Kрајина моја судбина

Спортски клубови РС Крајине

Recommended Posts

Jel zna tko sta o klubu iz Iloka, Razvitak mislim da se zvao? Kako su oni stajali, jesu imali kakvih uspeha?

Koliko se sećam,Razvitak je bio solidan,ali mislim da nisu imali ni jednu titulu šampiona sremsko-baranjske oblasti.Jedno vreme su imali dobre mlađe kategorije i tu je uvek bilo krljanja sa Vukovarom i Vuteksom!

Share this post


Link to post

oR6L9_uwDLc&feature

...sutra derbi nad derbijima...na stadionu kraj Radonje u Vojnicu : FC"Petrova Gora" : NK "Vojnic95" ....prvi put sluzbena utakmica izmedju 'starosjedioca' Petrove Gore (osnovani 1946.godine) i 'dosljaka' (osnovani 1995)....zapravo susret izmedju SRBA i hrvata...domacini jedni i drugi (imaju zajednicki stadion)...

Share this post


Link to post
FUDBALSKI „ČAROBNJACI“ SA SLAPOVA UNE

Banija online, 17. april 2008.

VREMEPLOV: BOGATA ISTORIJA FUDBALSKIH KLUBOVA U KRAJINI

FUDBALSKI „ČAROBNJACI“ SA SLAPOVA UNE

jedinstvo1980.jpg

Generacija 1980/81

Dvor na Uni u svojoj bogatoj istoriji ni u kom segmentu ne može izostaviti i djelovanje svog fudbalskog kluba. X Osnovan je 1928. pod imenom DONK, nosio je ime „Vojo Strineka“, a kao Jedinstvo „ugasili“ su ga bojovnici NDH 1995.

Fudbal u Dvoru na Uni organizovano se počo da igra 1928. godine. Mladići su do tada, pored drugih raznih igara, na obližnjim livadama, jurili i tzv. „krpanjače“ (lopte ušivene od krpa), a oni najspremniji su vežbali u Srpskom sokolu, koji je u Dvoru na Uni osnovan 1909. Godine. Koliko su članovi sokolskog društva iz Dvora na Uni bili aktivni, govori i podatak da su učestvovali na svim važnijm takmičenjima, pa i na jednom u Pragu .

Fudbalski klub pod imenom NK DONK (Dvorski omladinski nogometni klub) osnovali su: Jovan Radmanović (tadašnji učitelj koji je u gradić na Uni došao iz Slunja), trgovac Pero Bekić, Milan Karan, Boško Janošević (mjesni šuster), Đuro Borčić, Petar Peco Brkić, Simo Rajšić (kotarski bilježnik), Ivica Ivančić i brojni drugi. Osnivačka skupština je, uz bogatu tombolu, održana u sokolskom domu, a za prvog predsjednika izabran je Jovan Radmanović. Simo Rajšić je izabran za sekretara, a ostali u Upravni odbor. Uz svirku tamburaša, pjesmu i igru ostalo se sve do jutra, a onda su „nastupili“ problemi. Žandarmi su upali u dom, pohapsili osnivače i odveli ih na informativni razgovor. To zbog toga, kako su rekli, jer nisu o tome izvjestili vlast. Zagreb se, kako su tada u Dvoru na Uni tumačili, bojao osnivanja bilo kakvog udruženja, tim prije što je većina učesnika u poznatom „Bombaškom procesu“ u Zagrebu, bila upravo iz Dvora na Uni. Osnivači kluba su poslije saslušanja pušteni, klubu nisu dopustili da se takmiči sve dok iz Ministarstva za fiskulturu i sport Kraljevine Jugoslavije u Beogradu nije stiglo rješenje o registraciji. Na to se nije dugo čekalo i po njegovom prispjeću aktivisti kluba i mještani su uredili fudbalsko igralište i odigrana je i prva fudbalska utakmica. Ugostili su FK „Slobodu“ iz Bosanskog Novog (danas Novi Grad) i na igralište privukli više stotina gledalaca. Bio je to veliki doživljaj za omladinu i mještane Dvora na Uni. Rezultat utakmice je bio u drugom planu (izgibili su s 2:0). Važno je bilo da su prikupljena sredstva za nabavku opreme, dresova, kopački, lopti i drugoga. Klub je nastavio sa odigravanjem prijateljskih utakmica sa klubovima iz susjednih mjesta: FK „Sloboda“ Bosanski Novi, FK „Sloga“ Bosanska Otoka, FK „Bratstvo“ Bosanska Krupa, NK „Zrinski“ Hrvatska Kostajnica, sa NK „Banijom“ iz Gline, klubovima iz Siska, Zagreba, Novske i drugima.

Na utakmice su se prevozili zaprežnim kolima i vozom, a kasnije i kamionom. Šuster Boško Janošević je bio zadužen za opremu, pa je tako zabilježeno da je član uprave i igrač Milan Karan od svoga oca ukrao konjsku ormu, predao je Janoševiću, a ovaj od nje izradio kopačke.

NK DONK ubrzo se uključuje u takmičenje Zagrebačke regionalne lige, ostvaruje dobre rezultate, a pored prvenstvenih utakmica i dalje igra prijateljske utakmice i sa klubovima preko Une. Godine 1935. DONK-u pristupa i Hasan Brkić. Sudski činovnik, a kasnije prvoborac i poslijeratni političar u Dvor na Uni je došao iz rodne mu Zenice.

Početkom Drugog svjetskog rata klub „zamrzava“ djelovanje, većina članova odlazi u partizane, a po završetku rata, već krajem 1945. obnavlja se rad kluba pod imenom NK „Vojo Strineka“ (po imenu svog poginulog člana). Međutim, već 1946. kub mijenja ime u NK „Jedinstvo“ i to ime nosi sve do 5. avgusta 1995. godine, kada zbog hrvatske agresije na RSK većina članova kluba odlazi u izbjeglištvo.

NK „Jedinstvo“ se takmičilo od regionalne lige Sisak, Regionalne zone Zagreb, pa sve do republičke lige Hrvatske a svoju zadnju utakmicu pred sam početak zadnjeg rata odigralo je u zagorskom mestu Pregrada (1:1). Interesantno je da su domaćini na toj utakmici priredili zajedničku večeru i da su se igrači i uprava oba kluba družili duboko u noć. Nogometaši omladinskog sastava „Jedinstva“ igrali su u ligi u kojoj se takmičio i NK „Dinamo“ Zagreb, a u toj momčadi tada su igrali slavni igrači poput Roberta Prosinečkog i Zvonimira Bobana. Jedinstvo je imali uspjeha i u takmičenju za Kup Jugoslavije, a 1985. godine osvjač je kupa zagrebačke regije, a u daljem takmičenju ispao je od drugoligaša Karlovca. Proglašenjem SAO Krajine za državu, NK „Jedinsatvo“ se takmiči u Prvoj ligi Krajine i igra sa NK Dinarom iz Knina, Bukovicom iz Kistanja, Benkovcem, Banijom Glina i drugim klubovima Krajine. Pred sam pad Krajine trebao se na stadionu „Sloboda“ u Bosanskom Novom odigrati derbi između Jedinstva i Dinare iz Knina, bio je ugovoren i TV prenos (TV Banja Luka), ali je „Oluja“ učinila svoje. Na stadionu „Jedinstva“ 5. Avgusta 1995. godine ostali su pripadnici UNPROFOR-a iz Danske, ostale su prepune klupske prostorije sa opremom, trofej sala sa hiljadu i višre slika i trofeja, dokumentacija i arhiva.

Ostao je i klupski restoran, za mnoge članove kluba i građane Dvora na Uni, omiljeno mjesto za druženje i gozbu, brojna mehanizacija za održavanje stadiona, ostala su dva pomoćna terena i drugo.

U sklopu SD „Jedinstvo“ aktivno su djelovalli i slijedeći sportski timovi: ženski i muški rukomertni klub, te košarkaški, šahovski i kuglaški klub.

Danas to sve koristi NK „Podovi“ (prvo ime Dvora na Uni), a u njemu igraju i njime rukovode neki novi ljudi. Takmiče se u Županijskoj ligi Sisak. Konkurencija im je NK „Rujevac“ iz obližnjeg Rujevca, klub kog su osnovali Srbi povratnici u to srpsko selo na Baniji.

