nekako sakriju i od sebe a i od ostalih...

Nisu ni djevojke bile ravnodušne više, ako su ikada i bile, samo su eto zaboravile bile na svoje divne dječake s kojima su dijelili školske dane pa se zagledavale za tim starijim momcima kojih sada nije bilo, izblijedili su im iz sjećanja kao što noć blijedi u zoru ranu pred dolaskom novog dana...

Divili su spretnostima dječaka koji su izvodili nevjerovatne ludorije skačući sa stijena u vodu, neustrašivi borci za ženska srca, svako se trudio da izgleda najači, najneustrašiviji, da bude onaj pravi soko sa Krajiških poljana koji je neprikosnoveni vladar i kome niko ništa ne može, nekada su poslije posmatranja takvih ludorija i poslije nekog pomalo dječijeg kikotanja, iako su se trudile da i dalje budu ozbiljnije od ovih neukrotivih derana, znale ponuditi da nekome namažu leđa, jer kome bi to palo na pamet da se od tolikog sunca i može izgoriti kao rak, kao što se i jesu crvenili odmah već drugi dan...pa to je posao za curice, ko je od njih o tome vodio računa, ili da prinesu flaster ako se koji neoprezno oklizne pri skakanju pa odere lakat ili koljeno...

~ ~ ~

E, ali večeri su već bile zanimljivije, večeri su donosili druženja uz gitaru pod otvorenim, blistavim nebom, pjevanja iz glasa i duše, ponekad bi poneki momak i cura nestali neopaženo iz raspjevane družine pa išli u šetnje, a o čemu li su razgovarali onako nasamo, i da li su se možda čak negdje i sramežljivo poljubili, e, to se već ne zna, te tajne krije samo šum mora i večernji povjetarci nekih davnih, nezaboravljenih ljetnih noći nekog malog gradića na dalmatinskom primorju...

Bilo im je dozvoljeno i da izađu uveče na satak - dva da se prošetaju tim gradićem koji je bio nedaleko od logora, nekih petnaestak minuta pješke, samo što se baš i nije imalo puno čega vidjeti tamo, nekih pedestak primorskih kućica, dvije –tri poslatičarnice i kioska, dvije samposluge i za čudo dvije filigranske radnje...i naravno kafana nije nedostajalo, a u kom ih gradu manjka pa da je ne zna se kako mali ?

¨ Jel' Ićane buraz, šta ti misliš šta li im znače ovi grafiti po zidovima kuća i okolnih zidića ? ¨' upita Lazar jedno veče tokom šetnje.

Na svakoj drugoj kući, a posebno na zidićima oko plaže je bila ispisana riječ ¨Toro ¨ i predstavljala je pravu malu misteriju za čitavu ekskurziju, a odgovor se nije znao.

Jednom je Radovan upitao nekog poslatičara onako usput šta li mu to znači, a ovaj se naglo uozbiljio , mrko ga pogledao i pitao ga odakle je. Jadni Radovan se nešto prestravi od neljubaznog tona debelog, proćelavog poslatičara pa mu nije znao ni pravilno odgovoriti, počeo je zamuckivati, na šta mu je ovaj rekao da mu je bolje da gleda svoja posla i pojede taj kolač što brže zna i umije.

¨ Ne znam pobratime, evo vidiš da i mi glavu razbijamo glavu oko toga. Da nije to skraćenica od Torcida, znaš kako zovu Hajdukove navijače ? ¨ - zamišljeno odgovori Ile.

¨ Može biti. Svašta, pa što im je teško da napišu cijelu riječ, i nije dugačka...¨, u nedoumici reče Lazo, ali odmahnu glavom i ubrzo zaboravi na to jer se nedaleko od njih sa drugaricama šetala Mira, ma kome je sad do nekih čudnih riječi ili do fudbala...kako joj je samo osmjeh svijetlio, čak i sada kada je mrak već uveliko pao...

I tako bi nastavljali šetnju, razgledavali grad, pojeli po koji kolač ili sladoled, popili po neki sok pa nazad u logor, povečerje bi se sviralo oko pola jedanaest...

Sve u svemu, stvarno pomalo vojnički, da eto nije bilo tih predivnih par sati kada nisu morali slušati nikoga i kada im niko i ništa nije sputavalo vesele, mlade duhove...

~ ~ ~

Prođe tako nekoliko dana, sve je već pomalo poprimalo svoj uobičajeni tok, a i do kraja ljetovanja je ostalo samo još tri dana, kad jedno jutro, taman poslije doručka dok je trajalo jutarnje postrojavanje kada se dizala Jugoslovenska zastava i svirala himna, dođoše đaci te osnovne čkole da pokupe školske knjižice za proteklu školsku godinu.

Došli su svi, od prvog do osmog razreda, i kako je taman počinjala da svira himna,

njihovi nastavnici postrojiše i njih do vodova gostiju, da i oni odaju počast zemlji i zastavi.

¨ Draško, Dragoljube, ako me samo još jednom uštineš sjetićeš se i roda i poroda, konjino glupa..¨ - stisnutih zuba, a možda i sa suzom u oku, jer je Draško stvarno krvnički štipao za šta mu je Lazar redovno vraćao potapanjem na plaži, isto tako neočekivano, reče Lazar šapatom dok je trajalo himna.

¨ Ma da, Lazaruse junačino moja, što me uplaši, još me ti ne utopi ¨ - sa mangupskim, prikrivenim kezom ispod glasa odgovori Draško.

Pored njih je stajao red osnovaca te škole i neki dečko, žute kose, možda je taman završio šesti razred ih je radoznalo slušao velikih, razgoračenih očiju...

¨ Jeli, a odakle ste vi ? ¨ upita ih kada se himna završila.

