Sign in to follow this  
JaZZa

Srbi i pravoslavlje u sjevernoj Dalmaciji

Recommended Posts

Sestre i braæo,

radi lakšeg i bržeg dolaska do informacija o našim Pravoslavnim svetinjama u Eparhiji dalmatinskoj na našem forumu, možete od sada da koristite i ovaj index linkova ka porukama:

MANASTIRI

Manastir DRAGOVIC[Ovde]

Manastir KRKA [Ovde]

Manastir KRUPA[Ovde]

Popis srpskih Crkava u Dalmaciji (.PDF format) [Ovde] NOVO

Obnova:

PAROHIJA OBROVAC

- Obrovac, Hram Sv. Trojice (1860) Apel Crkvene opštine Obrovac [Ovde] NOVO

- Zelengrad, Hram Sv. ap. Petra i Pavla (1856) [Ovde]

PAROHIJA ÐEVRSKE

- Ðevrske, Hram Sv. proroka Ilije (1537) [Ovde]

--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Svestenstvo.jpg

NJEGOVO PREOSVEŠTENSTVO EPISKOP DALMATINSKI G.G. FOTIJE SA SVEŠTENSTVOM I MONAŠTVOM EPARHIJE DALMATINSKE

MANASTIR KRKA, 05. mart 2004.

Slikovni prikaz dalmatinske eparhije[Ovde]

Share this post


Link to post

Srbi i pravoslavlje u sjevernoj Dalmaciji

Geografski položaj Dalmacije u mnogome je uslovio tok njene istorije, koja ima vrlo malo mirnih perioda. Tu su se, kao uostalom manje više na cijelom Balkanu, ukrštali politièki interesi Istoka i Zapada. Tuda je išla granica podijeljenog rimskog carstva; tu su se sretale i sukobljavale dvije kulture, dva mentaliteta, dvije narodnosne grupe, Romani i Sloveni, naposljetku — dvije crkve. Zato je istorija ovog podruèja odvajkada ispunjena trpljenjem, nažalost i u oblasti vjerskog života njenih hrišæanskih stanovnika.

1. HRIŠÆANSTVO U DALMACIJI DO DIOBE CRKAVA

Hrišæanstvo je doprlo u Dalmaciju veæ u apostolsko doba. Apostol Pavle sam kaže da je propovijedajuæi stigao èak do Ilirika (Rim. 15, 19), a za svoga uèenika Tita veli da je otišao na propovijed u Dalmaciju (2. Tim. 4, 11). Blaženi Jeronim, porijeklom Dalmatinac, takoðe govori o Pavlovoj propovijedi u Iliriku, a Epifanije Kiparski opet tvrdi da je apostol Luka (možda kao pratilac Pavlov) uèestvovao u evangelizaciji Dalmacije, Galije, Italije i Makedonije. Predanje o radu apostola Pavla u Dalmaciji je ostalo i dalje živo. Dalmatinski istorièar Ivan Lucijus (+1679) zabilježio je i konkretniji podatak kako se apostol Pavle prolazeæi kroz Dalmaciju zaustavio kod grada Burnuma, nedaleko današnjeg Kistanja, blizu rijeke Ticijus (današnje Krke), što ukazuje na postojanje jedne hrišæanske opštine u ovom kraju veæ u apostolsko doba. To nas podsjeæa na katakombe nad kojima je kasnije sagraðen manastir Krka u kome je po Lucijusovom kazivanju na nekoj dasci bio urezan slovenski zapis o ovom boravku apostola Pavla u Dalmaciji. I visovaèki franjevac, istorièar Vinjaliæ, piše sto godina poslije Lucijusa da su se ,,u manastiru sv. Arhanðela, u kome danas kaluðeri žive, nalazili napisani dotièni stihovi na slovenskom jeziku u spomen boravljenja u tome mjestu apostola Pavla.” Predanje o boravku apostola Pavla u Dalmaciji pominje i Alberto Fortis u svom putopisu. Ova tradicija dobila je i svoj likovni izraz u jednoj slici koja se nekad nalazila u manastiru Krki, a prikazivala je apostola Pavla kako propovijeda Dalmatincima obuèenim u narodne nošnje.

U toku prvih triju vijekova uhvatilo je hrišæansgvo u Dalmaciji korijena i pored gonjenja za vrijeme koga su i ovdje zapisana mnoga imena muèenika, od kojih je ostao u naroèitom poštovanju sv. Domnio, Dujmo, episkop solinski, koji je stradao u Dioklecijanovom gonjenju poèetkom 4. vijeka. Poslije Milanskog edikta (313.) hrišæanstvo je i u Dalmaciji rapidno krenulo naprijed i uskoro na sceni crkvenih zbivanja vidimo mnoge znaèajne predstavnike dalmatinske crkve. Pored romanskih kolonija u Primorju se tada pojavljuju i grèke kolonije, koje jaèaju naroèito otkako je Dalmacija, najprije privremeno (437.), a poslije propasti zapadnog rimskog carstva (476.) definitivno došla pod vlast Vizantije, odnosno Istoènog rimskog carstva. Od vremena cara Justinijana (527-565) te grèke kolonije postaju i rasadnici grèke kulture o èemu svjedoèe mnogi spomenici od Ravene pa niz èitavo jadransko primorje. Po primorskim gradovima služi se u hrišæanskim crkvama na latinskom, ali i na grèkom jeziku, naroèito u mjestima gdje su bile jaèe grèke kolonije.

Razvoj hrišæanske crkve u Dalmaciji bio je ozbiljno ometen dolaskom Slovena, Srba i Hrvata, koji su zajedno sa Avarima mnoge oblasti na Balkanskom poluostrvu opustošili, mnoge gradove razrušili i crkvenu organizaciju razorili. O geografskom smještaju Srba i Hrvata na ovom podruèju daje najraniju saèuvanu informaciju vizantijski car-istorièar Konstantin Porfirogenit (945 -959): ,,Od rijeke Cetine poèinje zemlja Hrvatska i pruža se prema Primorju do granice Istre... a prema Cetini i Livnu granièi sa Srbijom.” Ovo Porfirogenitovo kazivanje usvojili su, ili na osnovu drugih izvora utvrdili, i naši stariji istorièari. I Lucijus veli da su Hrvati zauzeli dio Dalmacije od Istre do Cetine, a Srbi dalje na jug do Draèa. To usvaja i Mavro Orbin, Andrija Zmajeviæ, Raèki, Ljubiæ, Miklošiæ i drugi. Naposljetku, to potvrðuje i èinjenica da je Hum odvajkada bio u sastavu srednjevjekovne srpske države, a sjeverna Dalmacija je ulazila u sastav hrvatske države, koja je od 1102. ušla u personalnu uniju sa Ugarskom. U primorskim gradovima prevladavalo je romansko stanovništo. Ono se tu i na ostrva sklonilo sa kopna pred slovenskom stihijom.

Hristijanizacija doseljenih Hrvata i Srba poèela je veæ od doseljenja, ali je napredovala sporo. Strani, latinski i grèki bogoslužbeni jezik bio je tome najveæa smetnja, jer je pored nerazumijevanja raðao podozrenje i strah da strani propovjednici ne bi bili eksponenti stranih sila, franaèke ili vizantijske države. Treba, naime, naglasiti da je 732. godine vizantijski car Lav III Isavrijanac, da bi se osvetio papi zbog protivljenja njegovoj ikonoboraèkoj politici, oduzeo ispod papine jurisdikcije Siciliju, Donju Italiju i cio Ilirik, a s njime i cijelu Dalmaciju i Prevalis, te ih potèinio carigradskom patrijarhu. Tako je stvoren princip da se granice carigradske patrijaršije podudaraju sa granicama vizantijske države. Dok se tako carigradska patrijaršija našla pod zaštitom vizantijske države, papa se stavio pod zaštitu franaèkog kralja Pipina malog, èijeg æe sina Karla Velikog 800. g. birati za rimskog cara. Karlo je uskoro osvojio sjevernu Dalmaciju, što je utvrðeno i Ahenskim mirom (812.), kada su Vizantiji ostala od sjeverne Dalmacije samo ostrva Krk, Cres, Lošinj i Rab i gradovi Zadar, Trogir i Split. Tim podruèjem upravljao je carski namjesnik ili prokonzul (strateg) sa sjedištem u Zadru, koji je poslije razorenja Salone ostao sve do 1918. glavni grad sjeverne Dalmacije. Tada su franaèki misionari pokrstili dalmatinske Hrvate, èiji je knez priznavao vrhovnu vlast furlanskog markgrofa i franaèkog kralja.

Hrvati su s vremenom uspjeli da asimiliraju avarske i romanske ostatke, da se otresu franaèke i vizantijske vlasti i da stvore svoju državu koja je trajala od 9. do 12. vijeka. Primorski gradovi, iako više nisu bili onako nezavisni kao pod Vizantijom, ipak su zadržali svoja osnovna municipijalna prava. Tako je ostalo i poslije 1102, kad je Hrvatska ušla u personalnu uniju sa Ugarskom. Ta unija nije uticala na etnièko stanje u Dalmaciji. Romansko stanovništvo u primorskim gradovima miješalo se sa hrvatskim i prilièno se asimiliralo, dok su se ostaci ilirsko-keltskih plemena na kopnu povlaèili pred Hrvatima u planinske krajeve i zbog geografskih uslova i nesigurnosti odavali se mahom nomadskom stoèarskom naèinu života. Njih su još Vizantinci nazivali Mavrovlasima (Crni vlasi), pa su to ime usvojili kasnije i Sloveni, Hrvati i Srbi. I Mleèani su ih zvali Murlaki ili Morlaki. Kasnije, kad se oni budu sasvim asimilirali sa Hrvatima i Srbima, neæe ovaj naziv više imati etnièki znaèaj, veæ æe oznaèavati onaj dio dalmatinskog stanovništva, koji se po planinskim predjelima dalmatiskog kopna bavi stoèarskim naèinom života.

Kad je Ugarska, stupivši u zajednicu sa Hrvatskom, izbila na Jadransko more, našla je opasnog takmaca u Mletaèkoj Republici. I jedna i druga sila željela je da pridobije uza se dalmatinske gradove, ali su oni uglavnom ljubomorno èuvali svoje autonomije, i ma koliko da su izražavali uzajamno rivalstvo, bili su solidarni u otporu prema strancima. Oni su èuvali svoj regionalni dalmatinski patriotizam (dalmatinizam) i ponosili se njime.

U crkvenom životu hrvatske Dalmacije prevladala je u 10. i 11. vijeku latinština. Æirilo-metodska glagoljica i æirilica nisu mogle da se održe, jer su njima pisane bogoslužbene knjige vizantijskog obreda, dok je ovdje od ranije ušao u upotrebu latinski jezik, kako u opštem životu, tako i u crkvi i obredima. Otpor latinštini od strane nižeg sveštenstva i mnogih episkopa na èelu sa ninskim episkopom Grgurom završio se neuspjehom. Latinaši su pobijedili, te je na splitskom saboru 1060. konaèno zabranjeno služenje na slovenskom jeziku i rukopolaganje za sveštenike onih lica koja ne znaju latinski. Kako je to bilo baš u vrijeme konaènog rascijepa izmeðu istoène i zapadne crkve (1054.), poslužilo je to pojaèanju razlika izmeæu Hrvata koji su sada, po sili zakljuèaka lateranskog i ovog splitskog sabora, uveli latinštinu, i Srba koji su se služili æirilicom i njome pisali prevode bogate vizantijske bogoslužbene i bogoslovske literature, a bogosluženje vršili na slovenskom jeziku po grèkom obredu. Srbi ostadoše u istoènoj, grèkoj hrišæanskoj sferi, a Hrvati u zapadnoj, latinskoj. Ne bi u tome bilo naroèitog zla po naše narode da je etnièka granica bila jasna i kroz vijekove stabilna. Sa njenim pomjeranjem i miješanjem Srba i Hrvata, kao pripadnika istoène i zapadne crkve, dolazilo je do uzajamnog trvenja, koje su spoljni politièki faktori èesto potpirivali i dovodili do otvorenog antagonizma, tako štetnog i po Srbe i po Hrvate. Podjela crkava je po naše narode posebno fatalan dogaðaj, jer je granica izmeðu podijeljenih crkava i oštrica svih aspiracija, prozelitizama i antagonizama kao oštro sjeèivo kroz vijekove ranjavalo naše nacionalne organizme. Naši neprijatelji su to do maksimuma koristili.

2. POJAVA SRBA I PRAVOSLAVLJA U SJEVERNOJ DALMACIJI

U vremenu kad su Hrvati priznali Kolomana za svog kralja (1102.) granice hrvatskog kraljevstva, kako piše Šišiæ, "tekle su otprilike Neretvom do Rame, odatle na gornji i sredši Vrbas, zatim na donju Bosnu do ušæa u Savu i pravcem povuèenim izmeðu današnjeg Broda i Donjeg Miholjca do Drave, pa uz Dravu do štajersko-kranjskog pograniènog gorja otkuda se spuštala na more kod Rijeke; od veæih otoka pripadali su Hrvatskoj Krk, Cres, Rab, Pag, Hvar, Braè i Vis.” Sjeverna Dalmacija æe tako veæ poèetkom 13. vijeka postati tromeða na kojoj su se sukobljavali interesi hrvatsko-ugarske države, zatim Bosne i naposljetku Srbije, koja je vladala susjednim Humom.

