Sign in to follow this  
Rada

Ne dirajte moju ruševinu!

Recommended Posts

Ne dirajte moju ruševinu!

57943787.jpg

Poznati zadarski ugostitelj Savo Kovačević smatra da je cilj uklanjanja ruševina zatiranje posljednjeg dokaza da su Srbi ikada živjeli u Zadru i okolici. S njim se slaže Đoko Šuša, nekada zadarski a danas novosadski građevinar: "Rekao sam svojima: kada umrem, radite što hoćete, ali onu ruševinu ne dirajte i onu zemlju ne prodajite".

Grad Zadar počeo je uklanjati ruševine osamdesetak objekata koji se u službenim dokumentima najčešće zovu "ratnim ruševinama", iako se uglavnom radi o bivšim obiteljskim kućama zadarskih Srba. Uz dozvolu vlasnika, do sada su uklonjena dva objekta. Zasigurno će se naći još ljudi koji neće imati ništa protiv da im se zemljišta očiste od ostataka nekadašnjih domova, kako je prije gotovo godinu dana uprava grada i najavila, a o čemu su "Novosti" već pisale. Međutim, nisu rijetki ni oni koji ovakvu odluku gradskog poglavarstva, na čelu s gradonačelnikom Zadra Zvonimirom Vrančićem, smatraju skandaloznom.

- Cilj uklanjanja ruševina naših kuća, koje su minirane i opljačkane devedesetih, jest da se s tih prostora ukloni i posljednji dokaz da su Srbi tamo živjeli. Kao da nas nikada nije tamo bilo, a naše su obitelji na prostorima oko Zadra živjele stoljećima - komentirao je informaciju o skorom uklanjanju ruševina svoga doma i restorana nekada poznati zadarski ugostitelj Savo Kovačević. Priču o protjerivanju zadarskih obitelji Kovačević i Šuša i miniranju njihovih domova "Novosti" su donijele u siječnju, kada je vijest o uklanjanju ruševina bila još svježa.

Đoko Šuša, nekada zadarski a danas novosadski građevinar, posebno emotivno proživljava ovu situaciju:

- Još uvijek ne vjerujem da netko u pravnoj državi može tako nešto raditi. Ako je privatno vlasništvo nepovredivo, otkud pravo gradonačelniku da uklanja ruševine moje kuće? Ne želim obnovu. Ako su već ukinuli moje pravo na odštetu, onda neka ostave stanje ovako kakvo je sada. Neka svi vide kako smo prošli i što su nam uradili "nepoznati počinitelji"!

I danas dobro žive, ali...

Za vrijeme Jugoslavije, Šuše su bili bogata obitelj. Imali su bagere, kamione, strojeve svih vrsta, koji su radili po cijeloj zemlji. Vjerojatno su i zbog toga, ali i zbog ogromnog stambenog kompleksa, što je kod nekih očito budilo neke druge komplekse, mnogima bili trn u oku. Za vrijeme kolektivnog nacionalističkog ludila, koje je Zadar zahvatilo devedesetih, našli su se na udaru, skupa sa stotinama drugih sugrađana. Duh tog vremena najbolje ocrtava poznati događaj od 2. svibnja 1991, kada je razularena rulja poharala zadarski poluotok i porazbijala na desetke kioska, radnji, kafića, restorana i drugih objekata u vlasništvu tvrtki iz Srbije i Zadrana srpske nacionalnosti.

Tog ljeta pritisci, prijetnje i napadi na članove obitelji Šuša bili su svakodnevni. Kulminacija se zbila 21. kolovoza, kada su im zapucali po kući. Uskoro je odjeknula eksplozija, koju su ukućani čudom preživjeli. No, napadači su uspjeli u svom naumu, jer su Šuše ujutro sjeli u automobil i zauvijek otišli. Onima kojima se gadilo živjeti s njima, nije se gadilo, u tjednima koji su uslijedili, sustavno pljačkati kuću. Svaki komad posuđa, namještaja, svaka daska, pločica, utikač, sve što se moglo istrgnuti, oteti i ukrasti, vrijedni "osloboditelji" nisu poštedjeli.

