Sign in to follow this  
Bepo

TRST

Recommended Posts

Rijetki će danas u nekoliko suvislih rečenica objasniti zašto je Trst među ostalim (i) srpski grad, odnosno zašto je smatran krajnjom zapadnom točkom srpstva.

S ciljem aktualizacije tršćanskih tema, pokrećem ovu temu.

Share this post


Link to post

GLAS ISTRE |

Srpska zajednica u Trstu

Objavljeno: 17.07.2009 | 08:29

Zadnja izmjena: 17.07.2009 | 08:29

Piše: Elio Velan

Svako jutro prije zore skupljaju se na trgu Garibaldi, onome poznatom po pozlaćenom kipu Djevice Marije. Strpljivo čekaju u redu da ih neki kombi pokupi i odvede na gradilište. Za volanom kombija sjede mladići koje zapošljavaju sive eminencije rada na crno unutar mnogobrojne srpske zajednice. Kao što i inače biva svugdje u svijetu, izrabljivači i izrabljeni dio su iste medalje jednog naroda. Socijalna nepravda, iskorištavanje, tiho prihvaćanje nametnutih normi ponašanja, sve je to dio igre jedne zajednice koja je u zadnjih petnaestak godina u Trstu porasla na više od šest tisuća ljudi.

Radnici dolaze pretežito iz okolice Požarevca: dobri su zidari, vodoinstalateri, keramičari, bave se uglavnom građevinom. Rano ujutro čekaju poziv poslodavca: na mig ulaze u kombi, sjedaju jedan pokraj drugoga i voze se i više od 200 kilometara u srce regije Veneto, na granici s Lombardijom, na gradilišta regije Friuli-Venezia Giulia. U Trstu je građevinska aktivnost stala, posla ima sve manje, ali zato u srcu bogatog talijanskog sjevera građevinari i dalje trljaju ruke, zahvaljujući ponajprije demagogiji službene talijanske politike, kako desnice tako i ljevice, koja ne uspijeva naći valjan zakon kojim bi se uredilo tržište rada. Stoga strance, one koji dolaze iz zemalja izvan Europske unije, iskorištavaju do besvijesti, tjeraju ih na 12 sati rada, a plaća im pritom iznosi tek 20 posto cijene rada talijanskog radnika.

Srbi iz Trsta dio su te zbilje, kao što su dio te zbilje i hrvatski radnici koji odlaze na posao u velika talijanska brodogradilišta. Za razliku od Srba, Hrvati nemaju trg, neko okupljalište u Trstu, već dolaze direktno iz Pule ili Rijeke jer smo mi prvi susjedi pa je moguće održavati dnevni spoj između radnog mjesta i zavičaja prelazeći granicu na Dragonji. No, bit problema se ne mijenja jer su uvjeti isti, a skupni im je naziv: iskorištavanje i izrabljivanje, bez osiguravanja i najmanjeg radničkog prava, čak i onog na prvu pomoć u slučaju ozljede na radu. Naime, ima i takvih slučaja da se ozlijeđeni radnik hitno i tajno nekamo premjesti s gradilišta, negdje gdje ne zalazi inspekcija rada ili financijska policija.

Dakle, rano ujutro srpski zidari odlaze na razna gradilišta, gdje ih dočekuju srpski poduzetnik koji posreduje u zapošljavanju i talijanski građevinar, vlasnik građevinske tvrtke koja je dobila natječaj i koncesiju za gradnju: objekt službeno gradi talijanska tvrtka, ali zapravo cijeli posao obavljaju srpski radnici, na crno. Sistem se svima isplati i donosi brdo novca! U tome je srž nove srpske imigracije u Trstu, koja je startala početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, u gradu koji ima posebni odnos sa Srbima i Srpskom pravoslavnom crkvom, jer je znano da u Trstu živi srpska vjerska zajednica koja ima više od dvjesto godina povijesti i tradicije.