U Hrvatskoj je postepeno ojaèalo plemstvo i potpuno se razvio feudalni sistem. Krajem 13. vijeka naroèito se istièu dvije plemiæke porodice, Frankopani u Modruškoj županiji i Šubiæi u Bribirskoj. Pavle Šubiæ (+1312.) je èak dobio nasljedno bansko dostojanstvo i gotovo suvereno vladao na podruèju od Gvozda (Kapele) do Cetine. On je èak uspio da svoju vlast proširi i na jedan dio Bosne, te se od 1299. nazivao ,,ban Hrvatske i Dalmacije i gospodar Bosne.” Kad je Pavle u borbi za podvrgavanje pojedinih bosanskih oblasti poginuo od ,,bosanskih jeretika”, naslijedio ga je u banskom dostojanstvu najprije brat Mladen I (1302—1304), a zatim sin Mladen II (1305—1322). Dalje širenje vlasti hrvatskog bana u zapadnoj Bosni zaustavio je bosanski ban Stjepan I Kotromaniæ (1290—1310), zet srpskog kralja Dragutina, koji je kao ,,sremski kralj” (1284—1316) upravljao i sjeveroistoènom Bosnom i po rijeèima njegova biografa, arhiepiskopa Danila, ,,mnoge od jeretika bosanske zemlje obrati u hrišæansku vjeru i krsti ih.” Tako je zapadna Bosna bila u politièkoj i teritorijalnoj zajednici sa Dalmacijom, a istoèna sa Srbijom.

Ovakvo politièko stanje imalo je znatnih posljedica po vjerski i crkvenn život na ovom podruèju. U zapadnoj Bosni, koja je sada bila u politièko-teritorijalnoj zajednici sa Dalmacijom, postojale su uporedo ,,crkva bosanska” i pravoslavna. Hum, koji je kratko vrijeme bio pod vlašæu Šubiæa, u crkvenom pogledu ulazio je u sastav svetosavske Žièko-peæke arhiepiskopije. Sve je to omoguæilo da i sjeverna Dalmacija, usljed kretanja vojske i migracije stanovništva, doðe u dodir sa pravoslavljem i da ga upozna. Ivan Lucijus, pisac dalmatinske i hrvatske istorije, piše kako su se Srbi iz Bosne krajem 13. vijeka, za vrijeme bana Mladena, poèeli da doseljavaju u Dalmaciju. Oni su najprije služili kao vojnici u Mladenovim dalmatinskim gradovima, a zatim su se spuštali u ravnice i zajedno sa Hrvatima obraðivali polja. Druga seoba Srba u sjevernu Dalmaciju dogodila se, po kazivanju starih pisaca, 1305. godine, a kasnije ih je bilo sve više.

U to vrijeme pojavljuje se u sjevernoj Dalmaciji i prvi srpski pravoslavni manastir, Krupa pod Velebitom. Zapisana tradicija kaže da je to bilo 1317. godine. Predanje dalje kaže da su manastir sagradili dobjegli kaluðeri bosanskog manastira Krupe uz materijalnu pomoæ srpskog kralja Stefana (Milutina) i sljedeæih dvaju kraljeva (Deèanskog i Dušana) i uz pomoæ naroda. Ovi su kraljevi, prema predanju, otkupili manastiru neke zemlje, koje su kaluðeri kasnije umnožili, pa ih saèuvali za vrijeme Turaka, koji su manastiru potvrdili pravo na uživanje ovih zemalja.

Osnivalje ovog pravoslavnog manastira van nemanjiæke države, na podruèju koje je za Nemanjiæe bilo od velike važnosti, moralo je razumljivo da zainteresuje vladare iz ove dinastije. Sa vjerskog gledišta, ne zaèuðava njihova želja da pomognu ovim malim srpskim naseljima u zadovoljavanju njihovih vjerskih potreba, a sa politièkog gledišta - trebalo je da ovaj manastir veže odvojene Srbe za nemanjiæku državu i srpsku arhiepiskopiju. Car Dušan æe 1347, svakako iz politièkih razloga, udati svoju sestru Jelenu za Mladena III Šubiæa, koji je tada bio gospodar Skradina, Klisa i Omiša. Mladen je bio vrlo ugledan i moæan feudalac i mogao je dobro da posluži politièkim interesima carevine na ovoj strani, a on je opet, bez sumnje, bio sretan što je dobio za šuraka tada najmoænijeg vladara na Balkanu. U vremenu kad su se na ovom podruèju borili za prevlast Mleèani i Maðari, ovaj brak je bio poželjan i Šubiæima i Dušanu. Meðutim, Mladen je umro veæ 1. maja 1348. i Jelena je ostala sa tek roðenim sinom Mladenom IV meðu samim neprijateljima. Mladenovog posjeda htjeli su da se domognu i Mleèani i Maðari i Nelipiæi, pa i srodnici iz porodice Šubiæa. Nesretnoj mladoj udovici pomogao je brat, srpski car Dušan, koji je poslao svoje vojnièke posade u sestrine gradove. U Klis je došao Dušanov njemaèki najamnièki starješina Palman, a u Skradin Ðuraš sin Ilijin, rodom iz Zete, praæen sinovima i sinovcima.

Iako pojava srpske princeze, njenih dvorjana i srpskih carskih posada u dalmatinskim gradovima nije znaèila naroèitu promjenu u vjerskom i crkvenom životu ovog rimokatolièkog podruèja, ipak je èinjenica da je u to vrijeme usljed uèestalih migracija Srba iz Bosne bilo sve više srpskih oaza u ovoj oblasti i da se 1350. ovdje pojavljuje i drugi srpski manastir, Krka, i to baš inicijativom Jeleninog duhovnika Ruvima i njenom materijalnom pomoæi, o èemu detaljno govori Konèareviæev ljetopis. Nije bez znaèaja da se naglasi da su osnivaèi manastira sv. Arhanðela u Krki bili kaluðeri koji su došli iz manastira sv. Arhanæela, koji je u Jerusalimu podigao srpski kralj Milutin. Od polovine 14. vijeka sve èešæe su migracije pravoslavnih Srba iz Bosne u sjevernu Dalmaciju. Smještaj ovih doseljenika zadavao je mnogo brige dalmatinskom banu Nikoli Seèu, ali je uzbudio i papu Grigorija DžI, koji je 1372. i 1373. upozoravao bosanske franjevce na ove ,,pravoslavne Vlahe”, koji se sa granica Bosne i Krbave šire prema Primorju.

Ovo doseljavanje pravoslavnih Srba iz Bosne u Dalmaciju pojaèano je poslije Tvrtkovog osvajanja Dalmacije i južne Hrvatske do Velebita (1390.), otkad se on poèeo da naziva ,,kralj Srbije, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja”. Konèareviæ je u svom ljetopisu zapisao da ,,kralj Stefan Tvrtko bjaše orudije Božijago promisla radi utverždenija našeja svjatija pravoslavnija vjeri v našem oteèestviji”. U njegovo vrijeme sagraðena je crkva Vaznesenja Hristova (Sveti Spas) na izvoru rijeke Cetine. Tada se spominju i pravoslavne crkve u Klisu i Bribiru. Srbi, doseljeni iz Bosne, sagradili su na Cetini manastir Dragoviæ (1395.). Ova naselja su na prelasku iz 14. u 15. vijek stalno jaèala zbog dolaska sve novih i novih grupa doseljenika iz Bosne, u koju su uèestali turski upadi i uèinili Bosnu vrlo nesigurnim podruèjem. Tako se poslije turskog upada u Bosnu 1397. iselilo dosta Srba iz Bosne u Dalmaciju. Jedna od tih grupa naselila se u Kninskom polju, Golubiðu, Paðenama i Polaèi. Mletaèki admiral Petar Loredan pominje 1423. ,,srpske vazale” kao podanike obrovaèkog dvorca, za koje veli da su još od 1392. nastanjeni na mjestu gdje se nalazi selo Žegar.

Tvrtkovi nasljednici nisu mogli da zadrže upravu nad sjevernom Dalmacijom, veæ su je morali predati ponovo hrvatsko-ugarskom kralju. Meðutim, èeste smjene na ovom prijestolu i neprestane bune i nemiri imali su sudbonosne posljedice i po Dalmaciju. Hrvatsko-ugarski kralj Vladislav Napuljski, videæi da se u ovako burnim vremenima neæe moæi da održi na prijestolu, odluèi se na vrlo podlo djelo. ,,Poslije duljih pregovora i sramotnog cjenkanja proda u julu 1409. za 100.000 dukata grad Zadar, Novigrad, Vranu i otok Pag, kao i sva svoja prava na èitavu Dalmaciju, Mletaèkoj Republici. I tako se eto Venecija, koja se za èitave borbe mudro držala po strani, najveæma okoristi dugotrajnim graðanskim ratovima u Hrvatskoj i Ugarskoj, ugnijezdivši se taj put u Dalmaciji trajno do svoje propasti (1797.)” (Šišiæ).

Kralj Sigismuid se uzalud trudio da povrati Dalmaciju od Mleèana. Njemu je ostalo samo primorje od Istre do Obrovca, Kninska krajina, Vrlika, Sinj, Klis, dio Zagorja (izmeðu Trogira, Šibenika i Drniša), Petrovo Polje, Promina i Miljevci. Mleèani su držali obalu sa gradovima: Zadar, Nin, Novigrad, Vrana, Ostrovica, Skradin, Šibenik, Trogir, Split, Omiš, Kotor i Budva. Taj svoj posjed Mleèani su zadržali stalno, dok je maðarsko podruèje postepeno palo pod Turke.

3. POD MLEÈANIMA I TURCIMA

Mleèani su oko sto trideset godina upravljali najveæim dijelom Dalmacije. Uslijed nesigurnosti bosanskog stanovništva, zbog èestih udara Turaka, kroz cio 15. vijek produžavale su se pojedinaène migracije srpskog stanovništva iz Bosne u Dalmaciju. Prema izvještaju mletaèkog dalmatinskog providura Antonija Kontarini prešlo je izmeðu 1413. i 1417. ,,mnogo naroda iz Bosne, od koga je regrutovano 5.000 dobrih vojnika”. Od polovine ovoga vijeka pominje se u sjevernoj Dalmaciji cio niz pravoslavnih crkava, u Kuli Atlagiæa (1450.), Paðenama (1456.), Polaèi (1458.), Golubiæu (1463.), Kninskom Polju (1468.) i drugim mjestima.

Pošto su pod Turke pale Bosna (1463.) i Hercegovina (1482.), nastala je u Dalmaciji velika nesigurnost. Turci su upadali i na ovo podruèje, pljaèkali i pustošili. Susjedne oblasti trebalo je stalnim upadima, pljaèkom, robljenjem i paležom zastrašiti i primorati stanovništvo da samo napušta svoja ognjišta, a zatim su takva napuštena podruèja lako padala pod tursku vlast. Tako je to i u Dalmaciji bilo. Godine 1465. prebjeglo je hrvatsko stanovništvo Makarskog primorja sa svojim sveštenstvom na ostrva. Deset godina kasnije (1475.) pobjeglo je mnogo naroda iz Cetinjske krajine u Primorje. Za vrijeme mletaèko-turskog rata od 1498. do 1503. hiljade hrvatskih starosjedilaca pobjegoše iz Dalmatiskog zagorja k moru, te veæi dio prijeðe na ostrva u blizini Zadra i Šibenika (Uljan, Pašman, Zlarin, Prviæ, Krapanj), a manji se nastanio oko utvrðenih mletaèkih gradova na kopnu. ,,Ugarski kralji, piše fra Stipan Zlatoviæ, zabavljeni razmiricama velmoža i u sveðernom ratu s okolnimi vladari, nisu se ni sjeæali ovoga kraja svoje krunovine. Tvrdi gradovi u vlasništvu zapovjednika bez blaga i vojnika, zalud vapijahu u prijeteæoj pogibli kraljevu pomoæ; dok Turci na èete i na jake odrede prodirahu sad na jedan, sad na drugi kraj, plijeneæ, paleæ, i puk u robstvo odvodeæ bez odpora i straha, jer ne bijaše vojske niti moguæstva okupiti je i uzdržati... Hrvatski knezovi i vlasnici velikih posjeda i vlastitih tvrdih gradiæa, videæ se izloženim neizbježnoj pogibli divjih èopora, ostaviše dvore i imanja, i zakloniše se u mletaèke gradove pri moru, ili se preseliše u Hrvatsku... Za gospodari odseliše i kmetovi, te zemlja ostade pusta na potarluku turskih paripa... Stolne su crkve bile popaljene, župe i sela razmetnuta, samostani razkopani i sveæenstvo se razbjeglo i rasulo. Zaklonio se tko je živ utekao da sahrani glavu za mletaèke bedeme pokraj mora. Od Cetine do Zrmanje nigdje sveæenika, niti svetog mjesta, nego se usjednula prava abominatio desolationis.”

Pravoslavni Srbi koji su se od ranije doselili u sjevernu Dalmaciju i sagradili ovdje svoje skromne crkve i manastire, rijetko su ih napuštali i pred Turcima odlazili u Primorje, nego su veæinom davali otpor turskim pljaèkaškim èetama i branili svoje domove i crkve. Za njih Turci nisu bili takvo iznenaðenje i strašilo kao za dalmatinske Hrvate, koji slušajuæi o strahotama turskih napada, nisu imali smjelosti da ih saèekaju, niti je ko postojao ko bi organizovao otpor. O tome Konèareviæ piše: ,,Pri sih proizšestvijah narod naš pravoslavni mužestveno soprotivljašesja Turkom, osobeno že v zašèitje svojih cerkvej, i blagodarja sej jego mužestvenosti, za malimi izluèenijami sohranilisja onje nevredimi. Katoliki že vsje svoji mjesta ostaviša i cerkvi ih vsje opustješa.”