¨ Ma gore sa planina ¨ sa mukom mu odgovori Lazar, butina ga je nemilosrdno pržila a Draško je već negdje bio zdimio da ne bi uslijedila momentalna osveta da se ne čeka do podneva.

¨ A di vam je to ? ¨

¨ Ma pusti me mali sada, ala boli, tetku mu manitu...¨

Pogleda ga mali sa nekom zlobom u očima...

¨ I šta si rekao, kako se zoveš ? ¨

¨ Lazar. A ti ? ¨

¨ Neven..več smo vas viđali po gradu ali nismo znali ko ste ¨ - odgovori dječačić brzo se udaljavajući.

Još dugo je Lazar u čudu gledao za njim kako odlazi, pitajući se čime li je uspio odjednom naljutiti ovog mališana...

~ ~ ~

Te iste večeri konačno su se spustili u grad nakon nevjerovatno vrelog dana, možda najtoplijeg otkada su pristigli, i mora se priznati, bili su izuzetno srećni, jer je izgleda i curicama bilo dosadilo šetati onako sa strane pored momaka, pa se Radovanu, Lazaru, Tarzanu i Miši nenadano priključiše Nevenka, Mira i Gordana pa ih zaista razveseliše.

Nisu se nadali da će im se cure tek tako same od sebe priključiti pa su se ispočetka nešto smotali, zavezali jezici i nekako im se nije dalo progovoriti, baš kao da ih ne znaju uopšte a kamoli da idu s njima u školu već godinama...

¨ A đe je Draško, kako to da nije s vama ? ¨ onako nevino i naizgled nehajno u toku razgovora koji se ipak nekako razvio, upita Gordana.

¨ Ne znam, e baš bih volio da mi neko kaže ¨ - reče Lazar, kome je Draško čitav dan uspješno uspio izmicati na plaži, nikako da ga ulovi i potopi bar jednom za ono jutarnje štipanje.

¨ Ma dobro, nije ni važno ¨.

¨ Đavla tebi nije važno, vidiš ti onog majmuna, ova se čak raspituje za njega a ja ne smijem Miru ni pogledati kako treba, šta li joj je ovaj nalagao neku noć kada su sjedili tamo ispod drveta kod škole pa da ovako slatko priupitkuje, joj kako ću ga nalupati samo da ga uhvatim ¨ - sa ipak nekom malom radošću u sebi pomisli Lazar, mada ništa nije rekao.

Bez nekog dogovaranja, spustiše se sa ulice na plažu i posjedaše na još uvijek vreli pijesak, sada već potpuno slobodni i kao da su svi bili pomalo ošamućeni srećom koja se ne da izreći, sve bi čovjek da je opiše i nekako u riječi pretvori, ali mu to nikako ne uspjeva, sve mu nešto zastane u grlu i samo ga oblije jedna velika, nježna toplota i u ušima čuje samo udaranje vlastitog srca dok mu se čini da mu još uvijek negdje u krajičku oka blista jedna mala, sjajna zvijezda koja mu je baš tada namignula dok je sjedajući na pijesak uspio za tren dodirnuti ruku jedne djevojke...

~ ~ ~

Dok su tako sjedili i razgovarali, prepušteni svojim snovima i sreći, nisu ni opažali kako je vrijeme proticalo i da je već odavno prošlo vrijeme da se vrate u logor. Magija mladosti, mora i zaljubljenosti je bila jača od svega, pa i od vremena…

“ Ajd dižte se, moramo ići nazad, pa vidi koliko je sati “ – zabrinuto povika Miišo…eh, kad se taj nebi zbog nečega brinuo, bilo to vrijeme ili biologija, svijet bi se prestao okretati…

“ Šteta…daj, samo još malo, pa neće nam niko glavu otkinuti....” reče Lazar kome se nikako nije išlo nazad, a posebno ne sada kad je polako prikupljao hrabrost da možda bar predloži Miri da se malo sami prošetaju uz obalu.

“ A možda ništa ne bi smetalo da baš to neko i učini “ javi se odnekud iza njihov leđa neki promukao glas, hrapav i pun neke prijetnje koji natjera družinu da skoče na noge kao munjom opareni.

“ Ma di ćete sada lipi moji, taman smo van mi pristigli u društvo “ reče neki čovjek koji je sjedio na zidiću iza njih sa još petoricom starijih momaka…kako i kada su oni tu pristigli, niko od njih nije znao niti je primjetio…

Lazaru stade dah u grlu dok je gledao prema njima…ispred njih je stajao onaj mali žućo Neven, što ga je ujutro onako ružno pogledao, sa još nekim klincem…

“ Molim, šta ste to rekli “ – reče Tarzan, zbunjen kao i svi ostali i neshvatajući kako i ko su ovi ljudi što se odjednom tu stvoriše.

Iz razuzdane skupine sa zidića se začuo gromoglasan smijeh.

“ Što su kulturni, ćak znaju reći i molin kad zatriba, jel’ šujete vi klapa ovo ? “ kikotao se taj najstariji, ‘- “ ali kad bolje razmislim, vi i ne trebate ostati, magla ostali, nama samo triba taj mali plavi…” nastavi gledajući pravo u Lazara dok je nekom palicom udarao sebi polako od butinu.

“ Ljudi, šta je sad ovo, dajte, u čemu je stvar ? “ – upita preplašeno Mira grčevito se hvatajući za Lazarevu ruku.

“ U ćemu je stvar ? A mogla bi tebi biti u gaćama ako ne nestanete odavde brže nego što ste došli…

Vlasi, marš kući, a ti plavi da se mrdnuo nisi…” nastavi ovaj sa tonom koji više nije trpio popusta niti bio spreman za dalju raspravu.

