Skoci na Sadrzaj


Slika

..." KORDUN OD LJEPOTE DO SRAMOTE " - puk. Bjelivuk Mile ....


  • Please log in to reply
17 odgovora na ovu temu

#1 CORDON

CORDON

    Dzomba

  • Members
  • ZnackicaZnackicaZnackica
  • 783 postova

Postirano 31 January 2013 - 07:07 AM

...Evo jednog izvoda iz knjige: .... Posljednje što je Bulat uradio, bio je pokušaj odlaska na groblje i paljenje svijeće pokojnom sinu, ali je na tom putu bio poklopljen artiljerijskom vatrom hrvatskih snaga, pa se morao vratiti. Prilikom povratka, ruka mu je krenula ka futroli u kojoj se nalazio pištolj, ali je pratilac koji je bio s njim, procijenio njegovu namjeru i oduzeo mu pištolj. Upravo taj čovjek smatra da je «neko» javio Hrvatima kuda se Bulat uputio. Jedan od Bulatovih bliskih saradnika, pitao me je nedavno da li sam siguran u tvrdnju da bi Bulat do posljednjeg čovjeka i do posljednjeg metka branio svoj Kordun??? Moram reći da ni u koga više nisam siguran, mada mi je Bulat pred moj polazak sa Korduna marta 1994.godine rekao da se nikada i ni pod kojim uslovima neće predati, niti prepustiti Kordun Hrvatima. Dalje komandovanje razoružanom vojskom i narodom Korduna do granice sa Srbijom izvršavao je također Tošo Pajić uz asistenciju snaga međunarodne zajednice i hrvatskih redar-stvenika. Kako on ističe, nije to bilo lako, morao se nekoliko puta vraćati u Topusko po sljedeću kolonu, ali je uspješno od-radio to «humano» preseljnje Kordunaša iz zavičaja u pra-domovinu. Ovaj «humani» postupak se može tumačiti na dva načina: (1) kao najcjelishodnije rješenje za spas naroda i tu nema šta da se prigovori, (2) kao uništenje jednog naroda, jedne civilizacije, kordunaškog tipa čovjeka, jednog zavicaja, što ni ustašama nije uspjelo 1941. - 1945.godine. Ako Tošo Pajić jednog dana riješi da na svjetlost dana iznese sve aspekte tog čina, jer ovog puta to nije učinio, iako sam dva puta molio i njega i Djuru Škaljca da to učine, možda nam se ponudi i neki treći način i bude nam sve mnogo jasnije. Meni kao Kordunašu koji nije bio akter te kordunaške veletragedije ostaje da vjerujem da Tošo Pajić tog 8.i9.avgusta 1995.godine, zaista nije vidio drugo riješenje, ali se opet nameće pitanje zašto je policajac odlučivao o sudbini cijelog Korduna i u ime svih Kordunaša, da li je to radio svjesno kao Kordunaš ili kao činovnik Službe državne bezbjednosti Srbije??? Kada ovako tvrdo postavljam dilemu «zašto policajac», nikako ne zabora-vljam da su tu prisutni i Bulat i Kovačić, ali je meni jako dobro poznat njihov međusobni odnos i «ko je kosio, a ko vodu nosio». Ne znam šta Tošu Pajića sprečava da javno iznese svoje viđenje te situacije i objasni postupak za koji i danas smatra da je bio «jedino moguć». Ne znam ni da li je slučajnost da se bosanski Hrvati iz okoline Banjaluke već 12.avgusta te 1995. godine upućuju da naseljavaju Baniju i Kordun, a 17.avgusta te iste godine oni masovno započinju naseljavati Vojnić i Vrginmost. Ako se tome doda i izjava tadašnjeg predsjednika Srbije Slobodana Miloševića od 19.avgusta 1995.godine, koju je dao prilikom prijema predsjednika opština Korduna, Banije i Like « ...za sve vas ima ovde mesta...», onda ta slučajnost može biti i namjera. Sve više ovo liči na nehumano preseljavanje naroda i razmjenu teritorija. Šta bi bilo sa Kordunaškim korpusom i Kordunom da Martić nije naredio evakuaciju stanovništva i Mrkšić povla-čenje krajiške vojske, ostaje da odgovor daju, ali iskreno razni «naučni skupovi» poput onoga u Apatinu... Podsjetiću samo da je jedan od nezaobilaznih učesnika tih «visokointelektualnih» skupova Dr Kosta Novaković, pukovnik u penziji u svojoj pisanoj diskusiji na Apatinskom skupu kazao: «Iz do sada nepoznatih razloga nije bio angažovan i nije pružio pomoć ostalim jedinicama 11.istočnoslavonski korpus SVK, tada broj-no najveći sastav u SVK» ( Rat za opstanak Srba Krajišnika, Zbornik radova I str. 206). Pošto je Kosta Novaković moj klasić, a bavi se naučno-istraživačkim radom, pomoći ću mu na taj način što ću ga podsjetiti da je njemu jako dobro poznato da taj korpus nikada nije ni bio pod stvarnom komandom GŠ SVK, već pod komandom Slobodana Miloševića i onih koji su stvarali kampove u Erdutu, Bruškoj..., a upravo oni su i plani-rali «pomoć» snagama SVK u zapadnim dijelovima RSK i kako su je isplanirali, tako je i pružena. Govori Kosta tu i o napuštanju Krajine od strane vojno sposobnih muškaraca u toku čitavog rata, a ne govori o tome ko je tim ljudima davao propusnice za izlazak iz Krajine, najavljivao ih MUP-u Srbije za ulazak u Srbiju... Ja sam uoči Nove godine 1993/1994. u prepunom autobusu ljudi čekao na GP Rača oko tri sata da nam dozvole ulazak u Srbiju, iako sam imao boravište u Beogradu kao i većina tih ljudi. Šta to govori Kosti Novakoviću? Ne bi bilo loše da i taj problem analiziraju na tim naučnim skupovima, kao i koliko je koštala dozvola (propusni-ca) za napuštanje Krajine, koliko su koštala dokumenta koja su izdavana Muslimanima iz Cazinske krajine na srpska imena i prezimena kako bi nesmetano mogli proći preko Republike Srpske ka Srbiji, a onda dalje u svijet, ko je ta dokumenta izdavao, ko je ??? U čitavoj toj gužvi «crvene beretke» i razne druge «crvene i crne» jedinice koje nisu pripadale ni Kordunaškom korpusu ni Kordunu, ali su u logističkom smislu bile oslonjene na Kordu-naški korpus, a koje su vodile plaćena borbena dejstva u širem rejonu Velike Kladuše protiv snaga 5.k A BiH, munjevitom brzinom su se izvukle iz borbenog dodira i odmarširale put Dvora. Tu su sačekivale krajiške «kukavice» i pod prijetnjom smrti ih tjerali da idu u protivnapad protiv hrvatske vojske. Nina Pjevac, koga sam ranije opisao kao vječitog buntovnika, pobunio se i protiv ove torture lažnih boraca za Krajinu, ali je pod nejasnim okolnostima dobio metak u glavu i prkosno ostao da vječno stražari na krajiškoj grudi (njegovu smrt je «Veritas» zabilježio na osnovu istraživanja pokojnog Jandre Bjelivuka kao «ubistvo zbog prigovora»). Nije Nina bio jedini Kordunaš i Krajišnik koji je pod sumnjivim okolnostima pao za svoju grudu rodnu. Te «borčine» koji su presretali izbjegličke kolone u Dvoru, a prvi napustili položaje, nanijeće kasnije mnogo zla zemlji Srbiji, u crno je zaviti za narednih nekoliko decenija. Pad Krajine dočekao sam na obezbjedjenju državne granice u rejonu Sombora i dosta bio upućen u zbivanja oko krajiške propasti. Mrkšićev apel iz Knina upućen Momčilu Perišiću da Vojska Jugoslavije interveniše i veže dio hrvatskih snaga, Perišić je dočekao riječima «baćo, ja bih išao i do Zagreba, ali nemam s kim, Srbin neće da ratuje, a Srbija nema sa čime, osiromašena je, izmučena...». Zar ta Srbija nije znala već 1991. i 1992.godine da «Srbin neće da ratuje», zar nije to znala kad je naoružavala srpski narod u Krajini i davala mu lažne nade i garancije, zar nije to znala kad je preko svojih emisara bila gospodar rata u Krajini, kad je davala nerealne nade o ujedinjenju AO Zapadna Bosna i srpskih zemalja u Zapadnoj i Bosanskoj Krajini, šta je Srbija uopšte znala? Znala je da će Krajina pasti i saučestvovala je u preseljenju krajiškog naroda u Srbiju i treće zemlje. Da bi umirili Mrkšića i krajiške oficire kako nisu ostavljeni i prepušteni sami sebi, fingiran je napad Vukovarskog korpusa, dijela snaga posebnih jedinica MUP-a Srbije, «crvenih beretki» i Baranjske divizije na Osijek. Normalno, napad nije ni počeo niti je uspio, jer se «jedan tenk Vukovarskog korpusa zaglavio na kanalu, jedinice MUP-a i «crvenih beretki» su se zaglavile u ritu pored Drave, Baranjska divizija nije dobila adekvatno naređenje...». Koje laži i prevare, koje obmane naivnog i podjeljenog krajiškog rukovodstva, koji zločin prema svom narodu! O ponašanju hrvatske države i njezinih vojnih formacija prema svojim građanima srpske nacionalnosti izlišno je i govoriti, jer ta država operacije «Bljesak» i «Oluja» slavi danas kao posebne datume u stvaranju nove hrvatske države . Njima ni danas ne smeta što su samo u te dvije operacije protjerali preko 200 000 Srba, nekoliko hiljada ubili, sela i gradove popalili i opljačkali. Današnja Hrvatska, koja teži da bude ravnopravni član «europskih» naroda, zaboravlja žrtve koje je srpski narod dao kako bi se i Hrvatska našla 1945.godine u stroju pobjednika i dobila atribut «antifašistička». Rušenje spomenika iz NOR-a, omalovažavanje antifašista petnaest godina poslije «Oluje» na skupovima na kojima učestvuje i predsjednik Države, govori o žalosnom stanju duha u dijelu hrvatskog naroda. Država koja teži savremenoj Evropi, još uvijek se nije adekvatno ogradila od onih koji već polovinom oktobra 1991.godine u Gospiću pobiše 150 svojih sugrađana Srba i «nelojalnih» Hrvata (službeno je potvrđen podatak 4oo nestalih, ali je identifikovano 150 ubijenih), kao ni prema onima koji pobiše i poklaše rezerviste JNA na Koranskom mostu, izbjegličku srpsku kolonu u Dvoru, bombardovaše iz aviona drugu izbjegličku kolonu na putu Pertrovac-Ključ, napraviše masakr nad nesretnim srpskim narodom u izbjegli-čkoj koloni ispred bolnice i u blizini mosta u Glini, zvjerski ubiše 13 srpskih staraca i starica od 8o do 92 godine u selu Luščane kod Petrinje, koji su jedini od 800 stanovnika tog 6.avgusta ostali u svojim domovima... Takva ponašanja najbo-lje oslikava ova Ciceronova izreka «Omnia sunt misera in bellis civilibus, sed miserius nihil quam ipsa victoria», odnosno «Sve je jadno u građanskim ratovima, ali nije ništa jadnije od same pobjede». Samo preseljavanje, ili iseljavanje srpskog naroda iz Krajine bilo je njegova najveća tragedija, ako se ne računa ona kada su preci tog naroda pod najezdom Turaka prije više od petsto godina preseljavani u suprotnom pravcu. Kažu da su se mnogi Krajišnici, među njima i moji Kordunaši integrisali u građansko društvo države Srbije, a mnogi i u neke zemlje Evrope, Amerike, Australije, Novog Zelanda, Afrike. Kažu da su se čak dobro snašli i da bolje žive nego u Krajini. Normalno da je tako, jer to je narod koji je naučio da se snalazi, da se muči i stvara sebi i još više drugima. Ali, zar nije i pticama u kavezu bolja hrana nego u prirodi, zar im ne stavljamo u kave-ze razne vitaminske dodatke, sipinu kost, igračke, gegaljke... Ipak, zabranjeno je nekontrolisano hvatanje ptica u prirodi. Razna udruženja za zaštitu životinja grčevito se bore za njihovu zaštitu, a kazne za narušavanje životinjskog carstva su drakonske. Životinje poput vukova, međeda, lisica, lavova, raznih ptica, golubova, supova, orlova, rađe skupljaju hranu u slobodnoj prirodi, nego da u kavezima i rezervatima dobijaju bogatu hranu od ljudi. Pa kako onda da današnji Kordunaši, koji su naučili na prirodne ljepote svoga Korduna, koji su srasli sa tom prirodom, ponegdje je potčinili sebi, a ponegdje je ona njih prilagodila sebi, koji su se budili uz najljepšu pjesmu kordunaških tica, slušali kako kuja laje iznad Slunja, a sa Kapele zavijaju vukovi, gledali kako se sunce rađa iza Petrove gore i odlazi na počinak iza Petrovca, kojima je kordunaški jezik najrazumljiviji, pa kako oni da zaborave Kordun i pored te «ljepote» u tuđem svijetu. Nikako!!! Pa, ipak se Kordun polako zaboravlja. Kordunaški običaji se još ljubomorno čuvaju u Kljaićevu i Čonoplji, đe je najveća koncentracija Kordunaša, a u drugim krajevima, naseljima i gradovima Srbije đe su Kordunaši razbacani, tek se podsjeća-mo na Kordun jednogodišnjim okupljanjima na tzv. Kordunaškom posjelu ili drugačije Veče Kordunaša. Tu se može čuti još poneka ojkača, tamburica i divan, ali samo to i ništa više. Može se vidjeti Đuro Škaljac kako simbolički nosi kruzovnicu i daje gostima po zalogaj, ali to je samo simbolika, jer ta kruzovnica nije prokuvana u vareniki. Umjesto «kukunješca, «DunjeRanke», «Milice», povezanog, bećarca...» igraju se kola «čačak, šumadijsko...», a to pripada nekom drugom srpskom podneblju, a ne Kordunu. Pokušavaju Miloš Krnjeta, Mirko Španović, Božo Bijelić, Dragan Poštić, mlađana Bojana Kekić... da otmu Kordun od Zaborava, ali to nije ni malo lako, jer nova sredina ima svoje neminovne uticaje i svoje kulturne sadržaje. Mora da je i pokojni Miroslav Krleža u svom vječnom domu prezadovoljan što «kordunizam i kordunaška čeljad» nestaju brže nego što je i njegov gospon De Emericio želio. Tražim krivce za najnoviju kordunašku tragediju i sramotu. Nalazim ih u mnogima, ali najviše u nama Kordunašima. Prije par dana sam kod Duće Marijanovića u Inđiji gledao snimak proslave «4.jula» Dana borca u mojoj Krstinji 1990.godine, koja je održana pod geslom «Srpski narodni univerzitet u Krstinji». Među govornicima je bio i istoričar iz Beograda profesor Rastko Petrović, beogradska glumica Ljiljana Lašić..., koji su svojim vatrenim govorima podsjećali Kordunaše na ustaške zločine 1941.