- Teško mi je govoriti o tome kako doživljavam sve što se dogodilo i sve što nam se događa. Mi smo situirani ljudi. I danas u Srbiji, kao nekada u Zadru, imamo firmu, još veću. Zapošljavamo puno ljudi, dobro radimo i dobro živimo, ovo nije pitanje novca. Što da vam kažem? Svaki put kada sanjam, ali baš svaki put sanjam svoju kuću. Ne sanjam je ovakvu kakva je danas, nego onakvu kakva je bila. A bila je lipa moja kuća. I velika. Imala je 1.800 kvadrata i mali bazen. Za dicu. Pola meni, a pola pokojnom bratu. I sada vi mene pitate kako mi je?! Nikako mi je! - govori Đoko Šuša, dok mu glas podrhtava.

- Rekao sam svojima: kada umrem, radite što hoćete, ali onu ruševinu ne dirajte i onu zemlju ne prodajite. Ono mora ostati naše, pa makar bili i kruha gladni!

Mnogi neće razumjeti ovakav stav. Mnogi neće shvatiti otkuda pravo obitelji Šuša da odbije ponuđenu obnovu, a ponuđeno im je osamdesetak umjesto nekadašnjih 1.800 kvadrata. Međutim, ove je ljude teško prevariti, pogotovo na način na koji to pokušava zadarsko poglavarstvo. Kod njih priča o glodavcima ne prolazi.

"Ovo nije akcija koja je usmjerena protiv bilo koga, pogotovo ne protiv naših sugrađana srpske nacionalnosti. Mi ne dijelimo kuće po nacionalnosti, jer nacionalnost vlasnika ruševine nije bila kriterij koji nas je ponukao na akciju. Cilj ove akcije je zaštita javnog zdravstva i zdravlja građana Zadra. Stručnjaci su procijenili koje su ruševine potencijalno opasne za zdravlje ljudi i one će biti uklonjene i to temeljem zakona o vlasništvu, čiji nam je članak broj 32 omogućio ovu odluku. Iako je riječ o privatnom vlasništvu, ova je akcija potpuno zakonita", riječi su Ivane Dadić, glasnogovornice u zadarskom poglavarstvu, koja kaže kako su kuće, prema tvrdnjama eksperata, legla raznih glodavaca i pune zmija te kao takve izuzetno opasne.

Neuzvraćena ljubav prema domovini

Vaš je reporter prije nekoliko dana obišao obje kuće, onu Save Kovačevića i onu Đoke Šuše. Valjda zato što je po pitanju zmija i glodavaca totalni amater, nije uočio ništa osim gušterice u kući Save Kovačevića, koja je iskočila iz udžbenika engleskog jezika, jedne od rijetkih stvari koje su preživjele pljačku. Osim toga, ispred njegovog bivšeg restorana danas je pečenjara! Čovjek godinama prodaje piliće, očito nesvjestan da radi na izvoru zaraze. Kako je moguće da je, pored ostataka restorana koji su proglašeni leglom zaraze, godinama uredno produžavao dozvolu za rad? Kako nikome iz famoznih sanitarnih službi nije palo na pamet zabraniti mu djelatnost? Uostalom, ako je u Zadru osamdeset mjesta na kojima se legu zmije i glodavci, molimo odgovor na pitanje koliko je u ova dva desetljeća bilo ugriza ili napada pacova, zmija i sl.? Odgovora nema, umjesto njih tu je fraza o zaštiti zdravlja. O zaštiti zdravog razuma, koji upozorava na to da se radi o najobičnijoj prevari, ni riječi.