Talijanski novinari koji su se bavili i koji se i dalje bave životom stranaca u Trstu, tvrde da je Požarevac gotovo ispražnjen, svi su radno sposobni muškarci negdje odselili, a najviše ih je upravo u Trstu. Po zadnjem popisu, Srba u Trstu ima više od šest tisuća, no ta se brojka odnosi tek na onaj dio koji je redovno prijavljen u općini, a zna se da ima i popriličan broj onih koji nisu prijavljeni, žive na marginama grada, bez prava i bez dozvole boravka. Tršćani masno na njima zarađuju: iznajmljuju im stanove po paprenoj cijeni, nude im tek prazne sobe u ruševnom stanju, u isto takvim zgradama smještenim u nekadašnjim radničkim četvrtima San Giacoma koje su ispražnjene nakon krize industrije i brodogradnje prije četrdeset godina.

Srbi žive rame uz rame s drugom velikom zajednicom pridošlica - Kinezima. Oni su pak osvojili tršćansku trgovačku mrežu, a sve su glasniji i u osvajanju ugostiteljskih objekata. Naime, osim otvaranja restorana u kojima se nude njihovi specijaliteti, Kinezi kupuju od Tršćana i »domaće« kafiće i konobe: sve ćete češće iza šanka naći ljepuškastu Kineskinju, koja će vam natočiti hladan špricer, po tršćanskom običaju.

Na trgu Garibaldi, na kojem se rano ujutro okupljaju srpski radnici, nalazi se tri, četiri kafića u koje oni zalaze i rano ujutro ispijaju kavu uz mali konjak, po njihovom običaju. Ti kafići uspješno rade tijekom cijelog dana i večeri, kad se umorni radnici vraćaju u Trst i prije spavanja popiju jedno ili više piva (slovenska piva su najtraženija jer su najjeftinija). Pred ulazom u te kafiće pronicljivi Srbi prodaju srpske novine, a subotom navečer u njihovoj blizini organiziraju se provodi uz srpsku glazbu (Lepa Brena i ostali…)

Na tom su istom trgu prije desetak godina Kinezi otvorili kineski restoran i poslovali rame uz rame s Tršćanima, koji su dobro zarađivali radom tih kafića. Prije pet godina u obližnjoj ulici Raffineria, nadomak trgu, radnju su otvorili i Turci, koji Srbima prodaju kebab, turske baklave i burek. Nedavno se situacija iz temelja promijenila jer su pronicljivi Kinezi kupili od Talijana poslovne prostore i radne dozvole pa sad upravljaju kafićima u kojima Srbi provode dobar dio dana kad nisu na gradilištima. Jezičnih problema nema, jer i jedni i drugi koriste se onom malom dozom naučenog talijanskog jezika.

Dok posla ima, nacionalnih ili etničkih tenzija nema: Srbi zarade na gradilištima, a Kinezi pokupe dio te zarade putem kave, konjaka i piva. Kada prolazim preko trga Garibaldi i ulicom Raffineria, često stanem i slušam zanimljive i komične razgovore između Kineza i Srba, i mislim da je svijet stvarno luda stvar, puna iznenađenja. »La bila kosta tle eulo«, viču mlade kineske konobarice, a umorni Srbi njima uzdignute ruke i ispruženog prsta: »Mamu ti… 'Ajde još jednu, samo da je ledena«. Morate priznati da je srpsko-kineska uzajamnost i simbioza izuzetno poučna.

Share this post


Link to post
Slovenska manjina i veličina neba

Objavljeno: 29.01.2010 | 08:23

Piše; Elio Velan

Nedavno sam primio elektronskom poštom pismo Primoža Beblera, umjetničkog direktora Stalnog gledališča, kazališne kuće slovenske manjine u Trstu, kojim obavještava novinare o početku ovogodišnje kazališne sezone. Bebler je odlučio ovoj sezoni podariti zanimljiv skupni naziv: »Što će pasti s neba?«, koji je grafički opremljen lijepom slikom jabuke. Pitam se aludira li Bebler na Newtona, koji je zakon gravitacije otkrio nakon što ga je jabuka pogodila točno u glavu, ili na što drugo?

Čitam dalje i otkrijem da umjetnički direktor kazališta slovenske nacionalne manjine povezuje ovogodišnji program s nebom, s time što ga postavlja u kontekst nekih globalnih i nesretnih padova koji su obilježili noviju povijest i koji očito nisu pridonijeli boljitku čovječanstva poput slavnog pada jabuke, kojim nas je Newton donekle (spoznajom) oslobodio tereta i pritiska neba nad glavom.

