Skoci na Sadrzaj


Slika

Kistanjske price...


  • Please log in to reply
19 odgovora na ovu temu

#16 Rada

Rada

    Globalni Moderator

  • Globalni Moderator
  • 8508 postova

Postirano 24 December 2010 - 11:24 PM

J_jtlyIodSk&feature=related


Osećam kako mi se duša
kroz prste ko pesak prosipa
i poželeh da se beskraj povuče
da te očima dodirnem...
Ono što te ne ubije,učini te jačim...

#17 Rada

Rada

    Globalni Moderator

  • Globalni Moderator
  • 8508 postova

Postirano 24 December 2010 - 11:24 PM

gUAGI1FukCs&feature=related


Osećam kako mi se duša
kroz prste ko pesak prosipa
i poželeh da se beskraj povuče
da te očima dodirnem...
Ono što te ne ubije,učini te jačim...

#18 Rada

Rada

    Globalni Moderator

  • Globalni Moderator
  • 8508 postova

Postirano 17 January 2011 - 09:03 PM

Ružica



»Ne plačem samo s bolom svoga srca,
Rad zemlje ove, uboge i gole,
Mene sve rane moga roda bole
I moja duša s njim pati i grca.«

Aleksa Šantić


Nije mi ostalo dovoljno vremena da svima koje sam voljela, koji su bili dio mog djetinjstva, odrastanja i života posvetim drugačija sjećanja od onih koja su zapretana u meni, neuništiva i trajna onoliko koliko će trajati i moj život. I neće biti traga o tim sjećanjima, pa ću svim dragim komšijama, prijateljima i znancima ostati vječiti dužnik. Ipak, ima dugova koje nije lako nositi i pokušaću se odužiti bar prvoj među jednakima. Ona zaslužuje vječno pamćenje zbog hrabrosti s kojom je durala svoj teški i časni život. Svi su je znali kao Ružicu Dušančićovu, a ja sam je oduvijek doživljavala kao Majku Jugovića iako su njena djeca, hvala Bogu, živa i imaju svoju djecu. Ali, tragika njenog života nije baš uobičajena, a i NJENO srce je prepuklo.

Taj život nas je spojio tokom stanovanja u staroj trgovačkoj kući Kresovića u kojoj je poslije drugog rata, osim njene i moje familije, bilo i drugih stanara. Odmah po vjenčanju, moji roditelji su u toj kući dobili sobu u kojoj sam se kasnije i ja rodila. Bilo je to vrijeme poslijeratne obnove, UDB-e i prinudnog kolektivizma. Stanari su, kako se koji snalazio, jedan po jedan, odlazili. U kući sa oslikanim plafonom u tinelu, drvenim terasama, kamenim krovom i prasadima koja su slobodno šetala po nesređenoj avliji ne špijajući što je tu nekad živjela gospoštija, ostadoše moji sa nas troje djece i Dušančić sa svojima. Moj tata je kuću poslije kupio, ali Dušančićovi se nisu odselili, nego postadosmo još bliži i potrebniji jedni drugima. Njihovo je bilo prizemlje, a naš sprat. Nije tu bilo gazde i podstanara niti se plaćala kirija.

Dušan je bio opančar i tako zarađivao da prehrani četvoro djece, ali ni Ružica nije zaostajala. Prihvatala se raznih poslova u »boljim« kućama, i činilo mi se da nikad ne liježe. Nama su oboje pomagali u bašči, a Dušan i u građevinskim radovima i tako se oduživali iako nisu morali.

Željela je Ružica drugačije i bolje. Kad se riješila krša u Orlovima i Mjerkačima, pružila se prilika za bolji život u dalekoj Vojvodini, na samoj granici. Dobili kuću, zemlju, namještaj. Džabe, Dušančića guši »asma«. I ajde, pakuj se nazad. Uzalud njene molbe i suze, muž je muž i mora se slušati. Kao uspomene na komadić bijelog kruva i pristojnijeg života, kao plaća za teške poljske radove na nepreglednim vojvođanskim njivama pod nemilosrdnim suncem ravnice, donijeti su u Kistanje lijepi bračni svijetlo žuti kreveti, isti takvi ormari i još nešto sitnica. Meni donesoše radosno djetinjstvo. Kakvi bi to roditelji (moji) bili kad bi tražili više?!

S njihovom Duškom sam mijenjala kupovni kruv za onaj, ki med slatki, što je Ružica zorom pekla u špakeru na drva, da uštedi. U bašči smo Duška i ja skupljale stakliće od razbijenog, lijepog i skupog gospodskog posuđa i igrale se na bebe. Sredilo se i dvorište pa smo između žbunova jorgovana pravile sobe, kužine, ambulantu. Svašta sam se namirisala u životu, ali s mirisom jorgovana ništa se ne može mjeriti! Kod njih smo uveče s komšijama igrali tombolu i briškulu, jedino kod njih sam bila »vrag živi«. Jednom, kad sam joj skršila nogu od stolice, opali me Ružica vrtenom nezgodno (po vrteno) i ono puče, a bilo već puno napredene vune. Ali, ništa ja njoj nisam mogla zamjeriti kad je puštala da često prespavam s Duškom u krevetu u njenoj toploj kužini.

Kad je moja mama otišla u Ameriku na pola godine da pomaže sestri oko blizanaca što se rodiše, uze Ružica »na se» cijelu kuću i nas četvoro (tata, Bapo, Keka i ja, Jelena se rodila poslije). Ružica je bila krupna, jaka žena i rumena, što od zdravlja, što od sunca i vjetra koji nikada nisu bili smetnja njenoj vrednoći ni razlog da se odmara. Bijelu povezaču je skidala samo po noći. Bila je od onih što smatraju da je batina iz raja izašla, ali je tukla samo svoju djecu. Iako sam bolovala zajedno s njima, biće da je ona bila u pravu. Postadoše oni ljudi u najljepšem smislu te riječi (Manda, Seja, Braco i Duška).

Kupiše i Dušančićovi kućicu, dozidaše, središe i završi se moje djetinjstvo. Bez Duške (najmlađe), ja se nisam znala igrati. A bila sam tek u petom osnovne kad su otišli. »Krenu« tako i njih. Svoja kuća, Dušanova boračka penzija, pomažu djeca iz Opatije, Knina, Sarajeva.

Kad sam dolazila kući za školske praznike i poslije na godišnje odmore, ne bih se ni odmorila prije nego bih otišla vidjeti Ružicu. Naročito kad ostade bez Dušana, a djeca joj po svijetu.

Kod nje je uvijek bilo tako prijatno toplo, slatko, blisko. Najviše sam je voljela gledati kako trpa drva u špaker dok vanka bijesno zavija bura, a meni sve toplije, i oko mene i u srcu. Uvijek smo imale o čemu pričati. Novim nitima učvršćivala sam tkanje našeg zajedništva i branila prošlost od zaborava jer ništa kasnije nije bilo tako djetinje slatko.

Ni rat nije prekinuo naša viđanja, ali, na žalost, jeste njena sa sopstvenom djecom. Osim Seje u Kninu, ostali su bili daleko. Dvije kćeri u Sarajevu, sin u Opatiji. Ne možeš sakriti od Ružice sarajevski pakao ni da si Hudini, a majka sjedi, nada se i plače bez glasa. Tlak više i ne mjeri, samo pije tablete da ne »pane«. Mili osvijetljeni prozor od kužine privlačio me je takvom snagom da nikada to ne mogu sebi objasniti. Evo, privlači me i sad, magli mi se od suza, sve bih dala za jedno veče sa Ružicom u toploj, mirisnoj kužinici sa uglancanim linoleumom na šare od parketa.

Ali nema Ružice. Prepuklo srce u izbjeglištvu i nije dočekala da vidi Mandu, Bracu i Dušku. Nikad otkad je počeo rat! A preživjela ga. Hranila se nadom, ljubavlju i svješću o dužnosti da bude tu, da prozor od kužine svijetli u mraku i da se vije dim iz »dimljaka« kad djeca i unučad dođu.

Rada Grulović

Decembar, 2010.

mojekistanje.net


Osećam kako mi se duša
kroz prste ko pesak prosipa
i poželeh da se beskraj povuče
da te očima dodirnem...
Ono što te ne ubije,učini te jačim...

#19 Rada

Rada

    Globalni Moderator

  • Globalni Moderator
  • 8508 postova

Postirano 28 June 2011 - 09:27 PM

Tužna priča o nesrećnom dečaku

Postirana slika
... Darko ...



Sjećate se pokojnog Darka Savića (Mažibrade), Bećinog unuka? Sina Bećine ćeri Vukice i brata Bećine druge žene, Vukine maćehe...

Taj Savić, Darkov ćaća, ne znamo mu više ni ime, doša je iz Vojvodine (Odžaci) u posjetu sestri Milici (Vukinoj maćiji). Vuka je na žalost bila i zapuštena i neprosvjećena, Bećo pio, maćija ko maćija, brat (Vukin) živio u Vodicama i o njoj zapravo niko nije vodio računa niti je ona imala pojma o surovostima kojima život vreba naivne. Uglavnom, gost je otiša, a Vuka ostala u drugom stanju. Nije ona ni znala, samo je primjetila kod sebe neke fiziološke promjene. Ubrzo se pokazalo da je u drugom stanju. Možemo samo zamisliti kroz kakav je pakao prošla...

Uglavnom, Darko se rodio živ i zdrav, ćaća ga prizna, da mu prezime i to je sve šta je učinio za njega. A učinio je toliko da se Darko kasnije i tog prezimena odreka i uzo materino. Nikad više nije ni doša u Kistanje (ćaća). Bećo i Milica su umrli, ne znamo tačno ko prije ko poslje Darkovog rođenja...
Uglavnom, njegova mater je bila prava mučenica. Zaposlila se u manastirskoj kužini i tu zajedno sa Darkom i stanovala jer je njihova derutna kuća u Mažibradama jednostavno propadala, a ona nije imala mogućnosti to spriječiti. Pješačeći iz Manastira, Darko je pohađa osnovnu školu u Kistanjama. Družio sa Đodom i Mijatom i ostalom ekipom...
On se kao i većina "različite" i u sebi duboko povređene djece nesvjesno svetio materi i znao se prema njoj problematično ponašati.

