Sign in to follow this  
SrboPeuljanac

Jos uvijek ona ista budala - Price...

Recommended Posts

Eee, Srbane brate...

Mati k'o mati... Niko k'o mati nije...

Hvala, svim našim majkama...

Živ bio i svako dobro!

Share this post


Link to post

E majcina briga je najveca .

Nicije ruke ne mogu biti tako tople kao njene,

ispucale od posla hrapave ali najnjeznije i najtoplije..

To su samo ruke brizne majcinske...

Samo se one tako osete i tu nam toplinu u nama probude.

Predivno napisano Srbo ....

Share this post


Link to post

Prvih sto godina je najteže...

...a poslije ćemo lako, što no kažu naši ljudi.

A ja bih, draga moja, da ti se zahvalim za ovu prvu godinu koju smo zajedno u braku proveli.

Što si mi oslonac u životu, što mi pružaš sve ono o čemu sam nekada samo sanjao, a sada doživljavam...

Što si rastjerala tmurne oblake koji su nekada mojim svijetom vladali, što si me naučila kako da živim, i volim i radujem se...

Da prihvatim prošlost koja se ne može promjeniti i da zajedno koračamo prema svjetloj i lijepoj budućnosti...bar nju možemo učiniti srećnijom i pjesmama ispunjenjom...

Hvala što mi činiš život vrijednim, što zbog tebe opet vjerujem u sebe, hvala ti što mi kažes da si srećna što si mene u životu srela...

A ja se zahvaljujem i tebi i Bogu što sam tebe sreo...

Šta ti je život...nekada smo živjeli na 30 kilometara jedno od drugoga a da se nismo znali..morale su naići i bljesci i oluje, muka, jad i čemer da se proživi...da bi se sreli i život proveli zajedno...

Kažu da su čudni putevi Božiji...i preko trnja do zvijezda...

E pa, Bože, ako je sve ono što je bilo u mom životu vodilo ka ovome, da sretnem i ukradem sebi samo svoju zvijezdu sa Neba...hvala Ti Svevišnji što pogleda na me...

I hvala ti, draga, najveće, za ovo nemam dovoljno riječi, mislim da nisu još izmišljene, ali da kažem onako kako znam po skromnim mogućnostima mojim - hvala što mi rodi ovo naše malo sunce, ovu svjetlost koja sija jače i obasjava mi život jače nego sto su zvijede nekada obasjavale Dinaru...u ona mlada vremena...nevina...

Srećna ti godišnjica, mila... voli te tvoj dragi...

Share this post


Link to post

Srbo, Brate nikad nemam prave reči da ti se zahvalim za ovo pisanje koje mi uvek zamagli vid i obraduje dušu ...

Od srca vam čestitam vašu godišnjicu i ljubim to vaše malo sunce ...

Znaš, postoji legenda da je nekada Ljubav bila jedno savršeno biće i onda su je ljubomorni i zli bogovi presekli na pola ... Od toga vremena do kraja našeg postojanja te dve polovine se uvek traže.Oni koji imaju sreće ili koji zaslužuju ljubav pronađu svoju savršenu polovinu za svoga života a oni manje sretni, da ne kažem tu ružnu reč nesretni, ne sretnu je nikada...

Uživajte u svojoj sreći, Bog vas je darivao, sigurno ste je zaslužili ... Neka vaša sreća bude dugovečna i neka u vašem malom carstvu zasija još poneko malo sunce ...

Share this post


Link to post

„Bvavoo...bvavoo...”

Milo dijete moje

Sjedim evo pola dana i noći za ovim sokoćalom, pišem i slušam pjesme.

Nešto me ona moja stara, poznata nostalgija uhvatila, pa se prihvatio, što no kažu, onog što i ne prolazi...sjećanja na djetinjstvo, oca, majku, Krajinu, mirišljave livade i nježne ruke...

Pojate pune sijena i đeda koji se ponosno smješkao.

Ćaće što me za ruku držao, mada sam se ja svom snagom otimao da se pripijem materi uz nogu...

Čitam neke priče koje sam davno napisao i kada sam te spominjao u nekom budućem vremenu...ili nepoznatom...svijet u svijetu i između dva svijeta...

Pisao sam rečenice koje su išle ovako nekako

„Ako ikad budem imao djecu...”

„Volio bih da mi djeca ne vide što sam vidio ja...”

„Sve sam pokušao, samo otac nikad nisam bio...”

„ Daj Bože da pronađem ženu koja će biti majka mom djetetu, a ja otac njenom...”

I iščitavam ih nanovo i nanovo- i čudim se ...pa zar sam tako žudio za tim a godinama te nije bilo ?

Šta li sam ja čekao ?