U ZNAKU BRAĆE BAŠTEK

Prva generacija igrača poslije Drugog svjetskog rata bili su Marko Mesar, braća Zvonko i Slavko Baburak, Nikola Nina Mlađenović, Drago Kućan (bio i sekretar kluba), Aleksa Bogojević, Pero Orlović, Emil Bašić, Mićo Orlović, Nikola Čavarić, Ivica Mlađenović zv. Šestić, Stevo Braco Orlović, Dragan Karan, Josip Ivančić, a onda su dolazili: Duško Marić, Dušan Grubić, Pero Matić, Drago Beronja, Slavko Čavarić, Jugoslav Borojević, Milan Lončarević, braća Mišo, Blaž, Pepa i Slavko Baštek, Predrag i Jovan Gagić, Drago Juranović, Mario i Igor Ivelić, Tona Radić, Stjepan Blažević, Dušan Bogojević, Branko Batnožić, Drago Beronja, Ivica i Vlado Tomljenović, Drago Knežević,Đuro Beić, Zdravko Borojević Kvisko, Željko Jurčić, Mile Orlović, Vaso i Nedjeljko Marić, Drago Beronja, Savan Grabundžija, Marijan Knežević, Matija i Tomica Ciprić, Nikola Čavić, Marijan Janošević, Vlado Ivančić, Nikola Lukić, Nenad Bašić, Dragoljub Nišević, Željko Đurić, Predrag i Nenad Korizma, Boris i Dejan Ljubišić, Đuro Maljković, Dalibor Joka, Marinko Devetak, S. Stipić, Sandro i Dragan Gagić, Sandro Bodlović i brojni drugi.

U ISTORIJI „Jedinsatva“ ostalo je zabilježeno da je boje kluba jednu godinu branila i djevojčica – Daliborka Dupalo. Volila je fudbal, igrala ga sa dečkićima, redovno dolazila na treninge i kao takvu rukovodstvo kluba ju je na utakmica pionira „švercovala“ pod tuđim imenom, a ona je golovima punila mreže protivnika. Išlo je tako sve dok je jedan od sudija nije prepoznao, nije je prijavio, već je rukovodstvo kluba upozorio da je više ne stavlja u sastav. Bilo je to za nju, ali i njene roditelje, veliko razočarenje.

PRONIJELI SLAVU

U NK „Jedinstvu“ su ponikli brojni fudbaleri koji su iz kluba otišli da igraju u drugoligaškim i prvoligaškim klubovima ondašnje Jugoslavije. Između ostalih, Stjepan Štefo Blažević igrao je u šampionskom timu „Sarajeva“. Dva puta je oblačio dres reprezentacije Jugoslavije. Poslije jedne utakmice odigrane između FK „Sarajeva“ i NK „Dinama“ na Koševu, Sarajlije su pobjedile sa 2:0, a oba gola je postigao Blažević. Sutradan su zagrebačke Sporske novosti u naslovu napisale: „BLAŽEVIć-DINAMO 2:0. Bio je to šamar rukovodstvu „Dinama“, jer je prije odlaska u Sarajevo pokušao da karijeru nastavi u Maksimiru. U Jedinstvu je ponikao i Željko Vuković zv. Arap. Preko pionirskog, juniorskog i seniorskog tima „Jedinstva“ dospio je u NK „Dinamo“ iz Zagreba, a zatim u “Dinamo“ iz Vinkovaca, DRUGOLIGAŠA Segestu iz Siska i poslije igranja u nekoliko inostranih klubova, karijeru je završio u FC GAK iz Graca , gdje i živi od 1991. godine. Odigrao je i nekoliko utakmica za reprezentaciju Austrije jer ima njihovo državljanstvo. Trenutno stažira kako bi stekao uslov za dobijanje Uefine profesionalne trenerske licence. Angažovan je i oko organizacije Evropskog prvenstva u Austriji i Švajcarskoj.

arap.jpg

Željko Vuković

Dragan Dugandžija je igrao u beogradskom drugoligašu „RAD“, Đorđe Pantelić u prvoligašu „Čeliku“ iz Zenice, Uroš Brdar u drugoligašu „Koper“ iz Kopra, Brane Miličević u omladinskom timu FC „Borusija“ Dortmund, Drago Beronja i Miloš Drača u drugoligašu „Segesti“, Stevan Đurić i Branko Maoduš u NK „Banija“ Glina, Dušan Kelebuda u drugoligašu „Sloboda“ Bosanski Novi i drugi.

GENERACIJA 1980-1990

NK „Jedinstvo“ je svoje najbolje rezultate ostvarilo u periodu od 1980-1990. godine. Krajem 70-tih sagrađen je novi stadion, klub je imao jake pionire, omladince i seniore, a igrali su: Dubravko i Dragan Kovačević, Milan Kralj, Rade Brdar, Dragan Jurišić, Dobrivoje Dragićišić, Miroslav Šebalj, Zoran Škondrić, Duško Babić,Ismet Veletanlić, Goran Friščić, Mario Marić, Zoran Tesla (svi golmani), te igrači Mile Grabundžija, Dragan i Milan Begović, Vlado Gagić Vili, Mišo Eror, Mišo Knežević, Mile Drača, Rade Lukač, Rade Zorić, Marko Grgić, Zlatko Lovreković, Branko Maoduš, Stevan Đurić, Husein Badić, Vlado Beko, Drago Dugandžija, Zdravko i Željko Rudić, Zdravko Radmanović, Mustafa Rasovac, Adem Čehić, Štefko Pavlović, Željko i Ivica Vuković, Dragan Vujanović (igrao u prvoligašu Sarajevo), Besim Cerić (prošao testove za prelazak u FK Crvena zvezda i odustao), Azmir Džinić, Darko Lončarević, Dušan Kelebuda, Slavko Crnković, Elvir Dautović, Slobodan Škondrić, Štefko Blažević, Ivica Vratan, Zoran Ljubišić, Nikola Tomašević, Željko Bodlović, Željko Miličević, Branislav Miličević, Slobodan Ćorković, Marijan Menićanin, Sead Bašić, Zoran Ivičić, Josip Sigur, Branislav Miličević, Tale Beić, Nikola Dragosavljević, Željko Kladar, Goran Lukić, Siniša Joka, Dalibor i Velibor Čavić, Borislav Tomašević, Nikola Đurić, Željko Joka, Siniša Rajšić, Neven Blažević, Siniša Akik, Tomica Baštek, Nikola Orlović. Alen i Slaven Čavarić, Rade „Kec“ i Ranko Ostojić, Rade i Zoran Rogo, Davor Ikić, Duško Baštek, Milan Nišević, Damir Grgić, Radomir Kordić, Jan Janković, Vlado Sundać, Miroslav Maica, Jovo Podunavac, Goran i Milan Barać, Ivica Bradarić, Ivanić zv. „Žuti“ i drugi.

KLUBOM RUKOVODILI

Klubom su od 1980-1995. godine, uglavnom upravljali: Dragan Rudić (predsjednik), Ljuban Cvetojević (sekretar), Milan Mišo Đurić (sekretar), Krste Tomašević (predsjednik), Dušan Tomašević (blagajnik) te aktivisti: Ljubo Ljubišić, Stojan Vukelić, Savan Grabundžija, Marko Mesar, Grga Čamber, Ante Mršić, Nikola Lukić, Duško Marić, Dragan Beić, Mićo Dabić, Savan Karan, Branko Batnožić, Željko Topalović, Blaž Baštek, Radomir Živković, Nikola Borčić, Drago Kućan, Mićo Dabić i brojni drugi. Najuspješniji predsjednik kluba bio je Dragan Rudić.

Od trenera u klubu su, između ostalih, radili: Savan Karan, Duško Marić, Zdravko Radmanović Cuni, Ismet Veletanlić, Slavko Čavarić, Novak Drašković (bio pomoćni trener Minhenskog „Bajerna“, Nikola Borčić, Rade Brdar, Sead Šuko, Hasan Kapetanović, Mladen Batar i drugi.

PRIJATELJSTVO

Jedinstvo je u svojoj istoriji odigralo i nekoliko utakmica sa klubovima iz bivše Jugoslavije koji su se takmičili u drugoj i prvoj ligi. Između ostalih, dva puta u Dvoru na Uni je gostovao prvi tim NK „Dinamo“ iz Zagreba , prvoligaš „Borac“ iz Banjaluke, FK „Sarajevo“, studentska reprezentaciju Gane, FK „Velež“, a punih deset godina (od 1980-1991.) Jedinstvo je svake godine učestvovalo na turnirima u Beču koje su organizovali FK „Kozara“ (klub naših radnika) i naša Ambasada u glavnom gradu Austrije. Na pet turnira osvojena su prva, a na ostalim druga i treća mjesta.

Klub je godinama odlazio na zimske pripreme, najprije u Hotelsko naselje „Solaris“ u Šibeniku, a zatim u Novigrad kod Zadra. Odigrao je više utakmica sa NK Šibenikom, Trogirom, Posedarjem, Zadrom i brojnim drugim dalmatinskim klubovima.