Kasnije se ipak sve preokrenulo. Darko je odrasta i počeo zrelije i objektivnije gledati na život pa i zlehudu materinu sudbinu. Zaposlio se na brodu, skupio nešto para i uz nečiju pomoć otiša u Italiju. Tu je radio na jednoj privatnoj benzinskoj pumpi. Na žalost, Vuka je završila 1984. godine, kako se to danas kaže, pod nerazjašnjenim okolnostima. Sigurno je jedino da se radilo o samoubistvu. Od tada je Darko počeo održavati redovnije kontakte sa Grulinom (nastavnika Grulovića) porodicom, telefonom, a sla je i slike i hvalio se da mu je na poslu dobro. Samo jednom je dolazio u posjetu. Prilikom jednog od zadnjih razgovora sa njima, reka je Grulovićima da se zaručio s gazdinom ćerkom, da će doći sa njom i da je ženidba na vidiku. Tu se prekida sve.

Kad su Grulovići 1993.godine u septembru pobjegli od granatiranja i došli u Novi Sad, jednog dana pozva ih je Mile Mažibrada Vasin i Tošin. Kaže, javljeno općini (mjesnoj zajednici) u Kistanjama da je Mažibrada Darko preminuo u bolnici u Sremskoj Kamenici kod Novog Sada i sahranjen o državnom trošku jer nije pronađen niko njegov. Policija je rekla da ga je jedan mladi par noću našao na glavnoj novosadskoj pijaci u teškom stanju i odveo u bolnicu. Zapravo, išli su od bolnice do bolnice dok ga ovi u Kamenici nisu primili sa visokom temperaturom i u polusvjesnom stanju...
Kod njega su pronađeni neki papiri, ali ni pasoša, ni lične karte. Iz jednog se vidi da se obratio doktorici u Vrbasu (na putu za N. Sad) i ona je napisala nešto kao upala grla, ništa. Nije ni mogla jer joj on sigurno nije reka sve što bi joj pomoglo da postavi dijagnozu.

Zatim, nađena su zvanična dokumenta iz kojih se vidi da je prenoćio u austrijskoj policijskoj stanici na granici i bez ikakvih objašnjenja sproveden u tadašnju Jugoslaviju. Mladić i djevojka koji su ga pronašli nisu htjeli nikakve kontakte osim telefonom i rekli su da je Darko pretučen u austrijskoj policiji. Darkov doktor je reka da nikad nije imao takav slučaj (hepatorenalni sindrom), koji je završio potpunim propadanjem i otkazivanjem jetre i bubrega u roku od nekoliko dana.

Postirana slika
Na pijaci ranih osamdesetih: Čarli, Beklija, Pero, Mićo Matić, Darko,
Matrak, Varićak i Medo


Reklo bi se da se tu radi o onim groznim prebijanjima kada se na tjelu ne vide povrede, a čovjeka poslje više nema. Pošto je Darko bio sahranjen, nikog svog nije imao, ništa se nije moglo. Ostala su samo pisma neke curice dok je radio na brodu (stranom, prije Italije). U bolnici su nam rekli da ništa nije priča, samo plaka kad bi doša svjesti...

Policija nikad nije ni prstom mrdnula, a i ne postoje nikakvi dokumenti ni dokazi da je ova priča istinita. Postoji grob, a grobno mesto se plaća u nekakvoj minimalnoj zakupnini, iako je sve uređeno i ne razlikuje se od ostalih. U stvari, razlikuje se. Na grobu je drveni krst koji traje koliko traje, pa se stavi novi, ali u dogledno vreme neće biti nikog ni taj krst da stavi. Moguće je da će vrijeme ostaviti Darka i bez spomenika i bez ikakvog traga. Ako izuzmemo ljude koji su ga znali. I ako izuzmemo ovaj sajt. Osim, ako dođe do zera odricanja svih nas koji smo znali Darka i do akcije obilježavanja njegovog groba...

Oće li doći do te akcije?

mojekistanje.net


Osećam kako mi se duša
kroz prste ko pesak prosipa
i poželeh da se beskraj povuče
da te očima dodirnem...
Ono što te ne ubije,učini te jačim...

#20 Kvartir

Kvartir

    Novi clan

  • Members
  • Znackica
  • 29 postova

Postirano 04 April 2013 - 08:42 AM

Kistanje....
  
 

Kistanje postoje, prema nekim informacijama, sad već šest vjekova. Što kao geografski pojam, što kao mjesto. Na ovoj stranici smo izvukli crtice iz kistanjske prošlosti do kojih smo došli i kronološki poređali različite podatke, sjećanja, zapise, fotografije - sve što nam je palo šaka. Ponešto smo provjerili, ponešto i nismo...
 
1408.g. Prvo pominjanje imena Kistanje?

Prema listini koju je u svojim istraživanjima pronašao i objelodanio profesor Milenko Pekić, Šubići bribirski, davne 1408. godine, u svom spisu upotrebili su po prvi put naziv Kistanje, ili kako to u originalu piše: "Kyztane"...

600.jpg

1537.g. Sagrađena Crkva Svetog Nikole...

1805.g. Požunskim mirom Napoleon dobija Dalmaciju.

Njegova vojska, na čelu sa nadaleko poznatim i stručnim inžinjercima je, probijajući i praveći put Knin – Zadar, postavila svoju kantinu za snabdjevanje vojske osnovnim potrepštinama na mjestu gdje je kasnije nastalo raskršće, a nedugo zatim i komandu, koja se na francuskom pisala “QUARTIER”, a izgovorom bila najsličnija onome što je lokalno stanovništvo na srpskom izgovaralo Kvartir. Lokalno stanovništvo je do dolaska Francuza živjelo u malim zaseocima (Mažibrade, Lalići, Krnete i Martići) koji su bili povezani seoskim utrinama i putevima kroz polja, a bavilo se gotovo isključivo stočarstvom. Prije dolaska Francuza, prostor od Knina do Skradina uglavnom je pust, bez prave ceste i većih naselja, a sa dosta razasutih zaselaka. Na geografskim kartama tog doba označeni su Knin, Bribir, Ostrovica, Skradin, Vrana, Benkovac, Obrovac i Drniš...
Kao što to obično i biva, odmah za vojskom počeli su dolaziti trgovci, krčmari i razni obrtnici, a za njima i njihove porodice. Sagrađene su kuće, otvoreni dućani i gostione – nastao je trgovački centar Bukovice - Kistanje. Ime Kvartir dugo se održavalo, a koristili su ga uglavnom seljaci (kmeti) iz okolice. U – sada već mjestu, u upotrebi je bilo ime Kistanje – ono koje je bilo u upotrebi još odavno, prilikom davanja imena krupnim posjedima nekadašnjih vlasnika zemlje, Šubića Bribirskih. I kad smo već kod imena, Kistanje se mogu naći i na popisu imena svjetskih gradova koji u svom imenu nose krst (ukrštanje puteva > rasKRSTje >uKRSTanje >Kistanje ...?) Postoje različita tumačenja šta znači i zašto baš naziv Kistanje. Tvrdnja da je nekad tu gdje su nastale bilo puno kestenja pa otud i Kistanje – teško da je održiva, mada je kestenja bilo. Tumačenje kako je naziv nastao spajanjem engleskih rječi „kiss“ i „town“ u „grad poljupca“– Kistaun, svakako je i najvedrije, ali veliki problem pravi logičan nedostatak Engleza u Dalmaciji, a kasnije i u francuskoj vojsci? Ostaje nam i dilema ima li neke veze sa Kistanjama i kakve gradić Kostanjevica na rijeci Krki, u Sloveniji? Izgleda da je najstarija kistanjska kuća bila kuća Jove Perića, rodom iz Plavna (ona ista u kojoj je odsjedao čuveni general Marmont za vrijeme boravka vojske na području Kistanja). Poslije Perića, izgleda da se doseljavaju u Kistanje i grade kuće na raskršću i Krnete, pa onda Lalić Ljubomir, otac kasnijeg načelnika općine Kistanje i djed Pojke Lalić. Valja pomenuti i još jednu staru kuću - van mjesta, na putu prema zaseocima, Erveniku i Lici – staru dvokatnicu u kojoj je bila gostiona. Datira izvjesno iz vremena Austro-Ugarske, a možda i Napoleona. Zvala se „Krčma Kozjaka“.

1815.g. Napoleon gubi Dalmaciju

Područje Kistanja potpada pod Austro-Ugarsku monarhiju koja formira općine, županije i dalmatinski sabor u Zadru. Jaka i dobro organizovana država izgleda pogoduje Kistanjama i dolazi do njihovog daljeg napretka i širenja mjesta. Sada već varošica Kistanje, pripada okružnom kapitanatu Benkovac. Niču i dalje nove kuće, mjesto se relativno brzo širi od centra prema gornjoj i donjoj varoši.

Manastir je 1841.g. sagradio malu kućicu na raskršću, pokrivenu kamenim pločama, kasnije poznatu generacijama Kistanjaca kao slastičarna. Stara općina, kraj crkve, sazidana je u doba žuto-crne Monarhije. Bila je visoka prizemnica i ljepa građevina za ono vrijeme.

1854.g. Formirana je općina Kistanje...

Osim mjesta, u sastavu općine se nalaze i Ivoševci, Kolašac, Biovieino Selo, Modrino Selo, Ervenik gornji, Ervenik donji, Bjelina, Parčići i Dobropoljci. Postojalo je šest pravoslavnih parohija sa manastirom Krka i dva župna ureda u Nuniću i Erveniku. Općina Kistanje uskoro osniva općinski sud, poreski ured, poštu, žandarmerijsku stanicu, natcestariju....

1855.g. Osnovana pošta u Kistanjama...
1856.g. Osniva se osnovna škola...
Škola je osnovana po testamentu Makarija Vukadinovića, upravnika manastira, rodom iz Vrbnika, koji je ostavio testamentom svoju ušteđevinu u iznosu 4000 forinti da se otvori Pučka škola - jedna od najstarijih škola u Dalmaciji gdje se nastava odvijala na narodnom jeziku (srpskom ili hrvatskom).
Prvi učitelj je Gabro Grbović iz Drniša, kojeg je uzdržavao manastir Krka.
1856.g. Formiran je matični ured...
Formiran je matični ured i katastar.
 
1857.g. Prvi popis stanovništva...
Organizovan je prvi popis stanovništva u Dalmaciji. Kistanje broje 1304 stanovnika.

Već se pojavljuju kuće na kat – jednu od njih podiže manastir Krka i u njoj je oko 1860.g. bio smješten općinski sud. Ostaje zapisano kako su među starijim kućama u mjestu svakako i mala manastirska, u neposrednoj blizini mjesta gdje je kasnije bila klaonica, a u kojoj je živio Reljić Petar, postolar (u jednoj sobici on, žena mu i tri sina), kuća Jankovića Sime, rodom iz Bobodola u Promini (za njega se priča da je bio pastir u manastiru, pa gostioničar i na kraju veleposjednik), a i katnica pod krovom od kamenih ploča koju je Dubajić Simo nešto kasnije, 1883. g. kupio svom unuku Dubajić Simi, zvanom Sišo. Naše malo mjesto nezaustavljivo je raslo...
 