“ A što vam baš ja trebam, šta je bilo ? “ upita Lazo dok mu je srce ludački udaralo u grudima.

“ Vlasi, ćujete li vi,marš odavde, a tebi Lazo, Lazice ćemo objasniti nasamo kako se postupa sa našim dičacima kada nešto kulturno pitaju “ –reče ovaj dok je odjednom, bez najave, čitava ekipa sa zidića nasrnula naprijed, uletiše među njih kao sumanuti, udariše momke par puta šamarom a djevojke izguraše izvan zidića, dok je najstariji uhvatio Lazara za kosu i bacio ga na pijesak.

“ Sada će tebi Džimi objasniti par stvari, pseto prljavo…” siktao je kroz zube udarajući ga nogom u stomak.

~ ~ ~

Šta se tačno desilo poslije toga, Lazar se nije mogao prisjetiti…ili nije htio.

Sjećao se samo ludačkog smijeha oko sebe, osjetio udarce svukuda po licu i tijelu, povike “ da bi jednom zauvik trebalo završiti sa psima, dosta je i njihovog bilo “ i nekog sasvim desetog glasa koji je odjednom povikao iz mraka “ šta to radite, bando jedna, pa ubište dijete “… i poslije toga…tišine…

Kada je otvorio oči, osjetio je da je naslonjen na zidić, onih mračnih likova više nije bilo i neki deda mu je krpom brisao lice…

“ Kako je, mali, jesu li ti šta slomili ? “ upita brižno.

“ Ne vjerujem…mada me sve boli…ko si ti, ko su ovi ljudi, šta se desilo ? “

“ Ajde ustani, možeš li hodati ? Ajde bježi kako znaš i umiješ odakle si došao, sve se bojim da će se vratiti…”

“ Mogu hodati…ko da se vrati i zašto, šta su htjeli od mene uopšte ? “ s mukom i grimasom na licu je pitao Lazar.

“ Ama ne pitaj, ćuti i idi, dobro je da sam naišao “

“ Koliko je ovo trajalo, gdje su mi drugovi ? “

“ Ma nije dugo, možda minut dvije, ne znam di su ti drugovi, ajde briši sada, imaćeš otok ili dva na glavi, par modrica i to je sve…mnogo bolje od onoga što će te zadesiti ako ostaneš još pripitkivajući glupa pitanja “ – reče deda gurajući ga sa plaže…

U magnovenju je išao ulicom, slabo je razaznavao put ispred sebe od krvi koja mu je curila iz napuknute obrve, rebra su ga boljela, jedva je i hodao…

I opet je odnekud nastupila tišina koja je došla iznenada, lopovski i sa leđa, baš kao i oni neki čudni ljudi koji mu te noći prekinuše djetinjstvo i prebaciše u mutan i ćudljiv svijet odraslih, pun mržnje, zlobe, zločina i zlodjela koji se od tada nikada više nije ni promjenio ni vratio u jedno nevino, dječije veče kada je još uvijek slobodno sanjao i volio svijet…

~ ~ ~

“ Lazare brate, kako je ? “ – reče Draško dok je Lazo otvarao oči, držeći ga za ruku na nekom krevetu.

Suvih usta je pogledao oko sebe, shvatio je da se nalazi u bolnici, oko njega neke medicinske sestre, doktor, nekoliko milicionera, director, Ćup i nekolicna drugova koji su se uspjeli nagurati u sobu.

“ A evo…vidi tebe, čekajde, nisam ti vratio ono štipanje…dajde mi vode, žedan sam…” sa slabim smješkom mu je uzvratio Lazar, - “ gdje smo mi ovo ? “

“ U Biogradu u bolnici “ – reče direktor koji se u međuvremenu primakao krevetu.

“ Možeš li ustati, kaže doktor da nije ništa ozbiljnije, imaš lakši potres mozga, jedno ti je rebro malo nagnječeno, par šavova ali ništa što takav mangup ne može podnijeti, je li tako sokole moj ? “ hrabrio ga je direktor sa zabrinutim smješkom na licu dok mu je pomagao da ustane.

“ Ma da, dobro je…šta je bilo, gdje ste me našli ? “

Objasniše mu da su ga našli na ulici pored neke bandere za koju se valjda pridržavao dok nije pao, a maltene se čitav logor bio sjurio u grad kada su Tarzan, Mira i ostali dojurili i rekli da ga tuku dole u gradu neki ljudi, pa su ga autom prebacili tu u Biograd pošto tamo nije bilo bolnice…

Ispitivala ga je i milicija, opisao je ljude kako je najbolje znao i umio, naravno uz pomoć i ostalih koji su bili sa njim na plaži, objasnili su i njemu i čitavoj ekskurziji da ovo nije bilo nimalo naivno, da riječ “ Toro “ u stvari znači “ Teroristička Organizacija Raspuštene Omladine “ kojoj ovo nije bio prvi ovakav incident i da su dobro upoznati sa njihovim akcijama…

I da bi najbolje možda I bilo da prihavate “savjet” onog čovjeka sa plaže i zaista odu kući jer može doći do još većih posljedica…

Dok je milicioner izgovarao te zadnje riječi, direktor skoči kao oparen, pitajući ga “ zar je to sve, i šta se tako zlobno keziš, je li to sve što nam imaš reći, pa ovo je nečuveno, tužićemo cijeli grad, i tebe, i miliciju…” i jedva ga ostali nekako umiriše dok ga je milicioner samo gledao pridržavajući se za pištolj i stvarno mu se zlobno smješkajući…

Još iste noći otpustiše Lazu iz bolnice i vratiše se u logor, gdje su ga stavili na neki krevet u školi…zadnje čega se sjećao te noći bile su nečije usne na njegovom obrazu i baš kao da je osjetio Mirin parfem negdje tu…ili je sve to samo sanjao, kao što se nadao da je i sve ono ostalo, ružno, sanjao…