POGINULI U RATU I UMRLI POSLIJE „OLUJE“

U zadnjem ratu u Hrvatskoj život su položili: Duško Babić, Željko Dobrečević, Rade Zorić, Dušan Badić, Goran Barać, Slavko Baštek i Slaven Čavarić, a poslije Oluje u progonstvu su umrli slavni igrač Jedinstva Mile Grabundžija „Državni“, dugogodišnji funkcioneri u klubu Dragan Rudić, Dušan Tomašević, jedan od najboljih golmana kluba Marko Mesar,te Mićo Dabić, Ljubo Ljubišić, Duško Marić, Mile Orlović i drugi.

jedinstvo_omladinci.jpg

Omladinci NK jedinstvo

Share this post


Link to post

Feljton Novosti (samostalni srpski tjednik) iz avgusta 2011. godine

Autor: Drago Kovačević

Početni udarac kninske “Dinare”

Feljton1.jpg

Kninska “Dinara” je sportski i sociološki fenomen koji vrijedi opisati . Treba odgovoriti na pitanje kako je jedan mali nogometni klub, iz maloga grada, gdje je uvijek bilo svega više nego novca, uspio da se kroz sto godina održi i da u tom periodu odigra preko 2.500 utakmica, postigne oko 3.000 golova, a da njen dres kroz vijek nosi više od 700 mladića, među kojima je bilo i asova svjetskoga formata.

Praška nogometna škola

Sportska enciklopedija Leksikografskog Zavoda Hrvatske “Miroslav Krleža”, bilježi da su 1906. godine “mladići u Kninu igrali uz Krku igru sa loptom”. Godine 1912. u lokalnim novinama “Crvena zastava” koje je pokrenuo stolar Parać, bilježi se da je osnovano Društvo za gimnastiku, sport, atletiku i loptanje. U istim novinama se spominje i to da se od 1911. godine u gradu igra hazena, ali o “fuzbalu” nema nikakvih naznaka.

Milan Amanović, sin kninskog trgovca i predsjednika kninske općine Dušana Amanovića, student trgovačke akademije u Pragu, dolazeći na ljetni raspust 1913. godine, donio je u svom prtljagu i kožnu nogometnu loptu. To nije prva lopta koja je stigla “pod tvrđavu”, ali je svakako najznačajnija. Amanović je “fuzbal” otkrio u Pragu gledajući Slaviju i bio je očaran tom igrom.

Po dolasku u Knin, u junu 1913. godine, okupio je grupu vršnjaka, prijatelja i susjeda. Među njima je bio i Nikica Tilić, koji je prethodne godine osnove nogometne igre savladao u Splitu. Uz Milana Amanovića i Nikicu Tilića, poseban entuzijazam za novu igru pokazivao je njihov vršnjak Ante Škarica, i moglo bi se reći da su oni zapravo bili pokretači prvih nogometnih utakmica koje su se igrale na Fratarskoj njivi, mjestu gdje se danas nalaze zgrada kninske opštine, suda i najveća osnovna škola.

Igralo su i na njivi Milakuša, koja danas ne postoji jer je davno nasuta, a na njoj izgrađena kninska teretna željeznička stanica. Kad su obučili dovoljno mladića osnovnim vještinama i pravilima nogometne igre, trojac, Amanović – Tilić – Škarica, odlučili su da osnuju klub i 29. jula 1913. registrovali su ga dajući mu zvučno ime – NK “Lav”. Za tu priliku su sašili i prve dresove, pa su igrali u tamnocrvenim majicama i crnim šorcevima.

Knin tada nije imao srednje škole i sva ta sportska mladež se početkom jeseni vraćala u mjesta školovanja. Njihovim odlaskom nogometna igra je zamirala do sljedećeg ljeta. No, sljedećeg ljeta započeo je Prvi svjetski rat.

Gavrilo Princip, vršnjak kninskih fudbalskih pionira, sarajevski srednjoškolac, čiji je pradjed rođen u kninskom selu Polača (prezivao se Čeko), a koji se odselio u nedaleki Obljaj kod Bosanskog Grahova, pucao je na prestolonasljednika krune Habzburga, Franca Ferdinada i tako zapalio “bure baruta” što je preraslo u globalni, svjetski sukob.

U dokumentima nalazimo da su Milan Amanović i njegovi prijatelji 1915. godine odlučili da promjene ime kluba, pa su ga nazvali NK “Lastavica”.

Klub je dobio nove klupske boje i amblem. Lastavica je nosila crno bijele majice i crne šorceve, a kao rezervnu varijantu imala je bijele majice uz crne gaćice. Crno je simbolizovalo otmjenost, a bijelo čistoću. Takve klupske boje su zadržane sve do 1995. godine.

Odmah iza “Hajduka”

U vrijeme osnivanja prvog nogometnog kluba, grad Knin, odnosno njegova gradska jezgra, imala je tek dvije i po hiljade stanovnika. Uski građanski sloj činili su državni činovnici, zanatlije i trgovci. Živjelo je tu i nešto gradskog proleterijata, dok je malobrojno radništvo i brojno seljaštvo živjelo u okolini, na obodu grada. Uz sami grad su sela Kninsko Polje, Vrpolje, Golubić, Kovačić, Vrbnik, Potkonje, Biskupija, Markovac, Orlić, Žagrović i Oćestovo, gdje se nogomet također ubrzo “primio” i igrao.

Knin je, zahvaljujući željezničkoj prugi, koja je prošla prema Splitu 1888. godine, dobio dobru vezu sa svijetom i to se odrazilo na ukupan život mjesta. Muška djeca iz bogatijih familija odlazila su na školovanje van Knina, sve do Beča, Pešte, Praga i Bratislave. Kad bi ljeti dolazili na školske praznike, donosili su uvijek nešto novo i neobično. Zahvaljujući prometnoj povezanosti i omladini koja se školovala po svijetu, pratili su se trendovi u društvenom životu i nije slučajno da je upravo nogomet u Dalmaciji zaživio istovremeno u Splitu i Kninu, a onda se odatle proširio na druga mjesta u Dalmaciji. Knin je, naravno, bio uvijek manje značajan od Splita, pa se kroz tu relaciju može gledati i odnos “Hajduka” i „Dinare”.

Opravdano, “Hajduk” je dobio u nogometnoj historiji neusporedivo značajnije mjesto od onoga koje je dobila “Dinara”. Imao je veće mogućnosti za razvoj i postizao neusporedivo bolje rezultate.

Nogomet se širi

No, to ne umanjuje “Dinarine” zasluge u razvoju nogometa u Sjevernoj Dalmaciji, Lici i dijelu bosanske Krajine. Po uzoru na NK “Dinaru” nastao je čitav niz klubova u okolnim mjestima. Spomenimo drniški DOŠK, “Rudar” iz Siverića, NK “Velebit” iz Benkovca, “Uvac” i “Borac” iz Drvara, “Polet” iz Srba, NK “Velebit” iz Gračaca, “Jedinstvo” iz Donjega Lapca,”Visočicu” i “Radnik” iz Gospića, NK “Šator” iz Glamoča, FK “Krajišnik” iz Grahova. Da nogomet nije stigao u Knin tada kad je stigao, kasnio bi i u spomenutim gradićima još bar desetak godina. U prilog toj tvrdnji i zbog poređenja, dodajmo da je u Šibeniku, koji je veći od Knina, i sa značajnijom gradskom tradicijom, prvi nogometni klub (“Osvit”) registrovan tek 1932. godine, mada je osnovan 1923. i bio “Dinarin” drag partner i sportski rival.

Nogomet u Šibeniku kasnio je deset godina u odnosu na Knin. Prag je zapravo istinsko rodno mjesto nogometa u Dalmaciji, i bez praškog iskustva dalmatinskih studenata, istorija nogometa u Dalmaciji bi drugačije izgledala.

Share this post


Link to post

Kako je “Lastavica” postala “Dinara”

Dinara.jpg

Kad je Austro-Ugarska kapitulirala, u Knin je 29. decembra 1918. godine, ušla talijanska vojska i ostala tu sve do 1921. godine. Prema odredbama Rapalskog ugovora, Italija se povukla i Knin je bio posljednji dalmatinski grad koji je ušao u sastav Kraljevine SHS.

Kroz period italijanske okupacije nema dokaza da je NK “Lastavica” igrala zvanične utakmice, ali prema kazivanjima iz toga doba, na “Fratarskoj njivi” je igrala utakmice protiv različitih ekipa italijanske vojske.

Odlaskom italijanske vojske, NK “Lastavica” legalizuje rad u novim uslovima. Zadržava prethodno ime, a obnoviteljskom skupu u restoranu na kninskoj željezničkoj stanici, prisustvovali su, u ime nove države, kotarski načelnik dr. Lederer i kotarski tajnik Lešo Pašić.