Hrvatski pisac, franjevac Vinjaliæ, svjedoèi kako su ,,Vlasi koje danas zovu Morlaki, a koji su pravoslavne vjere, nastanili se u Dalmaciji, a to je u predjelima Liburnije i Japidije, u kojim su predjelima prije stanovali Hrvati, koji su svi bili latinske vjere.” Malobrojni preostali hrvatski živalj povukao se u ,,planinske zbjegove.” I srpski doseljenici nastanjivali su se prvobitno takoðe u planiskim predjelima radi zaštite od turskih pljaèkaških upada. Našavši se tu zajedno, preostali rimokatolici i pravoslavni, ,,sveðerno su živjeli u najlipšoj slogi i ljubavi.”

Doseljavanja Srba u Dalmaciju bila su tada permanentna, ali u veæim grupama su se dogodila naroèito izmeðu 1523. i 1527. godine, kad je prešlo više hiljada srpskog naroda sa mnogo svojih sveštenika. Zato uskoro vidimo da se grade nove pravoslavne crkve po Dalmaciji. Izmeðu 1524. i 1537. pominju se u Konèareviæevu Ljetopisu crkve u Biljanima, Ostrovici, Karinu, Ðevrskama, Kistanjama, Biovièinom Selu, Raduèiæu, Mokrom Polju i Žagroviæu. Mnoge napuštene i razorene rimokatolièke crkve Srbi su sa pijetetom obnavljali i u njima obavljali svoje bogosluženje.

Prilikom turskih upada i ratovanja po sjevernoj Dalmaciji stradala su i srpska naselja i njihove crkve i manastiri. Neke od njih su odmah obnavljane, a neke su èekale na obnovu i godinama. Godine 1480. bio je opljaèkan manastir Dragoviæ a njegovi kaluðeri razagnani. Tek poslije dvadeset godina povratiše se oni u manastir i otpoèeše njegovu obnovu. Manastir Krupa je stradao 1502. godine. Turci ga tada napadoše i opljaèkaše, a kaluðeri su bili primorani da se sklone u manastir Krku, odakle su se vratili tek po sklopljenom primirju (1503.).

Turci su u ovim ratovanjima postepeno zauzimali Dalmaciju, dio po dio. Do 1533. Turci su od Maðara oteli Kotare sa Ostrovicom, Bukovicu sa Skradinom, Kninsku, Drnišku i Cetinsku krajinu, splitsko Zagorje i sve do Neretve. Od toga je formiran kliški sandžak, na èijem èelu se nalazio Murat beg, porijeklom iz Šibenika. To ratovanje i konaèno tursko zauzimanje kontinentalne Dalmacije završilo se padom Klisa (1537.) i mirom izmeðu Mletaèke Republike i Turske (1540.). Tada je konaèno likvidirana maðarska vlast na ovom podruèju, a Dalmacija je podijeljena na dva dijela. Mletaèkoj Republici, koja je tom prilikom morala da plati Turcima 30.000 dukata u ime ratne štete, ostala su samo ostrva i primorski gradovi, meðu kojima na prvom mjestu Zadar sa Ravnim Kotarima, a sve ostalo je potpalo pod Turke. Tako su se gotovo sva dalmatinska srpska naselja našla pod istim gospodarom pod kojim su se nalazili i njegovi jednokrvni sunarodnici u Srbiji i Bosni. To je još više pojaèalo doseljavanje Srba u Dalmaciju tim prije što su to forsirale i turske vlasti koje su iz èisto ekonomskih i vojno-politièkih razloga nastojale da ove opustjele krajeve nasele i uèine ih korisnima po državu. Takvih seoba bilo je i prije i poslije sklapanja mira. O tome svjedoèe izvještaji mletaèkih èinovnika. Godine 1531. i 1539. oni javljaju da sa doseljenim Srbima dolaze i mnogi njihovi sveštenici, kojima doseljeni narod bezuslovno vjeruje. Godine 1551. doselilo se nekoliko hiljada Srba u Kninsku krajinu, a 1577, po kazivanju Vinjaliæa, jake grupe ,,Srba ili Vlaha sada zvanih Morlaka i koji su svi pravoslavne vjere” spustili su se sa bosanskih planina na površ izmeðu Krke, Dinarskih Alpa i Jadranskog mora i tako pojaèali ranija srpska naselja.

Doseljavanja Srba u sjevernu Dalmaciju produžila su se za vrijeme turske uprave ovim podruèjem. Bilo je tu samoinicijativnih migracija, ali bilo je, kao što rekosmo, i kolonizacije, koja je vršena od strane turskih vlasti radi ekonomskog aktiviranja i vojnièke obrane ovoga pograniènog podruèja. Nevolje koje je ovaj ratnièki elemenat trpio zbog svoje pozicije i krajišnièke službe, bile su u 17. vijeku pojaèane uslijed mletaèko-turskog rata oko ostrva Krita (Kandije) poznatog pod imenom Kandijskog rata (1645-1669). Poslije teškog ratovanja od èetvrt vijeka, u kome su Mleèani imali samo spoèetka uspjeha, morali su sklopiti mir po kome su izgubili Krit, ali su radi otštete dobili malo proširenje u Dalmaciji sa utvrðenim Klisom. Nova mletaèko-turska granica išla je kosama prvih brda nedaleko od obale. Po mletaèkom izaslaniku Nani, koji je s turskim izaslanikom utvrðivao ovu granicu, nazvana je ona ,,linea Nani”, a dobijeno podruèje ,,vecchio acljuisito” (stari posjed). Iskoristivši uskoro turski neusjeh pod Beèom (1683.) i daljnje njihove neuspjehe u ratu sa Austrijom, Mleèani su na ovom podruèju oteli od Turaka 1686. Sinj, a dvije godine kasnije i Knin, te je tako cijela sjeverna Dalmacija od Cetine do Zrmanje došla pod mletaèku vlast. Kako se rat produžavao, Mleèani su pomoæu španskih èeta i uskoèkih mišica i krvi osvojili Hercegnovi i Gabelu. Na osnovu odredaba mira zakljuèenog u Sremskim Karlovcima (1699.) Mletaèka Republika je dobila nova proširenja u Dalmaciji. U komisiji za razgranièenje u Dalmaciji bio je od strane Republike providur Grimani. Republici su pored dosadašnjeg uskog primorskog pojasa pripali Knin, Vrlika, Sinj, Vrgorac i Gabela i oko svakog toga mjesta njegova okolina na sat hoda oko njega, kao neutralni i odbrambeni pojas. Ta nova granica nazvana je ,,linea Grimani”, a dobiveno podruèje ,,nuovo acljuisto” (nova tekovina). Poslije novog tursko-mletaèkog rata (,,morejski rat”) i zakljuèenog mirovnog ugovora u Požarevcu (1718.) Mleèani su u Dalmaciji dobili Imotsku krajinu do Dinare i Prologa sa izvjesnom korekturom stare granice. Ta nova mletaèko-turska granica u Dalmaciji nazvana je ,,linea Mocenigo” po providuru Moæenigu koji je od strane Republike uèestvovao u komisiji za utvrðivanje nove granice, a dobivena teritorija nazvana je ,,novissimo acljuisto” (najnovija tekovina).

USKOCI - U vrijeme ovog gotovo neprestanog ratovanja i proširivanja mletaèkog posjeda u Dalmaciji naroèito su se na mletaèkoj strani u borbi sa Turcima istakli ,,uskoci”. ,,Uskoèivši” ispod Turaka u mletaèki dio Dalmacije, uskoci su branili mletaèki dio Dalmacije od turskih upada, a u ratnim vremenima bili gotovo jedina vojska Mletaèke Republike, koja se na ovom frontu borila protiv Turaka. Jedna grupa tih uskoka napustila je Dalmaciju poslije pada Klisa (1537.) i turske ruke i otišla u Senj, gdje je njihovu snagu i hrabrost iskoristila Austrija, a kad ih više nije trebala ostavila ih je bez ikakve pomoæi, upuæene jedino na pljaèku i gusarenje.

,,Nema naroda na svijetu koji bi za odbranu od Turaka bio tako spretan kao što su uskoci”, piše jedan tadašnji italijanski izvor. Meðu dalmatinskim uskocima 16. i 17. vijeka najveæu slavu su stekli: Ðuro Danièiæ, Miloš Slavèiæ, Vukman Vlatkoviæ, Ivan Novakoviæ-Vlatkoviæ, Marko Margetiæ, Marko Domazetoviæ, Ðurað Vranjanin, Ðurað Maslarda, Ivan Senkoviæ, Martin Posedarski i drugi.

Posebno su èuveni uskoci Ravnih Kotara u zaleðu Zadra, èija su junaèka djela i vrline opjevane u mnogobrojnim narodnim pjesmama tzv. uskoèkog ciklusa. Kotarski uskoci su za vrijeme Kandijskog rata spasli Republici njene pozicije u Dalmaciji. Serdar Janko Mitroviæ, rodom iz Žegara, spasio je 1647. Šibenik koji je napao Mehmed paša Tekelija sa 40,000 Turaka. To je oduševilo uskoke (,,Morlake”), te otpoèeše krvavi obraèun sa Turcima koji nije prestajao sve do Požarevaèkog mira (1718.), pa i kasnije. Tih sedamdeset godina predstavljaju zaista jedno ,,megdansko doba” u kome su se pored Janka Mitroviæa (+1659.) i Petra Smiljaniæa istakli njihovi sinovi Stojan Jankoviæ (+1687.) i Ilija Smiljaniæ, a uz njih Vuk Mandušiæ (+1648), èiju je slavu opjevao Njegoš u Gorskom Vijencu, a mletaèki providur za njega rekao da je ,,na Krajini cijenjen više nego ijedan drugi”, pa Vuk Moèivuna, Vid Žeravica, Todor Kladniæ, Bajo Nikoliæ-Pivljanin, Cvijan Šariæ i drugi.

4. CRKVENI ŽIVOT POD TURCIMA

Crkveni život pravoslavnih Srba doseljenih u Dalmaciju od 14. do 17. vijeka razvijao se u skladu sa politièkim i ostalim okolnostima na ovom podruèju. Prvu brigu o doseljenim pravoslavnim uskocima (,,morlacima” ili ,,vlasima”) vodili su u kontinentalnom dijelu Dalmacije sveštenici i kaluðeri koji su zajedno sa pojedinim migracionim grupama prelazili ovamo, dok su oni malobrojniji Srbi po dalmatinskim primorskim gradovima pritjecali pod duhovno staranje grèkih sveštenika, koji su bili parosi èesto brojnih grèkih kolonija po dalmatinskim gradovima. Kasnije su uz grèke parohe postavljani i srpski kapelani, koji su za svoje vjerne mogli da služe na crkvenoslovenskom jeziku.

Naroèiti znaèaj u crkvenom i vjerskom životu dalmatinskih Srba imala su njihova tri manastira nastala u samom poèetku doseljavanja Srba u ove krajeve. Oni su kao centri pravoslavnog vjerskog i crkvenog života bili i geografski ravnomjerno rasporeðeni. Dok je za Ravne Kotare i kraj pod Velebitom bio duhovni centar manastir Krupa, imala je Bukovica svoj manastir Krku, a Cetinska krajina - Dragoviæ. Krka je ubrzo stekla najveæi ugled meðu ovim manastirima, kako zbog toga što je njen postanak vezan za liènost Jelene sestre cara Dušana, tako i zbog svog centralnog geografskog položaja u ovim naseljima. Nadzor nad ovim manastirima vršilp su obližnji episkopi, zetski i hercegovaèki, a kasnije dabrobosanski. Krèki iguman je u crkvenom životu Dalmacije imao prvenstvo èasti meðu sveštenstvom, a u narodu poseban ugled. Narod je imao uèešæa u njegovom izboru. To nam pokazuje primjer krèkog jeromonaha Simeona. Njega su predstavnici sveštenstva i naroda izabrali za igumana, na osnovu èega ga je proizveo u taj èin zetski mitropolit Josif i izdao mu o tome na Veliku Gospojinu 1454. sinðeliju u kojoj veli da je uvažio ,,jednodušnoje izbranije vsego svjašèenstva i blagoèestivago naroda”. Sinðelija jasno ukazuje na to da ovaj iguman nije imao da upravlja samo svojim manastirom, veæ i okolnim narodom na što ga mitropolit ovlašæuje. Po blagoslovu ovog episkopa podizane su po Dalmaciji mnoge crkve: 1450. crkva sv. Nikole u Kuli Atlagiæa, 1456. sv. Ðurða u Paðenama, 1458. sv. Petra i Pavla u Polaèi i 1458. sv. Stevana u Golubiæu. Oko 1468. podignuta je crkva sv. Ðurða u Kninskom Polju, a 1467. crkva sv. Arhanðela Gavrila u Miranjama. Izmeðu 1524. i 1537. podignute su mnoge crkve naroèito u Bukovici.