Dok čeka odgovore sanitarnih inspektora, Kovačević sanjari. Prisjeća se lijepih trenutaka u svom restoranu, koji je otvorio 1968. Kada priča o poslu, zaboravi na sve muke.

- Malo prije napada na nas, negdje u proljeće 1991, obnovio sam kuhinju. I sada me prozivaju da sam četnik! U mom dosjeu nema niti jednog prekršaja, radio sam desetljećima, pekao sam više jagnjetine dnevno nego što je danas peče cijeli Zadar! Da sam znao što slijedi, zašto bih kupovao novu kuhinju? Nove aparate nisam stigao ni upaliti, a sada kažu da sam organizirao pobunu. A ja i danas plačem za svojim restoranom i za svojim Zadrom. Ja sam ovdje u Srbiji izbjeglica. Tu sam išao na zanat i sanjao povratak svaki dan. Ja san dite sa sela, iz Zagore. I danas sanjan moju Zrmanju, moje selo. Hrvatska je moja domovina i ja je volin najviše na svitu, ali ono što se meni dogodilo najobičniji je državni teror.

Kovačević se tjednima opirao protjerivanju. Čak i kada je shvatio da ga policija neće zaštititi, dapače, da mu osobe u uniformi policije i vojske pucaju po kući i postavljaju eksploziv, pokušao je ostati.

- Pita me policajac na koga sumnjam, a kada sam mu kazao da sam vidio ljude u njegovoj uniformi da mi pucaju po kući, ušutio je. Oni mene nisu vidjeli, ali ja njih jesam. Bilo je to 28. kolovoza 1991. Inspektori na uviđaju pravili su se ludi, provocirali su me, tvrdili da je riječ o ratnoj šteti. Kada sam ih upitao odakle je došla granata, jer je bilo nemoguće da granata pogodi to mjesto gdje je bio postavljen eksploziv, prestali su. Međutim, onda je došla i ta noć kada su mi u kuću upala dvadesetorica. Naoružani i uniformirani, odmah su mi udarili ženu, mene su zgazili, bio sam sav plav. Nakon toga, konačno sam se predao i pobjegao.

Sve se odvijalo po uhodanoj proceduri

Najtužniji dan u životu Save Kovačevića bio je 15. ožujak 1992. Tada su mu prijatelji javili da mu je kuća minirana. Potpuno je uništen restoran, a nevjerojatno velika količina eksploziva odvalila je dobar dio trokatnice Kovačevićevih. Gradske tvrtke tada su, umjesto tjeranja zmija i glodavaca, sudjelovale u tjeranju Srba, svojih susjeda i sugrađana.

- Sve se odvijalo po uhodanoj proceduri. Najprije policija blokira cestu. Onda dođu mineri. Redovno je bila riječ o obučenim ljudima, jer na susjednim kućama nije bilo veće štete. Iza eksplozije dolaze bageri i drugi strojevi, kao i vozila u vlasništvu nekog javnog poduzeća. Oni bi očistili cestu i okolicu i život je mogao ići dalje - kaže Kovačević.

Odbijen im je zahtjev za obnovu, jer su tužili Hrvatsku tražeći odštetu. Kao što je poznato, na inicijativu Vladimira Šeksa promijenjen je zakon koji je predviđao odštetu za slučajeve poput opisanih, tako da je njihova tužba postala besmislena i mogli su dobiti obnovu. Mogli su, ali do danas nisu.

Saša Kosanović

Foto: Jovica Drobnjak

SPC EPARHIJA DALMATINSKA

Share this post


Link to post

Unistili su nase male privrednike 1991. jer su zeleli prvo oni da se dokopaju tog bogatstva, a drugo, da time Srbe oteraju sa tog porducija... Sto kaze, ogranizovan drzavni teror ne samo u Zadru, vec svim opstinama SRH gde god je bilo vise od 10% Srba u tim opstinama.