Popis stanovništva 1871.g....
 
Opština Kistanje ima ukupno 7754 stanovnika. Od tog broja 6953 je pravoslavaca i 801 katolik. Inače, mjesto Kistanje broji:
1857 -> 1304 stanovnika
1881 -> 1329 stanovnika
1910 -> 1400 stanovnika
1931 -> 2353 stanovnika
1953 -> 2310 stanovnika
1981 -> 1976 stanovnika
1991 -> 2046 stanovnika 
 
17.04.1875.g. Car Franjo Josip posjetio Kistanje...
Kistanje dočekuju važnog gosta - u to vrijeme jednog od najmoćnijih ljudi planete – velikog Kajzera Franca Jozefa I glavom i bradom. Car sa suprugom i kompletnom svitom odsjeda tada u kući Jankovića, a tokom boravka održana je u njegovu čast i u ime dobrodošlice priredba u osnovnoj školi. Pozdravni govor održao je tom prilikom Korolija Duško...
 
1888.g. Sagrađena crkva sv. Ćirila i Metodija...
Naš Ćirilo je izgrađen za vrijeme episkopa Stefana Kneževića, a pod vodstvom kasnijeg episkopa Nikodima Milaša. Ispred crkve je napravljen trg sa bunarom i parkom (kava iz koje se vadio kamen je lokva Lalića, koja je iskorištena kao rezervoar kišne kanalizacije za potez od raskršća do Gnjilovače). U parku se nalazio i spomenik Francu Jozefu I.
Oko 1895 godine sagrađena katolička crkva...
Na traženje službenika u državnoj upravi katoličke vjeroispovjesti sagrađena je katolička župna crkva Prikazanja Blažene Djevice Marije – Gospa od zdravlja, u narodu kasnije poznata kao „Luca“.

1900.g. škola se preselila u privatnu kuću Mandarić Jovana, gostioničara...

Tako je naše malo mjesto ušlo u novi, 20.vjek kao zaokružena i u potpunosti formirana varošica, mjesto uređeno i spremno za dalji razvoj i napredak i sve novitade novoga doba koje je upravo došlo...

istorijaslika.jpg

1906.g. sagrađena je općinska zgrada.

Natpis na njoj: „Dom srpske općine u Kistanjama 1906“ bio je ćiriličnim pismom uklesan u kamenu...
ploca2.jpg
1910.g. Kistanje su dobile javnu rasvjetu lampionima...

Lampe su palili općinski radnici Nikola Popović i Sava Mažibrada -Šukić.

1912.g. Stigla voda...

Vodovod je sa Manojlovca došao u Kistanje sa Manojlovca. Išao je sa mjesta gdje se i sad nalaze pumpe za vodu. Pumpe su pokretane uz pomoć vode koja je padala sa obližnjeg vodopada. Cjevi su bile malog presjeka, oko 2 cola, tako da voda nije vođena u svaku kuću, nego su postojale javne špinje. Tako su postojale: „gornja špinja” (godinama kasnije iza nje je sagrađen restoran „Kameni biseri”), špinja preko puta mlinice, špinja na putokazu „do Zadra 73 km” u centru, „donja špinja” preko puta kuće Baljkovića i špinja kod lokve Lalića. Takođe su u Kistanjama postojala tri bunara i to: “Kraljevac”, u centru ispod pijace i kod lokve Lalića. Bunar u centru snabdjevao se vodom iz vodovoda, dok su ostala dva bunara skupljala vodu koja je tekla kanalima koji su bili izrađeni kroz Kistanje. Bilo je u Kistanjama još oko 15-20 privatnih gusterni, uglavnom kod svih viđenijih porodica. Pošto je vladala velika žeđ, bunari po selima su se počeli graditi tek pred rat i iza rata (Drugog svjetskog). Kad je bila suša ljudi iz okolnih sela čekali su na red da napune vučije sa vodom. Voda je inače u ovom periodu bila veliki problem i u većim gradovima poput Splita i Šibenika gdje se isporučivala sa čestim i dugim redukcijama. Seljaci su se vodom često snabdjevali i sa izvora, ali i sa čatrnja. Zbog toga su bile rasprostranjene razne boleštine.
oko 1920.g. šef šumarije u Kistanjama bio je Damjan Macura...

On je direktno zaslužan što su posađene murve i borići u Kistanjama, isti oni koji su godinama krasili kistanjske ulice i pravili nikad zaboravljene i zauvijek neprežaljene “tunele”. Poslije njega šef šumarije bio je Rade Vujanić iz Ervenika, koji je stanovao u Kistanjama, a bila su zaposlena i dva lugara. 1921.g. Jovan Mandarić je prodao kuću u kojoj je bila škola Lazi Šeganu iz Pađena, koji se vratio sa rada iz Amerike. Čim je kupio kuću, tražio je da se škola iseli, pa je općina školu prebacila u zgradu stare općine. Tu je i ostala sve do 1931.g. ,kad je sagrađeno jedno od najljepših zdanja u Kistanjama ikad – nova “stara” škola, koja je iznjedrila generacije i generacije đaka …

Mjesto Kistanje je u to vrijeme već imalo preko hiljadu stanovnika, bez okolice. U mjestu su postojale razne institucije: na čelu općine bio je predsjednik, koji je biran na četiri godine putem javnih izbora. Predsjednik je bio i poslanik u Parlamentu u Beogradu. U općini su bili formacijski tajnik ili sekretar, blagajnik, vojni referent, referent za zaštitu i unapređenje šumarstva - nadlugar, referent za zaštitu održavanja javnog reda, čistoće i slične poslove. Postojao je i službenik na održavanju pumpne stanice u Manojlovcu na Krki, odakle su Kistanje snabdjevane pijaćom vodom. Svako selo imalo je svog „glavara“, koji je bio i član općinskog odbora. Za glavare su birani viđeniji ljudi. Postojali su i općinski redari (tri -četiri) koji su brinuli o redu, disciplini i čistoći Kistanja. To su bili službenici koji su za održavanje čistoće imali kolica za skupljanje i odvoženje smeća. Postojao je i redar koji se brinuo o održavanju ulične rasvjete u mjestu. Dugo vremena postojao je plac na kojem se prodavala stoka, a bio je ograđen zidom. Vlasnici stoke plaćali su placarinu, što je bio općinski prihod. Općina je do pada Jugoslavije pripadala Kotaru Benkovac, koji je u potpunosti kontrolisao njen rad. Đoko Cvjetković je dugo vremena bio tajnik, sve do italijanske okupacije, a prije njega tu funkciju je imao Kresović Gojko. Postojala je i komunalna policija, koja se sastojala od dva, tri redara, koji su se brinuli o redu, a na njihovom čelu je bio Petar Tišma. Žandarmerija je imala tri, četiri žandara sa komandirom na čelu. Bili su državni službenici, u svom radu nezavisni od općine.

U Kistanjama je postojao javni bilježnik koga je postavljala Banovina. U predratnim godinama, a znamo sigurno podatak za prestupnu 1932.g., postojao je i Sud, čije je službenike postavljala Banovina, a bilo je među njima i fureštih i domaćih. U pravničkom zborniku ili, kako se to tada zvalo - JURIDIČKOM KALENDARU KRALJEVINE JUGOSLAVIJE - navedeno je da je starešina suda u Kistanjama bio Visković Josip, a da je sudija bio Lujak Ivan, a funkciju bilježnika je imao Frane Franetović, porjeklom sa Korčule, koji je nešto ranije bio advokat u Kistanjama, u isto vrijeme kada i izvjesni Hrličko.
Evo i dvije stranice iz tog kalendara - prvo početna...
juridicki_kalendar_1932_1.jpg
a onda i 134. i 135...

juridicki_kalendar_1932_2.jpg
Za one koji malo slabije vide, evo iz ovog kalendara uvećane stranice 144:

juridicki_kalendar_1932_3.jpg

Poznati su sudski činovnici Kistanja Niko Vujasinović, Jovo Macura, Marinko Dragičević – rodom iz Budve, Mladen Vujasinović, Đuro Dubajić, Niko Dubajić, Bezbradica Predrag i drugi. Na čelu suda bili su predsjednik i još jedan sudija, a radila su i dva zapisničara, šef odjeljenja gruntovnice (tavulara), čuvar - pazitelj i čistačica.

Pred Drugi svjetski rat predsjednici suda bili su Bjelovučić iz Dubrovnika i već spomenuti sudija Lujak iz Mostara. Vujasinović Niko bio je šef odjeljenja gruntovnice (tavulara). Prvi sudija Kistanjac bio je Slave Malešević.

Pri sudu u Kistanjama, u samoj zgradi suda, postojale su tri prostorije koje su služile kao zatvor za počinioce manjih kaznenih djela. Oni su za vrijeme izdržavanja kazne preko dana radili poslove na održavanju mjesta, puteva i slično. Ovo odjeljenje vodio je Božo Živković, koji je ujedno bio i administrativni službenik. Njegova supruga Ružica spremala je spizu za ove zatvorenike. Zatvor (pržun, a narod ga „od milja“ zvao “sljepić”) je bio pravi zatvor, ko na filmu, sa debelim željeznim rešetkama na dva prozora i vratima isto željeznim - sa jakim kračunom. Kistanjska tamnica bila je mjesto na kojem je ležao jedno vrijeme i hajduk Medić, koga su uhapsili žandari u Erveniku, nakon što ga je izdao neki Ivanković koji je u Erveniku imao kuću i trgovinu. Poslje je ajduk Medić iz Kistanja sproveden u Šibenik gdje je i pogubljen 1934.g. Malo je poznato da je ovaj čuveni hajduk bio rođeni brat đeda Pere Medića, puno godina kasnije milicionera u Kistanjama...