»Kada sam osmislio program i naslov, imao sam na umu tri velika pada koja su obilježila povijest zadnjih dvadeset godina: pad Berlinskog zida, pad, odnosno rušenje tornjeva u New Yorku te pad ili krah financijskih institucija u SAD-u i početak velike krize«, piše Primož Bebler.

S globalnog se ugledni umjetnički direktor spustio na lokalno da bi ustanovio da su se svi ti nesretni padovi okomili i na instituciju kojom umjetnički rukovodi jer, kao što je poznato, kazalište slovenske manjine doživljava najdublju krizu u povijesti i sve donedavno bio je upitan program i sama egzistencija te važne kulturne institucije slovenske manjine. No, program je tu, pa neka im je sa srećom.

Slovenci u Trstu! Tema velika kao planina bez koje se ne da doprijeti u suštinu Trsta i sjevernojadranskih (pa i istarskih) nacionalnih odnosa. Zanimljivo, u poslijeratnom razdoblju zaštita slovenske manjine u Italiji veže se za ista pitanja Talijana u bivšoj Jugi, i godinama su Italija i Jugoslavija vodile nekakvu politiku reciprociteta: ti meni, a ja tebi.

Sad, ruku na srce, povijest dviju manjina nije baš identična, u biti jedna s drugom nemaju nikakvih povijesnih veza, osim političke namjere sustava koji je izgrađen nakon rata i nakon što je prvi put došlo do definicije nekakve etničke, nacionalne granice između Latina i Slavena, odnosno između nacionalnih državnih tvorevina. S obzirom na to da je prostor bio etnički jako, jako složen, granica je povučena udarcima (šakom i pendrekom) po glavama stanovnika. Nešto je od slavenstva, odnosno talijanstva, ostalo unutar nacionalnih granica i države su desetljećima pokušavale sve da bi tu razliku, tu mrlju na košulji, što bolje počistile, odstranile.

Ja sam već od djetinjstva došao u dodir sa zbiljom preko granice jer je očev vjenčani kum bio Slovenac s tršćanskog Krasa, odnosno iz malog mjesta Bazovica. Pokojni Leo studirao je u Zagrebu na istom fakultetu kao i otac, jer je bio sin Titovog partizana i kao pripadnik slovenske manjine iskoristio je pravo na studiranje u matičnoj domovini, domovini socijalizma, za koju se i njegov otac borio. Kada sam mnogo godina kasnije upoznao djela velikog slikara, Tršćanina Slovenca Lojzeta Špacala, njegove vizure i boje Krasa, sjetio sam se uličica, visokih kamenih zidova, masivnih drvenih vrata i volti stare Bazovice u kojoj je živjela mama pokojnog Lea i koju je otac obavezno posjećivao kada bi dolazio kod kuma.

Jugoslavija nije ni trenutka zaboravila na Slovence koji su ostali s druge strane nove granice: banka slovenske manjine u Trstu, poznata pod slovenskim nazivom Tršćanska kreditna banka, bila je, primjerice, izuzetno važna za cijeli jugoslavenski privredni sustav koji ju je koristio za financijske i gospodarske odnose tadašnje Jugoslavije sa zapadnom Europom. Preko te banke Jugoslavija je financirala i kulturne, športske i druge aktivnosti slovenske manjine, pripadnici slovenske manjine postali su jugoslavenski diplomati, poduzetnici, čelnici velikih socijalističkih državnih poduzeća bili su dio sistema, normalno, onaj dio manjine koji se identificirao s ljevicom.

Život Slovenaca u poslijeratnoj Italiji obilježen je oštrim sukobima s desnicom, neofašistima te s dijelom talijanske politike na istočnoj granici, koja je nastavila, unatoč porazu u Drugom svjetskom ratu, s politikom omalovažavanja i isključivanja slovenskog jezika i kulture iz talijanskog državnog konteksta. Mogu tek zamisliti kakav je bio život Slovenaca u Trstu šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kada je slovenska zbilja getoizirana, pritisnuta u okvirima kraškog prostora i radikalno isključena iz gradskih kulturno-jezično političkih središta. Neki ugledni i danas poštovani političari desnice koja trenutno vlada u Italiji započeli su osobnu političku karijeru u Trstu kao ulični batinaši i sudionici nasilnih pohoda neofašista na Krasu, u kraškim zaseocima i zajednicama u kojima su Slovenci bili većina.