-1945.godine, na Lazarevu (za)kletvu i na mnogo šta drugog, što je budilo emocije masovno okupljenog naroda. Veliki skup, nema šta, nadahnuta Ljiljana Lašić izazvala je rijeku suza iz očiju kordunaških majki, ali... Da li nam je baš tada bila potrebna Ljiljana Lašić i njezini nadahnuti i duboko emotivni govori, otkud ona u Krstinji, ko ju je doveo, poslao? Nije mi namjera da njezin govor i govor profesora Petrovića okarakterišem kao huškaški, ali poslije njih su stizali drugi govornici iz Beograda, sa Kosova i opet podsjećali Kordunaše na ustaške zločine, mahali uzdignutim prstom i obećavali «...neće se ponoviti...», a onda ... Tog 5.avgusta 1995.godine niđe traga od tih i drugih govornika, ništa od tih obećanja, a majke kordunaške opet liju rijeke suza i podvezuju crne marame. Kordunaši su raširenih ruku prihvatali braću sa strane, koji su im kao maloj djeci držali lekcije, kao da oni ništa nisu naučili u drugoj polovini dvadesetog vijeka, kao da nisu svjesni opasnosti koja im prijeti, kao da nisu nikada čuli za Lazarevu (za)kletvu. Poslušali su svakoga samo ne sebe. U četiri ratne godine 1991.-1995. kao da su bili u nekakvom polusnu, a onda se prenuli i krenuli. Krenuli su tamo đe nisu htjeli da idu ni 1941. ni 1945. ni gladnih godina 1950.-1952, kada im je na Kordunu bilo mnogo teže nego te 1995.godine. Nisu krenuli zbog toga što su se uplašili bajonete i kame, jer na to su navikli, krenuli su zbog toga što su centri moći, gospodari rata tako htjeli. Jedna latinska izreka oslikava takav život «Misserium est arbitrio alterius vivere», odnosno «Najbijednije je živjeti po volji drugoga». Hrvatska država je svoj vjekovni san ostvarila mnogo lakše nego što je mislila, sa mnogo manje žrtava nego što je planirala. Matica Srbija joj je u tome pomogla, svjesno ili nesvjesno, to više nije ni bitno. Sjećam se Đurđevdana 1996.godine, moje Krsne slave na koju mi neki moji prijatelji nepozvano dovedoše i zemljaka Milu Mrkšića. Nediplomatski i nedomaćinski sam ga napao zašto mi prodade Zavičaj, zašto pokrenu cijelu Krajinu da se iseljava, zašto mi pokrenu roditelje sa njihovog praga? Kao i onda kada je improvizovao onaj puč protiv V.Kadijevića, kao i onda kada je naivno krenuo na Vukovar, kao i onda kada je maja 1995.godine po zadatku Slobodana Miloševića otišao u Krajinu da je «brani», jadni moj zemljak mi reče da je morao to da uradi, jer bi Beograd bio bombardovan. Ostade nedorečen moj zemljak, iako sam ga dalje «krvoločno» napadao «ko si ti da razmišljaš o Beogradu, ti si valjda trebao da čuvaš svoju Krajinu, svoj Kordun...» Na žalost moj zemljače, Beograd je kasnije ipak bombardovan, a ti zbog Ovčare završio u haškom kazamatu, osuđen na dugogodišnju robiju zbog zločina koji nisi skrivio, ali si i tada bio naivan i mislio da izvršavaš istorijski zadatak u ime svekolikog srpstva. Pad zapadnog dijela Krajine izazvao je lančanu reakciju srpskih vlasti u Banjaluci i Beogradu. Beograd je poslao u Banjaluku svog komesara za izbjeglice Bubu Morinu i čuvenu ministarku zdravlja Leposavu Milićević da izvrše trijaž među Krajišnicima i dvadeset posto planiranih za naseljavanje na Kosovu propušte ka Srbiji, a ostale usmjere ka destinacijama koje je odredio lažni ujedinitelj g.Karadžić (Višegrad, Srebrenica, Zvornik, Bratunac...). Da nije Srebrenica slučajno očišćena od Bošnjaka radi naseljavanja krajiških Srba, ne daj Bože da je to tačno, bolje da su nas sve pobili u Krajini nego da mi budemo uzrok jedne takve tragedije! Oko tih destinacija su se Krajišnici konačno ujedinili i jedinstveno zahtjevali da se svima otvori put ka Srbiji. Nervoza više desetina hiljada krajiških Srba postajala je sve veća, pa je «miliostivi» general Mladić, onaj isti što je obećao da će lako zbaciti hrvatske oružane formacije sa položaja ispred Drvara, naredio deblokadu Klašnjica i dozvolio dalji pokret izbjegličkih kolona. Stvarno bi se moglo postaviti pitanje kao dilema zašto je jula mjeseca 1995.godine vojska Republike Srpske očistila Srebrenicu, a avgusta mjeseca nije ni pokušala da pomogne SVK? Zašto su avgusta mjeseca, umjesto slika o stravičnim prizorima iz Krajine, u svijet odlazile slike o stravičnim prizorima iz Srebrenice??? Ko je sve to usaglasio, Hrvati i da su htjeli nisu mogli, mogao je neko drugi. Nadam se da će odgovor na ta i druga slična pitanja dati naučni skupovi koje organizuje moj klasić drKosta Novaković. Ti naučni skupovi bi morali odgovoriti i na osnovno pitanje: kako je i zbog čega Kordunaški korpus sa svojim narodom pao u okruženje, ko ga je doveo u tako nepovoljnu poziciju, ko je za to odgovoran, ko je i na koji način planirao proboj iz okruženja i da li bi taj proboj imao manje žrtava i manju sramotu nego sam čin kapitulacije? Da li bi možda, ostanak Kordunaša u svojim domovima rezultirao manjim ljudskim i materijalnim gubicima? Da li su oni, koji su donosili te sudbonosne odluke u to vrijeme, uopšte razmišljali o svim navedenim i drugim rješenjima, ili su se samo rukovodili onim što je «stariji bata ili tata rekao?» Nakon što su krajiške kolone, poslije dužeg zadržavanja na Drini i mučnih pregovora sa maticom, propuštene u Srbiju, jake snage MUP-a Srbije zatvorile su sve izlaze sa autoputa prema Beogradu i izbjegličke kolone su usmjeravane prema jugu Srbije s namjerom da Krajišnike nasele na Kosovu i Metohiji, oko Medveđe, Bujanovca, Vranja i Preševa. Oni Krajišnici, a ja ću govoriti o Kordunašima, koji su uspjeli da se provuku između policijskih kordona i zaustave u Vojvodini i Beogradu, doživjeće još jednu veliku sramotu, još goru od one kad su ih hapsili i odvodili na zapadne krajiške granice pred neposredni pad Krajine. Sada su sve muškarce «sposobne za borbu» hapsili organi MUP-a Srbije i upućivali u sastav snaga Vukovarskog korpusa, odnosno u Erdut i druge «centre za obuku» da im Željko Ražnatović «Arkan» očita lekcije o «patriotizmu, junaštvu, profesionalizmu» i dobro iskritikuje, ali i da bije zbog «kukavičkog i izdajničkog» držanja u odbrani «svetih srpskih zemalja». Ovdje bi neko morao konačno da objasni đe je bio Arkan i njegove borčine kad je 5.korpus A BiH potiskivao Abdićeve snage i spajao se na Korani sa hrvat-skim snagama, jer su i njegovi borci do tada učestvovali u plaćenim borbenim dejstvima za potrebe AO Zapadna Bosna. Pa, normalno da je bio u «svojoj interesnoj zoni - Istočnoj Slavoniji i Baranji», moralo se pred «Oluju» i neposredno poslije nje posjeći mnogo stabala građe, odvesti na privatna stovarišta u Srbiju, bilo je tu posla, kamioni su non stop radili, od njih je bilo teško kretati se putevima prema Somboru i Bačkoj Palanci. Starješine Kordunaškog korpusa su raspoređeni u sastav Vukovarskog korpusa i Baranjske divizije SVK, a među njima i grupa starješina iz organa bezbjednosti Kordunaškog korpusa na čelu sa potpukovnikom Karan Mladenom, koji je postavljen za načelnika bezbjednosti Vukovarskog korpusa. Ubrzo je na nivou SDB MUP-a Srbije procjenjeno da su «oni izdajnici» i naređeno im je da napuste zonu odgovornosti Vukovarskog korpusa, ili će «biti likvidirani». Pošto je dugo trajalo ubjeđi-vanje između UB GŠ VJ i SDB, isticao je rok koji su vojni «bezbednjaci» dobili za odlazak iz Zone i primicao se mome-nat kada mogu biti i likvidirani. Kako se to ne bi, eventualno i dogodilo, na zahtjev Načelnika UB GŠ VJ u Vukovar sam uputio jednu manju protivterorističku jedinicu iz sastava KSJ VJ, koja je bezbjedno izvela pripadnike OB iz Vukovara. Dalje rukovođenje bezbjednosno-obavještajnim sistemom u Vukovarskom korpusu i Baranjskoj diviziji bilo je u nadležnosti SDB-a na čelu sa pokojnim M.Gavrilovićem, koji je postavljen za načelnika OB Vukovarskog korpusa. Bio je to kontinuitet planskih mjera i radnji iz zapadnog dijela Krajine, koji se nije smio prekidati sve do unaprijed dogovorene mirne reintegracije Istočne Slavonije, Zapadnog Srema i Baranje u ustavno-pravni sustav Hrvatske. Ostale su prazne riječi M.Perišića kako «predsjednik Milošević ni po koju cijenu neće dati te srpske oblasti Hrvatskoj». Momčilo Perišić ubjeđuje M.Bjelivuka na stepenicama «Maršalata», danas kruga buduće američke ambasade, kako «treba misliti svojom glavom...» Mnogi vojni teoretičari, doktori nauka, profesori, generali...bavili su se i još uvijek se bave fenomenom Krajina, njenom vojskom i njenom ekspresnom propašću. Mnogi se na raznim naučnim skupovima bave «uzrocima hrvatsko-srpskog sukoba» kao da je to nešto novo, kao da niko to prije njih nije istraživao i naučno dokazao. Bave se analizama Ravnih kotara, Maslenice, Medačkog džepa, «Bljeska», «Oluje», ali na način kako njima odgovara, a ne kako istini odgovara. Neće oni da budu iskreni kao što su to Dr Mihajlo Basara i Mr Milisav Sekulić, koji su na jedan potpuno transparentan, naučno provjerljiv i svakom poštenom Krajišniku jasan način oslikali uzroke pada Krajine i raspad njezine vojske. Neki od njih još žive u svijetu mitomanije, lažnih obećanja «velikih nacionalnih heroja i državnika», irealnom ujedinjenju svih srpskih zemalja, pokušavaju da uzroke nađu u drugima, a ne u sopstvenim greškama i zabludama. Neće oni da odgovore jasno i precizno šta je radila krajiška država i njezino rukovodstvo četiri godine, dok je hrvatska država stvarala vojsku i postepeno dobijala međunarodnu podršku za svoje ratne ciljeve. Neki od aktera vlasti u Krajini ni danas ne smiju da progovore iz straha od onih koji su ih postavljali na položaje kojima nisu bili dorasli, a zatim im dali uhljebljenje i u Srbiji, pa njima krajiška sramota i tragedija i ne izgleda tako strašna. Među njima, nažalost ima i mojih Kordunaša. Završila se još jedna tužna stranica u istoriji Krajine i mog Korduna, koji je nažalost «umro zajedno sa razapetom Krajinom», ali to ne znači da ne treba da ga volimo i da tu ljubav prenosimo na potomke, saopštavajući im istinu o ljepotama Korduna i njegovom umiranju, ali i o njegovom vječnom životu u našim srcima. «Nemo patriam, quia magna est, amat, sed quia sua», odnosno «Niko ne voli otadžbinu zato što je velika, nego zato što je njegova» (Seneka).