Ovakvo stanje neredovne crkvene jurisdikcije ostalo je i prvih decenija po padu Dalmacije pod Turke (1540.). Obnova Peæke patrijaršije (1557.) donijela je i crkvenom životu u Dalmaciji sreðenije stanje. Briga o crkvi u Dalmaciji bila je od strane Patrijaršije povjerena dabrobosanskom mitropolitu, koji je svoje sjedište prenio iz manastira Banje u Dabru u manastir Rmanj na tromeði Bosne, Like i Dalmacije. Zato se u titulaturi dabrobosanskih mitropolita do nedavna održala i titula ,,egzarh cijele Dalmacije”. Kako su ovi krajevi pod Turcima bili podijeljeni na dva sandžakata, kliški i lièki (ovome je sjedište bilo u Kninu), dabrobosanski su mitropoliti, da bi oznaèili svoju jurisdikciju nad ovim krajevima, nazivali sebe èesto i ,,kliški i lièki”. Za vrijeme dabrobosanskog mitropolita Varlaama osveæena je 1567. crkva sv. Ðurða u Smokoviæu, a 1571. rukopoložio je on dva mlada kaluðera, Venijamina i Danila i poslao po njima nekoliko antiminsa i dosta bogoslužbenih knjiga za dalmatinske crkve. Varlaamov nasljednik, mitropolit Simeon, naziva se u jednoj svojoj poslanici mitropolit ,,dabrobosanski, fojnièki, kliški i dalmatinski”. Njegov nasljednik, Gavrilo Avramoviæ ,,mitropolit bosanski i kliški i lièki”, kao egzarh peækog patrijarha za Dalmaciju, mnogo se brinuo za napredak dalmatinske crkve. On piše bratstvu manastira Dragoviæa i pita koliko bi trebalo sveštenika za sav okolni narod, ali upozorava da ne bi trebalo rukopolagati mnoge veæ samo one koji su sposobni za sveštenièku službu. Mitropolit Gavrilo je 1578. postavio igumana manastira Krke za upravitelja crkvenih poslova u Dalmaciji, koji ima da upravlja u njegovo ime i njega o svim potrebama dalmatinske crkve da izvještava. Zbog toga je manastir dobio nekoliko obližnjih parohija radi svoga lakšeg izdržavanja i osloboðenje od plaæanja godišnjeg doprinosa mitropolitu. U vrijeme mitropolita Aksentija (1589-1601), koji je obišao velik broj dalmatinskih crkava, vladala je u Dalmaciji još uvijek glad, zbog koje su petorica kaluðera manastira Dragoviæa 1585. napustili svoj manastir. Otišli su èak u Maðarsku i tamo u Baranji osnovali manastir Grabovac. Mitropolit je 1590. zatekao u Dragoviæu samo starog kaluðera Petronija i dva mlaða kaluðera.

Nemirno vrijeme patrijarha Jovana (1592-1614) u kome su podizani ustanci protiv Turaka od Banata do Peæi i Hercegovine, vrijeme kad su spaljene mošti Svetog Save (1594.), nije ostavilo ni Dalmaciju na miru. Pod uticajem vremena i dogaæaja, neki splitski plemiæ Bovani Alberti pomoæu senjskih uskoka preote 1596. od Turaka Klis, ali za kratko, jer su ga Turci veæ poslije dva mjeseca povratili i gorko se svetili na dalmatinskim hrišæanima. Tada je velik dio Srba iz okoline Klisa i ostalih mjesta Dalmacije napustio svoja ognjišta i odselio u Gorski Kotar. Ti Srbi su tada naselili Gomirje, Vrbovsko i Moravice. Sa njima je pošlo i nekoliko kaluðera iz manastira Krke, koji su 1602. osnovali u tom kraju manastir Gomirje.

Novi peæki patrijarh Pajsije (1614-1648) imao je težak zadatak da crkvi, politièki kompromitovanoj pred Turcima, povrati njihovo povjerenje. Zato se on nije povodio za agentima zapadnih sila i rimske kurije, veæ je nastojao da prividnom politièkom lojalnošæu prema Turcima odvrati njihov gnjev i omoguæi crkvi što mirniji život i aktivnost. On nastoji da podigne u narodu prosvjetu, njeguje nacionalnu kulturu i tradicije, piše knjige i opravlja stare, daje inicijativu da se one èuvaju i prepisuju, a crkve da se živopišu i uljepšavaju. On je pisac žitija i službe posljednjem srpskom caru Urošu. U duhu njegove politike, a nastojanjem dabrobosanskog mitropolita Teodora i trudom krèkog igumana Joakima osnovana je u manastiru Krki 1615. prva do sada poznata škola za spremanje sveštenièkog podmlatka. U to vrijeme, ili nešto malo ranije, živopisana je crkva manastira Krupe. Taj živopis je izradio Georgije Mitrofanoviæ, tada najbolji srpski slikar, koji je svojim freskama proslavio manastir Moraèu i hilandarsku trpezariju.

Meðutim, Turci su i dalje vršili veliki teror nad narodom i manastirima. Zato su dragoviæki kaluðeri 1619. napustili svoj manastir i otišli u Grabovac za svojom ranijom braæom, te im je manastir opustio. I Krupa je uskoro doživjela veliku tragediju. Turci su 1620. došli u manastir radi pljaèke, ali im se kaluðeri odupru. To razdraži Turke te manastir potpuno opljaèkaju i zapale, jedan kaluðer pogibe a ostali se razbjegoše na razne strane. Tek 1642. vratiše se preživjeli kaluðeri u svoj manastir, koji je bio potpuno pust i zarastao u grmlje. Manastir Krka spasavao se mitom sve do Kandijskog rata za vrijeme koga su uskoèke èete na strani Republike udarale na Turke. Kako su Turci doznali da je manastir Krka glavni centar buntovnièkih dogovora, udariše 1647. na manastir, opljaèkaše ga i zapališe, a kaluðeri pod zaštitom uskoèke vojske izbjegoše sa nešto naroda iz Kistanja i Bukovice u Zadar. Interesantan je podatak da je s kaluðerima i narodom izbjeglo tada iz manastira Krke, najprije u Šibenik a zatim u Zadar, i sedamdeset ðaka, što ukazuje na èinjenicu da je krèka bogoslovija do tada radila.

Ovako nemirno i nesigurno stanje potrajalo je sve do 1699. i 1718, kad je cijela Dalmacija pripala Mletaèkoj Republici i riješila se turskih zuluma. Meðutim, tada æe pravoslavna crkva u Dalmaciji poèeti da doživljava nova iskušenja.

Grèke crkvene opštine u primorskim gradovima, kojima su se pridruživali i tamo doseljeni Srbi, potpadale su za èitavo vrijeme mletaèke uprave pod vrhoviu vlast Carigradske patrijaršije, koja je za sve pravoslavne u Republici postavila u Veneciji ,,filadelfijskog” arhiepiskopa. U 16. vijeku imala je ova eparhija oko 38.000 vjernih, od èega je otpadalo na Grke i Srbe u dalmatinskom Primorju 13.000. Mletaèke vlasti su podržavale prozelitistièku aktivnost rimokatolièke crkve u ovim kolonijama, što je u njihov vjerski i crkveni život unosilo stalni nemir. Na filadelfijske pak arhiepiskope èinjen je pritisak da prime uniju sa rimskom crkvom, ali su oni uspjevali da se tome odupru sve do kraja 17. vijeka, kad je Republika postala gospodar cijele Dalmacije i mogla imati manje obzira prema vjerskom nezadovoljstvu dalmatinskih Grka i Srba i njihove jerarhije.

5. BORBA ZA OÈUVANjE PRAVOSLAVLJA POD MLETAÈKOM VLAŠÆU

Kad je Karlovaèkim (1699.) i Požarevaèkim mirom (1718.) cijela Dalmacija došla pod vlast Mletaèke Republike, potèinila je ona sve pravoslavne Srbe na tom podruèju u crkvenom pogledu mletaèkom filadelfijskom arhiepiskopu. Tada je to bio Meletije Tipaldi (1685-1713). Njega su predstavnici rimokatolièke crkve, udruženi sa mletaèkom vlašæu, lomili i konaèno slomili da primi uniju sa rimskom crkvom i pomogne njihove prozelitistièke planove u Dalmaciji, u kojoj su mletaèke vlasti veæ èinile vjersko nasilje nad Grcima i Srbima. Providur Petar Valijer je još u toku rata donio odluku 1686. da pravoslavne sveštenike imaju u buduæe da postavljaju latinski biskupi, koje pravoslavni sveštenici imaju smatrati svojim starješinama. U mnoge pravoslavne crkve unošeni su latinski oltari (na Hvaru, u Šibeniku, Zadru, Trogiru). Meletije Tipaldi je 1690. zvanièno prihvatio uniju. Veliko zlo bilo je na pomolu.

Poslije osloboðenja Kninske krajine od Turaka pojavio se na tom podruèju iz Bosne izbjegli pravoslavni episkop Vasilije. Na molbu dalmatinskih Srba postavio im ga je patrijarh Arsenije III za episkopa. Nastanio se u Golubiæu kod Knina, gdje mu je od strane tadašnjeg providura Danijela Dolfina ustupljena jedna kuæa i zemlja za izdržavanje. Meðutim, tome se energièno usprotivi arhiepiskop Meletije i mletaèka vlada i ubrzo nestaje svakog traga episkopu Vasiliju u Dalmaciji.

Meletije Tipaldi je uvidio da planove o unijaæenju pravoslavnih Dalmatinaca neæe moæi da sprovede bez ljudi iz tog naroda. Zato je pozvao k sebi krèkog kaluðera Nikodima Busoviæa, koji je tada bio paroh u svom rodnom mjestu Šibeniku, èovjeka kulturnog i sposobnog, sa velikim ugledom u narodu, i predložio mu da ga rukopoloži za episkopa i postavi za svog zamjenika u Dalmaciji. Nikodim o tome odmah obavijesti svoga krèkog igumana Josifa, a ovaj patrijarha Arsenija III, koji se tada nalazio veæ u Ugarskoj. Patrijarh je dozvolio da Nikodim postane episkop s tim da æe ga on hirotonisati. Meðutim, Tipaldi je politièkim razlozima ubijedio Busoviæa da nije moguæe da on kao mletaèki podanik bude rukopoložen u stranoj državi i privolio ga da ga on hirotoniše. To je obavljeno 24. juna 1693. Latinski biskupi pišu da je Busoviæ prije hirotonije ispovjedio rimokatolièku vjeru, iako jedan od njih kasnije piše da je Tipaldi bio ,,prevaren pritvornim ispovijedanjem vjere”. Premda nisu znali za ma kakvo ispovijedanje vjere, krèki kaluðeri su primili episkopa Nikodima Busoviæa s velikim nepovjerenjem. Odmah su napisali pismo patrijarhu Arseniju III i poslali ga po dvojici kaluðera. Patrijarh se ljutio što je Nikodim hirotonisan u ,,tuždih stranah”, ali je savjetovao manastirskom bratstvu da bude s vladikom u miru. Tada je i Busoviæ lièno išao k patrijarhu i svakako mu sve iskreno i potanko izložio. Kako je imao preporuke ,,od serdara i od sve krajine i poglavara dalmatinskih”, patrijarh ga potvrdi za episkopa dalmatinskog. Vrativši se od patrijarha, Nikodim Busoviæ, koji se obièno sam nazivao ,,episkop krèki”, otpoèeo je ureðivanje svoje eparhije potpuno samostalno, ne obaziruæi se više na unijatskog mletaèkog arhiepiskopa. Meðu sveštenstvom je zavodio red i disciplinu, obnovio manastir Dragoviæ, unapredio Krku, kod crkve sv. Jovana u Bribiru sagradio mali manastir, na kome se mjestu i danas nalazi ,,Busoviæeva kula”, a kako je stekao poštovanje i lokalnih politièkih vlasti, uspio je da se izda odluka o slobodnom ispovjedanju vjere i pravoslavnog bogosluženja u Šibeniku, što je izazvalo oštru reakciju šibenskog biskupa Kaligarija. Na osnovu preporuke providura Moæeniga i Zanea mletaèki senat je 11. novembra 1702. priznao Busoviæu duhovnu vlast nad pravoslavnima u Dalmaciji i za njegovo izdržavanje dodijelio mu posjed u Biljanima.

Stanje dalmatinskog naroda pod novom vlašæu bilo je neobièno teško i za ovaj ratnièki narod ponižavajuæe. Narodni zborovi (lige), koji su ranije bili organi narodnog samoupravljanja, kao izraz narodne volje, sada su ogranièavani obaveznim prisustvom predstavnika mletaèkih vlasti, koji su im nametali svoju volju. Republika je osvojeno podruèje proglasila za vlasništvo države, za ,,zemlju principovu”. Država daje zemlju narodu samo na uživanje, a ne u vlasništvo. Zato, kad neko umre bez zakonitog nasljednika, njegova zemlja ponovo pripada državi. Umjesto ranije narodne odbrane zavedene su regularne grupe koje je trebalo izdržavati. Godine 1690. zavedeno je ubiranje desetine (decime), najprije samo od žita, a zatim od svih poljoprivrednih proizvoda. Zavedeni su kuluk i rabota. Ratnièki Srbi koji su odvajkada navikli na ekonomsku slobodu sada su bili pritisnuti feudalnim dažbinama, koje su bile davane u zakup i ubirane èesto na najbezoèniji naèin, pri èemu je onima koji nisu imali novca odgonjena stoka, oduzimano skupocjeno oružje i alati. Najbolnije je u tome bilo što su desetinu uzimali u zakup i pojedini narodni starješine. To je doprinosilo njihovom bogaæenju, koncentrisanju zemljišnih posjeda u sve manjem broju posjednika, a time i društvenom raslojavanju srpskog naroda.