Nomen est omen

Iako je na obnoviteljskoj skupštini zadržano staro ime, među “Dinarinim” osnivačima i članovima uprave trajale su dinamične rasprave o promjeni imena.

Ugledni članovi uprave kluba Oskar Marčela, Ive Bralić, Milan Lovrić, Jakov Musić i Ivica Jukić – Japan, zastupali su stav kako ime “Lastavica” ne treba mijenjati.

No, postojala je grupacija koja je predlagala da se klub zove “Hajduk Veljko”. Zastupnici toga prijedloga su bili mišljenja da bi novo ime bilo reprezentativnije i u skladu sa činjenicom da klub djeluje u novoj državi, što bi trebalo uvažiti.

Takav prijedlog nije prošao jer je u klupskoj upravi bilo dovoljno mudrosti da se ne podlegne dnevno-političkim interesima. Treba ipak imati u vidu kontekst tadašnjih političkih i društvenih zbivanja da bi se ovakvi prijedlozi do kraja razumjeli. U doba kad su se te rasprave vodile, vladalo je romantičarsko raspoloženje prema novoj državi i dinastiji, pa bilježimo da su klubovi po Dalmaciji, odmah po raspadu Austro-Ugarske, nosili imena koja danas zvuče nadrealno i prilično nevjerovatno.

Bez razumjevanja konkretnih prilika i raspoloženja, nemoguće je razumjeti da je među prvih dvanaest klubova registrovanih, 1920. u splitskom nogometnom podsavezu, jednom od šest u kraljevini, bio klub iz Vranjica koji se zvao “Kosovo” ili klub iz Omiša koji se zvao “Komita”. Naravno, brzo je opalo takvo oduševljenje, pa i ti klubovi mijenjali ime, ali konkretni podaci ukazuju da je ono postojalo.

Oko promjene imena kninskoga kluba, dugo je trajalo usaglašavanje, i početkom 1923. godine, kad se to više nije moglo odlagati, na zahtjev Milana Amanovića, klub dobija ime NK “Dinara”, po planini koja dominira nad Kninom.

Takav naziv je realno mogao pomiriti različite prijedloge i eliminisati dnevno-političke sukobe klupskih i gradskih subjekata. Zato je i prihvaćen. Zadržana je crno-bijela klupska boja, ustanovljena za NK “Lastavica” 1915. godine. Ova odluka za koju se Milan Amanović uporno zalagao od početka rasprave o imenu, pokazala se ispravnom.

NK “Dinara” se legitimisala kao gradski i građanski klub, bez nacionalnih i ideoloških oznaka i tako postala jedinstven dio gradskoga tkiva. Sačuvan je temelj na kome je klub nastao i uklonjena opasnost nacionalnih podjela.

Milan Amanović je nastojanjem da klub učini gradskim opštim dobrom, zaslužio značajno mjesto u istoriji kninskog sporta i trasirao put u “Dinarinu” dugovječnost. Amanović je “otac” kninskog nogometa kome treba priznati pionirsku ulogu i viziju.

U Petkušića gaju

Nakon odlaska italijanske vojske, kroz 1921. i 1922. godinu, igralište se nalazilo na “Malom pazaru”, zvanom još i “Murve”, mjestu kod gostione “Putnik” i “Stare pošte”, ispod današnje autobuske stanice. Već 1923. godine, uređeno je igralište u Petkušića gaju (Južna kasarna). Zemljište za igralište dao je pod zakup kninski posjednik Mile Monti.

On je utemeljio Kninski šahovski klub 1924. godine. Slovio je za najboljeg gradskoga šahistu. Iste godine kad je osnovao šahovski klub, organizovao je i prvo otvoreno gradsko prvenstvo u šahu na kome je pobjedio tada 14-ogodišnji Vladan Berić koji će kasnije, uz brata Branka Berića, ostaviti trag u istoriji NK “Dinara”. Berići su porodično bili sodadžije, vlasnici sodažijske radnje.

Igralište u “Petkušića gaju” bilo je jedno od najboljih u Dalmaciji i “Dinarina” uprava se time ponosila. Imalo je mreže, ogradu i klupe za publiku, kao i blagajnu na ulazu. To je doba kad nema regularnih takmičenja i kad su se utakmice ugovarale ad hoc. Nogomet je tada važio za veoma skupu zabavu, gotovo bi se moglo reći da je predstavljao luksuznu novotariju.

Organizovati ligu značilo je imati nepodnošljive troškove. Nogometne organizacije i savezi su bili na niskom stepenu organizacije i sve je zavisilo od entuzijazma maloga broja ljudi po ondašnjim dalmatinskim gradićima. No, nije to tako bilo samo u malim mjestima, nego se odnosilo i na najveće klubove. Prvo prvenstvo Kraljevine SHS održano je 1923. godine i na jedvite jade je okončano.

Dramatični obrt

Klubovi “Dinarinog” značaja su ugovarali utakmice sa najbližim susjedima i to tek kad bi se skupilo nešto novca da se utakmica može organizovati. Dvadesetih i tridesetih godina je bilo uobičajeno da domaća ekipa isplati gostujućoj 500 dinara za troškove koje bi ovi imali za dolazak i gostovanje.

U knjizi “80 godina Velebita” (Zadar 2005), sportski istoričar i publicista prof. Drago Marić, inače bivši “Dinarin” igrač, donosi dokumenat iz 1926. godine iz koga je vidljivo da su “Dinara” i “Velebit” dogovorili odigravanje dvije utakmice. Sačuvan je dokument pisan rukom kojim se pozivaju članovi uprave i igrači “Velebita” da dođu na dogovor oko “ugovora za utakmice sa Dinarom”. Iz poziva se vidi da je angažovana čitava gradska elita kako bi se utakmice odigrale.

Na Petkušića gaju je “Dinara” igrala sa skoro svim ekipama iz okolnih gradova.

Gostovali su šibenski “Osvit”, drniški DOŠK, drvarski “Uvac”, sinjski “Junak”, gospićki klubovi, gračački “Velebit”, “Polet” iz Srba. Na žalost, malo je zabilježenih rezultata i detalja sa tih utakmica.

Po NK “Dinaru” dolazi do vrlo dramatičnoga događaja u proljeće 1932. godine. Klupske donatore je tresla besparica, kao refleks tadašnje ekonomske krize, i nisu uspjevali da prikupe novac kako bi platili zakup zemljišta za igralište u Petkušića gaju. Vlasnik zemljišta, već pominjani Mile Monti, iznerviran neispunjavanjem obaveza, uklonio je golove sa igrališta, klupe oko igrališta i blagajnu sa ulaza, a teren preorao. Predsjednik “Dinarine” uprave bio je tada Milan Jović, veoma značajna ličnost u istoriji kninskog sporta. Bio je igrač “Dinare”, trener i funkcioner, ali i jedan od najboljih fudbalskih sudija u Dalmaciji.

Share this post


Link to post

Pokretač kulturnog i zabavnog života

dinara%20200.jpg

Milan Jović rođen je u trgovačkoj porodici iz Markovca, nedaleko od Knina. Vredio je za sposobna čovjeka velike energije. U “Dinari” je igrao dvadesetih godina i bio veoma posvećen nogometu. Zabilježen je događaj iz tridesetih godina, kad je najbrojnija politička stranka u Kraljevini Jugoslaviji, JEREZA (Jugoslovenska radikalna zajednica), ponudila Joviću poslanički mandat tako što bi ga kandidovala u Glamočkom srezu gdje su lako pobjeđivali, ali je on to odbio uz objašnjenje da njega nogomet zanima više od politike.

Kad je klub ostao bez igrališta, Jović je za tu namjenu “Dinari” poklonio svoju livadu koja se nalazila na samom ušću Orašnice u Krku. No kako se radilo o zemljištu koje je voda plavila u jesen i sa proljeća, bilo je potrebno izvršiti drenažu i veliko nasipanje. To je zahtjevalo ogroman rad i značajna novčana sredstva. Prikupljao se novac od gradskih kafedžija, zanatlija, trgovaca i činovnika. Vladan Berić je kasnije ispričao da mu je za igralište prvi dao novac Joso Laća, vlasnik kninskog hotela “Grand” koji je te godine upravo bio u izgradnji. Berić ga je zatekao na gradilištu hotela, a on mu dao prilog od 200 dinara. Ukupno je prikupljeno 6.000 dinara i radovi su mogli početi.

