Sign in to follow this  
KLASNIC BOY

Savo Štrbac- ''Hronika prognanih Krajičnika 2''

Recommended Posts

Naslov: ''Hronika prognanih Krajišnika 2''

Autor: Savo Štrbac

Knjigu možete nabaviti:

-telefaksom: 011/323-6486

-e-poštom: office@veritas.org.rs

-redovnom poštom: D.I.C. Veritas, Dečanska 8,

11000 Beograd, Srbija

Cijena knjige: 500 dinara

Hronika2.png

Share this post


Link to post

Znak na putu ili Oluja kao strašni sud

Pred nam je tek štampana knjiga, slog još miriše, Save Štrbca – HRONIKA PROGNANIH KRAJIŠNIKA, zapisi iz izgnaničkog doma od avgusta 2005. do juna 2010. Izdavač je Dokumentaciono-informacioni centar Veritas, recenzenti Zdravko Krstanović i Janko Velimirović a urednik Svetlana Šiljegović.

Autor u podnaslovu s pravom ističe da se radi o zapisima a pogovarač potvrđuje da je ova HRONIKA jedna vrsta intimnog, mozaičkog, dnevnika u kome se istorijska istina testira pojedinačnom, i obrnuto, kao zavjetno pamćenje realnih podatka i surovih činjenica. Iz tih razloga ovu knjigu doživljavamo kao svojevrsni zapis pored puta ili, još preciznije, znak na putu OLUJE KAO STRAŠNOG SUDA u kome je – OD OGNJENE DO BLAGE MARIJE – pred najezdom hrvatskih i bjelosvjetskih bojovnika, prognano i progutano preko 250 000 krajiških Srba a njih 2000 mučki ubijeno. To je istorijska istina koju, ovaj autor, predano i pedantno svjedoči.

Ono što nas zanima, i fascinira, jeste način na koji to čini, put koji je odabrao, a on je, prije svega dokumentarni, ponajmanje politikološki, i kao što je već istaknuto, osnovan na ličnim sudbinama i jasnim činjenicama. Od Nikole Tesle (Tesla u mraku), Ante Gotovine, Milana Babića, Miljana Janića, Stipe Mesića, kapetana Dragana, Ivice Vuletića, Milana Španovića, Dragana Davida Dabića, Žarka Puhovskog, Ive Sanadera, Rahima Ademija, Mirka Norca, Jadranke Kosor, Milana Pekića, Slobodana Kljajića, Mile Bosnića, i sve tako, redom… – do završne priredbe, takoreći Akademije, opečaćene u grotesknoj slici ZAVIČAJNE VEČERI BENKOVČANA u Šimanovcima, dvadesetog juna 2010 godine.

Strašan je ovo koloplet, stravična dramaturgija života, drama bez presedana, u kojoj realno postaje irealno – irealno normalno, a sve skupa, u lebdenju činjenica, u faktografiji nemoći – magijski realistično. Zahvaljujući, ponajviše, sposobnosti autora, da uoči i probere detalj koji se, kao takav, gotovo redovno, neumitno, ironijski zaokreće i pogađa “sridu”. U pravu je, dakle, bio Aristotel kada kaže da je autorska istina istinitija od same istine.

A ta istina u našem slučaju, u posrnućima Srpske Krajine, predstavlja događaj bez premca i po dimenzijama i po sadržaju, nesumljivo najveću nacionalnu nesreću. Ona je bezobalna, nesaglediva, pred njom danas blijedi i ona davna i strašna Čarnojevićeva seoba. Što je najgore u svemu, to je tragedija bez katarze, gluva žrtva; ničemu iskupljenje i zalog nizašta. U nju su stale stotine godina života i političko-državotvorne borbe, a to je još uvijek tragedija bez bilansa, čak i onom najdoslovnijem obliku. A kako čitava stvar stoji u širem kontekstu, i kakve su šanse da se bar nešto spasi i popravi, čuli smo već toliko puta od velikih mešetara nesreće. Između ostalih i od Pitera Galbrajta, američkog ambasadora u Hrvatskoj za vrijeme izgona Srbalja. On je, za razliku od stradalnika, veoma egzaktan kad kao svjedok Haškog suda tvrdi da u strogo pravnom smislu izgona nije ni bilo, jer su Srbi u ogromnoj većini već bili napustili ognjišta, rastureni potom ognjem i mačem hrvatskog bljeska i oluje.

Znano je da katarze nema bez krivice. A krivica je, i ovaj put, po ustaljenom receptu paganskih bogova (čitaj: međunarodne zajednice) isporučena Srbiji. Eto Vas, a eto vam i Srbije, krvnik je među vama – on vam je ovo i donio, koljite se međusobno. Glavu na panju sijecite, nije vam prvina, to je vaše jedino pravo i vjekovna obaveza. Poručuju Galbrajti i ini… perući svoje prljave ruke. Dodajući da je na njima, poput grčkih mnogobožaca kad je Edip u pitanju – da nam otkriju istinu koju su oni projektovali, a da mi potom, iglom oči izbušimo (opet po mjeri Edipa) kako bi progledali. I to je ta katarza, i smiraj – za kojom glasno vapite.