Ovakvo stanje bijede i poniženja izazvalo je narodni otpor. U Bukovici, Kotarima i biogradskom primorju buknula je 1704. otvorena buna kojoj je bio voða pop Petar Jagodiæ-Kuridža, paroh Petrove crkve u Biovièinu Selu. Ustanici su napadali skupljaèe decime, ali i sve one koji su oklijevali da priðu ustanku, palili im kuæe i oduzimali imovinu, zabranili odvoz namirnica u Zadar itd. Generalni providur Marin Zane je vještom taktikom paralizovao ustanièku akciju, obeæavajuæi da æe se opravdani narodni zahtjevi ispuniti i bez bune. Vrijeme pregovora poslužilo je za hvatanje voða ustanka i obezglavljivanje narodnog otpora. Voðe ustanka su kažnjeni najtežim kaznama. Kuridža je dopao teške tamnice u kojoj je izdržao punih èetrdeset godina. Pušten je 1746. slijep i gotovo nepokretan. Poslije tri godine umro je u Zadru.

Još se ova buna nije ni stišala, doðe 1705. do novog ustanka u Cetinskoj krajini zbog toga što je novi providur Bustino Riva nareðivao da srpski episkop Nikodim Busoviæ ne smije postavljati sveštenike bez odobrenja latinskih biskupa. Voða ustanka u kome je uzelo uèešæa 7.000 naoružanih Srba bio je dragoviæki kaluðer Isaija. Meæutim, i ova buna je bila u krvi ugušena. Kaluðer Isaija je bio otjeran na doživotnu robiju, a episkop Nikodim je prognan iz države. Otišao je u Svetu Goru, a otuda na hadžiluk u Palestinu. Na mnoge njegove molbe konaèno mu je dozvoljeno da se vrati pod uslovom da se ne smije miješati u poslove dalmatinskog episkopa, jer mu je to Meletije Tipaldi zabranio. Busoviæ je i na to pristao. Nostalgija za rodnom Dalmacijom bila je od svega jaèa. Došao je u manastir Dragoviæ, a zatim je sagradio kuæu u Vrlici, gdje se lijeèio u bolesti. Predosjeæajuæi da mu se približava smrt, Busoviæ je prešao u svoj postrig, manastir Krku, gdje je i umro 20. decembra 1707. i sahranjen u manastirskoj crkvi.

U vrijeme uprave episkopa Nikodima Busoviæa crkvenim životom pravoslavnih Srba u sjevernoj Dalmaciji, prebjegao je 1695. u južne predjele mletaèke Dalmacije hercegovaèki episkop Savatije Ljubibratiæ, koji je i od mletaèke vlade dobio odobrenje da može vršiti crkvenu jurisdikciju u tim predjelima. Nastanio se najprije u Èardaku a zatim u Toploj kod Hercegnovog. Srbi sjeverne Dalmacije, ostavši sada bez svoga episkopa, zamolili su episkopa Savatija da i njih primi pod svoju jurisdikciju. Njihova želja se mogla ostvariti, jer je na mjesto providura Bustina Rive došao tolerantni Vendramin. Srbima je laknulo. Imali su svog episkopa i relativan crkveni mir. Ali, za kratko. Novi zadarski nadbiskup Viæentije Zmajeviæ, èovjek velikih sposobnosti ali i velike netrpeljivosti, okomio se svom snagom na pravoslavne. Odmah po njegovom dolasku (1713.) pravoslavnim sveštenicima je nareðeno da ne mogu vršiti službu bez odobrenja latinskih biskupa, a pravoslavnim Skradinjanima zabranjeno zidanje nove crkve. Narod se ponovo uznemirio. Moralnu podršku dao mu je peæki patrijarh Mojsije Rajoviæ, koji je obilazeæi zapadnu Bosnu svratio i u manastir Dragoviæ, odakle je uputio pismo episkopu Savatiju i narodnim prvacima. Ovaj momenat i novi rat sa Turcima zaustavili su Zmajeviæevu prozelitistièku agresiju, ali samo privremeno. Poslije Požarevaèkog mira (1718.) ona æe opet ojaèati.

Kako je u to vrijeme umro episkop Savatije, preuzeo je upravu ove eparhije njegov sinovac arhimandrit Stefan Ljubibratiæ, koga je patrijarh Mojsije sa znanjem dalmatinskog mletaèkog providura zavladièio na Sretenje 1719. Novi episkop se nastanio u manastiru Dragoviæu. Providur je poklonio njemu i manastiru dosta obradive zemlje oko manastira i kuæu episkopa Nikodima Busoviæa u Vrlici. Episkop Stefan je odmah poèeo da obilazi eparhiju i u Kninskom Polju je održao skupštinu sa sveštenstvom radi uèvršæenja discipline i pastirske revnosti. Dok su mletaèke lokalne vlasti bile zadovoljne radom episkopa Stefana, nadbiskup Zmajeviæ je energièno ustao protiv njega i tražio od mletaèkog senata da se Ljubibratiæ odmah ukloni iz Dalmacije. U svom spisu Ogledalo istine, koji kipti od mržnje protiv Srba i njihove vjere, Zmajeviæ prikazuje ugled i autoritet episkopa Stefana meðu Srbima: ,,... Obilazio je gordo provinciju sa srpskim otrovima u rukama da ih širi na štetu vjere. Bogata i arogantna momèina isticao se kao neki vladalac, izdavajuæi apsolutnim gospodarstvom zakone i nalažuæi terete na bijedni narod. Sve je trpio potišten narod, jer je odan do obožavanja novom mitropolitu, na koga je gledao kao na neko božanstvo, koje ima u rukama nagradu i kaznu. I sama prostota katolièkih težaka zanosila se gledajuæi velièanstvo i dostojanstvo njegovo, i kao da im je godio ovaj varljivi izgled...” Iako je uèeni profesor padovanskog univerziteta, pounijaæeni Grk Nikola Papadopuli, dokazao lažnost Zmajeviæevih optužaba prema kojima je ,,srpska vjera gora od anabaptista, jednaka donatistima i drug ikonoklasta, i gora od sviju drugih jeretika, koji su lajali protiv neba, ona je takoðer drug i origenista”, iako se Moæenigo zauzimao za Ljubibratiæa, sve je bilo uzalud. Moæenigo je 1721. smijenjen, a na prijedlog novog providura Dijeda izdao je Senat 11. aprila 1722. dukal na osnovu koga je episkop Stefan Ljubibratiæ prognan iz Dalmacije. Prešao je u Medak u Lici, odakle je do 1725. vodio brigu o crkvi u Dalmaciji. Tada je izabran za episkopa kostajnièkog.

Zmajeviæ i njegovi saradnici su smatrali da su sada blizu cilja. Meðutim, obezglavljeni narod se okupio oko svojih manastira, sakupio svu svoju snagu i dao neoèekivano snažan otpor i iz svoje sredine izbacio novog voðu tog otpora. Bio je to mladi benkovaèki paroh Simeon Konèareviæ. On je 1731. sa znanjem i odobrenjem providura Vendramina sazvao u Benkovcu skupštinu srpskih delegata iz cijele Dalmacije i Boke Kotorske. Skupština je u prisustvu vladinog izaslanika donijela rezoluciju od šest taèaka, u kojoj se izražava nepokolebljiva odanost pravoslavnoj vjeri, ne priznaje se vlast latinskih biskupa nad pravoslavnima, a pravoslavnim sveštenicima se zabranjuje svaka zajednica u bogosluženju sa rimokatolicima, zbog razlike u dogmatima, i naposljetku se zahtijeva da se Srbima dozvoli izbor novog episkopa.

Benkovaèka skupština imala je u istoriji dalmatinskih Srba ogroman znaèaj. Ona predstavlja poèetak jedne organizovane borbe u kojoj podjednako uèestvuje klir i narod. Ona nema više lokalni i oružani karakter kao bune popa Kuridže i kaluðera Isaije, veæ je izraz opšteg narodnog otpora koji time dobija na snazi. Ugled Simeona Konèareviæa je naglo porastao. Crnogorski mitropolit Sava Petroviæ proizveo ga je 1735. za protopopa, èime je i formalno postao prvak dalmatinskog sveštenstva sa kojim je uporno tražio da im se postavi episkop. Protiv srpskih nastojanja ponovo se digao nadbiskup Zmajeviæ, koji je dobio podršku novoga dalmatiskog providura. Latinski biskupi su ponovo dobili pravo da nadgledaju pravoslavne crkve i postavljaju pravoslavne sveštenike. Senat se kolebao. Bojeæi se narodne bune, odobrio je 1736. da Srbi mogu sebi da izaberu episkopa, ali kad se tome usprotivio Zmajeviæ, odluka je povuèena. U Dalmaciji je stanje bilo oèajno. Providur je èak nareðivao da se ruše neke pravoslavne crkve, pojedini Srbi su poèeli da se sele u Austriju, a drugi su bili spremni na bunu, od èega ih je zadržavala samo prisebna taktika prote Konèareviæa. U ovom naelektrisanom vremenu, kad su pravoslavni sveštenici trpjeli progone i tamnice, kad je mletaèka vlast svaki èas mijenjala svoj odnos prema Srbima, a Zmajeviæ veæ predviðao likvidaciju pravoslavlja u Dalmaciji, jer je ponovo potvrðena naredba o potèinjavanju pravoslavnih sveštenika i vjernih latinskim biskupima, sastadoše se Srbi 1750. na Dalmatinskom Kosovu i izabraše svoga obudovjelog protu Simeona Konèareviæa za episkopa dalmatinskog. Po blagoslovu peækog patrijarha Atanasija hirotonisao je Konèareviæa u Trebinju 1751. dabrobosanski mitropolit Gavrilo sa još dva episkopa. Po mjestu svog izbora Konèareviæ se èesto nazivao ,,kosovski vladika”.

Episkop Simeon Konèareviæ se nastanio u Benkovcu i tiho otpoèeo svoj rad na organizaciji crkve u sjevernoj Dalmaciji, koju je podijelio na pet protopopijata. Arhimandrita krèkog Nikanora Rajeviæa odredio je za svog egzarha. Nastojao je da se u svakoj veæoj parohiji otvori škola. Da bi i sa politièke strane legalizovao svoj položaj zatražio je od Senata potvrdu svog izbora. U Zadru je 1752. razgovarao sa providurom i uvjeravao ga da njegov izbor nije u suprotnosti sa interesima države i molio ga da ga preporuèi Senatu za potvrdu. Meðutim, providur mu je oduzeo arhijerejsku gramatu, a Senatu predložio da se Konèareviæ uhapsi. Bojeæi se narodne bune, Senat nije usvojio ovako grub progon Konèareviæa, veæ je poèetkom aprila 1753. naredio da se on na mudar naèin ukloni iz Dalmacije. Zaista, Konèareviæ je morao da 19. aprila 1753. preðe granicu i da se nastani u Lici, u Popini više Zrmanje. Otuda je preko svog egzarha Nikanora Rajeviæa upravljao èetiri godine crkvom u Dalmaciji. Molio je mletaèke vlasti da mu dozvole povratak u Dalmaciju, makar i ne vršio episkopsku vlast, veæ samo da boravi u jednom od tamošnjih manastira, ali sve je bilo uzalud. Zato je Konèareviæ morao da preduzme nešto sasvim drugo. Krajem jula 1757. otišao je sa jednom grupom dalmatinskih Srba, u kojoj je bio i njegov sin Ignjatija i smokoviæki sveštenik Lazar Vujinoviæ, u Rusiju. Mletaèka Republika je ovaj njegov postupak shvatila kao neprijateljski akt protiv države, te ga je 1759. proglasila državnim izdajnikom i zabranila svako održavanje veze s njim.

Konèareviæ je po dolasku u Rusiju upoznao rusku vladu s položajem Srba u Dalmaciji, na osnovu èega je vlada intervenisala kod Republike preko svog poslanika u Beèu. To je prilièno uticalo na razvoj dogaðaja. Godine 1762. vladika Konèareviæ i sveštenik Lazar Vujinoviæ poðoše preko Beèa prema Dalmaciji, ali je samo pop Lazar došao u svoj Smokoviæ, dok se vladika morao da zadrži u Popini i Graèacu, odakle je krišom dolazio u manastir Krupu. Kako je Konèareviæ tada organizovao novu grupu iseljenika u Rusiju, meðu kojima je bilo i turskih i austrijskih podanika, negodovale su protiv njega i turske vlasti iz Bosne i austrijske vlasti Karlovaèkog generalata, te je on protjeran iz Like. Otišao je ponovo u Rusiju odakle se više nikada nije vratio. Umro je 26. avgusta 1769. u kijevskom Petropavlovskom manastiru. Prije smrti dovršio je svoju istoriju srpskog naroda i crkve u Dalmaciji, koju je Milaš nazvao Ljetopis graðanskih i crkvenih dogaðaja. Milaš je u ovom spisu vidio ,,pravo blago za dalmatinsku proš-lost” i obilno ga koristio u svom kapitalnom djelu Pravoslavna Dalmacija.