A odgovor znam istog trena - čekao sam ženu koja će biti ona druga, obećana polovina mene. Jer dvoje postaje jedno.

I sa njom, kada mi je Bog poslao, kad je čuo konačno i moje nesuvisle i nerazmještene riječi...

Sa njom si stigla i TI.

Moje sunce. Sve moje o čemu sam ja nekada sanjao, za čime sam žudio, o čemu sam pisao i svaka bora na mom tijelu mi se pružala ka tebi i njoj...sve je tu.

U tebi.

Kojoj uđem u sobicu ujutro i kažem punim, jakim glasom, glasom koji više nema straha da te neću imati...

„ DOBAR DAN ”...pa te uzmem u naručje i okrenem se mojoj dragoj, a tvojoj mami, da je poljubim i ko zna koji put joj se iz srca, ali tiho, u sebi, zahvalim, što mi te je dala...

A ti, milo moje, čim me ugledaš, tapkaš rukicama, mada ja nisam ni rekao „ bvavoooo...bvavoooo...”

Tebi je trebalo samo moje lice...kao i meni tvoje...da se oboje zažarimo od Ljubavi i sreće...a meni je ipak trebao još onaj zagrljaj tvoje majke meni oko ramena, da znam da je sve to istina...i da sve to postoji...

Da postojite i ti i ona.

Da one priče ipak nisam pisao za džaba.

Da nisam sanjao za džaba.

Da i Sanjari nekad uspiju, ma koliko nekorisni bili za svijet.

Jer ko će Sanjarima znati...kad su im snovi od cigle i karata...

Ali TI nisi...nit je moja draga...

I sada... očekujem sledeće jutro, pun slatke zebnje i vesele radosti kada ću ti ponovo moći reči DOBAR DAN...

A ti mi tapšati rukama...„bvavoooo, bvavoooo.. ” i prije nego što me tvoja mama zagrli...

I znam da ću danas biti opet tako raspoložen da ti pjevam pjesmu koja te je prva uspavala kada si se ti tek rodila...

Ulicu Kestena...

I da će mi tvoje rukice tapšati „ bvavoooo”...dok će me jedne usne ljubiti...

A ja ću hvaliti tebe, Bože...iz sveg srca...

Share this post


Link to post

UBIJ i ZABORAVI...

Dječak u bijelom je bježao nepreglednim poljanama, sa zebnjom u srcu i strahom u duši.

Čovjek u crnom je laganim, ali sigurnim korakom, sa zlobnim osmjehom na licu, išao za njim...

«Nemaš se, mili moj, gdje sakriti ovog puta...konačno sam te ugledao...sada si moj.

Ionako je svaka stopa kojom trčiš moja...džaba se umaraš...»

« Majko moja, sa puškom ide za mnom ovaj put...Bože Pomozi i spašavaj, pokaži mi gdje da se sklonim, neću da nestanem, neću da umrem, ne smijem...» - vapio je dječak ka Nebu...ćutljivom, kao i obično...

Čovjek u crnom je bio neprirodno miran, niti su mu se grčili mišići na licu, niti bore mrštile, ni treptao nije...kao što nije ni korak ubrzavao.

Izgledao je ljudski, ali je malo šta ljudskoga u njemu bilo.

Imao je samo jedan cilj – da stigne dječaka u bijelom i da ga ubije.

I bio je siguran u svoj uspjeh, ovog puta mu se neće desiti nikakva greška.

Niti će imati milosti, kao do sada.

Tragao je za tim dječakom godinama, tražio ga na svim krajevima svijeta, i ponekad, mada vrlo rijetko, ga je uspjevao i ugledati, na nekom sasvim neočekivanom mjestu, uglavnom tamo gdje ga nije ni tražio.

Znao mu je ugledati sjenu u sred blještavih gradova, na sastancima sa nekim uvaženim ljudima koji su čovjeku u crnom krojili sudbinu, ili bar odlučivali o jednom njenom dijelu...u veoma važnim dogovorima koji su tom čovjeku trebali pomoći da ostvari neke veoma važne planove za svoju budućnost...u poslovima koje treba obaviti odmah i sad, da bi mogao napredovati...

I pojavljivao se taj dječak u bijelom, kao neka zla kob, kao neko ko mu želi najveću nesreću i svaki put mu kvario sve te planove...neočeikavno, jer čovjek nije bio pripremljen...te mu je tako i uzmicao neprestano....

A kad god ga je tražio na mjestima na kojima je bio siguran da će ga naći, među nesrećnim ljudima, među onima koji prose, među onima koje je Ljubav surovo izigrala pa su jadikovali da ih svijet čuje...među usamljenim pjesnicima na raskrsnicama koji su recitovali stihove koje niko nije slušao i svirali melodije koje se nigdje nisu čuli...među majkama i očevima koji su plakali nad svojom mrtvom djecom....tamo, gdje je eto bio ubjeđen da će dječak biti...