Kada su književnost i kulture u pitanju, amblematičan je primjer pisca Tršćanina Borisa Pahora, koji je tek u dubokoj starosti doživio talijanski prijevod svojih romana i zasluženu književnu slavu na Apeninskom poluotoku, a niz je desetljeća, dok su mu knjige prevođene na francuskom i njemačkom, ostao stranac u svom zavičaju.

Uza sve nedaće, Slovenci su izdržali pritisak i danas, unatoč nedaćama, poput financijskih problema oko kazališta, postali su dio tršćanske zbilje. Ipak, na temelju osobnih spoznaja o načinu djelovanja suživota u Trstu, čini mi se kao da je tu posrijedi neka umjetna zajednica u kojoj se svaki dio i dalje drži rezervirano, kao da nema stvarne komunikacije, kao da su Slovenci i Talijani dvije paralele koje teku u beskonačnost; prelaziš iz jedne zajednice u drugu bez propuha, čim se jedna vrata otvaraju, druga se istog trena zatvaraju. Iskreno, šetnja nije ugodna.

Share this post


Link to post

Novosti.....

ODBACUJEM KLIŠE O BALKANU

Razgovarao: Nenad Popović

Snimio: Jovica Drobnjak

Paolo Rumiz, jedna od najvećih zvijezda talijanskog novinarstva, uvodničar je lista "La Republica" i glasoviti putopisac. Osim toga, briljantan je analitičar Istočne i Srednje Evrope te Bliskog istoka. Za izvještaje s prve crte jugoslavenskih

bojišta 90-ih dobio je nagradu "Hemingway", a potom čitav niz novinarskih i književnih nagrada. Objavio je 13

knjiga. Na hrvatski odnosno srpski prevedene su "Maske za masakar" (Durieux,2000),"Tri čoveka na biciklu" (Geopoetika 2003) i "Odavde do Lepanta" (Slobodna Dalmacija,2005).

Ne "balkaniziraju" li Silvio Berlusconi i njegova vlada Italiju? On je tajkun, posjeduje nogometni klub Milan,kontrolira brojneTV kanale i novine,vrši pritisak na pravosuđe.

- Prije svega, odbacujem kliše o Balkanu. Za mene je to prije svega geografsko mjesto, a tek potom nešto s određenom političkom, psihološkom, ekonomskom, kriminalnom dimenzijom. U tom smislu on nema granica. Balkan je i u SADu, i u Italiji,i u Rusiji, bilo gdje. Odbijam pojam "balkanizacija" jer to podrazumijeva da je Balkan nekakvo središte

zla, da otuda kreće zlo kako bi se proširilo ostatkom svijeta. Ja pak smatram da je Balkan samo mjesto gdje se evropski

i svjetski problemi vide prije, unaprijed.

Sam Berlusconi nije uzrok određenih procesa, već njihov akcelerator. Kao i Jörg Haider koji je jednostavno bio populist koji je osjećao što se kuha u utrobi Austrije i to izgovarao jasno i glasno. Berlusconi je isto to, samo u uvećanom mjerilu. Proces bi postojao i bez njega. A sastoji se u transformaciji Italije koja po mnogočemu nalikuje onodobnoj jugoslavenskoj krizi. Da nabrojim: razlika između sjevera i juga postaje sve markantnija; zemlja je svakim danom sve zaduženija a opterećena parazitirajućom birokracijom; potresaju je regionalni i plemenski egoizmi, trpi od vrlo izrazitog nemorala političkih stranaka, a istodobno moćni financijeri gutaju ekonomiju; razgrađuje se socijalna država. Na djelu je i kuga depopulacije, napuštaju se teritoriji. Vukovi i divlje svinje stigle su do pred vrata gradova – to nije metafora, to je realnost. Ne opisujem samo talijanski pejzaž, ali u mojoj zemlji je to vrlo, vrlo vidljivo.

Osim toga, počelo je i uništavanje pamćenja. Mi smo jedina evropska zemlja koja ima dva spomen-dana. Jedan je u spomen Auschwitza, drugi egzodusa Talijana iz Istre i Dalmacije. No, oni ne služe za ispriku žrtvama, već kako bi se kazalo da su krivi drugi, Nijemci i Slaveni, odnosno da su Talijani uvijek nevini. Ljudi se prave kao da fašizam nije postojao.