Poslije odlaska episkopa Simeona Konèareviæa u Rusiju obraæali su se pravoslavni Srbi iz sjeverne Dalmacije u duhovnim stvarima mitropolitu Crne Gore ili episkopima gornjokarlovaèkim koji su ponekad u svojoj titulaturi pominjali i Dalmaciju. Administrativne crkvene poslove u Dalmaciji vodio je arhimandrit Nikanor Rajeviæ. Poslije njegove smrti (1770.) vodio je crkvene poslove krèki iguman Nikanor Travica, a od 1778. postao je ,,vlastnij arhimandrit i cerkovnij upravitelj” Nikanor Bogunoviæ. Otpornost dalmatinskog sveštenstva i naroda, emigraciono raspoloženje i rusko interesovanje za sudbinu Srba i pravoslavlja u Dalmaciji uèinili su da je Mletaèka Republika konaèno 1780. bila primorana da izda zakon o slobodi pravoslavne vjere u Republici. Blagodarenjima koja su tom prilikom održana u dalmatinskim pravoslavnim crkvama završio se jedan bolni period u životu dalmatinskih Srba.

Odmah poslije proglašenja novog zakona Carigradska patrijaršija je veæ 1781. postavila u Mlecima Sofronija Kutavali za mletaèko-dalmatinskog episkopa, a ovaj je 1783. imenovao Bogunoviæa za svog vikara u Dalmaciji. Tako je pravoslavna Dalmacija dobila svog nadležnog episkopa, a radom njegovog vikara poèela je obnova crkvenog života zaparloženog u dugim i teškim borbama za vjerski opstanak.

Pretkraj uprave arhimandrita Nikanora Bogunoviæa vratio se u Dalmaciju poslije svojih dugih putovanja i dužeg boravka u Rusiji arhimandrit Gerasim Zeliæ, postrižnik manastira Krupe, èovjek sposoban, ali uz to ambiciozan i pretenciozan, zbog èega je došao u sukob sa Bogunoviæem, te je htio da opet napusti Dalmaciju. Ali, kako je Bogunoviæ uskoro umro, ostade Zeliæ u Krupi. Godine 1794. izabere ga krupsko bratstvo za svog starješinu, a 1796, izaberu ga predstavnici manastira i sveštenstva kod crkve sv. Ðurða u Kninskom Polju za general-vikara u Dalmaciji. U to vrijeme Dalmacija je promijenila gospodare. Godine 1797. konaèno je propala Mletaèka Republika pod udarcima Napoleonove vojske. Prema odlukama mira u Kampoformiju (18. oktobra 1797.) pripale su Istra, Dalmacija i Boka Kotorska Austriji.

Za vrijeme austrijske uprave Zeliæa je uznemiravao novi suparnik, Simeon Ivkoviæ, koji, iako nije birao sredstva, nije uspio da postane dalmatinski episkop, pa èak ni generalni vikar. Zeliæ je i dalje upravljao eparhijom, uspostavio vezu sa mitropolitom Stefanom Stratimiroviæem, kome se doduše i dalmatinsko sveštenstvo obraæalo žaleæi se na Zeliæevu strogost. Stratimiroviæ je pokušavao da Dalmaciju pripoji Gornjokarlovaèkoj eparhiji, ali Austrija to nije odobrila.

Poslije Napoleonove pobjede nad ruskom i austrijskom vojskom kod Austerlica (1805.) morao je austrijski car Franjo I da ustupi Dalmaciju Napoleonu. Nakon tri godine (1808.) pala je pod Francuze i Dubrovaèka Republika.

Share this post


Link to post

6. DALMATINSKA EPARHIJA

Francuzi su ukinuli sve feudalne i konfesionalne privilegije, a graðane izjednaèili pred zakonom. Vjerska sloboda konaèno je došla i u Dalmaciju. Pravoslavni Srbi su pod novim gospodarom odmah zatražili da im se dozvoli organizovanje eparhije i postavljenje episkopa. Veæ 1808. održana je u crkvi sv. Ilije u Zadru crkveno-narodna skupština kojoj je predsjedavao Dandolo, generalni guverner Dalmacije. Od èetrdeset uèesnika skupštine samo je sedamnaest bilo sveštenih lica, a dvadeset tri su bili svjetovnjaci. Skupština je donijela odluke o osnivanju eparhije i bogoslovije, o ustrojstvu parohija, manastira i dr. Skupštinske zakljuèke, koje je Dandolo toplo preporuèio, nosila je u Pariz delegacija na èelu sa Gerasimom Zeliæem. Car je odobrio odluke zadarske skupštine i 1809. donio odluku o osnivanju samoupravne srpske eparhije u Dalmaciji sa sjedištem u Šibeniku. Još prije povratka ove delegacije u Dalmaciju car je 1810. na prijedlog Dandola imenovao za dalmatinskog episkopa Venedikta Kraljeviæa, iz Bosne dobjeglog episkopa grèke narodnosti, a za njegovog vikara u Boki Kotorskoj arhimandrita Gerasima Zeliæa.

Zeliæ je u Boki doèekan sveèano, ali kako je i tamo, zatekavši nesreðeno stanje crkvenog života, pokazao suviše strogosti u svome radu, izazvao je dobar dio sveštenstva protiv sebe. Ni njegovi odnosi sa episkopom Venediktom Kraljeviæem nisu dugo ostali dobri. Kad je Zeliæ bez episkopske dozvole osvetio crkvu u Kotoru, došlo je izmeðu njihdvojice do sukoba. Nesloga sa sveštenstvom i sa episkopom pobudile su Zeliæa da dade ostavku i povuèe se 1811. u svoj manastir Krupu, odakle je i dalje vodio borbu protiv Kraljeviæa.

Francuska uprava Dalmacijom nije dugo trajala. Veæ 1813. potpala je Dalmacija opet pod Austriju. Venedikt Kraljeviæ je znao da Zeliæa u Beèu smatraju svojim èovjekom i da æe se više vjerovati Zeliæu nego li njemu koga su za dalmatinskog episkopa doveli Francuzi. Zato je na sve naèine nastojao da se dodvori austrijskim vlastima. Zeliæ je to takoðe èinio. Kad su iz Beèa o tome konsultovali mitropolita Stratimiroviæa, predložio je on da se oba suparnika uklone: episkopa Kraljeviæa da penzionišu, a Zeliæa da vrate u njegov manastir. jer, ,,ni jedan ni drugi za ono sposobni nijesu”. Meðutim, u Beèu su osjetili da je Kraljeviæ mek i da bi mogao poslužiti unionistièkim ciljevima koje je austrijska država pomagala. Zato su austrijske vlasti uèinile direktan i jak pritisak na Kraljeviæa. Inicijativu kao da je imao sam car, koji je poslije nekoliko susreta sa Kraljeviæem pozvao ga s jeseni 1818. u Beè, gdje je ostao sve do proljeæa 1819. Pravoslavni Šibenèani su upozoravali i preklinjali Kraljeviæa pred odlazak u Beè da se èuva da ga ne navedu na uniju, a on ih je uvjeravao da nemaju èega da se boje, jer on bajagi ide u Beè da pomoæu mitropolita Stratimiroviæa ishodi od cara nastavnike za bogosloviju.

U Beèu je doista bilo dogovora o otvaranju bogoslovije, ali unijatske a ne pravoslavne. I tek što se Kraljeviæ vratio s proljeæa 1819. u Dalmaciju, stigoše za njim èetiri unijatska uèitelja iz Galicije. Narod se uzbunio, narodni predstavnici su izrazili Kraljeviæu svoje negodovanje i saopštili mu da ga zbog toga što se pounijatio ne priznaju više za svog episkopa, podnijeli su žalbu guverneru Tomašiæu u Zadru, a naposljetku i mitropolitu Stefanu Stratimiroviæu, a ovaj caru. Sve je bilo uzalud. U Beèu se smatralo da je šteta napustiti jedan dobro zapoèeti rad na postizanju unije. Zeliæ je 1820. pozvan u Beè da ne bi kvario planove u Dalmaciji, koju više nikad nije vidio. Iz Beèa je sproveden u Budim, gdje je bio konfiniran sve do smrti (1828).

Ovaj dalmatinski problem riješio je sam narod. Na Duhove, 10. maja 1821, zavjerenici su pucali na Kraljeviæeve koèije, misleæi da se u njima vozio on, a u njima je bio i poginuo unijatski uèitelj kanonik Stupnicki. Poslije mjesec dana ranama je podlegao i gradski zapovjednik. Interesantno je da je jedan od trojice atentatora bio rimokatolik. Sad su i Kraljeviæ i njegovi beèki protektori vidjeli da sa Dalmatincima nema šale. Kraljeviæ je najprije pobjegao u Zadar, a otuda u Italiju, odakle se više nikada nije vratio. Penzionisan je 1828. Umro je tek 1862. u 97. godini života. U svom testamentu je tvrdio da nikada nije iznevjerio uèenje svoje pravoslavne crkve, pa je u to uvjeravao i svoje pravoslavne savremenike, koji su ga sretali u Veneciji kao penzionera.

Gerasim Zeliæ je u tuzi i èežnji za Dalmacijom dovršavao svoje dane u Budimu. Prije smrti je od novca koji je uštedio osnovao dva fonda, dvije zadužbine. Prvu je osnovao 1825. sa ciljem da se iz nje uzimaju sredstva za školovanje sveštenièkih kandidata iz Dalmacije u gimnaziji i bogosloviji karlovaèkoj, pa da se zatim u ,,milo moje oteèestvo Dalmaciju povrate i sonarodnikom mojijem, za kojih serdce i duša moja dan i nošè bdi, bogopoèitajemi stada Hristova pastiri postanu.” Drugu zadužbinu je osnovao za srpske ,,normalne škole u Dalmaciji.” Èetrdeset godina poslije Zeliæeve smrti prenio je njegove kosti zahvalni mu pitomac episkop bokokotorski Gerasim Petranoviæ u manastir Krupu, koju je Zeliæ mnogo zadužio svojim radom i bogatim poklonima koje je donio iz Rusije. On je zaista bio veliki ljubitelj svoga ,,oteèestva i naciona.”

Poslije odlaska episkopa Venedikta Kraljeviæa upravljao je eparhijom zadarski paroh Spiridon Aleksijeviæ, èovjek kulturan, jedan od uèenika Dositeja Obradoviæa. On nas je zadužio autobiografskim spisom Spomenak Miloradov i drugim književnim djelima. Tek pošto je Kraljeviæ penzionisan pošlo je za rukom mitropolitu Stefanu Stratimiroviæu da se 1829. za dalmatinskog episkopa postavi Josif Rajaèiæ, arhimandrit gomirski, èovjek solidne kuture i politièki nekompromitovan. Time je bio normalizovan crkveni život Dalmatinske eparhije, koja se prostirala od Istre do Boke Kotorske. Ali, austrijske vlasti nisu se odrekle svojih prozelitistièkih namjera. Dok je tolerantan guverner Tomašiæ u Beèu preporuèivao Rajaèiæeve planove o ureðenju crkvenih poslova u Dalmaciji, tamo su spremani planovi kako da se baš ometu njegovi planovi o ureðenju eparhije, osnivanju bogoslovije i unapreðenju sveštenièkog stanja. Umjesto podrške stizali su Rajaèiæu iz Beèa zahtjevi da se iz dalmatinskih crkava uklone ruske bogoslužbene knjige, koje æe se zamijeniti knjigama štampanim u Austriji. Rajaèiæ se tome odupro i dokazivao kako u upotrebi ruskih bogoslužbenih knjiga nema nikakve politièke opasnosti. Kako mu nije dozvoljeno da otvori bogosloviju kakvu je želio, pošlo mu je za rukom da otvori u Šibeniku privremenu klirikalnu školu (v. proto Vrcelj), kojoj je prvi nastavnik bio jeroðakon Atanasije Èurliæ.

U to vrijeme snašla je Dalmatinsku eparhiju neoèekivana bijeda. Dvojica sveštenika, Petar Krièka, paroh iz Krièaka i Marko Busoviæ, paroh iz Baljaka, koji su odgovarali zbog sablažnjivog života u konkubinatu i otkazali poslušnost svome episkopu, prešli su u uniju, pa su vrbovali i svoje parohijane da i oni poðu za njima. Novi dalmatinski guverner grof Lilijenberg svesrdno je pomagao ovu akciju, ali se Rajaèiæ tome energièno usprotivio. Žalio se i u Beè i tražio carsku zaštitu. Dok je ova prepiska trajala, propagatori unije su u drniškom kraju aktivno radili na unijaæenju u želji da svoju akciju omasove. Meðutim, 1832. samo je 14 Srba potpisalo izjave u ime ukupno 46 duša. Iduæe godine taj se broj skoro utrostruèio, jer su upotrebljena razna obeæanja i davan novac obraæenicima, pravoslavno sveštenstvo na tom podruèju maltretirano, a crkvena prava zakidana i eparhijska vlast ogranièena u svim funkcijama. Narodno strpljenje bilo je pri kraju i otaor prozelitistièkim nasrtajima bivao je sve grublji. Kad je 1. marta 1834. neki pounijaæeni Jovan Kašiæ, zvan Keriæ, ubio popa Petra Krièku zbog liènih razmirica, situacija je bila još naelektrisanija. Vlasti su davale unijatskoj propagandi još oveæu podršku, u Krièkama i Baljcima su sagraðene dvije velike unijatske crkve, koje su državu koštale 50.000 forinti, pohapšeno je nekoliko pravoslavnih sveštenika i dva Mioviæa iz Drniša, za koje je istraga kasnije utvrdila da su nevini.