U izgradnju novog igrališta uključili su se svi tadašnji igrači i članovi uprave, ali posebno su se istakli Jandrija Vukadin i njegov brat Dušan zvani Bajica. Jandrija Vukadin je bio nadzornik pruga i državni činovnik. Upravljao je svim radovima na igralištu i bez njegovog učešća posao se ne bi mogao završiti. Pored braće Vukadin, veliki doprinos izgradnji igrališta dao je Jere Maglica, bivši igrač i kasnije trener, zatim Joso Svetina i Mirko Rašković. Kad je igralište završeno, priređena je svečanost, a prvi klub koji je gostovao na novom igralištu bio je “Osvit” iz Šibenika. Utakmica između “Dinare” i “Osvita” završila je rezultatom 1:1. Nakon “Osvita”, tokom 1932. godine, gostovao je “Hajduk” i pobjedio “Dinaru” sa 9:3. “Hajduk” je gostovao i u proljeće 1934. godine i pobjedio sa 3:2.

Zlatne tridesete

NK “Dinara” je doživjela značaj sportski uspon upravo kroz tridesete godine. Od 1934. godine takmičila se u tzv. “prvenstvu provincija”, što je bilo zapravo prvenstvo Dalmacije, bez učešća klubova s užeg područja grada Splita. Oni su imali posebno takmičenje. Najčešće je igrala u grupi sa “Osvitom”, “Šibenikom” i DOŠK-om iz Drniša.

Godine 1936. “Dinara” je osvojila prvenstvo provincija. U sezoni 1937/38, čudnim načinom bodovanja, prvak u grupi je bio “Šibenik”, pa “Dinara” nije bila u situaciji da brani titulu, a 1939. godine dolazi do novog sistema takmičenja, jer je osnovan Nogometni savez Banovine Hrvatske. Nije izvjesno da je “Dinara” učestvovala u zvaničnom takmičenju koje je organizovao taj savez. Zna se jedino da je posljednju utakmicu pred 2. svjetski rat odigrala u Drvaru protiv “Uvca”, početkom novembra 1940. godine i da je pobjedila sa 3:1.

Tokom tridesetih godina “Dinara”nije bila samo nogometni klub, već i društvo sa više sekcija, pokretač i organizator društvenoga života u Kninu. Imala je mušku i žensku sekciju u hazeni, sportu koji je iščezao i koji je, kao i nogomet, u Knin stigao iz Praga. Hazena je kao sport nestala svuda po Evropi zbog nedovoljne atraktivnosti. Nogomet ju je učinio bespredmetnom. No bila je jedno vrijeme popularna, naročito među kninskom ženskom omladinom. Ženska hazena se održala u Kninu i kad je muškarci više nisu igrali.

Pored sportskih sekcija, kroz “Dinaru” su djelovali mješoviti pjevački zbor i klupski muzički orkestar, koji su bili izuzetno kvalitetni. Kninski učitelj Luka Mlinarević sastavio je i zbor i orkestar, redovno ih uvježbavao i odigrao presudnu ulogu da ih podigne na veoma kvalitetan nivo. Oko toga posla imao je dragocjenu pomoć Branka Šumonje i Duška Damjanovića, veoma svestranih ličnosti. Orkestar su sačinjavali Luka Mlinarević (klavir), Duško Damjanović (prva violina), Rudolf Knežek (druga violina), Karlo Grgić (viola), Nikola Rodić (klarinet), A. Dolbelo (klarinet), A. Drutter (violončelo), Milivoj Asanović (truba), I. Radić (trombon), Sveto Martić (korna) i Jovo Pupovac (kontrabas i baterije).

“Sokolska” konkurencija

Klupske prostorije u kojima su vježbali i sastajali se nalazile su se u prizemlju zgrade zvane “stara pošta”. Zgrada “stare pošte” srušena je u savezničkom bomardovanju 1944. godine, a tom prilikom je izgorio i veći dio klupske arhive. Članovi pjevačkog zbora i klupskog orkestra su bili uglavnom igrači “Dinare” ili pak njihova rodbina. Tih godina postojala je u Kninu velika konkurencija između sokolskih društava koja su bili favorizovani od strane vlasti, s jedne strane, i “Dinare” s druge strane. “Dinara” je polako ali sigurno od “sokolaša” peuzimala organizaciju društvenog, kulturnog i zabavnog života u Kninu. Takav primjer ne postoji u drugim gradovima, jer je to bio “sokolaški” monopol. Po svojoj prirodi “sokoli” su bili nacionalne organizacije, a NK “Dinara” njihov građanski kontrapunkt.

Zbog kvalitetnih ljudi i svestranog angažovanja, “Dinara” je preuzimala “sokolski” primat. Naročito su na velikom glasu bile “Dinarine” zabave pod nazivom “Plava noć”. Između dva svjetska rata to je bio najatraktivniji događaj u gradu. “Dinarin” orkestar je davao poseban doprinos tom događaju, ali je redovno svirao i na svim drugim dobrim zabavama. Na repertoaru orkestra bile su lagane uvertire, šlageri i popularna muzika. Zanimljiv događaj se zbio 1936. godine, kad je uprava “Dinare” koju je vodio Milan Jović, donijela odluku da klupski orkestar ne može svirati na zabavama u organizaciji “sokolaša”. Kada se za tu odluku čulo, već naredne noći su bile obijene klupske prostorije i iz njih odnijeti muzički instrumenti. Policija je znala “odakle vjetar puše”, ali kako su “sokoli” bili državni ljubimci nije bilo sankcija za krađu, nego je cijela stvar riješena tako što je orkestar dobio instrumente nazad.

Pamti se da je “Dinara” praktikovala da na gostovanja vodi svoje navijače. Predsjednik kluba Jović uspijevao je da u dogovoru sa državnom željeznicom obezbjedi grupni popust na prijevoz, pa je “Dinaru” veoma često pratilo i po stotinjak navijača, što je bila do tada neviđena pojava.

Share this post


Link to post
Vedri duh “Dinare”

Dinara.jpg

Biti Kninjanin ili Kninjanka u posljednjih sto godina značilo je navijati za NK “Dinara”. Biti dječak rođen u Kninu značilo je posjedovati ambiciju da jednog dana kad porasteš igraš u “Dinari” i da budeš “dinaraš”.

Takav su prirodan motiv imali kninski mladići rođeni u svim generacijama dvadesetoga vijeka. To, naravno, nije svima polazilo za nogom, jer su ljudske sposobnosti različite, ali onaj kome bi to uspjelo bio je od drugih poštovan.

Da bi se obukao “Dinarin” dres moralo se proći kroz različite nezvanične testove. Ti su se testovi razlikovali kroz vrijeme, ali jedan je bio apsolutno nepromjenjiv. On je uslovljen životnim navikama u kninskoj dolini. Knin se nalazi u polju kroz koje prolaze tri rijeke. Najveća je Krka, a osim nje, zapadnim rubom teče Butižnica, a istočnim svoj kratki tok ima Orašnica.

Livadska škola nogometa

Na istoku plavnog, kraškog polja, smjestila su se Šarena jezera, a malo ispred je i Burumsko jezero. Ljeti, najviše na livadama uz Butižnicu, ali i na nekoliko mjesta uz Orašnicu, kao i pored pomenutih jezera, dječaci i odrasli mladići po čitav su dan igrali “fuzbal”. Igralo se bosim nogama. Kad bi se ljetna sezona završila, svakom igraču na tim terenima koža na tabanima je bila debela i tamna, da se šilom nije mogla probiti, ali malo kome su nožni prsti ostajali zdravi.

Onaj ko fudbalski nije prošao kninske livade, od Plavšića bara, preko Marića bara, Raškovića bara, Tri jablana, Gvozdenih mostova, Sastavaka ili bar Bataklija i Buruma, toga nije imao ko da vidi i nagovori, ako je dobar, da se upiše u “Dinaru”.

Osim ovog livadskog, postojao je i test vezan uz malonogometna prvenstva kninske gimnazije. Ona su se igrala s proljeća, na rukometnom igralištu DTO “Partizan” koje je bilo tik uz “Dinarino” igralište. Profesor fizičkog odgoja i dugogodišnji “Dinarin” igrač, trener i funkcioner Marko Jaramaz je na tim turnirima godinama otkrivao buduće igrače i slao ih u “Dinaru”. Mnogi od njih su na “Makinu” preporuku već sa šesnaest godina ulazili u prvi “Dinarin” tim i započinjali uspješne karijere. Tako su počinjali “Dinarini” asovi kao Ilija Petković, Radomir Vukčević, Miro Stanić, Nikša Đujić, Petar Polak, Milan Vukadin i drugi.

