Sign in to follow this  
miro10

Srpsko pitanje u RH

Recommended Posts

Prošli su tjedan u Hrvatskom državnom arhivu predstavljene nove knjige dokumenata koje kontinuirano izdaje Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata. Jedan od predstavljača bio je hrvatski sociolog prof. dr. Ozren Žunec s Odsjeka za sociologiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Njegova dvosveščana knjiga „Goli život. Socijetalne dimenzije pobune Srba u Hrvatskoj“, izašla 2006. i 2007. godine, jedna je od ključnih za razumijevanje agresije i pobune. Cilj je studije opisati socijalnu konstrukciju zbilje pobunjenih Srba koja je dovela do sukoba, kao i utvrditi dimenzije i posljedice sukoba. Žunec se koristio raznovrsnim izvorima: od transkripata s haških suđenja, sjećanja protagonista, intervjua do dokumentarnih, pa i igranih filmova. Znatan dio knjige posvetio je stvaranju projekta srpskih elita “Svi Srbi u jednoj državi”, a čiji je izvoz utjecao i na pobunu Srba u nekim hrvatskim regijama sa znatnijim udjelom srpskog stanovništva.

Na spomenutom predstavljanju Žunec je progovorio upravo o problematici Srba u Hrvatskoj. Kako je njegovo izlaganje ostalo posve nezapaženo, ovdje ga prenosim u cijelosti:

„Raduje me i počašćen sam da ponovno mogu biti sudionikom još jednog predstavljanja rezultata rada Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata. Svake se godine u ovo doba sastajemo na ovom mjestu kako bismo prezentirali i ocijenili prinos ove institucije i sa zadovoljstvom mogu ustvrditi da iz godine u godinu svjedočimo predanom, upornom i iznad svega sustavnom radu i važnim uradcima. Premda može izgledati da je izdavanje dokumenata jedan manje ili više rutinski, pače mehanički i uglavnom neautorski posao, izdavanje dokumenata koji neposredno svjedoče o tome što se u Domovinskom ratu događalo nastaje na planu jedne šire koncepcije shvaćanja odgovornosti historiografije u sadašnjem i budućem političkom životu nacije. Izdavanje dokumenata, a to osobito važi za one koji su nastali na srpskoj strani u pripremi i tijekom rata, predstavlja metodologijski najpogodniji način da se pokuša razumjeti i objasniti što se zapravo i u cjelini dogodilo. Naime, razumijevanje onoga što se dogodilo neophodno uključuje i ulaženje u mentalni sklop i način mišljenja i jedne i druge strane, pri čemu je upravo shvaćanje onoga Drugoga najteže i najzahtjevnije. Za to smo uglavnom nepripremljeni te vrlo često o Drugome mislimo isključivo temeljem vlastitih predstava i već pretpostavljenih stavova, pri čemu nam ne samo izmiče razumijevanje logičkog sklopa pozicije Drugoga, nego nam neshvatljivim ostaju i njegovi motivi. Kad bi se bez razumijevanja Drugoga danas govorilo o uzrocima, okolnostima i tijeku oružane pobune dijela srpskog stanovništva u Hrvatskoj, onda bismo ostali nijemi pred očitom apsurdnošću i destruktivnošću tog pokreta i poduhvata koji je strašne i vjerojatno nenadoknadive gubitke i štete nanio upravo samoj srpskoj nacionalnoj zajednici u Hrvatskoj. Kako razumjeti činjenicu da se dio srpskog stanovništva koji u Hrvatskoj živi generacijama okrenuo protiv svojih sugrađana i odazvao se zovu nacionalističkog projekta iz Beograda, središta moći za koje je bilo jasno da Srbe u Hrvatskoj smatra pijunima i topovskim mesom i za koje, što se na kraju i praktično potvrdilo, neće učiniti ništa nego će ih prepustiti sudbini koju je srbijanska politika pokrenula i zakuhala? Kako razumjeti to što su Srbi u Hrvatskoj, premda su imali primjera da je suradnja hrvatskih Srba i Hrvata davala obostrano korisne rezultate – dovoljno je spomenuti Hrvatsko-srpsku i Seljačko demokratsku koaliciju, Zagrebačke punktacije i Narodnooslobodilačku borbu – ipak odabrali konfrontacijske predstave te su 1990. godine u odnosima s Hrvatima kao referencijalni okvir odabrali prvenstveno iskustva iz vremena Nezavisne Države Hrvatske te ih generalizirali u stav o perenijalnom ratu Hrvata protiv Srba, pri čemu je rat devedesetih bio samo jedna od njegovih instancija? Kako razumjeti da je srbijanska politika koju su predstavljali daleki, strani i spram stvarnih problema prečanskih Srba uglavnom ravnodušni političari bili prihvatljiviji od susjeda Hrvata s kojima se živjelo decenijama i dijelilo zajedničku sudbinu? Kako je srbijanskoj politici uspjelo pridobiti i mobilizirati stotine tisuća hrvatskih Srba na liniji politike konfrontacije s Hrvatima kad se, s obzirom na okolnosti, mogla predvidjeti, a i predviđalo se, da će to završiti samo katastrofom srpske nacionalne zajednice u Hrvatskoj i njenom alijenacijom od većinskog stanovništva? Odgovori na ovakva ključna pitanja neophodni su za razumijevanje sukoba Srba i Hrvata koji je naša generacija morala proživjeti, a u tom kontekstu je izdavanje dokumenata srpske strane, koji barem djelomično mogu pomoći u rasvjetljavanju naravi sukoba, jedna od najvažnijih zadaća koju imaju historiografi i istraživači ovih događaja.