#2 CORDON

CORDON

    Dzomba

  • Members
  • ZnackicaZnackicaZnackica
  • 783 postova

Postirano 31 January 2013 - 07:26 AM

MOJ OSVRT NA KORDUNAŠKU LJEPOTU I SRAMOTU Avgusta 1992.godine ja sam iz Uprave bezbjednosti GŠ VJ premješten na dužnost pomoćnika komandanta za bezbjed-nosno-obavještajne poslove Prištinskog korpusa u Prištini, gdje sam ostao do oktobra 1993.godine, kada sam upućen u SVK za načelnika bezbjednosti Kordunaškog korpusa. Saznanja do ko-jih sam došao radeći u Upravi bezbjednosti, a posebno iskus-tvena saznanja do kojih sam došao u toku mog šestomjesečnog boravka u SVK, kao i druga saznanja do kojih sam u vezi igara oko Krajine došao kao načelnik bezbjednosti Korpusa specijalnih jedinica VJ (maj 1994.-jul 1999.godine), daju mi za pravo i nameću moralnu obavezu da ih analitički uopštim i prikažem javnosti radi učešća u razotkrivanju uzroka i poslje-dica nestanka srpske Krajine, a sa njom i rodnog mi Korduna. Drugi cilj ovog moga osvrta, pa i pisanja uopšte je dokazivanje da starješine JNA, a kasnije VJ nisu bili ni izdajice ni kukavice, oni su prošli neviđenu golgotu služeći raznim režimima i pri tome pokušavajući da zadrže profesionalizam i oficirsku čast. To nije bilo ni malo lako u uslovima raspada države kojoj su dali zakletvu, ali je većina njih ostala dostojanstvena, a samo pojedinci su se ponijeli kukavički, izdajnički i u određenim situacijama reagovali prema strastima, pohlepi i osveti, što ih je odvelo do toga da budu i ratni zločinci i kriminalci. Kordun je po svom geopolitičkom položaju bio i ostao specifičan od kako o njemu postoje istorijski tragovi. Bio je najveća prepreka prodoru Turaka ka austro-ugarskom carstvu i dalje ka Evropi, najviše se suprotstavljao učešću u sastavu austrijske vojske u pohodu na Srbiju u Prvom svjetskom ratu, najviše je iskrvario u Drugom svjetskom ratu. Ipak, nastavio je da živi sa onima koji ga do juče pališe, klaše, uništavaše. Nije im zabranio da poslije oslobođenja stupe na njegovo tlo, kao što je to dugi niz godina bio slučaj sa Njemcima i gradom Kragujevcom, već je nastavio da im bude dobar komšija, da ih prima u svoje domove, da ih okumljuje i bratimi. Kordun je među posljednjima odlučio da se naoruža 1991.godine i suprot-stavi novokoncipiranoj hrvatskoj državi, koju je sve do njenog novog tzv. «Božićnog ustava» po kome su Srbi svedeni na «ništa», najiskrenije gradio i branio. Nije Kordun imao politi-čke veličine poput dr Jovana Raškovića, ali nije oskudjevao u «veličinama» poput Martića i njemu sličnih. Nije Kordun bio ni žedan ničije krvi, pa ni komšija Hrvata čiji su neki preci, a poneki i živi popili mnogo srpske krvi u periodu 1941.-1945.godine. Kordun je ekonomski bio veoma vezan za indu-strijski centar Karlovac, u kome je radilo i živjelo mnogo Kordunaša, kojima kidanje tih veza nikako nije odgovaralo. Međutim, virus koji je zahvatio šire područje Knina, a zatim Liku i Baniju, inicirao je nacionalno talasanje i među Kordu-našima, koji nisu htjeli da budu niko i ništa kako ih je kao i druge Srbe u Hrvatskoj tretirao novi hrvatski Ustav. Zahva-ljujući prvim puškama, koje su došle švercerskim kanalima i za čiju je kupovinu trebalo prodati dobru kravu, Kordun kreće u oružani sunovrat, nesvjestan da to ipak nije 1941.godina, već kraj dvadesetog vijeka i da su i u toj nepravednoj Evropi na sceni neki drugačiji politički odnosi od onih s polovine tog dvadesetog vijeka. Bez obzira na okupljanje ustaške emigracije u novokomponovanoj hrvatskoj državi, koju u proljeće 1992. godine priznaje i «bratska» Rusija, ta Evropa ne smatra tu državu ni fašističkom ni ustaškom. Krajiški, a samim tim i kordunaški Srbi u njoj ipak vide povampirenje ustaštva i žele joj se suprotstaviti. Vrijedi pomenuti izjavu katoličkog popa iz Cetingrada, koji je u pregovorima sa predstavnicima lokalnih Srba, a uz prisustvo delegacije JNA i medijatoriku tima Evropske zajednice u drugoj polovini 1991.godine u Cetingradu izjavio «Najboljše je vojnici u vojarne, a Srbi u Srbiju...». Ova izjava mnogo sta govori. Prve akcije kordunaških Srba bile su stihijske, nedovoljno organizovane, pa i osvetničke. Mnogima Kordunašima je u glavi bila 1941.godina i neviđena ustaška zvjerstva i nisu mogli shvatiti da se povampireno ustaštvo drznulo da i na kraju dva-desetog vijeka mlati kamama i bajonetima. Na kliktanje neo-ustaških kolovođa, kordunaški Srbi odgovaraju na njima ne-svojstven način i pod stranim uticajem. Odgovaraju isticanjem raznih četničkih parola i poruka, isticanjem četničkih simbola, puštanjem brada... Zbog toga su morali reagovati trezveniji Srbi i kordunaška policija, koja je pohapsila samoproklamovani štab TO Korduna i zabranila mu dalje organizovano djelovanje. Na teritoriji Slunja međunacionalne podjele i napetost bili su posebno izraženi. Organizovanje hrvatskih paravojnih for-macija ličilo je po mnogo čemu na 1941.godinu kada su ustaše i Hrvatska seljačka straža hapsili i ubijali generale, oficire i vojnike kraljeve vojske, koji su se povlačili ka Bihaću, kada su Srbi klani u Hrvatskom Blagaju, na Veljunu, Mehinom stanju, Mašvini... Iako je dio Komande 5.armije izmješten na poligon Slunj, tenzije se nisu smirivale, već su još više porasle i dovele do sukoba hrvatskih paravojnih snaga u Slunju sa jedinicama 5.armije. Nakon intervencije JNA i deblokade Slunja, po dire-ktivi hrvatske vlasti dolazi do masovnijeg pomjeranja pripa-dnika hrvatske nacionalnosti sa šire teritorije Slunja i njihovog odlaska u Karlovac i druge hrvatske gradove. U tom «huma-nom» preseljavanju građana hrvatske nacionalnosti, koje je izvršeno uz garanciju jedinica JNA i kordunaške milicije, desi-la su se i pojedinačna ubistva koja idu na dušu Srbima, jer su ih u njhovo ime izvršili njihovi ekstremisti. Sličnih akcija bilo je i na široj teritoriji opštine Vrginmost, a posebno nakon zauzimanja Topuskog od strane kordunaške TO, koje su prethodno zauzeli hrvatski MUP-ovci i zaveli u njemu strahovladu. Ulaskom u Topusko, Srbi nekontrolisano pale i miniraju kuće svojih dojučerašnjih komšija i ponašaju se uparavo kao i oni i kako priželjkuje hrvatska vlast, čime su još jednom dokazali da im je porijeklo zajedničko. U Slunju je takva stihija dovela do toga da su Srbi u «borbenom zanosu» zapalili kuću jednog od svojih starješina i to baš pripadnika organa bezbjednosti. Ubistvo predsjednika opštine Vrginmost Dmitra Obradovića, jednog od lucidnijih i savremenijih kordu-naških političara, djelo je također Srba Kordunaša u «borbe-nom zanosu», a još uvijek su pod znakom pitanja i okolnosti pogibije potpukovnika JNA Rankovića, Srbina iz Srbije, kor-dunaškog zeta, koji je držao do oficirske časti i dostojanstva. Pljačka tuđe imovine bila je izražena kod svih aktera gra-đanskog rata 1991.-1995.godine. Srbi su i na taj način želili vratiti dug, pa su se uključili u krčmenje onoga što im nije pri-padalo. Tako je zabilježen jedan od slučajeva iz početne faze rata na teritoriji Utinje. Pripadnici TO čuli su kako prugom dolazi neko čudno vozilo, jer su se tračnice tresle, a šine odzvanjale. Brzo su zauzeli položaje za borbu, smatrajući da ide oklopni voz koji je probio prednji kraj odbrane. Kad se to čudno vozilo pojavilo iza krivine, imali su šta i vidjeti. Prugom je tutnjao traktor sa svim mogućim poljoprivrednim priključ-cima, a za volanom je sjedio njihov komšija, sretan što je «ojadio neprijatelja». Da nije tužno, bilo bi smješno. U početnoj fazi građanskog rata (neki teoretičari i vojni analitičari tvrde da taj rat po svojim karakteristikama nije bio građanski, ali ja ipak mislim da jeste i tako ću ga i dalje ime-novati) Kordun je imao višestruke obaveze prema jedinicama JNA koje su bile brojne i blokirane u garnizonu Karlovac. Kordunaši su bili u rezervnom sastavu tih jedinica (na Koranskom mostu su hrvatske redarstvene snage 21.septembra 1991.godine na zvjerski način likvidirale 13 Kordunaša, pripadnika rezervnog sastava jedinica JNA u Karlovcu, iako su bili nenaoružani i nisu nikoga ugrožavali), a morali su učestvo-vati i u njihovoj deblokadi. Na teritoriji Korduna nalazio se dio izmještene Komande 5.armije, a kasnije i cijela ta komanda, kao i veći dio artiljerijske brigade iz Karlovca, kojom je komandovao pukovnik Marjanović (kasnije general i potpisnik Kumanovskog sporazuma), kao i dijelovi Pozadinske baze, raznih skladišta naoružanja, municije i minsko-eksplozivnih sredstava. Sve to je jedan mali Kordun morao da prihvati, razmjesti i opskrbi, što nije bilo ni malo lako. Doduše, kasnije će to naoružanje i municija dobro doći za trgovinu sa braćom Muslimanima u Cazinskoj krajini, ali o tome nešto kasnije. Kordun je zbog svog geopolitičkog položaja bio i veza između hrvatske države i BiH u kojoj je rat tek počinjao. Prva neprijateljstva komšije Muslimani iz Kladuše i okoline ispolja-vaju sredinom 1991.godine prema vojnim kolonama koje prav-cem Karlovac-V.Kladuša-Bihać iseljavaju materijalno tehnička sredstva, naoružanje i municiju iz Slovenije, a zatim i iz Hrvatske. Napadi su u početnom periodu verbalne prirode, a zatim prerastaju u oružane akcije. Kordunaši dobijaju u zadatak da smire ekstremiste na teritoriji V.Kladuše, ali to kordunaški «bezbednjaci» rade poprilično nemušto, ne poznajući dovoljno ni mentalitet kladuških Muslimana i nemajući prave operativne pozicije među njima. Rade to uglavnom ljudi koji u ranijem periodu nisu bili vezani za Kladušu, nesvjesni da službena legitimacija organa bezbjednosti nije više sredstvo sa kojim se otvaraju vrata na muslimanskim kućama. Takve jalove akcije i galopiranje krize u BiH, dovode do otvorenih neprijateljstava i oružanih sukoba između kladuških Muslimana i kordunaških Srba. Neće to dugo potrajati, jer je ubrzo započeo muslimansko -muslimanski sukob između pristalica Fikreta Abdića «Babe» i pristalica Alije Izetbegovića (kome je Abdić podario funkciju predsjednika