~ ~ ~

Slijedećeg jutra su Direktor i ostali što su brže znali i umjeli spremili đake u autobuse da se vrate kući a oni će ostati do uveče da raspreme šatore…

Sjedeći s mukom u autobusu, glave naslonjene na staklo baš kao i kad je dolazio na to toliko očekivano ljetovanje, držeći Mirinu ruku dok su drugovi povremeno dodavali vodu, tužno je posmatrao livade i polja koja su se sijala na vrelom julskom suncu i negdje duboko u sebi je znao da ih više nikada neće vidjeti ovako slobodne i bezbrižne, da su ih otele neke ruke koje više ne znaju za radost i smijeh, za Ljubav i praštanje…

A kroz autobus se orilo

“Hej Slaveni, još ste živi

duh naših djedova

Dok za narod srce

bije njihovih sinova

Živi, živi duh slavenski

živjet ćeš vjekov'ma …”

…jer smo tada… još uvijek vjerovali …kada neki drugi već odavno nisu…i pripremali se da nam otmu i ono malo sreće što smo imali...

Srbo Peuljanac, April 2007

Share this post


Link to post

IZBEGLICA U SOPSTVENOJ ZEMLJI

Išao je ulicom, polako i pognute glave.

Nije još bio napunio ni četrdesetu ali je izgledao kao da je već prevalio skoro pa još toliko.

Obučen skroz u crno,u istrošenim pantalonama i tankom džemperiću, hodao je ulicama nepoznatog mu grada tražeći kako da se prebaci nekako do još jedne ustanove gdje su mu obećali da će sigurno saznati šta mu je bilo sa kćerkom i ženom.

Ali, šta je on znao o ovom gradu, jeste, od malih nogu su mu govorili da je ovo u stvari njegov glavni grad, da se ovdje nalaze sve Svetinje kojima bi trebao da se klanja, da se ovdje brani srce Evrope, pa čak i čitavog svijeta, ali šta je on, neuki seljak iz jednog običnog sela u Krajini mogao znati o Beogradu kada nikada prije nije bio u njemu, sve do sada, sada kada više nije bilo tog njegovog malog sela i kada više nije imao kud.

Znao je samo da ga je ovaj grad slagao, i ljudi u njemu, oni isti, koji su obećavali brda i doline, Srbiju do Beča i trista čudesa, a ostavili su ga samo bez krova nad glavom, bez ognjišta, bez porodice, pa čak i bez valjanih dokumenata.

" Š`a je bre, čilageru, jesi slep, pazi kuda ideš...Š`a me gledas, mamicu ti jebem, š`a `oces ?" -

čuo je kako mu neki ćelavi klinac dobacuje dok se sudarao sa njim, ali mu nije obratio nikakvu pažnju.

A i zašto bi, ovakve rečenice, pa i gore, sluša vec nekoliko mjeseci, sluša ih po autobusima, kada mu govore da je smrdljiva izbjeglica, " š`a je bre stari, š`a si zinuo, došao si nama ovde da nam zagađuješ okolinu, š`o nisi branio one selendre, je li izbegličetino ?", dok čeka u redu za Crveni Krst da dobije paket u kojem se nalazila hrana koja se možda ni psu ne bi dala da jede, a Beogradska gospoda je prolazila i dobacivala im podrugljive osmjehe i komentare da " su sve zakuvali, mamicu im jebemo i sada kad su zasrali došli su nama ovde da nam otimaju hleb iz usta, izbeglice jedne ", sluša ih u pekari kada zatraži onako nesvjesno može li da dobije pola "kruva" a prodavači ga gledaju sa mržnjom i kažu mu da " ovde isključivo prodaju hleb " a da kruv moze kupiti u lijepoj njihovoj...

" A za koga sam se borio, ako nisam za vas, za koga mi je sin poginuo, ako nije za vas, za koga li sam ja možda i neke nedužne ljude pobio, ako ne za vas, uvaženi moji Beogradski Srbi, pleme li vam jebem, a sada, kad ste me izdali, kada ste nam sve prodali, sada više nisam Srbin, sada sam "izbeglica", sreće ne imali nikada, sada mi ni jesti ne date, dušmani moji ? Dao Bog da i vi svoju djecu tražite kao sto ih ja tražim sada..." - pomišljao bi u sebi, ali se istovremeno i kajao zbog takvih misli, znao je da nije svaki Beograđanin takav, znao je da nije sav narod kriv, još uvijek je volio svoj narod, svoje Srbe, ali bol u njemu je bila jaka, do besvjesti jaka, nije znao kako uopšte više živi pa i nije mogao misliti drugačije.

Viđali su ga onako skrušenog kako sjedi na nekoj klupi i jede paštetu iz izbegličkih konzervi, jede a sve mu se na usta vraćalo, viđali su ga kako spava po parkovima, nepokriven, promrznut, viđali su ga, ali mu niko nije prilazio da mu pomogne, da ga pokrije, da mu možda da neko sklonište...a ne, pa on je samo još jedna "izbeglica".

Našli su ga slijedećeg proljeća, visio je na upravo procvjetaloj grani jednog raskošnog drveta na Kalemegdanu, nije doznao šta mu je bilo sa ostakom porodice, nije više imao snage da se bori i vuče ulicama Belog Grada, i kada su mu pretraživali džepove ne bi li bar saznali kako se zove našli su samo jednu izgužvanu fotografiju na kojoj su bili on, njegova žena i dvoje djece, sin i kćerka taman u pubertetskim godinama kako stoje zagrljeni i nasmijani ispred porodične, skromne kuće, u tom nekom dalekom selu, negdje u Krajini, koja više nije postojala, sem eto, na toj fotografiji i u našim srcima...