Međutim, rad na razumijevanju Drugoga ima još jednu ključnu dimenziju koja se ne sastoji u nastojanju da se objasni ono što se dogodilo, nego u tome da se otkrivanjem obrazaca mišljenja i mentalnih sklopova koji su doveli do sukoba, gubitaka i trajnih negativnih posljedica, pokuša izbjeći sličan ishod u budućnosti. Nalazi društvenih znanosti, dobiveni analizom stotina i stotina etničkih sukoba, pokazuju da je vjerojatnost da do nekog konflikta dođe veća ukoliko je sukob imao neku raniju instanciju i pri tome završio neuspjehom; u našem slučaju to znači da pobuna devedesetih, barem u ovom pogledu, ima čak i povećane šanse da jednom bude reprizirana. Imajući u vidu nesklapnost i destruktivnost političkog projekta koji ju je pokretao, jedna od strategija prevencije bila bi da se ova ranija pobuna jasno pokaže u svojoj apsurdnosti i pogrešnim premisama, kao što je ona o vječnom ratu i po naravi srbožderskim Hrvatima. Dakako, to više i nije stvar razumijevanja Drugoga, nego ponajprije vlastitog samorazumijevanja i napuštanja obrazaca mišljenja koji vode u sukobe.

Uzmu li se u obzir neki pokazatelji, može se reći da to samorazumijevanje još uvijek nije na najboljem putu da otkrije zablude i krive procjene. Kao jedan od primjera za to može poslužiti činjenica da se i ove godine na komemoraciji jasenovačkim žrtvama u Donjoj Gradini, dakle na desnoj obali Save, odnosno u Republici Srpskoj, od strane političkog vodstva tog entiteta i u nazočnosti predsjednika Republike Srbije, koji se smatra predstavnikom najmodernije i najeuropskije opcije u današnjoj srpskoj politici, moglo čuti da je u Jasenovcu pobijeno sedam stotina tisuća ljudi. Nije sada toliko bitno što su i najsavjesnija istraživanja različitih znanstvenika, uključujući i one koji pripadaju narodima koji su imali najveće i najtragičnije gubitke u tom logoru smrti, pokazala da se radi o manjem broju – uostalom, kad su ovakve stvari u pitanju brojevi nisu odlučni jer je i jedna smrt strašan zločin – nego u tome da se ne odustaje od iz poznatih pragmatičnih razloga svojedobno proizvoljno postavljene brojke a koja je s vremenom poslužila za stvaranje mita ne samo o Jasenovcu, nego i o genocidnoj naravi Hrvata. Ne odustajati od te brojke znači ne odustajati od mita koji je bio jedna od najpogrešnijih premisa pobune te na taj način stvarati subjektivne pretpostavke i motivacijske temelje budućeg sukoba.