Tamo je samo stajao on, čovjek u crnom i gledao u tu tegobu i teškoću života i čudio se kako mu je taj dječak opet umakao...i da li je bio na tim mjestima uopšte...ili je namjerno poslao čovjeka u crnom da tamo za njim traga i sam stoji na takvim mjestima...

Ali, sada je bio njegov. Konačno je shvatio gdje će ga naći.

Tamo u tom prostoru gdje je i on nekada bio...a nekom čudesnom magijom je dječak u bijelom ostajao i samo povremeno prelazio u svijet čovjeka u crnom, eto, tek toliko da mu pokvari planove i promjeni pravac kuda je ovaj pošao.

Sve sigurnijim korakom mu je prilazio, mada je dječak pokušavao da se krije po svim mogućim i nemogućim mjestima, po svim vidljivim i nevidljivim, bar se tako nadao dječak, mjestima...

Ali je čovjek koji je išao za njim bio nepogrešivog koraka, nijednom nije skrenuo sa puta koji je vodio sve bliže prema dječaku, svi napori su bili uzaludni...svejedno gdje se dječak krio.

Krio se ispod školskih klupa na kojima je čovjek u crnom nekada ispisivao nečije stihove i imena...krio se pored potoka gdje je čovjek nekad sjedio, sa svojim vučjakom uz nogu i čitao knjige nekih drugih dječaka u bijelom, uživajući u samoći i beskrajnom Krajiškom Nebu...sklanjao se u skutove jednog Doma Mladosti, gdje je čovjek u crnom nekada krijući pjesme pisao...

Pa je vidio da nema skrivanja ni tu. Čovjekov nišan je bio na njemu bez obzira gdje se sklanjao. Pokušao je da promjeni taktiku...

Počeo je da se skriva po Belom Gradu, između Studentskih klupica i sirotinjskih menzi...u Kalemgdanskim kapijama i letio je beogradskom košavom dok ga je jesenje lišće koje je taj čovjek nekada toliko volio sakrivalo od pogleda istog...u kasarnama širom neke bivše zemlje, među puškama, mecima, među krvlju natopljenim livadama...

Ali čovjek u crnom je koračao za njim, iako sporog koraka, bio je brže na tim mjestima nego dječak koji je letio s jednog mjesta na drugo brzinom misli...

I dječak se ponovo vratio, misleći da je prevario čovjeka, na mjesta gdje mu je ipak i prije uspio uzmicati.

Na Krajiške Poljane.

Džaba...i mada je bježao niz te poljane svom snagom, čovjek u crnom je bio sve bliži...i bliži...

Dječak u bijelom je sjeo pred jednog groba u Peuljima, na izmaku snage i predao se...ovaj put mu nije mogao uteći...

Čovjek u crnom je prišao sa zadovoljnim izrazom na licu i posmatrao nevinog dječaka kako se iz sjedećeg položaja prevaljuje u ležeći, iscprljen od trke i bježanja koja traje cijeli život...i sjeo sa puškom uperenom u dječakovo srce...smijući se...

« Eto...tu si , džaba bježanje...»

Dječak je gledao u plavo nebo iznad njih, snage nije imao da podigne glavu...

« Jesam, tu sam, ne može se tebi uteći...evo, tu sam, ne bježim više, radi po volji, nemam više snage « - zaplakao je dječak....» nadam se da ti je volja dobra «....

Čovjek u crnom se zacerekao skoro životinjski...ne mičući cijev puške sa dječakovog srca...

« Dobre, dobre, moj mališa...šta mi muka zadade. Šta mi poslova pokvari, šta mi para baci, šta mi drugova otjera, šta mi života uništi...dobre, mili moj, dobre, samo da povučem obarač, i bolje više nikada neće biti...kad se riješim tebe, riješiću se svih svojih nevolja...»

Dječak je ležao na travi, pored groba i dalje gledajući u nebo Krajiško...dok su mu suze kapale na tu tvrdu, ionako krvlju natopljenom zemlju.

« Pucaj, ubij me i zaboravi. Neću ti više bježati. Stigao si me, sad sve znaš. ja više nemam kuda.

Smijem li reći bar još neku rečenicu prije nego što mi pogodiš srce ? «

« Nemoj samo odužiti...predugo sam čekao na ovaj tren...ajd, pričaj...»

« Ubij me...i meni je ovako dosadilo, sve to bježanje i sva ta trka...kažem ti da nemam snage, ja sam ipak samo dječak, obučen u bijelo, boju nevinosti i nemam kapu, kao ti...ja Nebo nosim na glavi...a ti imaš i kapu i nosiš boju žalosti...ne daš ti više radosti u sebe.