 

hajduk_medic.jpg
Hajduk Medić u šibenskom zatvoru

Inače, Sud se nalazio u zgradi gde je kasnije bio đački dom, pa Milicija, te Mjesni red Kistanja, a jedan dio zgrade koristio se za stanove. Postojala je stalna ljekarska služba. Ljekari su radili sve medicinske poslove - obavljali i poslove ljekara opće prakse i medicinskih sestara i babica. U Kistanjama su radili ljekari: dr Jovo Tauzović, porjeklom iz Kotora, kasnije prešao u Skradin, dr Rajko Tauzović - njegov sin, dr Vujo Vujasinović, kasnije gradonačelnik i poslanik u Saveznoj skupštini, kao i dr Jovo Dučić. Bio je i jedan ljekar ruskog porijekla, Vjeceslav Polivec. U ambulanti je, takođe, radila i Olga Korolija kao administrativni službenik, dugo vremena, sve do dolaska Italijana, ali sad priča odleti previše naprijed, pa se zato vraćamo malo kroz vrijeme, jer smo neke priče propustili...

1926.g. Osnovano je biciklističko društvo...
Članovi su bili Bilandžija Frane, Cvjetković Uglješa - Ugo, Malešević Slave i drugi.

08.07.1929.g. Kralj Aleksandar posjetio Kistanje i manastir Krku...

Najvjerovatnije 1930.g...
... u Kistanjama su postavljene prve tri ulične svjetiljke na gas i svake večeri punjene su tako da bi gorile cjelu noć. Svjetiljke su bile postavljene na željezne stubove i mogle su se spuštati i podizati pomoću čeličnih sajli. Jedna je bila na raskršću, druga kod kuće Šeganovih, a treća kod kuće Paška Bilandžije. Poslije izvjesnog vremena postavljene su još tri, četiri ovakve ulične svjetiljke na drugim mjestima u gradu. Čovjek koji je bio zadužen za uredno punjenje, paljenje i brigu o ispravnosti svjetiljki zvao se Nikola Štrbac, zvani Bubić. Interesantan detalj vezan za ovog našeg mjesnog picaferaja bio je da je imao jednu drvenu nogu.

U Kistanjama je vrlo aktivno djelovalo amatersko pozorište. Osnovano je oko 1930.g. Osnovala ga je Zorka Cvjetković (majka barba Dane), koja je završila akademiju kralja Nikole na Cetinju, što je bio rang fakulteta. Pozorište je imalo naziv „Diletantska grupa“ (ime ima smisao amaterske grupe). Glumci su bili mještani, a između ostalih sjećamo se Zdravka Baljkovića, Marinka Dragičevića (općinski službenik, rodom iz Budve), Ljeposave Cvjetković (Pojke), Nede Tišme, Đure Dubajića, Svete Trive (učitelja, rodom iz Šibenika), Vlade Korolije i ostalih učiteljica i učenika i studenata koji su se priključivali, pogotovo u doba ljetnog raspusta. Repertoar je bio raznovrstan, od Nušića do najozbiljnijeg projekta - postavljanja ,,Hasanaginice” na kistanjske “daske koje život znače”, i to 10.04.1932.g.

hasanaginica_kistanje.jpg
Hasanaginicu je igrala Tišma Dobra, a Hasan-agu Vlade Korolija. Postavljane su po dvije predstave godišnje, obično o praznicima. Režiser svih predstava bila je Zorka Cvjetković. U isto vrijeme, u Kistanjama je bilo pet, šest mladića koji su sačinjavali jedan mali tamburaški orkestar. Taj orkestar je uzimao učešće prilikom raznih proslava u gradu, kao na primjer prilikom dočeka Nove godine, na svetosavskim priredbama i sličnim događajima. Tu su bili Jovo Macura, Ratko Perić, Frane Bilandžija, Đuro Dubajić i ostali mladi ljudi.
1933 - 1937.g. Sagrađen Sokolski dom...

Dobrovoljnim prilozima mještana i samo njima znanom umješnošću, članovi odbora za izgradnju prostora u kome će vježbati kistanjski Sokoli sproveli su u djelo izgradnju Sokolane, takođe jednog od najljepših zdanja u mjestu.

sokolski_dom_kistanje.jpg
Ostalo je zapisano da su članovi odbora bili: Milan Budimir, Jovo Martić, Slave Malešević, Olgica Korolija, Dobra Malešević, Đuro i Niko Dubajić, Vukašin Baljković, Živojin Živković, Đoko Cvjetković i Tišma Neda. Poznati su bili i dočeci Nove godine u Sokolani. Tada bi obično bila odigrana nova predstava, nakon koje bi bilo nastavljeno narodno veselje. Problem je bio dobiti ulaznicu, pa se rezervacija vršila i po mjesec dana unapred. Ova tradicija nastavljena je i nakon rata, sve do šezdesetih godina.....

1934.g. sagrađena klaonica i asvaltiran dio mjesta, osnovano Kolo srpskih sestara...

Do tada su mesnice klale stoku po avlijama, ali je to zbog higijene bilo zabranjeno i od tada su se sva klanja stoke u Kistanjama dešavala u novoj klaonici, koja se nalazila u ulici iza Zorine. Odluka se striktno poštovala jer je veterinarska inspekcija bila rigorozna, a kazne za nepoštivanje bile su velike. Iste godine, Kistanje su dobile i svoj prvi asfalt (išao je od stočnog pazara pa do lokve), ali i društvo koje se zvalo Kolo srpskih sestara. Brojalo je oko 40 članica,a pokrovitelj je bila kraljica Marija. Imalo je humanitarni djelokrug rada. oko 1935.g. u Kistanje je došao na službu učitelj Živković Stojan, rodom iz Prištine. Banovina Hrvatska postavljala je učitelje. U to vrijeme Živković je osnovao pravo tamburaško društvo. Desetorica ili dvanaestorica mladih ljudi, na njegovu inicijativu, kupili su razne instrumente poznate kao „tamburice“ i na taj način, pod njegovim rukovodstvom su osnovali tamburaško društvo, koje su nazvali „Tamburice“.
tamburice_kistanje.jpg
U formiranju ovog društva takođe su učestvovali i Vlade Korolija, Ljeposava Lalić, Jovo Martić, Đuro Dubajić (svirao bisernicu i bugariju) i još neki tadašnji službenici suda, općine i drugih ustanova. Izvodili su pretežno starogradske pjesme i starogradska kola, a najčešće „Tamo daleko”, “I dođi lolo…”, “Crven fesić nano…”, “Kad ja pođoh na Bembašu”, “Jovo, Jovane, šabački cigane”, “Višnjičica rod rodila, od roda se salomila”, uz još neke …

Istovremeno je u Kistanjama djelovala i plesna škola. Plesnu školu vodio je izvjesni Raco, porjeklom iz Livna, a njegov otac bio je poreski službenik. Raco je bio u Vazduhoplovnoj vojnoj školi, ali je zbog lošeg sluha napustio školovanje i došao u Kistanje kod oca. Mladi Raco je tada formirao plesnu školu u kojoj su svi mladi Kistanjci i pojedinci sa sela naučili plesati klasične plesove. Plesna škola je radila u prostorijama Sokolane.

U Kistanjama je u isto to vrijeme osnovan i nogometni klub „Bukovica”. Ovaj klub, kao ni mnogi tadašnji klubovi, nije bio registrovan i odigravao je samo prijateljske utakmice. Imao je svoje dresove sa natpisom N.K. „Bukovica”.

bukovica_kistanje.jpg
Utakmice su se odigravale na igralištu iza kuće Peše Jovičića, prema Martićima. Djelatnost se svodila na ljetno odigravanje utakmica, onda kad su đaci i studenti bili na odmoru. Zabilježeno je da se putovalo i odigralo dvije utakmice sa Benkovcem, nekoliko utakmica sa Skradinom i sa Đevrskama. Obično je poslije utakmice priređivana gozba sa - čime drugim nego - pečenom janjetinom.

Tu negdje 1935.g. u kući Maleševića, u onom djelu koji je godinama kasnije kupio i renovirao Dušan Zjalić, postojala je radnja za prodaju motorbicikla i bicikla. Radnju - zastupništvo motorbicikla Puch i Dressh i bicikla poznate firme Stajer je vodio Malešević Slave, a zastupstva je dobio uz puno truda i garancija koje je dobio od nekih trgovaca iz Kistanja. Motorbicikle i bicikle prodavale su se i na kredit - na mjesečne otplate. Valjda po inerciji, postojalo je tada i biciklističko društvo „Bukovica“ zajedno sa motociklističkim društvom. Imali su i jedni i drugi majice na kojima je pisalo velikim slovima „BUKOVICA“. Poznati su kao članovi biciklističkog udruženja bili Uglješa Cvjetković, Jovo Cvjetković, Đoko Cvjetković, Serđo i Sveto Cvjetković, Slave Malešević, Ratko Perić, Veljko Budimir, Jovo Macura, Simo Janković i još neki. Biciklističko društvo organizovalo je posjete okolnim mjestima. Zabilježeni su izleti ovog društva u Knin, Benkovac, Drniš, Skradin, pa i u Gospić i na Plitvička jezera. Baljković Vukašin imao je zastupstvo „Singer“ šivaćih mašina i ostalih proizvoda ove firme. Šivaće mašine prodavale su se na kredit - na mjesečne rate.