Drugi primjer su neke od argumentacija u recentnim dokumentima koje Republika Srbija pripravlja za međunarodnopravne postupke, a gdje se, primjerice, tvrdi da je područje Republike Srpske Krajine, dakle područje zahvaćeno pobunom, bilo „središte“ i „ishodište“ sveukupnog života Srba u Hrvatskoj. Područje na kojem su Srbi imali uglavnom relativni većinski udio u stanovništvu i to u krajevima koji su ionako općenito rijetko naseljeni, i gdje se, bez obzira na nacionalnu pripadnost, živjelo teško, siromaški i oskudno te u zaostalim prilikama, dakle područje na kojem je prisustvo Srba samo demografska ili biološka činjenica, sada se proglašava središtem života nacionalne zajednice, pa se onda utoliko i prisutnost Srba u Hrvatskoj svodi na puku demografsku činjenicu. Svakom tko poznaje i cijeni doprinos Srba modernizaciji i razvitku Hrvatske na svim područjima jasno je da se radi o falsifikatu i da su Srbi u Hrvatskoj daleko od toga da budu puka demografsko-biološka činjenica. Po strani od Tesle za čiji su talent i srpski i hrvatski, pa čak i austrougarski i europski okviri bili preuski, treba se podsjetiti samo nekoliko imena ljudi i žena koji su u bitnome pridonijeli ostvarenju hrvatskih političkih ciljeva i društvenih institucija: osim Svetozara Pribičevića i Srđana Budisavljevića u politici tu su Jelačićev ministar Mojsije Baltić, zatim borac za sjedinjenje hrvatskih pokrajina i ministar Maksimilijan Prica, ilirac i varaždinski župan Ognjeslav Utješenović Ostrožinski, inače i danas važan autor hrvatske etnografije; u vojnim stvarima tu je Svetozar Borojević, jedini austrougarski nenjemački feldmaršal i jedan od nadarenijih vojskovođa XX. stoljeća, a koji se, premda pravoslavac, izjašnjavao Hrvatom; u kulturi tu su dva čovjeka koji su Zagrebu dala dva kazališta, poduzetnik Hristofor Stanković koji je uredio kazalište na Markovu trgu te Branko Gavella koji je otac modernog hrvatskog glumišta; spomenimo tu i glumicu Milu Dimitrijević, književnika Vladana Desnicu, kompozitora Petra Konjovića, znamenitog knjižara Đorđa Ćelapa, slikara Nikolu Mašića, kipara Vojina Bakića; a na drugim područjima endokrinologa Vuka Vrhovca, ili Anastasa Petrovića, utemeljitelja, glavnog dioničara i predsjednika Prve hrvatske štedionice, zasigurno jedne od najvažnijih financijskih institucija na našem tlu, da nabrojimo samo neke koji odmah padaju na pamet. Svi oni sudjelovali su u stvaranju važnih hrvatskih nacionalnih institucija i političkih projekata i ugradili su se trajno prvo u sve društvene strukture a onda i u hrvatsku povijest. U tom smislu „središte“ i „ishodište“ srpstva u Hrvatskoj nisu oni najslabije naseljeni i najmanje razvijeni krajevi koji su postali središtem i ishodištem jedne destruktivne politike, nego svi hrvatski prostori u kojima su spomenuti i mnogi drugi Srbi živjeli i djelovali, gradeći Hrvatsku i pridonoseći njenom civilizacijskom napretku. Kad se sada stvari opet okreću i središtem srpstva proglašava njena demografsko-biološka masa, ne možemo se osloboditi dojma da se ponovno, dakle kao i u vrijeme pobune, insistira na odjelitim životnim prostorima odnosno na nemogućnosti sudjelovanja u zajedničkim i obostrano korisnim projektima. To u određenoj mjeri povećava vjerojatnost da bi se, naravno u određenim okolnostima koje sada doduše ne naziremo, sukobi koje smo proživjeli mogli reprizirati i vjerojatno zauvijek uništiti svaku ideju mirnog i konstruktivnog zajedničkog života i ostvarivanja zajedničkih ili obostrano korisnih projekata. Upravo na tome području najveća je odgovornost historiografije, ali ne samo istraživača, nego i čitatelja o čijoj recepciji ovisi učinak istraživačkog rada, naime da djeluju preventivno, prosvjetiteljski i otrežnjavajuće na nacionalne samosvijesti te da ih, ako ih i ne mogu usmjeriti na pravi put, barem spriječe da ne lutaju besputicama na kojima su već premnogi talenti i životi tragično prokockani i uzaludno izgubljeni.“

Share this post


Link to post

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

Loading...
Sign in to follow this