BiH) oličenih u vojnoj formaciji zloglasnog 5.korpusa A BiH. Ovim se situacija znatno mijenja i Kordun dobija «istorijsku zaštitničku ulogu» Babine Autonomne oblasti Zapadna Bosna. Ova pokrajina-državica, koja je zauzimala uglavnom teri-toriju opštine V.Kladuša, viđena je u očima centra moći u Beogradu kao odlična prilika za manipulisanje državnošću krajiških Srba i Srba iz BiH, ali i kao prilika za šverc ogromnih razmjera. Kordun i Banija, Koranski most, Šentilj (ovaj nadi-mak dobio je uski pojas sela Maljevca na samoj granici Hrvatske i Bosne i Hercegovine prema tzv.Turskom mostu i Mehinom stanju. Bio je to simbolički naziv koji je asocirao na međunarodni granični prijelaz Šentilj kod Maribora) i Suva međa postaju najomiljenije destinacije vikend turista iz mnogih mjesta eks Jugoslavije, a Kordun je postao centar za upravlja-nje švercerskom djelatnošću, kao osnovnom i jedinom razvije-nom «privrednom» granom u tom dijelu Krajine, pa i šire. Zagreb i Brisel, posebno Njemačka (poznata je izjava ministra inostranih poslova Njemačke, Genšera «bolje da ratuje njemačka marka, nego hratski vojnik»), ubacuju u Alijin dio Cazinske krajine, odnosno «Bihaćki džep» ogromne sume deviza s kojima Alijini sljedbenici kupuju od krajiških i drugih Srba sve što im je potrebno, od šibice do višecijevnog bacača raketa. Da je to bio unosan biznis govori i činjenica da je Vlada RSK formirala komisiju za prodaju NVO (naoružanja i vojne opreme). Istovremeno, prolazak konvoja preko teritorije Korduna prema Babinoj AO ima svoju cijenu, koja se mjeri ogromnim količinama njemačkih maraka, cisternama nafte i benzina. Ti konvoji su pod pratnjom kordunaške policije i budnim okom kontrolora iz Knina, Beograda i Banjaluke. Mnoge transakcije dogovarane su u Zagrebu, Beogradu i Kninu, ali ih je najviše dogovoreno u sjedištu MUP-a u Vojniću, na Komandnom mjestu 21.kk SVK u Muljavi-Petrova gora, kao i u kući Jane Obradovića u Maljevcu. Ličnosti iz najviših organa vlasti iz Srbije, Knina i Banjaluke učestvuju u tim transak-cijama, utiču presudno u ugovaranju uslova za njihovu realiza-ciju, a onda «ponešto» odrade i za sebe, munu poneki šleper sa robom preko granice, a to mu dođe kao neka vrsta «savreme-ne» provizije. Normalno, za takvu rabotu su imali logističku i oružanu pomoć kordunaških, ličkih i banijskih vojnih, policij-skih i parapolicijskih vođa. Snage UNPROFOR-a i Međunarodnog Crvenog krsta i polumjeseca, razni međunarodni posrednici i medijatori, nisu bili izvan tih transakcija, u nekima su učestvovali, a neke su lično organizovali u cilju «sprečavanja humanitarne katastrofe u Cazinskoj krajini». Pomaganje Abdićevim snagama u borbi protiv Alijinog 5.korpusa bila je veoma dobro simulirana igra njenih aktera u Beogradu, Banjaluci, Zagrebu, Palama, Kninu, Korenici i Vojniću. Doduše, Korenica i Vojnić su bili više izvršioci nego simulaciono-planerski centri Više puta su Abdićeve snage u sadejstvu sa 1.i2.kk Vojske Republike Srpske, Banijskim, Kordunaškim i Ličkim korpusom SVK, «pokušavale razbiti» snage 5.k A BiH, ali im to «nije uspjevalo». Za vojnički pismene ljude ostaje pitanje, kako to da pet srpskih korpusa, relativno dobro, a mnogo bolje opremljenih od Alijinih snaga, u sadejstvu sa Abdićevim snagama i kasnije uz pomoć nekakvih «specijalno obučenih» pripadnika «Crvenih beretki» i 21. diverzantskog dobrovoljačkog odreda «21.DDOd» nisu uspjeli da izvrše ovaj zadatak. Naprotiv, taj 5.korpus je 1994.godine potisnuo Abdićeve snage i njihove pristalice na teritoriju Korduna, gdje su smještene u razne prihvatne centre u okolini Cetingrada i na Turnju kod Karlovca. Treba istaći da su se jedino Abdićevi borci u ovom prvom povlačenju, kao i onom kasnije po padu Krajine iskreno, hrabro i posvećeno borili protiv daleko nadmoćnijeg neprijatelja. Doduše, bilo je i među njima izdajnika, tako da su čak i neke od Babinih jedinica, kad je počela «Oluja» prešle na stranu 5.k A BiH, ali oni koji su ostali vjerni Abdiću, ostali su mu vjerni do današnjih dana. Muhamed Hapo Pehlić, iskreni prijatelj mnogih Kordunaša, pa i Mile Bjelivuka. Sa svojim sinom hrabro se borio u sastavu Babinih snaga protiv 5.k A BiH. Na slici sa svojom suprugom Fatom i unukom u porodičnoj kući u dalekoj Kanadi Nakon svih tih neuspjelih, ili bolje reći simuliranih zajedničkih ofanzivnih dejstava prema snagama 5.k, cijene svih roba u Cazinskoj krajini su vrtoglavo rasle, a konvoji sa robama sa kordunaške, ličke i banijske strane bili dugi više kilometara. Kordunaši koji su odbijali da idu na bosansku stranu i da se bore protiv snaga 5.k, sa kojima 21.kk nije bio u neprijateljskom dodiru, bivali su ponižavani, fizički maltreti-rani, bejzbol palicama prebijani od raznih «nadljudi» poslatih iz centra moći iz Beograda. Neki od tih nesretnih Kordunaša ostavili su svoje kosti u rejonu Pećigrada, Todorova, Johovice, Male Kladuše...ne znajući ni protiv koga, ni za koga se bore. Njihova izmasakrirana tijela bilo je teško dobiti, pa su morala biti otkupljena raznom robom. Jedna od besmislenijih, bezbjednosno amaterski planiranih i vojnički promašenih akcija bila je reagovanje na tzv. pobunu naroda u Bihaću protiv snaga 5.korpusa, kada je komandant tog korpusa lukavstvom nadmudrio F.Abdića i vojno rukovod-stvo SVK, posebno Kordunaškog i Ličkog korpusa SVK. Simulirajući pobunu naroda u Bihaću, Atif Dudaković, koman-dant 5.k dobio je od Abdića i SVK traženo naoružanje za «pobunjeni narod», a isporučioce, Abdićevog pomoćnika za bezbjednost Bašića i zastavnika iz Ličkog korpusa Ćuića zarobio i na zvjerski način mučio, a onda i ubio. Kasnije sam čitao izvještaj operativca CIA-e o toj akciji, u kome se na po-sprdan način o njoj izražava i kaže da ju je «pripremao prim-amater major Mladen Karan». Na bihaćkom džepu su se oprobali mnogi «stručnjaci» sa raznim uniformama i oznaka-ma. Neki su na njemu i «diplomirali dotur municije i naoru-žanja», pa je tako jedan od njih, kasnije «uspješno simulirao ratne igre na KiM», a zatim postao general i načelnik jedne od uprava GŠ VJ. Treba istaći da se taj «stručnjak» po dolasku u Liku interesovao kod Miloša Krnjete «kako se ovdje može uspjeti», pa mu je Krnjeta odgovorio «samo slušaj Jovicu Stanišića i njegove ljude i ne brini, uspjećeš...» Tako je i bilo. Nisu samo «veliki» tražili svoj dio u i oko «Bihaćkog dže-pa». Radili su to i razni liderčići lokalnih naoružanih grupa, koji nisu bili ni malo naivni i bezazleni. Znali su oni da likvi-diraju rivalskog partnera na Koranskom mostu prema Raštelama, ali i da reketiraju «velike zvjerke». Tako je i oficir visokog čina (ne želi da mu pominjem ime i dužnost na kojoj se tada nala-zio) iz Komande 21.kk SVK, prilikom planirane akcije preba-civanja stotinak Abdićevih pripadnika preko teritorije Korduna u zaleđe snaga 5.korpusa, postao objekat napada jedne takve lokalne grupe koja je operisala na široj teritoriji Kordunskog Ljeskovca. Liderčić te grupe, koji danas bezbrižno živi neda-leko Rume i u blizini svoje potencijalne žrtve (doduše, ne baš bezbrižno, jer ga juri preko Interpolove potjernice hrvatska država), presreo je pomenutu grupu i od tog oficira zahtjevao «procenat od novca koji je dobio za prelaz Turaka preko srpske teritorije». Ubjeđivanje nije bilo ni malo nježno i krvavi sukob je izbjegnut samo zahvaljujući prisebnosti tog oficira, koji je bio omiljeni lik kod Kordunaša. Ako je izbjegnut krvav sukob, nisu otklonjeni problemi u realizaciji ovog zadatka. Lokalni liderčić, naredio je svojim «bojovnicima» da rafalima iz vatre-nog oružja izrešetaju i tako onesposobe čamce koji su u zgradi Osnovne škole u K.Ljeskovcu bili pripremljeni za prebacivanje Abdićevih boraca preko rijeke Korane. Nakon toga taj «Srbenda» javlja 5.korpusu da slijedi ubacivanje Abdićevih boraca, a kada su ih pripadnici tog korpusa kasnije sačekali i nabacili na rijeku Koranu, zajedno sa ostalim lokalnim pripadnicima SVK poma-že Abdićevim borcima da se preko mosta izvuku na kordu-našku stranu, odvodi ih nizvodno i ponovo prebacuje na terito-riju pod kontrolom 5.korpusa (normalno, sve to kasnije napla-ćuje) i pušta zavađenu muslimansku braću da se tuku, a on sa svojim «junačinama» kontroliše šverc na Koranskom mostu prema Raštelama. Na kombinatorici bi ovom «Srbendi» pozavidjeli mnogi vojni taktičari, nema šta.. Kad već govorim o «velikima» i «malima», ne mogu a da ne kažem kako je i najtraženiji haški optuženik Ratko Mladić lično bio na Crkvištu u Širokoj Rijeci, na onom mjestu đe se za Veliku Gospojinu održavao veliki zbor i s kog sam ja kao dijete, osnovnoškolac i gimnazijalac posmatrao ljepote Korduna. Sa te moje omiljene mladalačke osmatračnice, osmotrio je srpski «velikan» Cazinsku krajinu i «podučio Milu Novakovića i ostale prisutne kako se treba boriti protiv 5.korpusa». Za to vrijeme, primjenom «puzeće strategije», hrvatske snage su polako zauzimale Glamoč i Grahovo. Bilo je takvih «velikana» na Kordunu sa svih strana, ali sa ponosom mogu da kažem da je među njima bilo najmanje Kordunaša. Valjda su Kordunaši zapamtili zapis o Mišku Breberini kordunaškom junačini iz NOR-a, kome su ustaše zaklali ženu i troje djece, a kad je on kao komandir proleterske čete i kasnije komandant partizanskog bataljona ušao u jedno hrvatsko selo preko rijeke Kupe i vidio hrvatsku djecu kako bježe, uhvatio je jedno dijete, digao ga na svoje grudi i rekao mu «ne boj se Kranjčiću, nećemo mi tebi ništa, mi smo narodna vojska...» Bez obzira na sva zbunjivanja koja su na Kordun stizala iz centara moći i iz glavnog grada razapete Krajine, Kordunaški korpus je bio najoperativnija jedinica SVK. Pokazali su to Kordunaši u jurišu iz pokreta na neprijateljske snage koje su svom žestinom prodirale iz raznih pravaca nakon osvajanja mostobrana Maslenica. Zahvaljujući upravo njima i ostalim pristiglim Krajišnicima, ojačana je odbrana snaga TO Knina i Benkovca, zaustavljeno