Neće moći, kaže Savo Štrbac, ovom knjigom. Nema katarze bez povratka u zavičaj, bez vraćene imovine, bez elementarne potvrde i osjećanja da si svoj na svome. I bez detaljnog i jasnog utvrđivanja krivice, dokaza o sprovedenom genocidu i to: od čovjeka do čovjeka, od slučaja do slučaja. Na osob! A sve u okviru hrvatskog državnog sistema građenog i stasalog na razvalinama endehazijevskog i austrougarskog poretka. Otud njegovo uporno i nezamjenjivo skupljanje dokaza, podataka, dokumenata, svjedočenja – od daleke Australije do Haškog tribunala. Pod “budnim okom” hrvatskog i haškog pravosuđa, vezući sitnim vezom – takoreći na maramici. Uporno i ubjedljivo, ponekad mimikrijski, toliko i tako dosljedno da su ga hrvatski istjerivači istine proglasili nepodobnim. I da su mu, kao takvom – “nakačili” pet krivičnih prijava.

O tom upravo govori i jedan od njegovih zapisa u ovoj knjizi naslovljen kao PRIJAVA. A to se, u skromnoj interpretaciji ovog čitaoca, može imenovati i kao duhovni trijumf prognanika.

Na tragu i način kako je to, svojevremeno, u jednom svom eseju učinio pokojni Nikola Koljević vagajući Kočićevog Davida Štrbca. Savinog daljeg rođaka. David u vreći nosi Jazavca a Savo Narod. Ni manje ni više od onoga kako je to vidio i opisao najveći “tragičar našeg doba”, dramski pisac Dušan Kovačević u telegramu upućenom Narodnom pozorištu Republike Srpske, u jesen 2005, povodom premijere Jazavca pred sudom i stote godišnjice od prvog izvođenja. I gle čuda, to sad uviđamo, i jednog desetljeća i po od krajiške Oluje.

Dušan kaže: … Danas kad se malo odmaknemo i pogledamo sami sebe, onako, sa strane, i ako smo čista oka i poštena srca, moramo reći – priznati, da ceo srpski narod podseća na onog nesretnog jazavca u vreći Davida Štrpca. Virimo iz vreće, očekujući da vidimo gde će nam, ko će nam, i zašto će nam sve suditi?! Stanovnici zemlje Petra Kočića morali bi da podignu veliki spomenik čoveku koji nosi vreću i u vreći-nas.

A mi mu evo danas, pet godina nakon telegrama, ovdje i sada, sa ovog mjesta, došaptavamo: i Savu, i Savu! Savo sve to sluša i kao da ga čujem kako kočićevski, sabrano i bez zazora, odgovara: znam ja kako ću sa Hrvatima ama ne znam šta ću sa svojima. Njega, realno, više brine njegov Čedo Prodanović nego li naprimjer, Piter Galbrajt sa svom svojom, i hrvatskom svitom.

Zato nije na odmet, da tim povodom, citiramo njegove riječi iz već pomenutog zapisa-Prijave: I branilac optuženog Ademija, advokat Čedo Prodanović (inače Srbin, koji je kao saradnik HHO i sam učestvovao u prikupljanju dokaza o zločinima nad Srbima), suprostavio se čitanju dokumenata srpske udruge Veritasa, koju vodi Savo Štrbac, uz obrazloženje da je surađivao s haškim tužiteljstvom, dostaljao im dokumentaciju, a u nekoliko slučajeva bile su jasne njegove manipulacije… I na kraju, ne mogu da ne upitam kolegu Čedu Prodanovića (poznajemo se iz studentskih dana kada smo se zajedno borili protiv hrvatskog maspoka): zašto ne bih trebao da budem neprijateljski naklonjen (ovakvim) hrvatskim vlastima i od kada je to neprijateljska deklarisanost uslov za svjedočku podobnost i vjerodostojnost dokumenata? Prezime, ponekad, zaista, odražava moral i karakter čovjeka koji ga nosi. Toliko od Davida-Save Štrbca o Prodanu i Prodanovićima. O nama samima.

Ako je prezime, a jeste, stvar Predanja – onda je ime, zasigurno, pitanje Poslanja. Savo je onda od Save, i svi smo od njega, samo što je naš Savo (Štrbac) od rođenja nabilježen. Moglo bi se reći: i Predanjem i Poslanjem. Da je više Sava, da je više ovakvih knjiga, vjerujem da bi i više Gotovina, Noraca, Čermaka i ostalih glavaša bilo tamo gdje im je, danas, mjesto. Sve dok se oni ne skuće u Hagu a mi u Zavičaju ovaj svijet neće biti ono što je bio. Neće ga biti tamo gdje jedino pripada – u liku Hristovu. I to je kraj. Vidim da sam zabrazdio. Umjesto u Osvrt zagazih u Zapis. Nije mi žao. Ako ne koristi – barem ne smeta. A možda je, bar trunu, i on dio današnjeg dana i praznika.

Banja Luka 05. avgusta 2010

Dr Rade Simović, teatrolog

preuzeto sa sajta: veritas.org.rs

Share this post


Link to post

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

Loading...
Sign in to follow this