Pucaj i ubij, pucaj i zaboravi...ali ako me ubiješ...nestaće ovaj grob...nestaće ovo Nebo, nestaće ti i prošlosti, i budućnosti, nestaće ti sjećanja, nestaće ti Ljubav, nestaće ti sjećanja na oca, majku, sestre, braću...nestaće ti sjećanje na mene...nestaće Mala iz Bosanske Krupe, nestaće djeca iz Oluje, nestaće ti prvi poljupci i sadašnje radosti, nestaće ti draga, nestaće ti dijete tvoje...

Ja što sam ti smetao, smetao sam namjerno, samo da ti nikada ne dam zaboraviti odakle si, ko si, šta si...a i da te ubjedim da možemo i moramo jedan sa drugim živjeti.

Jer ako nema mene...nema ni tebe...i sve će nestati kao da nikada nije bilo....

Pucaj sad...dosta je bilo...»

Čovjek u crnom je sjedio zamrznuto ispred tog dječaka obučenog u tu nevinu boju...i mada je mislio da je to nemoguće, ipak je postavio jedno pitanje...polako okrećući cijev od dječakovog srca i upirući je sebi prema ustima

«A ako nema mene...može li onda sve to ipak postojati, samo da ti sve vodiš ? Neka bude tebe onda, ali bez mene...može li tako biti ? «

Stavio je sebi cijev u usta i čekao odgovor...dok su i njemu suze išle niz lice...

« To samo ti možeš odlučiti...pucaj u kojeg god hoćeš od nas dvojice...samo znaj...da bez jednog ...onog drugog nema...»

Čovjek u crnom se polako ispružio po Krajiškoj Poljani pored tog istog groba...zagledan u to beskrajno plavo nebo...bacajući pušku daleko od sebe...

Dok je dječak u bijelom ustajao i trkom nestajao šumarcima sutona, prošlosti, sadašnjosti i neke... nejasne budućnosti...

Share this post


Link to post

Iznenađenje...

Ponekad ti se život učini nepodnošljivo lijep.

Tačno onakav kako si ti izmislio.

Voli te i voliš je.

Ti si jedini majstor tih snova...sve sanjaš, sve voliš, sve uređuješ kao da si ti Onaj koji sve uređuje iz onih vremena...

Iznenadih se kada sam te sreo.

Nisam te trebao tu sresti, ne tu i ne tada. Nije me niko pitao ništa...

„ Baš si nervozan ...”

Okrenuh se...„Da, taj iza mene..njemu nije dobro...”

Nasmiješi se ti.

Iznenadio sam se to veče, kako te zavoljeh odmah i tad.

Nije da nisam mislio o tome, a opet mislim da i nisam nešto mislio.

To se zna i bez..svega...

Ma ne...tebi nisam mogao pustiti da uđeš u moj život...

Al eto, griješio kao što grešim stalno...ti nisi ni pitala imaš li mjesta kod mene...

Ti si samo bila tu.

Iznenađan sam bio...svemu i svačemu od kada sam tebe vidio..i Ljubavi, i Životu, i Smrti...

A najviše nama...

Nisam ja to zaslužio...da neko kaže...„ Miittttaaaaaa...”

Ili da se smije uopšte, kada se ja okrenem prema njoj...

Ni da budem junak koji korača dva metra dugačkim koracima sve dok ne stigne do one, bolje, obećane zemlje...

Ja i onaj tip što ga patuljci vežu za zemlju iglom i koncem, imamo sve zajedničko...i ništa...

Mene sve u životu iznenađuje..u ništa nisam siguran i svemu se molim kao da mi je brat, jer brat bratu ne može molbu odbiti...a Vjerujem u Boga...

I nije neko iznenađenje da ću te voljeti cijeli moj život...čini mi se da sam ti to već rekao...

Il' pokazao...dođi da te poljubim, najdivnije moje...

Share this post


Link to post

Srbo kada citam sto si napisao ostajem bez reci ,reci kojima bi rekla kako je divno citati i razumeti

o cemu pises .Stvarno te je predivno imati ovde i uzivati u citanju tvojih prica tako posebnih. :D

Share this post


Link to post

JEDAN OD PROLOGA...

Autobus se teško probijao kroz snijeg.

Nevjerovatno kako ovdje može da napada, baš kao da se nebo otvori i prospe čitavu kantu na zemlju, baš onako kao što dijete izvrne kanticu s pijeskom.

Vozač je galamio, neki đed mu vikao da ne psuje toliko, ima tu i djece, nije valjda da će takve psovke ponijeti kroz život.

Majstor ga nije ni pogledao.

98'ma, još uvijek niko nije bio normalan. Nije ni sada, al' eto...

