Sign in to follow this  
jedna mala

LETOVANJE JUL 2006

Recommended Posts

HPIM0259.jpg

OD KOLIJEVKE PA DO GROBA

Èini mi se da snijeg nikada nije padao tako jako kao taj dan. Svaka pahuljica koja mi je padala po kosi prièala mi je svoju bajku koju je donijela sa sobom iz dalekih visina, ali nijednu nisam mogao èuti ni osjetiti.

Stari i ja smo stajali na terasi zgarišta naše kuæe i æutke pušili. Krova kuæe više nije bilo, tako da je snijeg slobodno padao po nama, ali mi se nismo pomjerali, samo smo æuteæi posmatrali ruševine grada. Stajao sam na zgarištu roðene kuæe i nisam plakao, i sam se èudeæi zašto. Gledao sam u pravcu malo lijevo od naše kuæe, gledao sam na jednu uzbrdicu ali zbog drveæa i gustog snijega koji mi je zaklanjao vidik nisam mogao vidjeti je li još uvijek tamo.

" Ej, emotivac, ajmo unutra da se zagrijemo, nemoj tamo gledati..." - reèe moj stari veselim i istovremeno zabrinutim glasom. Znao je koliko mi to znaèi.

" Izvini stari, ali znaš da moram..."

Ne odgovorivši ništa samo je klimnuo glavom, sišao niz stepenice i ušao u sobu. ‘

Dok je snijeg padao sve jaèe i gušæe, polako sam se penjao uz tu uzbrdicu uz koju sam se svaku jesen i proljeæe penjao pune èetiri godine.

Penjao sam se prema mojoj školi.

I tek tu su mi suze krenule. Ništa me nije boljelo do tada, ni porušen grad, ni sopstvena kuæa, ali kada sam se popeo do vrha nisam više mogao izdržati.

Ni kamen na kamenu nisu ostavili.

Kada sam stigao u grad i prolazio našim ulicama zapazio sam da je Crkva u centru grada ostala saèuvana, pa sam se ponadao da ako su veæ saèuvali ovaj objekat gdje ljudi idu na Molitvu i Pomirenje, onda su možda saèuvali i zgradu punu nevinosti, djeèijih snova i prvih zaljubljivanja.

Ali nisu.

Stajao sam ispred tih ruševina i još uvijek èuo glasan smijeh koji je dopirao iz uèionica, vidio sam sebe i svoje školske drugare kako bježimo sa èasova uz opštu graju i veselje, vidio sam Profesora Jokiæa kako na èasu lektire ispituje Boru da li je proèitao " Lelejsku Goru ", a kada mu je ovaj rekao da su glavni junaci knjige dugo lutali gorom pošto je nestala struja profa ga je dugo i s nevjericom gledao i poslao kuæi jer mu se èini da se Bore prehladio.

Vidio sam nas mangupe mlade kako sjedimo u hladu okolnog drveæa i gledamo djevojèice kako prolaze, a mi se hvalili jedni drugima kako smo baš sinoæ prošetali sa nekom od njih kroz grad, kako smo ih možda èak i poljubili.

Vidio sam profesora Æevu kako vjeèito ozbiljan i u besprekornom odijelu dolazi na èas Biologije, pa onda sjedne za katedru i ne progovara ništa èitav èas, a mi smo ostajali mirni kao bubice, jer je bio ubjedljivo najstrožiji profa. Tek kasnije smo saznali da je zaboravio umjetne zube kod kuæe pa zato nije progovarao…

Eh, koliko sam samo stvari i dogaðaja vidio tog predveèerja, koliko odigranih utakmica na tom školskom dvorištu, koliko djevojaèkih dugih kosa koje su krajiški vjetrovi šeretski vijorili kroz vazduh kao da su najljepše zastave, koliko sašaptavanja i stidljivih poljubaca na školskim klupicama, koliko toga a preda mnom je ustvari bila samo gomila kamenja i zapaljenih stabala…

Vidio sam i naša lica kada smo tog zadnjeg majskog dana istrèali iz škole u život, završili smo konaèno školovanje i bili slobodni. Kako samo tada nismo znali da smo bili slobodni upravo tu, u toj zgradi iz koje smo tako brzo istrèavali, usput cijepajuæi knjige i sveske i kada nam je to zadnje školsko zvonce zazvuèalo kao najljepša melodija koju smo ikada èuli u zivotu...