Sahranili su ga na groblju za nepoznate osobe, sa običnim drvenim krstom, koji je , dok ja ovo sada pišem, davno istrulio i odnio sa sobom posljednje sjećanje na čovjeka koji je u sopstvenoj zemlji umro kao " izbeglica “...

Share this post


Link to post

Loto, Nil Armstrong i čaša toplog mlijeka

Svašta nešto sekira jadnog čovjeka u ovom inostranstvu...

Te posao, te nekakvi računi, te neki bučni komšija kojeg ti uopšte nepoznaješ iako živiš najmanje jedno sto godina pored njega, ali eto, nikako da mu padne na pamet da ti jeste komšija i da bi na tvoj pozdrav ujutro bar nekad mogao uzvratit makar klimanjem one svoje u kosu zarasle glavetine...

Ma svašta nešto ti igra po živcima. Čak ni kiša ne pada kako bi trebala, nego mi se stalno čini da se moja glava sudara sa njom umjesto ona sa njom, snijeg mi krade otiske umjesto da ih ja na njemu ostavljam...a iskreno rečeno, što tek sam sebe znam da iznerviram, to je već priča da se stvarno iznerviraš...

E baš sam takav nekakav ovih dana. Sreća pa nije ljeto, inače ko zna kako bi se muve provele ovih dana...

I šta ću, kao i obično kada me spopadne takvo jedno stanje, ja pokušavam da se otrgnem od njega kako najbolje znam i umijem, mada mi teško ide...zavučem se u neke svoje stare dnevnike, kada mi se svijet činio ljepšim, zavučem se u nekakve priče koje sam još davno izmišljao, mada eto čak ni tada nisu postojale...ili možda jesu, tačno mi izgleda nevjerovatno da sam sve ono mogao izmisliti a da nisam vidio...ma postojalo je, samo mi je i njih neko ukrao, prekrojio i ostavio nekakav svoj strani pečat na njima, tako ih izobličio da ih ni ja više ne prepoznajem, iako vidim da sam ih pisao svojom rukom....

Tražim neke stare pjesme, ili neke nove koje nisam do sada čitao, opet zovem svoje staro društvo u pomoc ne bi lih vidio sta li Herman ili Gabrijel misle o ovome i da li bi se oni složili sa ovakvim svijetom ili je i njima smetala tako neka muva zunzara, sakrivam se u Svete riječi Vladike našega ili Starca Pahomija koji cijeli život provede u pustinji i eto, njemu ništa nije nikada smetalo, pa tako pokusavam da od njih ukradem dijelić mira i namažem dusom sa njim...

I tako, eto baš neki dan, dok sam tragajuci za svojim izgubljenim leptirima bar na trenutak zaboravio na ovaj svijet i taman se počeo opuštati, sjedi moja draga, gleda u onu veliku kutiju sa pokretnim slikama, i kao eto, ćuti da me ne ometa...ali šta ćeš, ne da ti se kada naiđe takvo stanje, ne da ti se pobjeći od nemira pa da vala sjediš u društvu sa samim Svetim Petrom... i reče...:

« Jesi vidio Srbo, u subotu je nagrada za loto 25 miliona dolara...`ajme....šta bi ti uradio sa toliko para ? «

Uh, što sam se bio naljutio, ko` da me je moj drugar iz djetinjstva Siniša uštinuo za butinu, onim malim, poganim štipanjem, kada te samo malo, malčice uštine a boli kao da te je dvanaest igala ubolo odjednom, pa se ritneš ko parip kada ga pčela ujede, eto baš tako sam se naljutio i odskočio od kreveta...i pomislih :

« Čuj ti nje, šta bih uradio sa tolikim parama ? Ko će to znati, tolike pare nisam nikada ni na slici vidio a kamoli da znam šta bih uradio sa njima...ma u stvari znam šta bih uradio sa njima:

Kupio bih svakom djetetu po jedan osmjeh i vratio mu razdragano djetinjstvo koje su mu oteli...neki tamo, što nikada nisu u bajkama živjeli...kupio bih svima drva da imaju da se zagriju za zimu, da ne cvokuću zubima po ovom ledu...kupio bih jedno proljeće koje nikada ne prestaje, gdje cvijeće vječno cvijeta i miriše kao prvi dan i pustio bih ljude da bosonogi trče tim vječno zelenim livadama...kupio bih jedno milijardu zlatnih leptira i pustio ih da lete tim prostorima...kupio bih svim majkama onaj dan kada su rodile svoje sinove i kćeri da ih cijeli život gledaju...i svim očevima onaj dan kada im je sin dao prvi go svojim nevještim šutom a kćerkice prvi put stavile mašnicu u kosu da se dopadnu tati...kupio bih svima po jedno novo srce, ovim dobrima da zaborave na sve loše stvari što su doživjeli i da nemaju više rana po njemu, a ovim lošima da im takve stvari više nikada ne padaju na pamet da rade...a sebi bih kupio jedan novi orah i postavio ga tamo gdje je onaj moj izgorio od ispaljene granate, sjedio bih pored njega i gledao kako se sve ovo dešava...eto šta bih kupio sa tolikim parama...

A ti, šta bi ti kupila, na šta li si ti pomislila da mi je znati ? O čemu li vi žene uopšte razmišljate, ko zna kakve su tebi kerefeke sada pale na pamet, `ajd da čujem pa da na miru umrem «

I sve ja to onako ljut pomislih i zamalo da joj kažem, ma falio je samo jedan mali trenčić...i pogledah na nešto što sam tada i čitao kada me je ona zapitala...nešto što mi se desilo u tom mom plavom djetinjstvu...