Episkop Josif Rajaèiæ je 1834. premješten na Vršaèku eparhiju, a njegov nasljednik Pantelejmon Živkoviæ (1834-1836) za kratko vrijeme upravljanja ovom eparhijom imao je mnogo gorkih dana, jer se unija poèela da širi i u Vrlici. Svu rugobu metoda oko unijaèenja prikazao je Simo Matavulj u svojoj pripovijetci Pilipenda. Za vrijeme gladi država dijeli žito rimokatolicima ,,na poèek”, a pravoslavnima badava, ako hoæe da se ,,upišu u carsku vjeru”, inaèe ne. I dok predstavnik onih koji neiskreno pristaju na prevjeru èini to samo ,,dokle izimimo, dokle spasemo nejaè i èeljad, pa onda lako æemo”, Pilipenda ostaje postojan u vjeri otaca: ,,Ja se uzdam u moga srpskog Rista. Ako æe mi pomoæi, hvala mu, ako neæe i onda mu hvala, jer mi je sve dao, pa mi može sve uzeti, i dušu.”

Kad je i episkop Pantelejmon Živkoviæ napustio Dalmaciju, zaboljelo je to narod, a propagatorima unije davalo krila. Sljedeæih osam godina bez episkopa bilo je vrijeme velikih smutnji, trzavica i nemira. Tada je 1841. sjedište eparhije zajedno sa bogoslovijom premješteno iz Šibenika u Zadar. Te godine umro je i guverner Dalmacije grof Lilijenberg, a car izdao odluku protiv prozelitizma. Pravoslavna Dalmacija je odahnula. U takvoj situaciji došao je za dalmatinskog episkopa Jerotej Mutibariæ (1843-1853), koji je uspio da povrati neke od pounijaæenih Srba i imao sreæu da doèeka 1849. godine carski patent o ravnopravnosti pravoslavne vjere u carstvu i ministarsku naredbu o prelazu iz jedie hrišæanske vjeroispovijesti u drugu. Unijatska agresija iako nije prestala ipak je u mnogome oslabila i kompromitovala se ružnim metodama. Mutibariæeva pak revnost doprinijela je da su se mnogi od pounijaæenih i dalje vraæali u pravoslavlje, meðu sveštenstvom je zavodio uzoran poredak i disciplinu, unapredio ljepotu bogosluženja, koje je i sam mnogo volio i obilazeæi èesto eparhiju služio i po najmanjim selima.

Na temeljima desetogodišnjeg rada episkopa Jeroteja Mutibariæa razvio je svoj dugogodišnji rad episkop Stefan Kneževiæ (1853-1890), porijeklom Dalmatinac iz Oæestova, èovjek solidne bogoslovske i opšte kulture sa smislom za praktièni rad i veliki ljubitelj svog naroda i Dalmacije. Sve to, i dugo upravljanje eparhijom, doprinijelo je da su i rezultati Kneževiæeva rada bili veliki. Doduše, bilo je to i znaèajno vrijeme u životu Dalmacije u kojoj se probudio nacionalni život Hrvata i Srba, koji su u poèetku pokazali neobièno lijepu bratsku slogu u zajednièkoj Narodnoj stranci, koja je dobila veliku nadmoæ nad ,,autonomaško-talijanaškim taborom.” Meðu ,,narodnjacima” isticali su se od Srba, pored episkopa Stefana Kneževiæa, Stjepan Mitrov Ljubiša, Medo Puciæ, prota Jovan Sundeèiæ, arhimandrit Jerotej Kovaèeviæ i braæa Božidar i Gerasim Petranoviæ, a od Hrvata Miho Klajiæ, don Mihovilo Pavlinoviæ, Ðuro Puliæ, Natko Nodilo i Lovro Monti. U školama je uvoðen narodni jezik, po selima su otvarane èitaonice, poèeli su izlaziti listovi i novine. U Zadru je 1861. osnovana Matica dalmatinska najviše zalaganjem braæe Petranoviæa, te je Božidar i bio dugogodišnji predsjednik Matice. On je veæ 1836. izdao prvu knjigu Srpsko-dalmatinskog almanaha, koji æe od 1841. izlaziti pod imenom Srpsko-dalmatinski magazin. Èasopis je donosio èlanke i dragocjenu graðu za istoriju i poznavanje Dalmacije, specijalno istorije srpske crkve u Dalmaciji.

Uzajamna sloga Srba i Hrvata u Dalmaciji bila je poremeæena poslije okupacije Bosne i Hercegovine, kad je austrijska politika u svojoj težnji za prodorom na Istok uspjela da u jednom dijelu hrvatske katolièke politièke javnosti naðe pristalice svojih planova, ubijedivši ih da je ona njihova država, jer je austrijski car ujedno i kralj Hrvata, koji æe im povratiti Zvonimirovo kraljevstvo i velièinu na osnovu ,,hrvatskog istorijskog državnog prava.” Plamene parole su zavele neke od Hrvata ,,narodnjaka” i oni se poèeše odvajati. Narodna stranka se podijelila. Hrvati na èelu sa don Mihovilom Pavlinoviæem osnovaše Hrvatsku narodnu stranku i zadržaše kao svoje glasilo Narodni list, a Srbi osnovaše Srpsku narodnu stranku na Primorju i pokrenuše svoj organ Srpski list, kasnije Srpski glas sa parolom ,,Brat je mio koje vjere bio”. Dubrovaèki Srbi pokrenuše svoj list Dubrovnik. Meðu dalmatinskim Srbima tada se naroèito istakao Sava Bjelanoviæ, koji je sav svoj život i rad posvetio politièkoj borbi Srba u Dalmaciji i ureðivanju Srpskog glasa. Uz njega su u javnom i politièkom životu dalmatinskih Srba uzeli najvidnijeg uèešæa Dušan Baljak, Ignjat Bakotiæ i Antun Fabris, sve kulturni ljudi, patriote i pronicljivi politièari.

U to vrijeme bilo je znaèajnih datuma i u crkvenom životu dalmatinskih Srba. Osnovana je i konaèno otpoèela rad eparhijska konzistorija (1860.), bogoslovija je 1864. uzdignuta na viši stepen, te su u nju od tada primani samo kandidati sa punom gimnazijom, propisan je Novi red za konzistoriju (1870.), osnovan fond za pomaganje sveštenièkih udovica i siroèadi (1869.), a episkop Stefan Kneževiæ je iz vlastitih sredstava osnovao jedan fond za više obrazovanje jednog mladiæa iz Dalmacije, drugi za izdavanje duhovne literature i naposljetku fond iz koga æe se svake godine davati miraz po jednoj djevojci iz njegovog rodnog sela koja se uda za Srbina.

Godine 1870. odvojila se Boka Kotorska i Dubrovnik u zasebnu Bokokotorsku eparhiju, ali su te iste godine obje eparhije, uslijed novog politièkog odnosa izmeðu Austrije i Ugarske, bile izdvojene iz sastava Karlovaèke mitropolije i ušle u sastav novokreirane Bukovinsko-dalmatinske mitropolije. Sjedište Svetog sinoda ove vještaèke crkve bilo je u Beèu. Tu je 1890. posveæen novi dalmatinski episkop Nikodim Milaš (1890-1910), rodom iz Šibenika, koji je stekao odliènu spremu svršivši karlovaèku bogosloviju i kijevsku duhovnu akademiju. U Beèu je slušao filozofiju. Kao eminentan nauèni radnik, naroèito u oblasti kanonskog prava i crkvene istorije, Milaš je služio na èast svojoj eparhiji a kao nauènik je stekao svjetski ugled i do danas nije prevaziðen u našoj nauci crkvenog prava. Njegova pak Pravoslavna Dalmacija je još uvijek osnov cjelokupnom prouèavanju istorije Pravoslavne crkve u Dalmaciji. Milašev nasljednik episkop Dimitrije Brankoviæ (1910-1920) je doèekao stvaranje jugoslovenske države i ujedinjenje Srpske pravoslavne crkve i vaspostavljanje patrijaršije u èiji sastav su 1920. ušle i Dalmatinska i Bokokotorska eparhija.

Meðu bokokotorskim episkopima (Gerasim Petranoviæ, Dositej Joviæ, Vladimir Boberiæ) naroèito se istakao Gerasim Petranoviæ svojim literarnim i kulturno-prosvjetnim radom, naposljetku i svojim autoritetom koji je stekao u kulturnoj javnosti još prije svog izbora za episkopa.

Srpski narod i njegova crkva u Dalmaciji ušli su u naše dane sa mnogo bolnih uspomena, ali i sa velikim rezultatima rada i žrtava najboljih narodnih sinova. I još sa neèim: sa poukom svoje istorije kao ,,uèiteljice života” da je sreæa svih stanovnika kršne, ali ponosne Dalmacije u bratskoj slozi u kojoj ,,rastu male stvari, a nesloga sve pokvari.”

Eparhija dalmatinska

Share this post


Link to post

POCECI HRISCANSTVA U DALMACIJI

Crkva Hristova u Dalmaciji poèinje u apostolsko doba, dakle veæ u prvom hrišæanskom vijeku.

Slikovni prikaz dalmatinske eparhije[ovde]

Sv.Ap.Tit

SvApTit_small.jpg

Ap. Pavla uèenik, Tit, osnovao je dalmatinsku crkvu i bio je prvi episkop te crkve. Propovjed Titova u Dalmaciji bila je po naredbi ap. Pavla. O tome svedoèi sam Pavle u svojoj Drugoj Poslanici Timoteju (4,10). A to isto kazuju i nekoliki stari crkveni pisci. Teodorit, navodeæi rijeèi Pavlove, da je Kriskent pošao u Galatiju, a Tit u Dalmaciju, kaže, kako su ova dvojica slobodni od onoga ukora, što je Pavle iskazao za Dimasa, koji ga jeostavio, jer ga ovi poslušaše i poðoše da propovjedaju, prvi u Galatiju, a drugi u Dalmaciju. Evsevije u svojoj istoriji crkve piše, da je Pavle poslao Kriskenta u Galatiju, a Tita u Dalmaciju radi toga, da onaj upravlja onom provincijom, a ovaj ovom. O tome govori i Jeronim u tumaèenju pomenute Pavlove Poslanice.

Spominje i Metafrast propovjed Titovu u Dalmaciji po Pavlovoj naredbi. Tu se navodi, kako je apostol

Share this post


Link to post

Treba cuvati svetinje.dok ih imamo i mi cemo da postojimo.Inace, ja sam odrasla blizu jedne od tih svetinja i mnogo sam srecna zbog toga..Svake godine iz celog sveta se okupi veliki broj nasih ljudi oko nasih svetinja..Da se zna da nas ima..

Share this post


Link to post

Propadanje baštine tu, odmah pored nas

Milorad Savić, historičar umjetnosti i konzervator, učesnik ovogodišnjih "Desničinih susreta" u Zadru

img.news.php?id=564

Osim rijetkih i izuzetnih spomenika kao što su Dvori Jankovića, manastir Krupa i riznica crkve Sv. Ilije u Zadru, stanje baštine Srba u Dalmaciji više je nego očajno. Što se pisanja zadarskog "Regionala" tiče, ono poziva na zatvor, linč i prijeti, a valja ga posmatrati i u vezi s brojnim suđenjima u odsutnosti Srbima iz zadarskog zaleđa, zastrašivanjem povratnika i učvrstiti ubjeđenje da je riječ o sistematičnoj protucivilizacijskoj raboti.

Povod za razgovor s Miloradom Savićem, eminentnim poznavaocem kulturno-istorijskog nasljeđa Srba u Dalmaciji, ovaj put je uglavnom bio sudsko-medijske prirode. Naime, zadarski časopis "Regional" ponovno je objavio huškački tekst protiv Savića u kojem stoji da on piše doktorat umjesto da guli četverogodišnju zatvorsku kaznu. Naravno, tema razgovora bio je i Savićev rad na očuvanju kuturnog identiteta Srba u ovom dijelu Hrvatske, prije svega vezan uz ostavštinu Stojana Jankovića, na čemu će i doktorirati. Tekst u "Regionalu" tipičan je primjer govora mržnje, jer ne uzima u obzir da je Savić slobodan građanin, pošto su optužbe protiv njega odbijene te ističe da ga, kako su napisali, "čeka suočavanje sa onima protiv kojih je ratovao u uniformi srpske paravojske na benkovačkom području". Zato razgovor počinjemo pitanjem Saviću, koji već duže vrijeme živi u Benkovcu, zašto je i kada optužen i kako je tekla priča oko njegovog slučaja. "Optužen sam da sam do 1994. godine, bez dozvole nadležnog tijela iznio u stranu državu kulturna dobra, ikone iz pravoslavnih crkava benkovačkog kraja: iz Benkovca, Islama Grčkog, Kule Atlagića, Brguda, Kolarina, Jagodnje, Miranja, Ceranja. Optužnica je podignuta 11. siječnja 1999, a Općinski sud u Benkovcu presudio je 3. svibnja 2001, izrekavši drakonsku kaznu. Županijski sud u Zadru, kao viša instanca, 13. studenog 2003. preinačio je presudu prvostupanjskog suda i odbio optužbu protiv mene", kaže Savić.

