Sign in to follow this  
chule80

STANKO S. PIVAŠEVIĆ - "NA OBALAMA OPSTANKA"

Recommended Posts

Roman "Obale"

Dnevne novine "Fokus" predstaviće u narednih desetak nastavaka izvode iz romana "Obale" Stanka S. Pivaševića, koji će uskoro izaći iz štampe u izdanju "Press commerce" Banja Luka. "Obale" nisu premošćene samim činom iščitavanja knjige, niti tumačenjem dijaloga i samoispovedanja njegovih junaka Lazara Miletića i Adema Rudovića..., napisao je Dušan Milovanović, jedan od recenzenata knjige.

Share this post


Link to post

Dolaze nova vremena ili se vraćaju stara zla

01-obale.jpg

Lazar Miletić i Adem Rudović (starinom iz Rudog) davno su se upoznali. Zapravo, njihov susret je bio onoga dana kada je njihova učiteljica Ljubica, lijepa i mlada, pravila raspored novih đaka prvaka u novoj osmogodišnjoj školi malog grada na ušću rijeke u Savu.

To poznanstvo potraja osam godina i postade prijateljstvo, spontano i nenametljivo, mirno i gotovo stidljivo, kao što se inače čini kod poštene i sirotinjske djece. Onda se raziđoše zbog srednje škole koju završiše na dva kraja Bosne i Hercegovine. Zatim, ponovo zajedno, u studentskom gradu u Beogradu. Zajedno i na građevinskom fakultetu.

S diplomom opet zajedno u rodni grad, na posao, kao mladi inženjeri. "Perspektivni mladi kadrovi" njih i njima slične zvale su nadležne kadrovske strukture Socijalističkog saveza radnog naroda, i kadrovska komisija opštinskog komiteta Saveza komunsta. I drugovi u Savezu boraca NOR nisu bili štedljivi u pohvalama i radostima. "Vraćaju su u svoj zavičaj školovani, mladi ljudi iz naše opštine." I u Komitetu omladine više puta se za njihov primjer čuju "konstruktivni" stavovi: "Mladi imaju na koga da se ugledaju. Stižu svježe, školovane snage. Zar primjer Lazara i Adema ne govori najbolje u tom smislu."

I partijske karakteristike s građevinskog fakulteta su korektne, ozbiljne, osmišljene da preporuče na nove zadatke a ne samo da hvale ona ostvarenja koja su ova dva mladića izvršavala u toku studija u Beogradu.

Red je došao da se obojica uključe u još jednu organizaciju, ovoga puta - lovačku.

Ubrzo su se obojica oženili i, kako dolikuje, žene i djeca su im se pazili kao rod rođeni. Drugačije se nije moglo ni zamisliti.

A onda Adem postaje član opštinskog komiteta Saveza komunista. Ni tamo ne zaboravlja Lazara, a njegovo pojašnjenje Lazine biografije je još jedna preporuka da ovaj ubrzo postane direktor građevinskog preduzeća.

Adem postaje predsjednik opštine. I na toj funkciji pomaže i savjetuje, da bi to dalo i rezultate - Lazarevo građevinsko preduzeće postaje među najboljim u regionu.

Druženje, odanost književnosti i fudbalu, filmu i šahu, podizanje porodice i radost koju donosi iskreno drugarstvo.

- Nikad se nisu mrko pogledali, a kamoli prozborili ružnu riječ jedan drugom - bili su komentari koji su postali pravilo u malom gradu.

A onda počeše zajedničke brige. Kraj devete decenije dvadesetog vijeka. Novi vidici ili novi oblaci? Stranke. Višestranački izbori.

Referendum o samostalnosti BiH. Život postaje drugačiji, kazivanja koja brinu. Izazivaju nemir i neslagaanje.

"Ipak, valjda ima dovoljno pameti i provjerene trezvenosti, koja će biti u stanju da popravi poremećenu harmoničnost među ljudima. Neće i ne smije se dozvoliti eskalacija nesporazuma. Mržnji nema mjesta" saglasni su Adem i Lazar.

***

Čuju se komentari: "Došla nova vremena."

Jedan starac na stočnoj pijaci odgovara na to: "Kakva nova vremena. To se vraćaju stara, zla vremena. Vi, mladi, to ne razumijete. Možda i zato što mnogo ne pamtite. A, ono što ste u knjigama učili, manjkavo je. Manjkavo, brate, posve. Znao sam ja to još četerest pete. Ali, de reci, ako možeš i ako smiješ. Ćuti, gledaj svoja posla, svakako se tebe ništa ne pita. A kad je već tako, svoju muku nosi u sebi. Kad je pred druge iznosiš nemaš koristi a brigu možeš začas naturiti na vrat i sebi i onome ko te sluša."