I ljevica pritišće gumb "etničke krize"

Berlusconi je međutim vrlo uspješan. Dobiva izbore.

- Populizam je doveden do paroksizma s lošim gospodarima koji ne silaze s ekrana. Oni su razorili političku korektnost i ohrabrili najbarbarskiji, najprimitivniji dio nacije da progovori, pa se ponekad čuju i zaista strašne stvari. Vlada idejni monizam koji zatire razlike. Za mene,to je kulturni genocid koji samo napreduje i preplavljuje zemlju. Bojim se tog velikog ništavila, pogotovo što su mladi prepušteni samima sebi. Tipično talijanska je i pobjeda privida nauštrb djelovanja. Nekad je politika bila akcija, a danas je kozmetika i anestezija. Kozmetika: problemi se ne rješavaju već im se samo mijenja izgled; ono što prikazuje televizija nema veze s realnošću. Anestezija: da je politika pred dvadeset godina činila Talijanima što im upravo čini, došlo bi do revolucije. Danas ljudi šute.Nema više javnog mnijenja. I ljevica se također sasvim oglušila na probleme ljudi, ona ih se ustvari boji.Tako prepušta desnici da eksploatira njihove strahove.

Nikad se nije tako glasno govorilo o Bogu idomovini, ukidao laicizam, ali ja nikad nisam vidio Boga i domovinu

tako zaboravljene kao danas. No najgore je – a ne govorimo o Balkanu – što se društvene napetosti maskiraju etničkim

i vjerskim ratom, npr. na jugu bog, još ima malo obzira prema ovoj zemlji rasturanoj tribalnim egoizmom.

Jesu li zakonske i policijske mjere protiv imigranata i stranaca – poput Rumunja, Roma, Afrikanaca – opravdane globalnom ekonomskom krizom ili umjetno stvorena ksenofobija?

- U zemlji zahvaćenoj transformacijom javlja se prirodna ksenofobija, i to je posve normalno. Kad su promjene

prebrze, strah je legitiman. Ali, problem je u oglušivanju ljevice na to,što koristi desnici jer jedva čeka da te spontane strahove eksploatira medijatizirajući, gurajući samo jednu interpretaciju: rasističku, vjersku, etničku.

No, moram napomenuti da je o "rumunjskoj krizi" prvi bio progovorio baš vođa ljevice, rimski gradonačelnik Walter Veltroni, kad su mu trebali glasovi na izborima. Veltroni je pritisnuo populistički gumb "etničke krize". Bio sam beskonačno bijesan kad sam to pročitao u novinama. Ali, bio je to unutarnjopolitički i vanjskopolitički bumerang, nokaut. Mnogi ljevičari zbog toga nisu glasali za ljevicu.

Kako biste opisali današnju talijansku demokraciju?

- Talijanska demokracija je ona bez demosa, naroda. Nemamo javno mnijenje – da Berlusconi odluči podići veliki cirkuski šator usred Rima, na Piazzi Navona, ljudi bi to odšutjeli. Javno mnijenje mora biti otvorena rasprava, a ona je u Italiji nestala. Zamijenile su je šutnja i urlanje u televizijskim debatama. Urlanje – i jezik medija postao je sve barbarskiji. Čak

najliberalnije, najotvorenije novine pristale su na tu banalizaciju. Opisuju stvari kao ili crne ili bijele. Nestale su boje a zavladao vokabular teških, agresivnih riječi. Pri tome svi znamo da će onako kako danas govore mediji sutra govoriti ulica. Poželjna su pojednostavljenja. Zato mi je još pred dvadeset godina, kad je u Jugoslaviji počinjao rat, najteže bilo objasniti

Talijanima da se ne radi o specifično jugoslavenskom, već o evropskom problemu.

Ni vlak ne povezuje Trst i Beograd

Poduzima li Evropska unija dovoljno za integraciju Srbije, Bosne,Kosova,Makedonije,Crne Gore i Turske ili su te zemlje same krive što ostaju evropskim "stražnjim dvorištem"?