Do 1938.g. općinski načelnik bio je Nikola (Niko) Janković, a od tada Vuk Vujasinović. Žandarmerijska stanica nalazila se u kući Lazice Krnete, u onoj u blizini crkve. Stanica je brojala pet - šest žandara, koji su obučavani za ovu službu u školi u Kamenici, u trajanju od dvije godine. Oni su bili stalni državni službenici. Imali su svoje uniforme koje je propisivala država. Na čelu žandarmerije bio je komandir stanice, a njegov pretpostavljeni bio je kotarski načelnik iz Benkovca. Žandarmerija je bila zadužena da održava zakonom predviđeni red, poredak i punu sigumost svih građana, kao i za suzbijanje krađe i svih ostalih vrsta kriminala. Žandarmerijske stanice bile su povezane sa susjednim stanicama. Stalni sastav bio je stručno obučen, a povremeno, na određeno vrijeme po potrebi, angažovani su i honorarni žandari. Zabilježeno je da je u jednom predratnom periodu komandir stanice bio Živković Dimitrije, rodom iz Srbije, a žandari su bili Vukušić Stipe iz Dmiša, Kozlica Gavrilo iz okoline Splita, te Jovo Hadžović, koji je došao iz stanice Ervenik. Postojala je financijska služba sa tri - četiri financa i šefom, koji je nosio naziv financijski preglednik. Imali su vrlo ljepe uniforme, a posebno svečane. U svečanim prilikama i praznikom, preglednik je nosio svečanu uniformu, a oko pojasa malu ukrasnu sablju. Zadatak financa je bio, u prvom redu, sprečavanje svih vrsta šverca, nadgledanje nedozvoljene prodaje robe koja je bila zabranjena od strane države. Tada se dosta švercovalo duvanom, prerađevinama od duvana, alkoholom, cigaretama, cigaret papirom, špiritom, šećerom... Ovaj šverc bio je naročito razvijen u okolici Zadra, pošto je granica sa Italijom bila jako blizu. Na ovoj robi bile su jako velike zarade, jer je Zadar, kao pogranično mjesto, pripadao Italiji, a do jugoslavenske granice udaljenost je bila svega desetak kilometara. Zadar je bio slobodna zona. Neki od financa bili su Hercegovac Dedijer, Dušan Zlatar i Luka Dedić. U Kistanjama su postojali veletrgovci: Šegan Lazo, Janković Nikola, Malešević Niko, Budimir Milan, Korolija Tode, Vujasinović Simo, neki od navedenih imali su i maloprodaju robe široke potrošnje tj. mješovite robe, kako se to tada zvalo. Trgovine mješovite robe – maloprodaje – imali su: Trbojević Iso, Dubajić Dušan, Lalić Ljubo, Krneta Lazo, Korolija Simo, Jokić Nikola, Cvjetković Špiro, Cvjetković Vasilija, Malešević Niko, Bilandžija Paško i Lalić Sava. Baljković Vukašin je, pored trgovine mješovite robe, imao dozvolu za prodaju kompletnog pribora za lov, ovlašćenu trgovinu za prodaju na veliko i malo potrepštinama za rudnike (dinamit, barut, štapin i kapisle). Ovo je bila i jedina radnja u sjevernoj Dalmaciji za prodaju na veliko. Pored navedenog prodavao je prozorska stakla raznih debljina i širina...
Samostalne radnje za proizvodnju i prodaju kruva – pekare, bile su: Jokić Nikole, Cvjetković Vasilije i Macura Ane.
U Kistanjama je postojalo nekoliko gostiona i kafana, među kojima, u samom centru gostiona Bože Ćakića. Ćakić je do tridesetih godina radio i živio u Americi, do uvođenja prohibicije, kad se vratio u Kistanje. U Kistanjama je otvorio gostionu u čijem je sastavu bila i jedna posebna prostorija sa okruglim stolom predviđenim za pet osoba. To je u stvari bio takozvani kockarski sto. Na svakom mjestu za stolicu, na stolu je postojala ugrađena mesingana posudica za stavljanje novca, ćasa. Pored stola u ovoj prostoriji bila su jos tri, četiri stola za kartanje. Pored ove prostorije nalazila se gostiona sa šankom i sa nekoliko stolova, gdje su ljudi sjedili i igrali karte radi zabave.
Gostionu –oštariju (taj naziv se koristio u to vrijeme) su držali Dubajić Sišo, Korolija Dušan (Đokin ćaća), Perić Vaso, Berić Mirko, Cvjetković Zorka, Korolija Markica, Rađen Jovo, Crvak Vaso, Vujasinović Jovo „Joca“, Bjelanović Pavle, Lalić Ćević i Martić Mila. Vujaković Đuro držao je gostionu u kući Dane Cvjetkovića. Kafane su imali Malešević Niko i Ćakić Božo. U njih su zalazili Kistanjci, činovnici, suci i ostali građani. Dolazile su i kafanske pjevačice, a tom prilikom bi se napravile prave raspašojke i popilo bi se oho-ho pića. Inače se tu razgovaralo, pile su se kave i razna pića, čitale novine, igrale karte... U Kistanjama su se nalazile i mesnica Đoke Korolije i Markice Korolije.
Postojale su četiri kuglane (u to vrijeme popularan je bio izraz “conera”). Jednu je imao Dubajić Sišo, drugu Vujasinović Jovo, treću Perić Vaso i četvrtu Lalić Ćević.
Krojačke radnje za izradu muških odjela bila su: Kundajice Dušana, Đurđević Paje (on je bio porijeklom iz Rume gdje je imao svoju radnju. Tamo se upoznao sa Janković Jelenom zvanom „Ješa Pepelina“, koja je odlazila povremeno kod rođaka. Đurđević se oženio Jelenom, a kasnije je došao u Kistanje gdje je i umro) i Rakić Petra, rodom iz Varivoda, koji je krojački zanat izučio u Novom Sadu. Radnje su držali: braća Špiro i Sako Mažibrada i Macura Niko.
Postojale su četiri samostalne kovačke radnje – kovačnice: braće Drage, Bogdana i Stanka Krnete i kovačnica Grulovića, te Bele Kovačevića i Reljića iz Reljića.
Brijačku radnju držao je u kući Zjalića Tode Mrđen iz Drniša. Prije njega Žarko, rodom iz Šibenika.
Postolarske (koristio se izraz šusterske, pa bi onda šustere zvali „Šuco“) radnje, za izradu i opravku obuće, imali su (kod klaonice) Reljić Petar, a kod crkve Čolak Ilija rodom iz Drniša. Radnju „Bato“– za prodaju ženske, muške i dječje obuće - vodio je Maričić Ante rodom od Krka, a poslje njega Bjelica Dimitrije, porijeklom iz Čapljine. Radnja se nalazila u kući Cvjetković Pojke, Velinke i Nede, na onome mjestu gdje je kasnije Brico držao svoju radnju. Postojala je pošta koja je imala jednog službenika - Mariju, dva poštara za rad u pošti i dva za raznošenje pošte po Kistanjama - Pešu Jovičića i Duju Lalića. Pored ovih postajala su još dva poštara, koja su raznosila poštu po okolnim selima prema utvrđenom programu. Telegrami su se odmah odnosili. Poštari su bili stalni državni službenici i bili su uniformisani. Pošta je u Kistanje stizala u prvo vrijeme kočijom, a kasnije i autobusima u zgradu pošte koja je bila u kući upravnika Korolija Dušana – pošmajstora. On je bio jedan fini gospodin. Nosio je tamna ili prugasta odjela, šešir, a kad je kišovito vrijeme preko cipela je nosio obavezne kaljače da ne bi šporkao cipele. U prolazu bi uvijek uljudno pozdravio sa blagim naklonom glave, dodirujući rukom nonšalantno šešir u znak poštovanja. Često je tako išao u posjete kumu i kumi Malešević Todi i Ljubici. Njegov brat bio je Korolija Mirko, književnik i pjesnik, režiser, kulturni radnik...

Autobuske linije su ovako funkcionisale: svakog dana iz Kistanja za Šibenik saobraćao je autobus Kisića sa polaskom u 6h ujutro za Šibenik, a sa povratkom u 14h iz Šibenika. Druga linija vlasnika Ivanković Slavka iz Benkovca, saobraćala je svakog dana iz Benkovca, preko Kistanja za Knin, a u 14h iz Knina, preko Kistanja do Benkovca. Bio je i treći prevoznik Cupać Stevo koji je držao svakodnevnu liniju Benkovac - Kistanje - Knin i obratno. Korolija Obrad imao je svoj autobus koji je saobraćao prema potrebi.
Prevoznici robe su bili: Cvjetan Uglješa, Jolić Stevan i Korolija Obrad - imali su vozila za prevoz tereta. Prije dolaska teretnih vozila prevoz robe sa željezničke stanice „Stara straža“ obavljan je konjskom zapregom, jer je tu na Staroj straži bila Kistanjama najbliža željeznička stanica. Roba koja je dolazila iz Šibenika u Kistanje sa broda se iskrcavala u Skradinu. Od Skradina do Kistanja prevožena je konjskom zapregom. Lovačko društvo imalo je svoju upravu, a u selima svoje ispostave. Za dobijanje dozvole za držanje i nošenje oružja (lovačkih pušaka i pištolja) podnosila se molba žandarmerijskoj stanici, a ova ih je prosljeđivala Kotaru radi dobijanja odobrenja za kupovinu i nabavku oružja.

Okolica Kistanja bila je bogom dana za lov (zečeva, grlica, divljih golubova, prepelica... – koliko ti duša oće). U zimske dane dolazile su na odmor i ispašu divlje guske i patke. Krupne divljači nije bilo. Zimi se često pojavljivao vuk, pa su lovci u takvim slučajevima organizovali hajke. Preko godine u vrijeme proljeća i ljeta dolazile su razne cirkuske grupe sa raznim cirkuskim programima (vožnja motora u bačvama, ringišpil...). Bile su populame “Atlete iz Like“ sa programom prepunim savijanja šipki oko vrata i ruku, tučenja kamena na prsima i slično). Preko ljeta pred kafanom Malešević Milke (Nene) i Ćakić Bože naizmjenično su angažovane da gostuju razne muzičke grupe, uglavnom gudački sastavi sa vrsnim vokalnim solistima i solistkinjama, koji su zabavljali goste i bili velika atrakcija. Vlasnici kafana pravili su sa njima ugovore za određeni broj dana …

Kistanje su imale i svog paroha – popa Bulovana..

I tako, u vrijeme kada se po Evropi već osjećalo prisustvo nadolazećeg zla, život se rasplamsavao u Kistanjama. Sto i nešto godina je trebalo da se francuska kantina pretvori u ugodnu za život, u najvećoj mjeri urbanu sredinu, koja je funkcionisala na gotovo isti način kao bilo koja gradska i veća ili sa dugom tradicijom sredina. Polako, ali sigurno – formirali su se i za sve sredine tog vremena uobičajeni slojevi stanovništva: Viši – iz redova sada već autentičnih kistanjskih i uglednih porodica koje su odavno pustile korijenje stičući istovremeno i veliki kapital i velike posjede...