napredovanje hrvatskih snaga ( neki akteri ovog boja kažu da su Tuđman i Milošević odredili liniju na kojoj će se zaustaviti hrvatske snage) i stvoreni uslovi za pregovore. Prethodno su Kordunaši, u sadejstvu sa ostalim snagama krajiške policije probili koridor kroz bosansku Posavinu i omogućili koliko-toliko nesmetan saobraćaj prema Srbiji. Doduše, taj koridor je kasnije bio i glavni švercerski put, ali o tome su najmanje odlučivali Kordunaši. Nisu Kordunaši puno ratovali sa komšijama Hrvatima, malo žešće u početku rata, a kasnije samo povremenim puškaranjem i to najčešće kad se malo više popije. Ne bi ratovali ni sa komšijama Muslimanima, ali to je bio dogovoreni rat i u njemu su učestvovali mimo svoje volje. Oni su, zapravo i najviše istrošeni u dogovorenom ratu za Bihaćki džep. Jedna od Ciceronovih izreka kaže «Nihil est turpius quam bellum gerere cum eo quicum familiariter vixeris», odnosno «Ništa nije odvratnije nego voditi rat s onim sa kojim si prijateljski živio». Kad je počela «Oluja», jedino se Kordunaški korpus nešto duže suprotstavio daleko nadmoćnijim oružanim snagama Hrvatske. Kordunaši su se hrabro branili i pitanje je kako bi se sve to završilo da Plašćanska brigada nije protutnjala preko položaja Kordunaškog korpusa i unijela zabunu i defetizam među narod, borce i Komandu Kordunaškog korpusa ( ko je pukovnik iz Komande Ličkog korpusa koji je sa Oštrelja nazvao načelnika štaba Kordunaškog korpusa i prenio mu naređenje da omogući prolaz Plašćanskoj brigadi preko Korduna prema Dvoru, možda jednog dana kaže sam načelnik štaba Kordunaškog korpusa pukovnik Ivković Ljuban kada bude manje ogorčen na one koji ga tada osramotiše, a sramote ga i danas). Onaj ko je pokrenuo Plašćansku brigadu i narod Plašćanske doline u stampedo preko Korduna i Kordunaškog korpusa bio je najbolji saveznik hrvatskim oružanim formaci-jama. Obzirom, da je «Oluja» najveća tragedija srpskog naro-da Korduna, ali i najveća sramota za Kordunaše, zaslužuje ne-što više pažnje od ostalih sadržaja ovog štiva, kako bi se barem djelimično osvjetlili uzroci i posljedice te tragedije i sramote. Nakon beskonačnih igara na planu ujedinjenja RSK i Republike Srpske, odnosno nakon simultanke u kojoj su učestvovali neiskreno Karadžić, iskreno i naivno Martić, lukavo i pokvareno Milošević i naivno SPC, te nakon slične simultanke sa Planom Z-4 u kojoj je vrlo lukavo učestvovala i Hrvatska i međunarodna zajednica, bilo je potpuno jasno da će Hrvatska preduzeti vojnu operaciju prema RSK. Tako nešto nije se moglo, a nije se ni htjelo sakriti, jer su hrvatske oružane formacije, prethodno bez većih problema ovladale Glamočko-Grahovljanskim putnim pravcem i ugrozile, a zatim i presjekle putni pravac Grahovo-Knin. Bilo je jako neozbiljno prihvatiti ozbiljno Mladićevu i Karadžićevu izjavu, kako to nije ništa strašno i kako će snage Vojske RS lako povratiti izgubljene, bolje reći prepuštene položaje. Imajući u vidu da je operacija hrvatske vojske, konkretnije Zbornog područja Split u sadej-stvu sa snagama Hrvatskog vijeća odbrane HB, radi zauzi-manja navedenih putnih pravaca izvođena pod raznim šiframa «Zima 94», «Skok 1», «Skok 2», od novembra 1994.godine do avgusta 1995.godine, pri čemu je izgrađeno oko 300 kilo-metara puteva na veoma teškom zemljištu i omogućeno oklop-nim snagama da izbiju na samu liniju dodira sa Srbima, opravdano je postaviti pitanje đe su bile Mladićeve snage da to spriječe? Kažu da je dr Karadžić naredio generalu Manojlu Milovanoviću 30.jula 1995.godine da preduzme ofanzivu prema hrvatskim snagama koje su zauzele Grahovo i Glamoč, ali to bijaše kasno i neefikasno. Juna mjeseca te 1995.godine, Franjo Tuđman na krajnje transparentan način u vidu vojne parade prikazuje realnu snagu hrvatske vojske i šalje poruku krajiškim Srbima sa kakvom snagom će se ubrzo sukobiti. Prethodno mu je komandant Glavnog stožera HV general Bobetko referisao (25.aprila 1995.godine) o borbenoj gotovosti hrvatske vojske za «završne operacije». S druge strane, novopostavljeni komandant GŠ SVK general-potpukovnik Mile Mrkšić (onaj isti Mrkšić koji je kapitulirao pred Veljkom Kadijevićem prilikom izigravanja pučiste) simulira snagu SVK defileom na poligonu Slunj, prikazom novoformiranog operativnog sastava Korpusa speci-jalnih jedinica SVK i nekih vrsta «novog» naoružanja. Za mene, koji sam u to vrijeme bio u Korpusu specijalnih jedinica VJ bilo je to veliko iznenađenje, jer sam znao šta podrazu-mijeva sama riječ KSJ, a Mrkšić je trebao znati još bolje, jer je bio prvi komandant KSJ VJ. Kako je formiran, tako se taj «silni» operativni sastav i lažna uzdanica SVK i raspao odmah po otpočinjanju operacije «Oluja». Doduše, prethodno je popri-lično istrošen na «Bihaćkom džepu». Ljuban Ivković, pukovnik u penziji, načelnik štaba Kordunaškog korpusa u «Oluji» i jedan od najčestitijih i najprofesionalnijih krajiških oficira sa gnušanjem, u rijetkim izjavama govori o ponašanju čelnih ljudi tog KSJ po otpočinjanju borbenih dejstava. Nije tada bilo vatrenih govora tih oficirčina poput «došao sam da se borim, da ubijam, da koljem...», već samo žurba da se što prije stigne u Novi. Gnuša se pukovnik Ivković i nad postupkom svojih saboraca, četvorice krajiških starješina, koji su bacili maskirne kombinezone u kojima su se do tada šepurili, obukli civilnu odjeću, sjeli u službeni auto i uputili se za izbjegličkom kolo-nom. Kada ih je Ivković, sam na pustoj cesti, obučen u SMB uniformu pokušao stopirati da ga povezu, nisu se ni zaustavili, jer bi ih on «mogao demaskirati». Žalosni su takvi postupci, žalosno je još mnogo toga, gnušam se i ja nad takvim ponaša-njem kao i Ljuban Ivković, koji i dalje stanuje u nužnom smještaju Centra vojnih škola, a drugi se šepure u novim stanovima koji im zamjeniše nove maskirne kombinezone, ili toplu sobu ambulante u Topuskom. Brz raspad Korpusa specijalnih jedinica SVK, odnosno njegovo «forme radi» pretpočinjavanje Komandi 21.kordunaškog korpusa, stvorilo je mnoge taktičke , ali i operativne probleme Kordunašima. Nije bilo slobodnih snaga za zatvaranje pravaca na kojima su se hrvatske snage brzo uklinjavale, posebno preko i pored poligona Slunj (oklopna brigada KSJ koja je bila razmještena na poligonu, upućena je već 6.avgusta na obezbje-đenje putnog pravca Glina-Dvor, ali je on bio već presječen). Kordunački korpus, odnosno njegova 11.brigada imala je uspjeha prema Karlovcu, a 19.brigada je držala stabilnu odbra-nu na Kupi. Međutim, dodatni problem stvorio je Banijski korpus koji je, umjesto da odsudnom odbranom brani svoje položaje i komunikacijski pravac Glina-Dvor, izvršio premje-štanje jedinica na rezervne položaje, bolje reći dezorgani-zovano napustio položaje i omogućio hrvatskim snagama i 5.korpusu A BiH da presjeku put Glina-Žirovac-Dvor. Snage Fikreta Abdića su hrabro, ali teško odolijevale naletima 5.korpusa, koji se na rijeci Korani već spajao sa hrvatskom vojskom. Tako se Kordunaški korpus našao u okruženju sam sa svojim narodom. Komandant korpusa, pokojni Čedo Bulat bio je spreman na žrtvovanje i odbranu Korduna po svaku cijenu, što bi u takvim uslovima borbe u okruženju za posljedicu imalo veliki broj civilnih žrtava i neizvjestan ishod, jer pomoć sigurno ne bi došla ni iz Srbije, ni iz Republike Srpske, a o međunarodnoj zajednici je u takvim okolnostima bilo izlišno i razmišljati. Tadašnji ministar unutrašnjih poslova RSK, Kordunaš Tošo Pajić, koji se slučajno ili planski zatekao na Komandnom mjestu Kordunaškog korpusa, nastupio je u ulozi «Vrhovne komande», smjenio Bulata sa dužnosti komandanta i preuzeo komandovanje nad snagama Kordunaškog korpusa. Prema Tošinoj izjavi, on je za takav čin imao podršku svih oficira Komande korpusa na čelu sa Bulatom, u šta ja ne sumnjam, jer oni se ni danas ne izjašnjavaju o toj kapitulaciji. Jednom je novinar i poznati vojni analitičar Miroslav Lazanski u nekoj TV emisiji objašnjavao da je oficirska poslušnost u JNA bila odraz načina školovanja u vojnim školama, a ja bih još dodao da je to odraz i poznate kordunaške poniznosti prema vlasti. Tošo Pajić, koji je postao ministar unutrašnjih poslova RSK pred njezin pad i na izričit zahtjev Jovice Stanišića, načelnika Resora SDB MUP-a Srbije, uz pomoć medijatora iz sastava UNPROFOR-a započeo je intenzivne pregovore sa hrvatskom stranom i uspio izdejstvovati, prema njegovom mišljenju povoljne uslove za spas naroda. Dokument o kapi-tulaciji, nakon pregovora sa hrvatskom stranom koji su održani 8.avgusta u 19.00 časova u selu Jukinci kod Gline, a u kojima su učestvovali Tošo Pajić, Čedo Bulat, Đuro Škaljac, Dragan Kovačić kao komandant 11.brigade Kordunaškog korpusa i Slobodan Blagojević kao predsjednik opštine Vojnić potpisali su 9.avgusta general Petar Stipetić sa hrvatske strane i Pajić, Bulat i Kovačić sa kordunaške strane. Kordunaški korpus je predao naoružanje snagama hrvatske vojske, a pred TV kamerama sam čin predaje odradio je pokojni Čedo Bulat, koji je svome bivšem pretpostavljenom, tada generalu hrvatske voj-ske Petru Stipetiću predao i raport. Vjerujem da je to Bulatu, pored ranije izgubljenog djeteta, bio najteži trenutak u životu. Nije Bulatu bilo lako ni kada ga je hrvatski vojnik udario od čega mu je spala «titovka» sa glave, kao ni drugim oficirima razoružane komande 21.kk, prema kojima su pripadnici hrvat-skih oružanih snaga ispoljavali ubilačke namjere, ali su ih njihovi nadređeni u tome spriječili. Kasnije će Bulat, kad ga neizlječiva bolest potpuno slomi, nekima svojima saborcima u svojoj kući u Meljaku pored Beograda kazati «nemojte mi više dolaziti u kuću, izdali ste me...». Ovim prikazom Bulatovih osjećanja ne želim nikako da zamaglim njegove poroke, koje sam prikazao u mojoj knjizi «Sjećanja sa Avale», već naprosto želim ukazati kako bi se on bez «savjetnika» ponio prema aktu oružane agresije hrvatske vojske na Kordun.

