Nebeska ptica

"Banija.. ona moja..." br. 3

Recommended Posts

* *

zec.jpg

Svi mi bez obzira na kojoj strani svijeta bili, ponekad pozelimo

makar na trenutak pobijeci od svakodnevnih obaveza, ako nista

drugo tu je internet, na kojem se uvijek nadje nesto zanimljivo...

Ima tu svega i svacega, ali ponekad covjek zazeli procitati neku

nasu rijec, koja ga makar na trenutak podsjeti na vrijeme dok smo

svi mi bili tamo, na Baniji onoj nasoj... Sada je sve nekako drugacije,

nema se vise vremena za druzenje, salu, smijeh... Svi nekud' zure,

svatko gleda neka svoja posla, a u toj zurbi ljudi su sve osamljeniji i

podlozniji stresu... Svatko od nas ima svoju kucnu apoteku, pa gutajuci

kojekakve pilule misli kako ce mu one donijeti zdravlje, umijesto da

izadje van iz kuce i opet pocne da zivi onim zdravim zivotom, kao

nekad...

Share this post


Link to post

vracam se jutros utabanom skripecom stazom ...

dok me sunce ono zubato u dusi grijalo...

a iznad mene prostiralo se zeleno granje borovih iglica...

zastadoh na trenutak da osjetim tu draz ,

taj zeleni pokrov koji je na sebi nosio bjele kape ...

nastao je mir za trenutak sto i nisam ocekivala kao da je sve utihnulo za trenutak..

sve kao da je stalo samo za taj tren

a onda sam cula tihi i njezni glas da me zove

"'ajmo mama kuci " :)

bio je to najradosniji trenutak koji sam dozivjela ...

koji me vratio bas za taj trenutak tamo

na one bjele skripuce staze

kojima sam kao djete nekad prolazila...

Share this post


Link to post

Sve vas puno pozdravljam...

Kod mene bas prave one zimske veceri...

Skupimo se u kuci poslije radnog dana...

pa, posto mi je cerka tu... nastavimo igrati karte...

Kadgod... "tablica"... a, kadgod... "zandara"...

Sve u svemu... veselo, kao nekada...

kad smo bili na nasoj Baniji, pa se u zimske veceri

okupljali na kartanju...

Moja cerka je tada bila mala... ali,

zacudim se koliko se ona tih veceri sjeca...

i nekih slika... koje sam i ja vec zaboravila...

Banija vise nije onakva kakva je bila nekada...

Mi smo rasuti po svijetu, ali...

svako od nas... u svom srcu i sjecanju nosi...

puno toga...

Cak i ta djeca... koja su u ranom djetinjstvu

otisla odande... ponijela su nesto u svojoj djetinjoj

dusi... I nosit ce kroz cijeli zivot... i kroz cijeli svijet...

Share this post


Link to post

* *

gr-hrv-kostajnica.jpg

Kostajnica

opet sam setao drvoredom uspomena

oko mene su skakutale iskrice sunca

slusao sam tupi odjek mojih koraka

uzaludno trazeci njene korake u njima

bas kao nekad u onim dragim ulicama

sto se utapaju u sjenkama kestena

koje prekrivaju kamenu kaldrmu

jednog pomalo zaboravljenog grada

koji jos jedino zivi u nasem sjecanju

Share this post


Link to post

nebom plovi

bjela ptica

moje biserne

suze lovi

hvala ti za

ruzu crvenu

imam da ti kazem

tajnu u dusi skrivenu

onu sto se pod skute

krije i moli

i svoje prijatelje

neizmjerno voli

puno pozdrava svima @->-

Share this post


Link to post

Mojoj ljubavi

Snovi su mi prepuni tebe.

U mislima mojim si toplina.

Njezni dah nadanja

i mirisni struk jasmina,

ubran pored puta mojih sjecanja.

Uplicem te u sjene divljeg kestena.

Rasipam odjeke tvojih koraka

onim nasim ulicama, uvijek

kad ogrnem plast sjecanja.