- Turska je div koji vozi u dvije brzine. Zapadni dio mogao bi u Evropsku uniju ući istog časa, a ostatak zemlje krajnje je primitivan, napušten i kriminaliziran. Osim toga, Turska je zemlja gdje je kršćanima teže nego na Bliskom istoku. Njima je mnogo lakše u Siriji, Jordanu, jer u otvoreno islamskim zemljama kršćani predstavljaju isključivo vjerski problem. U Turskoj ih pak vide kao nacionalni. Doživljavani su kao neprijatelji nacije. Nisu samo suočeni s mržnjom imama,već i vojske i nacionalista. Ah, jadna Makedonija! Trebalo bi je smjesta povući u Evropu. Ona jedina nije podlegla iskušenju da posegne za kalašnjikovim. Moja teorija je da je to zato što su dali prednost trubi a ne pušci. To je zemlja koja pjeva, kojoj je muzika u samom srcu. A glazba je međuetnički jezik. U jeku rata u Bosni bio sam u Strumici, u srcu Makedonije,

i tamo vidio nevjerojatnu toleranciju – u ime glazbe. Nakon poljskih radova ljudi bi uzeli trubu ili koje drugo

glazbalo, i čitavom zemljom zaorile bi se predivne pjesme. Srbija, Bosna, Kosovo – oni su sami svoji najljući neprijatelji. Tamo je rat legitimirao otimače kao upravljačku klasu. Kad dođete u Sarajevo, nakon sto metara vožnje taksist će početi

govoriti protiv, ali ne protiv Srba, Muslimana ili Hrvata, već protiv vlade kradljivaca. Eto, sad svi vide zašto je

došlo do rata. Da se ubrza prijenos moći iz ruku glavnine stanovništva u ruke njegovog najprimitivnijeg dijela.

Koju ulogu na prostoru bivše Jugoslavije ima Italija?

- Italija se jako udaljila, unatoč tome što je jedina zemlja koju prihvaćaju svi na potezu od Hrvatske do Kosova. U Rimu se, međutim, taj diplomatski i kulturni potencijal dramatično potcjenjuje. Tako danas ne prometuje ni običan vlak između Trsta i Beograda, a iz Zagreba za Trst kreće jedan autobus dnevno, u pet ujutro. Pa treba ustati u tri. A integracija počinje upravo s transportom, trgovinom. Žalosno je, ali ovi krajevi bili su pred trideset godina mnogo povezaniji s Italijom, a tada je još postojala i granica prema Sloveniji.

Ne krije li se iza te pasivnosti neki "kulturni strah"? Ove zemlje uglavnom su pripadale Otomanskom Carstvu, pa su u kulturnom i vjerskom pogledu drugačije?

- Otomansko Carstvo bilo je beskonačno bolje od nacija koje su ga nadomjestile. U otomansko doba u Istanbulu je živjelo 200 tisuća Židova, više od milijun Grka, enorman broj katolika – da ne kažemo Armenaca. Bio je to danas nezamisliv kozmopolitizam. Ali Evropa ne upozorava turskog premijera Erdogana, čije me islamske tendencije jako zabrinjavaju, da je staro carstvo dobro funkcioniralo, da je s njom bilo povezano, da su veze Istanbula s gradovima poput Pariza ili Rima

bile kapilarne. Turska nikad nije bila tako malo evropska kao danas, a Istanbul je pred sto godina bio neusporedivo evropskiji. Pitanje je i da li je želja Turske za ulaskom u EU iskrena. Možda im je ipak važnija njihova različitost od pripajanja koje u konačnici znači tutorstvo.

Zašto ste odabrali staru, klasičnu novinarsku metodu da na mjesta događaja odlazite lično i k tome još tako reći pješke, npr. vlakom, vozeći se u drugom razredu, autobusom, često i biciklom, pa onda izvještavate o tome što ste neposredno vidjeli?