Srednja klasa nastaje uglavnom iz redova manje uspješnih trgovaca, gostioničara, obrtnika, državnih službenika i činovnika… Sirotinje je bilo najviše van samoga mjesta, u okolnim zaseocima … Imućni trgovci i veleposjednici su se oblačili gradski, vozili ljepe i nove automobile ili motore, nosili fina odjela ili u opuštenijoj varijanti u to vrijeme popularne gaće pumparice, sa nogavicama nešto niže koljena, čarape dokoljenice i cipele gojzerice, kape na frontin (po zadnjoj engleskoj modi), a kistanjske gospođe (neke od njih) krinoline i obavezne šešire i vozikale se okolo u svojim kočijama, imale svoje kočijaše, primale odabrane goste u svojim salonima, uz uredno obučenu i uvježbanu poslugu. Bilo je naravno tu i pretjerivanja, odlazaka kočijama u Bribir na hladnu pivu, a ne zbog pive nego samo zato da se vidi kako se ide “naput”… Sjećaju se stari Kistanjci kako je Tode Malešević imao veliko crno auto i šofera zvanog Dile. Auto je imalo gumenu i jaku trubu, pa kad zatrubi čula bi se u cjelim Kistanjama… Oni manje imućni ili siromašni, živjeli su svoje živote uglavnom u kućama niskim, kamenim, sa krovom pokrivenim kamenim pločama. Samo neki su imali i “kule” – kuće na kat. Prozori su bili mali. Svi su uglavnom imali torove za ovce, a oni siromašniji su i djelili svoj životni prostor sa njima. Obično u vatrenicama, tamo gdje su kuvali – u istoj prostoriji sa jedne strane bi bilo ognjište, sto, stočići, a na drugoj strani pregrada od kašuna i iza njih bi ležale ovce. Kod onih koji ni sobe nisu imali, u vatrenici bi im bili i kreveti od daske sa visokim nogama, a na njima umjesto štramca slama. Pokrivali su se biljcima. Teško su živjeli i preživljavali. I zimi i ljeti nosili bi robu od sukna i vunene čarape. Vode nije bilo uvjek pa se vatala kišnica, a kad je suša išlo se po vodu čak na Krku, ako se ne bi našla u nekoj čatrnji. Hranili su se pretežno purom, kiselim mljekom, skutom, krompirom, varicom, kupusom kiselim i slatkim, varenikom, a ponekad čorbom od bravetine i na važne datume suvim mesom. Ječam su pržili da imaju skuvati crnu kavu. Kruv je većinom bio raženi ili ječmeni sa malo pšenice, jela se preška, kukuruzovnica. Za pripremu hrane se koristio loj, a mast samo ako je bilo. Bralo se divlje zelje i salatača, radići, a od voća mogli su se počastiti šipkom, dunjom, murvama, drenjinama, trnjinama, smokvama …. Djeca iz okolice su uglavnom hodala gola i bosa, na gaćama imala stotine zakrpa, bila prava sirotinja. Kad bi ih roditelji doveli na sajam u Kistanje bili bi sretni kad im ćaća kupi drvenu tičicu, keksa ili smokava. Riječi “Bukovica, crna kukavica” odgovaraju tom vremenu i opisuju vjerno taj najsiromašniji sloj, koji je uglavnom egzistirao u selima u okolici Kistanja, od držanja par ovčica i obrađivanja škrte i samo kamenom bogate zemlje, loše se i neredovno hraneći… Dio njih nalazio je posao kod imućnih trgovaca i veleposjednika, koji su imali sve veće i sve češće potrebe za radnom snagom i poslugom.

Sve više mladih ljudi je odlazilo u veća mjesta na fakultete i u razne druge škole ili na zanate. U vremena raznih raspusta vraćali su se u Kistanje i donosili sa sobom razne novotarije, živost, zabavu i urbani duh. Družeći se sa ostalom omladinom kistanjskom, prenose na njih gradski način života, koji se duboko ukorjenjuje i kasnije prenosi na generacije koje su dolazile...

Nažalost, dolazilo je i vrijeme krupnih previranja i velikih stradanja.
Drugi svjetski rat je bio pred vratima...

U proljeće 1939.g. vojska Jugoslavije počela je mobilizaciju...

U toku te i naredne godine sa područja općine Kistanje mobilisano je oko sto ljudi. Uglavnom su to bili ljudi između trideset i četrdeset godina starosti. Mobilizacija je vršena preko vojnog odsjeka općine Kistanje, a vojni referent bio je Niko Dubajić.

Krajem 1939.g. i tokom 1940.g., a naročito početkom 1941.g. danonoćno su iz Knina odlazile kolone teretnih vozila sa municijom, vučom manjih topova i vojnom posadom u pravcu granice Benkovac – Zadar. U Kistanjama nije bilo nikakvih vojnih jedinica osim žardarmerije, financa i općinske redarske službe. Ove službe bile su ojačane mobilizacijom manjeg broja ljudi i dodatno naoružane.

11.04.1941.g. jedna konjička jedinica vojske stare Jugoslavije prošla je kroz Kistanje. Na čelu je bilo nekoliko oficira, sa opasanim sabljama. Pjevali su uglas: “Nije Zadar talijanski, već je Zadar jugoslavenski, van s njima, van s njima, nećemo ih mi…”. Zadržali su se kratko, a onda nastavili put negdje prema Zadru …
13.04.1941 Stigla italijanska vojska...
Između 10 i 13h došli su prvi italijanski kamioni puni vojnika kao prethodnica, a iza njih kolona vojno - putničkih vozila u kojima su bili štabski visoki oficiri. Tih dana vladala je velika hladnoća. Italijanska vojska u svojim laganim uniformama i tankim šinjelima se smrzavala.

Iza njih je naišla jedinica “barsaljera” na biciklama terenskog tipa sa tvrdim gumama. U njihovoj pratnji nalazio se poneki motociklista. Bili su prepoznatljivi po dugim perjanicama. Iza kolone biciklista išla je ambulantna služba. Sljedećeg dana karabinjeri su zauzeli kuću Tode Maleševića u kojoj je bila žandarmerijska stanica. Komandir karabinjerske službe bio je oficir (tenente) poručnik, a komandir karabinjera bio je narednik Musa. Fašista Musa je bio porijeklom iz okolice Zadra i govorio je naš jezik. Komandir karabinjerske službe sazvao je naše žandare i pozvao ih da ostanu u službi uz mjesečnu naknadu. Svi su prihvatili takve uslove, vrlo brzo su dobili uniforme, ali ne kao karabinjerske, već sličnije vojničkim. Naši ljudi su išli u patrole sa njihovim ljudima, bili na čuvarskim i sličnim mjestima …

Narednog dana izvršena je rekvizicija svih kuća i stanova u cilju utvrđivanja viška prostora za smještaj oficira. Na ovaj način odmah su smješteni njihovi oficiri ili službenici policije. Komandir karabinjerske službe smješten je u kuću Mile Martić. U međuvremenu, kada su počele pristizati izbjeglice iz Like jedna manja porodica smještena je u kuću Mile Martić. Porodica je imala vrlo ljepu ćerku u koju se ovaj komandir zaljubio. Vjenčali su se i otišli su za Italiju. Mila Martić je imala velikog uticaja na ovog komandira i uspjevala je sprječiti da jedan broj naših ljudi bude odveden u logor ili zatvor. Kako je kuća Mile Martić raspolagala sa desetak soba, tako su tu smješteni još neki italijanski oficiri. Marica Novaković iz Knina je prije pada Jugoslavije bila učiteljica u Kistanjama. Stanovala je kod Mile Martić. Dolaskom Italijana u ovu kuću uselio se i vojni ljekar, kapetan Mario. Između njega i Marice rodila se ljubav. Po padu Italije oženio se Maricom i otišao u partizane. Po završetku rata otišli su živjeti u Italiju, u Bari, odakle je on bio rodom. Njihova civilna i tajna policija zauzela je prostorije u kući gdje je ranije bila ambulanta. lšli su uglavnom u civilnim odjelima, a imali su i svoje uniforme. Svi su bili članovi fašističke organizacije. U početku su oni davali propusnice za Šibenik, Zadar, Rijeku i Trst. Takođe drugog dana po dolasku preuzeli su i općinu. Za predsjednika općine postavljen je Ugo Delić. On je kao i svi ostali civilni rukovodioci u svečanim prilikama, nedjeljom i praznicima, nosio fašističku uniformu. U Sokolanu se odmah uselila fašistička ogranizacija “Dopo lavoro” (Poslje rada) i pretvorila je u prostor sa bifeom za odmor i zabavu poslje rada.

Pri komandi grada Kistanja postojala je fašistička organizacija, te jedinice pri karabinjerima, financima, općini, prosvjeti itd, a glavni omladinski organizator i pokretač fašističkog timskog rada bio je Italijan po prezimenu Galo. Pri prvom javnom zboru koji je održan ispred crkve (odmah nakon dolaska) i bio obavezan za sve, Galo se obratio okupljenima: ”Mi smo došli da vas oslobodimo, jer vi ste kao Dalmatinci uvjek bili Italijani, a do sada okupirani. I smatramo se vašim oslobodiocima...”

Ukupno, Italijani su u Kistanjama stacionirali oko 1000 ili nešto više vojnika. Bili su vrlo dobro snabdjeveni malim tenkovima, kamionima za prevoz lakih i većih topova i topovskog naoružanja, kao i za prevoz tereta. Lako naoružanje bilo je kvalitetno (mitraljezi, puškomitraljezi…) dok puške nisu bile u toj kategoriji. U prvo vrijeme garaža je bila u dvorištu Dare Vujasinović. Pošto su znali konfiguraciju terena, za prevoz naoružanja (mitraljeza, lakih topova, minobacača i municije) koristili su mazge i konje, koje su smjestili u dvorišne štale Joce Vujasinovića, Lalić Ćevića, Vase Perića, Dušana Dubajića, Janković Nike, Milana Budimira, Laze Šegana i Mile Martić. Vojska je podigla vrlo brzo šatore iza katoličke crkve i tu se stacionirala. Snabdjevanje namirnicama vršeno je kamionima iz Zadra, a kasnije iz svojih magacina. Na terenu iza Luce brzo su počeli montažnu izgradnju savremenih baraka (smještaj vojske, ambulanta, pekara, oprema za održavanje higijene, magazin itd.). Na čelu vojske nalazio se oficir u činu generala. Svaka jedinica - bataljon imala je komandanta oficira višeg ranga - pukovnika ili potpukovnika. Čete su takođe imale kao komandante više oficire. Vojska je bila kraljevska i u njihovom sastavu nije bilo crnokošuljaša. Oficirski kadar bio je sastavljen od aktivnih i rezervnih oficira. Fašistička vojska dolazila je obično u dva-tri kamiona povremeno iz Zadra radi propagande uz veliku pjesmu i muziku. Kada je u jesen 1941. godine dolazilo do manjih pojava partizanskih akcija crnokošuljaši bi dolazili u cilju odmazde (paljenja manjih objekata, odnošenja sitne stoke, robe, sitne peradi i slično).

Vraćali su se uz pucanje, veliku pjesmu i veselje …

U kuhinji kod karabinjera radio je Reljić (sin postolara Reljića, koji je živio u jednoj od najstarijih kuća u mjestu) koji je preko karabinjera saznavao planove za neke akcije na partizane ili hapšenja, o čemu je obavještavao po Kistanjama. Svi dotadašnji općinski službenici ostali su da i dalje obavljaju svoje poslove. Bili su stalni službenici općine. Cvjetković Đoko ostao je na mestu tajnika, a administracija je povećana. Bolje su prolazili oni koji su vladali italijanskim jezikom. Redari za održavanje čistoće i reda takođe su ostali na svom poslu.