Bacam poljupce niz rijeku uspomena.

Tvojim se zagrljajima uspavljujem.

Ponekad srecna sto te sanjam,

katkad tuzna sto te nema...

Svakog naseg susreta se sjecam.

Ni jedan minut nasih razgovora

beskrajnim cutanjem,

iz misli nikada ne dam.

Samo se vise ne sjecam...

jesam li te imala samo tren,

ili je moj zivot cijeli

samo tobom ispunjen...

Share this post


Link to post

svima skupa srecan dan zaljubljenih @->-

:) ovdje se vec uveliko nagovjestavalo

za ovaj dan prodavnice pune raznoraznih stvari za Valentine Day

sta cemo... zivjeti i sljediti puteve Gospodnje

puno pozdrava svima

Share this post


Link to post

* *

Opet nesto od nase S - 94...

mx350_20100720112514_snovi.jpg

_ _ _

"Ovih dana me posebno prati neka nostalgija, kada bih se samo mogla

zavući u onu moju kolnicu, dok kiša dobuje po krovu, a sijeno friško

miriše i sanjariti, sanjariti......

Što bih dala da imam pravo na snove, ali one snove koji imaju šansu

da se ostvare, snove koji su na dohvat ruke, treba samo koraknuti i

uzeti ih, snove koje sanjamo otvorenih očiju u mislima sa još nekim...

Pitam se da li još znam sanjariti, otvorenih očiju sa osmjehom na licu,

tako da osjetim kako zbog tih snova srce jače kuca, a vrijeme kao da

stoji... Pitam se da li postoji granica gdje je zabranjeno sanjariti,

gdje je zabranjeno zavući se u kolnicu i slušati kišu kako pada i pleše

po krovu, postoji li granica gdje se prestaje šaputati, smješkati zbog

nekog skrivenog razloga... Postoji li granica gdje život postaje življenje

i izgubi sve čari i snove, gdje prolazi pored nas, a da to i ne primjetimo,

i onda osvane dan kada mi shvatimo da smo nešto propustili, izgubili,

shvatimo da više nema više bježanja u snove i počinjemo se igrati

skrivača sa životom, a u toj igri sve češće gubimo...

Imam li pravo zavući se u kolnicu, onu moju kolnicu, dok kapi kiše

plešu po krovu, imam li pravo odsanjati svoj posljednji san...."

Share this post


Link to post

Ptico,hvala ti za ove lepo razmišljanje moje drage S... ;)

A sada jedna lepa pesmica ...takođe drage osobe... :D

1001046resizegx5.jpg

SUNCE I JELKA

Sunce stidljivo

baca svoje zrake,

miluje krošnju jele,

a ja gledam

njihovo milovanje.

Svjetlost blješti

jer sunce se smiješi

jeli svojoj

i njene iglice

drhtavo trepere

dok prima

njegove milošte.

Sunce i jelka

nježno se vole.

Nježno, najnježnije

isto onako

kako volesmo

se mi.

B.B.

Share this post


Link to post

* *

"Nista vise nije isto" kako to kaze nasa "S - 94"...

_ _ _

product_image_1572.jpg

"Kod mene veceras pada ledena kiša. Vjerujem još kod nekih, makar su tako najavili na prognozi...

Imam posljednje pripreme za sutrašnji dan, pogledala sam kroz prozor i vidjela da led polako

sve pokriva... U peći mi pucketa vatra, po kuhinji se širi miris toplog kakaa, a ja se sjećam....