#3 BANIJA 79

BANIJA 79

    Dzomba

  • Members
  • ZnackicaZnackicaZnackica
  • 2979 postova

Postirano 03 February 2013 - 03:56 AM

Zanimljivo je da se u knjizi ili barem u ovom dijelu ne spominje komandant 21. kordunaškog korpusa Veljko Bosanac,koji je tu dužnost obavljo do 4.8.95.i njegova uloga ?! Čedo Bulat je komandu nad kordunaškim korpusom preuzeo ponovo 5.8.95.kolko mi je poznato,pošto je Veljko Bosanac zbriso sa Korduna 4.8.prvi dan "oluje".O tome ne piše ni slovo.

Nadalje se kaže da je samo Tošo Pajić potpiso predaju kordunaškog korpusa 8 ili 9.8.što nije tačno,kad je potpisivanju predaje prisustvovo, predaju potpiso i Čedo Bulat,i pritom čestito svom bivšem kolegi iz JNA hrvatskom generalu Petru Stipetiću pobjedu.Ne znam kako bi Tošo Pajić kao ministar unutrašnjih poslova RSK mogo potpisat predaju vojske ?


Pitaju me odakle si žuti,sa Banije Krajišnik sam ljuti !
 


#4 kanarinac

kanarinac

    Dzomba

  • Members
  • ZnackicaZnackicaZnackica
  • 804 postova

Postirano 03 February 2013 - 05:03 AM

Zanimljivo je da se u knjizi ili barem u ovom dijelu ne spominje komandant 21. kordunaškog korpusa Veljko Bosanac,koji je tu dužnost obavljo do 4.8.95.i njegova uloga ?! Čedo Bulat je komandu nad kordunaškim korpusom preuzeo ponovo 5.8.95.kolko mi je poznato,pošto je Veljko Bosanac zbriso sa Korduna 4.8.prvi dan "oluje".O tome ne piše ni slovo.

Nadalje se kaže da je samo Tošo Pajić potpiso predaju kordunaškog korpusa 8 ili 9.8.što nije tačno,kad je potpisivanju predaje prisustvovo, predaju potpiso i Čedo Bulat,i pritom čestito svom bivšem kolegi iz JNA hrvatskom generalu Petru Stipetiću pobjedu.Ne znam kako bi Tošo Pajić kao ministar unutrašnjih poslova RSK mogo potpisat predaju vojske ?

 

Veljko Bosanac je smenjen.

Lepo ti piše da su se sa predajom slagali štabni oficiri korpusa,čime su Bulata stavili pred gotov čin,a on (kao i Kovačić) je onda obavio "formalnosti" tokom predaje.Na Kordunu su se nalazili i milicioneri,kao i narod čime je Tošo Pajić dobijao legitimitet da potpiše predaju kako ispred svog resora,tako i kao najizrasliji funkcioner vlade.

 

P.S. Šta ima da ti spominje Veljka Bosanca,kada se sa tim čovekom nije sretao dok je bio načelbnik bezbednosti korpusa?Po svemu sudeći autor Bosanca nikada nije ni sreo imajući u vidu mesta službovanja jednog i drugog.Bosanac je pre rata službovao po BiH,a po proglašenju VJ bio u Loznici,nakon toga otišao u Benkovac.Dužnost komandanta korpusa je primio negde u aprilu 1994,dok je Bjelivuk već bio u VJ.Uzmi u obzir da je Bosanac rođen u Zapadnoj Slavoniji,samim time nije aktivan u zavičajnim udruženjima Kordunaša,tako da je moguće da se nisu sreli čak ni nakon rata.


Editovao kanarinac, 03 February 2013 - 05:15 AM.


#5 BANIJA 79

BANIJA 79

    Dzomba

  • Members
  • ZnackicaZnackicaZnackica
  • 2979 postova

Postirano 03 February 2013 - 05:35 AM

Veljko Bosanac je smenjen.

Lepo ti piše da su se sa predajom slagali štabni oficiri korpusa,čime su Bulata stavili pred gotov čin,a on (kao i Kovačić) je onda obavio "formalnosti" tokom predaje.Na Kordunu su se nalazili i milicioneri,kao i narod čime je Tošo Pajić dobijao legitimitet da potpiše predaju kako ispred svog resora,tako i kao najizrasliji funkcioner vlade.

 

P.S. Šta ima da ti spominje Veljka Bosanca,kada se sa tim čovekom nije sretao dok je bio načelbnik bezbednosti korpusa?Po svemu sudeći autor Bosanca nikada nije ni sreo imajući u vidu mesta službovanja jednog i drugog.Bosanac je pre rata službovao po BiH,a po proglašenju VJ bio u Loznici,nakon toga otišao u Benkovac.Dužnost komandanta korpusa je primio negde u aprilu 1994,dok je Bjelivuk već bio u VJ.Uzmi u obzir da je Bosanac rođen u Zapadnoj Slavoniji,samim time nije aktivan u zavičajnim udruženjima Kordunaša,tako da je moguće da se nisu sreli čak ni nakon rata.

Meni kolko je poznato Veljko Bosanac je bio komandant kordunaškog korpusa prvog dana "oluje" 4.8. a onda se netragom izgubio,pa je Čedo Bulat 5.8.preuzeo komandu nad kordunaškim korpusom po drugi put.

Što se tiče toga da Bjelivuk nije znao Bosanca niti se sa njim sreto može bit,al nije ni druge znao,pa ih spominje,a ovog ne.To mi malo čudno.Inače Bjelivuk ne piše samo o događajima dok je on službovo i bio na na Kordunu,već i o događajima kad je bio odsutan sa Korduna i Krajine.

Ima par nedorečenih i nejasnih stvari u njegovom pisanju,pa me zato zanima !


Pitaju me odakle si žuti,sa Banije Krajišnik sam ljuti !
 


#6 kanarinac

kanarinac

    Dzomba

  • Members
  • ZnackicaZnackicaZnackica
  • 804 postova

Postirano 03 February 2013 - 06:05 AM

Meni kolko je poznato Veljko Bosanac je bio komandant kordunaškog korpusa prvog dana "oluje" 4.8. a onda se netragom izgubio,pa je Čedo Bulat 5.8.preuzeo komandu nad kordunaškim korpusom po drugi put.