Polovicom 1941.g. u organizaciji nadležne službe izvršena je izmjena ličnih karata u italijanske. Sa takvima se moglo putovati do Šibenika, Zadra i dalje. Imena i prezimena su bila italijanska (Petar je bio Piero itd..). Ulice su dobile nova imena pa se tako centralna gradska zvala “Via Roma”… Ambulanta je ostala u uvučenoj manastirskoj kući gdje se i do tada nalazila. Pored našeg ljekara radio je i Italijan (oficir) dr Guarnieri, rodom od Padove, a sa njima i administrativni službenik Korolija Olga, a kasnije i Bulovan Branko. U zgradi na uglu kuće Krneta Laze nalazila se trafika za prodaju novina i duvana. Svakog jutra dolazile su italijanske novine iz Zadra. Lazin sin Pajo držao je ovu trafiku. Na zidu je bila velika mapa Evrope, uvećana sa SSSR-om. Napredovanje Njemaca u SSSR-u Pajo je svako jutro njemačkim zastavicama obilježavao na mapi. Za vrjeme italijanske okupacije, koja je trajala oko dvije i po godine, u stambenoj kući Krneta Drage, Stanka i Bogdana otvoren je kažin (javna kuća) u koju su imali pristup samo italijanski vojnici i drugo osoblje, a drugi dio bio je za oficire. Njihov ljekar vršio je nadzor i zdravstvene i higijenske preglede žena koje su tu radile. U kantini koju su otvorili, držali su svašta, a kistanjska djeca su najviše volila sok šabezo.

Osnovnu školu u Kistanjama od dotadašnjeg direktora Pojke Cvjetković preuzeo je Italijan. Nastavnici koji su znali italijanski jezik zadržani su u službi. Međutim, sve nastavnike koji nisu mogli predavati na italijanskom jeziku rasporedili su na sporedna mjesta. Na području cjele općine sve osnovne škole popunili su nastavnici Italijani. U Kistanjama učiteljice su bile Pojka, Marica Novaković, jedna Italijanka i učitelj Italijan po imenu Ico. Naša djeca su kad nema nikoga drugoga pričala sa našim učiteljicama naški, ali se moralo pričati italijanski čim je tu bio neko od Italijana. I tada su Kistanjci ovladali dobro jezikom koji se nikad nije izgubio iz svakodnevnog govora...
U školi je radila đačka kuhinja u kojoj se jela riža, marmelada, čega je bilo… Mnoge je to spašavalo jer su im tako djeca redovno jela u teškim i gladnim vremenima. Za vrijeme okupacije u Kistanjama nije bilo organizovanog kulturnog života. Naši ljudi slavili su slave i crkvene praznike. Od zabava organizovane su ponekad nogometne utakmice između Italijana i domaćih mladića. U proljeće i ljeti dolazile su italijanske zabavne grupe koje su priređivale zabavu za vojsku i građanstvo. To se odvijalo na terenu iza katoličke crkve u blizini njihovih baraka, na tribinama koje su podizane za tu svrhu. Zajedno su sa Kistanjcima sjedili ispred ili u kafanama njihovi oficiri, učitelji i druga službena lica. Najčešće su se igrale karte, trešete, preferans, a ponekad i poker. Tu je prednjačila kafana Nene Maleševića, Ćakića, kao i gostione koje su imale kuglane, Dubajića i Vase Perića.

Brzo po dolasku 1941.g. Italijani su počeli podjelu karata za raspodjelu mjesečnog sledovanja hrane stanovništvu. Ovo je vršeno preko općine, odnosno glavara sela. Djeljene su karte za pojedinačno pravo na mjesečno sledovanje. Ovakav isti sistem mnogo godina ranije uveden je u cjeloj Italiji. Svaki stanovnik primao je mjesečno određenu količinu šećera, brašna, margarina, sapuna i pašte (tjestenine). U Kistanjama pored ovoga djeljeni su i sir, salama, kakao i posebna karta za metražnu robu. Raspodjela se vršila u selima preko radnji, a u bližim selima preko kistanjskih trgovaca. Mjesto Kistanje snabdjevano je kao i italijansko stanovništvo, imalo je bolje sledovanje, a raspodjela se vršila preko trgovine Vukašina Baljkovića.
06.01.1942.g. Osniva se Bukovački partizanski odred.

Ova raspodjela vršila se sve do ubistva učitelja (Rusa) u Ivoševcima i dvojice italijanskih financa (šumara) kod Ivoševaca, odnosno oružanog sukoba između partizana i Italijana 21.01.1942.g. u zaseoku Kresovići, kada je ubijeno nekoliko italijanskih vojnika. Poslije ovih događaja Italijani su bili svjesni da se ustanak u Bukovici rasplamsava, pa su započeli gradnju bunkera u Kistanjama. Jedan kod kuće Vase Perića, drugi na početku Mažibrada prema manastiru, treći iza kuće Krneta, prema Kninu, a četvrti prema Đevrskama, malo dalje od kuće Ćevića Lalića. Iz bojazni od napada na Kistanje postavili su i bodljikavu žicu kao dodatno osiguranje. Svaki bunker bio je sa stalnom stražom naoružanom puškomitraljezima ili mitraljezima.

Rat se rasplamsavao...

talijani_u_bukovici.jpg

Od njegovog početka, iz - u tom trenutku susjedne države – NDH, stizale su strašne vijesti o teroru koji se sprovodio nad civilnim stanovništvom, a od koga je između ostalih stradao i Kistanjac Jovo Cvjetković. Kolone nesretnih ljudi i izbjeglica preplavile su Kistanje. Za sve njih, prelazak u Italiju i dolazak u Kistanje predstavljao je spas i gotovo svi su doživljavali Italijane kao svoje spasioce. U tom trenutku oni su to i bili, a izvjestan period su na razne načine pomagali izbjegli narod, čak i prehrambeno – preko svojih kazana. Takav – veoma promišljen - odnos Italijana prema Kistanjcima i novopridošlom stanovništvu u početku im je donio dosta poena i donekle usporio dešavanja. Ipak, nije ih zaustavio…
U Kistanjama, pristalice kralja sa jedne i novoformiranog partizanskog pokreta sa druge strane nisu gledali jednako na pitanje treba li se okrenuti protiv Italijana. Partizanski koncept je stekao prevagu i podršku među Kistanjcima koji su u velikoj većini stali na njegovu stranu…

partizani_kistanje.jpg
Uporedo sa jačanjem brojnog sastava partizana na području Bukovice i šire, Italijani počinju sa pojačavanjem kaznenih mjera u cilju sprečavanja odlaska u partizane. Pošto pomenuto ukidanje sledovanja nije dalo nikakve rezultate, okreću se sve češće hapšenjima, prebijanjima, odvođenju u koncentracione logore poput Lazareta i Molata kod Zadra, a odatle i dalje, u logore koji su bili formirani u pravoj “Italiji”. Logori su bili ograđeni bodljikavom žicom i imali su kapiju za dovoz namirnica i drugog materijala. Kretanje je bilo ograničeno u krugu logora. Primali su redovno hranu, ali nekvalitetnu, dolazili su sa porcijama do kazana. U krugu se nalazila trafika sa cigaretama i nekim drugim potrepštinama za higijenu, novinama, časopisima i ostalim stvarima neophodnim za svakidašnji život. Živili su u drvenim barakama logorskog tipa. Izlaz iz kruga bio je vrlo ograničen. Oformljena je ambulanta gdje su bili italijanski ljekari, a bilo je i naših. U ovim logorima dočekali su Kistanjci pad Musolinijeve Italije. Iskrcavanjem saveznika na jugu Italije i padom Iitalije, logori su prestali postojati. Svi logoraši bili su slobodnjaci, koji su se na različite načine snalazili i vraćali kući, a neki su direktno odatle došli u kontakt sa savezničkim rukovodiocima i krenuli prema logorima pripremljenima za njihov prihvat. Odvedeni su u Egipat, u logore “EI Šat” i “Katadba”. Iz Kistanja i okolice takođe je na vreli afrički pjesak odvedeno dosta porodica, sa ciljem sklanjanja od očekivanih daljih ratnih operacija, npr. porodice Vase Perića, Mažibrada Rade - pokojnog Jovana, Martić Rade, Radić Dare, Dubajić Đure, Egić Obrada, Stane Martić...

U logorima su formirali zajednički život. Oformili su školu za nepismene i osnovnu školu, te i mnoge kulturno-zabavne aktivnosti. Imali su šatorski smještaj i od saveznika su dobijali sledovanje, hranu, higijenske proizvode, a imali su i svoje kuhinje. Ovo je sve trajalo do konačnog završetka rata, do propasti Hitlerove Njemačke. Počeli su se vraćati polovicom 1945.g., a posljednji konvoj brodova se vratio u Split početkom 1946.g.

krajem 1944.g.i početkom 1945.g...

u Kistanjama je već bila oformljena narodnooslobodilačka vlast. Općinski odbor, kotarski odbor, kao i mjesni odbori - sa raspoloživim kadrom, vrlo dobro su obavljali svoje dužnosti. U Kistanjama se osjećalo poboljšanje. U selima su formirane zemljoradničke zadruge. Članovi zadruga prema utvrđenom planu išli su kolektivno u obradu zemlje (oranje, kopanje, uzgajanje stoke itd). Smještanje kotara, općine i mjesnog ureda bilo je sprovedeno u raznim kućama gdje je bilo prostora; u kući Mile Martić bio je smješten kotarski odbor, općina je bila smještena u kući Stanka i Bogdana Krnete. Tu su bili smješteni tužilaštvo i sud. Jedan dio milicije bio je smješten u kući Šegana, djelimično tu je bila smeštena i UDBA. Zapravo, nijedna ustanova nije bila kompletno smještena na jednom mjestu. Mara Štrbac iz Čučeva je vodila pomoć i raspodjelu hrane i robe siromašnim porodicama i imala u ovom poslu značajan uspjeh, pa je siromašnom življu njeno angažovanje bilo dragocjeno. Po oslobođenju Kistanja odmah je počelo formiranje raznih kulturnih djelatnosti. Organizovala su se kultrno-umjetnička društva pod pokroviteljstvom uglavnom članova SKOJ-a (Mišo Jelača, Malešević Nenad, Jakša Ćosić, Anka Živković, Ljuba Dubajić i još mnogi članovi porodice Dubajić, Nada Baljković i još puno mladića i djevojaka iz okolice - Boško Šarić, Marko Štrbac, Mirkić Štrbac i mnogi drugi…
Priredbe i razna predavanja su se najprije održavali u magacinu Budimira, a kasnije, kada je popravljena zgrada bivše Sokolane, u njoj. Tada se već zvala Narodni omladinski dom. Posjete omladine Kistanja i susjednih mjesta bile su obostrano dobro organizovane. Svako veče, na raskršću, igrala su se razna kola uz pjesmu do kasno u noć, a naročito kozaračko kolo i to je trajalo dugo vremena, svakog dana. Počele su sa radom i zadružne gostione, trgovine i ostale djelatnosti.