Na pijaci okupljeni ljudi, većinom stariji, više govore o "ovom što nas je snašlo" nego o prodaji i kupovini svega onoga što su dovezli na pijacu. Jedan od prisutnih odgovara na starčevu zabrinutost:

- Zar se baš vraćaju zla vremena? Zar stvarno moraju biti zla i naopaka?

- Moj sinko, kad se puca, gine i sklanja glava i čeljad u bježaniji, zar to nisu zla vremena?

- Valjda su ljudi, pametni i trezveni ljudi, nešto naučili iz prošlog, svjetskog rata.

- Tako su govorili i prije Drugog svjetskog rata. Vele, tako ko i ti sada: "Valjda nas je Prvi svjetski rat, stradanje kroz Albaniju i Solunski front, nečemu naučio i opametio."

A kad Hitler krenu u rat svi se u nevjerici zgledasmo ko iznenađena djeca: "šta nas snađe?" Moj brate, iz rata ljudi malo šta nauče. Jedino znaju i osjećaju da stradavaju, sahranjuju i pate, a opet, kada sve mine, lažu sami sebe: "E, neće nikad više. Opametiće se svijet."

Kao što vidite, kada je pamet u pitanju, ništa nije sigurno.

A rat je isto što i bolest. Pritaji se, sve miruje, dobro dišemo i dobro spavamo. A onda dođe dan da nema ni snage ni sna, zagrmi i u glavi i viš glave. Pa htio ne htio, daju ti pušku u ruke, potjeraju te u nedođiju, pa šta ti bog da. Eto.

Poslije toga cijela grupa na pijaci ćuti, očekujući mušterije za svoju stoku. I to očekivanje im liči na spasonosne trenutke, makar časak zaborava od zlokobnih misli i utisaka koje je ostavio starac i njegovo kazivanje. Svaki kontakt s potencijalnim kupcem, makar kratkotrajan i površan, bolji je od bolne slutnje koja ne odlazi, pojačavajući nemir i strahove.

Share this post


Link to post

Ispravljanje nepravde koju su činili "crveni"

02-obale.jpg

I Adem i Lazar prate skupove stranaka. Idu zajedno, da čuju programe koje nude sva tri konstitutivna naroda u Bosni i Hercegovini, opredjeljenje sva tri naroda. Zatim se pominje mir, zajednički život i potreba za većom afirmacijom vlastitog naroda. Potom se čuje potreba da se ispravljaju nepravde koje su "crveni" činili i da se omogući potpuna sloboda govora i pravo da se svako "svome bogu moli po svom zakonu i svojoj slobodnoj volji".

Lazar i Adem se ne uključuju ni u jednu stranku. Tako ih dočekuje rat. Lazar sklanja porodicu u Beograd, a Adem svoju u Rijeku. I dalje rade u istom preduzeću.

Ratna stvarnost ih usmjerava na nove zadatke; rukovode pogonom koji pravi betonske bunkere.

"Neka budu prezadovoljni, nisu u rovu, na prvoj liniji", poručuju im.Granatiranja, borbe, ranjeni i mrtvi, ratna strahota kojoj se ne nazire kraj i korektno rješenje.Tako godinu dana.

A onda Adem ide u "razmjenu". Daleko od grada i obala rijeka, daleko od svoga druga Laze, daleko od Bosne, ostavljajući kuću i sve u kući. Ponio je poneku fotografiju i diplomu građevinskog inženjera.

S njom će u Njemačkoj raditi na bauštelu, najčešće posluživati oko miješalice za beton. Fizički radnik, najniža kategorija koju bauštela ima.

I kao što sve teče i sve se mijenja (PANTA REI) i rat se završava. Staje umiranje u Bosni i Hercegovini. Ona ostaje podijeljena na dva entiteta i Distrikt Brčko. To je nova realnost na koju se čovjek u Bosni mora navići. (U Bosni se, obično, sve mora. Htio ne htio.)

Istorijske okolnosti. Nova epoha. Novo doba. Ili nedoba? Ili ništa nije novo? Ostala mržnja među ljudima. Ili se obnovila i podmladila ona podvojenost i nesreća iz dva svjetska rata. Lazar u Republici Srpskoj. Adem u Federaciji Bosne i Hercegovine.

Obojica rade u građevinskim preduzećima. I dalje ne pripadaju nijednoj stranci.

I dalje za njih važi da su "crveni", makar i ćutali i dobro radili, oni su, ipak, "komunjare".

Kao što i dolikuje pravim prijateljima i ljudima čista obraza i mirne savjesti, susreću se poslije nekoliko godina.

Lazar predaje Ademu slike i knjige koje je iznio iz njegove kuće (da ih spasi propadanja i nestanka). Među knjigama su i MOSTARSKE KIšE Pere Zupca, sa Lazinom posvetom drugu iz 1976. godine.