Share this post


Link to post
Unistili su nase male privrednike 1991. jer su zeleli prvo oni da se dokopaju tog bogatstva, a drugo, da time Srbe oteraju sa tog porducija... Sto kaze, ogranizovan drzavni teror ne samo u Zadru, vec svim opstinama SRH gde god je bilo vise od 10% Srba u tim opstinama.

Scenario koji pomalo podseća na Nemačku 1939.g.

Share this post


Link to post

Na temu uklanjanja srpskih kuca u Zadru,ali i cjeloj Hrvatskoj vodi se ovih dana zestoka medijska rasprava u medijima.

Sustina price jeste u nelegalnom i nelegitimnom pokusaju uklanjanja srpskih kuca,toboze zbog opasnosti po javno zdravlje gradjana Hrvatske.

Jedini nacin da sacuvamo NASE i sprecimo realizaciju ZADNJE FAZE ETNICKOG CISCENJA SRBA U ZADRU

zato pozivam sve Vas koje muci ista ili slicna muka da nam se pridruzite u formiranju udruzenja za zastitu nase imovine U zadru i hrvatskoj

Share this post


Link to post

Za "Složnu braću" država nam nudi sedam puta manji objekt

Piše: Vanja Mirčeta

16.08.2010.

Dodaj u omiljene članke Pošalji prijatelju Print Komentiraj

Sva ta priča i pozivanje na zakonske članke kako se sve čini sa svrhom zaštite ljudskog zdravlja i sprječavanja zaraze su priče za malu djecu. Pa u kiosku ispred "Složne braće" se već 11 godina peku pilići, od 1999. godine. Neka navedu i jedan primjer da se netko tu otrovao ili stradao, kaže Kovačević

Foto: Vedran SITNICA

Nekadašnja "Složna braća" stoje u ruševinama već 20 godina

Tema vezana uz čišćenje ruševina nekretnina iz Domovinskog rata pretežito u vlasništvu pripadnika srpske nacionalnosti ponovno je aktualizirana prije 15-ak dana kada je Grad Zadar, odnosno tvrtka Lavčević u njegovo ime započela sa uklanjanjem dvaju od 80-ak predviđenih objekata za čišćenje, jednog u Molatskoj, za kojeg nisu imali potrebnu suglasnost vlasnika, a drugog u Novigradskoj ulici.

Naime, nakon prošlotjedne emisije Hrvatska uživo u kojoj su o ovoj problematici dosta burno raspravljali potpredsjednik Vlade Slobodan Uzelac, koji je tvrdio kako Grad Zadar nema ovlasti intervenirati u privatno vlasništvo i zadarski dogradonačelnik Dražen Grgurović, koji je pravo dokazivao pozivajući se na čl. 32 st. 3 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, uklanjanje ruševina miniranih srpskih kuća u Zadru zaplelo je i odnose u Vladi. Nedoumicu oko toga je li za navedeni problem nadležno Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja ili graditeljstva ili Ministarstvo pravosuđa riješio je vladin Ured za ljudska prava koji je od Grada Zadra zatražio da se čišćenje ruševina obavlja isključivo na temelju pisane suglasnosti vlasnika nekretnine.

Za sada se, kako doznajemo od Dražena Grgurovića, dogradonačelnika Grada Zadra, poglavarstvo pridržava navedenog naputka te nastavljaju sa čišćenjem samo objekata za koje su ishodili potrebne suglasnosti vlasnika.

U međuvremenu u našu redakciju javio se i Gavrilo Kovačević, sin Save Kovačevića, nekada jednog od najpoznatijih ugostitelja na našem području i vlasnika restorana "Složna braća", koji je srušen u Domovinskom ratu skupa sa obiteljskom kućom u sklopu koje se nalazio. Kovačević je ogorčen situacijom u kojoj kako kaže, građanima srpske nacionalnosti nije ostavljena nikakva mogućnost da iskoriste bilo kakav pravni lijek da rušenja, odnosno čišćenja ruševina, bez suglasnosti spriječe.