“Dinarino” igralište se nalazilo odmah ispod velike ranžirne stanice i brojnih kolosijeka na kojima su lokomotive i vagoni bili u stalnom manevru. Dobar običaj je bio da se sirenom pozdravljaju igrači za vrijeme treninga ili utakmice, a zvuk sirene i šištanje pare, uz kloparanje točkova i udaranje vagonskih odbojnika, bili su prirodni zvuci na igralištu. Pedesetih godina, kad bi bura duvala a igrala se utakmica, mašinovođe na parnim lokomotivama, vozeći sjevernom stranom iznad igrališta, zastajali bi i puštali paru koju bi bura ponijela na igralište i vitlala je zajedno sa prašinom. Trajao je po nekoliko minuta taj nevjerovatni prelet dima, pare i prašine, a protivnik se obeznanjivao i zgranuto zastajao.

Bura kao saveznik

Kninske bure su bile nemilosrdne, oštre, hladne i jake. Kninjani razlikuju dvije vrste bure. Jednu zovu “golubinka”, a drugu “dinarka”. Za događaje na igralištu mnogo je više uticaja imala “dinarka” koja je stizala dolinom Krčića i preko Topolja. Bura je bila oduvijek “Dinarin” saveznik, jer su njeni igrači znali bolje od svakoga protivnika kako se lopta ponaša na buri.

Koliko je “Dinara” dala golova iz slobodnog udarca “niz buru” teško je izbrojiti, ali u tim okolnostima su šuteri poput Đorđa Bjegovića, Slavena Klepe, Jovice Borovića, Milana Marijana, Perice Polaka, Mira Stanića ili Luke Dukića cijepali mreže. Zabilježeno je tako kako je, negdje početkom šezdesetih godina, bek Bogdan Drača ili Đorđe Mrđa (autor nije siguran) dao gol “Solinu” sa svoje polovine. Iz “prve” je udario loptu koja mu je pala odozgo na nogu, a ona pošla uvis, pa se onda nekako smotala, da bi kao projektil uletjela iza golmana…

“Sjela je na buru”, prepričavali su kasnije, u potrebi da razjasne čudo, “Dinarini” fanovi u kultnim kafanama poput “Granda”, “Putnika”, “Slavije”, “Istre”, “Dešića” i “Balkana”. Joso Anić Mefo, igrač iz pedesetih godina, umio je niz buru, po pričanju savremenika, rukom izbaciti aut od centra u protivnički šesnaesterac, a te su lopte bile upotrebljivije od najboljeg centaršuta.

Čule “brži i od gaća”

Kninski mentalitet je pomalo neobičan. U njemu postoji crta koja negira autoritet sa strane, ali i neka čudna samoironija i originalni humor. Nezaboravne su anegdote vezane uz period dok je u Kninu izvjesno vrijeme služio vojsku Bernard Bajdo Vukas, “Hajdukov” as i možda najbolji napadač u Jugoslaviji tokom pedesetih godina.

U Splitu i Dalmaciji Vukas je imao status “božanstva koje hoda”. Petar Čeko Čule, tada brzo “Dinarino” krilo, osporavao ga je gdje god je stigao. Na početku je to bilo simpatično, ali je u osporavanjima velikog asa Čule pretjerivao. Tvrdio je da Vukas nije bolji od njega i naročito da od njega nije brži. Razlika između Čule i Vukasa u igračkom je smislu bila nemjerljivo u Vukasovu korist. Osporavati Vukasa bilo je komično, ali Čule je to stvarno mislio i baš onako kako je govorio, tako je i doživljavao relaciju između sebe i Vukasa.

Cijela stvar je završena tipičnom kninskom ironijom. U dokoličenju kninskih mangupa ispredena je priča “kako je Čule tako brz, da je brži i od gaća” ili pak da je “u stanju da može izvesti korner, a onda dotrčati da šutne loptu koju je nabacio, što Vukas ne može”.

Otišao je Vukas ubrzo iz Knina, a ostala je simpatična iskrica sjećanja urezana u nezvaničnu gradsku hroniku.

Share this post


Link to post

Antifašistička tradicija

Dinara1.jpg

Student prava na Zagrebačkom sveučilištu Krste Ljubičić ubijen je u Zagrebu, u proljeće 1937. godine, pred studentskim domom u kome je živio, zbog svojih antifašističkih uvjerenja. Ubili su ga frankovci zbog toga što je na studentskim tribinama koje su u to vrijeme organizovane zastupao jasan antifašistički stav.

Žrtve fašizma

Krste Ljubičić, rođen 1915. godine, Hrvat po nacionalnosti, prva je žrtva fašizma na Zagrebačkom sveučilištu. U Kninu i Zagrebu ulice su nosile njegovo ime. U Zagrebu je imao spomenik, nedaleko od mjesta gdje je ubijen, a u Kninu je imao spomen-bistu u gradskom parku. Danas ni u Kninu ni u Zagrebu ne postoje ulice sa njegovim imenom. Ostao je samo spomenik u Zagrebu koji je zapušten i sa koga su otpala slova.

Gojko Bjedov, Krstin vršnjak i saigrač, bio je student Poljoprivrednog fakulteta u Zemunu. Otišao je 1937. godine kao dobrovoljac u Španiju da se bori na strani republikanaca i poginuo je kao borac internacionalnih snaga. Ulica sa njegovim imenom u Kninu više ne postoji, a ni bista koja je nekada stajala u gradskom parku.

Iste 1915. godine u Ljubljani je rođen Ljubomir Ljubo Šercer, koji je u Knin stigao 1938. kao poručnik kraljevske vojske i pristupio NK “Dinari”. Odigrao je posljednju utakmicu za “Dinaru” u Drvaru, protiv “Uvca”, u jesen 1940. godine. Nakon aprilskog rata, pristupio je Osvobodilnoj fronti u Sloveniji. Italijanski okupatori zarobili su ga u novembru 1941. godine, a u decembru iste godine je strijeljan sa još 16 saboraca. Ljubo Šercer jedan je od prvih proglašenih narodnih heroja u Titovoj Jugoslaviji.

Duško Damjanović, talentovan i vrlo svestran mladić, igrač i violinista u “Dinarinom” klupskom orkestru, poginuo je kao partizan u februaru 1943. godine. Kao antifašistički borci poginuli su još igrači Petar Krvavica, Draško Sinobad i Branko Nonković. Kao prvoborac protiv fašizma i okupacije borio se i Miro Tilić, a kasnije i mnogi drugi.

O “Dinarinoj” antifašističkoj tradiciji vrlo je inspirativno znao pričati Jug Grizelj, bard jugoslovenskog novinarstva, također nekada igrač “Dinare” i partizanski borac.

Prvak Dalmatinske zone

Početkom 1945. godine obnovljen je rad NK “Dinara”. Odigrana je i prva utakmica protiv Šeste brigade NOVJ-a u Benkovcu. Za obnavljanje rada naročite zasluge ima Sveto Škobalj, jedna od “Dinarinih” legendi.

Od 1946. “Dinara” se takmiči u okviru splitskog podsaveza, što je bio treći rang takmičenja. U tom rangu NK “Dinara” je veoma uspješna, naročito u periodu između 1948. i 1953. U jakoj konkurenciji, gdje su igrali “Zmaj” iz Makarske, “Neretva” iz Metkovića i “Jug” iz Dubrovnika, Dinara je tri puta u pet sezona bila prvak Dalmatinske zone. Istovremeno, 1948. dospjela je u završnicu Kupa “Maršala Tita”, gdje je ispala igrajući u gostima protiv riječkog “Kvarnera”, današnje “Rijeke”, tadašnjeg saveznog drugoligaša.

Nakon što je “Dinara” u sezoni 1948/1949. nadmoćno osvojila prvenstvo u Dalmatinskoj zoni, trebala je prema pravilima da se direktno plasira u Hrvatsku ligu. Međutim, Nogometni savez Hrvatske je tada osporio taj plasman i zatražio kvalifikacije. U klubu nastaje opšta depresija. Neki od vrlo bitnih igrača tada prestaju igrati za “Dinaru”, a nekolicina njih odlazi na studije i tamo se angažuju u drugim klubovima. U toj ekipi je bilo mnogo odličnih igrača, mada je opšte mišljenje da je poseban ton “Dinarinoj” igri davao Sveto Škobalj.

Taj period su karakterisale česte promjene sistema takmičenja. Tako je sistem promijenjen u sezoni 1952/53, pa se igralo takmičenje, odnosno liga Nogometnog podsaveza Split. Liga je imala dvije grupe. Takav sistem se održao sve do 1959. U prvoj sezoni koju je odigrala u tom sistemu, 1952/53, “Dinara” je bila prvak svoje grupe i plasirala se u finalni dio takmičenja za titulu prvaka Dalmacije, ali je zahvaljujući rezultatima ostvarenim protiv trećeg takmaca, “Zmaja” iz Makarske, prvo mjesto i plasman u viši rang osvojio NK “Split”.