Poezija, kiše, rat, stradanje, poniženje na sve strane. A sve zajedno. Sve u isto vrijeme. Može li se to složiti, pamtiti, doživljavati i nositi u isto vrijeme. To se ne zaboravlja. Ne može se skinuti kao čarapa, kako kaže Remark u nezaboravnoj knjizi NA ZAPADU

NIšTA NOVO.

Možda se slično kazivanje može odnositi i na krvava dešavanja i u Bosni i Hercegovini?

Stari drugovi, Lazar i Adem se povremeno čuju telefonom. Ponekad se sastanu. Tiho i uglavnom uz izvjestan oprez (bez obzira da li u Republici Srpskoj ili Federaciji BiH). Dobro paze koju će pjesmu zapjevati. Uvijek nekome neka pjesma neće odgovarati, pogotovo ako pjevaju "komunjare". Malo im pomaže činjenica da su časni i da su porijeklom sirotinjski sinovi.

Imena koja nose dovoljna su razlika i osnova za podozrenje nedobronamjernih. I podloga za priče, planove i osjećanja koja su nemir i nespokoj, najblaže rečeno.

Sa Lazarom i Ademom u prvom razredu osnovne škole, (zbog velikog broja đaka) sjedilo ih je po troje u jednoj klupi. Njihov treći drugar iz klupe već je odavno u Americi (otišao takođe poslije "razmjene"). Pisao je i jednom i drugom školskom drugu: "Pišite mi kako je u našem gradu, jeste li često na obali Save, kako je u Bosni i Hercegovini?". I Adem i Lazo, poslije konsultacija, šalju identičan odgovor: "To ne bi bilo pismo nego knjiga." A drug iz Amerike šalje SMS poruku: "Onda napišite knjigu."

Nova SMS poruka iz Bosne putuje u Ameriku: "Ali, mi nismo književnici i političari. Dobro znaš da smo mi građevinski inženjeri."

A odgovor, opet SMS porukom kazuje: "Meni je dovoljno da ste pošteni i dobronamjerni. U vašu iskrenost ne sumnjam. Na vašu napomenu da niste književnici imate moj otpozdrav; nisam ni ja književni kritičar, ali nisam zaboravio zavičaj i svoje dobre drugove Lazara i Adema. Mislim da sam jasno rekao šta mislim. Ako to prihvatate, olovku u ruke i pišite. I nemojte se bojati. (Kad bih ja pisao knjigu ona bi ovako počinjala: SVAKA TUĐA ZEMLJA TUGA JE GOLEMA). Vaš školski drug s obale Save.

Eto, tu, gdje se sastaju dvije rijeke, iz dana u dan, iz godine u godinu, kad god tu boravi, na obalama, javljaju se i nove i stare misli. I taj susret misli kao i susret rijeka ne može se nazvati zagrljajem, ni stapanjem, ni uviranjem, ni miješanjem. Nema riječi za to.

Jednostavno, dvije rijeke postaju jedno, dvije kolone misli postaju jedno klupko, sastavljeno i spleteno, čineći nešto novo, ostavljajući vlastitu jedninu, a ne postaju množina. Naprotiv, dvije rijeke s ovog mjestu postaju jedna rijeka, a i povorke misli nastavljaju tok zajedno.

Share this post


Link to post

Sava, rijeka spajateljka, postala državna granica

03-obale.jpg

I tako se na ušću svake svoje pritoke Sava bogati i uvećava, postajući najveća rijeka Jugoslavije. Bivše Jugoslavije, zemlje koje nema, tako kažu.

A rijeke ima, kao što ima i onih manjih rijeka i rječica koje čine Savu, najveću, najjugoslovenskiju rijeku. Rijeku spajateljku, sabirateljku, kojoj se posrećilo da ljude i narode okuplja kao djecu a onda joj vrijeme dušmanin, neprijatelj, oteo djecu, razveo ih na četiri strane svijeta, a nju, osirotjelu i samotnu, ostavio da kroz svoj šum i neumitni tok bivstvuje i tuži, nemoćnu da priča, da ispriča priču, koja sve manje zanima i one koji su je unesrećili. A i unesrećenu djecu, koji plaćaju (i plaćaće) krvav danak koga uvijek plaća onaj ko se na silu odrođava.

Neke priče kazuju, zapravo, hoće da kažu da je to porođaj. Valjda zato što je na njenim obalama i ne samo na obalama, bilo mnogo krvi. Stravična je ta misao. Zulumćarski rezon: ruši, da bi se to rušenje nazvalo stvaranjem.

Zar nas nisu učili da građenje ima obrnut smisao od ovoga koji je ponuđen? I realizovan.

Ima da se odričeš logike. Svoje logike. Ima da prihvatiš novu logiku.