Sjedio sam pored ćaće i gledao kroz prozor. Prizor kakav se samo poželjeti može -sve zapaljeno, ništa ljudi nisu još uspjeli popraviti.

Crnilo zapaljenih kuća ni snijeg nije uspjevao da zabijeli. A rogovi krovova su virile iza te bjeline baš kao đak'prvak što viri prvi dan prema učitelju iz školske klupe.

Da može, sakrio bi se skroz.

Stari je s vremena na vrijeme vadio čuturicu iz džepa i pio. Ala je ta šljiva smrdila, i ko je spavao, probudio bi se u trenu kad on nagne flašicu.

Ponekad bi pogledao preko mog ramena, da vidi gdje smo i onako pijan pitao

« 'Oće li taj Oštrelj više? «

« Evo, stari, samo što nije»

Išli smo iz Barlovaca, nekog sela iznad Banja Luke, izbjegličkog, u Grahovo.

Rodno, što bi rekli.

Juče sam stigao iz Kanade i kao da mi nije bilo dosta putovanja samo do tog mjesta, Barlovaca, ćaća je htio da idemo odmah «kući». I šta'š, neš' se valjda s ćaćom svađati...

Nisam pričao ništa, cijeli taj put. Držao sam u krilu knjigu Dragoslava Mihailovića « Kad su cvetale tikve « i povremeno čitao šta se dešavalo Ljubi Šampionu u toj priči...i gledao u razorena polja neke zemlje.

« Sine, šta ima u toj Kanadi, ništa mi ne veliš...»

Kao da bi ti slušao, mislim se...

« A ništa, sve znaš i sam...»

« Nemoj sine gledati kroz prozor, čitaj šta ima u toj knjizi, bolje je...i znam da si ljut što pijem, i neka si, ali je drugačije kroz ovo ne mogu...»

Znam.

A i knjiga je do jaja. Plačeš svaku stranicu kad okreneš.

Đe da gledam, Tata ?

U knjigu, kroz prozor ili u tebe?

A svaki prizor sjede dlake nosi, prošaran plavim venama bola, obojen crnilom smrti.

Šta'š.

« Pa u Kanadi nema ništa «, počeh je kao pričati, ali stari se već umotao u kožun i lagano tonuo u san. Ima do Grahova još. A ja i dalje nisam znao gdje da gledam...okrenem se da vidim ljude po autobusu, željan svega i svakoga, makar i ne bio moj.

A ko nije moj?

Ljudi tamni, kao da na sa'ranu idu, niko ništa ne priča.

Kakav je to autobus đe niko ništa ne kaže ?

Onaj posleratni.

Navikli ljudi da pričaju puškama pa im sad nezgodno da drugačije pričaju.

Mašala, što bi no rekli.

U daljini se negdje nalazilo Grahovo i Peuljske Živice...a ja sam samo želio da zaspim, baš kao moj stari...

I kao i uvijek... da se probudim u nestvarnoj stvarnosti....

Share this post


Link to post

MOJE STARO ODIJELO...

Ne znam šta bih dao za one svoje stare farmerke.

Svašta nešto, baš bih svašta nešto dao za njih...

Kroz koje grmlje su se one vukle i preživjele, sa ponekom teškom ranom na sebi pa su te ¨rane¨,koje su išle uzduž i poprijeko Dinarskih predjela, morale da se krpe rukama moje majke, krvarile su joj na rukama i govorile...

¨ Samo da znaš, mi to i nismo htjeli, ali ovaj parip nema mira na čistinama, na našim dragim livadama kuda se može kao čojek proći, veseliti se nebu i ljudima, čisto onako da se igramo...ma jok...on mora kroz šiblje i grmove...tajanstveno nešto se mora naći, makar ga ne bilo...a vjeruj draga majko, mi ga ne vidjesmo...samo nas eto izgreba da ne ličimo više na sebe...¨

Majica moja draga je jecala kao i pantalone...¨ koji mu je đavo, pa tek si me juče oprala, majko mila, kuda opet u tvoje ruke, znam da me tako jako trljaš samo da bi me tvoj mangup opet mogao sutra obući ponovo i nanovo mi sve ovo uraditi...izgubiću boju...¨

Majka ih nije slušala, prala je i krpila za svoga sina i govorila da bih trebao kupiti sebi nešta novo, kako to da mogu stalno isto nositi...

¨Ma kako, majko, ne mogu...nema te nove odjeće koja će mi ovako mirisati, džaba je pereš, ja ću i dalje donijeti na njih miris Mračaja, Babinog Kuka, Grla, Luke, Peulja i onog milog janjeta što mi zaluta u naručje onomad...nemaš ti, majko, taj prašak koji to može saprati...¨

Ali, majka je prala... a ipak pažljivo, da mi ne sapere sav taj miris...djetinjstva i slobode...