- Dražen Grgurović tumači zakone onako kako njemu odgovara. Naša kuća je rušena u dva navrata, 1991. i 1992. godine, a tada su podnijete i kaznene prijave protiv nepoznatih počinitelja. No, pitam se što je napravljeno po tim kaznenim prijavama, a pritom mislim na sve te ruševine koje se sada čiste ili namjeravaju čistiti. Nije Zadar pretjerano veliki grad da se nije moglo saznati tko je te građevine rušio. Grgurović se ne ponaša u skladu s činjenicom da je za taj objekt restorana "Složna braća", postupak za naknadu štete protiv Croatia osiguranja i Republike Hrvatske u tijeku i trenutno se nalazi pred Europskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu, te da se zapravo dokazni materijal, odnosno stanje kakvo je, ne može uklanjati. Po zahtjevu za obnovom kuće koji smo podnijeli dva puta, 1999. i 2001. godine, ništa nije rješavano. Njihovo je opravdanje da ne možemo dobiti i obnovu i naknadu štete. Na inicijativu Vladimira Šeksa ukinut je i čl. 180 Zakona o obveznim odnosima koji je regulirao upravo taj problem po kojem je RH dužna kao društveno-politička organizacija nadoknaditi štetu uzrokovanu terorističkim aktima i to je ključ priče. Sedam godina poslije toga, 2003. donosi se Zakon o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija gdje stoji da jedino u slučaju da nam je netko poginuo prilikom miniranja kuće imamo pravo na naknadu štete, a ako nije onda imamo pravo na obnovu prema Zakonu o obnovi po principu 35 plus 10 metara četvornih za svakog sljedećeg člana obitelji. To su apsurdne situacije, ističe Kovačević.

Kovačević je posebno razočaran činjenicom što se Grad Zadar u ovom projektu čišćenja ruševina poziva na čl.32 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima koji kaže: "Kad je radi zaštite interesa i sigurnosti države, prirode, spomenika, kulture, ljudskog okoliša ili zdravlja ljudi određeno da je vlasnik na temelju zakona dužan nešto poduzeti glede vlastite stvari, a njega se na to ne može prisiliti, poglavarstvo jedinica lokalne samouprave je ovlašteno uspostaviti privremeno upravljanje tom stvaraju primjenjujući na odgovarajući način

IZVOR ZADARSKI LIST 16.08.2010.

Share this post


Link to post

VLADE I ZADARSKIH VLASTI ZBOG UKLANJANJA RUŠEVINA MINIRANIH SRPSKIH KUĆA

Grad Zadar uzurpira privatne posjede

Vlada nije dobro informirana, Zakon nam je dao pravo uklanjati ruševine i bez suglasnosti vlasnika, odgovaraju iz zadarske gradske uprave

ZADAR Uklanjanje ruševina miniranih srpskih kuća u Zadru prometnulo se u svađu gradske uprave i Vlade nakon što je Vlada ustvrdila da Grad Zadar nema ovlasti intervenirati u privatni posjed, a Grad odgovorio kako to nije točno.

Zadarska je gradska uprava u lipnju odlučila početi uklanjati ruševine srpskih kuća miniranih tijekom rata, te nekoliko ruševina iz Drugoga svjetskog rata. Objasnili su da to čine jer je zadarski Zavod za javno zdravstvo procijenio kako su ruševine opasne za zdravlje. U takvim SUKOB slučajevima, tvrde u gradskoj upravi, Zakon o vlasništvu i lokalnoj upravi dopušta da intervenira u privatni posjed. Prema riječima zadarskoga dogradonačelnika Dražena Grgurevića, dosad su uklonjene ruševine četiri kuće, među kojima i jedna za čije rušenje vlasnik nije dao dopuštenje. Riječ je o kući Dane Ivaneža u Molatskoj 85. On živi u Australiji, a za rušenje je saznao tek 29. srpnja, kada je doputovao u Zadar i šokirao se vidjevši da gradski bageri rade na njegovu zemljištu.