Kasnije, kroz pedesete godine, “Dinara” nije imala naročito zapažene rezultate, jer je došlo, pored ostaloga, i do smjene generacija, a značajan faktor u tome predstavljala je činjenica da je velik broj igrača, taman po ulasku u prvi tim, odlazio na studije u Beograd ili Zagreb.

Godine 1959. opet dolazi do promjene sistema takmičenja. Pređašnja liga Nogometnog podsaveza Split, odnosno sam Nogometni podsavez transformisao se na tri podsaveza. Pored Nogometnog podsaveza Split, stvoreni su Nogometni podsavez Šibenik i Nogometni podsavez Zadar. Organizovane su tri lige umjesto jedne. Poslije odigrane sezone prolazilo se kroz kvalifikacije. Najbolje ekipe u te tri lige stvarale su mogućnost da učestvuju u daljnjim kvalifikacijama za Drugu saveznu ligu.

Na pragu Druge lige

NK “Dinara” je u ligi šibenskog podsaveza osvojila ubjedljivo prvo mjesto, bez ijednoga poraza. U kvalifikacijama za prvaka Dalmacije i nastavak kvalifikacija za Drugu saveznu ligu igrala je sa NK “Zadrom” i NK “Dalmatincem” iz Splita, prvacima zadarskog i splitskog podsaveza. Pobjednik kvalifikacione grupe bio je “Dalmatinac”.

“Dinara” je nekoliko puta bila na pragu Druge savezne lige. Posljednji put u sezoni 1985/86, kada je ispala u kvalifikacijama od BSK-a iz Slavonskog Broda, nakon 0:0 u Kninu i 0:1 u Slavonskom Brodu.

Prvu službenu, takmičarsku utakmicu sa splitskim “Hajdukom” “Dinara” je odigrala 12. oktobra 1966. Igralo se polufinale Kupa “Maršala Tita” za Dalmaciju. Ta utakmica je imala izuzetno dramatičan tok, a gledalo ju je više od 5.000 ljudi. Nije bilo mjesta na zidu, drveću i okolnim zgradama u blizini staroga igrališta, a da nije bilo načičkano ljudima. “Dinara” je prvo poluvrijeme vodila 2:0 golovima Đorđa Bjegovića i Mirka Šmuca, ali je u drugom poluvremenu “Hajduk” stisnuo i smanjio rezultat preko Ferića. Zatim je uslijedio jedanaesterac za “Hajduk” nakon što je Ljubo Marić odigrao rukom u svom šesnaestercu, pa je Folić izjednačio, da bi Ferić u samom finišu donio “Hajduku” pobjedu od 3:2. Te godine je “Hajduk” osvojio Kup, a moglo mu se dogoditi da u Kninu ispadne.

“Dinara” je u Kupu “Maršala Tita” imala najveći uspjeh 1986. kada je odigrala 1/16 finala. Ispala je od tadašnjeg drugoligaša, dubrovačkog GOŠK-a, i to poslije izvođenja penala. Tu utakmicu u Kninu je gledalo više od 5.000 ljudi.

Share this post


Link to post

Uspon i pad “Dinare”

Dinara1.jpg

Razvoj “Dinare” bio je naročito intenzivan nakon izgradnje novoga igrališta 1973. godine. Novi sportski kompleks dobio je montažne tribine na južnoj strani i imao atletsku stazu, te terene za male sportove. Rezervisan je i prostor za pomoćno igralište i nove klupske prostorije, ali je posao oko toga okončan tek tokom 1994. i početkom 1995. godine.

Dobri dani

Za promjenu uslova u kojima je “Dinara” djelovala najzaslužniji je inženjer Đorđe Bjegović, dugogodišnji igrač i predsjednik NK “Dinara”. Pod njegovom upravljačkom palicom osnovana je dobra omladinska i pionirska nogometna škola u kojoj je bilo i po 200 dječaka u sezoni. “Dinarine” su mlađe kategorije zbog kvalitete učestvovale na mnogim turnirima od kojih je najznačajniji onaj u Njemačkoj, na “Bajernov” poziv, na kome su 1989. godine “Dinarini” kadeti osvojili prvo mjesto među osam učesnika.

“Dinarina” škola je postala izuzetno dobra od 1984. kad ju je vodio Željko Sanković, dugogodišnji igrač i trener “Dinare”. Sanković je uspio igrački odnjegovati jednu sjajnu generaciju koja nije pružila svoj maksimum samo zato što je njen razvoj prekinuo rat, ali su iz te generacije bar petorica igrača ostvarili prvoligašku i internacionalnu karijeru. Iz te škole su izašli tada, pored ostalih, Jugoslav Pokrajac, Momir Mileta, Dalibor Škorić, Arsen Marijan, Dejan Turkalj, Srđan Škorić, sve izvanredni igrači.

Već u sezoni 1972/73. “Dinara” nakon dužeg perioda stagnacije pokazuje da je uznapredovala i visoko je plasirana. Sljedeće dvije sezone za dlaku joj izmiče plasman u jedinstvenu Hrvatsku ligu, ali to je ostvareno u sezoni 1975/76. Dogodilo se tada, prvi put nakon 63 godine postojanja, da se “Dinara” plasirala u viši rang takmičenja. Posljednjoj utakmici te slavljeničke sezone, odigranoj protiv sinjskoga “Junaka” u Kninu 13. juna 1976. godine, prisustvovalo je više od 5.000 gledalaca.

U sljedećoj sezoni, 1976/77, u jedinstvenom HNL-u, “Dinara” je na 13 odigranih utakmica u Kninu imala ukupno više od 30.000 gledalaca, što je prosjek od 2.500 po utakmici. Takvom se posjetom moglo podičiti malo klubova. Inače, najveći broj gledalaca na “Dinarinom” placu zabilježen je na prijateljskoj utakmici sa Crvenom zvezdom, u jesen 1980. godine, kad je prema nekim izvještajima utakmicu gledalo 12.000 ljudi.

U to vrijeme “Dinara” je imala i svoju prvu inozemnu turneju. U periodu između 18. i 28. avgusta 1974. godine, na poziv “Spartaka” iz Trenčina, “Dinara” je boravila u Čehoslovačkoj i odigrala dvije utakmice. Prvu je odigrala protiv VŽKG-a, tadašnjega prvoligaša, u Vitkovicama i ostvarila pobjedu od 1:0, a drugu je igrala protiv “Spartaka” u Dubnicama i izgubila 1:3. Oba gola na toj turneji za “Dinaru” je postigao Miro Stanić. Ova turneja ima duboko simbolički značaj, jer je “Dinara” prvi put u tada 61-godišnjoj istoriji igrala van svoje zemlje, i to u zemlji odakle je nogomet zapravo i stigao u Knin i Dalmaciju.

Život poslije “Oluje”

Dobro je da je kontinuitet “Dinare” nastavljen i nakon 1995, odnosno nakon što su skoro svi građani Knina, njeni igrači, uprava i navijači, morali nakon “Oluje” otići u izbjeglištvo. Za nastavak “Dinarinog” kontinuiteta najzaslužniji su Kninjani, bivši igrači “Dinare” hrvatske nacionalnosti, kojih je većina, nažalost, morala 1991. izbjeći iz Knina jer su bili ugroženi.

No, nije dobro što je kasnije došlo do pokušaja brisanja “Dinarine” istorije. Iz klupskih prostorija su, prema informacijama iz više nezavisnih izvora, uklonjeni svi znaci ranijega života, fotografije, pehari, diplome, priznanja, grb, zapravo svaki trag ranijega “Dinarinog” trajanja. Promijenjene su klupske boje koje je “Dinara” uvijek časno nosila, kao i klupski grb koji je ostao neukaljan i koji je “Dinaru” identifikovao kao gradski klub, a ne u nacionalnom, vjerskom ili nekom ideološkom smislu.

Prošlost se ne može mijenjati i ona je onakva kakva je bila. Zato će obilježavanje stogodišnjice NK “Dinare”, koje pada u ljeto 2013. godine, biti dobra prilika da se u otvorenoj i tolerantnoj raspravi preispitaju odluke o promjeni klupskih boja i klupskoga grba. Udruženje bivših igrača i prijatelja NK “Dinara” Knin, u kojem su aktivni mnogi bivši igrači, “Dinarini” asovi, oni koji su dali svoj puni doprinos sportskom i društvenom ugledu kluba, a koji su prije svega dinaraši i Kninjani, smatraju da bi trebalo vratiti crno-bijelu klupsku boju i stari amblem. Predsjednik Udruženja je najveći “Dinarin” as u istoriji, Ilija Petković. Pomenuto Udruženje za stogodišnjicu “stare dame” priprema opsežan program, detaljnu klupsku monografiju i dokumentarni film, da niko ko je bar malo doprinio “Dinarinom” trajanju ne bi bio zaboravljen. “Dinari” je neophodno vratiti onaj duh gradskog kluba koji ju je krasio kroz istoriju i uvijek činio posebnom.