Često mislim o tom odijelu i o duši koja je bila u njemu.

Zna li išta na svijetu zamirisati kao to odijelo ?

Ono moje...bitangaško...mlado...ludo...kada mi svijet nije mogao ništa ?

Kada mi je lice i u ogledalu bilo neizgrebano i nepovrjeđeno, nevino i dobro ?

A u šta sada gledam ?

Stojim ispred ogledala i ne znam...samo stojim i gledam...

Ne meni neka strana košulja, nije moja iako sam je ja kupio, sija na sve strane a sjaj joj tup...nekako mrtva..ne miriše ni na šta...

Farmerke, ko da ih je Bog šio kada sam ih kupovao, a kada sam ih obukao kod kuće, stajale su mi kao nekom eto, ne daj Bože, invalidu...baš ko da mi se neko smije iz sanduka...

A onda sam osjetio tvoje ruke na leđima svojim i ugledao ti oči u ogledalu...iste one oči koje vidjeh nekada davno dok sam ono janje držao u rukama...

¨O čemu misliš ? ¨ - upita ti.

¨O ničemu...o nekom Krajiškom odijelu u kojem sam nekad bio...što pitaš ? ¨

¨Pa onako...znam...a možda sam ljubomorna...¨

Pogledao sam još jednom u to svoje novo odijelo i ruke koje ga grle...

¨Na šta ljubomorna ?

Ne brini...stara odijela su samo za uspomenu...a nova, koja se tvojim imenom zovu, su zauvijek...traju do nezaborava ¨.....

Prihvatila me čvrsto u naručje i na mene prenijela miris onog jedinog odijela kojeg sam tražio nekada po onim planinama i grmovima...miris besmrtnosti...

Za to i postoje stara odjela...da ih spremiš u ormane Sjećanja...da ih vječna, mirišljava odjela u obliku njenih ruku zamjene za ove nove...neprikosnovene...

Poljubih i nju i sebe u ogledalu...

Share this post


Link to post

PAMETNIJI ĆUTI …

Oduvijek se govorilo da je ćutanje zlato.

I naravno da je narod zato izmislio da je priča srebro i da lijepa riječ i gvozdena vrata otvara, samo da se eto, ne bi ćutalo…

Skoro odmah po dolasku u Krajinu, čuo sam za nekog Uroša za kojeg su svi govorili da je nevjerovatno pametan i da od njega možeš uvijek čuti samo mudre i izabrane riječi, nema kod njega nikakvih besmislica…

Samo, teško je nekako bilo naći tog Uroša. Iako je gradić bio mali i svako svakoga znao, kada god bih krenuo u potragu za njim, uvijek bi mi govorili da je eto, baš sad bio tu ispred kafane, naslušao se svakakvih gluposti i onda se digao i otišao važnijim poslom…ta ima čovjek valjda šta pametnije raditi nego po vascijeli dan slušati raznorazne budalaštine i prazna naglabanja…a iza njega je ostajala galama kakva se u ona vesela vremena mogla čuti samo od naših dobroćudnih Krajišnika…

Kao da je bio duh, ali su ljudi nastavljali pričati o njemu…

Kako me je samo kopkalo u čemu je ta njegova mudrost, kako li uspjeva zaobići zamke praznog razgovora i besmislenih riječi, kako zauzdava jezik da ostane čist i da ljudi u njemu prepoznavaju mudrost ?

Pitao sam jednom starog svog gdje je taj Uroš, kako je tako nevidljiv, kako ga nikada nema i na kraju krajeva, da li uopšte postoji kada ga nikako ne mogu pronaći…

“A šta bi ga ti htio pitati ? “

“ Ma ništa posebno, samo onako, da vidim kakav je to čovjek što ga hvale da je najpametniji ovih krajeva…šta li radi kada zaslužuje takvu slavu ? “

“ E moj klapac…kada bi ga svako mogao naći, posebno takav deran kao što si ti, pa kako bi onda govorili za njega da je pametan ? Sklanja se on od nevolja, zna kada naiđu oblaci koji se njemu ne sviđaju ili ljudi od kojih se u stvari vidi samo odjeća a čovjeka nigdje nema…on je samo tu kada se pojavi neko ko stvarno nosi nevolju za vratom i kome treba dati pravi savjet. “

“ I ? I šta mu kaže tada, kako ga to posavjetuje, tog nevoljnika ? “

“ Ćuti. Eto šta radi. “

“ Ćuti Pa kakva mi je to pamet, kao da to ne može svako. I kakva mi je to pomoć ? “