Potpredsjednik vlade Slobodan Uzelac izjavio je našem listu kako je taj posao protuzakonit. »Grad Zadar ima ovlasti samo na javnim površinama, a ne i na privatnim. Odluku o eventualnom ulasku u privatni posjed mogu donijeti samo državne inspekcije, a nikako lokalna uprava. Tražio sam da se uklanjanje ruševina prekine, tim više jer još traju kriminalističke istrage i potraga za počiniteljima tih rušenja, pa njihovo uklanjanje znači zatiranje tragova«, izjavio je Uzelac našem listu.

»Potpredsjednik vlade nije dobro informiran i unosi uznemirujuće tonove u javnost«, kazao nam je dogradonačelnik Grgurović. »Zakon nam je dao pravo uklanjati ruševine i bez suglasnosti vlasnika«, ustvrdio je, dodajući ipak kako će gradska uprava nastojati dobiti odobrenja svih vlasnika za uklanjanje ruševina. Problem će, međutim, vrlo vjerojatno eskalirati, jer je priličan broj vlasnika miniranih kuća najavio da ne kani odobriti uklanjanje onoga što im je srušeno mimo svakog razumnog razloga.

Boris PAVELIĆ

NOVI LIST,07.08.2010

Share this post


Link to post

BRIGA ZA NARODNO ZDRAVLJE KAO OPRAVDANJE ZA CINIZAM

Nema tragova - nema zločina!

Zadarska gradska uprava tvrdi da zakon dopušta da, u slučaju zdravstvene opasnosti intervenira i u privatno vlasništvo

Boris Pavelić

Ja nisam štakor. Nisam glodavac. Čovjek sam. I nemam se čega stidjeti - govori Devis Šuša stojeći usred goleme spaljene ruševine uz Jadransku magistralu nedaleko središta Zadra. Nekad je to bila luksuzna vila dviju obitelji: njegova oca i strica. U noći s 23. na 24. kolovoza 1991., dok je obitelj u njoj spavala, »nepoznati« ljudi u maskirnim odorama pucali su na kuću. Sutradan, u dvorištu je netko ustrijelio omiljenoga obiteljskog psa, boksera. »Pobit će vas, upozorili su nas prijatelji«.

Ne dam da ruše

I Šuše su odselili odselili u Njemačku, gdje su godinama dobro zarađivali, ulažući novac u unosan posao s bagerima i vađenjem kamena na zadarskome području. Otkad su otišli, kuća je do duboko u 1992. u nekoliko navrata paljena i minirana. Devisov otac vratio se 1997., i doživio moždani udar vidjevši što mu je ostalo od doma. Nedavno, grad Zadar njegovu je kuću – zajedno s još šezdesetak miniranih srpskih kuća – proglasio »leglom štakora i glodavaca«, te odlučio očistiti njezine ruševine. »Ne dam. Neka stoji. Vratit ću se u Zadar. Oca sam pokopao ovdje, punca u Islamu Grčkom, otud mi je supruga. Ovo je moja zemlja. Evo pasoš, evo vozačka, evo osobna. Mislite da bih se vozio Zadrom s novosadskim tablicama da smo devedesetprve vješali srpske zastave? Nisam četnik. Neka se već jednom nauče da nisu svi Srbi četnici. Normalan sam čovjek, obrazovan sam, pošten. Ali da moje ruševine ruše – e, to ne dam. Ovo je bila moja soba, ovo naša kuhinja. Ovdje mi je mater ručak kuhala. Ove je zidove moj otac svojim rukama gradio. Ove sam rupe za karniše sam bušio. Ne rušite. Ne dam. 'Ne lomite mi bagreme', pjeva pjesnik kojemu sam danas susjed, u dahu govori Šuša, a oči mu se crvene. Sad živi između Zadra, Novog sada i Njemačke. U poslu je naslijedio oca i uspio, ali i danas pamti da im je jed