Ne plaši vuka kozjom mješinom

"U postupku nisu vodili računa ni o formalnim stvarima, na primjer o vremenskim ograničenjima, a kamoli o suštinskim pitanjima urgentne zaštite ratom ugroženih kulturnih dobara. Kako sam bio kustos Muzeja u Benkovcu i historičar umjetnosti, koji je obrađivao ikonopisno slikarstvo u Dalmaciji, na čemu sam i magistrirao, zaštitarske poslove uglavnom sam radio u dogovoru i zamoljen od vlasnika, koji su također realno procjenjivali stanje ratne ugroženosti kulturnih dobara. Tamo gdje to nije bilo moguće, to sam odradio po svojoj savjesti, zdravom razumu i prema zahtjevima struke. Ikone su potom doživjele kompletan, skup i dugotrajan konzervatorski tretman i uskladištene su u depoe Muzeja Srpske pravoslavne crkve. Prema tome, radio sam kao dobar zaštitar i konzervator, i u nekim drugim sredinama za takvo bih zalaganje dobio priznanje, a ne juristički epilog i novinarsku tjeralicu i poziv na zatvor, kako je to učinjeno u zadnjem broju 'Regionala'", dodaje naš sugovornik.

S obzirom na presudu u vašu korist, hoćete li tražiti neku odštetu?

- Neću, iako bih vjerovatno trebao.

S vremena na vrijeme neki medij, prije svega zadarski, pišu o vama kao o zločincu i zagovaraju vaše hapšenje. Kako to komentirate?

- Da su normalni odnosi rekao bih: dokon pop i kozliće krsti. Ima i ona arapska uzrečica: psi laju, a karavana prolazi. Međutim, "Regional" poziva na zatvor, linč i prijeti, zastrašuje. Pokušava mi zlo učiniti svojim sistemom. Naime, valja posmatrati taj i takav "Regional" u vezi s brojnim suđenjima u odsutnosti Srbima iz zadarskog zaleđa, zastrašivanjem povratnika i učvrstiti ubjeđenje da je riječ o sistematičnoj protucivilizacijskoj raboti, štetnoj za svako društvo, pa tako i dalmatinsko. Stoga bi moj odgovor "Regionalu" bio domaćom poslovicom: ne plaši vuka kozjom mješinom.

S obzirom na brojna suđenja u odsutnosti i istrage nad Srbima s područja Ravnih kotara i okolice Zadra, smatrate li da je to jedan od načina ako ne etničkog čišćenja, onda izuzetno velikog pritiska na Srbe te jedan od načina da procenat povratnika ostane među najnižima u zemlji?

- Smatram da je to vrlo vjerovatno. To jeste metod, način i sistematičnost koja ide prema određenoj zamisli.

Pustoš u Ravnim kotarima

Kako ocjenjujete situaciju u Ravnim kotarima?

- Pustoš, pustolovčina zadračene, zapuštene zemlje, najbolje u Dalmaciji i na Balkanu. Što se tiče tema koje obrađujem, osim rijetkih i izuzetnih spomenika kao što su Dvori Jankovića, manastir Krupa, riznica crkve Sv. Ilije u Zadru, kojima se s odličnim rezultatima bave kolege konzervatori iz Zadra, stanje ove vrste baštine, razmatrajući s više aspekata, je više nego očajno. Ne treba ići daleko: u Smokoviću nadomak Zadra crkva Sv. Đorđa još uvijek stoji do temelja srušena; nedaleko od Šibenika, u Skradinu u staroj crkvi Sv. Spiridona nedavno se zbog radova na ulicu srušilo pročelje, a koliko nepokretnih i pokretnih spomenika kulture različitog karaktera i vrsta, ne samo onih iz crkava, nego i iz drugih ambijenata i cjelina, propada, ne može se ni pojmiti zbog ogromnosti procesa propadanja. "Tu, odmah pored nas", rekao bi Vladan Desnica.

Za predmete koji su odnošeni u Srbiju i u najvećem dijelu pohranjeni u nadležnim institucijama hrvatski mediji kažu da su opljačkani, a srpski da su spasavani. Šta je od toga posrijedi i šta je s crkvenim umjetninama i inventarom koji je otuđen nakon "Oluje"? Postoje li uslovi da Muzej SPC vrati riznicu manastira Krke?

- Maloprije sam rekao da su sve ikone konzervirane, obrađene i spremljene u depoe. Sačuvane su. Čekaju povratak. Da nisu evakuirane propale bi, što pokazuje većinsko iskustvo onih crkava gdje su umjetničke dragocjenosti nestale u "Oluji" i poslije nje. To je ružna i lako provjerljiva realnost. Ali, poslije ratova treba graditi, obnavljati i vraćati život, tako i onaj kulturni i vjerski. Tako je i u pogledu riznice manastira Krke. S pravnog aspekta sve je jednostavno, jer su ikone isključivo vlasništvo pojedinih parohija i manastira. Realno pitanje je: kakvi su bezbjednosni i životni uslovi u pojedinim parohijskim crkvama i manastirima za čuvanje i pravilnu prezentaciju registriranih, konzerviranih i obrađenih umjetničkih djela, često znatnih estetskih, vjerskih i kulturnih vrijednosti i značenja. Jer, kako vratiti stare ikone iz Smokovića, ako je crkva još uvijek do temelja srušena, kako vratiti fundus Dvora Jankovića, ako se još ni jedan njegov dio nije dovršio, a u mjestu nema struje i zasad je malo povratnika. Međutim, ikone se mogu vratiti u crkvu Sv. Nikole u Kuli Atlagića, potom u crkvu Sv. Jovana u Benkovcu, gdje je potrebno samo izvršiti dodatne pripreme, ili u manastir Krku, gdje je bezbjedno, ali prostor još nije dorađen po muzeološkim principima. Jasno je da su pitanja oko povrata umjetnina kompleksna. Neke grupe i zbirke se mogu uskoro vratiti i urediti riznice, neke uz manje ili veće dogradnje i pripremu, a za pojedine zbirke još nema ni najosnovnijih uslova za povrat i sigurno čuvanje.

Nema svijesti o baštini

Vi ste dio života proveli u Srbiji. Koliko naučni krugovi i javnost u Srbiji znaju o stanju srpske baštine u Hrvatskoj?

- Izuzevši izbjegličku populaciju, koja uglavnom ima parcijalni uvid, ni stručni krugovi, a pogotovo javnost, nisu dovoljno upoznati sa stanjem srpske baštine u Hrvatskoj. Ipak, za onoga koga interesira taj segment srpske kulture bilo je zadnjih godina u Beogradu i Novom Sadu postavljeno više izložbi, baš o ikonopisnom slikarstvu Kotara i kninskog kraja, a najsvježija je izložba "Baština Dvora Jankovića". Veći je problem, čini mi se, što se kod ovdašnje srpske populacije ne izgrađuje svijest o velikim vrijednostima koje im je prošlost obilato ostavila. O struci koja bi se brinula o tom dijelu kulturnih spomenika Dalmacije i Republike Hrvatske, s obzirom da nije organizirana ni plaćena, skoro da ne može biti riječi, izuzimajući, naravno, gore navedene primjere. Zbog toga nema uređenih parohijskih riznica, potom izložbi koje bi pokazivale i obrađivale bogatu baštinu, kulturu i svakovrsno stvaralaštvo u dalmatinskih Srba.

Jeste li optimist kada se govori o obnovi značajnih kulturnih objekata, ali i cjelokupnog kulturnog nasljeđa u Dalmaciji? Svojevremeno ste rekli da što se tiče nadležnih ustanova u Hrvatskoj postoji volja, ali da nema novca.

- Lijepi primjeri kao Dvori Jankovića ili riznica manastira Krupe ulivaju opti­mizam. Ali, spomenika i zbirki je na stotine, a umjetničkih pokretnina na hiljade. Realno, na ovom polju nije uspostavljen sklad između potreba zaštite samog kulturnog nasljeđa, njegove obrade, konzervacije, čuvanja i pravilne prezentacije i organizacije rada, te njegove materijalne potpore iz državnih izvora, pošto se to nigdje ne radi bez takve pomoći. Jer, i pored tolike kulturne baštine u Dalmaciji nije zvanično zaposlen ni jedan jedini stručnjak sa zadatkom da radi na njoj, barem dio golemih poslova. Ja, recimo, radim privatno i nezvanično. Bilo bi zaista neophodno ustanoviti istraživačko-konzervatorsko-muzejsku službu, koja bi se bavila tim dijelom kulturnog nasljeđa Dalmacije, kao što se druge ustanove bave, naprimjer, prapovijesnom ili rimskom kulturom, stoga što ono posjeduje vrijednosti koje se, naprimjer, mogu mjeriti s muzejom pri grčkoj crkvi u Veneciji, dobrim djelom i s Benaki muzejom u Ateni. Eto novog aspekta ovog kompleksa pitanja. S umjetničkim nasljeđem dalmatinskih Srba treba biti upoznata i grčka kultura, jer se u njemu čuva čitava jedna galerija najpoznatijih grčkih slikara, od kasne Vizantije, do baroknog vremena tu su: Angelos Akotantos, Pavias, Zafuris, Mihailo Damaskinos, Lambardos, Klocas, El Greko, braća Canes, Pulakis itd. Vjerujem da bi je Grci rado vidjeli u svojoj sredini, na jednoj dobro odrađenoj izložbi.

Smisao "Prosvjete"

Bili ste osnivač i kustos Muzeja u Benkovcu. Koliko općinski i zavičajni muzeji u Ravim kotarima i Bukovici, kao i u drugim dijelovima zemlje, mogu učiniti u čuvanju i prezentaciji srpske kulture i istorije?

- Mogli bi učiniti puno kada bi htjeli, jer takvi gradski ili općinski muzeji su muzeji čitavog stanovništva koje je tu živjelo ili živi, od prahistorije do danas. Sve kulture trebaju u takvim muzejima biti pokazane. Međutim, u etnografskom dijelu izložbe obrovačkog muzeja izbačeno je gotovo sve što je iz srpskih sela, a u gradskoj biblioteci u Benkovcu ne možete naći ni jednu jedinu knjigu srpskog autora ili o temama te kulture. I tu je nešto sistemski odrađeno nakon "Oluje" pa se jedino sistemski može i promijeniti. Dakle, neko iz viših instanci treba početi ubjeđivati da su takav put i praksa pogrešni i necivilizacijski jednako koliko su i diskriminatorski.

I pored svih sudsko-medijskih progona, vrlo ste agilni oko pitanja srpske baštine u Dalmaciji i često ste surađivali u medijima Srba u Hrvatskoj, prije svega u "Prosvjeti". Šta vam je davalo snage za to?

- To mi je posao, moj životni poziv. Da sam se slučajno posvetio umjetnosti i kulturi Venecijanaca ili Skita, istovjetno bih pristupao. S "Prosvjetom" sarađujem, pišem članke u "Prosvjeti" i "Letopisu", a objavili su i moju knjigu "Ilija Dede Janković". Baš se u njezinim časopisima i izdanjima ima sluha za prebogato srpsko nasljeđe u Hrvatskoj, od likovnog i književnog do naučnog.

S obzirom na vaše iskustvo oko Kule Stojana Jankovića, što ste kao poznavalac te tematike uzeli i za doktorsku disertaciju, očekujete li učešće na naučnim skupovima i drugim aktivnostima koje se bave tom temom?

- Naravno. Samo da dodam da doktorat završavam u svojoj kući u Benkovcu i da bi trebao biti branjen u Zagrebu, a ne u Beogradu, kako piše "Regional". No, o tom potom.

Nenad Jovanović

Share this post


Link to post

И овим путем Миши Савићу велики поздрав и подршка уз поруку а то и он зна, да му могу само под прозор пљунути.Задарски Регионал и бенковачки суд, тј усташка инквизиција,као нигдје на свјету изражена на нашем подручју,са веееликом мржњом и надом,хвала Богу драгом па овом дивном човјеку нису а и нити ће успјети наудити.То је примјер нама како Србин може бити Србин и кад није лако,па чак и радити у корист српства и то усред Бенковца.Мишо,само напред!!!!!!!!

Share this post


Link to post

Ovim putem obraçam se Gospodinu Ljubisi Gvoicu koji je izradio slikovni prikaz Dalmatinske Eparhije u kojem je izostavio dve Crkve u Cetini -Sv.Spas sagraden 1391. godine, i novu Crkvu na izvoru Cetine ,koja se takodje zove Sv.Spas, a koja je osvestana 1938.godine.Izostavljene su takodje i sledece pravoslavne Crkve-Sv.Nikole u Vrlici 1618.godine,Crkve u Polaci i u Sinju ,obe su posvecene Sv.Apostolima Petru i Pavlu i Crkva u Otisicu Sv. Arhangela Mihaila 1784.godine.

Share this post


Link to post

Post o pravoslavnim crkvama u Dalmaciji u PDF formatu je nekompletan.

Površnim pregledom nedostaju crkva u Kašiću,Smilčiću,Donjem Karinu,Tribnju-Šibuljini....

U Posedarju nikad nije postojala pravoslavna crkva.

Share this post


Link to post
Post o pravoslavnim crkvama u Dalmaciji u PDF formatu je nekompletan.

Površnim pregledom nedostaju crkva u Kašiću,Smilčiću,Donjem Karinu,Tribnju-Šibuljini....

U Posedarju nikad nije postojala pravoslavna crkva.

Јел имате неки бољи попис да нам понудите, и окачите овде?

Share this post


Link to post

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

Loading...
Sign in to follow this