- Zato jer oduvijek smatram da se velike povijesne promjene ne primjećuju u velikim gradovima, već u selima. U Srbiji, u godinama i mjesecima kad se spremao rat, što će se dogoditi nisam vidio u Beogradu, s njegovim politbiroima i kabinetskim bitkama, nego na selu, među seljacima. Ako želite dokučiti što će se dogoditi, selo je od temeljnog značaja. Vidio sam tamo rastuću zlovolju, tajne službe koje ljudima nude teme koje će u njima izazvati bijes, ali ne prema vladi što ih je bacila na prosjački štap, već prema "onima drugima". Isto tako sam i u nekim selima Veneta vidio da je takozvana

Prva republika u Italiji iščezla. U sitnim selima promjena je bila prisutna dvije-tri godine prije nego u Milanu, Veneciji ili Rimu, gdje velike stranke još nisu ništa slutile. Svi su zaboravili mala mjesta: televizija, intelektualci koji ih više ne poznaju i političari, naravno. Svi oni lete avionima i voze se ekspresnim vlakovima, ne hodaju tlom. A pred sto godina,

negdje 1905., jedan talijanski premijer obilazio je dva tjedna Basilicatu na magarcu jer drugačije nije mogao. I razgovarao s ljudima. Potom je načinio izvještaj za parlament i rekao: Prijatelji, jug je težak problem, valja nešto poduzeti.To je bio političar u pravom smislu. Ja hodam, prakticiram slow travel, jer nitko više ne vidi zemlju. Naravno, imam i nomadski karakter. Na proljeće instinktivno čistim perje na krilima i polijećem u druge zemlje ka drugim ljudima. Takvi novinari-nomadi imaju problema s urednicima koji se ne pomiču s mjesta, što se vidjelo u Afganistanu. Mediji su bili objavili kako

su žene skinule čador. Nomadi su međutim na licu mjesta vidjeli da se to nije dogodilo i izvijestili o tome. Ali, svi kao da su obavezni ponavljati zadate istine.

Uloga psihijatara u ratu

Tršćanin ste. Jesu li posebnost tog "graničnog grada" i njegova tradicionalno raznolika kultura odgovorni za vaše viđenje Italije, Srednje Evrope, Balkana, Levanta?

- Trst više nije što je bio.To mogu tvrditi jer u njemu živim. Nije više vitalna točka susreta Srednje Evrope i Sredozemlja.

Nije u stanju iskoristi svoje nevjerojatne prednosti, a političari su to još manje. Na primjer, u pogledu kulture Trst je na zadnjem mjestu u regiji. Pordenone, Udine, čak i vrlo mala Gorizia zrače kulturnom vitalnošću, organiziraju velike međunarodne susrete i festivale. Dotle uTrstu desna politička klasa nastoji talijanizirati grad, ne shvaćajući da talijanizirani grad, koji sliči Rimu ili Napulju, nema više ništa s njegovom vokacijom. Zbog te kulturne talijanizacije – koja je u biti kulturna banalizacija – izgubit ćemo i našu ekonomsku i našu trgovačku tradiciju. To je propadanje. Naravno, one koji dođu iz Milana ili Rima, Trst fascinira. Vide kavane i sacher torte, duh Franje Josipa, vide pravoslavnu crkvu i najveću sinagogu u Italiji. Vole što se u autobusu govore razni jezici, vole spoj tih jezika u našem dijalektu. Mi kažemo "štruca" i "šnita" kruha. Ženama – "babe". To se razumije do Vladivostoka. U Trstu puše vjetar po imenu bura. U kamenju, barem u kamenju, još živi jedna velika duša. Ali,treba joj dati da živi, za jedan takav grad treba se boriti. Jer, mogao bi biti svjetionik za Austrijance, Hrvate, Slovence i ostale.

Kad sam pisao prvu knjigu o novoj Evropi u godinama promjena nakon 1989., pisao sam i o Miloševićevim apoteozama. Tvrdio sam da se kad dosegnu vrhunac nazire i Miloševićev kraj. Da će doći trenutak kad će ga njegovi vlastiti

ljudi prodati i da će on platiti sve, i platiti za sve njih. Knjiga je pisana prije jugoslavenske krize, no to mi je bilo

jasno već tada – meni kao Tršćaninu. Ljudi iz Milana i Rima nisu shvaćali ništa. Poslao sam knjigu profesoru Romanu Prodiju, kasnijem premijeru. Pročitao ju je i rekao mi: "Paolo,odviše si pesimističan, ljudi nikad neće prihvatiti zlo i borbu jedni protiv drugih. Vidjet ćeš, stvari će se srediti iz ekonomskih razloga." A vidjeli smo kako su se stvari sredile.