Grad Zadar krši Ustav

Uklanjanje ruševina kršenje je odredbe hrvatskog ustava o nepovredivome pravu na privatno vlasništvo, izjavio je za naš list Zoran Pusić, predsjednik Građanskog odbora za ljudska prava (GOLJP). Nitko u Hrvatskoj ne zna točno koliko je srpskih kuća minirano na područjima koja nisu bila zahvaćena ratom, kaže Pusić, »ali brojke su zasigurno četveroznamenkaste«. »Na području Bjelovara minirano je oko osamsto kuća, a čini mi se da je to područje bilo manje pogođeno nego zadarsko, ili ono oko Karlobaga, gdje je uglednome proljećaru, odvjetniku i borcu za ljudska prava Slobodanu Budaku minirana vikendica«, podsjetio nas je Pusić. »Nemam ništa protiv da Zadar raščisti te ruševine, ali neka najprije ljudima plate za ono što im je srušeno. Nisu to ljudi sami srušili. Gradska uprava, rekao bih, najbolje zna tko je to učinio, pa bi zajedno s državom oštećenima trebala refundirati štetu«, rekao je Pusić.

Potpredsjednik vlade Slobodan Uzelac zatražio je pak da se zaustavi bezakonje i zaštite ljudi ako im je ugroženo zdravlje, ali i oni kojima se prava krše već dva desetljeća, a nikako da saznamo tko ih to krši. »Ako Zadar želi riješiti problem, prvo bi mu moralo biti stalo da se sazna istina tko je te kuće srušio. Vlasnici tvrde da su to radile vlasti. Neka se problem tako riješi, a ne da počistimo tragove divljanja i kažemo da smo riješili problem, jer ga više ne vidimo. To je cinično. Zadarske vlasti ovim činom pokušavaju dodatno kršiti ljudska prava«, kazao je Uzelac za naš list, dodajući kako ne protestira »zato da bi stao na bilo čiju stranu, nego da pomogne u uređenju Hrvatske kao pravne države«.

an bager, od svih opljačkanih koje su ostavili, u Poličniku, kod čovjeka kojeg pozna.

Pripovijest o kući Šušinih samo je jedna od pripovijesti o oko 470 srpskih kuća koje su, prema izjavi člana zadarske Komisije za popis srušenih kuća Josipa Klobučara, od 1990. do 1992. srušene, minirane i opljačkane u užem dijelu Zadra. A kad ruševine dugo stoje, ljudi se naviknu. Tako se danas čini posve normalnim da u ulici Franka Lisice, prijeratnoj Benkovačkoj, nabasate na zastrašujuću ruševinu višekatnice od koje je u punoj visini ostao samo jedan ugao; sve ostalo mina je naslagala u jedvu veliku betonsku, paklenu pitu. To je prijeratni restoran »Složna braća« zadarskoga poduzetnika Save Kovačevića, koji danas živi u Zemunu. I njegova je kuća jedna od šezdesetak srpskih ruševina dospjelih na gradski popis koje je grad – premda je riječ o privatnoj imovini – odlučio očistiti. »O vlastitome trošku, premda bismo prema zakonu čišćenje mogli naplatiti od vlasnika«, objašnjavaju u gradskoj upravi, uvjereni da to zvuči humano. Većini vlasnika, međutim, zvuči cinično, i ne kane dati dopuštenje za rušenje. Savo Kovačević, koji je tužio državu i s tužbom dospio sve do Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu, još je 2003. pisao Ministarstvu za javne radove, obnovu i graditeljstvo, zahtijevajući objašnjenje tadašnjih namjera o čišćenju, koje je neuspješno pokrenuo tadašnji ministar Radimir Čačić. »11. travnja 2003. dobio sam pisani odgovor u kojem je precizno navedeno da se objekt može i smije ukloniti ukoliko vlasnik objekta dostavi pisanu i sudski ovjerenu suglasnost«, kazao je Kovačević našem listu. I nepokolebljivo dodao: »Nikada nisam niti ću bilo kome dostaviti takvu pisanu i ovjerenu suglasnost«.