Polako sam se okrenuo i mokar od snijega, suza i uspomena krenuo nazad na staze kojima hodaju odrasli i stvarno znam da to doba nikada neæu zaboraviti i da æe biti u mojoj duši i srcu, do groba - jer je stvarno bilo najljepše doba...

Share this post


Link to post

Joj Srbo, ti me sa ovim slikama, pricom i komentarima, rastuzi i nasmija. Ne znam dal' mi se place il' naglas smije...

Tek kasnije smo saznali da je zaboravio umjetne zube kod kuæe pa zato nije progovarao…
" Bil` ti sa mnom poso` ? "

" Dje " ?

:lol::lol::lol:

Kako sam se samo pronasla u ovoj prici, stvarno si legenda...

Kako samo tada nismo znali da smo bili slobodni upravo tu, u toj zgradi iz koje smo tako brzo istrèavali, usput cijepajuæi knjige i sveske i kada nam je to zadnje školsko zvonce zazvuèalo kao najljepša melodija koju smo ikada èuli u zivotu...

Share this post


Link to post

HPIM0216.jpg

Dom Gavrilo Princip u centru grada Grahova...2006-te

VIDOVDAN, U SRCE GA ZAVIJEM

Koliko li puta poèneš da pišes nešto pa pritisneš ovu malu strelicu koja sve izbriše...putuje unazad baš kao tvoje misli...izbriši, izbriši, izbriši ...

„ Šta ti je to na oku ? Ma ustvari, gdje ti je oko ? ”

Gledao sam u svog 16-to godišnjeg burazera i jedva sakrivao smijeh.

„ Ma odjebi i ti èake...”

„ Ja i šta ? ”

Nije se mogao više zaustaviti. Smijeh je provalio iz mene kao bujica.

„ A ti umislio da si Brus Li , jel da ? ”

„ Ma da nije tebe, mirnije bih ja živio ...” reèe buraz i nehajno mi prebaci ruku preko ramena.

Išli smo prema sladoledžiji, jedinoj koja je postojala tada u tom malom selu podno Dinare, neki šiptar koji je bureke pravio od mesa ko zna kakvih životinja koje su tada našli klali u klaonici odmah ispod te burekdžinice...i sladoledžinice, ako vam ne smeta ovaj novokomponavi naslov...

Tog proljeæa smo glumili Ninðe, neustrašive borce, junake u crnom koji nadvladaše svaku zlu silu...

Pokazivao sam mu neke fore koje se prave nun-èakama...ali kao što sam vidio po rezultatu nije ih baš najbolje uvježbao...bar ne odmah...

„ Jel` buraz, `oæeš jedan sladoled od šljiva ? Odgovara ti liènom opisu...”

Umirao sam od smijeha.

„ Eh, ti kad ne bi zezao... ”

Gledao sam s ponosom u njega. Jes` bio izrastao u momèinu...pravu...još malo pa prava ona kršna delija...

Èije li je curice ime nosio na sred srca? Nikako da mi otkrije, mada ga i nisam puno gnjavio. neka ga, neka ga bude, reæi æe mi kad tad, a i saznaæu nekad, kad mi doðe u sobu u pola tri ujutro i pomjeri me malo...

„ Daj Srbane, ti ionako nikada ne spavaš, pomjerde se malo ...”

„ Šta je sad ? ”

„ Ma pomjeri se, vidjeæes šta je ...”

„ Ma daaaaajjjjjjjj...”

Svejedno je upadao. I neka je, taj daleki duh koji je uvijek sa mnom, koji ne nestaje makar cijeli svijet nestao.

Dok mene ima u ovom svijetu, biæe i njega...

I prièao bi mi...o svemu što veæ 16 - to godišnjaci doživljavaju...

Posebno nam se nije svidilo što se te godine pogodilo da i Pravoslavni i Katolièki Vaskrs budu istog dana, pa im se još i Ðurðevdan prikljuèio, nešto smo zloslutno osjeæali u tome, nešto…strašno…

Zaluðivali smo se tako svim i svakavim prièama, posebno ako su bili na ivici nevjerovatnog, ma zezali smo se onako kako te smo mladost može nositi sa svojim divnim krilima...

„Donesi mi burazeru nešto iz Beograda” rekao mi je smijuæi se , držeæi mi po obièaju ruku na ramenu.