~ ~ ~

Bila je jednom takva jedna proljećna noc, i moj djed, njegov prijatelj i ja, klinac od nekih 12 godina smo sjedili na livadi ispred kuće, oni pušili i odmarali se od teškog dana, a ja se pravio pametan i pričao i brbljao, naravno sve o nekakvim stvarima koje ove dvije starine nisu uopšte zanimale, ali ja nisam znao stati i pustiti njih da pokoju prodivane između sebe.

Ta, ja sam tek nedavno stigao iz Njemačke, sve i svašta sam znao i vidio, i tako u toj priči ugledah ja i mjesec iznad sebe i sjetih se Nil Armstronga i iskrcavanja ljudi na mjesec...pa kad sam se već zaletio, daj da im i to ispričam...

I počeo ja nadugačko i naširoko, te Apollo, te rakete, te astronauti, ma samom meni se počelo vrtiti u glavi od tolikih riječi i od uzbuđenja što ja to znam i što će moj djed na mene biti ponosan i kako će me pohvaliti cijelom selu...a uopšte nisam primjećivao kako se obojici najprije pojavljivao mali smješak ispod brkova, pa onda sve širi i širi, pa se počeše lagano kikotati, najprije polako u sebi...pa kada nisu više mogli izdržati, tako su se glasno počeli smijati da su se i planine orile sve se valjajući po travi....

« I šta veliš ti mali, gore po mjesecu `odali ? Pa mi kukavni ljudi ne znamo ni majkom zemljom `odati, a ne gore.. « - i sve bi pogledavali u mjesec dok su im suze išle niz lice....

Smijali su se dugo, a ja se durio i plakao, i uvrijedio se, i ubjeđivao ih da jeste bilo tako, da smo učili u školi, da sam gledao i na televiziji, da se ne smiju naukama, šta oni znaju o tome, to se ne može vidjeti odavde iz Krajine, to se ne vidi po pašnjacima i livadama, za to se škole moraju učiti i sva slova znati...

I što sam se vise ljutio i objašnjavo, oni su se sve više smijali...

Sve dok djed konačno ne ustade, pipnu me za čelo i reče mi :

« Rode, nešto si mi bolestan, ma vidio sam ja odmah danas još da si blijed u licu, `ajde ti idi gore do kuće i reci babi da ti da šolju toplog mlijeka pa ti popij i trk u krevet, milo, da se ne prehladiš još više...»