Bezumlje

Ali neće ga, čini se, nitko ništa ni pitati. Zadarska gradska uprava tvrdi da zakon lokalnoj vlasti dopušta da, u slučaju zdravstvene opasnosti za stanovništvo, intervenira i u privatno vlasništvo. Prema objašnjenju koje nam je dala glasnogovornica zadarske gradske uprave Ivana Dadić, zakonsko je uporište članak 32. Zakona o vlasništvu. Kovačević, međutim, upozorava na nelogičnost tvrdnje da je njegova ruševina opasna po narodno zdravlje. »Tik do nje, na istoj adresi, 1999. godine sam hrvatskome branitelju dopustio da bez naknade peče i prodaje piliće. Drugim riječima, na tome mjestu građani Zadra kupuju hranu, a nadležni tvrde da je opasno za zdravlje građana Zadra. Da nije žalosno, bilo bi smiješno«. Grad Zadar, čini se, počeo je ono što u ostatku zemlje tek ima početi: konačno brisanje onih čije su kuće – i egzistencije – 1991. minama izbrisani. Da se zaboravi da su bili ovdje, i da je nad njima počinjen nedopustiv, bezuman, posve nepotreban zločin.

novi list 07.08.2010

Share this post


Link to post
Scenario koji pomalo podseća na Nemačku 1939.g.

Да, али ту постоји озбиљна разлика. Немци су 1939. године желели да се реше јеврејског јарма (пошто су их преко економије направили робовима), а Хрвати су желели истребљење Срба и Православља 1991. Шта више однос власти и управљања 1939. у Немачкој, и 1991. у СР Хрватској није исти. Постоје ту кажем велике разлике... али то је онда нека друга тема.

Share this post


Link to post
"chule80":

Да, али ту постоји озбиљна разлика. Немци су 1939. године желели да се реше јеврејског јарма (пошто су их преко економије направили робовима), ...

Jevreji su bili vredan narod,i sami su svojom medusobnom slogom postigli ono sto su imali.Njemci su bili zavidni kao Hrvati pitajuci se stalno kako da ovi drugi imaju vise,i tako se stvarala mrznja.tako su i na baniji govorili.Zvali su nas "trofazni"i pitali se kako da trofazni imaju vise od nas.Ali niko se nije ni usudio reci:pa oni su vredni i imaju i sunke i kobasice i svega.

Share this post


Link to post
Jevreji su bili vredan narod,i sami su svojom medusobnom slogom postigli ono sto su imali.Njemci su bili zavidni kao Hrvati pitajuci se stalno kako da ovi drugi imaju vise,i tako se stvarala mrznja.tako su i na baniji govorili.Zvali su nas "trofazni"i pitali se kako da trofazni imaju vise od nas.Ali niko se nije ni usudio reci:pa oni su vredni i imaju i sunke i kobasice i svega.

Нисам баш сигуран да познајеш 100% проблематику Немаца и Јевреја из 30-их година прошлог века.

Јер, дешавало се да од 10 судија уставног суда 7 буде Јевреја. Затим, још важније, Јеврејски лоби је почео да контролише проток новца у Немачкој, оно што већ деценијама, па и вековима раде у САД, Канади, Британији, и другим западним земљама. Шта више, преко тадашњих новина, медија, почели су да промовишу хомосексуалност, блуд, и све они што разара основну ћелију друштва - породицу.

Е па видиш, драга матијевчанка, то Срби нису радили у Хрватској никада! Ни пре 20 година, ни пре 200 година, никада!

Share this post


Link to post

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

Loading...
Sign in to follow this