Prošlost nas uči da je “Dinara” uspijevala i napredovala ako se oslanjala na sopstvene snage i nogometnu školu. Tad su se pred njom otvarale dobre perspektive. To je uslov da se na stadion vrati publika. Danas je prosjek gledanosti “Dinarinih” utakmica ispod dvjesta ljudi, što se nikada ranije nije događalo. Toliko ih je nekada gledalo treninge prvoga tima.

Ravno do dna

Današnja “Dinarina” infrastruktura je u relativnom lošem stanju, a u nekim elementima čak i gorem negoli je to bila 1995. “Dinara” je nedopustivo dugo vremena nakon te godine bila u najnižem takmičarskom rangu u Hrvatskoj. Samo se spletom okolnosti iz toga ranga izvukla i nalazi se danas stepenicu više. Danas su od “Dinare” bolje plasirane ekipe poput “Zagore” iz Unešića, “Raštana”, “Polače” iz biogradskog zaleđa, kao i klubovi iz još nekih malih mjesta čiji je objektivni potencijal mnogo manji od kninskoga. Klubovi sa kojim bi se “Dinara” morala mjeriti i biti po rangu na vagi su sinjski “Junak”, “Solin” ili dubrovački “Jug”, a nikako “Zagora” ili “Polača”, uz sve poštovanje prema njima.

Nekada “Dinari” potpuno ravnopravni klubovi, kao što je “Zadar” sa kojim, kad bismo precizno izračunali, kninski klub vjerovatno ima pozitivan skor, danas su stabilni prvoligaši.

Možda je upravo obilježavanje “Dinarine” stogodišnjice prilika da se postave više ciljevi i “Dinara” vrati na ono mjesto koje joj objektivno u današnjem hrvatskom nogometu može pripadati. To je pozicija solidnog i ambicioznog drugoligaša. Prije toga je neophodno da se okrene sebi i potraži izlaz kroz oslonac na sopstvene snage, poštujući prije svega vlastitu tradiciju i vlastita iskustva.

Share this post


Link to post

Slavi Islam Grčki,

Jankovića kula,

Pridragu Jedinstvo

tuklo 4:0.

Obrovački Rudar

od Slobode bolji,

Posedarjem opet

radili pištolji.

Tuča na terenu,

vataju se suci,

zatresle se gaće

i Olujić Duci.

U suštini: Jadranska liga

i život bez briga.

Još me nose te

osamdesete.

Autor: est brte la

30.04.2010.

Share this post


Link to post

SD JEDINSTVO

ISLAM GRCKI

Slusaj druze nepoznati,

ja sam tamo iz daleka,

sve sto cu ti ispricati,

toplom dusom srca meka.

Pricacu ti o ljudima,

o njihovom gostoprimstvu,

pricacu ti mnogo toga,

o fudbalu i Jedinstvu.

Jedinstvo je sportsko drustvo,

obraz Dvora Jankovica,

u njemu je zaigralo,

mnogo hrabrih Obilica.

Tu ces sresti sva imena,

sad mi kanu suza laka,

kad se sjetim sa terena ,

tih lavova , tih prvaka.

Tu ces sresti naseg Lulu,

iz Islama slavnog Petra,

cak je kazu bio brzi,

i od bure i od vijetra.

Golmani su radost dika,

Milos,Djuro,Nedjo, Sasa,

svaki kao od celika,

i pobijeda svaka nasa.

U grlu mi cesto stane,

i bez jela , i bez pica,

kad se sjetim tuznog dana,

i Marinka Vuckovica.

Marinko je bio klasa,

igrao je vise krilo,

kad je puklo srce lava,

sviju ih je to ubilo.

Svi su oni braca bili,

borili se kao vuci,

Marinka su izgubili,

kao prst na desnoj ruci.

Ako pitas dobri druze,

sta se dalje tada zbilo,

tu ces sresti jos legendi,

naseg Daku desno krilo.

Svi su htijeli da igraju,

kad zatreba bude smijena,

ali niko nije mijenja ,

naseg Vinka kapitena.

U Jedinstvu bijese suza,

a i slavlja sve do zore,

covijek koji igra srcem ,

to je slavni Kuzet Bore.

Svi su oni kao braca,

svi su oni kao jedan,

nema koji od njih nije ,

tom fudbalu bio vredan.

Ne bijese im niko ravan,

ni po suncu , ni po kisi,

dok su zivi zavidice,

svom treneru Manislavic Misi.

Davor Jokic

02.03.2012.

Share this post


Link to post

KNJIGA "100 GODINA NOGOMETA U PETRINJI"

Banija online,

10 novembar 2010.

100GODINANOGOMETAUPETRINJI.jpg

PETRINJA - "Ovu knjigu posvećujem svim bivšim i sadašnjim igračima petrinjskih nogometnih klubova i sporta u Petrinji, naročito nogometa, od 1910. godine do danas." - riječi su dr. sc. Ivice Goleca, autora monografije "100 godina nogometa u Petrinji 1910. - 2010." na promociji kojoj su, uz autora, govorili i ostali saradnici. "Mi smo prije svega ponosni, jer kada obilježavate ovako okruglu brojku, sto godina ove prelijepe igre, onda sigurno morate biti ponosni jer ovdje smo vidjeli puno sudionika ove knjige, puno onih koji su dali svoj doprinos za ovu godišnjicu i mogu reći kako sam stvarno ponosan što smo mi, kao mali grad, puno ispred nekih, jer neki će ovu godišnjicu slaviti poslije nas." - rekao je na početku promocije Srećko Telar, glavni urednik i predsjednik Zajednice sportskih udruženja Grada Petrinje.

Share this post


Link to post

Основано Удружење бивших играча и пријатеља НК Велебит

Дана, 8. јула 2011. године, у Београду је основано Удружење бивших играча и пријатеља НК Велебит из Бенковца. Удружење ће дјеловати као непрофитна организација са циљем да промовише и популарише фудбалску игру и гаји часне спортске традиције НК Велебит из Бенковца. Превасходни циљ удружења је да ширу спортску јавност упозна са истинитим подацима о историји фудбалског спорта у бенковачком крају и оним вриједностима које су везане за бенковачки спорт и спортисте кроз скоро девдесет година Велебитове историје.

Оснивачкој скупштини су присустовали многи истакнути бивши играчи, спортски функционери и пријатељи Велебита, а за предсједника Удружења је изабран Слободан Гњидић. Удружење је отворено за све оне који воле Велебит.

Оснивачки скуп "Велебиташа" је у име сличног Удружења бивших играча и пријатеља НК "Динара" из Книна поздравио г. Ђорђе Бјеговић и пожелио да ова два удружења уско сарађују на будућим пројектима везаним за старе далматинске клубове, али и да већ колико сутра у Београду и Новом Саду заједно раде на формирању заједничког клуба или бар фудбалске школе у којој би многобројни младићи порјеклом из Крајине могли начинити фудбалске кораке и започињати спортску каријеру.

Извор: Бенковац.рс

Share this post


Link to post

Ovih par redaka i slicia posvetit ce mo najmladjem kordunaskom nogometnom klubu...NK "6.MAJ" iz sela Veljun, na Kordunu......

...Kad je Kresimir Perkovic pisao knjigu 100 godina nogometa u Karlovackoj Zupaniji ( 1903 - 2003 ), svi kordunaski klubovi su ukupno stali na 2i po stranice ( za usporedbu samo da navedemo...bivsi NK "Omladinac" iz Draganica, inace stalna nasa musterija....u vrijeme objavljivanja knjige zvao se "Agrocroatia" , a danas NK "Draganic" dobio je u knjizi 14 stranica???? )....Ako je kordunaskim klubovima za neku utjehu da im je barem spomenuto ime uz par rijeci teksta i po koju slicicu....NK " 6. Maj" iz Veljuna, najmladji kordunaski nogometni klub ( u takmicenje krenuo pocetkiom osamdesetih cini mi se )....NIJE NITI SPOMENUT....KAO DA NIJE NIKAD NI POSTOJAO.....

....2009 godine prilikiom odlaska FC "Petrove gore" Vojnic prvi put u Srbiju, odnosno Vojvodinu, u Kljaicevu kod Familije Mihajlovic Punise koji je porijeklom sa Veljuna na poklon cu dobiti ovu zastavicu i dvije znacke NK "6.Maj " Veljun. Nek ova klupska zastavica i znacke svjedoce o jednom malom kordunaskom klubu i starim vremenima ....

zastavica1_zps2953aa6d.png

Share this post


Link to post

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

Loading...