Njoj se ne prigovara. Njoj se suprotstavlja samo misao koja se propinje do očaja, bespuća i tuge. Teci Savo. Teci sama, samotna, usamljena, omamljena, sirotica bez djece. Huk ti je tužbalica. Sve je manje djece koja čuju tvoj plač. PANTAREI. Sve teče. Koliko je, Savo, tvojih dana od Antičke Grčke koja je vrisnula ovu stravičnu istinu - sve teče. Koliko godina je to staro? Koliko hiljada godina? Ne zna se. Niti će se znati. Niti ikada saznati.

Za nesrećnike i paćenike to su eoni, za stradale, otete, odrođene, odvedene, napuštene, zavedene, prognane, utamničene, usmrćene, ojađene, osiromašene, na sve tri strane, za sve njih, sve to vrijeme je svirepo nijemo - ono traje.

I pokazuje nezamislivu i neprihvatljivu trajnost koja straši, onespokojava, tjera u tugu, raskol, groblja, zlosrećnu misao i krvavo djelo.

Za srećne, sav taj vremenski raspon, od antičkog doba do današnjeg nedoba je treptaj, pusti sanak, jer je sreća uvijek san o sreći, vječna želja i kratka radost. Lazar Miletić sjedi pored Save.

Treći jula, upeklo sunce, pritisla vrelina, treperi sve na obali. Ni hlad talasa ne razbija omorinu i vrelinu koja ključa na obali.

U glavi požar i buncanje, propinjanje misli. A i one, kao plamenovi, pričali bi neuspješno, jer, plamenovi su samo požar i buncanje koje sažiže svaku kreativnu misao. Ostaje samo pepeo nepouzdane prolaznosti, stravičan krik da sve teče, da je dominantno ono što nestaje, da su sreća i blizine bile i prošle, da je izvjesnost koja je neminovno ponuđena i ostala - označena kao nova vrijednost. Ne kao nova nada u novo stvaranje. Stvaranje je plođenje, rođenje. Nestanak je rastakanje u kojem je svaki novi korak i nova kreacija hipotetična, bez obzira na milionski uzvik, usklik (da li i naredbu?) da je to, ta stvarnost koju m o r a š prihvatiti, kao napredak.

Zar svako od nas ne zna šta je korak i vlastita vjera, vlastiti pogled koji istovremeno traži i gradi putokaz?

Lazar Miletić gleda na sjever, na lijevu obalu Save.

Ako je Sava majka (a bila je do sada) onda su mu tamo, na lijevoj obali, braća. Tako je mislio. Ili je neko tako smislio prije skoro devet decenija. Onda se za tu misao ginulo, stradalo, gradilo, radovalo dok se nije legurisala misao da smo braća, da je Sava majka, da se majka voli vječno, da se njoj raduje i nizvodno i uzvodno. Tamo gdje se sastaje s Dunavom, udara barjak pobjede, života i nove istorije. Tako te uče generacijama. Tako misliš, voliš, snivaš, planiraš i postaješ spreman da za tu vrijednost gineš.

A onda dođe dan da gineš, ali ne za tu misao, nego u orkanu rata, koji je rastakanje a rodonačelnik mu je mnogo daleko od Save. Pod skutima dobrih želja, pod žezlom "demokratizacije", pod tajfunom "novih vrijednosti" čija blagodat mora, neizostavno mora da se rasprostre do trdoglavog i nedoučenog Balkana.

Podne je. Lazar Miletić zagledan u Slavoniju, u Hrvatsku, drugu državu, tuđu zemlju. Tako kažu. Ono drveće mu je znano, onaj nasip takođe. Kao i krovovi kuća koji izviruju i gledaju, odavno u Bosnu.

Bože, bože, šta li sada gledaju ti krovovi?

I oni ispod tih krovova?

Tamo je nekad boravio, družio se, lovio zeca i fazana. U vrijeme studija treperilo mu srce dok se pored tih kuća, voz približavao savskom mostu. Tutnjava voza na toj grandioznoj ćupriji bila je gromoglasna simfonija, dolazak u zavičaj, pozdrav zavičaja, otpozdrav Savi koja ide dalje. Ode do Dunava da prihvati Moravu i sve s Moravom, šaljući pozdrav Neretvama i Vardarima. Sava ide, neka ide, stiže još mlađa Sava, kreće od malenih Sava, Dolinke i Bohinjke, njima se pridružuju ostale pritoke.

Treći jula. Večeras u osamnaest časova polaganje vijenaca na spomenike palim borcima.

Četvrti jula, Dan ustanka u Jugoslaviji. Ima li ustanka u nepostojećoj državi?

Sve je, dakle, u sjećanjima; krv, rat, stratišta, herojska epopeja, obnoviteljsko čudo koje je zadivilo Evropu i svijet, šamac - Sarajevo ošamutilo Evropu usklikom, udarništvom kao Jasenovac krikom i vapajem.

Share this post


Link to post

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

Loading...
Sign in to follow this