Dok sam se penjao uz livadicu prema kući, ljut i sa suzama u očima pratio me je gromoglasni smijeh dvojice neukih staraca...

~~~

« Šta pitaš mila, šta bih s tolikim parama ? Ne znam...baš ne znam...šta bi ti ?

Ali prije nego što mi počneš pričati, molim te mi daj jednu čašu toplog mlijeka, nešto sam opet počeo buncati...»

I dok sam je gledao kako odlazi prema šporetu da mi pripremi mlijeko, tiho sam se i radosno smješkao jer sam znao, da kada se vrati i sjedne, da će mi reći iste one stvari koje sam ja ranije pomislio...jer sam ih od nje i naučio...

Share this post


Link to post

ČUDNI DANI…

Čovjek nekako uvijek sve zna unaprijed. Nekim čudom naše Duše i Srca tačno znaju šta se događa ili šta će se dogoditi, mada eto često ili gotovo nikada nemamo opiljivih dokaza za to a ne možemo ni očima da vidimo…to u stvari i nije ništa novo, mi Ljudi smo poznati po tome da od drveća ne vidimo šumu…

Jedino neka tiha slutnja, neki nemir koji se pojavi u tebi, neko treperenje, budiš se po noći kao da te je nečija ruka dotakla po obrazu i onda dugo ležiš u mraku pitajući se šta li te je probudilo, ideš ulicom i bezrazložno se okreneš, ucinilo ti se da ti je neko izgovorio ime…ali pošto nema nikoga, nasmiješ se samom sebi i kažeš da opet previše sanjariš…iako taj neodređeni osjećaj ostane, samo eto više ne misliš na njega…

I takvi su mi bili i ovi dani, kao neobrojeni broj puta u životu i prije.

Naporan bješe onaj ponedeljak, tj naporan je svaki ponedeljak kada se poslije finog opuštanja za vikend moraš vratiti na posao i zarađivati za ovo malo ljeba što jedemo, nisam znao kako se više boriti sa raznoraznim ljudima što me svašta nešto pitaju a ja baš i nisam bio raspoložen da im odgovaram…a sve zbog tog nekog osjećaja koji me već danima nije puštao…

Taj vikend se i ne odmorih baš nešto, barem ne pshički…sve sam se opet nešto majke prisjećao i kako sam je se zaželio, bas kao i ostale rodbine, nešto sam često vadio albume sa fotografijama od kuće, gledao neka davna prošla vremena, pa bi ih brže bolje sklanjao samo da bi ih nakon pola sata opet držao u rukama…

Tačno dosadio ovaj emigrantski život i život bez kuće…a ja ko` ja, samo o tome i mislim…pa sam eto otišao umoran na posao dok me je hladni kanadski vjetar udarao po obrazima…

Jedva izdržah smjenu, uđoh u kuću, skoro s gađenjem bacih odijelo i pristavih kafu da se odmorim…mislim se, daj čovječe, Post je počeo, ne smiješ biti tako neraspoložen, veseli se malo, nije sve ni tako crno…

I upalih ovo sokoćalo…

Nisam odmah povjerovao da je umro…pročitah vijest nekoliko puta, ali mi nekako nije ulazila u mozak…

Teška neka tjeskoba u stomaku se pojavi…ubi se čovjek na početku Posta…nestade neko o kome si razmišljao sve ove godine, ko je nekako bio stalno u mislima, kao i još mnogo likova o kojima razmišljaš otkada je pošeo onaj krvavi pir tamo…na onoj ukletoj zemlji…

Pravedan ili ne, nekako se ne obradovah vijesti…ne znam može li se čovjek obradovati smrti drugog čovjeka, pa ma kakav bio...ne znam ni da li je to uopšte izraz koji se treba primjeniti u ovakvim prilikama…najbolje bi bilo kada bi mogao ostati ravnodušan, ali ne možeš…ne da krv…

I po ko zna koji put se osjetih strancem na ovom svijetu, kao da svog mjesta nemam i nikada ga necu ni imati…

Dođe mi i draga kući, pogleda me u oči…

“ Šta se desilo ? “

Ništa, rekoh…idi i čitaj…

Komentarisali nismo ništa…šta da kažemo…mi…prognani…

Osjetismo se ponovo izdati…opet nam umakoše odgovori koji trebaju da nam se pruže…zaslužujemo da nam se kaže…vrište naša djetinjstva i osmjesi da saznaju zašto su nam ukrali Radost…

~ ~ ~

Slijedeći dan je bio još gori na poslu…kako mi se tek sada nije išlo, ovaj put sam tačno znao šta će me pitati…ali i opet ih ne udostojih odgovora…jer ga nisam imao…

“ Umro ti predsjednik, a Srbine ? “ – upita me šef…

“ Dobro je, dobro, tvoj je još živ, ne vidim šta te ovaj zanima…kakvo je stanje ovdje ? Posao ide ? “

“ Ne izvrdavaj…nešto mi se čini da nisi spavao noćas…” sve me nešto podrugljivo gleda…

“ Al` si zato ti svjež i crvenih obraza…`ajd pusti me da radim…raduj se negdje drugo…”…kretenčino…

“ Možda se prepao sta bi još sve izgovorio tamo kod onih pa mu savjest ne da mira ? “

“ Sve ti znaš…što si se navrzao na mene, imaš i pametnija posla…” rekoh i izađoh iz kancelarije…

Još jednom svijet likuje…

Čitav dan mi bješe takav, još jednom mi zagrebaše po starim ranama koje nisu do kraja ni zarasle i po ko zna koji put se osjetih kao da još za života umirem…

Dosta je bilo…obavjestim ih da neću sutra doći na posao, imam neke obaveze a čućemo se kad sve to obavim…ma šta mi mogu, možda otkaz uvaliti…bolje i to nego da me ovako gnjave…šta oni znaju šta je u duši jednog čovjeka sa Dinare i kako im to objasniti…kada su oni svoje nepogrešive sudove ionako već davno donijeli…o nama…

Pokušavao sam se odmorim uz dragu svoju, da ne mislim, da nekako opet pronađem snage za dalje…ali pustoš neka zavlada…i onaj osjećaj od ranije umjesto da nestane…iz nekog razloga se samo još pojača…

A i kako dragu da opustim što sam isto mislio uraditi, oboje smo prognani i otjerani, oboma nam iste misli kroz glavu prolaze…ne ide…

“ Srećo, idem ja spakovati torbicu pa malo do velikog grada…”

“ Samo idi…i vrati mi se…ne objašnjavaj ništa, sve sam shvatila…”

Znao sam da jesi…ti me bar uvijek razumiješ…

~ ~ ~

Stigoh sa torbom na leđima, naravno kao i uvijek bez nekog posebnog cilja…samo znam da sam se i dalje osjećao prazan, da ne znam ni kome ni kakve misli da pošaljem, postoji li još uvijek onaj Neko ko me je često slušao u ovakvim vremenima ? Pogledavao sam prema Nebu…ali je ćutalo…a ulice odzvanjale mojim teškim koracima…