„Ne brini, donijeæe tebi burazer pola grada” odgovorih, ispijajuæi zadnje pivo u Domu Mladosti, našeg sada srušenog grada, podno Dinare.

„Odlièno, Radovan mi je rekao donijeti drugu polovinu i tako æu imati èitav Beograd!” reèe moj burazer, drugar, neizbrisiv lik mog života. Izlazeæi iz doma, okrenuh se i pogledah ga zadnji put. Stajao je pored šanka sa visoko uzdignutom rukom stegnutom u pesnicu sa njegovim vjeèito djeèaèkim osmijehom na licu.

Odlazio sam na upis fakulteta, tog davnog ljeta 90-te, zadnjeg sreænog juna koji sam doživio. I ma šta doživio te godine , i mada se puno toga izdešavalo i pri upisu a i uopšte u zemlji, jedino èega se sjeæam iz te godine je ta visoko podignuta šaka i njegov široki osmijeh. A dobar je bio moj Vlade, najbolji što sam ga ikada upoznao.

Nije mnogo mario za školu, šta li profe misle o njemu,ili moja tetka koja ga je stalno tražila po našim ulicama kuda je on provodio vrijeme zajedno sa mnom , ganjajuæi curice i jureæi naše mladalaèke snove, ganjala ga ne bi li se on vratio kuæi i konaèno uzeo knjigu u ruku.

Ali je mario za ljude.

Nije bilo trenutka kada nije bio nasmijan, kada nije imao vremena da sasluša neèiju nevolju, kada je iako sam pijan, rastavljao tek stasale golobrade mladiæe koji su se pod dejstvom alkohola htjeli dokazati curicama, šaketajuæi se meðu sobom.

Uzimao je uvijek krivicu na sebe i kada bi neko napravio neku nezgodu u školi.

Jednom je èak pokušao da dokaže kako je baš on ukrao pare za ekskurziju koje je njegov razred skupljao, mada tog dana nije bio ni blizu škole, a kamoli blagajne. Htio je da sakrije Mikija, koji je uvijek dolazio u školu u istim pantalonama i patikama i kojem je možda ta bijeda dozlogrdila.

Jedne zime, dok smo sjedili ispred tog istog doma i ispijali rum, pjevao mi je „ Kad hodaš...” pjesmu koju je Bajaga, bar kako je on tvrdio, napisao iskljuèivo za njegovu Tamaru, njegov raskošni cvijet i zvijezdu sa neba. A ja sam se zacenjivao od smijeha i umivao mu lice snijegom, pokušavajuæi da ga bar malo otrijeznim, jer poznavajuæi tetku, bilo bi nevolja.

I tako , tog junskog dana kada sam saznao da sam primljen na fax, jurio sam ulicama Beograda, zalazio u kafane da drmnem koju ljutu od sreæe, kupovao drugarima poklone, nekome žice za gitare, nekome neki parfemèiæ da bi usreæio svoju djevojèicu, i Vladi Jevanðelje u Sabornoj Crkvi…

Ušao sam u zanosu i ushiæenju u voz koje me je vodio kuæi i onoj dobrodušnoj budali koja me je èekala sa visoko uzdignutom pesnicom...

I došao sam kuæi. Ali nije bilo osmijeha, nije bilo pesnice i nije bilo više Vlade. Odnijele su ga mutne vode jezera Borovaèe, utopio se spašavajuæi drugoga.

Umijesto da mu stisnem ruku, tog nepodnošljivo vrelog Vidovdana, stajao sam na njegovom grobu, sa indeksom u džepu, njegovim Jevanðeljem u ruci i suzom koja je klizila niz obraz i neopisivo polako padala premu spomeniku na kojem je bio njegov lik i buket od 16 ruža, a 17-ta se izdvojila i prelomila se...

Sutra je još jedan Vidovdan...

Dan nad danima...

I ovo srce ne prestaje da...

Share this post


Link to post

Srbo brate rasplakao si me. Ja sam napokon prebacio sa kasete na DVD sliku moje kuce i mog kraja, nisam mogao juce da izdrzim dok sam gledao. Jeste da sam mnogo kenjao dok sam snimao, da snimak i nije najprofesionalniji, ali, kad ti je nesto u srcu, sve drugo je nevazno!

Share this post


Link to post

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

Loading...
Sign in to follow this