Neposredno iznad Trsta je granica s "drugim". Već kao dijete upirao sam pogled gore,u brda,"onamo", a ne prema moru. To "iza", Balkan i dinarski svijet, duboko me privlače, svojom oniričnošću, svojom okrutnošću i svojom gostoljubivošću. Fascinira me njegova primitivnost, koliko god je se i bojim jer sam vidio što je učinjeno devedesetih.

No, po meni problem nije u jednostavnom čovjeku kao takvom, već kad ga manipuliraju nepošteni, režimski intelektualci. Tada proizvode golemu opasnost. Za mene, rat nije izbio zbog primitivizma, već zbog toga što su njime manipulirali režimski intelektualci pretvarajući strah u agresivnost i ksenofobiju. Nije slučajno da je uloga psihijatara u tom ratu bila centralna.

Susret s Brankom Miletićem

Svibnja 1991. godine vozio sam se vlakom Trst-Beograd na dan pokolja u Borovom Selu. Želio sam u Zagreb i potom u mjesta ustanka Srba, u Krajinu. Tad sam susreo jednog starijeg čovjeka, Hrvata, koji mi je počeo objašnjavati svoje viđenje onog što će se desiti ovim ljudima, društvu, ali i svijetu. Razgovarali smo tri sata, a ja sam bilješkama ispunio jednu bilježnicu. Čuvam je dan-danas. On se zvao Branko Miletić. Bio je jedan od utemeljitelja mikrobiologije na Institutu

"Ruđer Bošković", surađivao je s Jacquesom Monodom i američkim nobelovcima. Objasnio mi je da ovdašnji sukob nije između desnog i lijevog ili između nacija, već između zatvorenog i otvorenog društva, pozivajući se na Hayeka i Poppera. Kasnije sam ga često posjećivao da čujem njegova iskustva. Bio je partizan u Lici. Promatrao je uspon nacionalista, pričao mi je o ustašama, igrajući se riječima. Umro je ovog siječnja, vrlo siromašan. Zatražio je da njegov pepeo bude odnesen u Beograd. Rekao mi je jednom da je jako volio taj grad, jer je tamo naučio da se ljudi mogu smijati i samima sebi, a ne samo drugima. Bila je to jedna velika rečenica. Čuvam sva njegova pisma. Vrlo mi je važan pa, eto, želim podsjetiti na njega.

Share this post


Link to post

Glas Istre....

NAJBROJNIJA ZAJEDNICA

Srbi u Trstu traže status manjine

Objavljeno: 18.12.2010 | 22:11

Srpska zajednica u Trstu danas ima oko petnaest tisuća članova i kažu da je najbrojnija u gradu koji je u zadnja dva desetljeća zabilježio vrtoglavi porast imigracije, naročito s područja bivše Jugoslavije. Predsjednik zajednice Bogoljub Stojičević nedavno je talijanskom ministru vanjskih poslova Francu Frattiniju uputio pismenu molbu da joj se prizna status nacionalne manjine.

Srbi u Trstu žele i otvaranje privatne srpske škole za djecu, a u pismu se podsjeća da je srpska zajednica otvorila takvu školu već 1782. zahvaljujući donaciji imućnog trgovca Jovana Miletića. Škola je radila do polovice šezdesetih godina u sklopu srpske vjerske zajednice, u prostoru sagrađenom uz pravoslavnu crkvu sv. Spiridona, koja se nalazi pokraj Ponte Rossa.

Škola je tada bila zatvorena jer je broj Srba u Trstu opao, a i zbog zakonskih trzavica s talijanskim vlastima. U doba Titove Jugoslavije ta je zajednica bila trn u oku tadašnjim jugoslavenskim vlastima, a njezini članovi su bili pod stalnom kontrolom tadašnje Udbe.

Nakon raspada Jugoslavije broj Srba u Trstu vrtoglavo raste, vjerska zajednica je ekonomski jaka zahvaljujući donacijama imućnih Srba iz austrijskog razdoblja koji su joj ostavili u naslijeđe niz zgrada i poslovnih prostora oko kanala Ponte Rosso. (E. V.)

Share this post


Link to post

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

Loading...
Sign in to follow this