“ Misliš da može svako ? Pa probaj ti klepane. I u tome ponekad i jeste najveća pomoć – da ćutiš kada ti neko priča najveću muku, važno mu je da ga neko sasluša, jer često pomoći ionako nema, sem toplog pogleda i da ti neko stisne ruku. “

“ Ih “ – češkao sam se po bradi, “ jake mi mudrosti. “

“ A šta radi kada ga neko napadne, “ navaljivao sam ja “ kad je tako mudar ? Ćuti li i tada, brani se li se ćutanjem ili izvuče odnekud kakav štap pa op, po leđima ? “

“ E moj sine, ko te sve ne napada, pa kada bi za svaku budalu vadio štap, ne bi štapova Krajina cijela…I tada bi ćutao, pokušavao da sa dvije tri riječi umiri nemirnog napadača. Mada, nemoj misliti da je kukavica, njemu eto jednostavno nije do gubljenja vremena kojeg je ionako malo, već do života…ali čuo sam da je nekoliko puta izvadio i štap pa je bilo bježanja i vriske preko cijele Dinare…

Samo, sve mi se čini da se sada negdje sklonio, zato ga ti ne možeš naci, vidio je da galamdžija i glupih ljudi ima isuviše, galame na sve strane, udružile se budale pa ne znaš vise ko odakle navire, a on je eto, samo jedan od malog broja pametnih glava…

Ništa se ti uglavnom ne brini, ćuti on i čeka kada će se zemlja malo raščistiti od kojekavih mudronja…pa da vidiš kada malo štapom a vise mudrošću, sa malo riječi a više dijela ućutka sve ove mangupe koje su mislile da su ga jednom zauvijek otjerali i sebe proglasili najpametnijima…samo budi pametan, ćuti, uči i čekaj…eto Uroša uskoro…”

Tek mnogo, mnogo godina kasnije sam shvatio gdje je Uroš…

I znam, kada se ja ponovo vratim na Dinaru, da ću ga vidjeti kako sjedi na svom kamenu, sa štapom ispod miške i posmatra svoje blago kako mirno živi, razmnožava se i raste…

Po Krajini…

Share this post


Link to post

OSTRVO

Boli me glava.

Ne sjećam se da me ja ovako boljela iz čista mira, nije mamurluk, ništa nisam ni pio u zadnje vrijeme...kome, čemu i na kraju krajeva – s kime ?

Uz piće obično ide i neka pjesma, uz tu pjesmu ide i neki razgovor, uz razgovor poneki stisak ruke, uz stisak ruke neki šaljivi događaji, uz šaljive događaje i sjećanja iz prošlosti a naravno da sve to možeš uraditi jedino ako ima društva.

A toga naravno nema.

Uf, đe mi je aspirin ?

Razmišljam da nazovem nekoga. Odustajem od ideje. Koga da zovem na dan kao što je ovaj ? Da im možda ne bih rekao da me boli glava, a razlog glavobolje je što sam opet sanjao jedno ostrvo ? I šta, da mi se nasmiju onako s prizvukom dosade i ne razumjevanja i da me pitaju je li meni život stao te godine kada sam napustio to ostrvo i mislim li ja ikada doći sebi ?

Onda bi se posvađali, ja bih im rekao da su dušu izgubili, oni bi meni rekli da živim u prošlosti i da bi bilo dobro da se osvjestim, ja bi ih pitao jesu li makar svijeću zapalili, a oni odgovorili da imaju preča posla, a i što bi je palili...¨ budaletino, tog je dana i Bog digao ruke od nas ¨..., onda bi ja rekao da nije On od nas nego mi od Njega, još davno prije tog dana, dobio bih odgovor da će me ubiti tuga i sjećanja i onda bih ja onako bijesno zafrljačio telefon preko pola sobe...

Zajebi telefon, ništa od zvanja...

Što je najgore, nekada smo svi zajedno živili na tom ostrvu, i oni i ja, i stvarno ga je bilo. To nisam sanjao.

Nekada je ovaj dan , ovaj datum bio sasvim običan.

Narod bi već zarana ustajao da se malo prošeta gradom da odu s prijateljem na kavu i neku ljutu, da prepričaju kako su se proveli za Ilindanski sajam koji je taman prošao, pričali bi glasom promuklim od pjesme i veselja ali s radočću u očima...rekli bi da se baš podosta naroda bilo skupilo, ¨više nego lani, elde prika ? ¨, kako su nam svi ljudi lijepi bili...i pokoja dobra snaša se prošeta Crnoluškim korzoom ...

Kako su njive rodile...sijeno pokosilo...

Lica bi se crvenila i srce s ponosom udaralo u grudima...

A sada ? Sada ovaj datum znači jedno sasvim drugo sjećanje...na kolone, na plač, na nevjerovanje šta se dešava, na izdaju i lažne riječi, na humke grobova i zarasle njive i korove oko kuća...nema to ko očistiti ni pokositi... pokosiše nas...tog nedavnog ljeta...