Dok je vani fijukao vjetar mi bi se skupili na otomanu, u sobi i kuhinji u isto vrijeme, bilo je

toplo, čulo se pucketanje vatre iz peći. Otoman je stajao ispod prozora, a tik do njega stol, ja

sam spavala na tom otomanu, a sestra na krevetu sa bakom... Preko dana taj je krevet bio

"namješten" i bio je visok, prekriven koperdekom, šlinganom ili veženom. Prvo bi se protresla

suska i to ona od perušine, na nju bi se stavila oštra lanena plahta, preko toga bi se složila tri

pernata velika jastuka, jedan do drugoga. Na jastuke bi išla deka, ne ona ambasadorica, već

vunena deka koja mi je znala zimi bockati bose noge. Preko deke je bila još jedna balzina, ali

od perja i onda koperdeka. Krevet je stajao do uzglavlja otomana, u podnožju kreveta stajala

je stolica sa limenom kantom i lončićem za vodu. Na sljedećem zidu odmah su bila vrata, dio

je bio u staklu, a preko tog stakla su stajale male kratke firanjge. Do vrata je bila drvena kutija

sa poklopcem za drva. Tu smo se često grijali. Na zidu iznad kutije i kante sa vodom stajale su

oni veženi miljeići ili kako su se već zavli. Na svakom je bila neka poruka: "Kuharice manje zbori

da ti ručak ne izgori..." i sl. Do kutije je bila peć, u ćošku pored dimnjaka bila je još jedna stolica,

na njoj su uvijek bili lonci sa sirenjem ili vangla sa tek umješenim kruhom, žličarima ili nečim

trećim. Slijedeći zid je zauzimala vitrina, svijetlo krem boje i onda u ćošku polica sa radiom, a

kasnije i sa televizorom, tik do toga je bio moj otoman.

U toj staroj bakinoj kući nije bilo roleta, prozore smo naveče zaklanjali sa tamnom zavjesom koju

je ujna sašila. Ja sam voljela provirivati kroz tu zavjesu u zimskim noćima, dok je vani vjetar

fijukao, a meni u sobi bilo toplao, ja sam znatiželjno promatrala kako snježni prekrivač postaje

sve veći i veći. Na putu nije bilo rasvjete, niti asfalta, sve je bilo prekriveno bjelim netaknutim

prekrivačem. Ranom zorom ujna je ustajala i pržila jaja ujaku da doručkuje prije posla i da namiri

blago. Mi smo kao miševi izvirivali ispod pokrivača. Ujna nam nije dala da ustajemo dok se soba

ne ugrije. Soba nije bila niti velika niti mala i brzo bi se zagrijala. Prvo što bih napravila, kada se

probudim, bilo je da pogledam ispod zavjesa koliko je napadalo snijega. Obožavala sam kada napada

duboki snijeg i po putu se samo vide prtine, nije bilo auta, niti se tada čistilo ralicama... Prvo se

prtilo pa onda bi svatko ispred svoje kuće čistio snijeg, e to sam voljela. Ići van čistiti snijeg ispred

kuće, bacati se u cjelac i onda sva promrzla trčati u kuću na onu drvenu kutiju da se ugrijem. Nije

tada bilo buca, imali smo gumene čizme, a baka bi nam za svaku zimu isplele vunene čarape i tako

smo išli van. Kada bi se vratili crvenih noseva i obraza skidali smo odjeću da se suši i grijali se

pored peći. Ujna nam je znala skuhati toplu divku koju bi mi nadrobili sa vrućom pogačom i dobro

pošećerili. Ne znam od kuda mojoj ujni tolike energija i vremena, ali nije propuštala ta zimska jutra,

a da nam ne skuha toplu divku, a od kruha otkine komad tijesta i naprvi male pogačice za nas troje,

svakome po jednu da se ne svađamo... i tako svake zime moga djetinjstva. Topla soba, vruća divka

i pogača, brižna ujna koja se mota oko peći i ne razdvaja nas troje. Uvijek je govorila, da smo sestra

i ja njene cure...

Večeras je kod mene sve okovano ledom, toplo je u kući, miriše na topli kakao, a ja sam poželjela

popiti onu ujninu divku... Sutra ću potražiti na policama možda još ima divke za kupiti, premda

vjerujem da joj miris nije isti, ni okus, pa ni ova zima; ništa više nije isto..... "

Share this post


Link to post

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

Loading...