Što se tiče toga da Bjelivuk nije znao Bosanca niti se sa njim sreto može bit,al nije ni druge znao,pa ih spominje,a ovog ne.To mi malo čudno.Inače Bjelivuk ne piše samo o događajima dok je on službovo i bio na na Kordunu,već i o događajima kad je bio odsutan sa Korduna i Krajine.

Ima par nedorečenih i nejasnih stvari u njegovom pisanju,pa me zato zanima !

 

Ma verovatno je znao sve te koje pominje,jer mnogi su menjali dužnosti,ali su zapravo ostajali svo vreme na Kordunu.Primer ti je upravo Ljuban Ivković.

Sa nekima je ostvario naknadno kontakte,jer su bili verovatno klasići u VA KoV ili daljim usavršavanjima,neke je znao zbog susreta pre rata...Uostalom i sam to kaže.Sigurno je da mu je neko i spomenuo Bosanca,ali verovatno nije smatrao potrebnim da ga uvrštava u knjigu.To sad možeš tumačiti kako želiš!



#7 CORDON

CORDON

    Dzomba

  • Members
  • ZnackicaZnackicaZnackica
  • 783 postova

Postirano 06 February 2013 - 07:09 AM

....Evo i trecega dodatka. Zanimljivo je ovo svjedocenje iz razloga sto goori o 75.KSJ SVK, o kojem se u javnosti malo toga zna..... SVJEDOČENJE PREDRAGA ČUČKOVIĆA Predrag Čučković je jedan od odvažnijih oficira, koji je na-šao za shodno da iznese svoje viđenje propasti Krajine i Korduna, đe ga zadesi operacija hrvatske vojske «Oluja». Kao mlad potporučnik, ni godinu dana po izlasku iz akademskih klupa, postavljen je na dužnost načelnika bezbjednosti oklopne briga-de Korpusa specijalnih jedinica SVK. Nije mu to bio prvi kon-takt sa SVK, jer je kao pitomac treće godine, prekinuvši školovanje u Vojnoj akademiji došao u Knin da se stavi na raspolaganje SVK. Odbio je da ide na Baniju odakle je rodom i insistirao da bude raspoređen u sastav jedinica koje su se našle na udaru hrvatske vojske u operaciji «Maslenica». Ubrzo je raspoređen u Kamp za obuku u Bruškoj, đe je uvidio svu be-smislenost «Kepovih» metoda i sadržaja obuke, a zatim sa svo-jim drugovima oficirima i podoficirima odlučio da napusti taj Kamp. Pošto se to kosilo sa «Pravilom službe» koje je izmislio gospon «nadčovjek Kepa», došlo je do otvorenog sukoba između profesionalnih oficira i podoficira i «Kepovih» nazovi instruktora. Oružani sukob je izbjegnut samo zahvaljujući odlu-čnosti i hrabrosti potpukovnika Dopuđe, načelnika štaba Obrovačke brigade, koji je pokrenuo tenkove s namjerom da uništi taj Kamp, ako se starješinama, među kojima je bio i njegov sin, nešto desi. Tako se Čučković i drugovi našao izvan toga zloglasnoga Kampa. Tog 4.avgusta 1995.godine Čučković je bio na Komandnom mjestu oklopne brigade na poligonu Slunj, kada je oko pola šest ujutro hrvatska avijacija izvršila bombardovanje Koman-dnog mjesta Korpusa specijalnih jedinica SVK i oštetila zgradu iz koje se Komanda KSJ prethodne večeri premjestila u Slunj. Tokom dana 5.avgusta hrvatska artiljerija je tukla po polo-žajima 13.pbr u rejonu Kestenka i Primišlja, a zatim otpočela sa pješadijskim napadom na te položaje. Jedinice 13.pbr u rejo-nu Kestenka pale su u nepovoljan taktički položaj i Komanda 13.pbr je zatražila pomoć od okbr KSJ. Dva tenka i jedan oklo-pni transporter su upućeni u taj rejon, a ostale snage okbr KSJ zauzele su dominantne visove po poligonu, ali bez pješadije kao osiguravajućih djelova, koja je bila sastavljena uglavnom od prisilno mobilisanih Krajišnika iz Srbije i koji su napustili jedinice po otpočinjanju borbenih dejstava. Koliko se Čučković sjeća, gardijska brigada KSJ SVK upućena je na odbranu položaja SVK prema Kninu, a nije mu poznato đe je i šta radio specijalni odred KSJ. Taktika napada hrvatskih oružanih snaga ogledala se u «kolonskom» napadu, na taj način, što su se jedinice po ode-ljenjskim kolonama, uz jaku artiljerijsku podršku uklinjavale između položaja jedinica 13.pbr, zaobilazile ih i prodirale što dublje u njhovu pozadinu. Brz tempo napada hrvatskih snaga i prilično haotična organizacija odbrane 13.pbr rezultirao je presjecanjem komunikacije Primišlje-Kestenak i dovođenje jedinica 13.pbr i oklopne grupe okbr u poluokruženje. U toku tog prvog dana napada, Komanda KSJ SVK razma-trala je varijantu upućivanja svoje okbr u Petrinju radi spašava-nja kritične situacije dijela snaga Banijskog korpusa, ali je natezanje nastalo oko toga, šta će biti sa 13.pbr i borbenom grupom iz sastava okbr koja je upućena kao pomoć 13.pbr. Komandant okbr je zahtjevao cisternu goriva za popunu tenkova i OT i odluka nije donešena. Već u toku noći 4/5. avgusta Komanda KSJ SVK se premjestila u nepoznati rejon, tako da komandant okbr i njegova komanda nisu imali s njom veze sve do 5.avgusta predveče. Te iste noći 4/5. avgusta preko poligona Slunj izvukla se glavnina snaga Plašćanske brigade Ličkog korpusa i otišla dalje prema Dvoru. U jutarnjim satima 5.avgusta, Čučković je u društvu potpukovnika Šupice, obavje-štajca okbr, otišao u Plaški i ustanovio da je i on iseljen i da se posljednji ostaci Plašćanske brigade prikupljaju za odlazak. Interesantno je istaći da Čučković i Šupica nisu uočili ni hrvatske snage ni tragove borbenih dejstava. Već tokom dana 5.avgusta, kroz raspored okbr, preko poli-gona Slunj uočeni su pokreti jedinica u odeljenjskim kolonama i po njima nije ispoljeno dejstvo, jer se mislilo da su to dijelovi 13.pbr. Međutim, bile su to jedinice hrvatske vojske, koje su ubrzo ugrozile položaje okbr KSJ. Komandant okbr donosi odluku da se brigada izvuče na rezervne položaje, kako eventualnim rušenjem mosta na Korani ne bi pala u okruženje, pa se u kasnim popodnevnim satima našla na položajima u rejonu Batnoge. Nakon toga u rejonu brigade se pojavljuje komandant KSJ sa svojim pratiocima i obrušava se na jednog potporučnika koji je oko glave vezao maramu da mu ispod šlemafona upija znoj. Komandant mu prvo pokušava strgnuti maramu sa glave, a zatim mu naređuje da stavi beretku, a kada mu potporučnik odgovara da je nema, «brižljivi» komandant naređuje svom pratiocu da mu da svoju beretku...U toku večeri je taj komandant naredio da se sruši most na rijeci Korani u Slunju, pa su u tom cilju njegovi specijalci stavili na most kamion sa eksplozivom i aktivirali ga. Efekat je bio rupa na mostu, preko koje su hrvatske snage stavile jednu metalnu ploču i nesmetano prelazile na drugu stranu. U jutarnjim satima 6.avgusta saznalo se da KSJ više ne postoji, a da je njegova okbr ušla u sastav Kordunaškog korpusa. Kud se izgubio komandant KSJ Čučkoviću nije poznato. Neđe oko 15 sati tog 6.avgusta, okbr sada već bivšeg KSJ, dobila je naređenje od Komande Kordunaškog korpusa da izvrši premještanje u rejon Gline kako bi u sadejstvu sa 24.pbr Banijskog korpusa obezbeđivala komunikaciju Glina-Dvor. Nakon pristizanja u Topusko, komanda brigade je shvatila da je komunikacija Topusko-Glina neprohodna, jer su je zaprečili traktori i druga vozila izbjeglog naroda. P.Čučković, u dogovo-ru sa komandantom brigade, kreće u izviđanje putnog pravca Gređani-Selište-Glina i saznaje da se 24.pbr izvukla u rejon Dvora i da su hrvatske snage presjekle komunikaciju Glina-Dvor u rejonu Maje. Nakon toga, komandant brigade, na Čučkovićev prijedlog donosi odluku da brigada krene pravcem Staro selo-B.Bojna-Brezovo polje, kako bi izbjegao okruženje i borbenu tehniku prebacio u Republiku Srpsku. U toku marša, Čučković doživljava neke pehove i ostaje iza svoje jedinice, a zatim se sam probija do rijeke Une i Novigrada. Nakon provjere i saslušanja od strane organa Vojske Republike Srpske, predaje im oružje i nastavlja put do Beograda. Na svojim putešestvijama imao je raznih situacija, gledao smrti u oči, ali je sa uživanjem i sa distance posmatrao drveni hram Sv.Ilije u selu Buzeta. Taj stari hram se nalazio u kotlini u koju ni ustaše 1941.-1945.godine nisu smjele ući, ali su ušli Alijini sljedbenici iz zloglasne Bužimske brigade, dan ili dva poslije Čučkovića i paljenjem uništili tu prelijepu svetinju. Interesantan je Čučkovićev doživljaj u vezi sa «Bihaćkim džepom». U cilju sprečavanja šverca sa 5.k A BiH, okbr KSJ je uspostavila policijski punkt prema Koranskom mostu, koji je dosta dobro funkcionisao. Jednog dana Čučkoviću se obratio njegov šef po stručnoj liniji i zahtjevao da propusti jedan konvoj prema 5.korpusu, jer je to «jedini način da dođu do obavještajnih podataka». Kad je Čučković to odbio, šef mu je naredio da povuče punkt, ali je on i to odbio rekavši «dok sam ja ovđe, niti ću išta propustiti prijeko, niti ću povući punkt. Nego, imam jedno kompromisno riješenje. Pošto ja nisam bio kući tri mjeseca, Vi mene pošaljite par dana kući na Baniju, a onda povucite punkt i pretjerajte Turcima taj konvoj...». Ovaj prijedlog je rado prihvaćen i ubrzo realizovan...

#8 kanarinac

kanarinac

    Dzomba

  • Members
  • ZnackicaZnackicaZnackica
  • 804 postova

Postirano 06 February 2013 - 07:57 AM

Ko je vršio popunu KSJ sa profesionalnim vojnim licima,da mi je samo znati?Ovaj Šupica,načelnik obaveštajnog odseka brigade a potpukovnik po činu...Pa u korpusima je bilo majora,načelnika obaveštajnih organa,a ovoga dovukli u okbr!A ne bi me čudilo,da štab KSJ nije bio popunjen sa pojedinim načelnicima odeljenja ili rodova.

 

P.S. Kako ne spomenu komandata 2. okbr imenom i prezimenom?Taj čovek me već dugo zanima,nikako da nadođem ko bi to mogao biti,sve mi igraju neke kombinacije.