“ Đe si stariša, ja sam…šta radiš ? “ – upitah drugara kojeg sam nazvao s neke telefonske govornice.

“ Kako se ovo javljaš odavde ? “ – upita on iznenađeno.

“ Ma eto, dođoh malo…jesi zauzet ? “

“ Ma kakvi zauzet , “ kroz osmjeh mi odgovori…” gdje si, sad ću ja po tebe…a i stigao si u pravi čas…”

Za tili čas je bio tu i uz njega po prvi put tih dana osjetih da mi je malo lakše, da sam se napokon mogao i osmjehnuti…donio je neku vedrinu nazad, stari je to moj prijatelj još iz studentskih dana…sa njim je uvijek bilo nekako…mladalački…

“ Što u pravi čas ? Šta se desilo ? “

“ Ma koncert čovječe, koncert, došli Sisters of Mercy u grad…idemo večeras na veselje…”

Kakav luđak…dobri moj prijatelj…

“ Nemoj me samo ništa pitati, molim te…”rekoh.

“ Neću…znam sve…`ajmo na pivo…”

Hvala.

Koncert je prošao nenadano dobro, nikada ih nismo vidjeli uživo a slušali smo ih cijeli život, ostvari nam se jedan san iz dječačkih dana…sreo sam dosta svojih prijatelja na koncertu, nisam se nadao da će se i oni okupiti, ali ima neka tajna veze među nama…prognanima…skupimo se i tada kad se najmanje nadaš…

Tu noć sam lakše zaspao…

“ Diži se, jesmo li rekli ići u knjižaru ? “ reče odmah otvarajući zavjese…

“ Daj molim te, tek smo maloprije legli…”

“ Ustaj, ustaj, pa ne vidim ja tebe svaki dan… još ces mi džonjati tu sada…`ajmo, na noge lagane…”

Ima prika čudan dar da me brzo ubijedi u nešto…

Dok smo prolazili prema knjižari, vidimo da je policija ogradila čitavu jednu raskrsnicu i ne daju nikome u kolima proći…

Više u šali mu rekoh:

“ Šta je ovo buraz, love nekog Srbina, a ? “

“ Opet ti o tome…al` koncert je bio svjetski, jel` da ? “

“ Dobro, dobro, zezam se…jesi neki…”

Ušavši u knjižaru osjetio sam se kao da sam došao kući. Evo mojih drugara, evo onih koji mene razumiju…tačno se osjetih srećan…

Nađoh konačno sabrana Ćopićeva djela, ali me privuče i knjiga još jednog našeg predsjednika “ Čudesna Hronika Noći “.

“ Šta li ti pišes kada ne ratuješ i gdje li si ovo pisao ? “ pomislih i znatiželjno i tužno nekako…

Opet onaj osjećaj…

Pokupih ja sve te knjige pa na kasu, ajde rekoh, Branu moram imati već jednom kompletnog, vrijeme je, a od presidenta bar nešto, pomislih radosno…

Brane…ispod prstiju mi korice između kojih je napisano moje djetinjstvo…

Sve ja to u ruksak, eto jedno 20 kila pisane riječi, moj drugar kupi CD Bijelog Dugmeta i pođosmo...a gdje drugo, pođosmo po pivu…

Vraćajući se nazad, oni milicioneri jos uvijek stoje, i neda meni vrag mira, moradoh ja reći još jednom :

“ A šta misliš da mi zavire u torbu da vide čiju knjigu čitam ? Opet bi bilo “ Damn Serbs “ kada bi mu vidjeli sliku, a buraz ? “

“ Ti si stvarno nemoguć..`ajmo po tu pivu i ćuti….relax, čovječe, vidiš kako je lijep dan…”

Opustio bih se ja, ali oni leptiri po stomaku su baš nešto nemirni…

Uđosmo u stan, dođe i komšija od mog prike, čovjek iz Zaječara, izljubismo se, sjeli, otvorili pivu…tek će ti on :

“ Jeste li čuli da je umro…? “

~ ~ ~

Iz nekog razloga se sjetih groba svoga oca…kolona i kolona ljudi…puške su se čule..poklici…pjesma…borbe…prevrati…bombardovanja…Car Lazar i kletva izrečena…vatre neugasive…i izdaje…

Ošamućeno sam digao glavu…

Moj toliko apolitični drugar stoji kao ukopan, pošao je taman pivu otvoriti ali je zastao u pola pokreta…smrzao se načisto…

Zaječarac se smijao…

“ Šta je bilo…? “ – upita nas u čudu…

Pokušao sam zapaliti cigaretu…razmišljao o Krajini…o Kosovu…o grobovima i prolivenoj krvi…o kućama bez krovova…

Ode i zadnji od trojice Jahača Apokalipse…s još ponekim šegrtom…ali odoše…

A mi, narod koji ih je volio, koji im je vjerovao, kojeg su vodili…nas su još jednom ostavili izdate da stojimo po strani i vapimo za odgovorima…koje, tek sad sam siguran, nikada nećemo dobiti…odnesoše ih u grob…bez stida i srama…

“ Mislim da je vrijeme da pođem kući “ rekoh…

Ionako se od ovoga ne može pobjeći…

Nismo imali o čemu pričati…bar ja nisam…ustao sam i uzeo onaj svoj torbak pun knjiga i pošao natrag ka jedinoj ljudskoj duši kojoj ne moram ništa objašnjavati…

Dok sam prolazio ulicama zastajkivao sam kod prodavnica s novinama…sa svake me gledao njegov lik…i svaki put sam vidio Krajinu i Kosovo…

Volio bih znati gdje se nalaze te Krstaste Gore na kojima rekoše da ćemo se spasiti…

Da li će biti mjesta, makar tamo, za nas prognane ?

Sumnjam…

Ovih tako čudnih dana više ne vjerujem nikome…

(2006)

Share this post


Link to post

Majčina briga...

Još uvijek živi tamo..gdje sam ja nekada sanjao...

„E moja stara...a šta veliš da se ne ljutim ?”

„Nemoj sine mili...šta će reći ljudi ?”

„Šta će reći ? Opsovati kao i uvijek...”

„Bio Goran neki dan kod mene...podrez`o ove naše boriće ispred kuće...nije mi ko imo srediti..a on vidio pa doš`o...nemoj se ti ljutiti...za džaba sredio...”

„Što bi se ljutio? Šta kaže ?”

„Ništa.

Kaže da je sve u redu.”

„I ?”

„Ništa, sine. Što si postao takav da sve pitaš šta i kome je bilo ?

Čekaj da otvorim vrata Gogi...”

„Evo, čekam...našoj Gogi, jel ?”

„Nego čijoj, sine ? Evo joj i momka...”

Auuuu

Goga i momka ima!

„Koji je taj, mama ?”

„Ne znaš ga ti, sine...čini mi se da je srećna...”

„`Eli je ?”

„Jest, sine. Kaže da tvoje priče u džepu nosi.”

„ E vjerujemo i on i ja u isto. Znaš nas...

Inače?”

„Inače ništa.

Čula sam da ima neke krize i tamo...a kod nas je ima samo 20 godina...”

„Ma de...”

„Ne, ozbiljno, možeš li živiti ?”

„Slabo, stara.”

„Što?”

„Nema snova više...”

„Šta kažeš?”

„Ne znam više sanjati...ot`o sam sam sebi sve snove...”

„A ?”

„Ma ništa...”

„Šta reče, sine ?”

„Ništa, mama, biće mi bolje sutra...”

Share this post


Link to post

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

Loading...
Sign in to follow this