Rat se završio i život u Kistanjama je krenuo svojim normalnim tokom …

1949.g. Došla električna energija...
Električnu energiju dobilo mjesto Kistanje i zaseoci Mažibrade, Martići, Tauzi i Krnete.
29.01.1958.g. Kistanje dobilo razglasnu stanicu...
1962.g. Otvoren pogon ...
Otvoren pogon KISTAL (Kistanjski aluminijum) u adaptacionom prostoru starog trgovca Laze Šegana.
25.01.1962.g. Došao prvi voz u Kistanje iz Knina
01.06.1962.g. Otvorena slastičarna Jadran- Vlasnik: Kurtiši Ramadan-Miki...
1963.g. Asvaltirano Kistanje...
23.09.1964.g. Bogoslovija obnovila rad...
Bogoslovija u manastiru Krka obnovila rad ( osnovana 1615 godine ) i 1833 godine se preselila u Zadar.
27.07.1965.g. Otvorena nova Zdravstvena stanica, u narodu poznata kao "Ambulanta"...
.....
04.11.1965.g. Dobile nazive Kistanjske ulice...
Gornja i donja ulica: Jove Cvjetkovića
Put Mažibrada: Put Peše Mažibrade
Put željezničke stanice: Jove Martića
Raskršće: Trg Stanka Tišme - Nikice Popovića
 
29.05.1965.g. Proslava bogoslovije...
Proslava 300-godišnjice bogoslovije. Prisustovao Patrijarh German.
14.08.1966.g. Osnovan "Bukovački karavan"...
Izabran priređivački odbor Bukovačkog karavana. Prvi karavan održan 10.08.1967. godine
31.05.1968.g. Kistanje dobile javnu rasvjetu...
26.08.1968.g. Podignut vodotoranj...
31.08.1968.g. Otvoren kiosk "Vjesnik"...

16.09.1969.g. Osnovan NK "Bukovica".
 
14.11.1971.g. Savka Dabčević Kučar u   Kistanjama...
Predsjednik CK SKH posjetila Kistanje u sklopu proslave 30-godišnjice ustanka i otvaranja spomenika sa 2000 imena žrtava fašizma i palih boraca naroda Bukovice. 
 
08.11.1972.g. Izbio požar...
Oko 04.h ujutro izbio požar u stambenoj zgradi stare opštine u ul. Jove Martića 2.
25.05.1975.g. Bratimljenje Kistanja i Vodica
...
16.09.1976.g. Završena telefonska centrala...
Završeni radovi na automatskoj telefonskoj centrali, koja je puštena u pogon 01.10.1976 godine...
27.07.1976.g. Otvoren pogon Kninjanke..
Otvoren pogon Kninjanke, a 1980 u istom prostoru otvoren pogon "Jadran".
05.10.1976.g. Puštena u rad benzinska stanica...
 
19.12.1976.g. Asfaltiran put Oćestovo - Đevrske...
Pušten u promet asfaltni put Oćestovo - Đevrske.Izvođač radova "Hidroelektra" Zagreb.
29.01.1979.g. Utakmica Hajduk - Bukovica...
Održana prijateljska utakmica "Hajduk" Split - "Bukovica" Kistanje. Utakmica prekinuta kod rezultata 0:0 zbog nevremena (kiša i bura).

.....................
29.03.1979.g. Prvi aparat za espresso kavu nabavila krčma "Soko"...
 
08.1980.g. Počela gradnja tribina na stadionu NK "Bukovica"...
 
31.05.1981.g. Utakmica "Bukovica" - "Sloga"...
Odigrana utakmica "Bukovica" - "Sloga" Mravinci. Rezultat 1:1. Bukovica ušla u Hrvatsku Ligu.

u drugoj polovici 1981.g. Otvoren pogon TVIK-a - Tvornica struganih djelova...

U prvoj polovici sljedeće (1982.g.) godine završeno je sa upošljavanjem radnika iz općina Knin, Benkovac i Obrovac, njih ukupno 400.
Proizvodni program struganih djelova na mašinama u kistanjskoj tvornici (od preciznih šta stanu u oko do velikih dimenzija) završavao je u tvornicama širom ondašnje Jugoslavije: TELEOPTIK - Zemun, EI - Niš, ISKRA - Kranj, RUDI ČAJAVEC - Banja Luka, CIMOS i TOMOS - Koper u Sloveniji, a značajan izvoz ostvarivan je i u Rusiju i na ostala tržišta. TVIK je radnicima tada isplaćivao plaće preko tekućeg računa u Splitskoj banci, pa je nešto kasnije radi potreba radnika u Kistanjama otvorena ekspozitura Splitske banke.
12.02.1982.g. Utakmica "Bukovica" - "Osijek"...
Rezultat 4:1 za Osijek. Gol za Bukovicu dao Janko Lalić - Jane direktno iz kornera bivšem golmanu Crvene Zvezde Ratomiru Dujkoviću.

bukovica_osijek_1982.jpg
31.07.1982.g. Otvoren prvi kafić...
Otvoren prvi kafić "No1", u kući Nikice Opačića - otvorio ga Nikolić Janko.
01.10.1982.g. Splitska banka otvorila ekspozituru u Kistanjama...
 
17.12.1983.g. Otvorena farma koza...
U Čučevu otvorena farma koza, vlasništvo Poljoprivredne zadruge Kistanje.
02.05.1984.g. Savezna štafeta u Kistanjama...
Svečano i uz prigodan program u Kistanjama dočekana i ispraćena po prvi put Savezna štafeta. Tokom svečanosti, prvi pravi i veliki nastup imao kultni bend "Halo Bing". Postava na fotografiji i postava za pamćenje bila je: (s ljeva udesno) Dulac K, Ćimbo L, Mićo K, Lojz B i Stipe N. Nosioci štafete su na desnoj fotografiji.
 
15.08.1984.g. Otvoren kafe bar "Odisej" - Vlasnik: Nedeljko Perić...

25.01.1985.g. Proglašen Nacionalni park "Krka"...
Sabor SR Hrvatske donio zakon o proglašenju Nacionalnog parka "Krka".
06.03.1985.g. Otvoren kafić "Simona"...
 
10.07.1985.g. Prvi bazen...
Pušten u funkciju privatni bazen na placu Janka Bezbradice - Bengala.
20.03.1986.g. Počela gradnja motela...
Počeli su radovi na gradnji motela u Šušnjima - investitor Bjelić Mile.
05.08.1986.g. Koncert Lepe Brene...
Na stadionu NK "Bukovice" održala koncert Lepa Brena pred oko 5000 gledalaca.
 
19.08.1986.g. Otvorena u Robnoj kući prva samoposluga...
 
14.04.1987.g. Utopio se u Krci Gojko Mažibrada - Kipar...
 
08.07.1989.g. Pušten asfaltni put do manastira Krka...
Svečano pušten asfaltni put do manastira Krka u sklopu svečanosti "600 godina Kosovske bitke". Osvećena je nova zgrada Bogoslovije "Sveta Tri Jerarha" i bilo je prisutno oko 10000 ljudi.
Na stadionu "Bukovica" osnovano srpsko kulturno društvo "Zora".
27.07.1989.g. Otvorena nova zgrada Osnovne škole...
Svečano je otvorena nova zgrada osnovne škole. Vrpcu je presjekao Dr. Anđelko Runjić, predsjednik sabora SR Hrvatske.
21.07.1990.g. Organizovan Bukovački karavan - smotra folklornog stvaralaštva...
 

http://youtu.be/i8fl3rCSqyU

 
1990-1995.g. Ratne godine

15.04.1991.g. Završen popis stanovništva...
Po popisu Kistanje broji 2040 stanovnika, od toga u mjestu 770, uključujući Martiće, Tauze i Mažibrade.
U mjesnoj zajednici ima 535 domaćinstava, od toga u mjestu 219.
05.08.1995.g. Napuštene Kistanje...
Pod pritiskom napada HV stanovništvo u najvećem broju napustilo Kistanje i zajedno u koloni krenulo prema Srbiji. Kistanje su ostale avetinjski puste.
tokom 08.1995.g.
Kistanje kakvih se sjećamo nestale u dimu i samo u srcima Kistanjaca ostale iste.

.....

acotrina_kuca_2.jpga aaaspomenik.jpg aa skola_jovo_martic_2.jpg

2007.g. Obnova još uvijek traje...

2008.g. Obilježeno 600 godina Kistanja...

2010.g. U sklopu proslave Preobraženja održana manifestacija "Odavde do sjećanja"
 
 
mojekistanje.net



____________________________________________________________________________________________




Krajinaforce sadrzaj: O nama, Dokumenti, Filmovi, Spiskovi, Mediji o KF, Glavna, Kontakt


Vijesti iz medija:
RTS, Politika, Vecernje Novosti, Tanjug, Glas Javnosti, Glas Srpske, Feral Tribune, B92, Veritas




Krajinaforce ne podrzava nikakvo iznosenje nicijih licnih podataka kao niti vredjanje bilo koga od posjetitelja. Svaki post koji nije u skladu sa prethodno
navedenim bice obrisan. Krajinaforce zadrzava pravo da bez najave ili prethodnog obrazlozenja obrise ili edituje postove za koje urednici sajta
ustanove da nisu u skladu sa normama, ciljevima i razlozima postojanja naseg i vaseg sajta. Na diskusijama ne vodite "licne ratove".
Na sajtu nije dozvoljeno reklamirati druge forume i sajtove bez dozvole administracije.
Mole se posjetioci ako primjete da neki post nije u skladu sa ovim pravilima da skrenu paznju urednicima na isti.
Ako prenosite neku vijest iz drugih medija obavezno navedite ime medija iz kojeg ste preuzeli vijest i datum kad je objavljena.


Krajinaforce ­­© All rights reserved. Best viewed using 1024 x 768 or higher resolution.