#9 Manitu_

Manitu_

    Dzomba

  • Members
  • ZnackicaZnackicaZnackica
  • 674 postova

Postirano 06 February 2013 - 09:22 AM

Pa ,to je tu negdje i bilo tako po pisanju ovog oficira . Mislim da avioni nisu gadjali 4.8. ujutro zgrade na poligonu . Na te zgrade tj,glavni izgradjeni dio poligona je ispaljen VBR sa 40 komada raketa ,to je i bio pocetak napada u 5 sati . Tenkova je bilo 11-12 ali ne na dominantnim kotama poligona nego iznad sela Primislje i nad Mreznicom . Jedan dio tenkova je bio na "granici" poligona brdo "glumacka glava" . Tri tenka . Ti tenkovi nisu bili sami ,jer je samo na tom brdu ili polozaju bilo 80-tak vojnika . Isto tako na drugim mjestima na kojima su postavljeni tenkovi ,koji su usput receno bilo jako slabo maskirani danima prije akcije tako da se znalo gdje su "skriveni" je bilo "pokriveno vojnicima.. Baza je bila na poligonu u Bozicima gdje je bilo "u rezervi" cetri tenka ,zapovjedno vozilo ,i par transportera . Povlacenje "plaskog" se dogodio prve noci 4/5 ,taj dio je prvog dana branilo nesto SVK u podnozju Huma ,tamo nije bilo tenkova jer je tezak i sumovit teren . Cesta se mogla "kontrolirati" kojom se prolazila vozila ali stalo se prvog dana vec u oko tri sata ,da bi se propustio taj konvoj . 

 

 

"Kljuc" svega je bila ta tenkovska baza ,kad je ona pala ,poceli su se povlaciti i drugi tenkovi . Iznenadio ih je napad sa ledja . Tocno je napisano i kretanje "kolonsko"  Vodovi su isli jedan za drugim u razmacima od 100 metara . Most je miniran ali je ipak trebalo staviti preko njega zeljezne pontonce a ne samo plocu ,on je pravljen 6.8. sad nisam siguran a mozda je zavrsen i 7. Ovo sto pise o nedobivanju goriva je istina jer su u Batnogi nadjeni tenkovi ,mislim dva . Vjerovatno su pretocili gorivo ze druge i nastavli put .



#10 Cadjo

Cadjo

    Stalni clan

  • Members
  • ZnackicaZnackica
  • 67 postova

Postirano 06 February 2013 - 03:22 PM

Manitu_, bili smo blizu toga dana...pominjes Glumcevu glavicu, Primislje i Mreznicu...moja jedinica je toga dana bila 2 puta poklopljena sa VBR-ma (2 puta po 32 rakete)...prvi put u 14:45, a drugi put u 19:30 kad smo bili primorani povuci se na rezervni polozaj..bili smo u onoj pljeskani ispod Glumceve glavice (ispod seoskog puta prema Mreznici) imali smo samo dva sklonista, rakete su pale na 50 metara iznad pljeskane...taj dan niko nije nastradao, ali druge dane da nepricam, strasno, neponovilo se...NEKA JE VJECNA SLAVA MOJIM DRUGOVIMA +++


U snovima vidim zoru,kako svice u Mom kraju...
U mislima stalno hodam, po Svom rodnom zavicaju !

#11 Manitu_

Manitu_

    Dzomba

  • Members
  • ZnackicaZnackicaZnackica
  • 674 postova

Postirano 06 February 2013 - 08:07 PM

Manitu_, bili smo blizu toga dana...pominjes Glumcevu glavicu, Primislje i Mreznicu...moja jedinica je toga dana bila 2 puta poklopljena sa VBR-ma (2 puta po 32 rakete)...prvi put u 14:45, a drugi put u 19:30 kad smo bili primorani povuci se na rezervni polozaj..bili smo u onoj pljeskani ispod Glumceve glavice (ispod seoskog puta prema Mreznici) imali smo samo dva sklonista, rakete su pale na 50 metara iznad pljeskane...taj dan niko nije nastradao, ali druge dane da nepricam, strasno, neponovilo se...NEKA JE VJECNA SLAVA MOJIM DRUGOVIMA +++

Vjerovato si bio iznad mosta "cicin most" pa nizvodno nad kanjonom . Tamo su bili iskopani svjezi rovovi . VBR su bili RAK 12 . Tri takva VBR-a ispaljuju 36 raketa ,mogu ce da je tako bilo . Jel istina o broju od 80-tak vojnika SVK u tom dijelu "glumceva glava" 



#12 Cadjo

Cadjo

    Stalni clan

  • Members
  • ZnackicaZnackica
  • 67 postova

Postirano 07 February 2013 - 12:13 AM

Manitu_,ja sam bio sa svojom jedinicom MB 120mm (30-tak ljudi),u sastavu bataljona, podrska cetama, rejon Hum, Trzic...u tim svjeze iskopanim rovovima nije bilo nikog...ta pljeskana o kojoj ja govorim spasila nam je glavu,dva sklonista koji su bili izvedeni od kamena i krov debljine oko 1 m, oni su nas pronasli po pravcu ali su prebacivali samo 50 metara, taj dan ispalili smo mnogo granata, cijevi su bile vrele, istina da su  probijali u klin, tako da su cijevi od osnovnog pravca bila okrenute i pod 90 stepeni, u jednom momentu je izgledatlo da ce nam doci iza ledja...a za 80-tak vojnika SVK u djelu 'glumceva glava' nisam upoznat....ali su nas iznenadili nasi rasporedjeni tenkovi, nije bilo dejstva, iako su bili na dominatnim, preglednim visinama, cega su se bojali, uzvracanja vatre i SLABO pripremljenih sklonista?


U snovima vidim zoru,kako svice u Mom kraju...
U mislima stalno hodam, po Svom rodnom zavicaju !

#13 Manitu_

Manitu_

    Dzomba

  • Members
  • ZnackicaZnackicaZnackica
  • 674 postova

Postirano 07 February 2013 - 02:02 AM

Manitu_,ja sam bio sa svojom jedinicom MB 120mm (30-tak ljudi),u sastavu bataljona, podrska cetama, rejon Hum, Trzic...u tim svjeze iskopanim rovovima nije bilo nikog...ta pljeskana o kojoj ja govorim spasila nam je glavu,dva sklonista koji su bili izvedeni od kamena i krov debljine oko 1 m, oni su nas pronasli po pravcu ali su prebacivali samo 50 metara, taj dan ispalili smo mnogo granata, cijevi su bile vrele, istina da su  probijali u klin, tako da su cijevi od osnovnog pravca bila okrenute i pod 90 stepeni, u jednom momentu je izgledatlo da ce nam doci iza ledja...a za 80-tak vojnika SVK u djelu 'glumceva glava' nisam upoznat....ali su nas iznenadili nasi rasporedjeni tenkovi, nije bilo dejstva, iako su bili na dominatnim, preglednim visinama, cega su se bojali, uzvracanja vatre i SLABO pripremljenih sklonista?

Tenkovi su upotrebljeni iznad Mreznice ,tocnije bili su iznad baze UN,ako znas gdje su bili unproforci . Djelovali su i na Krujevcu brdo iznad Primislja. Ovi na "Glumcevoj Glavi " nisu imali ucinka prema liniji jer nisu nista ni vidili ,sama suma preko Mreznice ,mozda su pucali onako "od oka" ali tamo nije bilo nikoga . Kad si spomenuo 120 mm (minobacace), jeste zadnje djelovanje imali na zgrade u Bozicima ? 



#14 CORDON

CORDON

    Dzomba

  • Members
  • ZnackicaZnackicaZnackica
  • 783 postova

Postirano 10 February 2013 - 03:51 AM

Za " kanarinca " : ....Vidim da vec duze vrijeme zelis da saznas ime komandanta 2.oklpne brigade 75.Korpusa speijalnih snaga SVK...Baqcio sam se u potragu i preko jednog mog druga koji je u proljece dosao nama u 11.tenkovsku cetun ( T-55 ), kao aktivni porucnik za njenog komandanta. Kada je formirana ta famozna Jurisna brigada presao je tamo ( T-84 ), a kasnije u 75. KSJ SVK ( po komandom generala Stupara ).Ucestvovao je u borbama u Dvoru sa jedinicama HV koje su nastupale iz pravca Kostajnice, deblokadi civilnih kolona i sl. Komandant 2.okb zvao se CEDO BRANKOVIC , pukovnik ...... pozdrav cordon

#15 kanarinac

kanarinac

    Dzomba

  • Members
  • ZnackicaZnackicaZnackica
  • 804 postova

Postirano 10 February 2013 - 05:22 AM

Za " kanarinca " : ....Vidim da vec duze vrijeme zelis da saznas ime komandanta 2.oklpne brigade 75.Korpusa speijalnih snaga SVK...Baqcio sam se u potragu i preko jednog mog druga koji je u proljece dosao nama u 11.tenkovsku cetun ( T-55 ), kao aktivni porucnik za njenog komandanta. Kada je formirana ta famozna Jurisna brigada presao je tamo ( T-84 ), a kasnije u 75. KSJ SVK ( po komandom generala Stupara ).Ucestvovao je u borbama u Dvoru sa jedinicama HV koje su nastupale iz pravca Kostajnice, deblokadi civilnih kolona i sl. Komandant 2.okb zvao se CEDO BRANKOVIC , pukovnik ...... pozdrav cordon

 

Cordon,hvala ti.Veruj  mi da sam na kraju izbor potencijalnih komandanta 2. okbr suzio samo na Brankovića,jer sam imao najviše indicija dabi to mogao biti on,a sam Branković je također iz Zapadne Slavonije (od Garešnice) što mu je "išlo u  prilog",međutim trebala mi je konačna potvrda.

Čedo je penzionisan kao brigadni general Vojske Srbije 2011.Nije imao neki streloviti uspon u karijeri,a ljudi koji ga poznaju kažu da baš i nije bio odgovarajući kandidat za dužnosti koje je obavljao.Bio je između ostalog i komandant čuvene 211. okbr (2004-2006).

 

P.S. Čovek se "proslavio" govorom pred tek pristiglom mladom vojskom.Govor se može naći na youtube-u...Jeste da je rekao istinu,ali  ::)




____________________________________________________________________________________________




Krajinaforce sadrzaj: O nama, Dokumenti, Filmovi, Spiskovi, Mediji o KF, Glavna, Kontakt


Vijesti iz medija:
RTS, Politika, Vecernje Novosti, Tanjug, Glas Javnosti, Glas Srpske, Feral Tribune, B92, Veritas




Krajinaforce ne podrzava nikakvo iznosenje nicijih licnih podataka kao niti vredjanje bilo koga od posjetitelja. Svaki post koji nije u skladu sa prethodno
navedenim bice obrisan. Krajinaforce zadrzava pravo da bez najave ili prethodnog obrazlozenja obrise ili edituje postove za koje urednici sajta
ustanove da nisu u skladu sa normama, ciljevima i razlozima postojanja naseg i vaseg sajta. Na diskusijama ne vodite "licne ratove".
Na sajtu nije dozvoljeno reklamirati druge forume i sajtove bez dozvole administracije.
Mole se posjetioci ako primjete da neki post nije u skladu sa ovim pravilima da skrenu paznju urednicima na isti.
Ako prenosite neku vijest iz drugih medija obavezno navedite ime medija iz kojeg ste preuzeli vijest i datum kad je objavljena.


Krajinaforce ­­© All rights reserved. Best viewed using 1024 x 768 or higher resolution.