Ma šta pišem ? Za šta...evo, gledam Brane u sve ove tvoje knige na polici, mrtav si a živ u meni...kome si ti pisao ? Za šta ?

Ono što nam nisu srušili oni, srušišmo mi, bez brige, stari...kako ono ti napisa u onom pismu ...¨ još nije iskovana ta sablja koja će sjeći naše tužne zore i sjetne sutone ...¨ e bome je iskovaše...možda imaš i sreće da nisi dva puta gledao isto stradanje...

Ne merem više...bar ne danas...ja ću gledati neke slike danas...ja ću misliti na tebe...na majke, očeve, sestre i braću...

Ja ću živiti u prošlosti i sve se nadati da ona neće umrijeti dok ja živim...iako sada živim na nekom drugom ostrvu koje je sivo i hladno, đe nema zelenih livada i veselih jaganjaca...i Bogu se moliti da ja neću postati hladan i bezosjećajan...da me vrijeme neće progutati...sve dok mislim na tebe...Krajino moja...

Share this post


Link to post

RAJ…

Opasna je stvar taj Raj.

Ko zna valja li uopšte razmišljati o njemu...

Slušaš o tome cijeli život, htio ti ili ne, još od malih nogu ti govore da postoji nešto ljepše, nešto bolje, nešto...nešto...

Ili čitaš o njemu, predivni opisi nekih predjela koje ipak nijedna riječ ne može opisati, legioni pisaca su se trudili da ga opišu, Gospod da nam ga donese...i nakon svega što si čuo ili pročitao, ostaneš širom zatvorenih očiju i dalje ga tražeći...

Da li je u meni, kao što On reče ? Ili u tebi ? U vama ? Na istoku, zapadu, sjeveru ili jugu, u oblaku ili parčetu zemlje, ispod kamena ili na vrhu kule ?

Iznova i iznova se pitaš, i tragaš, samo tragaš...

Možda je to cilj života...traganje za njim, za tom zlatnom zemljom zvanom Raj...

Često se pitam kako li uopšte izgleda, šta li je to, taj toliko tajanstveni Raj ? Šta li to uopšte znači ? Sjediti kraj Gospoda ? Uživati u mirisu cvijeća koje nikada ne vene, slušati smijeh koji nikada ne prestaje, hodati suncem objasnim predjelima i nikada više ne hoditi kroz mrak ?

Da ti venama struje melodije i pjesme još ne ispjevane, da nikada više ne osjetiš ni žeđ ni glad jer si napojen i nahranjen za sva vremena, da putuješ predjelima koje oko vidjelo nije niti je igdje opisano ?

Znam da sam nekada živio u Raju.

Nije bio ko zna šta, nije bio neopisiv mada ti ipak ponekad nedostaje riječi da ga tačno opišeš...

Na ponekim mjestima skroz nesavršen, golo sivo kamenje je prekrivalo livade izgorjele od sunca, znali su nekada i cvrčci umuknuti, obrgnut zemljom koja se teškom mukom obrađivala, njivama na koje su ljudi odlazili dok još ni zora nije svanula a vraćali se sa sumrakom kao vjernim pratiocem, znojem natopljenih košulja nakon teškog rada da bi porodicu mogli prehraniti...

Bilo je predjela kuda si mogao možda i danima hodati a da ne sretneš nijedno ljudsko biće, pa se na kraju zaželiš da pričas s nekim i ne preostaje ti ništa drugo nego da pjevaš ne bi li odagnao tišinu...tu nezvanu drugaricu...

Ali nikada nisi hodao sam, jer tuda je Gospod s tobom hodio...tu si čuo te najljepše pjesme i gledao cvijeće koje nigdje više ne raste sem baš tu, tu si pio sa izvora nakon kojeg nisi više žednio, tu si sretao Svece koji su nosili na sebi otežnjale kožune i zobnice na leđima, preplanulih lica i mukom prošaranih ruku...tu, tu ti je Sreća društvo pravila i nije ti trebalo ništa i niko više...

Zamislih se ja opet o tom Raju. Kažem lijepo, opasna je to stvar, opasno je razmišljati o njemu...

Ali onda dođeš ti, mila, i staviš mi ruke na obraze...

I osjetim da Raja ipak ima i da ne moram tragati za njim...struji kroz vrhove tvojih prstiju i prodire mi u dušu, razbudi je i u njoj ponovo procvjetaju predjeli onog Raja u kojem sam nekada živio...

I koji će postojati dok god postoje tvoje ruke...da mi lice umivaju...

Share this post


Link to post

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

Loading...
Sign in to follow this